Pratite nas

Kolumne

Davor Domazet Lošo: Tri velikana čekaju izlaz iz hrvatskoga zaborava

Objavljeno

na

Kako Hrvatska zaboravlja svoje slavne ratnike

Mudri ljudi davno su rekli da je zaborav teži od smrti. No jedni od rijetkih naroda, Hrvati, tek zaboravljaju, a posebno hrvatski političari umišljeni u svoju beznačajnost. Tragom te činjenice, istine i povijesti radi, kao što već jednom napisah, moramo konačno javno prozboriti o trima hrvatskim velikanima. Prozboriti, da barem na trenutak otrgnemo nepodnošljivom zaboravu dva admirala i jednoga feldmaršala.

Ovo je priča o njima i ne samo o njima, nego i o hrvatskoj nezahvalnosti, hrvatskoj bešćutnosti, hrvatskom kratkom pamćenju i još bržem hrvatskom zaboravu. Ali ovo je i priča o nama samima koji već dvadeset osam godina živimo svoju državu Hrvatsku, a još ne znamo što je njezin temelj, njezin identitet i kamen zaglavni.

Hrvat koji je nosio carsku krunu Romanovih

Vratimo se u vremena s početka 18. stoljeća. Bijahu to vremena kada je progresivni ruski car Petar Veliki težio modernizaciji svih sfera tadašnjega ruskog društva. Veliki je vladar nastojao otvoriti Rusiju pozitivnim stečevinama zapadne civilizacije, a bitni dio vala njegove modernizacije bijaše i vojska, poglavito ratna mornarica koja gotovo da nije ni postojala.

Čin stvaranja ruske Ratne mornarice Božjom providnošću pripade Matiji Zmajeviću rođenom u malom mjestu Perast, u Boki kotorskoj, 1680. godine. Njegova je stara hrvatska katolička pomorska obitelj dala mnoge uglednike, nadbiskupe i velike trgovce.

Matija Zmajević naslijedio je obiteljsku, ali i pomorsku tradiciju Perasta. Prva pomorska umijeća stječe u rodnomu mjestu. Imao je četiri brata i pet sestara, od kojih je jedna, Marija, bila prva žena poznatoga peraškog junaka, inače mletačkoga konta Vicka Bujovića. U to doba međuobiteljski sukobi nisu bili rijetkost.
Dogodio se i sukob između Bujovića i Zmajevića što dovede do toga da Vicko Bujović biva ubijen, a Matija je zbog umiješanosti u ubojstvo, u 28. godini života protjeran i prisiljen napustiti Perast i mletačku državu na četrdeset pet godina.

Odlazi u Dubrovnik, a odatle u Carigrad, gdje dolazi pod zaštitu ruskoga ambasadora, grofa Petra A. Tolstoja, koji ga s preporukom šalje ruskomu caru Petru Velikom (1689.-1725.) u Karlove Vari, gdje car bijaše na liječenju.

Bijahu to vremena nove geopolitike ruskoga cara koji je zatvorenu kontinentalnu Rusiju nastojao učiniti i pomorskom silom, odnosno Rusiji otvoriti plovidbene putove prema svijetu. Baltičko more bila je prva karika te nove geopolitike. Za prodor na otvorena mora, na Baltiku se prevlast trebala osporiti ili oduzeti Švedskoj, vodećoj pomorskoj sili.

Matija Zmajevci2

Matija Zmajević nakon poznanstva s carem 1714. stupa u flotilu brodova velike pokretljivosti, takozvanih – galerija. Dobio je čin kapetana prvoga ranga (kapetan bojnoga broda) čime mu se otvora put k stjecanju najviših činova u ruskoj mornarici. Ubrzo postaje zapovjednikom posebnoga odreda galera.
Često boravi u finskim brodogradilištima gdje usvaja brodograđevna znanja. Ističe se upornim radom i disciplinom, što je ubrzo uočio i car Petar Veliki, s kojim poznanstvo ubrzo prerasta u veliko prijateljstvo.

Za predani rad car tome hrvatskom pomorcu i ratniku dodjeljuje čin komodora, što je prvi admiralski čin. Od toga trenutka pod vodstvom Zmajevića izgradnja ruske flote dobiva veliki zamah, a zadatke mu dodjeljuje i sam car. Uslijedile su bitke s moćnom švedskom ratnom mornaricom u kojima do izražaja dolazi Zmajevićevo vojno-pomorsko umijeće. Uspjesi Zmajevića dovode na dužnost glavnoga inspektora ruske carske flote. Uslijedit će nove ratne pobjede.

U velikoj bitci 1719., zahvaljujući njegovim taktičkim potezima, Rusi nanose Šveđanima težak poraz zbog čega Švedska bijaše primorana sklopiti mirovni ugovor u Nystadtu, a Matija Zmajević biva promaknut u čin viceadmirala.

Njegovo će ga pomorsko umijeće i svestranost dovesti na razne dužnosti. Bit će i zapovjednik lake flote, a i glavni nadglednik gradnje riječne flote na Donu, steći velike zasluge u izgradnji ratne luke u Petrogradu te postati i osnivateljem Kaspijske flote.

Admiral Zmajević – osnivač Crnomorske flote

Znajući što za Rusiju u geopolitičkom smislu znači izlazak na ‘topla mora’, Zmajević se kod pape Klementa XI. snažno zauzima da na Malti ruska flota dobije luku. No smrću Petra Velikoga, takvi planovi padoše u vodu.

Na vijest o carevoj smrti Zmajević se vraća u Petrograd, gdje mu prigodom Petrova posljednjega ispraćaja dodijeliše čast da u pogrebnoj povorci nosi carsku krunu Romanovih.

Admiral Zmajević nazoči krunidbi carice Katarine I. koja ga odlikuje najvećim ruskim odličjem – Ordenom Aleksandra Nevskoga i unaprjeđuje u čin admirala. I tako Matija Zmajević, Hrvat, postade prvi i jedini stranac koji dobi to odličje, kao i prvi i zadnji stranac koji je ponio čin admirala Ruske mornarice.

Carica je iznimno cijenila Zmajevićeve ratne zasluge pa ubrzo ovaj perašćanski Hrvat postade guverner Astrahanskoga područja na Kaspijskom jezeru.

Zahvaljujući Zmajeviću i osnivanju Crnomorske flote, Rusija se proširi u svojim golemim južnim prostranstvima. I kao što to biva s velikim i zaslužnim ljudima, nakon smrti Katarine I., u doba maloljetnoga cara Petra II., admirala Zmajevića ruski mornarički časnici, ljubomorni na zapovjednika stranca, optužiše za navodne utaje, izvedu ga pred vojni sud i osuđuju na smrt, ali u posljednji trenutak bijaše pomilovan.

U proljeće godine 1733. godine ponovo biva poslan u Astrahan na Kaspijskom jezeru radi izgradnje galija na Donu i drugih priprema za novi rusko-turski rat.

U teškim uvjetima admiral Matija Zmajević u Astrahanu provodi svoje posljednje dane života radeći na osnivanju crnomorske ratne mornarice, koja će nakon njegove smrti, i upravo njegovom zaslugom, izvršiti presudnu ulogu u širenju južnih granica Rusije. A veliki admiral, u vrijeme kada je Rusijom vladala carica Ana Ivanovna, umire 1735. u Tavrovu na Donu daleko od svoga rodnog zavičaja i toploga Jadranskog mora, svoje Boke kotorske i svojega rodnog Perasta.

Otrovne srpske strjelice hrvatskoj predsjednici

Prema vlastitoj želji ovaj Hrvat i velikan ruske povijesti i ruske ratne mornarice uza sve počasti pokopan je u Moskvi. Povijesni izvori i istraživanja kazuju da mu se grob nalazi na prostoru današnje katoličke crkve svetoga Luja, u ulici Malaya Lubyanka.

Vremena prohujaše, a zaborav u Hrvata na velikoga admirala postade, moglo bi se reći, gotovo potpun. Iz zaborava ga je, barem na trenutak, otrgnula hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja će za službenoga posjeta prije dvije godine svojemu domaćinu, ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, prozboriti o dvojici znamenitih Hrvata koji snažno i na najvišoj razini povezuju Hrvatsku i Rusiju.

Jedan imenom Robert Bartini, a drugi imenom admiral Matija Zmajević. Dok se u zaboravnoj Hrvatskoj ta imena nisu našla u medijima ili tek negdje uzgred, u Srbiji je krenula cijela lavina optužaba na račun hrvatske predsjednice.

‘Otrovne’ strjelice srbijanskih medija ne će biti odaslane hrvatskoj Predsjednici zbog Riječanina Roberta Bartinija, genijalnoga konstruktora mnogih ruskih zrakoplova i oca ruskoga svemirskog programa, čijom će zaslugom ruski astronaut Jurij Gagarin postati prvi čovjek koji će poletjeti u svemir, nego zbog velikoga admirala Matije Zmajevića.

Pokrenuto je iz Beograda ‘dokazivanje’ kako je Kolinda Grabar-Kitarović ‘pokušala obmanuti Putina’ jer je admiral Matija Zmajević ‘Srbin rimokatoličke vjere’. Zaboljela je istina srbijansku mitomansku narav i njihovo buncanje o ‘srpskom karakteru Boke kotorske’.

Zato, i zbog toga uvijek ima potrebe citirati Dobricu Ćosića i njegovu izjavu o Srbima i lažima. Povijesnu istinu treba znati. Budu li Hrvati zaboravljali svoje velikane i šutjeli na srbijanske povijesne krivotvorine, laži nam se mogu nametnuti kao istina, pa čak i to da su Srbi početkom osamnaestoga stoljeća imali admirala. Koje li ironije! Hrvatska je predsjednica učinila malen korak prema onomu što se zove ‘otrgnuti od zaborava’.

Na žalost, danas ni u unutrašnjosti katoličke crkve svetoga Luja u ulici Malaya Lubyanka, kao ni u njezinu vanjskom dvorištu, više ne postoje ostatci Zmajevićeve nadgrobne ploče. Zaborav je učinila svoje.

Došlo je vrijeme da se iz mraka zaborava izvuče iznimnoga čovjeka, Hrvata i admirala, čiji je uloga u stvaranju ruske države nemjerljiva ovozemaljskim mjerilima. I kao što netko napisa, zajednička je to obveza i Rusije i Hrvatske. Hrvatske svakako budući da se radi o pomorskom identitetu i slavi Hrvata.

Jedan dan života prvoga hrvatskog admirala

Kako početi priču o drugom hrvatskom velikanu, čovjeku plemenite ljudskosti, koji je admiralsku čast uzdigao na nedostižne, nebeske visine. U životu, svaki je pomorski časnik, ne jednom, slušao priču kako u pogibelji, kad brod tone, njegov zapovjednik s njime, dragovoljno, odlazi u morske dubine.

Jako Vukovic Podkalepsli

U tišinu bez povratka… Takvi su stvarni događaji u povijesti, i prije i poslije izreke ‘ploviti se mora, živjeti ne’, bivali posve rijetki. U tim posve rijetkim događajima posebno, štoviše izuzetno mjesto pripada jednom i to prvom hrvatskom admiralu – Janku Vukoviću pl. Podkapelskom.

Tko je admiral čije je zapovijedanje pomorskim snagama pod hrvatskom trobojnicom trajalo manje nego ‘jedan dan života’? Janko Vuković pl. Podkapelski rodio se 29. rujna 1871. od oca Stjepana i majke Berte u ličkom mjestu, koje od 15. stoljeća, podno Velike Kapele, nosi ime Jezerane.

U tradicijskom duhu obiteljskoga običaja, mali Janko, dobio je ime po svome djedu Ivanu Janku. Svoj plemićki naslov i plemićku oznaku grba Vukovići Podkapelski zaslužiše tijekom Tridesetogodišnjega rata, 21. studenoga 1646., od tadašnjega vladara cara Ferdinanda II. Poslije završene osnovne škole u Jezeranama, Janko školovanje nastavlja u Osijeku, gdje pohađa realku.

U mornaricu stupa 1886. upisujući se na Pomorsku vojnu akademiju u Rijeci. Završetkom školovanja na akademiji i sa stečenim najvišim pomorskim vojnim obrazovanjem, Janko Vuković pl. Podkapelski 1. srpnja 1889. postaje časnikom K. u K. Kriegsmarine (Carska i kraljevska Ratna mornarica). U svojoj dvadeset osmoj godini imenovan je zapovjednikom torpiljera. U čin kapetana korvete (prvi viši mornarički časnički čin) promaknut je 1. svibnja 1910. godine.

Zapovjednik je nekoliko brodova, razarača Csepel, lake krstarice Spaun te bojnih brodova Bamberg i Monarsh. Prvi svjetski rat dočekuje u činu kapetana fregate. Janka Vukovića pl. Podkapelskog njegovi nadređeni i podređeni pamte kao promišljenoga i odvažnoga zapovjednika.

Kao zapovjednik razarača Csepel, s bojnim brodom Helgoland i Saida, razaračima Lika, Orjen, Tatra, Balaton, Triglav, Dinara, Rijeka i Velebit, kao i sedam torpednih čamaca sudjeluje u Bitki kod Rta Pelagosa 28. srpnja 1915., neposredno nakon talijanskoga prelaska u redove Antante. Tu u morskim vodama poluotoka Gragano, u šestosatnoj bitki pomorski sastav Vukovića Podkapelskog ostvaruje pobjedu uz potapanje jednoga talijanskog broda.

Janko Vuković pl. Podkapelski sudjeluje i u sukobu s englesko-francuskim plovnim sastavom u kojemu su potopljena tri protivnička broda. Tu je i zauzimanje otoka Palagruže koju su držali Talijani. Kruna austrougarske mornaričke karijere Janka Vukovića pl. Podkapelskog zbila se 11. ožujka 1918. kada je imenovan zapovjednikom bojnoga broda Viribus Unitis, admiralskog i zapovjednog broda cjelokupne Austrougarske ratne mornarice.

Zapovijeda i pripremama prepadne pomorske operacije na Otrantski baraž (proboj blokade Jadrana u Otrantskim vratima). Za te i druge pothvate odlikovan je odličjem Željezne krune.

Pl. Podkapelski – prvi zapovjednik Hrvatske ratne mornarice

Vrhovno zapovjedništvo Austro-Ugarske 29. listopada 1918. prihvatilo je uvjete primirja sa savezničkim državama. Uz predaju cjelokupne vojske, to je značilo i predaju austrougarske Ratne mornarice i njezine flote.

Istog dana u Zagrebu je Hrvatski sabor proglasio stvaranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS), a sljedećega dana, to jest, 30. listopada 1818., u Beču car Karlo potpisuje odluku kojom austrougarska ratna mornarica sve utvrde i luke treba odmah predati Narodnom vijeću SHS-a u Zagrebu.

Podkaleplsi2

Austrijski prijedlog o svečanoj primopredaji prihvatilo je Narodno vijeće. Nastojanje Beča je bilo – događaju dati stvarnu i zakonsku snagu. To je učinjeno zbog dvaju mogućih razloga: sačuvati pomorsku snagu kao cjelinu, ali pod drugom zastavom, a u geopolitičkom smislu Italiji onemogućiti apsolutni nadzor na Jadranskom moru. Svečanost primopredaje obavljena je 31. listopada u Puli.

Toga je dana spuštena austrougarska zastava, a na jarbole zapovjednoga i admiralskoga bojnog broda Viribus Unitis podignuta je hrvatska trobojnica uz svečane taktove ‘Lijepe naše’. Svečanom postroju časnika, dočasnika i mornara nazočili su poslanici zagrebačkoga Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS).

Prema imenovanju Narodnoga vijeća, zapovjedništvo nad cjelokupnom flotom, kao prvi zapovjednik Hrvatske ratne mornarice, preuzeo je Janko Vuković pl. Podkapelski, i to u činu kontraadmirala, u koji je netom promaknut.

Preuzevši zapovjedništvo, novopečeni kontraadmiral odmah se preselio na admiralski brod Viribus Unitis. Te noći, od 31. listopada na 1. studenoga 1918., pred pulskom lukom talijanski razarač spustio je u more splav na vlastiti pogon.

Na njoj su se nalazili talijanski diverzanti, 27-godišnji inženjer Raffaele Rossetti i godinu dana mlađi liječnik Raffaele Paolucci. Zaplovili su prema osvijetljenoj luci i cilju svoje zadaće – Viribusu Unitisu.

Pod trup broda u ranu zoru, oko pet sati, 1. studenoga postavili su mine. Pri odlasku sa zadaće bivaju zapaženi i uhvaćeni. Odmah je dan znak za napuštanje broda. U 6 sati i 50 minuta eksplozija je potresla brod koji se prelomio, potom se nagnuo na desni bok i počeo tonuti. Lomljava je bila strahovita.

Teški topovi od 305 mm otkidali su se, a zapovjedni most na kojemu je stajao Janko Vuković pl. Podkapleski pucao je. Jedna se željezna greda otkida i svom silinom udara u zapovjedni most.

Davor Domazet Lošo: Bosna i Hercegovina je hrvatska djedovina

Dragovoljni odlazak s admiralskim brodom u smrt

Samo deset minuta poslije sedam sati, 1. studenoga 1918., zapovjedni brod Hrvatske ratne mornarice Viribus Unitis potonuo je na dno pulskoga zaljeva. Sa sobom je odnio i njezina prvoga zapovjednika kontraadmirala Janka Vukovića pl. Podkapelskoga, s 400 članova posade.

Čin hrvatskoga admirala, dragovoljan odlazak u smrt, za mnoge ‘obične smrtnike’, gotovo bez izuzetka, teško je dokučiv. Ali u ovoj je priči riječ o admiralu, čovjeku duboke misli i čovjeku časti.

Znao je admiral Vuković da su dva Raffaela, kao diverzanti, svoju zadaću izvršili profesionalno, riskirajući svoj život za svoju domovinu. Ali je isto tako hrvatski admiral znao da je odluka o potapljanju zapovjednoga i admiralskoga broda s hrvatskom trobojnicom na jarbolu u pulskoj luci, poruka talijanske politike da hrvatska Istra u raspodjeli plijena treba biti njihova.

Svojom je smrću prvi hrvatski admiral želio dugoročno osujetiti taj pakleni plan. Dok god se bude spominjalo, a u memoriji ostalo ‘zapisano’, da je sa zapovjednim brodom na dno pulskoga zaljeva otišao i njegov zapovjednik, Hrvat, to će more i ozemlje oko njega, taj dio Hrvatske, unatoč talijanskim i inim posezanjima, biti i jest hrvatsko.

Ali Hrvati zaboraviše i admirala Janka Vukovića pl. Podkapelskog i njegovu uzvišenu žrtvu, jedinu i jedinstvenu u svjetskoj pomorskoj povijesti. Vratiše se oni brzo svojoj staroj boljki sadržanoj u nezahvalnosti, bešćutnosti, s kratkim pamćenjem i još bržim zaboravom… To je razlogom zašto je malo zapisa o Janku Vukoviću pl. Podkapelskom, uključujući i internet, a zavičajni portal Brinje tek je izuzetak.

Knjige Admiral Stjepana Vukušića rođenoga u Stinici, danas povezanoj trajektnom vezom s otokom Rabom, te Stijeg Ivana Katušića, samo su hvalevrijedni pokušaji da se prvi hrvatski admiral, koji je to bio samo četrnaest sati i deset minuta, dakle, niti “jedan dan života”, otrgne od nepodnošljivoga i nerazumljivoga zaborava.

Politička ignoriranja spomena hrvatskoga admirala

Na predstavljanju knjige Admiral u prostorijama Društva hrvatskih književnika 2004., svjestan što znači uzvišena smrt prvoga hrvatskog admirala u danim političkim okolnostima svršetka Prvoga svjetskog rata, a kako bi se ovaj hrvatski velikan otrgnuo od zaborava, autor ovih redaka predloži da, tada još u gradnji hrvatski najduži tunel Mala Kapela, ponese časno ime Tunel Janko Vuković pl. Podkapelski.

Sluha za takvo što nema ni do dana današnjega. Političke elite od 2000. koje se planski bave takozvanom detuđmanizacijom, ili u prijevodu rashrvaćenjem Hrvatske, a odnedavno istanbulskim konvencijama i marakeškim sporazumima ne mogu i ne žele shvatiti što je identitet jednoga naroda i jedne države.

Na stotu obljetnicu Prvoga svjetskog rata i na devedeset šestu obljetnicu smrti prvoga hrvatskog admirala Janka Vukovića pl. Podkapelskog, predložih, i uz svesrdno zalaganje viceadmirala Ante Urlića to se i ostvari, da su svi hrvatski admirali, i oni djelatni i oni u miru, na dostojan način u Puli, na mjestu potonuća bojnoga i admiralskoga broda Viribus Unitis, odali počast tom iznimnome čovjeku, čiji primjer časti nadilazi sve što je u povijesti pomorskoga ratovanja zapisano.

I umjesto da se taj čin odavanja počasti velikom čovjeku i hrvatskom admiralu nastavi, na stotu obljetnicu njegove uzvišene smrti, to jest 2018., u režiji vlade Andrije Plenkovića ne dogodi se ništa.

Nema ništa ni od imena tunela, nema ni od svečanoga postroja ratnih brodova u pulskoj luci, nema ni hrvatske himne ni hrvatske trobojnice, ali je zato tu on, najteži grijeh – grijeh zaborava i propusta. I tako Hrvati po tko zna koji put zaboraviše jedinstvenoga admirala u povijesti – admirala za vječnost – Janka Vukovića pl. Podkapelskog.

Veličanstvene pobjede feldmaršala Borojevića

Na kraju toga Prvoga svjetskog rata, koji su upriličili hijerarhijski urotnici kako bi izginulo na milijune europske Borojevićkršćanske mladosti, i bila srušena četiri carstva, u zaborav Hrvata pade još jedan velikan, po mišljenju mnogih najsposobniji austrougarski vojskovođa – feldmaršal Svetozar Borojević od Bojne (von Bojna) rođen je 13. prosinca 1856. godine.

Svetozar bijaše jedini austrougarski feldmaršal koji nije bio njemačkoga podrijetla. Rođen u selu Umetić, između Hrvatske Kostajnice i Petrinje, koje je u doba njegova rođenja pripadalo Vojnoj krajini, na čijemu je čelu stajao ban Josip Jelačić kao general.

Borojević se odlučuje za vojni poziv i postaje časnik u austrougarskoj K. i K. vojsci. Mladi Svetozar završava Vojnu akademiju u Wiener Neustadtu i postaje pješački potporučnik, a po završetku ratne škole u Beču biva preveden u generalstožernu struku.

Posebno se ističe prilikom aneksije Bosne i Hercegovine 1878. godine, u kojoj je odlukom Berlinskoga kongresa uvedena austrijska uprava, koja će trajati do 1918. godine. Obnaša razne visoke dužnosti, a suvremenici ga pamte kao strogog časnika koji je držao do vojničkog morala i kažnjavao one koji su na bilo koji način osramotili odoru.

Najviši vojni čin, čin feldmaršala, dobiva neposredno pred Prvi svjetski rat, nakon što je na manevrima pobijedio snage kojima je zapovijedao njemački car Vilhelm. Po vjeroispovijesti bijaše pravoslavac, lojalan kruni pod čijom je bio prisegom, a po osjećajima pripadao je svojoj rodnoj Hrvatskoj, ono što se danas s pravom i ponosom može reći Hrvat pravoslavne vjere.

Njegov prinos austrougarskoj vojnoj moći zadivljujući je. Najzaslužniji je za probijanje ruske opsade tvrđave Pšemisl, najduže u Prvom svjetskom ratu, a na talijanskom ratištu uspješno odbija jedanaest talijanskih ofenziva i izvojevavši najveću austrijsku pobjedu tijekom Velikoga rata, kada je vojska pod njegovom zapovijedanjem na rijeci Soči zaustavila pohod brojčano daleko moćnijih Talijana. Tada će postati noćna mora za Talijane i priskrbiti nadimak ‘Lav sa Soče’.

Lavu sa Soče zabranjen povratak u domovinu

U mnoštvu brojnih odličja koja su mu dodijeljena izdvajaju se niže i više odličje Marije Terezije, te zapovjedni križ cara Karla. Na temelju Vojnoga ordena Marije Terezije od 1917. godine imao je pravo na plemstvo baruna, što će biti i upisano na njegovu nadgrobnom spomeniku.

Poslije pada Austro-Ugarske, jedan od njezinih brojnih generala i časnika prima se u novoformiranu vojsku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Molba feldmaršala Svetozara von Borojevića da i on bude primljen i preveden u čin vojvode bijaše odbijena zbog navodne prevelike privrženosti Habsburgovcima.

Od tada će feldmaršala Svetozara Borojevića odbaciti svi, a njegova imovina u Austriji biti opljačkana. Ni jedna od novonastalih država nije mu htjela isplaćivati nikakvu mirovinu, a jedina novčana nadoknada bila je ona koja mu je pripadala kao nositelju odličja Marije Terezije. Feldmaršal Svetozar barun Borojević von Bojna, jedini s tim činom u Austro-Ugarskoj koji nije njemačkoga podrijetla, umire u dobi od 63 godine u Klagenfurtu.

Pokopan je na Središnjem bečkom groblju, predaleko od svoje rodne Hrvatske. U jednom svojemu pismu svjedoči za čim pati i što ga tišti pišući: ‘Nevolju pojačava i zabrana povratka u Hrvatsku, i već drugu godinu ne znamo, gdje da se naselimo, tako da smo prisiljeni skupo živjeti u najskromnijim hotelima i na udaru njemačke štampe, koja me naziva Južnim Slavenom.’

U dvjema Jugoslavijama prema velikom vojskovođi Svetozaru Borojeviću nisu mnogo pažnje poklanjali ni Srbi ni Hrvati. Srbi mu nisu mogli oprostiti što je u svojim pismima iz 1918. jasno govorio o sebi kao Hrvatu pravoslavne vjere, a Hrvate po ustaljenoj praksi uhvati zaborav. Zagrebačka izložba organizirana 2006. godine povodom 150. godišnjice rođenja Svetozara Borojevića bila je tek plamičak koji je brzo ugasnuo.

Srbija, u svom mitomanstvu, i u predvečerje Memoranduma 2, tek će 2008. godine jednoj ulici u prigradskom naselju Beograda, Busijama, dati ime po Svetozaru Borojeviću od Bojne, a Slovenci će mu 2016. godine podići spomenik iznad Nove Gorice, povodom 160. godina od njegova rođenja i u znak zahvalnosti što nije dopustio talijanskoj vojsci prodrijeti u Sloveniju, a Hrvati i dalje žive svoj zaborav prema ovomu velikom čovjeku feldmaršalu Hrvatu pravoslavne vjere.

Nije kasno ni danas odati im počast i oteti ih zaboravu

Ne pitaju se zaboravni Hrvati i njihove smušene političke elite kako bi izgledala današnja Hrvatska da feldmaršal Svetozar Borojević nije zaustavio Talijane i tako im suzio politički manevarski prostor u kasnijim pregovorima o razgraničenju.

Davor Domazet Lošo
Hrvatski tjednik

 

Davor Domazet Lošo: Migrantska kriza je jedan globalni plan, kojemu je namjera razoriti kršćanski identitet Europe

 

 

 

Admiral Davor Domazet Lošo – Kako izgleda sukob suverenista i globalista

 

 

 

Davor Domazet Lošo: Bosna i Hercegovina je hrvatska djedovina

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

O uhljebima, Hrvatskoj korisnima i beskorisnima

Objavljeno

na

Objavio

Ah, ti uhljebi, najveće zlo Hrvatske! Kad ih ne bi bilo, poduzetnici bi lakše disali, mladi ne bi odlazili u inozemstvo, umirovljenici bi imali veće mirovine, a djeca novije i funkcionalnije vrtiće i škole… No, ne daju uhljebi…

Uhljebljeni su posvuda, po državnim službama, u lokalnoj upravi, u javnim poduzećima, u privatnim tvrtkama poslovima povezanima s državom,… sve to zahvaljujući političkim moćnicima kojima prsten ljube. Pa bez po’ muke zauzimaju radna mjesta za koja nisu kvalificirani. Ili jednostavno ne rade ništa, a dobivaju plaću.

„HDZ = SDP“?

Ako je suditi po medijskim napisima, uhljebi stanuju uglavnom, ako ne i isključivo, u HDZ-u. Tamo im je meka. Čim ljevica dođe na vlast, misteriozno nestanu, izuzme li se razotkrivanje ponekog trofejnog uhljeba zaostalog od HDZ-ove vlasti. Uglavnom, put – od „neki HDZ-ovci su uhljebi“ i „samo HDZ-ovci su uhljebi“ do „svi su HDZ-ovci uhljebi“ – u glavama primatelja takva sadržaja ne bude dug. Na istom valu, kad HDZ-ovci tuku žene, emitira se epska medijska saga. Učini li, pak, to koji SDP-ovac, izostane i pilot-epizoda. Makar, ne bi li, prema onoj da nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa, bilo primjerenije uzusima zanata izvijestiti o nepodopštini u neočekivanom, SDP-ovom, nego očekivanom, HDZ-ovom okruženju? Bi, ali ta se kockica ne bi uklopila u slagalicu percepcije o bahatom, rasipnom, dekadentnom HDZ-u, te urednom, savjesnom i progresivnom SDP-u.

No, kako to da glava nasađena na tjelesinu ispunjenu uhljebima ipak postiže kakve-takve, katkad i dojmljive rezultate? To veće, usporede li se s onima glave u čijem tijelu uhljeba jedva da se u tragovima nazire. Naime, usred HDZ-a, tog legla uhljeba, izrasla je većina ratnih generala koji su ostvarili veličanstvenu ratnu pobjedu. HDZ-ovi uhljebi u sferi vanjskih poslova ostvarili su sve zacrtane strateške ciljeve – od međunarodnog priznanja, preko prijema u NATO savez i završetka pregovora s EU, sve do zapaženog pozicioniranja u europskim institucijama i povučenih pozamašnih milijarda iz te – kako ju sad neki nazivaju – mrtve Europe. Među viđenijim HDZ-ovim uhljebima svakako su nogometni dužnosnici na čelu i u tijelu organizacije čiji je finalni proizvod krajem devedesetih bio treći na svijetu, da bi se prije dvije godine popeo i stubu više, kao samo još jedan izraz kontinuiteta velebnih uspjeha od Tuđmanova do Plenkovićeva vremena. Nije u tomu iznimka ni postignuće današnjih generala, HDZ-ovih epidemiologa, koji su u svakom mjerljivom pogledu Hrvatsku svrstali u sâm svjetski vrh glede borbe protiv globalne pošasti. Onako kako su devedesetih generali, oslobodivši privremeno zauzete krajeve, povezali Hrvatsku, a što je bio preduvjet njezinog političkog i gospodarskog opstanka, tako su i epidemiolozi i infektolozi, besprijekorno obavivši posao, stvorili uvjete za brži gospodarski oporavak u odnosu na konkurenciju, nadasve u ključnoj turističkoj branši. Pa odakle svi ti uspjesi kraj tolikih uhljeba?

Kako to da se SDP, koji kronično kuburi s pomanjkanjem uhljeba, za svojih mandata ne može pohvaliti rezultatima usporedivog ranga?

Možda zato što je u ovim pitanjima nerijetko gurao kola u suprotnom smjeru – ka provaliji?

Obezglavljivao je nogomet pod firmom isušivanja močvare ne libeći se pritom instrumentalizirati pravosuđe i ulične huligane. Štitio je ubojice u službi komunističkog totalitarizma inateći se središtu Unije, poradi čega je odgođeno korištenje EU fondova i produljena recesija. Udarajući kontru hrvatskom vodstvu u borbi protiv virusa, predsjednik Milanović je otvoreno koketirao sa švedskim modelom, čiji sve manje blistavi rezultati iz dana u dan izlaze na vidjelo, dočim je posve pogubljeni Davor Bernardić čak i osobnim primjerom opstruirao suzbijanje širenja zaraze, dijeleći ženama ruže i poljupce dok se bolest u Hrvatskoj gnijezdila već desetak dana. S obzirom da se nisu ustručavali proslavljene ratne generale u naponu moći slati u mirovinu, razložno je zapitati se – prijeti li u slučaju SDP-ove pobjede sličan scenarij i vodećim epidemiolozima i infektolozima?
Toliki bezdan između dviju vodećih stranaka doista može premostiti tek more lažnih slika, spinova i percepcija o poštenom SDP-u i korumpiranom HDZ-u.

No, usudi li se tko pitati je li te i takve, koji na taj način stvaraju umjetnu ravnotežu između HDZ-a i SDP-a, briga za dobro Hrvatske? Ha, vjerojatno jest, barem koliko i one koji ih žele posvema izjednačiti, na ništa manje fantomskim opsjenama gradeći dijaboličnu formulu „HDZ = SDP“!

Lojalnost na udaru ocvalih anarhista

Danas se kao svojevrsna simbolička razdjelnica na hrvatskoj političkoj pozornici nametnuo odnos prema 30. svibnju kao Danu državnosti. S jedne strane stoje oni koji dostojno obilježavaju taj prijelomni dan moderne hrvatske povijesti kad je hrvatski narod uzeo u ruke sudbinu i sreću, a s druge oni koji, ili ne znaju što bi o njemu mislili, ili ga drže nečijim „privatlukom“, danom podjela – i to je to! Na združenom udaru SDP-a i saveznika, svih onih koje 30. svibnja kao Dan državnosti zbunjuje, zadnjih se tjedana našao predsjednik raspuštenog saziva Sabora za čijeg je mandata tom velikom danu vraćen značaj kakav zaslužuje, Gordan Jandroković.
Njega drže pokaznim primjerom uhljeba više kategorije, koji se vazda nekako dokopaju visokih državnih dužnosti, a da to ničim nisu zaslužili. Iako je, za razliku od, primjerice, Zorana Milanovića, koji se uspinjao po načelu negativne selekcije – naime, tek nakon što je propao u matičnoj mu disciplini, diplomaciji, kvalificirao se za najviše državne dužnosti (u kojima je diplomacija sve samo ne nevažna) – Jandroković postupno politički napredovao od lokalne razine prema državnoj, iskazujući sve to vrijeme, kao i ogromna većina savjesnih članova stranke, lojalnost njezinu vodstvu.

Napokon, odanost i poštivanje hijerarhije temelji su na kojima počiva unutarnja povezanost i djelovanje bilo kakve organizirane strukture, bila riječ o državi, tvrtki, stranki,… sve do obitelji. No, Jandrokovićevi kritičari ne vide odanost kao vrlinu. U njihovu vrijednosnom sklopu ona je zastarjela i prevladana kategorija pa ju krste izrazima poput poslušništva i podaništva, baš poput anarhističkih pokreta zaokupljenih misijom razaranja stupova društva još od druge polovice prošloga stoljeća. A kao alternativu nude neposluh i vjernog mu pratitelja, nered. Novost je tek što u zadnje vrijeme takvi pogledi, do jučer karakteristični za krajnju ljevicu, nalaze sve više pobornika i na naizgled suprotnom polu političkog spektra, onome koji se predstavlja desnim, konzervativnim, pa čak i demokršćanskim.

Kako bi ga uvukli u blato, Jandrokovićevi kritičari se ne srame iskazati elementarno nepoznavanje političkog sustava parlamentarne demokracije, u čijoj srži leži praktično i pragmatično načelo prijenosa izbornog legitimiteta. Pa ga prozivaju da je postao predsjednikom Sabora sa svega 808 osvojenih glasova, što je čista laž. Naime, Jandroković je na tu visoku dužnost izabran s još manje glasova, njih 76, ili možda tek kojim više, prema proceduri i zakonu izabranih saborskih zastupnika, čiji svaki pojedini glas vrijedi jednako, neovisno o broju dobivenih preferencijalnih glasova na izborima. Tih 808 Jandrokovićevih glasova odnosi se upravo na broj preferencijalnih glasova koje je dobio u neprirodnom nadmetanju s članom iste momčadi, eksponiranijim kolegom bliskih mu političkih uvjerenja, Andrejom Plenkovićem.

Spočitavati mu zato mali broj glasova, slijedno tome ga i diskvalificirati za državne dužnosti, jednako je apsurdno kao kad bi se Domagoju Vidi odricalo moralno pravo da bude stup obrane vatrenih zato što je u anketi navijača dobio znatno manje glasova od Luke Modrića. Da Jandroković ipak ne figurira kao politički fikus, pokazao je rezultatom na izborima održanim ni godinu dana ranije, kada je dobio skoro deset puta više preferencijalnih glasova od kolege s iste liste, Zlatka Hasanbegovića, u nekim demokršćanskim krugovima vrlo cijenjenog političara.

Kad savršeni uhljebi dijele etikete

No, kad su argumenti tanki ili ništavni, k tome i kao pincetom izvađeni iz šireg konteksta, onda valja poći korak dalje pa posegnuti za žešćom i učinkovitijom „argumentacijom“ – ad hominem iliti đonom na osobu. Ali ne tako da ju se obilježi jednokratnom metaforom povezanom s određenim nepriličnim činom, nego da joj se za vazda prilijepi posprdna etiketa kako bi ju se trajno omalovažilo, u konačnici i dehumaniziralo. U tomu će upućeniji prepoznati tipičnu psihološku polugu društvenog odbacivanja koju su koristili komunisti, u prvo vrijeme kako bi opravdavali pogubljenja, a potom i izbacivanje iz partije, dok ju danas ne manje strasno provode istinski baštinici njihova duha.

Takvu su vidu zlostavljanja, zanimljivo, izloženi samo vodeći ljudi HDZ-a, jedine stranke s itekako opipljivim rezultatima za Hrvatsku. Pa jedan bude „ćato“ uhljebljen u Bruxellesu i od Bruxellesa, drugi „njonjo“ uhljebljen u Saboru, a treća je bila „plavuša“ uhljebljena u NATO-u. Plavuše su se složna braća zajedničkim snagama već riješili, a dvojac im još uvijek smeta. Čitav im rezon počiva na čudnovatoj zamisli kako su, eto, samo u politici, toj možda i najsloženijoj grani ljudskoga djelovanja, radno iskustvo i razvijena mreža kontakata s utjecajnim ljudima teret, a ne prednost. Drugdje bi, radilo se o pečenju odojka, popravku auta, pravljenju frizure, čemu god ni izbliza tako složenome kao tkanje politike, takvo što nesumnjivo vidjeli kao prednost a ne teret. Kad biste ih pitali zašto, gledali bi vas k’o budalu. Pa kad već posvuda traže licemjerje, evo im ga u zrcalu!

Toj su izvrnutoj logici izrazito podložne osobe koje se ne mogu pohvaliti konkretnim djelima, niti bilo čime što bi ih izdiglo iz prosječnosti ambijenta u kojem životare, makar to činili i punim plućima, pa to nastoje nadoknaditi osjećajem moralne nadmoći spram boljih od sebe. Takvi se natječu za mjesto u Saboru ne kako bi sudjelovali u vlasti, čije formiranje je sâma bit i svrha izbora. Njima se, naime, svaka vlast gadi, u sabornici bi samo sjedili, u prazno blebetali i divili se vlastitoj slici i prilici, nadmeno uživajući u nadmoćnoj im moralnosti, neukaljanoj konkretnim radom i odgovornošću za njegove posljedice. Time zapravo ostvaruju san svakog uhljeba – nije im ni u primisli raditi posao u okviru njegova smisla i svrhe, i sve to još za 100% unosnih prihoda i doživotnih mirovinskih povlastica, a s 0% odgovornosti! Neuprljani odgovornošću i dalje ostaju 100% moralni, kao da se natječu za miss pravednosti, poštenja, čestitosti… Za razliku od uhljebništva u uobičajenom smislu, koje je s pravom društveno prezreno, ovaj vid uhljebništva pokriven je izbornim legitimitetom izraženim kroz volju dijela naroda, čime stječe određenu društvenu prihvatljivost. Upravo ga prihvaćenost i u ideji i u praksi čini savršenim uhljebništvom, ali i do srži koruptivnim.

Penicilin za „missice“

Pomalo neočekivano, pravim penicilinom za kandidate za miss poštenja, miss pravednosti i miss čestitosti pokazao se upravo Gordan Jandroković. S po jednom kratkom izjavom otpilio ih je u dva navrata. Iz izjave kako ima troje djece s istom ženom, izrečene kako bi podcrtao razliku u odnosu na demokršćansku uzdanicu u usponu, svak’ će razuman zaključiti kako se odnosi na čine očeva a ne na djecu, jednostavno stoga što djeca nastaju voljom i djelom roditelja a ne obrnuto. No, kandidat za miss čestitosti je u razgovoru na N1 televiziji, toj stamenoj utvrdi lijevog liberalizma, smisao neizravno izrečenog dijela izjave izopačio i ispleo pravi roman. Utekavši od rasprave o očevima, što barem na tom dijelu političkog spektra ne bi trebao biti tabu, ne samo što je Jandrokoviću podmetnuo vlastitu djecu u usta, nego je nekom logičkom vratolomijom uspio zaključiti i kako se tu radi o prebiranju i klasificiranju djece kao vrijedne i manje vrijedne. Kao da se u njega uselio duh glasnogovornika udruge B.A.B.E, uznemirenog nekom inicijativom Željke Markić na temu obitelji.

A što je to kandidat za miss čestitosti prije aktivnog političkog angažmana činio, nego „nesebično“, šakom i kapom dijelio HDZ-ovim istaknutim ljudima etikete, te skretao pozornost glasačima HDZ-a kako su „ćato“ i „njonjo“ licemjerni jer žmigaju desno a skreću lijevo? Nije li time zapravo zadužio i druge da upozore i njegovo potencijalno biračko tijelo, napose ono demokršćanske orijentacije, na frapantnu neusklađenost svjetonazorskih mu načela i djela?

Dvojac kandidata za miss pravednosti i poštenja Jandroković je neutralizirao opaskom da HDZ-u nisu prihvatljivi kao koalicijski partner, plasiranom u vrijeme pregovora „missica“ s najbližim im političkim srodnikom. Nikako nisu mogli otrpjeti teret te izjave na nejakim im plećima pa su pregovore prekinuli bez dogovora. Kad se tako lako povijaju pred jednom jedinom, usputnom rečenicom čovjeka kojeg nazivaju njonjom, što li bi tek bilo kad bi se suočili s pritiscima kakvima je bio podvrgnut predsjednik Vlade dok se odlučivalo o vodstvu Europske komisije, kad mu je umjetno produciranim korupcijskim skandalima bila rušena trećina Vlade? Eto, kad ostaneš čvrst, ustraješ i ne slamaš se pod pritiscima, to se višestruko vraća,… Kroz respekt drugih, ali i posebno vidljivo ovih dana, kroz euro-milijarde za Hrvatsku. Srećom po „missice“, one taj gorki kalež ne će kušati, srkat će na slamčicu slatki nektar sa 100% sinekura i 0% odgovornosti, kako, uostalom, i priliči kandidatima za miss pravednosti, poštenja, čestitosti,… naravno, pokaže li se da ljubitelja istinskih uhljeba ima dovoljno.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Jedno poglavlje je zatvoreno

Objavljeno

na

Objavio

Počelo je, sad već davne, 2009. godine. Večernji list je želio ojačati subotnji prilog Obzor i kontaktirao je niz osoba, uglavnom mlađih ljudi iz akademskog miljea, i ponudio im suradnju. Malo prije toga sam doktorirao, imao višak vremena i energije, te izvjesno medijsko i autorsko iskustvo.

Prvi put sam se našao pred zadatkom pisanja u redovitom ritmu. Prihvatio sam pretpostavljajući da ću napisati desetak tekstova na meni bliske teme i da će to biti to. Većini tada uključenih autora doista se tako i dogodilo, jer različitim ljudima odgovaraju različiti formati i ritmovi. No moja kolumna je spontano išla dalje. Teme su se širile, početni dvotjedni ritam prešao u tjedni, potom se kolumna prebacila na petak i išla tim danom do danas.

Osvrćući se sada unatrag, znakovito je da mi kroz sve te godine nikada nije ponestalo tema. Nijednom se nisam našao pred praznim ekranom pitajući se – jadan ja, o čemu bih pisao? To je za kolumnista dobra vijest, ali za društvo u cjelini loša, jer je u skladu s kletvom – „dabogda živio u zanimljiva vremena“. A u nas je uvijek zanimljivo. Ne znam o čemu bih pisao svaki tjedan da živim u uređenoj Švicarskoj ili Švedskoj, niti žalim za tim, tu smo i tu nam se boriti.

Iako su me stariji i iskusniji upozoravali da budem svjestan kako je svatko hit jednu-dvije sezone i da čitatelji, kao što se brzo okupe, tako i nestanu, s Espressom nije bilo tako. Čitateljstvo je raslo do samoga kraja. Našao sam formu koja mi je odgovarala, uspio sam pogoditi ton, pisao sam s lakoćom. S godinama mi je sjesti za kompjuter u srijedu navečer postao dio života. Tjedni ritam pisanja kolumne me disciplinirao i natjerao da sustavno pratim politiku, domaću i stranu, ali brojne druge društvene fenomene, koji bi mi inače promicali. U mnogim stvarima sam se kroz taj kolumnistički rad i samoobrazovao.

Pogrešan je dojam da sam pisao samo o politici. Najsretniji sam bio kad sam se mogao baviti drugim temama, a bilo je tu svega, od pet kolumni o nogometu za Svjetskog prvenstva u Rusiji, gdje naravno ne pišem o formacijama i taktici, već o nogometu kao složenom političkom, ekonomskom, kulturnom, mitskom, identitetskom pa i parareligioznom fenomenu iz kojeg, kao iz nekog mikrosvijeta, možemo puno naučiti i o „stvarnom“ svijetu, pa do tri putopisne kolumne o Siciliji prošlog ljeta. Pisao sam o svakome ali i o Nikome, tako sam jednu kolumnu posvetio onoj začudnoj kategoriji u istraživanju javnog mnijenja, kada ljudi na pitanje – tko vam je najdraži političar, odgovore: Nitko. Često bi Nitko završio na prvom mjestu, ispred predsjednice i premijera pa sam se pitao kakav je taj Nitko i što se sve u njega projicira.

Svijet medija se u proteklih 11 godina potpuno promijenio. Informacije su trenutno dostupne svima. No u poplavi istih vijesti na svim medijima, dodatnu težinu dobiva njihova suvisla interpretacija, autorski tekst, utemeljen stav. Sporost papirnate novine u odnosu na nove medije javila mi se kao problem samo jednom.

Pred predsjedničke izbore 2014. špekuliralo se o kandidaturi Kolinde Grabar Kitarović, no ona nikako da je potvrdi ili opovrgne. Napisao sam tada kolumnu pod naslovom “Kolinda se još nije kandidirala, a kad će ne znamo” aludirajući na kultnu crnogorsku seriju o Đekni. Pošaljem tekst nešto ranije, u četvrtak u podne i odem u centar grada. U tri me zovu iz uredništva – Nino, Kolinda objavila kandidaturu! Sad zamislite bruku, u petak ujutro čitaju moj tekst o oklijevanju s kandidaturom, a ona već pola dana objavljena i obilno iskomentirana na bržim medijima. Tada sam iz tramvaja, iz glave, diktirao izmjene u zadnji čas i spasio se, točnije, sačuvao iluziju aktualnosti tiskanog na papiru. Ali papirnata novina, s druge strane, ima svoje čari koje nijedan drugi medij nema.

Ljudi su čitali Kratki espresso petkom uz kavu, najčešće u kafiću, toj temeljnoj instituciji naše političke javnosti. Uz kratki espresso u kafiću Koralj pored tadašnje redakcije Večernjaka 2009. sam i dogovorio kolumnu. Na pitanje urednika – kako će se rubrika zvati, pogledao ispred sebe i rekao – “Kratki espresso”. To ne znači da bih je nazvao “gorki pelin” da sam tom prilikom pio žesticu.

Odlučio sam se za taj naziv zbog talijanističke crte koja mi je važna, lakoće, ali i svijesti da je kava racionalističko piće koje razbuđuje i bistri um. Nije ni čudo da se kultura ispijanja kave i kavana širi Europom u 18. stoljeću u vrijeme prosvjetiteljstva. Laskao sam sebi da se za spremiti kratki espresso (tal. ristretto) treba samljeti puno kave (znanja i iskustva) pa pod jakim mentalnim pritiskom pustiti vodu bistre misli da bi se dobio kratki finalni proizvod koji razbuđuje i bistri um. Za neke je to bila odurna doljevuša, ali iz nekog razloga je nisu ignorirali. Takvi će sada odahnuti. No važniji su mi oni drugi, moji vjerni čitatelji, kojima zahvaljujem na podršci. Jedno poglavlje je zatvoreno, ali „stroj“ koji je od 2009. spravljao Kratki espresso, na drugom mjestu i na druge načine, radit će i dalje.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari