Pratite nas

Kolumne

Davor Domazet Lošo: Podmaršal Josip barun Filipović – civilno-vojni poglavar BiH

Objavljeno

na

Vojskovođa Josip barun Filipović

Jedan od ponajboljih Hrvata vojskovođa u 19. stoljeću bio je osvojitelj Bosne, general topništva Josip barun Filipović filipsberški. Filipovići pripadaju Bunjevcima-Krmpoćanima, a podrijetlom su iz Bosne i Hercegovine, iz okolice Glamoča.

Josip Filipovic

Kao i mnoge plemićke obitelji, nakon što je Bosna 1463. šaptom pala, kreću put Hrvatsku. U Bosni, prije njezina pada, rodočelnik obitelji Filipović Filip bavio se uzgojem konja, a imao je dva sina. Stariji sin koji se istaknuo u borbi s Turcima, i koji je za to dobio imanja, bijaše neoženjen.

Svoga brata Filipa savjetuje da prijeđe na islam te da tako spasi obiteljska imanja. Ovaj to i čini. Filip imaše sina Filipa, koji je unatoč islamskoj vjeri na koju je prešao njegov otac, ustrajavao u vjeri svojih djedova, to jest katoličanstvu.

Naravno da kao takav nije mogao ostati u Bosni te iz Bosne dolazi u Liku i nastanjuje se u Novom kod Gospića. Od ovoga Filipovića potječu lički Filipovići, među kojima će mnogo postati istaknuti časnici, a među njima i tri generala Nikola, Josip i Franjo.

I Filipoviće će srbijanska mitomanska okultna svijest proglašavati Srbima. Kada nema nikakvih argumenata za takvo što, onda će mitomani jednostavno, ovako reći: “Lički Filipovići (jedan dio) uzeli su katoličanstvo, što je bio jedan od uvjeta, kako za dobivanje plemićke titule, tako i za upis na vojnu akademiju.”

Ne samo zbog srbijanske bolesne mitomanije, o Bosni i Hercegovini kao hrvatskoj djedovini i hrvatskom kraljevstvu treba se prozboriti i sa stajališta geostrategije. Pa tako, ako se u ruke uzme šestar i hrvatska država želi opisati kružnicom, dobit će se nevjerojatna slika: središte kružnice, to jest zemljopisno središte Hrvatske, nije uopće na njezinu ozemlju, nego u susjednoj državi Bosni i Hercegovini, točnije sjeveroistočnije od Kupresa, odnosno na širem području Banje Luke, dakle negdje oko Jajca.

Niti jedna važnija geostrateška točka Hrvatske ne nalazi se u Hrvatskoj nego u Bosni i Hercegovini. Čak ni najviši vrh Hrvatske na Dinari od 1831 metar nije najviši vrh te planine, već je to Troglav (1913 m) koji je na bosansko-hercegovačkoj strani. Od rijeke Zrmanje pa do rta Oštro Hrvatska nema ni taktičku dubinu (35 km) pa njezina obrana izravno ovisi od obrane njezina zaleđa koje je opet u susjednoj Bosni i Hercegovini. Zašto je to tako? To je zato što je Bosna i Hercegovina središnja hrvatska zemlja, a današnja je država Hrvatska Bosni i Hercegovini rubna zemlja.

Bosna i Hercegovina oduvijek je bila hrvatska zemlja, njome je vladala hrvatska dinastija Kotromanića i uz nju i druga Kristići, koja je isto krvno potječe od kralja Tvrtka. Hrvati su i osnovali bosansku državu da zaštite sebe kad je banska Hrvatska postala personalna kraljevina s Ugarskom.

Na bosansko-hercegovačku državu i državnost uvijek su povjesničari gledali različito. Tako je za Marka Almonda potpuno pogrješna teza, koju danas neznanstveno promiče Bošnjački institut u Sarajevu, o povijesnom kontinuitetu bosanskoga identiteta i svojevrsnom prikrivenom kontinuitetu bosanske državnosti koji se proteže od predosmanskoga razdoblja, odnosno prije 1463. pa sve do 1991. godine.

karta

Za razumijevanje događaja koji će se odviti na području Bosne i Hercegovine, pa i drugo zasjedanje Avnoja u Jajcu, nije toliko bitno jesu li sadašnje sjeverne i zapadne granice Bosne i Hercegovine istovjetne s granicama srednjovjekovne bosanske države ili nisu, iako su one nastale kao posljedica geostrateškoga sukobljavanja Habsburškog i Osmanskoga Carstva.

Isto tako, nije toliko bitno da u srednjem vijeku državne granice nisu bile jasno određene, nego su takvima u Europi postale tek nakon Vestfalskoga mira. Za sve priče o Bosni i Hercegovini bitno je to da je u slučaju Bosne postojala “fluidnost identiteta, savezništva i suverenosti, koja je trajala sve do osmanskoga zauzimanja toga prostora, kada je na Balkanu uspostavljen prethodno nepoznat državni sustav”, kako se to u svom Vještačkom nalazu na Haaškom sudu očitovao Mark Almond.

Bitno je i da su brojni geostrateški razlozi koji su uspostavili granicu između Hrvatske i Bosne prije osmanskih osvajanja također uzeti u obzir i nakon 1463. godine. Jednako tako je bitno da nakon te godine odnos između društva razdvojenih tom granicom više nije bio isti.

Do tada se radilo o granici između dviju kršćanskih država, hrvatskih država, koje su u svojoj biti imale slične političke, društvene i vjerske strukture. Nakon osmanskih osvajanja, Hrvatska i dalje postoji, od 1526. kao dio Habsburške Monarhije, ali Bosna postaje pašaluk Osmanskoga Carstva i djeluje po smjernicama koje su Turci razvili tijekom prijašnjih stoljeća izvan Bosne, a dobrim dijelom i izvan takozvanoga Balkana.

Prijelomna točka povijesti 1463. godina

Važna činjenica bez koje je teško ispričati priču o Bosni i Hercegovini je ta da prelazak znatnoga dijela stanovništva na islamsku vjeru također predstavlja svjestan prekid s bosanskom kršćanskom prošlošću.

Nova vjerska struktura i njezino učenje označavali su prekid s prijašnjim kršćanskim zajednicama na tom području, do čega ne bi moglo doći bez osmanskih osvajanja. Bez obzira na važnost neriješenih kontroverzi o tome koliko su kršćanske hereze, bogumili i patareni, stvorili neslaganje s katoličkim kršćanstvom i u kojoj je mjeri to pridonijelo prijelazu na islam, činjenica je da bez osmanske invazije i okupacije Bosne i Hercegovine do prijelaza na islam ne bi došlo.

Glede toga, kao što zaključuje Mark Almond, 1463. predstavlja dramatičnu prijelomnu točku bosanske povijesti. A ako 1463. predstavlja prijelomnu točku bosanske povijesti, onda s obzirom na prethodne geostrateške napomene mora jednako tako predstavljati i prijelomnu točku hrvatske povijesti.

Životni put Josipa baruna Filipovića, do osvojenja Bosne i Hercegovine bijaše sadržajan. Rodio se u Gospiću, 28. travnja 1819., a otac mu obnašaše dužnost graničarskoga časnika. Već sa šesnaest godina Filipović, kao kadet, stupa u 1. ličku krajišku pukovniju, a vojnu naobrazbu s bratom Franjom proći će i u Tullnu na Dunavu.

Na početku rata, 1848., u Mađarskoj je imenovan zamjenikom načelnika glavnoga stožera u 1. zboru te će se istaknuti u borbama pred Bečom i za to biti pohvaljen, a potom i odlikovan Vojnim križem za zasluge. U obrani Beča biva ranjen, ali to mu ne će smetati da sudjeluje u borbama kod Švehata, Parendorfa, Altenburga i Moora, nakon čega je unaprijeđen u čin bojnika, te služiti u 5. krajiškoj varaždinsko-križevačkoj pukovniji.

Proslavit će se u bitki kod Hegyeša, za što će biti odlikovan Viteškim križem Leopoldova reda. Kao potpukovnik 12. rujna 1851. postaje krilni pobočnik Jelačića bana.

U činu pukovnika zapovijeda 5. krajiškom pukovnijom, koju će svojim zalaganjem dovesti na najveću razinu osposobljenosti. S tom će pukovnijom graditi škole i ceste te tako pomagati stanovništvu, pa se i danas njegovo ime, sa strahopoštovanjem spominje u Bjelovaru. U travnju 1859. kao general ratuje u Italiji, pa i kod Solferina, gdje će se istaknuti i biti odlikovan Željeznom krunom II. reda., zbog čega će, njemu i njegovu bratu Franji 20. ožujka 1860. biti dodijeljeno barunstvo.

Solferino, selo u Italiji, desetak kilometara južno od jezera Lago di Garda u pokrajini Mantova, 24. lipnja 1859. bit će poprište znamenite bitke u kojoj su talijansko-francuske snage pod vodstvom sardinijskoga kralja Viktora Emanuela II. i francuskoga cara Napoleona III. porazile Austrijance pod zapovjedništvom generala Franza Wimpffena i Franza Schlicka.

U bitki je sudjelovalo približno 150 tisuća austrijskih, a poginulo njih 22 tisuće, te 170 tisuća talijansko-francuskih vojnika, a poginulo ih je 17 tisuća. Nakon poraza Austrija je Francuskoj prepustila Lombardiju. Francuzi Lombardiju, nakon održanoga plebiscita, s Toskanom, Parmom, Modenom i Romanjom predaju kraljevstvu Sardiniji u zamjenu za Nicu i Savoju.

Nakon poraza kod Magente austrijska vojska bila je u povlačenju, a car Franjo došao je i smijenio generala Franju Gyulaja te osobno preuzeo zapovjedništvo. Ova činjenica značila je da će Bitka kod Solferina biti posljednja velika bitka u svjetskoj povijesti tijekom koje su sve sudjelujuće vojske bile pod osobnim zapovjedništvom svojih vladara (monarha).

Austrijanci su se povlačili dok su ih saveznici progonili. Zapovjedništva ni jedne strane nisu imala pouzdanu informaciju gdje se protivnik točno nalazi, tako da su obje vojske, nenadano, kod Solferina naletjele jedna na drugu. Bitka koja se odvijala, po velikoj vrućini i na vrlo teškom terenu, a i zbog gubitaka i možebitnim daljnjih borbi s pojedinim austrijskim postrojbama koje su pristizale na bojište, te iscrpljenosti, savezne snage će odustati od daljnjih borbi.

Veliki gubitci na obje strane potaknuli su francuskog cara Napoleona III. da zatraži primirje. Zbog poraza kod Solferina te nemira koje je poraz prouzročio u zemlji, austrijski je car Franjo Josip morao dokinuti svoju apsolutističku vladavinu pa je Hrvatskoj i Ugarskoj vraćen ustav. Za hrvatskoga bana bit će imenovan barun Josip Šokčević, a ‘Bachovi husari’, činovnici ministra Bacha koji je provodio apsolutizam i germanizaciju, napust će Hrvatsku. Tragična Bitka kod Solferina imala je i jednu dobru posljedicu.

Prizori brojnih ranjenika ostavljenih na bojnom polju potaknuli su Henrija Dunanta da uz pomoć mještana organizira pomoć ranjenicima u obližnjim crkvama i kućama, bez obzira na to kojoj su strani u sukobu pripadali, ponavljajući riječi “Siamo tutti fratelli”, odnosno kako su svi ljudi braća.

Dunant je ovaj događaj opisao u knjizi pod nazivom “Sjećanje na Solferino”, objavljenoj 1862. godine. U knjizi će istaknuti potrebu osnivanja društava za pomoć koja bi u vrijeme mira obrazovala dragovoljce za vojnu sanitetsku službu u ratu; zaštitu ranjenika bez obzira na to kojoj strani u sukobu pripadaju te sklapanje međunarodnih ugovora kojima bi se regulirao rad sanitetskoga osoblja i društava za pružanje pomoći kao i poštivanje njihove neutralnosti. Izravna posljedica Dunantove knjige osnivanje je Crvenoga križa koji 24. lipnja 1859. godine računa kao dan svoga osnutka.

Pobjednički ulazak u Sarajevo 1878.

Nakon Bitke kod Solferina, u lipnju 1864. Josip barun Filipović, kao krajiški povjerenik, poslan je na srpski crkveni sabor u Karlovce, gdje se birao patrijarh. Tu će zadaću, kako kazuju povijesni izvori, časno obaviti, budući da je po priželjkivanju Beča izabran Sava Maširević, profesor vršačke Bogoslovije, arhimandrit bezdinski, vladika temišvarski i mitropolit karlovački pa će Josip iste godine upravo za tu zadaću biti odlikovan Viteškim križem reda sv. Stjepana.

Ulazak u Sarajevo

U ratu 1866. Filipović je adlatus, to jest pobočnik zapovjednika 2. vojnoga zbora, i hrabro se bori kod Kraljeva Gradca, Kukusa i Požuna. Iste godine postaje podmaršal i zapovjednik 1. pješačke divizije u Beču, a godinu dana kasnije dodijeljeno mu je vlasništvo nad 35. pješačkom pukovnijom.

U nastavku vojne karijere obnašat će dužnost zapovjednika 8. divizije i biti zapovjednikom Innsbrucka, a naći će se i na dužnosti nadzapovjednika zemaljske obrane za Tirol i Vorarlberšku. Dobit će i zvanje generala topništva, a nakon toga postati glavni zapovjednik za Brno, a potom i za Prag.

Kada je 1878., nakon Berlinskoga kongresa, Austro-Ugarskoj pripala Bosna i Hercegovina, austrijski će car podmaršala Filipovića odrediti za zapovjednika snaga za zaposjedanje Bosne i Hercegovine. Dušmana nekada ne nedostaje, kaže narodna mudrost, pa tako ni Josipu Filipoviću.

Od svih tadašnjih savjetnika ratne uprave bio je jedini koji je bio svjestan da zadaća zaposjedanja Bosne i Hercegovine ne će biti nimalo laka. Neki su politički krugovi htjeli, i zalagali se, da se na Bosnu i Hercegovinu krene samo s jednom pješačkom divizijom. Josip će se tomu oštro usprotiviti i uspijeva nekako dobiti tri.

Kada je sa svojim snagama krenuo u Bosnu i Hercegovinu, pokazalo se da se ona ne osvaja “s jednom glazbom i jednom zastavom”. S dodijeljenim snagama početkom kolovoza prelazi Savu i s ustanicima se sukobljava kod Maglaja i Doboja, a potom i kod Žepča. Uspjet će se obraniti kod Belatovca, Kaknja, Visokoga, Kiseljaka, Blažaja i 19. kolovoza 1878. pobjednički ući u Sarajevo. Za ovaj vojni podvig Josip Filipović biva odlikovan Velekrižem Leopoldova reda.

Sa stajališta geopolitike austrijski pohod na Bosnu i Hercegovinu ima i druge konotacije. Kako je Osmansko Carstvo tijekom 19. stoljeća sve više slabjelo, državnici i političari Habsburške Monarhije razmatrali su pozitivne i negativne učinke do kojih bi moglo doći u slučaju aneksije (čitaj: nasilnoga pripojenja Bosne i Hercegovine).

Već tijekom 1869. u Beču se ozbiljno raspravljalo o tom pitanju, ali je glavni argument protiv pripojenja bio strah od jačanja hrvatskoga čimbenika u Monarhiji, to jest mogućnosti obnove vertikalnoga ustroja hrvatske vlasti i na bosansko-hercegovačkom ozemlju. Smatralo se očitim da će stanovništvo Bosne i Hercegovine biti blisko Hrvatima, koji su nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. imali poseban položaj u Monarhiji.

Za austro-ugarsko kolebanje svakako je razlogom bila i oporuka kraljice Katarine Kotromanić Kosače. Zato su oni činili sve da Hrvatima razore Hrvatsko Kraljevstvo kao najstarije u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. U tom svom naumu uspjeli su baciti hrvatski narod u srpski zagrljaj upravo onako kako je to zamislila anglosaksonska okultna oligarhija, upriličivši Prvi svjetski rat.

Tek nakon što je 1876. izbio rat između Srbije i Osmanskoga Carstva, pojavila se opasnost srbijanskoga širenja na tom području. Beč i Budimpešta zaključili su da je najvažniji interes Monarhije preduhitriti takav razvoj događaja na području Bosne i Hercegovine. Naime, mirom u San Stefanu Porta je Bosni i Hercegovini morala priznati autonomiju.

Međutim, britansko-francuska okultna oligarhija imala je druge planove i na Berlinskom kongresu revidiraju odredbe Sanstefanskoga mira omogućivši Austro-Ugarskoj pravo zaposjedanja Bosne i Hercegovine, što ona 1878. i čini s ulaskom s oko dvjesta tisuća vojnika. Austro-ugarskim vojnim snagama kojima je zapovijedao Josip barun Filipović bilo potrebno četiri mjeseca da slomi otpor ustanika pa je Bosna i Hercegovina po drugi put nasilnim putem i “diplomacijskom prijevarom”, odnosno okupacijom, nakon Osmanlija postala dio neke države s vertikalno ustrojenom vlasti.

Zapovjednik Praga

Naravno da će podmaršal Filipović, kao Hrvat, kratko ostati na dužnosti civilno-vojnoga poglavara Bosne i Hercegovine, samo nekoliko mjeseci, jer je on za dvor obavio “prljavi dio posla”. Nasljeđuje ga vojvoda Wilhelm Nikolaus od Württemberga, njemački aristokrat, a Josip će se vratiti u Prag, gdje će mu biti dodijeljen Zapovjedni križ vojnoga reda Marije Terezije.

Na mjesto civilno-vojnoga poglavara Bosne i Hercegovine morao je doći neki provjereni Nijemac kako Hrvat pobjednik ne bi previše postao omiljen u narodu. Naime, Josip je zdušno radio na povećanju udjela Hrvata u upravi Austro-Ugarske Monarhije te je tako u Bosnu i Hercegovinu dovodio uglavnom časnike Hrvate. Za Dvor bio je to sumnjiv čin jer je nezadovoljstvo Hrvata, ali i ostalih južnoslavenskih naroda bilo veliko.

Naime, hegemonija Nijemaca i Mađara izazvalo je toliko nezadovoljstvo da je ono postalo rak-rana Monarhije. Zato je odabran Württemberg koji je pripadao mlađoj grani dinastije Württemberg, njegovi rođaci iz starije grane te dinastije vladali su Kraljevstvom Württemberg kao nezavisni vladari.

Šukundjed vojvode Wilhelma Nikolausa – Karlo Aleksandar od Württemberga – bio je nekoć upravitelj Kraljevine Srbije kao habsburške tvorevine koja je nastala na teritoriju dobivenomu od Osmanskoga Carstva nakon Požarevačkoga mira 1718. godine.

Bečki će dvor na sve načine Josipa baruna Filipovića držati podalje od Bosne i Hercegovine. Tako će na 50. obljetnicu vojne službe 26. listopada 1879. Josip barun Filipović dobiti pismo u kojemu će stajati: “Za mnogobrojne dokaze odanosti i odlučnosti, kojimi se je za cara i domovinu učinio toli zaslužnim, ovim trajno osigurava previšnje priznanje.”

Nakon odlaska u mirovinu baruna generala topništva Josipa Maroičića, na njegovo mjesto vrhovnoga zapovjednika 2. vojnog zbora u Beču, doći će Josip barun Filipović. Josipu, koji je prozreo igru dvora, Beč ne će biti po volji i od cara će ishoditi povratak u Prag, gdje će sve do svoje smrti ostati njegovim zbornim zapovjednikom.

Ovaj vojskovođa Hrvat dobit će mnoga odličja. Na njegovim će se grudima naći Velekriž pape Grgura, Pruski red crvenoga orla, Vitez ruskoga reda bijeloga orla, osmanski medžidski red 1. razreda, Velekriž belgijskoga Leopoldskog reda, talijanski Red sv. Mavre i Lazara, francusko odličje Legije časti i Red rumunjske zvijezde.

Josip je bio oženjen s baronesom Leontinom Joëlson, sestrom generala Joëlsona, koja ga je uz dvije kćeri, Gizelu i Paulu, nadživjela. Bio je radišan čovjek, energičan i dobroga zdravlja. Zato je njegova iznenadna smrt pobudila mnoge znatiželje, pa i sumnje. U predvečerje 5. kolovoza 1889., nakon vožnje praškom Stromovkom, vratio se kući i legao negdje oko deset sati. Kada ga je sluga u zoru došao probuditi, našao ga je u krevetu mrtva i ukočena. Liječničko je povjerenstvo ustvrdilo kako je uzrok smrti srčani udar.

Drugoga dana nakon njegove smrti doći će i obitelj koja se nalazila u toplicama. Uz velike počasti barun Josip Filipović pokopan je 9. kolovoza na praškom Karolinskom vojnom groblju. Sprovod će voditi praški kardinal grof Schönbor, a za lijesom hoditi zastupnici Njegova Veličanstva, glavni pobočnik general Bolfras, barun Franjo Filipović i češki namjesnik podmaršal barun Kraus.

Uz Josipa baruna Filipovića, neizostavno, tu je i njegov mlađi brat Franjo Filipović, koji se rodio 1820. godine. Nakon što je s bratom Josipom pohađao vojnu školu u Tullnu, još kao kadet stupa u 1. lovačku bojnu. Potom služi u 22. ilirskoj pješačkoj pukovniji, a od 1843. službuje kao divizijski i osobni pobočnik generala topništva Ludwiga grofa Weldea u Grazu i Innsbrucku.

Ratuje na talijanskoj bojišnici u južnom Tirolu i sudjeluje u zauzeću Trevisa. Bit će promaknut u kapetana 1. razreda i služiti u Glavnom stožeru. U Mađarskoj 1949. protiv revolucionara sudjeluje u više bitaka, a posebno će se istaknuti pri zauzimanju Temišvara i biti odlikovan Viteškim križem Leopoldova reda te Vojnim križem za zasluge, ali i ruskim Križem Reda sv. Vladimira. Brzo napreduje do bojnika da bi kao pukovnik 1953. bio postavljen na dužnost glavnoga pobočnika pri Vrhovnom carskom pobočništvu u Beču.

Jedno vrijeme služi u Vrhovnom vojnom nadzapovjedništvu te u vojnoj carskoj kabinetskoj pismohrani. Kao i brat Josip, sudjeluje u Bitki kraj Solferina, i za hrabro držanje bit će odlikovan Redom željezne krune 2. razreda i steći naslov baruna.

Slijedi premještanje u Zadar, gdje dobiva čin general-bojnika i 1862. biva imenovan zapovjednikom brigade i tvrđave u Dubrovniku. Nakon odstupanja generala Lazara Mamule, Beč ga promiče u čin podmaršala te imenuje carskim namjesnikom za Dalmaciju, a istodobno postaje i tajni savjetnik.

Nastavak časnoga prezimena Filipović

Inače, general Lazar Mamula, pravoslavac, rodom je iz Gomerja kod Vrbovskoga. U Beču će završiti vojnu akademiju i 1815. stupiti u carsko-kraljevski korpus, a potom biti na dužnosti u Zadru i u Karlovcu. Sudjeluje u vojnim pohodima na Italiju, rukovodi utvrđivanjem Splita, Visa i Hvara te izgradnjom pograničnih utvrda u Tirolu, oko Comorna i u okolici Innsbrucka.

Tijekom revolucionarne 1848. bit će promaknut u čin pukovnika, a ban Jelačić imenovat će ga rukovoditeljem Glavnoga vojnog stožera u Hrvatskoj. Pod zapovjedništvom podmaršala Franza Dahlena von Orlaburgavona sudjeluje u ratu protiv Mađara, a u prosincu 1848. objedinjuje štajersko-hrvatski vojni korpus s kojim se bori na području između Drave i Dunava.

U čin general-bojnika promaknut je 1850., a tri godine kasnije postaje podmaršal te ga 1857. car Franjo Josip imenuje zapovjednikom Dalmacije, a potom i namjesnikom za Dalmaciju. Za uzorno obavljanje dužnosti bit će mu dodijeljen čin generala topništva.

Naslijedivši generala Mamulu na dužnosti namjesnika za Dalmaciju, Franjo barun Filipović u činu podmaršala suprotstavit će se austrijskoj politici oslonca na autonomaše, zbog čega ga uz licemjernu dodjelu odličja Reda željezne krune 1. razreda 1868. Dvor opoziva.

Godinu dana kasnije Franjo Filipović zapovjednik je u Košicama te postaje vlasnikom 70. petrovaradinske pješačke pukovnije, a iste godine, to jest 1874., postat će zapovijedajući general u Moravskoj i Šleskoj sa sjedištem u Brnu. Na toj dužnosti ostaje tri godine, a neposredno pred operaciju pripojenja Bosne i Hercegovine biva premješten u Zagreb na dužnost zapovjedajućega generala.

Svojim će snagama pomoći bratu Josipu u pohodu na Bosnu i Hercegovinu te za to biti odlikovan Velikim križem Leopoldova reda. Ubrzo nakon toga Beč će ga umiroviti bojeći se da će iz Zagreba utjecati na narod susjedne Bosne i Hercegovine. Franjo barun Filipović dvije godine nakon umirovljenja razmišlja o kandidaturi za hrvatskoga bana, ali to propada zbog “njegovih pogleda na položaj bana i odnos bana prema mađarskoj vladi”. Drugim riječima, bio je previše hrvatski opredijeljen.

Časno prezime Filipović nastavlja podmaršal Nikola Filipović, rođen u Gospiću 1795. I on, kao prethodnik Josipa i Franje Filipovića, polaže kadetski ispit u Tullnu na Dunavu. U ratu protiv Francuske, 1813.–1814., imao je dužnost bojničkoga pobočnika. Dvije godine kasnije naći će se na dužnosti u Gornjoj Austriji u Kartografskom odjelu, gdje radi na izradi vojnih zemljovida.

Nakon uspješno obavljene dužnosti dodijeljen je Komisiji za granice između Austrije i Bavarske sa sjedištem u Salzburgu. U pratnji feldmaršala Pantuccija 1826. putuje u Carigrad. Na putovanju, može se reći u svojstvu obavještajnoga časnika, vodi dnevnik u kojemu opisuje Krf, Kretu, Rodos, Cipar, Smirnu i Aleksandriju, a u Carigradu proučava organizaciju turske vojske i uči turski jezik. Po povratku u Beč u izvješću barunu Franji Ksaveru Ottenfelsu, državnom konferencijskom savjetniku i suradniku kancelara Metternicha, predlaže uspostavu izravne poštanske veze između Beča i Carigrada preko Beograda, koja će na temelju toga izvješća uskoro biti i uspostavljena. Kada je grof István Széchényi odlučio poduzeti putovanje Dunavom kroz Banat kako bi ispitao mogućnost plovidbe parobrodom kroz Đerdap Nikola Filipović bio je pozvan u Beč i na parobrodu “Argo” 6. travnja 1834. proći će kroz Đerdap.

Nikola Filipović kao bojnik 1835. u Mariboru preuzima direkciju za izradu karata. Kratko boravi na dužnosti u Pragu, potom je konzul u Beogradu, a nakon te službe postaje zapovjednikom pukovnije u Bjelovaru. S pukovnijom je poslan u Italiju, da bi za vrijeme pohoda protiv Mađara 1848. bio zarobljen. Nakon povratka iz zarobljeništva služi u Sedmogradskoj, odakle će se 1852. povući u mirovinu i nastaniti u Beču, gdje će 1858. dočekati smrt.

Za razliku od drugih hrvatskih vojnih velikana Filipovićevo ime nosi jedna zagrebačka ulica. Kako se moglo u tisku pročitati, Prilaz baruna Filipovića, jer tako službeno glasi ime te ulice, jedna je od najzagađenijih u Zagrebu kada je u pitanju kakvoća zraka, budući da se njome promet odvija bez prestanka. Brojni vozači koju prođu tom ulicom itekako dobro znaju da je ona “baruna Filipovića”, ali rijetki, uistinu rijetki znaju tko je podmaršal Josip barun Filipović i koja su njegova djela. Ništa novo kada je u pitanju hrvatsko povijesno pamćenje.

admiral Davor Domazet Lošo
Hrvatski tjednik

 

Davor Domazet Lošo: Bosna i Hercegovina je hrvatska djedovina

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

foto: RTV USK

Dok je velika koalicija u Bundestagu usvajala paket zakona koji će na novi način regulirati pitanja deportacije migranata kojima je odbijen azil u Njemačkoj, kao i pitanja zapošljavanja migranata bez odobrenog azila, u Velikoj Kladuši su među migrantima sijevale šake, noževi, toljage i slična oruđa.

Nakon politike otvorenih vrata Angele Merkel, koja je cijelu Europu, a ne samo Njemačku, suočila s izazovom koji političke elite najprije nisu znale prepoznati, kasnije nisu željele priznati, a danas se nisu u stanju s njime nositi, Njemačka je ipak pribjegla racionalnom i razumnom zakonskom rješenju.

Olakšali su deportacije migranata kojima je odbijen azil. Novim zakonskim promjenama Njemačka je, s druge strane, olakšala pristup tržištu rada migrantima koji su u postupku dobivanja azila.

Onima koji nađu posao i znaju njemački jezik zapravo su širom otvorena vrata za ostanak. Time je Njemačka uistinu povukla “ručnu” u odnosu prema ilegalnim migrantima, ali i pružila šansu onima koji žele postati dio njemačkog tržišta rada.

Čak je i veliku Njemačku u sigurnosnom i političkom smislu značajno promijenio migrantski pohod, koji traje već četvrtu godinu. Ali velika Njemačka ipak ima snage učiniti zaokret, ne dopustiti da nekontrolirana migracija ozbiljnije ugrozi njezinu sigurnost, sustav socijalne skrbi i mirovinski sustav. No, što ćemo s Velikom Kladušom?

Velika Kladuša, očekivano, vrije nakon požara u prihvatilištu za migrante i njihovih učestalih međusobnih sukoba.

Lokalne su vlasti nemoćne.

Kantonalni ministar unutarnjih poslova Nermin Kljajić najavljuje uvođenje izvanrednog stanja i obranu granica svoga kantona nastavi li se dolazak migranata, a za pogoršanje stanja krivi sarajevsku vlast. Navodi da je samo u prvih pet mjeseci u Unsko-sanski kanton stiglo oko 13.000 migranata, a mjesta u improviziranim prihvatilištima ima samo za njih 3200.

Velika Kladuša je suviše mala da bi mogla nositi teret migrantskog tranzitnog centra, posljednje stanice prema željenim ciljevima u EU-u.

Preko Velike Kladuše, uz samu hrvatsku granicu, organiziranim švercerskim rutama migranti se upućuju preko Hrvatske, Slovenije, dalje na Zapad. I brojka od samo 13.000 u ovoj godini vjerojatno je jako podcijenjena.

Zaštita granica

Migranti su potpuno promijenili život u Velikoj Kladuši: stanovnici žive u strahu, izlaze iz kuća samo kad moraju i nikako noću, raste stopa kriminaliteta… Ono što je u početku izgledalo kao unosan biznis, pretvorilo se u nesigurnost i noćnu moru.

Ispričat će vam svjedoci događanja kako su i u Velikoj Kladuši isprva srdačno i veselo dočekali početak migrantske rute: iznajmljivali su im sobe, doduše skuplje nego da su u središtu Pariza, biznis je cvjetao, priča kako treba pomoći muslimanskoj braći u nevolji koju su na dalek put natjerale zapadne imperijalne politike nailazila je na razumijevanje… Ali nakon što su migranti pokorili dotadašnji način života u Velikoj Kladuši, srdačnosti je nestalo, a ostala su mnoga pitanja vezana uz narav ovih migracija koja ostaju neodgovorena i u velikoj Njemačkoj i u Velikoj Kladuši.

Prvo, o kojoj spontanosti i bijegu od životne ugroženosti govorimo kada na put kreću gotovo isključivo muslimani iz islamskih zemalja koje nisu u ratu, kad im taj put netko nekim novcem plaća, kada ih kriminalne mreže provode iz države u državu, kada točno znaju da je cilj stići u Njemačku i uključiti se u njezin sustav socijalne skrbi pa potom poraditi na spajanju obitelji? Je li to spontanost ili projekt? O kojoj humanosti govorimo ako ona vrijedi samo za migrante, a ne i za stanovnike Velike Kladuše?

O kojoj pravnoj državi (BiH) govorimo kada nije u stanju zaštititi svoje granice od migrantskih tura kojima na operativnoj razini upravljaju lokalne, kombinirajući ih sa švercom droge i sličnim aktivnostima, niti pružiti sigurnost stanovnicima Velike Kladuše? I što će biti s Velikom Kladušom i drugim malim mjestima u malim državama tranzita nakon što je velika Njemačka povukla ručnu za ilegalne migracije, nakon što izabere one koji joj trebaju?

E ovo posljednje je pitanje koje traži ozbiljan državni odgovor. Ne samo u Velikoj Kladuši, nego i u maloj Hrvatskoj, koja je u neposrednom susjedstvu, na Banovini, u Gorskom kotaru, u Lici. Jer, ono što veliku Njemačku tek malo razbudi, Veliku Kladušu ili malu Hrvatsku može potopiti. Ili ozbiljno destabilizirati.

Mala Hrvatska, koja se rugala slovenskoj, mađarskoj ili austrijskoj niskoj žilet-žica ogradi na granicama, sada podiže visoku ogradu sa šiljcima. Ali to, uz migrantski pritisak s bosanskohercegovačke strane granice – više nije odgovor.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko stvaranje ‘predsjedničkih kandidata’

Objavljeno

na

Objavio

Sve snažnije kao glavnu temu hrvatskoj javnosti mediji nameću predsjedničke izbore, a do njihova održavanja najmanje je još šest mjeseci ili čitavih pola godine! Čim je apsolvirana tema izbora za Europski parlament, kreatori javnoga mnijenja u Hrvatskoj okrenuli su se predsjedničkim izborima odnosno kandidatima za predsjedničke izbore, a u stvarnosti baš ni jedan jedini političar nije definitivno objavio da želi sudjelovati u nadmetanju na tim izborima. Očito je da mediji i njihovi skriveni usmjerivači i tu temu zlorabe da bi ljudima odvraćali pozornost od onoga što je sada bitno, što se sada događa. Istodobno, s obzirom na predsjedničke izbore, mediji odnosno njihovi usmjerivači postaju glavni kreatori političkih zbivanja, kao da u Hrvatskoj ne postoje državne i druge društvene institucije, kao da ne postoje političke stranke, pa medijski usmjerivači dižu, a često i ruše, »predsjedničke kandidate« koje su sami stvorili i nametnuli javnosti.

Budući da su mediji po svojoj naravi zapravo jedna od industrijskih grana koja kao i svaka druga ima zadaću ponuditi svojim klijentima robu koju će oni htjeti i tako proizvesti profit, aktualni politički protagonizam većine medije očita je zloporaba, neetičko instrumentaliziranje sredstava društvenoga priopćavanja za parcijalne političke svrhe. Takvo neprimjereno ponašanje medijskih usmjerivača, urednika i nekih novinara očit je znak neslobode, upravo ovisnosti, medija u Hrvatskoj, a medijski djelatnici i njihove cehovske udruge o tome šute.

Traže se ideološki poćudne osobe

Budući da su predsjednički izbori postali top-tema gotovo šest mjeseci prije raspisivanja tih izbora, moglo bi se zaključiti da je za medijske usmjerivače i medije uloga predsjednika države u Hrvatskoj doista iznimno važna. No, pogleda li se malo preciznije i pozornije stvarni odnos većine medija prema instituciji predsjednika države Hrvatske, posve je očito da medijima institucija predsjednika kao državna institucija, uostalom kao i druge državne institucije, uopće nije važna. Štoviše mnogim medijskim usmjerivačima i medijima uopće nije važna čak ni Republika Hrvatska kao samostalna država. Njima je važno samo to je li na položaju u instituciji predsjednika, kao i na drugim funkcijama u državnim institucijama, skrivenim moćnicima, koji su stvarni upravljači glavnih procesa u Hrvatskoj, poćudna, politički i ideološki bliska osoba.

Kad bi medijima bila važna institucija predsjednika kao takva, mnogo bi sadržajnije i bogatije prenosili često vrijedne govore i sadašnje Predsjednice, npr. one o hrvatskim demografskim problemima, objektivnije bi izvještavali o njezinim susretima kako na međunarodnoj, odnosno međudržavnoj političkoj sceni tako i o susretima na domaćem terenu. No to se ne događa u Hrvatskoj, i to čak ni na javnom mediju, a samo malo bolje informirani pamte da su prethodni predsjednici, posebno od 2000. godine, uživali posve drugačiji tretman, što medijima skida masku neovisnosti i vjerodostojnosti.

Pozicija predsjednika

Prema ustavnim odredbama nositelj dužnosti predsjednika države u Hrvatskoj nema velikih ovlasti, što je paradoks s obzirom na to da se na tu funkciju dolazi s većim izbornim legitimitetom negoli na ikoju drugu državnu funkciju u Hrvatskoj. Po sadašnjim ovlastima najjača poluga upravljanja nositelja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske je riječ, govor, javno obraćanje, uvjeravanje, apeliranje na svijest i savjest, a medijski moćnici ne daju za to dovoljno prostora u medijima.

Istodobno dok se govori nositeljice predsjedničke državne institucije u medijima često marginaliziraju, izruguju, a ona kao osoba potiskuje u svijet estrade, mediji »stvaraju« svoje nove predsjedničke kandidate i nameću ih ljevici i desnici, grubo manipulirajući svojim gledateljima, slušateljima i čitateljima. Nitko nema pravo nikomu ograničavati pravo na kandidaturu za predsjednika države ako ispunjava standardne uvjete, no vrlo je problematično kad se nekoga medijski pretvori u predsjedničkoga kandidata a da on to sam nije odlučio postati. Naime, činjenica je da se do sada ni jedna jedina osoba nije javno očitovala da se definitivno kandidira na budućim predsjedničkim izborima, a mediji »zabavljaju« javnost anketama koje su sami naručili i u kojima su istaknuli imena konkretnih osoba kao predsjedničkih kandidata, kao da su te osobe već donijele odluku da se stvarno kandidiraju.

Takvim postupanjem kreatori tih medijskih anketa najgrublje manipuliraju imenima osoba koje navode kao predsjedničke kandidate, a još više onima koje anketiraju jer traže da se izjasne što će sa zecom na ražnju dok je zec još u šumi. Nedopustivo manipuliraju općom javnošću koju na taj način zapravo parcijalno interesno politički indoktriniraju, ne mareći pritom nimalo za opće dobro. U hrvatskoj stvarnosti ima jako puno vrlo aktualnih tema koje bi trebalo otvoriti i razrađivati da bi hrvatsko društvo ozdravljalo, da bi osobna sloboda mišljenja i uvjerenja postala stvarnost za svakoga hrvatskoga građanina, a da zbog toga ne bude ni u čemu nepravedno zakinut, da bi državne institucije počele stvarno služiti realnim potrebama svih ljudi u Hrvatskoj…

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari