Pratite nas

Kolumne

Davor Domazet Lošo: Podmaršal Josip barun Filipović – civilno-vojni poglavar BiH

Objavljeno

na

Vojskovođa Josip barun Filipović

Jedan od ponajboljih Hrvata vojskovođa u 19. stoljeću bio je osvojitelj Bosne, general topništva Josip barun Filipović filipsberški. Filipovići pripadaju Bunjevcima-Krmpoćanima, a podrijetlom su iz Bosne i Hercegovine, iz okolice Glamoča.

Josip Filipovic

Kao i mnoge plemićke obitelji, nakon što je Bosna 1463. šaptom pala, kreću put Hrvatsku. U Bosni, prije njezina pada, rodočelnik obitelji Filipović Filip bavio se uzgojem konja, a imao je dva sina. Stariji sin koji se istaknuo u borbi s Turcima, i koji je za to dobio imanja, bijaše neoženjen.

Svoga brata Filipa savjetuje da prijeđe na islam te da tako spasi obiteljska imanja. Ovaj to i čini. Filip imaše sina Filipa, koji je unatoč islamskoj vjeri na koju je prešao njegov otac, ustrajavao u vjeri svojih djedova, to jest katoličanstvu.

Naravno da kao takav nije mogao ostati u Bosni te iz Bosne dolazi u Liku i nastanjuje se u Novom kod Gospića. Od ovoga Filipovića potječu lički Filipovići, među kojima će mnogo postati istaknuti časnici, a među njima i tri generala Nikola, Josip i Franjo.

I Filipoviće će srbijanska mitomanska okultna svijest proglašavati Srbima. Kada nema nikakvih argumenata za takvo što, onda će mitomani jednostavno, ovako reći: “Lički Filipovići (jedan dio) uzeli su katoličanstvo, što je bio jedan od uvjeta, kako za dobivanje plemićke titule, tako i za upis na vojnu akademiju.”

Ne samo zbog srbijanske bolesne mitomanije, o Bosni i Hercegovini kao hrvatskoj djedovini i hrvatskom kraljevstvu treba se prozboriti i sa stajališta geostrategije. Pa tako, ako se u ruke uzme šestar i hrvatska država želi opisati kružnicom, dobit će se nevjerojatna slika: središte kružnice, to jest zemljopisno središte Hrvatske, nije uopće na njezinu ozemlju, nego u susjednoj državi Bosni i Hercegovini, točnije sjeveroistočnije od Kupresa, odnosno na širem području Banje Luke, dakle negdje oko Jajca.

Niti jedna važnija geostrateška točka Hrvatske ne nalazi se u Hrvatskoj nego u Bosni i Hercegovini. Čak ni najviši vrh Hrvatske na Dinari od 1831 metar nije najviši vrh te planine, već je to Troglav (1913 m) koji je na bosansko-hercegovačkoj strani. Od rijeke Zrmanje pa do rta Oštro Hrvatska nema ni taktičku dubinu (35 km) pa njezina obrana izravno ovisi od obrane njezina zaleđa koje je opet u susjednoj Bosni i Hercegovini. Zašto je to tako? To je zato što je Bosna i Hercegovina središnja hrvatska zemlja, a današnja je država Hrvatska Bosni i Hercegovini rubna zemlja.

Bosna i Hercegovina oduvijek je bila hrvatska zemlja, njome je vladala hrvatska dinastija Kotromanića i uz nju i druga Kristići, koja je isto krvno potječe od kralja Tvrtka. Hrvati su i osnovali bosansku državu da zaštite sebe kad je banska Hrvatska postala personalna kraljevina s Ugarskom.

Na bosansko-hercegovačku državu i državnost uvijek su povjesničari gledali različito. Tako je za Marka Almonda potpuno pogrješna teza, koju danas neznanstveno promiče Bošnjački institut u Sarajevu, o povijesnom kontinuitetu bosanskoga identiteta i svojevrsnom prikrivenom kontinuitetu bosanske državnosti koji se proteže od predosmanskoga razdoblja, odnosno prije 1463. pa sve do 1991. godine.

karta

Za razumijevanje događaja koji će se odviti na području Bosne i Hercegovine, pa i drugo zasjedanje Avnoja u Jajcu, nije toliko bitno jesu li sadašnje sjeverne i zapadne granice Bosne i Hercegovine istovjetne s granicama srednjovjekovne bosanske države ili nisu, iako su one nastale kao posljedica geostrateškoga sukobljavanja Habsburškog i Osmanskoga Carstva.

Isto tako, nije toliko bitno da u srednjem vijeku državne granice nisu bile jasno određene, nego su takvima u Europi postale tek nakon Vestfalskoga mira. Za sve priče o Bosni i Hercegovini bitno je to da je u slučaju Bosne postojala “fluidnost identiteta, savezništva i suverenosti, koja je trajala sve do osmanskoga zauzimanja toga prostora, kada je na Balkanu uspostavljen prethodno nepoznat državni sustav”, kako se to u svom Vještačkom nalazu na Haaškom sudu očitovao Mark Almond.

Bitno je i da su brojni geostrateški razlozi koji su uspostavili granicu između Hrvatske i Bosne prije osmanskih osvajanja također uzeti u obzir i nakon 1463. godine. Jednako tako je bitno da nakon te godine odnos između društva razdvojenih tom granicom više nije bio isti.

Do tada se radilo o granici između dviju kršćanskih država, hrvatskih država, koje su u svojoj biti imale slične političke, društvene i vjerske strukture. Nakon osmanskih osvajanja, Hrvatska i dalje postoji, od 1526. kao dio Habsburške Monarhije, ali Bosna postaje pašaluk Osmanskoga Carstva i djeluje po smjernicama koje su Turci razvili tijekom prijašnjih stoljeća izvan Bosne, a dobrim dijelom i izvan takozvanoga Balkana.

Prijelomna točka povijesti 1463. godina

Važna činjenica bez koje je teško ispričati priču o Bosni i Hercegovini je ta da prelazak znatnoga dijela stanovništva na islamsku vjeru također predstavlja svjestan prekid s bosanskom kršćanskom prošlošću.

Nova vjerska struktura i njezino učenje označavali su prekid s prijašnjim kršćanskim zajednicama na tom području, do čega ne bi moglo doći bez osmanskih osvajanja. Bez obzira na važnost neriješenih kontroverzi o tome koliko su kršćanske hereze, bogumili i patareni, stvorili neslaganje s katoličkim kršćanstvom i u kojoj je mjeri to pridonijelo prijelazu na islam, činjenica je da bez osmanske invazije i okupacije Bosne i Hercegovine do prijelaza na islam ne bi došlo.

Glede toga, kao što zaključuje Mark Almond, 1463. predstavlja dramatičnu prijelomnu točku bosanske povijesti. A ako 1463. predstavlja prijelomnu točku bosanske povijesti, onda s obzirom na prethodne geostrateške napomene mora jednako tako predstavljati i prijelomnu točku hrvatske povijesti.

Životni put Josipa baruna Filipovića, do osvojenja Bosne i Hercegovine bijaše sadržajan. Rodio se u Gospiću, 28. travnja 1819., a otac mu obnašaše dužnost graničarskoga časnika. Već sa šesnaest godina Filipović, kao kadet, stupa u 1. ličku krajišku pukovniju, a vojnu naobrazbu s bratom Franjom proći će i u Tullnu na Dunavu.

Na početku rata, 1848., u Mađarskoj je imenovan zamjenikom načelnika glavnoga stožera u 1. zboru te će se istaknuti u borbama pred Bečom i za to biti pohvaljen, a potom i odlikovan Vojnim križem za zasluge. U obrani Beča biva ranjen, ali to mu ne će smetati da sudjeluje u borbama kod Švehata, Parendorfa, Altenburga i Moora, nakon čega je unaprijeđen u čin bojnika, te služiti u 5. krajiškoj varaždinsko-križevačkoj pukovniji.

Proslavit će se u bitki kod Hegyeša, za što će biti odlikovan Viteškim križem Leopoldova reda. Kao potpukovnik 12. rujna 1851. postaje krilni pobočnik Jelačića bana.

U činu pukovnika zapovijeda 5. krajiškom pukovnijom, koju će svojim zalaganjem dovesti na najveću razinu osposobljenosti. S tom će pukovnijom graditi škole i ceste te tako pomagati stanovništvu, pa se i danas njegovo ime, sa strahopoštovanjem spominje u Bjelovaru. U travnju 1859. kao general ratuje u Italiji, pa i kod Solferina, gdje će se istaknuti i biti odlikovan Željeznom krunom II. reda., zbog čega će, njemu i njegovu bratu Franji 20. ožujka 1860. biti dodijeljeno barunstvo.

Solferino, selo u Italiji, desetak kilometara južno od jezera Lago di Garda u pokrajini Mantova, 24. lipnja 1859. bit će poprište znamenite bitke u kojoj su talijansko-francuske snage pod vodstvom sardinijskoga kralja Viktora Emanuela II. i francuskoga cara Napoleona III. porazile Austrijance pod zapovjedništvom generala Franza Wimpffena i Franza Schlicka.

U bitki je sudjelovalo približno 150 tisuća austrijskih, a poginulo njih 22 tisuće, te 170 tisuća talijansko-francuskih vojnika, a poginulo ih je 17 tisuća. Nakon poraza Austrija je Francuskoj prepustila Lombardiju. Francuzi Lombardiju, nakon održanoga plebiscita, s Toskanom, Parmom, Modenom i Romanjom predaju kraljevstvu Sardiniji u zamjenu za Nicu i Savoju.

Nakon poraza kod Magente austrijska vojska bila je u povlačenju, a car Franjo došao je i smijenio generala Franju Gyulaja te osobno preuzeo zapovjedništvo. Ova činjenica značila je da će Bitka kod Solferina biti posljednja velika bitka u svjetskoj povijesti tijekom koje su sve sudjelujuće vojske bile pod osobnim zapovjedništvom svojih vladara (monarha).

Austrijanci su se povlačili dok su ih saveznici progonili. Zapovjedništva ni jedne strane nisu imala pouzdanu informaciju gdje se protivnik točno nalazi, tako da su obje vojske, nenadano, kod Solferina naletjele jedna na drugu. Bitka koja se odvijala, po velikoj vrućini i na vrlo teškom terenu, a i zbog gubitaka i možebitnim daljnjih borbi s pojedinim austrijskim postrojbama koje su pristizale na bojište, te iscrpljenosti, savezne snage će odustati od daljnjih borbi.

Veliki gubitci na obje strane potaknuli su francuskog cara Napoleona III. da zatraži primirje. Zbog poraza kod Solferina te nemira koje je poraz prouzročio u zemlji, austrijski je car Franjo Josip morao dokinuti svoju apsolutističku vladavinu pa je Hrvatskoj i Ugarskoj vraćen ustav. Za hrvatskoga bana bit će imenovan barun Josip Šokčević, a ‘Bachovi husari’, činovnici ministra Bacha koji je provodio apsolutizam i germanizaciju, napust će Hrvatsku. Tragična Bitka kod Solferina imala je i jednu dobru posljedicu.

Prizori brojnih ranjenika ostavljenih na bojnom polju potaknuli su Henrija Dunanta da uz pomoć mještana organizira pomoć ranjenicima u obližnjim crkvama i kućama, bez obzira na to kojoj su strani u sukobu pripadali, ponavljajući riječi “Siamo tutti fratelli”, odnosno kako su svi ljudi braća.

Dunant je ovaj događaj opisao u knjizi pod nazivom “Sjećanje na Solferino”, objavljenoj 1862. godine. U knjizi će istaknuti potrebu osnivanja društava za pomoć koja bi u vrijeme mira obrazovala dragovoljce za vojnu sanitetsku službu u ratu; zaštitu ranjenika bez obzira na to kojoj strani u sukobu pripadaju te sklapanje međunarodnih ugovora kojima bi se regulirao rad sanitetskoga osoblja i društava za pružanje pomoći kao i poštivanje njihove neutralnosti. Izravna posljedica Dunantove knjige osnivanje je Crvenoga križa koji 24. lipnja 1859. godine računa kao dan svoga osnutka.

Pobjednički ulazak u Sarajevo 1878.

Nakon Bitke kod Solferina, u lipnju 1864. Josip barun Filipović, kao krajiški povjerenik, poslan je na srpski crkveni sabor u Karlovce, gdje se birao patrijarh. Tu će zadaću, kako kazuju povijesni izvori, časno obaviti, budući da je po priželjkivanju Beča izabran Sava Maširević, profesor vršačke Bogoslovije, arhimandrit bezdinski, vladika temišvarski i mitropolit karlovački pa će Josip iste godine upravo za tu zadaću biti odlikovan Viteškim križem reda sv. Stjepana.

Ulazak u Sarajevo

U ratu 1866. Filipović je adlatus, to jest pobočnik zapovjednika 2. vojnoga zbora, i hrabro se bori kod Kraljeva Gradca, Kukusa i Požuna. Iste godine postaje podmaršal i zapovjednik 1. pješačke divizije u Beču, a godinu dana kasnije dodijeljeno mu je vlasništvo nad 35. pješačkom pukovnijom.

U nastavku vojne karijere obnašat će dužnost zapovjednika 8. divizije i biti zapovjednikom Innsbrucka, a naći će se i na dužnosti nadzapovjednika zemaljske obrane za Tirol i Vorarlberšku. Dobit će i zvanje generala topništva, a nakon toga postati glavni zapovjednik za Brno, a potom i za Prag.

Kada je 1878., nakon Berlinskoga kongresa, Austro-Ugarskoj pripala Bosna i Hercegovina, austrijski će car podmaršala Filipovića odrediti za zapovjednika snaga za zaposjedanje Bosne i Hercegovine. Dušmana nekada ne nedostaje, kaže narodna mudrost, pa tako ni Josipu Filipoviću.

Od svih tadašnjih savjetnika ratne uprave bio je jedini koji je bio svjestan da zadaća zaposjedanja Bosne i Hercegovine ne će biti nimalo laka. Neki su politički krugovi htjeli, i zalagali se, da se na Bosnu i Hercegovinu krene samo s jednom pješačkom divizijom. Josip će se tomu oštro usprotiviti i uspijeva nekako dobiti tri.

Kada je sa svojim snagama krenuo u Bosnu i Hercegovinu, pokazalo se da se ona ne osvaja “s jednom glazbom i jednom zastavom”. S dodijeljenim snagama početkom kolovoza prelazi Savu i s ustanicima se sukobljava kod Maglaja i Doboja, a potom i kod Žepča. Uspjet će se obraniti kod Belatovca, Kaknja, Visokoga, Kiseljaka, Blažaja i 19. kolovoza 1878. pobjednički ući u Sarajevo. Za ovaj vojni podvig Josip Filipović biva odlikovan Velekrižem Leopoldova reda.

Sa stajališta geopolitike austrijski pohod na Bosnu i Hercegovinu ima i druge konotacije. Kako je Osmansko Carstvo tijekom 19. stoljeća sve više slabjelo, državnici i političari Habsburške Monarhije razmatrali su pozitivne i negativne učinke do kojih bi moglo doći u slučaju aneksije (čitaj: nasilnoga pripojenja Bosne i Hercegovine).

Već tijekom 1869. u Beču se ozbiljno raspravljalo o tom pitanju, ali je glavni argument protiv pripojenja bio strah od jačanja hrvatskoga čimbenika u Monarhiji, to jest mogućnosti obnove vertikalnoga ustroja hrvatske vlasti i na bosansko-hercegovačkom ozemlju. Smatralo se očitim da će stanovništvo Bosne i Hercegovine biti blisko Hrvatima, koji su nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. imali poseban položaj u Monarhiji.

Za austro-ugarsko kolebanje svakako je razlogom bila i oporuka kraljice Katarine Kotromanić Kosače. Zato su oni činili sve da Hrvatima razore Hrvatsko Kraljevstvo kao najstarije u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. U tom svom naumu uspjeli su baciti hrvatski narod u srpski zagrljaj upravo onako kako je to zamislila anglosaksonska okultna oligarhija, upriličivši Prvi svjetski rat.

Tek nakon što je 1876. izbio rat između Srbije i Osmanskoga Carstva, pojavila se opasnost srbijanskoga širenja na tom području. Beč i Budimpešta zaključili su da je najvažniji interes Monarhije preduhitriti takav razvoj događaja na području Bosne i Hercegovine. Naime, mirom u San Stefanu Porta je Bosni i Hercegovini morala priznati autonomiju.

Međutim, britansko-francuska okultna oligarhija imala je druge planove i na Berlinskom kongresu revidiraju odredbe Sanstefanskoga mira omogućivši Austro-Ugarskoj pravo zaposjedanja Bosne i Hercegovine, što ona 1878. i čini s ulaskom s oko dvjesta tisuća vojnika. Austro-ugarskim vojnim snagama kojima je zapovijedao Josip barun Filipović bilo potrebno četiri mjeseca da slomi otpor ustanika pa je Bosna i Hercegovina po drugi put nasilnim putem i “diplomacijskom prijevarom”, odnosno okupacijom, nakon Osmanlija postala dio neke države s vertikalno ustrojenom vlasti.

Zapovjednik Praga

Naravno da će podmaršal Filipović, kao Hrvat, kratko ostati na dužnosti civilno-vojnoga poglavara Bosne i Hercegovine, samo nekoliko mjeseci, jer je on za dvor obavio “prljavi dio posla”. Nasljeđuje ga vojvoda Wilhelm Nikolaus od Württemberga, njemački aristokrat, a Josip će se vratiti u Prag, gdje će mu biti dodijeljen Zapovjedni križ vojnoga reda Marije Terezije.

Na mjesto civilno-vojnoga poglavara Bosne i Hercegovine morao je doći neki provjereni Nijemac kako Hrvat pobjednik ne bi previše postao omiljen u narodu. Naime, Josip je zdušno radio na povećanju udjela Hrvata u upravi Austro-Ugarske Monarhije te je tako u Bosnu i Hercegovinu dovodio uglavnom časnike Hrvate. Za Dvor bio je to sumnjiv čin jer je nezadovoljstvo Hrvata, ali i ostalih južnoslavenskih naroda bilo veliko.

Naime, hegemonija Nijemaca i Mađara izazvalo je toliko nezadovoljstvo da je ono postalo rak-rana Monarhije. Zato je odabran Württemberg koji je pripadao mlađoj grani dinastije Württemberg, njegovi rođaci iz starije grane te dinastije vladali su Kraljevstvom Württemberg kao nezavisni vladari.

Šukundjed vojvode Wilhelma Nikolausa – Karlo Aleksandar od Württemberga – bio je nekoć upravitelj Kraljevine Srbije kao habsburške tvorevine koja je nastala na teritoriju dobivenomu od Osmanskoga Carstva nakon Požarevačkoga mira 1718. godine.

Bečki će dvor na sve načine Josipa baruna Filipovića držati podalje od Bosne i Hercegovine. Tako će na 50. obljetnicu vojne službe 26. listopada 1879. Josip barun Filipović dobiti pismo u kojemu će stajati: “Za mnogobrojne dokaze odanosti i odlučnosti, kojimi se je za cara i domovinu učinio toli zaslužnim, ovim trajno osigurava previšnje priznanje.”

Nakon odlaska u mirovinu baruna generala topništva Josipa Maroičića, na njegovo mjesto vrhovnoga zapovjednika 2. vojnog zbora u Beču, doći će Josip barun Filipović. Josipu, koji je prozreo igru dvora, Beč ne će biti po volji i od cara će ishoditi povratak u Prag, gdje će sve do svoje smrti ostati njegovim zbornim zapovjednikom.

Ovaj vojskovođa Hrvat dobit će mnoga odličja. Na njegovim će se grudima naći Velekriž pape Grgura, Pruski red crvenoga orla, Vitez ruskoga reda bijeloga orla, osmanski medžidski red 1. razreda, Velekriž belgijskoga Leopoldskog reda, talijanski Red sv. Mavre i Lazara, francusko odličje Legije časti i Red rumunjske zvijezde.

Josip je bio oženjen s baronesom Leontinom Joëlson, sestrom generala Joëlsona, koja ga je uz dvije kćeri, Gizelu i Paulu, nadživjela. Bio je radišan čovjek, energičan i dobroga zdravlja. Zato je njegova iznenadna smrt pobudila mnoge znatiželje, pa i sumnje. U predvečerje 5. kolovoza 1889., nakon vožnje praškom Stromovkom, vratio se kući i legao negdje oko deset sati. Kada ga je sluga u zoru došao probuditi, našao ga je u krevetu mrtva i ukočena. Liječničko je povjerenstvo ustvrdilo kako je uzrok smrti srčani udar.

Drugoga dana nakon njegove smrti doći će i obitelj koja se nalazila u toplicama. Uz velike počasti barun Josip Filipović pokopan je 9. kolovoza na praškom Karolinskom vojnom groblju. Sprovod će voditi praški kardinal grof Schönbor, a za lijesom hoditi zastupnici Njegova Veličanstva, glavni pobočnik general Bolfras, barun Franjo Filipović i češki namjesnik podmaršal barun Kraus.

Uz Josipa baruna Filipovića, neizostavno, tu je i njegov mlađi brat Franjo Filipović, koji se rodio 1820. godine. Nakon što je s bratom Josipom pohađao vojnu školu u Tullnu, još kao kadet stupa u 1. lovačku bojnu. Potom služi u 22. ilirskoj pješačkoj pukovniji, a od 1843. službuje kao divizijski i osobni pobočnik generala topništva Ludwiga grofa Weldea u Grazu i Innsbrucku.

Ratuje na talijanskoj bojišnici u južnom Tirolu i sudjeluje u zauzeću Trevisa. Bit će promaknut u kapetana 1. razreda i služiti u Glavnom stožeru. U Mađarskoj 1949. protiv revolucionara sudjeluje u više bitaka, a posebno će se istaknuti pri zauzimanju Temišvara i biti odlikovan Viteškim križem Leopoldova reda te Vojnim križem za zasluge, ali i ruskim Križem Reda sv. Vladimira. Brzo napreduje do bojnika da bi kao pukovnik 1953. bio postavljen na dužnost glavnoga pobočnika pri Vrhovnom carskom pobočništvu u Beču.

Jedno vrijeme služi u Vrhovnom vojnom nadzapovjedništvu te u vojnoj carskoj kabinetskoj pismohrani. Kao i brat Josip, sudjeluje u Bitki kraj Solferina, i za hrabro držanje bit će odlikovan Redom željezne krune 2. razreda i steći naslov baruna.

Slijedi premještanje u Zadar, gdje dobiva čin general-bojnika i 1862. biva imenovan zapovjednikom brigade i tvrđave u Dubrovniku. Nakon odstupanja generala Lazara Mamule, Beč ga promiče u čin podmaršala te imenuje carskim namjesnikom za Dalmaciju, a istodobno postaje i tajni savjetnik.

Nastavak časnoga prezimena Filipović

Inače, general Lazar Mamula, pravoslavac, rodom je iz Gomerja kod Vrbovskoga. U Beču će završiti vojnu akademiju i 1815. stupiti u carsko-kraljevski korpus, a potom biti na dužnosti u Zadru i u Karlovcu. Sudjeluje u vojnim pohodima na Italiju, rukovodi utvrđivanjem Splita, Visa i Hvara te izgradnjom pograničnih utvrda u Tirolu, oko Comorna i u okolici Innsbrucka.

Tijekom revolucionarne 1848. bit će promaknut u čin pukovnika, a ban Jelačić imenovat će ga rukovoditeljem Glavnoga vojnog stožera u Hrvatskoj. Pod zapovjedništvom podmaršala Franza Dahlena von Orlaburgavona sudjeluje u ratu protiv Mađara, a u prosincu 1848. objedinjuje štajersko-hrvatski vojni korpus s kojim se bori na području između Drave i Dunava.

U čin general-bojnika promaknut je 1850., a tri godine kasnije postaje podmaršal te ga 1857. car Franjo Josip imenuje zapovjednikom Dalmacije, a potom i namjesnikom za Dalmaciju. Za uzorno obavljanje dužnosti bit će mu dodijeljen čin generala topništva.

Naslijedivši generala Mamulu na dužnosti namjesnika za Dalmaciju, Franjo barun Filipović u činu podmaršala suprotstavit će se austrijskoj politici oslonca na autonomaše, zbog čega ga uz licemjernu dodjelu odličja Reda željezne krune 1. razreda 1868. Dvor opoziva.

Godinu dana kasnije Franjo Filipović zapovjednik je u Košicama te postaje vlasnikom 70. petrovaradinske pješačke pukovnije, a iste godine, to jest 1874., postat će zapovijedajući general u Moravskoj i Šleskoj sa sjedištem u Brnu. Na toj dužnosti ostaje tri godine, a neposredno pred operaciju pripojenja Bosne i Hercegovine biva premješten u Zagreb na dužnost zapovjedajućega generala.

Svojim će snagama pomoći bratu Josipu u pohodu na Bosnu i Hercegovinu te za to biti odlikovan Velikim križem Leopoldova reda. Ubrzo nakon toga Beč će ga umiroviti bojeći se da će iz Zagreba utjecati na narod susjedne Bosne i Hercegovine. Franjo barun Filipović dvije godine nakon umirovljenja razmišlja o kandidaturi za hrvatskoga bana, ali to propada zbog “njegovih pogleda na položaj bana i odnos bana prema mađarskoj vladi”. Drugim riječima, bio je previše hrvatski opredijeljen.

Časno prezime Filipović nastavlja podmaršal Nikola Filipović, rođen u Gospiću 1795. I on, kao prethodnik Josipa i Franje Filipovića, polaže kadetski ispit u Tullnu na Dunavu. U ratu protiv Francuske, 1813.–1814., imao je dužnost bojničkoga pobočnika. Dvije godine kasnije naći će se na dužnosti u Gornjoj Austriji u Kartografskom odjelu, gdje radi na izradi vojnih zemljovida.

Nakon uspješno obavljene dužnosti dodijeljen je Komisiji za granice između Austrije i Bavarske sa sjedištem u Salzburgu. U pratnji feldmaršala Pantuccija 1826. putuje u Carigrad. Na putovanju, može se reći u svojstvu obavještajnoga časnika, vodi dnevnik u kojemu opisuje Krf, Kretu, Rodos, Cipar, Smirnu i Aleksandriju, a u Carigradu proučava organizaciju turske vojske i uči turski jezik. Po povratku u Beč u izvješću barunu Franji Ksaveru Ottenfelsu, državnom konferencijskom savjetniku i suradniku kancelara Metternicha, predlaže uspostavu izravne poštanske veze između Beča i Carigrada preko Beograda, koja će na temelju toga izvješća uskoro biti i uspostavljena. Kada je grof István Széchényi odlučio poduzeti putovanje Dunavom kroz Banat kako bi ispitao mogućnost plovidbe parobrodom kroz Đerdap Nikola Filipović bio je pozvan u Beč i na parobrodu “Argo” 6. travnja 1834. proći će kroz Đerdap.

Nikola Filipović kao bojnik 1835. u Mariboru preuzima direkciju za izradu karata. Kratko boravi na dužnosti u Pragu, potom je konzul u Beogradu, a nakon te službe postaje zapovjednikom pukovnije u Bjelovaru. S pukovnijom je poslan u Italiju, da bi za vrijeme pohoda protiv Mađara 1848. bio zarobljen. Nakon povratka iz zarobljeništva služi u Sedmogradskoj, odakle će se 1852. povući u mirovinu i nastaniti u Beču, gdje će 1858. dočekati smrt.

Za razliku od drugih hrvatskih vojnih velikana Filipovićevo ime nosi jedna zagrebačka ulica. Kako se moglo u tisku pročitati, Prilaz baruna Filipovića, jer tako službeno glasi ime te ulice, jedna je od najzagađenijih u Zagrebu kada je u pitanju kakvoća zraka, budući da se njome promet odvija bez prestanka. Brojni vozači koju prođu tom ulicom itekako dobro znaju da je ona “baruna Filipovića”, ali rijetki, uistinu rijetki znaju tko je podmaršal Josip barun Filipović i koja su njegova djela. Ništa novo kada je u pitanju hrvatsko povijesno pamćenje.

admiral Davor Domazet Lošo
Hrvatski tjednik

 

Davor Domazet Lošo: Bosna i Hercegovina je hrvatska djedovina

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ustaška zastava ispred Sabora i Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Slobodna Dalmacija donosi vijest da se u Splitu pojavila ustaška zastava: ”Na zapadnoj ogradi dječjeg igrališta u inače mirnoj splitskoj Osječkoj ulici nepoznata je osoba objesila zastavu, koja je zbog prvog bijelog polja na šahovnici protivna Zakonu o zastavi RH. Zastava u narodu poznata kao ustaška trobojnica, na ogradi je osvanula u ranim nedjeljnim satima. Kako je dan odmicao ‘preseljavala’ se iz manje vidljivog dijela, onog prekrivenog grmljem, na ogradnu žicu direktno isturenu pogledu prolaznika i vozača.” Vijest je objektivno suluda, ali je za hrvatske prilike uobičajena. Hrvatski grb s prvim bijelim poljem nalazi se na krovu crkve sv. Marka u neposrednoj blizini Hrvatskog sabora i zgrade Hrvatske vlade i, naravno, tamo je postavljen puno prije nego je osnovan ustaški pokret. Dakle, po novinarki Slobodne Dalmacije, ustaški je zastava i ispred Sabora i Vlade.

Usađivanje osjećaja krivnje

No, razumni argumenti protiv onih koji poistovjećuju hrvatstvo i ustaštvo ionako ne vrijede. Dok je takav diskurs prevladavao samo u Srbiji, odmahivali smo rukom i govorili kako je to njihov problem. Kada se takav način govora preselio u hrvatske mainstream medije, vrag je odnio šalu. Došlo je do toga da jedna od inačica hrvatskog povijesnog grba odjednom postane proskribirana. Nije stvar u grbu ili, recimo, u pozdravu ZDS, nego se radi o tomu da se običnom Hrvatu usadi osjećaj krivnje, da se narodu podrežu krila i onemogući ga se da razvije vlastite potencijale. Samo potuljena Hrvatska odgovara upravljačima iz sjene, domaćim i stranim, a nikako Hrvatska uspravna i spremna za izazove budućnosti i samosvjestan odnos prema prošlosti.

Jedan od onih koji su svojim djelovanjem doprinijeli tomu da se Hrvatska iz teških no poletnih devedesetih strovali u sadašnje stanje apatije, beznađa, pa i samomržnje jest i poznati novinar Denis Kuljiš. Ovih dana Kuljiš je umro i ne bi bilo prikladno analizirati taj aspekt njegova novinarskog djelovanja, no konstataciju da je iskazivao neskrivenu averziju prema Tuđmanovoj Hrvatskoj vjerojatno bi i sam potpisao kada bi bio živ. Istini za volju, posljednjih je godina Kuljiš znao iznijeti i po koju razložnu misao o hrvatskoj stvarnosti, a averzije prema Hrvatskoj kao takvoj sve manje je bilo u njegovim tekstovima. Bilo kako bilo, ne želim ovdje toliko govoriti o Kuljišu koliko o reakciji Romana Bolkovića na vijest o njegovoj smrti.

Nismo normalno društvo

Žaleći zbog gubitka, Bolković, između ostaloga, kaže i sljedeće: ”On je bio veći od ove sredine, jer su takvi sve samo ne osrednji: on nikada ne bi javno upitao kako je moguće da Denis Kuljiš u Hrvatskoj nema gdje publicirati?” U nastavku Bolković tvrdi da je bilo upravo tako, to jest da Kuljiš nije imao gdje pisati. Ne znam je li to točno, no znam da

Kuljiš tijekom duge novinarske karijere pisao u gotovo svim važnijim hrvatskim tiskovinama, a bio je i urednik u dosta njih. Također je bio često pozivan u televizijske emisije, osobito na javnu televiziju. U posljednje vrijeme, koliko znam, pisao je za jedan od domaćih portala, objavljivao knjige, vodio svoj portal Žurnalist… Dakle, ne može se reći da nije bio prisutan u javnosti.

S druge strane izgleda da je za Bolkovića, ali i za našu javnost sasvim normalno da je, recimo, u svom radu grubo onemogućen novinar Marko Jurič ili da već godinama nema gdje pisati Zoran Vukman, sjajan intelektualac i jedan od najboljih publicista kršćanske inspiracije u Hrvatskoj. Za njih kao da vrijede neka druga mjerila jer oni su, Bože moj, desničari. Vlast, koju medijski reketari postojano i potpuno bezrazložno optužuju za nacionalizam, poslušno daje prostor i puni džepove tipovima poput Frljića, Tomića, Dežulovića, Pavičića, Ivančića i sličnih, dok za Juriča, Vukmana, Čelana, Dujmovića i druge s druge strane političkog spektra nema sluha. Od takve vlasti ne možemo i ne trebamo ništa očekivati, no možemo i trebamo zahtijevati! Jer ovo je još uvijek Hrvatska. Osobito žalosti nedostatak samosvijesti i solidarnosti među publicistima i piscima s te strane političkog spektra.

Samo u takvim uvjetima Kuljiš može biti veliki novinar, a Vukman marginalac. Da smo normalno društvo, bili bi barem podjednako uvažavani. No nismo normalno društvo, ali morat ćemo to uskoro postati ili će nam i grb s prvim crvenim poljem proglasiti ustaškim.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik/HrvatskoNebo.com

Braniteljske udruge: Nećemo dopustiti da se hrvatski grb zbog različite boje prvog polja sotonizira

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Čik, Franjo, čik, dođi na Baniju, pa da vidiš kako braća Srbi biju!’

Objavljeno

na

Objavio

Delija Momo „angažovan“ je g. 1994. u RSK, a angažiran g. 2019. u RH

Uskoro nas očekuje početak školske godine eksperimenta s dalekosežnim posljedicama tzv. „škole za život“ u režiji inkluzivne vlade Andreja Plenkovića. Škola za život smišljena je diverzija prema hrvatskoj budućnosti. Sjećam se i Šuvarove inačice škole za život. Rezultat je njegove „reforme“ bio i ostao katastrofalan – srezano je nekoliko naraštaja Hrvata, ukinuta je razina znanja dotad provođena u srednjoškolskoj populaciji. I danas se osjeća intelektualna rupa naraštaja zahvaćenih „šuvaricom“.

Inačica republičkog sekretara Stipe Šuvara naših je dana nametnuta ministrica Blaženka Divjak. Ona je, za razliku od davnog ideološkog prethodnika, zahvatila još dublje. Predmet njezina nepotrebnoga i skupoga eksperimenta spušten je u osnovnoškolsko obrazovanje i preodgoj hrvatske djece. Ne znam sve negativne posljedice „škole za život“, ali znam da u školu za život ulazi sljedeća priča. Naime, kaj. Kulturno umjetničko (ili „umetničko“?) društvo Zvuci Banije iz Jabukovca organizira Treću dječju smotru folklora zakazanu za 7. rujna, dva dana uoči početka „škole za život“.

Lekcija iz prave škole za život

Na dječjoj će smotri sudjelovati HKUD Mošćenica, SKD Prosvjeta iz Maloga Gradaca, SKD Prosvjeta iz Vrginmosta, KUD Šarenica iz Prijedora, KUD Đerdan iz Banje Luke i FUG Motaički vuk iz Srbca. Vjerujem da će sve proteći kulturno, umjetnički i na dobrobit pozvane djece iz Hrvatske i dijela Bosne i Hercegovine. Istina, bilo bi još ljepše da su „Zvuci Banije“ ugostili dječje sekcije kud-ova iz Austrije i Mađarske, ili barem samo iz Gradišća, pa manifestaciju obilježile i sa slovenskim i talijanskim dječjim kudašima, ili onima iz Zagorja, Dalmacije, Slavonije, primjerice, vukovarskom djecom ili onom iz Ljubuškoga, Gruda, Širokoga Brijega…, a svakako ne bi pogriješili da su pozvali i djecu „radnika na privremenom radu u inozemstvu“ od Njemačke do Kanade i od SAD-a do Novoga Zelanda. Tako bi se izbjegle asocijacije na novo širenje „jugoslovenskoga bratstva i jedinstva“, ili asocijacije o potrebi ujedinjenja „okupirane“ RSK s RS, ujedinjenje koje je otpuhala Oluja, zbog čega ju Srbija službeno u nazočnosti Pupovca naziva „pogromom srpskoga naroda“ i „okupacijom RSK“.

Po završetku programa KUD Zvuci Banije poziva djecu „na zajedničko druženje i zabavu. Za dobro raspoloženje pobrinut će se Momo Stanić i Muppet show band“. E, tu sad dolazimo do lekcije iz prave škole za život. Nazočnoj će dječici trebati objasniti tko je Momo Stanić. Budući da imam jakih razloga sumnjati kako će tu jednostavnu lekciju održati ministrica Divjak, još manje ministrica Obuljen-Koržinek, a ponajmanje faktor stabilne nestabilnosti Pupovac, prenijet ću što mi o Momi kažu hrvatski branitelji s Banovine. Iz prve ruke i iz arhivske građe.

Momo je bio delija u RSK

Momo je glazbenik koji je ustao protiv ustavnopravnoga položaja Republike Hrvatske tijekom srbijanske agresije na Hrvatsku. Imao je i band pod imenom „Dodir“, a vodio je i službeni vojni orkestar 39. banijskog korpusa okupatorske Srpske vojske krajine. Kakav mu je repertoar? Bože sačuvaj! Braća u oružju, više manje za dom opredijeljeni, poslaše mi nekoliko fotografija i linkova, koje ću po vlastitom izboru podijeliti s čitateljima, da mi savjest bude mirna. Uglavnom, Momin repertoar širio je mržnju, veličao postignuća velikosrbijanskoga etničkog čišćenja, međuetničku netoleranciju, prijetio Hrvatima, poručivao im da se nikad ne će vratiti na Banovinu, izazivao mržnju prema Hrvatima… Njegovo pak angažiranje ove godine, 2019., na manifestaciji koja okuplja djecu primjeren je kompliment školi za život kakva nigdje na svijetu ne postoji. Ne znam je li Momo još na platnoj listi Srpske vojske Krajine. Ne znam je li protiv njega i njegova šovinističkoga ratnohuškačkoga orkestra ikad podignuta optužnica, ali znam da postoji poveznica koja ga je, sukladno pedagoškom kriteriju „izvrsnosti“, kvalificirala za uvodni nastup „škole za život“. Evo te poveznice.

Angazovanje Mome 1994jpg

Angažovanje Mome 1994.

Molim sve roditelje hrvatske dječice koja će nazočiti Smotri, i one čija će djeca ove godine ući u ralje „škole za život“, da svakako nekoliko puta preslušaju samo ovu, jednu jedinu od mnogo više Mominih „pesama“. Dragi roditelji, kad preslušate – odlučite hoćete li poslati svoju djecu Momi na „druženje i zabavu“. Valjda ne smatrate da je Momo dobar izbor za ulazak u školsku godinu 2019./2020.? Ako ste još u dvojbi, pokušajte doznati što o toj usporednici misle hrvatsko pravosuđe, Vlada, Sabor i Predsjednica? Ili, ne misle, već samo glume da nešto misle? Uklapa li se Momin nastup u hrvatsku kulturnu, unutarnju i vanjsku politiku, ili u politiku vlade RSK u „rasejanju“? Napokon, čija je Banovina? Srpska ili hrvatska? Konzultirajte se dakle što prije s nadležnom ministricom, ili s ministrom unutarnjih poslova, ili s ministrom branitelja, ili s DORH-om, ili s braniteljicom dječjih i onom ostalih ljudskih prava, ili s institucijama i udrugama za to isto, ili (last but not least) s nadležnim „zaštitnikom“ srpskih manjinskih prava u Hrvatskom saborom. Oni će sigurno znati precizno detektirati o čemu je riječ i mjerodavno „valorizirati“ taj kulturno-prosvjetni događaj.

Momo, naime, nije „bilo tko“, on je u RSK bio faca. Delija. Jedan od dokumenata dokazuje kako je Momin angažman 1994. Srpska vojska Krajine smatrala „vojnom tajnom – poverljivo“ kad je njegov „orkestar ‘Dodir’“ planirala „za angažovanje istog u decembru 1994. godine i januaru 1995. godine“. I to diljem okupirane Banovine. Bio je, dakle, važan i čimbenik podizanja borbenoga morala pobunjenim teroristima, dragovoljcima iz Srbije i BiH, arkanovcima, šešeljevcima i onima koji su još nosili odore okupacijske JNA.

Grupa Dodir u uniformi teroristicke vojske srpske krajine

Grupa Dodir u uniformi terorističke vojske srpske krajine

„Pa da vidiš kako braća Srbi biju“

I dok se u nekim dijelovima Hrvatske zabranjuju nastupi hrvatskih branitelja glazbenika, na primjer Marka Perkovića u Puli, srpski okupatorski vojnici slobodno „pevaju“, da stvar bude gora – hrvatskoj djeci i probranim gostima iz inozemstva, naime, kud-ovima na genocidu stvorene Republike srpske.

„Od mora do Kostajnice, od Petrinje do Gline žive samo Srbi i Srpkinje fine“, pjeva Momo. Gospođo vrhovna zapovjednice – što je ovo, ako nije četnički tip fašizma? Ili je Momino ukazivanje danas sukladno politici dogovorenoj s „europskim Vučićem“, koji je u Momino zlatno doba također po Banovini širio fašizam? Što o tome kažu „novi“ predsjednički kandidati? Uglavnom frfljaju ili šute, pa čak i oni koje mediji lažno svrstavaju u desnicu.

„Čik, Franjo, čik, dođi na Baniju, pa da vidiš kako Krajišnici biju!“ Pitanje za ministre Medveda i Krstičevića glasi: Hoćete li dići glas u Vladi protiv dvostrukih mjerila, jednih koja su negativno diskriminirajuća prema hrvatskim braniteljima, i drugih, koja su (poput izbornoga zakona) „pozitivno diskriminirajuća“, prema srpskoj manji i okupatorima u njezinim redovima. Žao mi što moram pitati i ovo: Je li je Franjo Tuđman ili neki inkluzivirani „Krajišnik“ (bio) vašim vrhovnim zapovjednikom? A za Obuljen-Koržinekovu pitanje glasi: Kakva se to kulturna politika provodi na bivšem okupiranom području: tuđmanovska ili miloševićevska, hrvatska ili srbijanska?

„Čik, Franjo, čik dođi na Baniju, pa da vidiš kako braća Srbi biju!“ Pitanje za ministricu Divjak – spada li ova refren-lekcija u „kurikulum“ povijesti ili u „vaspitanje“ bratstva i jedinstva na srbijanski način? Je li tu riječ o obveznom, izbornom ili fakultativnom predmetu? O terenskoj nastavi? Ili o slobodnoj aktivnosti? Što ste, „mlogo“ napredna ministrice, naučili za život iz posljednje srbijanske agresije na Hrvatsku i jeste li to što ste naučili ugradili u „školu za život“?

Pupovcu Zlatna arena, nadmašio je Šerbedžiju

„Gospodine Franjo skini naočale, videt ćeš i bez njih da s nama nema šale!“, šiša dalje Momo. Pitanje za koalicijskoga partnera Plenkovićeve stabilne većine, pravdoljubivog Pupovca (tko je ubio dr. Šretera, kada, gdje i zašto?), glasi ovak: Što ste kao „urbani“ učinili da „ruralni“ ratni huškači poput sirotog sirovog Mome odgovaraju i preuzmu na se „individualizaciju krivnje“ (S. Mesić)? Ništa, znam. Ali zato danas, kao čimbenik vlasti, na maratonskoj tiskovnoj konferenciji pretvorenoj u već više puta ponovljen dramuletić, kažete: „Za nas ‘Za dom spremni’ ne može biti opravdan i ne može imati niti jednu drugu konotaciju osim pozdrava ustaške države Hrvatske“. Spada li Momo u „slobodoljubive Krajišnike“ koji su se suprotstavili „ustaškoj državi Hrvatskoj“? Je li Momin orkestar poražen ili je okupiran?

„Mi smo gospon Franjo ovde Srbi pravi, svima nam se sija kokarda na glavi“ – ne odustaje estradni umetnik Momo, kak je krenulo, moguće i budući predsjednički kandidat. Pitanje za kompletan inkluzivno-oporbeno-odnarođeni režim – mislite li hrvatskom narodu malo-pomalo zakucati ili samo žigosati kokardu na glavu? Je li četnik najpogodnija osoba za otvaranje nove školske godine na bilo kojemu dijelu Republike Hrvatske? I je li kokarda i dalje legalna, zakonita i dopuštena u Republici Hrvatskoj?

Hoće li itko preventivno djelovati i spriječiti Momin nastup i druženje s djecom s obzirom na njegove prethodno počinjene zločine iz mržnje, dijelom opjevane i u navedenoj „pesmi“? Tko će organizirati tiskovnu konferenciju zbog ovoga kulturološko političkoga šoka koji se sprema na Banovini, onako kako SDSS organizira tiskovne konferencije, a jednu neprobavljivo teatralnu održao je i danas s bradatim Pupovcem u glavnoj ulozi odigranoj za Oscara, da ne pretjeram, barem za pulsku Zlatnu arenu za najbolju manjinsku ulogu. I bez masnoga šešira nadmašio je Radu Šerbedžiju!

Kako bi rekao Pupovac – nama je dosta!

Angaziranje Mome 2019jpg

Kako navodi JuL: „Pupovac je rekao da ne isključuje mogućnost da se zbog ‘opsesivne mržnje prema Srbima’ ponovi povijest, aludirajući na razdoblje za vrijeme Nezavisne države Hrvatske te da će zbog aktualnog razvoja događaja u Hrvatskoj obratiti međunarodnim institucijama“. Vau! Tučnjavu hrvatskih građana u nekoj seoskoj gostionici, koja mu je poslužila kao povod, treba osuditi i riješiti redovnim putem, a ne internacionalizacijom od muhe raditi slona. Pritom ne treba gubiti iz vida da se zbog razvitka i obnove opsesivne mržnje prema Hrvatskoj ne isključuje mogućnost nove pobune i pokušaja uspostave RSK. SDSS je na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizama tiskovnom konferencijom uvaljala Hrvatsku u totalitarni kontekst. I taj dramuletić je postao udarna vijest dana, a ne ukop 294 žrtve jugokomunističkoga režima. Uključila se i HTV, prednost je dala Pupovčevoj monodrami. A N1 cijeli dan reprizira Pupovca. Ludilo.

Angažiranje Mome 2019.

Ako je komu promaknulo, ponavljam poveznicu najpoznatijega hita Mome Stanića koji je za tamo daleku otadžbinu bio spreman, za hrvatski dom nespreman, a kad se je i je li se promijenio, nitko ne zna. Roditelje molim i upozoravam da tu poveznicu ne aktiviraju auditivno pred djecom dok se ne konzultiraju sa spomenutim mjerodavnim dužnosnicima, dakako, RH, a ne RSK.

Ugodno slušanje Momina hita želim posebice inkluzivnoj vladi na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizama, koji im je ukrao Pupovac, ako dramulet nisu dogovorili na „užem kabinetu“. Velikosrpski totalitarizam, danas ga je na ukopu spomenula i Predsjednica države, na bivšem okupiranom području Hrvatske počinio je strašne zločine iz mržnje, „širenja mržnje“ i „međuetničke netolerancije“ (M. Pupovac). Ali zločini toga totalitarizma, po uzoru na komunističke, nisu u prvom planu. Preživjele žrtve srbijanskoga fašizma, danas moraju slušati „muzičare“ vojnog orkestra terorističke Srpske vojske krajine. I da citiram Pupovca iz spomenutog dramuletića: „Nama je dosta!“.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari