Pratite nas

Intervju

Davor Domazet Lošo: Rusija više nije na koljenima

Objavljeno

na

Razmjeri migrantske krize suočavaju Europsku uniju i čitavu Europu s brojnim pitanjima. Neka od njih su geostrateške i civilizacijske naravi. Sugovornika o tim aspektima krize Glas Koncila pronašao je u admiralu Davoru Domazetu Loši, jednom od ključnih ljudi u Domovinskom ratu, koji je prerastao u uspješnoga publicista, a ovdje govori kao stručnjak koji se već 40 godina bavi geostrategijom i vojnim umijećem.

[ad id=”68099″]

Programirana seoba dio je upravljane krize

Ratovi u Iraku i Afganistanu traju već godinama, u Siriji više od četiri godine, a i od značajnih ISIL-ovih osvajanja u Iraku i Siriji i masovnoga protjerivanja pučanstva prošlo je više od godine dana. Kako to da je ovakav nezapamćeni val izbjeglica, barem kad je riječ o takozvanoj »balkanskoj ruti«, krenuo u Europu tek u posljednje vrijeme? Je li to slučajno?

ADMIRAL DOMAZET LOŠO: Ništa što se u politici događa nije slučajno, rekao je još američki predsjednik Theodore Roosevelt. Sve što se događa – a ovdje je riječ o geopolitičkom pitanju – to je negdje i planirano. Ovakva programirana seoba naroda nastala je prije desetak, a možda i više godina. U geopolitici se, naime, govori o trojim vratima Euroazije. Prva su područje od Hrvatske do Izraela, druga su Perzijski zaljev i Indijski ocean, i treća su Koreja i Vijetnam. Onaj tko u 21. stoljeću bude kontrolirao ta vrata, bit će gospodar svijeta. Ključna su prva vrata Euroazije, uz koja je vezan jugoistok Europe, Crno more, Kavkaz, Kaspijsko jezero, Kazahstan – sve do Filipina. Tu se nalazi 60 posto pričuva fosilnih energenata, dvije trećine pitke vode i – ono o čemu se još puno ne govori – tu započinje te se proteže na cijelu sjevernu Afriku područje gdje ima najviše Sunčeve energije na zemlji, a sutra će ta energija zamijeniti fosilna goriva. Zato se želi ovladati tim prostorom.

To se radi takozvanim upravljanim krizama. Po toj je teoriji kriza nešto poželjno, jer što kriza dulje traje, zarada je veća. Zato se ni jedna kriza brzo ne rješava jer to omogućuje što dulju kontrolu. Konkretno, kad govorimo o Islamskoj državi, ta skupina kontrolira naftna polja Iraka i Sirije, a to je između 10 i 12 posto svjetskih pričuva nafte. Svjedoci smo da izbjeglice imaju novca. Otkud im novac? Od nafte koja se dijelom izvozi preko Saudijske Arabije. Sve upućuje na to da čitava operacija ima dva cilja: isprazniti prostor na kojemu se vode sukobi kako bi se on lakše nadzirao i eksploatirao te ugroziti Europu dodatnim urušavanjem njezina kršćanskoga identiteta.

Asimetrični ili iregularni rat

Govorite o identitetu. Zar je i to u geopolitičkom smislu važna riječ?

ADMIRAL DOMAZET LOŠO: Identitet je vrlo važan. Kad pogledamo što ISIL uništava, dolazimo do zaključka da, osim što stvara nemoguće uvjete za normalan život ljudi, uništava memoriju triju civilizacija: babilonske, helenističke i konačno istrebljuje – u doslovnom smislu te riječi – posljednje kršćane na tom području. Dakle, uništava kulturni i duhovni identitet toga područja. S druge strane stoji pitanje kršćanskoga identiteta Europe. On je sustavno uništavan počevši od Francuske revolucije, preko Buržujske revolucije 1848. godine, Oktobarske revolucije, nacizma, komunizma pa sve do današnjega militantnoga liberalizma. Sada planeri sele taj narod na duhovno, a dobrim dijelom i populacijski ispražnjen sjever Europe, ponajprije da bi oslobodili prostor o kojem govorimo, a ujedno destabilizirali Europu kao potencijalnu silu na svjetskoj geopolitičkoj pozornici. Upravo ovaj migracijski val pokazuje nedostatak europskoga identiteta. Opažamo, naime, da je mnogima svejedno kako će sutra izgledati Europa. Kao da je svejedno što je bilo jučer i što će biti sutra. Oni koji su planirali ovu seobu na to su računali. Jednako kao što su računali na ljudsku samilost, na humanizam kao možda jedini relikt kršćanstva u mnogim europskim sredinama.

Europa uopće nije očekivala ovakav razvoj

Negdje ste već govorili o novom obliku rata…

ADMIRAL DOMAZET LOŠO: Da, govorim o ratu zato što je riječ o zauzimanju teritorija. No nije riječ o klasičnom ratu dviju strana za teritorij, nego se taj oblik rata naziva asimetričnim ili iregularnim ratom. Taj rat nema ni početka ni kraja, ni vojnika, ni bojišnice ni odlučujuće bitke. A ipak je rat jer se, kao što sam rekao, zauzima teritorij, što je bitni cilj svakoga rata.

Ako je ipak rat, kako se onda boriti? Koliko god se riječ rat ne rabila u klasičnom smislu, ipak su pred nama nenaoružani ljudi, žene, djeca, pa sama ta riječ ružno zvuči…

ADMIRAL DOMAZET LOŠO: Jasno, velika većina tih ljudi uopće nije svjesna da su manipulirani, misle da idu za boljim životom i vjeruju u sve ono čime im je netko očito dugo punio glave. Dakle, u asimetričnom ratu nije se moguće suprotstaviti simetrijom, nego također asimetrijom. Koliko ja vidim, stanje su razumjeli jedino Vladimir Putin i njegovi stratezi, a od političara EU-a shvatio ga je Viktor Orban. Ostali političari – u ovom slučaju ne može se govoriti o državnicima – nisu ga razumjeli. Tu je razlog svoj ovoj zatečenosti, neslozi i zbrci. Poglavito se u teškom stanju našla Njemačka.

U prilog ovomu što govorim ide još jedno obilježje koje se dade zapaziti kod migranata – ne govorim o izbjeglicama, jer oni to nisu, bili su to do trenutka kad su napustili svoje sigurne logore u Turskoj, Jordanu ili Libanonu – a koje također upućuje na to da je riječ o dobro pripremljenom scenariju. Oni nastupaju kao moduli. Kreću se u skupinama, naprijed idu žene i djeca, ili muškarac koji na ramenima nosi dijete – ide se, dakle, na osjećaje, na humanost – a iza njih idu muškarci od 20 do 40 godina, dakle u najboljoj životnoj dobi. Moduli među sobom imaju vezu, a neki u njima zacijelo i vezu prema vani, s nekim tko upravlja. I svi govore isto. Većina želi u Njemačku. A ta je Njemačka najjača gospodarska sila Europe, odnosno EU-a. Ili žele u sjever Europe. Bojim se da je riječ o smišljenom popunjavanju prostora i da je ovo tek prvi val. Gotovo pet milijuna ljudi već je spremno u izbjegličkim logorima u Libanonu, Turskoj, Jordanu. Tu su i milijuni onih koji žele otići iz Afrike, i to ne samo sa sjevera, nego iz središnje Afrike. Moglo bi se raditi i o 50 milijuna ljudi, a to Europa jednostavno ne može izdržati. Ako imamo na umu da je riječ o modularnoj strukturi te da ti ljudi dolaze iz jedne civilizacije u posve drugu civilizaciju, ne vidim baš nikakav način i metodu da oni prihvate tekovine civilizacije u koju dolaze. Sjetimo se da je nedavno Saudijska Arabija licemjerno ponudila Njemačkoj da će joj izgraditi stotinjak džamija. A migrante, kao, ne može primiti.

Dojma sam, dakle, da Europa uopće nije očekivala ovakav razvoj događaja i time je u asimetričnom ratovanju izgubila prvi dio bitke. Očito da nitko, primjerice, nije pročitao ili ozbiljno shvatio tursku strategiju pod nazivom »Strateška dubina – 2071«, koju je objavio sadašnji predsjednik vlade Ahmed Davutoglu. Dokument predstavlja strategiju Turske do 2071. godine, dakle tisuću godina od nastanka Otomanskoga Carstva. Riječ je o projektu neoosmanizma, tj. širenja utjecaja na području nekadašnjega carstva. Na Zapadu bi taj projekt sezao do Beča odnosno južnih dijelova Slovačke. Sve bi to područje trebalo biti pod turskim utjecajem. Sadašnji egzodus velikoga broja muslimana u Europu uklapa se u tu strategiju.

Nedavno, kad je Angela Merkel došla kod turskoga predsjednika Erdogana, moglo se zapaziti da on, kao nekada sultan, sjedi u svojoj zlatnoj stolici. A raspravljaju navodno o milosti EU-a da primi Tursku. Stvarnost je pak takva da sada Turska vodi igru.

Svaka država treba postati modul

Kako bi, po Vašem mišljenju, trebala izgledati europska strategija?

ADMIRAL DOMAZET LOŠO: U ovom bi slučaju svaka država – jer svaka je slučaj za sebe, ima svoje posebnosti, s obzirom na položaj, oblik, ustroj i drugo – trebala pronaći rješenje i braniti svoje granice. Drugim riječima, svaka država također treba postati modul. A uzajamno se sve moraju koordinirati, a ne ovako kao što se u Hrvatskoj vodi politika svađanja sa svima. Državne se granice – kad je o Hrvatskoj riječ – moraju poštivati. To zahtijeva Ustav Republike Hrvatske, ali i normalan odnos prema ostalim članicama Unije. Mi nismo schengenska granica, ali jesmo vanjska granica EU-a te stoga moramo na granici poštivati sve njezine zakone. U poduzimanju potrebnih mjera sigurnosti od samoga je početka trebala sudjelovati Hrvatska vojska – ne da bi pucala u ljude, nego da bi pomogla policiji u izvanrednom stanju za koje policijske snage nemaju dovoljno kapaciteta.

Kad je riječ o Europi, EU se kasno sjetila da je glavni problem Turska, tj. Grčka kao propusni ventil i njezina vrlo zločesta politika. Grčka se osvećuje Njemačkoj zbog financijske krize. Osim toga Grčka je politika pod utjecajem Anglosaksonaca. Mislim da je dosadašnja politika EU-a za sada izgubljena i da je potreban oštar i zajednički zaokret svih europskih država – Europske unije i ostalih – u vidu pritiska na Grčku. Tu je jedini odgovor.

Iza projekta Wall Street i londonski City

Je li Angela Merkel pogriješila kad je pozvala imigrante na masovni ulazak u Njemačku? Poznato je da je Njemačkoj kao industrijskoj velesili potrebna radna snaga, no je li se kancelarka nadala ovomu?

ADMIRAL DOMAZET LOŠO: Tko govori o argumentu radne snage, taj ne želi dobro Europi. Kako se može govoriti o radnoj snazi ako će to promijeniti civilizacijsku sliku Europe? Mora se, međutim, još nešto razumjeti. Europa je nakon Drugoga svjetskoga rata u rukama Anglosaksonaca. NATO je vojna snaga u njihovim rukama. Na teritoriju Njemačke nalazi se NATO-ovo zapovjedništvo za Europu i sama ta činjenica već po sebi mnogo toga govori. Njemačka je gospodarski div, ali je politički i vojni patuljak. Nju je uvijek kad digne glavu lako tući hipotekom nacizma i to se svako malo i čini.

Smatram da je poziv gospođe Merkel imigrantima s geopolitičkoga stajališta velika pogrješka. Možemo dvojiti ili razmišljati zbog kojih je razloga to napravila. Moguće je da nije prosudila da će taj val biti toliki, u što sumnjam jer Njemačka ima jaku obavještajnu službu i ima informacije. Moguće da je kancelarka bila pod nekim političkim pritiskom zbog kojega je to izjavila. No kad je vidjela kamo to vodi, pokušala je korigirati svoju politiku. Sada je to, međutim, teško. Ako smo rekli da je riječ o novoj vrsti rata, onda je teško korigirati strategiju kad je operacija već krenula. Zato je došlo do prijepora između službenoga Berlina i Bavarske, koja zajedno s Austrijom pokušava poduzeti određene mjere. Da je gospođa Merkel pogrješno postupila, pokazuje njezin susret s Erdoganom. To je bila njezina Canossa.

Zanimljivo je da se Sjedinjene Države, a poglavito Velika Britanija, drže po strani kad je riječ o migracijskoj krizi…

ADMIRAL DOMAZET LOŠO: Naravno kad to i jest njihov plan. Iza cijeloga ovoga projekta stoji Wall Street u New Yorku i londonski City, tj. multinacionalne kompanije koje imaju od toga profit. Oni, tj. njihovi politički eksponenti, i jesu osmislili upravljene krize gdje se god može zaraditi.

Rusija više nije na koljenima«

Sada je u Siriji na scenu snažno istupila Rusija. Kad je o njezinoj ulozi riječ, zanimljivo je također da se već dulje ima dojam da je Ukrajina zaboravljena…

ADMIRAL DOMAZET LOŠO: Krize su se mogle proizvoditi – tada je s time i počelo – nakon pada Berlinskoga zida, kad je George Bush stariji rekao da dolazi novi svjetski poredak, a on podrazumijeva apsolutnu dominaciju SAD-a, u savezništvu poglavito s Velikom Britanijom. Prva upravljana kriza bila je kod nas. Oni su pustili Miloševića da radi ono što je radio. Sjetimo se samo lorda Carringtona: Brzo i bez mnogo prolijevanja krvi. Ili Jamesa Bakera koji je Miloševiću dao zeleno svjetlo da ide stvarati veliku Srbiju. Ta je kriza završila tako da su Srbiji oteli Kosovo, ali su joj kao nadomjestak dali Republiku Srpsku, koja je, usput rečeno, nastala na genocidu. Potom je slijedila Pustinjska oluja, tj. prvi rat u Iraku, nakon toga Afganistan, pa ponovno Irak, pa obojene revolucije, pa Arapsko proljeće. Željeli su uzeti i Ukrajinu, ali to više nije moguće. Rusija više nije na koljenima, nego je svjetska velesila. Ona je i bila svemirska, nuklearna i energetska velesila. Još je samo trebala konsolidirati gospodarstvo, a i to joj je dobrim dijelom uspjelo. Tu je i Kina koja je sa 1,3 milijarde stanovnika, s velikim iseljeništvom i sa silnim gospodarskim rastom također postala globalni igrač. Već je s pojavom tih dviju sila osporena moć SAD-a.

Spomenuli ste Ukrajinu. Nama je ona po mnogočemu bliska i simpatična. No što bi bilo da Ukrajina prijeđe u NATO-ov blok? Tri baltičke zemlje već su u NATO-u, a s Ukrajinom bi taj savez, u kojemu, kao što sam rekao, dominiraju Anglosaksonci, izišao na Crno more. Moćna Rusija jednostavno ne može dopustiti da bude opkoljena. Ukrajinska je politika bila nerealna, a Putin je jedva čekao da Zapadu pokaže zube. I u slučaju Sirije, svojega saveznika, Putin je pustio da se situacija razvija do određene točke, a onda je rekao dosta. Koliko ja razumijem stvari, ruska intervencija je poruka SAD-u da to više ne može raditi. Osim toga, Rusija je sada pokazala da se ne odriče političkoga testamenta Petra Velikoga, a to je izlazak na topla mora. Sirija je i Rusiji bitna jer joj otvara put u dubinu Euroazije. Zato su tamo Rusi smjestili svoju pomorsku bazu. Odgovor na tu rusku strategiju jest ovaj val migranata u Europu.

Ovdje nije naodmet spomenuti još jednu geopolitičku konstantu. Sankcije zbog Ukrajine Anglosaksonci su nametnuli Europi kako bi je gurnuli u konflikt s Rusijom. A Prvi i Drugi svjetski rat bio je, globalno gledano, samo sukob, krvarenje osmišljeno da se iscrpe Njemačka i Rusija da bi Anglosaksonci mogli vladati Europom u 20. stoljeću. Vjerojatno su i Europa i Rusija shvatile: Nećemo se valjda sada po treći put sukobljavati. Od sankcija, uostalom, više trpi Europa nego Rusija. Geopolitički gledano, potrebnija je Rusija Europi nego što je Europa potrebna Rusiji.

U političkom smislu ništa ne može biti istovjetno, ali ove geopolitičke prilike sliče na vremena prije Prvoga svjetskoga rata, u kojemu se srušila geopolitička slika padom četiriju velikih carstava, austrougarskoga, njemačkoga, ruskoga i turskoga.

»Ne vidim mogućnost brzoga smirivanja«

Nakon geopolitičkoga prikaza možda bi bilo dobro osvrnuti se na još neka pitanja. Jedno pitanje koje je Glasu Koncila kao katoličkom tjedniku osobito na srcu. Vidite li u doglednom vremenu mogućnost mira na Bliskom istoku, kako bi se ovi ljudi koje gledamo, a s njima i tamošnji protjerani kršćani, vratili u zemlje koje su njihove te tamo mogli dostojanstveno živjeti?

ADMIRAL DOMAZET LOŠO: Teško je to. Imamo mi svoju pouku, koja je po obujmu i potencijama daleko ispod ove krize. Koliko se Hrvata vratilo u Bosnu i Hercegovinu, posebno u Republiku Srpsku? Pa ni u oslobođene hrvatske krajeve mnogi se nisu vratili. A u sadašnjoj krizi ne vidim mogućnost brzoga smirivanja stanja. Moramo biti svjesni da je ovo upravljana kriza i da je upravo stvorena s ciljem da što dulje traje. Ne može se nešto što se stvaralo najmanje deset godina smiriti u roku od nekoliko mjeseci, nego je za stabilizaciju potrebno najmanje dvostruko vremena, dakle 20 godina.

Postoji još jedan plan za destabilizaciju regije, a to je stvoriti veliku kurdsku državu. No to bi značilo srušiti, odnosno prekrojiti četiri velike države, Siriju, Irak, Iran i Tursku. To bi pak značilo nove sukobe. U sadašnjoj situaciji najjednostavnije je krenuti od stabilizacije Sirije, gdje je kriza i kulminirala. Mora doći do stabilizacije država u međunarodno priznatim granicama – a ne proizvoljno ih rušiti u ime pseudoljudskih prava, za što je tipičan primjer i Libija. Sve drugo vodi u remećenje geopolitičke ravnoteže i u nove sukobe. Žao mi je pritom Kurda, jednoga od najstarijih naroda, koji nemaju svoju državu. No treba znati da se ovdje hrvaju veliki, a kad se veliki hrvaju, u pravilu stradavaju maleni.

Policentrični svijet – mirniji svijet

Ovaj vaš prikaz doimlje se vrlo zaokruženim, plauzibilnim. No ostavlja gorak okus u ustima. Ima li ipak nade u neki mirniji svijet?

ADMIRAL DOMAZET LOŠO: Rekao sam na početku da je u korijenu ovih sukoba ideja o novom svjetskom poretku, koja podrazumijeva dominaciju jedne svjetske sile. Taj poredak ima i svoju vrlo opasnu ideologiju, ideologiju globalizma koja potire sve razlike, religijske, kulturne, nacionalne, pa i spolne. A znamo da je ljepota svijeta koji je Bog stvorio upravo u njegovim različitostima i u njihovu skladnom uklapanju u cjelinu. Rekao sam također da dominacija jedne svjetske supersile polako opada. Spomenuo sam kao velesile Rusiju i Kinu, a osim njih jačaju i Indija te čitavo područje Latinske Amerike. Tu je i Europa, koju bih trenutačno stavio tek na šesto mjesto. Polako se ipak oblikuje policentrični svijet i kad se on ustabili, mislim da će svijet ući u mirniju fazu.

Europa koja diše s oba plućna krila

Gdje u tim svjetskim geopolitičkim previranjima vidite mjesto Europe? Briga za njezinu budućnost, a onda i za budućnost Hrvatske jest, u konačnici, i povod ovomu razgovoru.

ADMIRAL DOMAZET LOŠO: Za odgovor ću se poslužiti dvjema proročkim porukama sv. Ivana Pavla II. Prva je: Europo, otvori svoja vrata Kristu. Upravo ova kriza pokazuje koliko Europa, pritom poglavito mislim na zapadnu Europu, pati zbog krize identiteta, zbog toga što ne zna tko je i što želi biti pa se onda ne zna na pravi način postaviti prema izazovu. Europa mora biti svjesnija svojih kršćanskih korijena, svoje kršćanske tradicije. Sve vrijedno što Europa ima i što je na njoj čitavomu svijetu privlačno i poželjno – od pojma jednakosti svih ljudi, ljudskoga dostojanstva i ljudskih prava preko organizacije vremena i gospodarstva do znanosti – prošlo je kroz kovačnicu kršćanstva.

No čini mi se da je svojevrsna apostazija zapadne Europe otišla predaleko. Stoga šansu za duhovnu obnovu Europe vidim upravo u zemljama koje su bar donekle očuvale svoj kršćanski, u ovom slučaju pretežno katolički identitet. Nadalje, šansu za duhovni oporavak vidim u većem povezivanju s ruskim pravoslavljem. Mi u Hrvatskoj odveć smo skloni pravoslavlje poistovjetiti sa Srpskom pravoslavnom Crkvom. No ta je Crkva previše zaokupljena svetosavljem, a to nije izvorno pravoslavno kršćanstvo, nego ideologija. Dijalog s ruskim pravoslavljem vodi k onomu što je spomenuti veliki papa nazvao Europom koja diše sa svoja oba plućna krila.

Što se politike tiče, vjerujem da će uskoro morati doći do promjene europske geopolitike. Europska će unija na to jednostavno biti prisiljena. U tom svjetlu vidim prigodu za ono o čemu govori Predsjednica Republike, o povezivanju europskih zemalja od Baltika do Jadrana. Taj potez i mimo političkih implikacija možemo uvjetno nazvati novim, identitetskim »antemuralis christianitatis«, pri čemu treba imati na umu i sve što sam rekao o Rusiji i ruskom pravoslavlju. U tom ću kontekstu podsjetiti i na važnost predstojećih parlamentarnih izbora, čiju važnost, s obzirom na novonastale prilike, uspoređujem s prvim slobodnim višestranačkim izborima u Hrvatskoj 1990. godine.

facebook komentari

Intervju

Anton Kikaš: Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hrvatski Vjesnik  - Croatian Herald

Anton Kikaš – intervju za Hrvatski Vjesnik

– Uistinu se radujem da ćemo se uskoro vidjeti, jer za koji dan dolazim na turneju s mojim filmom kojega je redatelj Jakov Sedlar, a za koji je scenarij napisao Hrvoje Hitrec.

Od ukupno devet projekcija filma, prva će biti u Brisbane-u 10. studenog, a posljednja u Hobartu 26. studenog.

Također želim naglasiti da o Hrvatima u Australiji znam jako puno, o njihovom domoljublju i o svemu što su činili da se „sruši“ stari komunistički sustav i da Hrvatska ugleda svijetlo dana i dobije svoju itekako zasluženu samostalnost i suverenost, a napose i o velikom doprinosu u Domovinskom ratu.

Imao sam i ranije poziva da dođem kao gost Hrvatskog nogometnog saveza Australije na tradicionalni godišnji turnir kao i od gosp. Luke Budaka, voditelja Hrvatskih studija na Sveučilištu Macquarie, ali evo sve do danas moj dolazak se nije ostvario.

Možete li nam se ukratko predstaviti i što vas je odvelo u daleku Kanadu, u Toronto?

– Podrijetlom sam iz Bijakovića pokraj Međugorja, marijanskog svetišta, a djetinjstvo sam proveo u bosanskom gradiću Kaknju, da bih već s trinaest godina otišao u Sarajevo gdje sam upisao Geodetsku tehničku školu i tako sa sedamnaest godina postao najmlađi geometar u bivšoj državi.

Kao geometar sam radio i mjerio po BiH i Hrvatskoj, da bih nakon toga upisao Geodetski fakultet u Zagrebu i diplomirao 1967. Samo godinu dana kasnije, znajući da bez članstva u partiji neću moći napredovati odlučio sam otići u Kanadu. Još kao student imao sam sukob s čelnim ljudima partije na fakultetu.

Tražio sam sredinu u kojoj ću naći slobodu govora, rada, kreiranja i ostvarenja svog životnog sna, otvaranja vlastitog projektnog biroa, što sam u Torontu i ostvario. Ali prije toga polagao sam ispite iz urbanizma, građevine i geodezije i dobio dozvole za obavljanje ove tri djelatnosti. Upravo ove tri struke bile su dovoljne za projektiranje novih naselja ili kako ja volim reći, mijenjao sam farme u nova naselja i bio jedini consultant u Torontu, koji je imao sve tri dozvole.

U vašem bogatom i plodonosnom radu istakli ste se na širokom spektru različitih djelatnosti, na promicanju istine o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, a posebice otvaranja Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo u blizini Toronta.

– Uistinu sam bio uključen, ili kao inicijator ili kao dio, velikog broja zbivanja i u hrvatskoj zajednici Toronta, ali i mnogo šire. Sve je počelo prije više od 40 godina kada sam po dolasku u Toronto spoznao da Kanađani o Hrvatskoj i hrvatskom narodu imaju iskrivljenu sliku, koju je diplomacija bivše Juge namjerno širila, do te mjere da su govorili o ljepotama samo Dalmacije, a izbjegavali su riječ Hrvatska.

I upravo ta spoznaja bila je „okidač“ početka mog domoljubnog rada na promicanju istine o Hrvatskoj i tada sam odlučio da ću mijenjati tu „mračnu“ sliku, te da ću prikazivati Hrvatsku u svojim najljepšim bojama, koja po svojoj 14-stoljetnoj povijesti i zaslužuje, a to i danas činim kroz moj hrvatski televizijski program Croatica TV, koji uređujem svakog tjedna, već pune četri godine od kada sam ga spasio da se ne ugasi, jer kad su ga bivši vlasnici odlučili prodati, nitko u hrvatskoj zajednici Toronta i okolice nije bio spreman ga otkupiti.

Ponosan sam da sam u to vrijeme, kao predsjednik Društva hrvatskih privrednika i intelektualaca, na dva povijesna banketa, koja sam organizirao i vodio 1987. i 1989. skupio milijun dolara što je doprinijelo otvaranju Katedre hrvatskog jezika i kulture osnovane 1989. na prestižnom Sveučilištu Waterloo. Milijun dolara je bio preduvjet Sveučilišta kao polog za otvaranje Katedre, koja i danas uspješno djeluje. Već 28 godina sam predsjednik Zaklade za hrvatske studije u Kanadi, koja između ostalog vodi računa i o Katedri.

Organizirali ste i bili domaćin gostovanju Hrvatskog narodnog kazališta, uglednih hrvatskih književnika, pjesnika, znanstvenika i jezikoslovaca. Organizirali ste bezbrojna predavanja povjesničara, novinara, kao i gostovanja glazbenika i uvaženih inih osoba. Vi ste uistinu renesansni čovjek!

– S vašim pitanjem vraćate me 35 godina unatrag na davnu 1982., kada sam šampionskom NK Dinamu, kojemu pune 24 godine „politika“ bivše Juge nije „dozvolila“ da postane šampion, poklonio turneju u Kanadi i Americi, a na turnir u Torontu sam doveo i poznati klub Celtic, u to vrijeme prvaka Škotske.

Sve što ste naveli istinito je, a kada bi bilo prostora navesti i sva njihova imena, bila bi to zaista jedna impozantna lista. Vjerojatno će to biti u knjizi mojih memoara za koju se nadam da ću naći vremena da je napišem i da ugleda svijetlo dana.
Novčano ste pomogli izdavanje knjiga na engleskom jeziku te vodili nekoliko banketa na kojima je skupljen novac.

Zajedno s mojim velikim prijateljem, jednim od najvećih promotora umjetnosti, danas pokojnim Antom Sorićem, bio sam suizdavač knjige na engleskom jeziku „Two thousand years of writing in Croatia“ / „Dvije tisuće godina pisane riječi na tlu Hrvatske“. Svojim donacijama omogućio sam i izdavanje knjige pjesama na engleskom jeziku hrvatskih književnih velikana Slavka Mihalića, Antuna Šoljana i Milivoja Slavičeka, kao i drugih knjiga na engleskom jeziku.

Nezaboravni su bili i banketi koje sam vodio kada je skupljen novac za izgradnju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i nove velebne crkve Kraljice Mira na Hrvatskom franjevačkom središtu u Norvalu pokraj Toronta. U posebnom sjećanju ostao mi je banket, koji sam vodio punih pet sati 1988. godine za izgradnju hrvatske župne crkve Presvetog Trojstva u Oakville-u, a iznos je na kraju bio 300 tisuća dolara.

Poznati ste kao veliki donator i filantrop, a ugledni filmski redatelj Jakov Sedlar često naglašava da bez Vaše novčane pomoći veliki broj njegovih filmova ne bi bilo moguće ostvariti.
Družimo se već 30 godina, od 1987. i od prvog susreta, iako smo živjeli u dva različita ozračja, on u komunističkoj Hrvatskoj, a ja u demokratskoj Kanadi, odmah smo našli zajednički jezik i odlučili odmah ići s promocijom istine o Hrvatskoj kroz produkciju filmova i to činimo sve do dana današnjeg, a već imamo planova i za nove filmove.

O našoj suradnji ja bih radije volio da pitate Jakova o tome. Sjećam se da smo te 1987. napravili prvi dokumentarac i tajno ga širili o tragičnom ranjavanju Stjepana Radića, jednog od najvećih velikana hrvatske povijesti.

Široj javnosti najpoznatiji ste po događajima na samome početku Domovinskog obrambenog rata i dopreme oružja avionom „Boeing 707“ za obranu domovine Hrvatske od velikosrpske agresije. Međutim Vi ste lirska duša čije su pjesme objavljivane u brojnim časopisima i intervjuima, a neke od njih su uglazbljene. Kad ste otkrili u sebi tu pjesničku dušu i talent?

– Bilo je to davnih 80-tih kada sam na letu za Karipske otoke, u društvu moje djevojke slušao zvuke motora, a kroz prozor gledao sunce iznad nas i oblake ispod i upravo tad se rodila inspiracija za moju prvu pjesmu „Put u raj“. A evo nekoliko stihova te pjesme:

Dok slušam zvuke motora
I srce tvoje uz moje
Na putu našem sanjam
Najljepši san u dvoje.

I evo brzo slijećemo
Na otok Jadranskog mora
Gdje sunce i more sprema
Ovozemaljski raj – samo za nas.

Kao što vidite, iako smo sletjeli na karipski otok (Barbados), ja sam pjesmu završio s lijepim otokom Jadrana, a dobro je poznato da su naši otoci najljepši na svijetu. I odmah iste godine ova pjesma je bila izvedena na, u to vrijeme, čuvenom i popularnom hrvatskom glazbenom fest-u u Torontu. Za ovu, kao i za većinu mojih pjesama koje su uglazbljene, pored stihova osmislio sam i glazbu.

Što se tiče moje dopreme poklona oružja MUP-u i Zboru narodne garde iz Južnoafričke Republike, uz novčanu pomoć hrvatske zajednice Toronta, potpuno sam bio svjestan da stavljam život na kocku, a sve detalje te dramatične misije i prisilnog slijetanja po zapovijedi MIG-ovih aviona jugo-vojske, koji su poletjeli s aerodroma u Puli i prisilili avion da sleti u Zagreb umjesto u Ljubljanu, gledatelji će vidjeti u filmu dosta poznatih glumaca i dramatičnih scena.

Pišete ljubavnu i domoljubnu poeziju. Već smo kazali da su neke vaše pjesme dobile note i bile izvedene na nekoliko festivala. Možete li nam kazati tko je sve pjevao i izvodio vaše pjesme i na koju ste najviše ponosni?

– Na festivalu u Torontu 1990. moju pjesmu „Hrvatska lađa“ u duetu su pjevali pok. Tomislav Ivčić i Mladen Grdović, a tu su još od poznatijih pok. Krunoslav Cigoj, Vera Svoboda, Dražen Žanko, Đuka Čajić i Ratomir Kliškić, poznati splitski operni pjevač. Teško je izdvojiti jednu koja bi bila najdraža, jer svaka ima svoju specifičnu poruku. Ipak bih se odlučio za pjesmu „Hrvatska se rađa“, koja je po riječima gosp. Kliškića, u posljednjih 20-ak godina bila izvedena na nekoliko stotina humanitarnih koncerata po Hrvatskoj, BiH i Europi gdje žive Hrvati. Posebna mi je bila čast da sam bio nazočan kada ju je prije dvije godine, u prepunoj dvorani „Vatroslav Lisinski“, na završetku Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta gosp. Kliškić otpjevao i koja je izvrsno bila primljena od svih nazočnih.

Upečatljive su vaše pjesme nastale u kazamatu JNA, poput „Duša mi se tiho gasi“ jer kad pišete o zatočeništvu u Vama nema mržnje, čuju se riječi molitve i oprosta?

– Iako su me mučili, slomili rebra i zglobove u mojem biću istovremeno sam osjećao jaku dozu prkosa, inata, ponosa, a iznad svega bila je prisutna vjera u Boga i svakodnevna molitva, ali ne i osjećaj mržnje ili kletve prema onima koji su me mučili.

Prva pjesma od njih 20-ak koje sam napisao u zatočeništvu, bila je „Plač najljepše ruže“, koju su mi čuvari donijeli u ćeliju, ali djevojci koja mi je donijela ružu nisu dopustili da me vidi. A prva pjesma koju sam napisao po izlasku je „Hvala“ gdje u završnim stihovima kažem:

Opet ćemo prijatelji skupa
Dijelit patnju, radost, blagostanje
Slobodu Hrvatskoj nitko uzet neće
Ljubav će biti naše ratovanje.

Promocija i turneja vašeg filma izazvala je veliku pozornost i emocije, a po nekima i probudila domoljublje što su svjedočile pune dvorane.

– Moram priznati da kada smo Jakov Sedlar i ja prije par godina odlučili napraviti ovaj film, nisam ni sanjao da će njegovo prikazivanje pobuditi tako veliki interes. Posebno mi je drago da smo pored moje domoljubne misije dopreme oružja, također prikazali i velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i ogroman doprinos iseljene Hrvatske u obrambenom Domovinskom ratu. Raduje me da će ovaj igrano-dokumentarni film zbog već pokazanog interesa biti prikazan, pored engleske verzije, i na njemačkom i hebrejskom jeziku.

Vi ste član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Mostar i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, a Sveučilište Hercegovina dodjelilo vam je u veljači ove godine Počasni doktorat. Pored vaših aktivnosti na hrvatskom polju dobili ste i značajna priznanja za vaš doprinos prosparitetu Kanade.

– Od kako znam za sebe, pa sve do današnjeg dana, intenzivno živim životom koji je pun dinamike i izazova i kao rezultat mojih širokih djelatnosti, dobio sam bezbroj priznanja, ali Počasni doktorat, bez ikakve dvojbe mi je najdraže. Neka od ranijih priznanja bila su mi posebno draga, kao što je Dijamantna jubilarna medalja Kraljice Elizabeth-e 2012., medalja guvernera Kanade, izaslanika Kraljice 1992., a iste godine Etnički tisak u Kanadi proglasio me je Osobom godine.

Ponosan sam da materijalna strana nikada nije bila prioritet, nego savršenstvo mojih usluga i djelatnosti. Nepobitna je činjenica da sam u drugoj polovici 80-ih godina, kada sam bio predsjednik Hrvatskog nogometnog kluba „Toronto Croatia“ i još tri druga društva, više sam vremena posvetio njima nego svojoj vlastitoj firmi i na taj način bio u velikim materijalnim gubicima. Ponekad sam za sebe znao reći da sam bio poslovni „boem“, kojemu je ljubav prema Domovini bila na prvom mjestu.

Premda ste već dugo u Kanadi ipak Vas moram pitati imate li želju za povratkom?

– Iako je želja za povratkom takoreći prisutna od prvog dana od dolaska u Kanadu, realno gledajući i uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike, ona danas nije stvarnost. Ponosan sam na svoje sinove Roberta i Marka, koji iako rođeni u Kanadi s jednakim žarom vole i Hrvatsku, kao i na suprugu Mariju, koja mi pruža podršku u svim mojim poduhvatima.

Iako sam 7,000 km udaljen od Domovine, osjećam da su mi Hrvatska i Herceg Bosna tu „na dohvat“ ruke i drago mi je da često „skoknem“ doma.

I za kraj, što bi bila vaša poruka Hrvatima Australije?

– Moja sugestija za sve iseljene Hrvate bila bi da svatko od nas, naravno na svoj način, nastavi davati svoj doprinos kroz sudjelovanje u zbivanjima vezanim za Hrvatsku u sredini u kojoj se nalaze. Da kad god mogu posjete Lijepu Našu ili pošalju svoju djecu, ali iznad svega da šire pravu istinu o Hrvatskoj i da prenose hrvatski jezik i kulturu na mlađe naraštaje, jer upravo mladi su oni koji itekako mogu doprinjeti promociji Hrvatske po cijelom svijetu. I za kraj, neka dragi Bog čuva Hrvatsku i hrvatski narod za sva vremena.

Hrvatski Vjesnik  – Croatian Herald

31. kolovoza 1991. Uhićen Antun Kikaš

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Jedna izborna jedinica učvrstila bi nagriženo državno i nacionalno jedinstvo

Objavljeno

na

Objavio

Ljubić u Brisanom prostoru: Sustavno onemogućavanje nove nacionalne sinergije (2.)

Prošla je godina dana vladavine vlade Andreja Plenkovića. Što je donijela pozitivnoga, a što negativnoga u našu dolinu suza?

Vrlo opasan pravac djelovanja je najvažnije obilježje ove vlade. Opasan je zbog zadržavanja svega zatečenoga, goleme društvene neravnoteže i nevjerojatne dominacije izrazite društvene manjine u svemu, te očitih odgađanja rješenja.

Opasan i zbog nedostatka političkoga legitimiteta i bilo kakve ideje o jačanju hrvatske državnosti. Opasan zbog činjenice da državna vlast izravno i presudno ovisi o izrazito antihrvatskim političkim ciljevima Pupovčeva SDSS-a, odnosno Srbije.

Vlada je bez legitimnih programskih i izbornih ciljeva s politikama koje ne znače baš ništa nacionalno, razvojno, s puno praznih fraza i floskula o europskom zbližavanju, putu, europejstvu – umjesto stvarnih i mjerljivih programa. Nitko više ne zna kamo sve to vodi. Istina, postoje pozitivni pojedinačni iskoraci nekolicine ministara, ali su izgubljeni u slagalici jedne opasne namjere u cjelini.

U godinu dana Plenković nije ni pokušao definirati jasan i cjelovit program razvoja zemlje. Strategijama se nazivaju obične vatrogasne mjere, ili banalne floskule. Plenković je fintirajući nekakvu stabilnost vlasti, usmjerio zemlju u izrazito nestabilne vode. Imam dojam da samo nastoji bez većih turbulencija prizemljiti svoj četverogodišnji mandat. Koliko košta da košta.

Pretjerano oslanjanje na vanjska središta moći

Upravo smo dobili i „Strategiju uvođenja eura u Hrvatsku“ Vlade i HNB-a.

Ako si pratio raspravu o „strategiji“ vidio si da se ističu samo dobre, racionalne i bajkovite stvari oko uvođenja eura. Naravno, ima ih, ali to mi nalikuje na davanje šarenih krpa Indijancima, koje su bile i lijepe i korisne, ali nakon njih – nestaše Indijanci i njihova kultura, promijenjena je struktura cijeloga kontinenta.

Pratio sam jednoumne „ekspozee“. Nisam čuo argumentiranu kritiku kune. Ostaje nejasno što nedostaje nacionalnoj valuti kuni, u čemu je toliko loša da je se moramo odreći.

Strah me načina odlučivanja uz pomoć nametanja strategije u režiji vlade i HNB-a. Analizirajući procese koji se događaju u Europi, mudro je ne juriti u totalnu integraciju. Valja imati razumnu rezervu. Vlastita moneta nije automobil koji ćemo prodati kad nam dosadi. Nekako mi Europa previše vonja na Angelu Merkel.

Njemačka nema potencijala vladati Europom. Za takvo što nije dovoljno imati samo snažno gospodarstvo. Ali, hrvatske oligarhije u integracijama bez granica vide jedini spas, budući da nisu nastale na nekom konkurentnom legitimitetu, niti će ga ovakve kakve jesu ikada steći,pa im je, kao u komunizmu, potreban zaštitnik izvan nacije. Jednom Beograd, drugi put Bruxelles, odnosno Berlin i Pariz.

Uvođenje eura do kraja će prekriti sve dosadašnje pretvorbe, privatizacije, pljačke i navodna „nezastarijevanja“, koje su za posljedicu imale osiromašenje naroda, pa i cijelih područja.

Bojim se da je ovakav razvoj stvari samo nastavak pogubnoga transfera političko-gospodarske nacionalne moći, počevši od prve privatizacije, koja je zaokružila prijelaz nepostojećega društvenoga vlasništva, nepostojećim ili uoči sumraka SFRJ isisanim financijskim kapitalom, u privatne ruke crvene oligarhije bivšega režima.

Zatim je uslijedila skupa dokapitalizacija banaka, pod krinkom brige za stotine tisuća štediša i sigurnost njihovih uloga, a ustvari plaćanje tih pretvorbenih operacija nacionalnim novcima, potom jeftina prodaja skupo dokapitaliziranih banaka stranim vlasnicima kako bi se prikrili tragovi financijsko-privatizacijskih muljaža.

Onda smo svjedočili prodaji ostalih javnih resursa zaključno s Croatia osiguranjem, poslije koje je uslijedila koncentracija medijske moći. Ni to nije bilo dosta – domislili se predstečajne nagodbe s dodatnim pospremanjem. Sad nam je na dnevni red došao Agrokor – koji je po svemu sudeći također novo pospremanje prljavih gaća, a ne rješavanje truloga sustava.

Sve posljedice nitko živ ne može razaznati, a izvan svake sumnje su na tom tragu. Uvođenje eura na potpuno netransparentan i neizgrađen gospodarski i tržišni sustav ne čini se mudrim, ali je dosljedan generalnoj bipolarnoj politici posttuđmanovskoga razdoblja.

Uvođenje eura na ovakav politički i gospodarski sustav, bez dubinskih promjena prije svega državno-političkoga poretka, jer bez tih promjena nema ni prijeko potrebne tržišne i gospodarske standardizacije i stimulacije izvrsnosti i konkurentnosti, predstavlja cementiranje trenutnoga stanja zatečene moći i rasporeda snaga, koje su i producirale Agrokor.

To izravno znači trajno uspostavljanje moći manjine. To nije samo ekonomsko-financijska manjina, nego i svjetonazorska. Takve oligarhije se ne mogu održati ako nemaju potpunu kontrolu nad politikom, a prije toga nad obrazovanjem, kulturom, športom, medijima. Bojim se da Plenkovićeva politika mainstreama poprima sve zlokobnije sadržaje i obrise.

Šeks se predstavio kozmetičarom izbornoga zakonodavstva

Je li Plenković uključivanjem u vlast Pupovca i HNS nehotice zapravo otvorio oči Hrvatima glede potrebe za promjenom izbornoga zakonodavstva?

Nije. Jest meni i tebi, jest čitavome nizu razumnih ljudi, ali zbog utjecaja na medije i potpune kontrole medijskoga prostora – nije kritičnoj masi ljudi, koja je potrebna za stvaranje svojevrsnoga pokreta otpora. Plenković ima golemu strukturu u stranci, koja je baždarena na poslušnost i zadržavanje desetina tisuća manjih ili većih probitaka pojedinaca, te uz konkurenciju kojom, kao recimo s SDP-om, može samo plašiti naciju, nema problema sve i da u vlast provuče bez ikakvih turbulencija Pupovca ili HNS. To je izrugivanje naciji.

Jedan od kreatora postojećega izbornoga zakonodavstva je i Vladimir Šeks. Međutim, sad se gura u prve redove inicijative za promjenu izbornoga zakonodavstva? Iako je pročitana knjiga.

Njegovi pokušaji su kozmetičke naravi, pa čak i neke stvari koje zvuče prihvatljivo izrazito su opasne, budući da bi se primijenile na temeljito kvaran sustavi izazvale suprotan učinak. Naime, njegova ideja da se uvede dopisno i elektronsko glasovanje i poveća broj preferencijalnih prava nije po definiciji loša.

Ali, ljudi ne razmišljaju o posljedicama primjene tih dobrih modela na sustav sa deset plus dvije izborne jedinice. Primjerice, što na dobro može promijeniti primjena dopisnoga glasovanja iseljenim Hrvatima? Potpuno je svejedno koliko će ih izaći na izbore, jer imaju ustavom zajamčena tri mandata. Bilo bi svejedno pogrješno i pogubno kad bi imali i deset mandata, jer je ta lista sama po sebi izrazita diskriminacija.

Ona, naime, samo cementira posljedice političkoga raseljavanja hrvatskoga naroda tijekom dvadesetoga stoljeća. Tim ljudima ne treba lista za dijasporu nego jednako političko pravo koje im pripada po svim međunarodnim konvencijama. Šeks i njegove ustavotvorne trupe im ga ne daju.

Nema opstanka bez stabilnoga uporišta u Bosni i Hercegovini

Što jamči i zašto je najvažniji dio reforme uvođenje jedne izborne jedinice? I kako bi se to rješenje reflektiralo na izvandomovinstvo, Hrvate u BiH i nacionalne manjine?

Jedna izborna jedinica je kralježnica hrvatskoga državnoga poretka. Ona i stvarno i simbolički omogućuje stvaranje Izborne jedinicesnažne nacionalne države u zakonodavnom domu hrvatskoga naroda, koji mora biti jedini sustavni jamac državnoga suvereniteta. Onaj tko donosi zakone, on je država. Zato se po tome određuje integracija svake državnosti.

Time se Hrvatska trajno definira kao cjelovita nacionalna država, Saboru se daje svehrvatski politički legitimitet i trajno se politički isključuje razbijanje nacionalne državnosti i identiteta kojemu već godinama svjedočimo. Ako se ovako nastavi, u Istri će se stimulirani separatistički pokreti, što se ni danas ne skriva, vrlo brzo će se uvesti čak i nacionalnu pripadnost Istrijan. Tko može jamčiti da se u Dubrovniku sutra neće pojaviti skupina improvizatora i političkih manipulatora kao što su Jakovčić i Miletić? Ili u opustošenoj Slavoniji? Simptomatično je kako svaku slabost sustava efikasno koriste razni politički nikogovići, često potaknuti interesima izvan Hrvatske.

Jedna izborna jedinica je jedini model koji može realno i stvarno integrirati doslovno svaki glas i pojedinačna politička prava svih Hrvata u snažno i jedinstveno državno i nacionalno tijelo. I ovo je značajno: Svaki mandat u Saboru, dakle, zakonodavnom domu nacije, morao bi se potvrditi pred cijelim hrvatskim narodom. Pa tko prođe taj test ima potpuni demokratski legitimitet zastupati narodnu volju.

Izborno zakonodavstvo je već dugo tema i Hrvata u Bosni i Hercegovini? Hrvatska se drži postrani iako je potpisnica Daytonskoga sporazuma.

Kad je rat prestao, izborna prava su postala figurativnim topovima. U toj igri uz pomoć međunarodne zajednice, ali i dijela hrvatskih državnih politika, Hrvati su kao najmalobrojniji došli u poziciju trajnoga slabljenja elementarnih političkih prava,a to je prag za brisanje nacionalnih prava i nacionalnoga opstanka.

Izborno pravo je temeljno političko pravo. Ničim se ne može ni nadomjestiti, niti kompenzirati. Zbog njega se vode ratovi, zbog njega se ginulo. Zato je udar na izborni sustav u BiH prije svega s pozicije bošnjačkoga unitarizma, izravan udar na temelje političkoga opstanka hrvatskoga naroda.

A svima koji misle da je to za Republiku Hrvatsku nebitno, preporučam čitanje knjige koja je objavljena prije stotinu godina. Južnoslavensko pitanje Ive Pilara. Sve piše u njoj. Današnja Republika Hrvatska a onda posljedično i hrvatski narod u cjelini, ne može strateški opstati bez trajnoga uporišta u BiH, bez tamošnjega hrvatskoga naroda. Zato je toliki pritisak bio na izborni sustav i izborna prava Hrvata u BiH. Željelo se posve politički isključiti cijeli hrvatski narod iz procesa definiranja i odlučivanja o trajnim interesima Bosne i Hercegovine. Otpiliti jednu nogu državnoga tronošca, bez koje nema punine hrvatske državnosti.

Rehabilitacija politike: Lustracija i odnos prema agresoru

Što osim promjene izbornoga zakonodavstva treba učiniti da bi se rehabilitirale političke elite Hrvata u Hrvatskoj i BiH?

Lustraciju! A prag te lustracije je izborni sustav koji bi na jednoj nacionalnoj izbornoj jedinici omogućio relevantno Lustracijaizjašnjavanje i vrjednovanje svih ponuda zainteresiranih politika, svakome Hrvatu gdje god živi. To je prvi prag i to je svojevrsna lustracija. Jedino će se tako moći stvoriti kritična masa legitimiteta za donošenje ključnih državnih odluka, te poticanje i razvoj primjerenih društvenih standarda u Hrvatskoj. U takvoj konstelaciji jedan sveučilišni profesor poput Jakovine, primjera radi, neće moći propovijedati da je Hrvatska u Jugoslaviji već bila dio Europe!

Jedna je od nužnih promjena zabrana javnoga i političkoga djelovanja dokazanih neprijatelja i aboliranih agresora na Republiku Hrvatsku. Nisam u načelu za zabrane, ali u ovome slučaju to bi bio pedagoški potez s trajnim porukama etničkim Srbima, ali i svima u Hrvatskoj, da se neprijateljstvo prema hrvatskome narodu ne isplati i da će biti kažnjeno. Mi govorimo o lustraciji komunističkih kadrova, a Hrvatskom nam vršljaju aboliraniagresori promičući i danas u ustanovama vlasti, države i na stotinama javnih paradržavnih pozornica – velikosrpsku politiku i njezine ciljeve. To je strahota.

Elitama je, međutim, važnija ratifikacija Istanbulske konvencije od gorućih problema države i nacije?

Naravno. Istanbulska konvencija je pokušaj implementiranja trajnoga, a zaobilaznoga pravca utjecaja na identitetska obilježja hrvatskoga naroda. Veze to nema sa zaštitom žena, konačni cilj je nešto drugo. Krinka navodne zaštite žena, a u biti opasni proces dehumanizacije čovjeka, koristi se kako bi se kroz obrazovanje i kulturu zaoralo u pravcu stvaranja jedne amorfne mase u Europi, kojom će kao zombijima upravljati skriveni centri, tipa Sorosa, preko bezbojnih aparatčika, kao što su Junker ili Tusk. Nastoje se uspostaviti temeljni preduvjeti novoga svjetskoga poretka.

Nije li to napad na antropološke datosti, na osobu stvorenu na sliku i priliku Božju, na kulturu života, pa i naš identitet po kojemu jesmo to što jesmo, sve pod egidom – evo vam euro, dajte nam dušu? A što ako napadnuti kaže, e, nedam ti vraže dušu, nije na prodaju. Sudar je neizbježan, a moguće i sukob, zar ne? HDZ je u Zagrebu već prodao dušu…

Ne možete promjenu nacionalnoga identiteta postići ako imate samosvjestan narod, ljude koji znaju tko su, što su, jer se njima ne da manipulirati do ovih zastrašujućih razmjera. Ali, modelima kao što je Istanbulska konvencija pokušava se uništiti ne samo antropološki temelj čovječanstva, već i stvarna bit samoga ljudskoga postojanja, kako bi se na novoj, posve neznanstvenoj i izmišljenoj paradigmi, koja izrazito ovisi o medijskome oktroiranju, stvorio novi svjetski poredak.

Istanbulska konvencija zapravo trasira pravac za donošenje nekih zakona u bliskoj budućnosti, koji bi se mogli zvati Zakon o stvorovima, Zakon o inkluzivnom parenju rodova s kućnim ljubimcima, itd. Stvor će zamijeniti čovjeka, stvorovi- ljude. Ništa kao Istanbulska konvencija i slične inicijative za zaštitu žena ne ponižava samu bit žene.

Sotonske nakane Istanbulske konvencije ne će proći!

Sve se to čini kao tragikomedija, osobito ako se implikacije preslikaju u okvir svakodnevice?

Pa, da. Danas irealne situacije, sutra mogu postati stvarnost, pa će od tragikomedije ostati samo tragedija. Uzmite da sutra temeljem prava proisteklih iz Istanbulske konvencije Peđa Grbin i Milijan Brkić, navuku štikle i suknje, navale u klub Mime Simić, ili dođu Gordanu Bosancu u njegovu udrugu, pa ih stanu maltretirati. A Mima i Bosanac se toga dana deklariraju muškim rodom. Tko će ih braniti od razularenih Peđenke ili Milijanke? Gordan Jandroković!? Peđa Matić? Onda će klonovi u Bruxellesu napisati konvenciju o zaštiti jednokratnih muškaraca od nasilja, a hrvatski zombiji ovlastiti Radojku Borić za njezinu provedbu.

Bio bi to cirkus, da se ne radi o iznimno opasnim, rekao bih sotonskim nakanama i to treba jasno reći, kao i to da su znanstvenici koji su spremni stati iza tih procesa obični tezgaroši. Ali neće to proći. Ništa nasilno i neutemeljeno ne može duže opstati, pa neće ni to. Procesi u Europi i svijetu na to ukazuju, jer su usprkos totalnoj kontroli pretežitih medija, ljudima neke stvari koje se godinama događaju počele otvarati oči. Pa vidite li izborne rezultate u Njemačkoj? Nije slučajno i SPD i CSU došao na najniže grane u povijesti.

Nije li u kontekstu Istanbulske konvencije svojevrsni znak vremena da se po Bruxellesu u ustanovama Europske unije otkrivaju razni seksualni škandali, da hrvatskoga predsjednika vlade najviši europski dužnosnik pred tv kamerama štipa za stražnjicu…?

Junkerovo štipanje za stražnjicu Plenkovića odraz je izrazito nakaradnih standarda koji vladaju u ustanovama EU. Oni ukazuju, iako to neki pokušavaju predstaviti kao vic, na dramatično zastranjivanje cijele te strukture i duboko nepoštivanje elementarnih norma pristojnosti. Ne možeš govoriti o ljudskom seksu, a ne poštovati elementarna prirodna određenja čovjeka i gurati podvale kao što je Istanbulska konvencija te čitav niz nakaznih platformi koje nastaju upravo u europskim institucijama. O kakvom seksu može govoriti netko tko ne zna što je, tko se s pedeset godina može proglasiti da je dijete, kao onaj idiot u Kanadi, a država mu to potvrdi i zajamči, tako se može sutra proglasiti i vukom, pa navaliti spolno uznemiravati prema vučjim nagonima na svakoga tko naiđe? U čemu je bitna razlika da se netko tko dobije pravo proglasiti se u pedesetoj godini djetetom od sedam godina, sutra proglasi vukom, konjem, kako god hoće? Ni u čemu.

Prepušta li Plenković obitelj, znanost, obrazovanje i jezik konceptima koje je provodila Milanovićeva šesta najlošija vlada na svijetu prema kriterijima Svjetskoga gospodarskoga foruma?

Prepustio je formalno, iako sam više nego siguran da ni on sam nije daleko od nastojanja tih skupina koje personificiraju Jokić, Budak, ranije Jovanović, a danas Divjak. Jer da je njegov osobni integritet bitno drugačiji, sumnjam da bi on dopuštao divljanje po tim temeljima čovjeka i društva. Čovjek ne radi ono što mu je u suprotnosti, osimako nije prisiljen. Nikakve priče o stabilnosti vlasti ili gospodarskoj stabilnosti ne mogu biti opravdanje za tako dramatičan otklon od kršćanskih načela na kojima navodno počiva HDZ.

Otklon od tih vrijednosti je istodobno radikalno napuštanje i znanstvene pozicije vrjednovanja društva. Ne može biti kršćansko niti znanstveno načelo razaranje svih niti na kojima počiva obitelj, čovjek, muškarac ili žena, niti ima ikakve veze s ljudskim elementarnim pravima prepuštanje tako razornih ideja u odgojni i obrazovni sustav u Hrvatskoj, kakve pronose već godinama te skupine koje si malo prije naveo. Pa od 2012. godine u školama se podučava zdravstveni odgoj koji se u jednome dijelu temelji na klasičnoj pedofiliji. I muk. To je potpuna kapitulacija HDZ –a kao demokršćanske stranke i stranke potekle iz autentičnoga hrvatskoga sustava vrjednota.

Uzroci leže u političkom poretku i krađi nade

Što se dogodilo u proteklih 17 godina da smo od regionalne sile postali država iseljenika, država čije dužnosnike štipaju europski političari? Koji su politički uzroci katastrofalnih pokazatelja? I za koga praznimo hrvatski prostor od Hrvata? Dodamo li valu iseljavanja i izuzetno loše demografske pokazatelje, onda se pitamo komu ili čemu služi država, koja dolazi od glagola držati, a ne otjerati?

Dogodilo se da smo politički poredak ostavili na dlanu strukturama koje su poražene na prvim demokratskim izborima i njihovim izrazito antihrvatskim ciljevima. Iako je to štipanje karikatura stvarnih vrjednota u današnjoj Europi i Europskoj uniji, ono najbolje simbolizira razliku između Tuđmanove i ove Hrvatske.

Ti ciljevi su antihrvatski čak i onda kad im nekakvo protuhrvatstvo nije primarni interes, ma, svaka destrukcija u Hrvatskoj je – protuhrvatska. Zato to govorim. Hrvatska se nije ni osvijestila koliko je pogubno naslijeđe jugoslavenskoga komunizma, nikada u političkim strankama nije potaknuta svijest o nužnosti uklanjanja toga naslijeđa sustavom novih standarda i kriterija, te zakonskih pretpostavki.

Sve se u biti prilagođavalo održavanju stečenih pozicija, a njih su praktično cijelo vrijeme zauzimali nositelji bivšega poretka, samo danas puno opasniji, jer su se zaklonili u navodno demokratske odore.

Bez lustracije svih razina društva, a ona je nemoguća bez dubinskih izmjena izbornoga sustava, neće biti potrebnih promjena. Pogotovo naglašavam znanstvenu evaluaciju na sveučilištima, koja je tamo sinonim za lustraciju. Svi pokazatelji o kojima govoriš, a ponajviše demografsko rasulo zemlje, zapravo su u ciljanim interesima i uzročnici leže u političkom i državnom poretku.

Godinama se uzalud upozoravalo na gubitak povjerenja u državne ustanove, stranke, u sveopće beznađe…

Ljudima se svjesno, što državno-političkim sustavom, što medijskim kampanjama oduzima nada, ciljano se producira njihova individualna nemoć i nebitnost. Bez nade nema ni povjerenja, a bez povjerenja ljudi se ne mogu usprotiviti nametnutim tendencijama. Nemamo svi neograničeno vrijeme za čekanje nade. Ili promjena. Na to kreatori kaosa i računaju i zato sve što se događa, događa se ciljano, promišljeno i organizirano.
Naš poredak nije sposoban riješiti ni jednu krizu

Je li i afera Agrokor u toj funkciji pražnjenja prostora i pražnjenja državne riznice?

Agrokor je samo još jedna etapa u preslagivanju odavno započetoga procesa gospodarenja Hrvatskom, još iz doba prve privatizacije. To je samo gnjili prišt na bolesnom državo-političkom poretku i nije dovoljno očistiti ga, iako je potrebno, nego ozdraviti cijeli organizam. Zato je u funkciji pražnjenja i prostora i riznice i duše. Ukratko, naš državno-politički poredak ne može uspješno i optimalno riješiti ni jednu krizu, pa tako ni Agrokor. Zato toliko inzistiram na radikalnoj promjeni izbornoga sustava. I zato će oligarhije uraditi sve da do nje ne dođe.

Nedavno si predstavljao reprint izdanje Južnoslavenskoga pitanja Ive Pilara. Jugoslavija je u međuvremenu preminula, međutim, jugoslavenska ideja nije. U kojoj je mjeri ona danas hrvatski uteg?

U presudnoj. Jugoslavenstvo je izravna i to smrtonosna negacija svega hrvatskoga. Zbog toga što je ideja jugoslavenstva sadržajno platforma velikosrpstva, kako bi Ivo Pilar rekao – Bizanta, pri čemu ne govorim pogrdno o bizantinizmu, nego o povijesnim sukobima civilizacija Bizanta i Zapada.

Južnoslavensko pitanje je knjiga koja bi morala biti početnica za svakoga tko sudjeluje u hrvatskom javnomživotu, kanon, temelj s kojega se prilazi društvenim pitanjima, jer je nevjerojatno precizno, jasno i posve argumentirano Pilar tom knjigom objasnio strateške silnice na prostorima na kojima živimo.

Recimo, samo u Južnoslavenskom pitanju možeš pronaći nevjerojatno opasnu moguću sinergiju pravoslavlja i islama na prostorima Balkana, pogotovo BiH, kohabitaciju koja je pod Pećkom patrijaršijom funkcionirala gotovo besprijekorno nekoliko stoljeća. U tom sustavu odnosa Hrvatska je izložena nestanku.

Zar se upravo to ne događa u odnosima Moskve, Ankare i Beograda? Tu sinergiju neće spriječiti pokolji koje su Srbi uradili Bošnjacima u BiH, jer se trajnim interesima sve može nadomjestiti. Ja bih rekao da je sudbina Pilarove knjige istodobno pripovijetka o realnom stanju, ali i sudbini hrvatskoga naroda. Što je ona više potisnuta i zanemarena, bliži smo golemim opasnostima. Zato su je lucidni ljudi otisnuli ponovo, kako bi se upravo danas u posve istim odnosima, kao i unazad stotinu godina, hrvatski narod mogao poslužiti tim iskustvima i znanjima u odabiru pravih rješenja. Knjiga je vrhunska dragocjenost.

Nenad Piskač / HKV

Nenad Piskač: Ljubić u Brisanom prostoru: Sustavno onemogućavanje nove nacionalne sinergije (1.)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari