Pratite nas

Komentar

Davor Domazet Lošo: Narod će reći svoje kada dođe vrijeme

Objavljeno

na

Admirala je 2000. godine s mjesta načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga smijenio Mesić, pa je za njega ovo razrješenje – tek mala igra.”

Tim je riječima Davor Domazet Lošo za Slobodnu Dalmaciju prokomentirao crveni karton koji mu je u Vijeću za domovinsku sigurnost u petak dala predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.

Domazet Lošo svoje razrješenje duguje rečenici po kojoj hrvatski pješak za 48 sati može doći u Ljubljanu. U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju o sebi govori u trećem licu. Tek koji put odlučuje se za klasičnu, “ich” formu.

Od trećega lica nije želio odustati ni nakon što su mu na to skrenuli pozornost.

Kaže da za mjesec dana iz tiska izlazi knjiga “Admiralovi zapisi II – što je istina”, a sve koji ga, kako kaže, napadaju i razrješuju, poziva na promociju kako bi mogli vidjeti što je zapravo u čitavoj priči prava istina.

Budni neprijatelji

– Admiral već pune dvije godine, od čega sustavno godinu dana, a intenzivno zadnja tri mjeseca, upozorava da se u Hrvatskoj događa unutarnja agresija. Blokiraju se sve stvaralačke snage, a nijedna institucija ne funkcionira, osim Katoličke crkve.

Protivnici Hrvatske vode asimetrični rat: rat bez vojske, bez bojišnice, bez početka, bez kraja i bez bitke, koji je toliko uzeo maha da je Hrvatska danas ugroženija nego što je bila 1991., u vrijeme Miloševićeve agresije.

Ova agresija odvija se sukladno doktrini “kuhanja žabe”. U njoj se razara nacionalni identitet Hrvatske, a tome su od 2000. na ovaj ili onaj način pridonijele sve vlade – tumači Domazet Lošo, uvjeren da se onome što naziva unutarnjom agresijom sada pridružila i vanjska agresija. Izvršena je pseudopravno – tako to on titulira – od strane Slovenije i Europske komisije.

– Na to je admiral, kao geostrateg i geopolitičar, bio dužan upozoriti – ističe Domazet Lošo.

Na naše pitanje koji to unutarnji neprijatelji razaraju Hrvatsku, on redom nabraja: povampireni jugonostalgičari, humanitarci koji hoće novu Jugoslaviju, čudotvorne i čudovišne takozvane nevladine udruge, peta kolona o kojoj govori prof. Zdravko Tomac… Sve njih je Domazet svrstao pod jedan nazivnik: “vučji čopor”.

Prvi pijevac Davor

– Izvršna vlast odustala je od hrvatskog suvereniteta. Hrvatski branitelji se omalovažavaju, napadaju i ismijavaju, a zaboravlja se da je Domovinski rat temelj naše države, kamen zaglavni.

To su činili svi predstavnici izvršne vlasti od 2000., a pogotovo ova trenutna. Otvorili su bitku između ustaša i partizana, a namjerno zaboravljaju, kao što je rečeno, da je temelj Hrvatske Domovinski rat, kojim je u Bihaću i Zapadnoj Bosni spriječen genocid pet puta veći nego onaj u Srebrenici.

Aktualna izvršna vlast, a u nju spadaju i predsjednica i premijer, ne čini ništa da zaustavi entropiju hrvatskog suvereniteta i identiteta – smatra Domazet.

Kaže da je “admiral na vrijeme upozorio i da požari u Splitu nisu slučajni, nego da su podmetnuti”.

– Ovoga ljeta uputio sam vapaj do neba. No, kada kod nas netko vrisne da je car gol, onda se događaju potpuno nevažna razrješenja iz tijela koje ionako postoji pro forma.

Kurikuralna reforma vodi uništenju identiteta hrvatskog naroda. Ona će postati antiobrazovna reforma, a predsjednica ju je podržala. Odrekla se profesorice Vican jučer, a mene danas. No, to admiralu nije nikakav problem.

Admirala je 2000. smijenio Mesić, i zato admiral svima poručuje: čut ćemo se za vrlo kratko vrijeme, kada narod bude progovorio. Ako je admiral pijevac koji je prvi zakukurijekao, pa to morao platiti glavom, to njemu ne smeta. Narod će reći svoje kada dođe vrijeme – zaključuje Domazet Lošo.

Domazet Lošo: Požari su dio asimetričnog ratovanja protiv Hrvatske, a taj rat je objavljen na naslovnici tjednika Novosti riječima: ‘Lijepa naša lijepo gori’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Sabor – prazno kazalište u kojem glumci igraju neku svoju igru

Objavljeno

na

Objavio

PIXSELL

U višestoljetnim vremenima stranih gospodara, s izuzetkom starojugoslavenskog i endehazijskog razdoblja, postojao je i djelovao Hrvatski sabor, održavajući i simbolički i praktički ideju hrvatske državnosti.

Narod pamti puno zanimljivih anegdota i događaja vezanih uz Sabor, od onog krvavog križevačkog 1397., kada je kralj Žigmund dao pogubiti bana Lackovića i cjelokupno plemstvo, koji ga htjedoše svrgnuti, preko povijesnog, prvog na narodnom jeziku govora Ivana Kukuljevića Sakcinskog 1843. (do tada se u Saboru, kao i u crkvama, govorilo latinski) pa do „vritnjaka“ iliti udarca nogom u zadnjicu koji je 1885. zloglasnom Karolyu Khuenu Hedervaryju plasirao Josip Grižanić.

U Saboru su se sklapale i raskidale državno-pravne sveze. Krleža je na jednom mjestu primijetio da Hrvati svakih četrdesetak godina sklope neki savez pa se onda protiv njega bune, a Vesna Parun se zapitala: ako nam je domovina majka, zašto se tako često preudaje. Matoš je Sabor puno prije Viteza nazvao kokošinjcem, u kojemu se krčme nacionalni interesi.

Da nije bilo Mira Bulja i Milorada Pupovca, u povijest Sabora bio bi upisan još jedan događaj, ovaj put fizički obračun premijera i jednog zastupnika, s tko zna kakvim ishodom. Možda bismo, ne daj Bože, opet gledali reprizu slučaja Hedervary. Bulj i Pupovac su hrabro uz osobni rizik stali između zaraćenih strana i spriječili bratoubilački rat.

A prispodoba s kokošinjcem nikako ne stoji. Kad bi barem Sabor to bio? Primjerenija je usporedba s praznim kazalištem i pozornicom na kojoj su spušteni zastori, iza kojih glumci igraju neku svoju igru koja ne zanima nikoga osim njih samih.

Tamo se donosi, prepisuje i usklađuje mali milijun zakona. Tamo caruje neodgovornost prvog reda. Dobro plaćeni zastupnici ne osjećaju čak ni prisustvovanje sjednicama kao svoju obvezu. U njihovim nastupima dominira neobrazovanost i duhovitost na razini male djece.

Dok su vladajući uvijek spremni odbiti svaki, pa i najkonstruktivniji prijedlog oporbe, dotle oporba djeluje po principu – što gore to bolje, radujući se svakom neuspjehu bez imalo interesa za opće dobro. Prema biračima zastupnici iskazuju krajnji prijezir, osjećajući kako ih je sam Bog postavio na to uzvišeno mjesto, a ne narod svojim glasovima.

Otuda trgovanje mandatima. Njihov Bog je obično šef stranke koji ih stavlja na listu po principu lojalnosti i dodvorništva i kojega su uvijek i u svemu spremni podržati. Promjena takvog stanja vodi putem radikalnih izmjena izbornog zakona, za što, međutim, nitko osim naroda nije zainteresiran.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Beljak HSS pretvorio u crvenije od svega crvenog

Objavljeno

na

Objavio

Vijest glasi: “Zakopajmo sjekire, evo vam ruka – rekao je predsjednik HSS-a Krešo Beljak na sjednici Glavnog odbora stranke pružajući ruku zastupnici HSS-a Ani-Mariji Petin, nakon čega se ona, kaže nam izvor blizak Beljaku, digla i napustila sjednicu, naravno ne uzvrativši rukovanje.

S njom je sjednicu Glavnog odbora napustilo još nekoliko HSS-ovaca, nakon čega su zatražili ostavku predsjednika HSS-a Beljaka.”

Beljakova ostavka – koja nemoguća i nelogična sintagma! Sadašnji predsjednik HSS-a čisti stranku od svih koji su u njoj nešto značili, koji su je simbolizirali i izražavali njezinu političku, pučku i kršćansku bit.

Stvara stranku kakvu želi, vrlo uspješno, a nitko ostavku ne podnosi zbog uspjeha.

Tradicijski HSS utemeljen na narodskim i narodnim vrijednostima pretvorio je u stranku liberalniju od svih liberalnih i crveniju od svih crvenih. A pri tom se služi milovanjem svojih političkih protivnika biranim riječima od kojih obuzima jeza.

Ali bar u nečemu HSS slijedi Stjepana Radića koji je rekao: “Kad je čovjek na umoru, onda je blizu Boga, a kad je u zatvoru, onda je blizu svome narodu”.

A takva bliskost s narodom živi i danas, u onima koji se bore za narod dobivajući uvjetni zatvor zbog provala u automobile.

Milan Ivkošić / VL

 

Beljak iz HSS-a izbacio Zvonka Pongraca predsjednika HSS-a OBŽ i Regije Slavonija

 

 

 

Pobuna u HSS-u: Dio članova Glavnog odbora HSS-a zatražio ostavku Beljaka

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari