Pratite nas

Kolumne

Davor Domazet Lošo: Tri velikana čekaju izlaz iz hrvatskoga zaborava

Objavljeno

na

Kako Hrvatska zaboravlja svoje slavne ratnike

Mudri ljudi davno su rekli da je zaborav teži od smrti. No jedni od rijetkih naroda, Hrvati, tek zaboravljaju, a posebno hrvatski političari umišljeni u svoju beznačajnost. Tragom te činjenice, istine i povijesti radi, kao što već jednom napisah, moramo konačno javno prozboriti o trima hrvatskim velikanima. Prozboriti, da barem na trenutak otrgnemo nepodnošljivom zaboravu dva admirala i jednoga feldmaršala.

Ovo je priča o njima i ne samo o njima, nego i o hrvatskoj nezahvalnosti, hrvatskoj bešćutnosti, hrvatskom kratkom pamćenju i još bržem hrvatskom zaboravu. Ali ovo je i priča o nama samima koji već dvadeset osam godina živimo svoju državu Hrvatsku, a još ne znamo što je njezin temelj, njezin identitet i kamen zaglavni.

Hrvat koji je nosio carsku krunu Romanovih

Vratimo se u vremena s početka 18. stoljeća. Bijahu to vremena kada je progresivni ruski car Petar Veliki težio modernizaciji svih sfera tadašnjega ruskog društva. Veliki je vladar nastojao otvoriti Rusiju pozitivnim stečevinama zapadne civilizacije, a bitni dio vala njegove modernizacije bijaše i vojska, poglavito ratna mornarica koja gotovo da nije ni postojala.

Čin stvaranja ruske Ratne mornarice Božjom providnošću pripade Matiji Zmajeviću rođenom u malom mjestu Perast, u Boki kotorskoj, 1680. godine. Njegova je stara hrvatska katolička pomorska obitelj dala mnoge uglednike, nadbiskupe i velike trgovce.

Matija Zmajević naslijedio je obiteljsku, ali i pomorsku tradiciju Perasta. Prva pomorska umijeća stječe u rodnomu mjestu. Imao je četiri brata i pet sestara, od kojih je jedna, Marija, bila prva žena poznatoga peraškog junaka, inače mletačkoga konta Vicka Bujovića. U to doba međuobiteljski sukobi nisu bili rijetkost.
Dogodio se i sukob između Bujovića i Zmajevića što dovede do toga da Vicko Bujović biva ubijen, a Matija je zbog umiješanosti u ubojstvo, u 28. godini života protjeran i prisiljen napustiti Perast i mletačku državu na četrdeset pet godina.

Odlazi u Dubrovnik, a odatle u Carigrad, gdje dolazi pod zaštitu ruskoga ambasadora, grofa Petra A. Tolstoja, koji ga s preporukom šalje ruskomu caru Petru Velikom (1689.-1725.) u Karlove Vari, gdje car bijaše na liječenju.

Bijahu to vremena nove geopolitike ruskoga cara koji je zatvorenu kontinentalnu Rusiju nastojao učiniti i pomorskom silom, odnosno Rusiji otvoriti plovidbene putove prema svijetu. Baltičko more bila je prva karika te nove geopolitike. Za prodor na otvorena mora, na Baltiku se prevlast trebala osporiti ili oduzeti Švedskoj, vodećoj pomorskoj sili.

Matija Zmajevci2

Matija Zmajević nakon poznanstva s carem 1714. stupa u flotilu brodova velike pokretljivosti, takozvanih – galerija. Dobio je čin kapetana prvoga ranga (kapetan bojnoga broda) čime mu se otvora put k stjecanju najviših činova u ruskoj mornarici. Ubrzo postaje zapovjednikom posebnoga odreda galera.
Često boravi u finskim brodogradilištima gdje usvaja brodograđevna znanja. Ističe se upornim radom i disciplinom, što je ubrzo uočio i car Petar Veliki, s kojim poznanstvo ubrzo prerasta u veliko prijateljstvo.

Za predani rad car tome hrvatskom pomorcu i ratniku dodjeljuje čin komodora, što je prvi admiralski čin. Od toga trenutka pod vodstvom Zmajevića izgradnja ruske flote dobiva veliki zamah, a zadatke mu dodjeljuje i sam car. Uslijedile su bitke s moćnom švedskom ratnom mornaricom u kojima do izražaja dolazi Zmajevićevo vojno-pomorsko umijeće. Uspjesi Zmajevića dovode na dužnost glavnoga inspektora ruske carske flote. Uslijedit će nove ratne pobjede.

U velikoj bitci 1719., zahvaljujući njegovim taktičkim potezima, Rusi nanose Šveđanima težak poraz zbog čega Švedska bijaše primorana sklopiti mirovni ugovor u Nystadtu, a Matija Zmajević biva promaknut u čin viceadmirala.

Njegovo će ga pomorsko umijeće i svestranost dovesti na razne dužnosti. Bit će i zapovjednik lake flote, a i glavni nadglednik gradnje riječne flote na Donu, steći velike zasluge u izgradnji ratne luke u Petrogradu te postati i osnivateljem Kaspijske flote.

Admiral Zmajević – osnivač Crnomorske flote

Znajući što za Rusiju u geopolitičkom smislu znači izlazak na ‘topla mora’, Zmajević se kod pape Klementa XI. snažno zauzima da na Malti ruska flota dobije luku. No smrću Petra Velikoga, takvi planovi padoše u vodu.

Na vijest o carevoj smrti Zmajević se vraća u Petrograd, gdje mu prigodom Petrova posljednjega ispraćaja dodijeliše čast da u pogrebnoj povorci nosi carsku krunu Romanovih.

Admiral Zmajević nazoči krunidbi carice Katarine I. koja ga odlikuje najvećim ruskim odličjem – Ordenom Aleksandra Nevskoga i unaprjeđuje u čin admirala. I tako Matija Zmajević, Hrvat, postade prvi i jedini stranac koji dobi to odličje, kao i prvi i zadnji stranac koji je ponio čin admirala Ruske mornarice.

Carica je iznimno cijenila Zmajevićeve ratne zasluge pa ubrzo ovaj perašćanski Hrvat postade guverner Astrahanskoga područja na Kaspijskom jezeru.

Zahvaljujući Zmajeviću i osnivanju Crnomorske flote, Rusija se proširi u svojim golemim južnim prostranstvima. I kao što to biva s velikim i zaslužnim ljudima, nakon smrti Katarine I., u doba maloljetnoga cara Petra II., admirala Zmajevića ruski mornarički časnici, ljubomorni na zapovjednika stranca, optužiše za navodne utaje, izvedu ga pred vojni sud i osuđuju na smrt, ali u posljednji trenutak bijaše pomilovan.

U proljeće godine 1733. godine ponovo biva poslan u Astrahan na Kaspijskom jezeru radi izgradnje galija na Donu i drugih priprema za novi rusko-turski rat.

U teškim uvjetima admiral Matija Zmajević u Astrahanu provodi svoje posljednje dane života radeći na osnivanju crnomorske ratne mornarice, koja će nakon njegove smrti, i upravo njegovom zaslugom, izvršiti presudnu ulogu u širenju južnih granica Rusije. A veliki admiral, u vrijeme kada je Rusijom vladala carica Ana Ivanovna, umire 1735. u Tavrovu na Donu daleko od svoga rodnog zavičaja i toploga Jadranskog mora, svoje Boke kotorske i svojega rodnog Perasta.

Otrovne srpske strjelice hrvatskoj predsjednici

Prema vlastitoj želji ovaj Hrvat i velikan ruske povijesti i ruske ratne mornarice uza sve počasti pokopan je u Moskvi. Povijesni izvori i istraživanja kazuju da mu se grob nalazi na prostoru današnje katoličke crkve svetoga Luja, u ulici Malaya Lubyanka.

Vremena prohujaše, a zaborav u Hrvata na velikoga admirala postade, moglo bi se reći, gotovo potpun. Iz zaborava ga je, barem na trenutak, otrgnula hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja će za službenoga posjeta prije dvije godine svojemu domaćinu, ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, prozboriti o dvojici znamenitih Hrvata koji snažno i na najvišoj razini povezuju Hrvatsku i Rusiju.

Jedan imenom Robert Bartini, a drugi imenom admiral Matija Zmajević. Dok se u zaboravnoj Hrvatskoj ta imena nisu našla u medijima ili tek negdje uzgred, u Srbiji je krenula cijela lavina optužaba na račun hrvatske predsjednice.

‘Otrovne’ strjelice srbijanskih medija ne će biti odaslane hrvatskoj Predsjednici zbog Riječanina Roberta Bartinija, genijalnoga konstruktora mnogih ruskih zrakoplova i oca ruskoga svemirskog programa, čijom će zaslugom ruski astronaut Jurij Gagarin postati prvi čovjek koji će poletjeti u svemir, nego zbog velikoga admirala Matije Zmajevića.

Pokrenuto je iz Beograda ‘dokazivanje’ kako je Kolinda Grabar-Kitarović ‘pokušala obmanuti Putina’ jer je admiral Matija Zmajević ‘Srbin rimokatoličke vjere’. Zaboljela je istina srbijansku mitomansku narav i njihovo buncanje o ‘srpskom karakteru Boke kotorske’.

Zato, i zbog toga uvijek ima potrebe citirati Dobricu Ćosića i njegovu izjavu o Srbima i lažima. Povijesnu istinu treba znati. Budu li Hrvati zaboravljali svoje velikane i šutjeli na srbijanske povijesne krivotvorine, laži nam se mogu nametnuti kao istina, pa čak i to da su Srbi početkom osamnaestoga stoljeća imali admirala. Koje li ironije! Hrvatska je predsjednica učinila malen korak prema onomu što se zove ‘otrgnuti od zaborava’.

Na žalost, danas ni u unutrašnjosti katoličke crkve svetoga Luja u ulici Malaya Lubyanka, kao ni u njezinu vanjskom dvorištu, više ne postoje ostatci Zmajevićeve nadgrobne ploče. Zaborav je učinila svoje.

Došlo je vrijeme da se iz mraka zaborava izvuče iznimnoga čovjeka, Hrvata i admirala, čiji je uloga u stvaranju ruske države nemjerljiva ovozemaljskim mjerilima. I kao što netko napisa, zajednička je to obveza i Rusije i Hrvatske. Hrvatske svakako budući da se radi o pomorskom identitetu i slavi Hrvata.

Jedan dan života prvoga hrvatskog admirala

Kako početi priču o drugom hrvatskom velikanu, čovjeku plemenite ljudskosti, koji je admiralsku čast uzdigao na nedostižne, nebeske visine. U životu, svaki je pomorski časnik, ne jednom, slušao priču kako u pogibelji, kad brod tone, njegov zapovjednik s njime, dragovoljno, odlazi u morske dubine.

Jako Vukovic Podkalepsli

U tišinu bez povratka… Takvi su stvarni događaji u povijesti, i prije i poslije izreke ‘ploviti se mora, živjeti ne’, bivali posve rijetki. U tim posve rijetkim događajima posebno, štoviše izuzetno mjesto pripada jednom i to prvom hrvatskom admiralu – Janku Vukoviću pl. Podkapelskom.

Tko je admiral čije je zapovijedanje pomorskim snagama pod hrvatskom trobojnicom trajalo manje nego ‘jedan dan života’? Janko Vuković pl. Podkapelski rodio se 29. rujna 1871. od oca Stjepana i majke Berte u ličkom mjestu, koje od 15. stoljeća, podno Velike Kapele, nosi ime Jezerane.

U tradicijskom duhu obiteljskoga običaja, mali Janko, dobio je ime po svome djedu Ivanu Janku. Svoj plemićki naslov i plemićku oznaku grba Vukovići Podkapelski zaslužiše tijekom Tridesetogodišnjega rata, 21. studenoga 1646., od tadašnjega vladara cara Ferdinanda II. Poslije završene osnovne škole u Jezeranama, Janko školovanje nastavlja u Osijeku, gdje pohađa realku.

U mornaricu stupa 1886. upisujući se na Pomorsku vojnu akademiju u Rijeci. Završetkom školovanja na akademiji i sa stečenim najvišim pomorskim vojnim obrazovanjem, Janko Vuković pl. Podkapelski 1. srpnja 1889. postaje časnikom K. u K. Kriegsmarine (Carska i kraljevska Ratna mornarica). U svojoj dvadeset osmoj godini imenovan je zapovjednikom torpiljera. U čin kapetana korvete (prvi viši mornarički časnički čin) promaknut je 1. svibnja 1910. godine.

Zapovjednik je nekoliko brodova, razarača Csepel, lake krstarice Spaun te bojnih brodova Bamberg i Monarsh. Prvi svjetski rat dočekuje u činu kapetana fregate. Janka Vukovića pl. Podkapelskog njegovi nadređeni i podređeni pamte kao promišljenoga i odvažnoga zapovjednika.

Kao zapovjednik razarača Csepel, s bojnim brodom Helgoland i Saida, razaračima Lika, Orjen, Tatra, Balaton, Triglav, Dinara, Rijeka i Velebit, kao i sedam torpednih čamaca sudjeluje u Bitki kod Rta Pelagosa 28. srpnja 1915., neposredno nakon talijanskoga prelaska u redove Antante. Tu u morskim vodama poluotoka Gragano, u šestosatnoj bitki pomorski sastav Vukovića Podkapelskog ostvaruje pobjedu uz potapanje jednoga talijanskog broda.

Janko Vuković pl. Podkapelski sudjeluje i u sukobu s englesko-francuskim plovnim sastavom u kojemu su potopljena tri protivnička broda. Tu je i zauzimanje otoka Palagruže koju su držali Talijani. Kruna austrougarske mornaričke karijere Janka Vukovića pl. Podkapelskog zbila se 11. ožujka 1918. kada je imenovan zapovjednikom bojnoga broda Viribus Unitis, admiralskog i zapovjednog broda cjelokupne Austrougarske ratne mornarice.

Zapovijeda i pripremama prepadne pomorske operacije na Otrantski baraž (proboj blokade Jadrana u Otrantskim vratima). Za te i druge pothvate odlikovan je odličjem Željezne krune.

Pl. Podkapelski – prvi zapovjednik Hrvatske ratne mornarice

Vrhovno zapovjedništvo Austro-Ugarske 29. listopada 1918. prihvatilo je uvjete primirja sa savezničkim državama. Uz predaju cjelokupne vojske, to je značilo i predaju austrougarske Ratne mornarice i njezine flote.

Istog dana u Zagrebu je Hrvatski sabor proglasio stvaranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS), a sljedećega dana, to jest, 30. listopada 1818., u Beču car Karlo potpisuje odluku kojom austrougarska ratna mornarica sve utvrde i luke treba odmah predati Narodnom vijeću SHS-a u Zagrebu.

Podkaleplsi2

Austrijski prijedlog o svečanoj primopredaji prihvatilo je Narodno vijeće. Nastojanje Beča je bilo – događaju dati stvarnu i zakonsku snagu. To je učinjeno zbog dvaju mogućih razloga: sačuvati pomorsku snagu kao cjelinu, ali pod drugom zastavom, a u geopolitičkom smislu Italiji onemogućiti apsolutni nadzor na Jadranskom moru. Svečanost primopredaje obavljena je 31. listopada u Puli.

Toga je dana spuštena austrougarska zastava, a na jarbole zapovjednoga i admiralskoga bojnog broda Viribus Unitis podignuta je hrvatska trobojnica uz svečane taktove ‘Lijepe naše’. Svečanom postroju časnika, dočasnika i mornara nazočili su poslanici zagrebačkoga Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS).

Prema imenovanju Narodnoga vijeća, zapovjedništvo nad cjelokupnom flotom, kao prvi zapovjednik Hrvatske ratne mornarice, preuzeo je Janko Vuković pl. Podkapelski, i to u činu kontraadmirala, u koji je netom promaknut.

Preuzevši zapovjedništvo, novopečeni kontraadmiral odmah se preselio na admiralski brod Viribus Unitis. Te noći, od 31. listopada na 1. studenoga 1918., pred pulskom lukom talijanski razarač spustio je u more splav na vlastiti pogon.

Na njoj su se nalazili talijanski diverzanti, 27-godišnji inženjer Raffaele Rossetti i godinu dana mlađi liječnik Raffaele Paolucci. Zaplovili su prema osvijetljenoj luci i cilju svoje zadaće – Viribusu Unitisu.

Pod trup broda u ranu zoru, oko pet sati, 1. studenoga postavili su mine. Pri odlasku sa zadaće bivaju zapaženi i uhvaćeni. Odmah je dan znak za napuštanje broda. U 6 sati i 50 minuta eksplozija je potresla brod koji se prelomio, potom se nagnuo na desni bok i počeo tonuti. Lomljava je bila strahovita.

Teški topovi od 305 mm otkidali su se, a zapovjedni most na kojemu je stajao Janko Vuković pl. Podkapleski pucao je. Jedna se željezna greda otkida i svom silinom udara u zapovjedni most.

Davor Domazet Lošo: Bosna i Hercegovina je hrvatska djedovina

Dragovoljni odlazak s admiralskim brodom u smrt

Samo deset minuta poslije sedam sati, 1. studenoga 1918., zapovjedni brod Hrvatske ratne mornarice Viribus Unitis potonuo je na dno pulskoga zaljeva. Sa sobom je odnio i njezina prvoga zapovjednika kontraadmirala Janka Vukovića pl. Podkapelskoga, s 400 članova posade.

Čin hrvatskoga admirala, dragovoljan odlazak u smrt, za mnoge ‘obične smrtnike’, gotovo bez izuzetka, teško je dokučiv. Ali u ovoj je priči riječ o admiralu, čovjeku duboke misli i čovjeku časti.

Znao je admiral Vuković da su dva Raffaela, kao diverzanti, svoju zadaću izvršili profesionalno, riskirajući svoj život za svoju domovinu. Ali je isto tako hrvatski admiral znao da je odluka o potapljanju zapovjednoga i admiralskoga broda s hrvatskom trobojnicom na jarbolu u pulskoj luci, poruka talijanske politike da hrvatska Istra u raspodjeli plijena treba biti njihova.

Svojom je smrću prvi hrvatski admiral želio dugoročno osujetiti taj pakleni plan. Dok god se bude spominjalo, a u memoriji ostalo ‘zapisano’, da je sa zapovjednim brodom na dno pulskoga zaljeva otišao i njegov zapovjednik, Hrvat, to će more i ozemlje oko njega, taj dio Hrvatske, unatoč talijanskim i inim posezanjima, biti i jest hrvatsko.

Ali Hrvati zaboraviše i admirala Janka Vukovića pl. Podkapelskog i njegovu uzvišenu žrtvu, jedinu i jedinstvenu u svjetskoj pomorskoj povijesti. Vratiše se oni brzo svojoj staroj boljki sadržanoj u nezahvalnosti, bešćutnosti, s kratkim pamćenjem i još bržim zaboravom… To je razlogom zašto je malo zapisa o Janku Vukoviću pl. Podkapelskom, uključujući i internet, a zavičajni portal Brinje tek je izuzetak.

Knjige Admiral Stjepana Vukušića rođenoga u Stinici, danas povezanoj trajektnom vezom s otokom Rabom, te Stijeg Ivana Katušića, samo su hvalevrijedni pokušaji da se prvi hrvatski admiral, koji je to bio samo četrnaest sati i deset minuta, dakle, niti “jedan dan života”, otrgne od nepodnošljivoga i nerazumljivoga zaborava.

Politička ignoriranja spomena hrvatskoga admirala

Na predstavljanju knjige Admiral u prostorijama Društva hrvatskih književnika 2004., svjestan što znači uzvišena smrt prvoga hrvatskog admirala u danim političkim okolnostima svršetka Prvoga svjetskog rata, a kako bi se ovaj hrvatski velikan otrgnuo od zaborava, autor ovih redaka predloži da, tada još u gradnji hrvatski najduži tunel Mala Kapela, ponese časno ime Tunel Janko Vuković pl. Podkapelski.

Sluha za takvo što nema ni do dana današnjega. Političke elite od 2000. koje se planski bave takozvanom detuđmanizacijom, ili u prijevodu rashrvaćenjem Hrvatske, a odnedavno istanbulskim konvencijama i marakeškim sporazumima ne mogu i ne žele shvatiti što je identitet jednoga naroda i jedne države.

Na stotu obljetnicu Prvoga svjetskog rata i na devedeset šestu obljetnicu smrti prvoga hrvatskog admirala Janka Vukovića pl. Podkapelskog, predložih, i uz svesrdno zalaganje viceadmirala Ante Urlića to se i ostvari, da su svi hrvatski admirali, i oni djelatni i oni u miru, na dostojan način u Puli, na mjestu potonuća bojnoga i admiralskoga broda Viribus Unitis, odali počast tom iznimnome čovjeku, čiji primjer časti nadilazi sve što je u povijesti pomorskoga ratovanja zapisano.

I umjesto da se taj čin odavanja počasti velikom čovjeku i hrvatskom admiralu nastavi, na stotu obljetnicu njegove uzvišene smrti, to jest 2018., u režiji vlade Andrije Plenkovića ne dogodi se ništa.

Nema ništa ni od imena tunela, nema ni od svečanoga postroja ratnih brodova u pulskoj luci, nema ni hrvatske himne ni hrvatske trobojnice, ali je zato tu on, najteži grijeh – grijeh zaborava i propusta. I tako Hrvati po tko zna koji put zaboraviše jedinstvenoga admirala u povijesti – admirala za vječnost – Janka Vukovića pl. Podkapelskog.

Veličanstvene pobjede feldmaršala Borojevića

Na kraju toga Prvoga svjetskog rata, koji su upriličili hijerarhijski urotnici kako bi izginulo na milijune europske Borojevićkršćanske mladosti, i bila srušena četiri carstva, u zaborav Hrvata pade još jedan velikan, po mišljenju mnogih najsposobniji austrougarski vojskovođa – feldmaršal Svetozar Borojević od Bojne (von Bojna) rođen je 13. prosinca 1856. godine.

Svetozar bijaše jedini austrougarski feldmaršal koji nije bio njemačkoga podrijetla. Rođen u selu Umetić, između Hrvatske Kostajnice i Petrinje, koje je u doba njegova rođenja pripadalo Vojnoj krajini, na čijemu je čelu stajao ban Josip Jelačić kao general.

Borojević se odlučuje za vojni poziv i postaje časnik u austrougarskoj K. i K. vojsci. Mladi Svetozar završava Vojnu akademiju u Wiener Neustadtu i postaje pješački potporučnik, a po završetku ratne škole u Beču biva preveden u generalstožernu struku.

Posebno se ističe prilikom aneksije Bosne i Hercegovine 1878. godine, u kojoj je odlukom Berlinskoga kongresa uvedena austrijska uprava, koja će trajati do 1918. godine. Obnaša razne visoke dužnosti, a suvremenici ga pamte kao strogog časnika koji je držao do vojničkog morala i kažnjavao one koji su na bilo koji način osramotili odoru.

Najviši vojni čin, čin feldmaršala, dobiva neposredno pred Prvi svjetski rat, nakon što je na manevrima pobijedio snage kojima je zapovijedao njemački car Vilhelm. Po vjeroispovijesti bijaše pravoslavac, lojalan kruni pod čijom je bio prisegom, a po osjećajima pripadao je svojoj rodnoj Hrvatskoj, ono što se danas s pravom i ponosom može reći Hrvat pravoslavne vjere.

Njegov prinos austrougarskoj vojnoj moći zadivljujući je. Najzaslužniji je za probijanje ruske opsade tvrđave Pšemisl, najduže u Prvom svjetskom ratu, a na talijanskom ratištu uspješno odbija jedanaest talijanskih ofenziva i izvojevavši najveću austrijsku pobjedu tijekom Velikoga rata, kada je vojska pod njegovom zapovijedanjem na rijeci Soči zaustavila pohod brojčano daleko moćnijih Talijana. Tada će postati noćna mora za Talijane i priskrbiti nadimak ‘Lav sa Soče’.

Lavu sa Soče zabranjen povratak u domovinu

U mnoštvu brojnih odličja koja su mu dodijeljena izdvajaju se niže i više odličje Marije Terezije, te zapovjedni križ cara Karla. Na temelju Vojnoga ordena Marije Terezije od 1917. godine imao je pravo na plemstvo baruna, što će biti i upisano na njegovu nadgrobnom spomeniku.

Poslije pada Austro-Ugarske, jedan od njezinih brojnih generala i časnika prima se u novoformiranu vojsku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Molba feldmaršala Svetozara von Borojevića da i on bude primljen i preveden u čin vojvode bijaše odbijena zbog navodne prevelike privrženosti Habsburgovcima.

Od tada će feldmaršala Svetozara Borojevića odbaciti svi, a njegova imovina u Austriji biti opljačkana. Ni jedna od novonastalih država nije mu htjela isplaćivati nikakvu mirovinu, a jedina novčana nadoknada bila je ona koja mu je pripadala kao nositelju odličja Marije Terezije. Feldmaršal Svetozar barun Borojević von Bojna, jedini s tim činom u Austro-Ugarskoj koji nije njemačkoga podrijetla, umire u dobi od 63 godine u Klagenfurtu.

Pokopan je na Središnjem bečkom groblju, predaleko od svoje rodne Hrvatske. U jednom svojemu pismu svjedoči za čim pati i što ga tišti pišući: ‘Nevolju pojačava i zabrana povratka u Hrvatsku, i već drugu godinu ne znamo, gdje da se naselimo, tako da smo prisiljeni skupo živjeti u najskromnijim hotelima i na udaru njemačke štampe, koja me naziva Južnim Slavenom.’

U dvjema Jugoslavijama prema velikom vojskovođi Svetozaru Borojeviću nisu mnogo pažnje poklanjali ni Srbi ni Hrvati. Srbi mu nisu mogli oprostiti što je u svojim pismima iz 1918. jasno govorio o sebi kao Hrvatu pravoslavne vjere, a Hrvate po ustaljenoj praksi uhvati zaborav. Zagrebačka izložba organizirana 2006. godine povodom 150. godišnjice rođenja Svetozara Borojevića bila je tek plamičak koji je brzo ugasnuo.

Srbija, u svom mitomanstvu, i u predvečerje Memoranduma 2, tek će 2008. godine jednoj ulici u prigradskom naselju Beograda, Busijama, dati ime po Svetozaru Borojeviću od Bojne, a Slovenci će mu 2016. godine podići spomenik iznad Nove Gorice, povodom 160. godina od njegova rođenja i u znak zahvalnosti što nije dopustio talijanskoj vojsci prodrijeti u Sloveniju, a Hrvati i dalje žive svoj zaborav prema ovomu velikom čovjeku feldmaršalu Hrvatu pravoslavne vjere.

Nije kasno ni danas odati im počast i oteti ih zaboravu

Ne pitaju se zaboravni Hrvati i njihove smušene političke elite kako bi izgledala današnja Hrvatska da feldmaršal Svetozar Borojević nije zaustavio Talijane i tako im suzio politički manevarski prostor u kasnijim pregovorima o razgraničenju.

Davor Domazet Lošo
Hrvatski tjednik

 

Davor Domazet Lošo: Migrantska kriza je jedan globalni plan, kojemu je namjera razoriti kršćanski identitet Europe

 

 

 

Admiral Davor Domazet Lošo – Kako izgleda sukob suverenista i globalista

 

 

 

Davor Domazet Lošo: Bosna i Hercegovina je hrvatska djedovina

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko stvaranje ‘predsjedničkih kandidata’

Objavljeno

na

Objavio

Sve snažnije kao glavnu temu hrvatskoj javnosti mediji nameću predsjedničke izbore, a do njihova održavanja najmanje je još šest mjeseci ili čitavih pola godine! Čim je apsolvirana tema izbora za Europski parlament, kreatori javnoga mnijenja u Hrvatskoj okrenuli su se predsjedničkim izborima odnosno kandidatima za predsjedničke izbore, a u stvarnosti baš ni jedan jedini političar nije definitivno objavio da želi sudjelovati u nadmetanju na tim izborima. Očito je da mediji i njihovi skriveni usmjerivači i tu temu zlorabe da bi ljudima odvraćali pozornost od onoga što je sada bitno, što se sada događa. Istodobno, s obzirom na predsjedničke izbore, mediji odnosno njihovi usmjerivači postaju glavni kreatori političkih zbivanja, kao da u Hrvatskoj ne postoje državne i druge društvene institucije, kao da ne postoje političke stranke, pa medijski usmjerivači dižu, a često i ruše, »predsjedničke kandidate« koje su sami stvorili i nametnuli javnosti.

Budući da su mediji po svojoj naravi zapravo jedna od industrijskih grana koja kao i svaka druga ima zadaću ponuditi svojim klijentima robu koju će oni htjeti i tako proizvesti profit, aktualni politički protagonizam većine medije očita je zloporaba, neetičko instrumentaliziranje sredstava društvenoga priopćavanja za parcijalne političke svrhe. Takvo neprimjereno ponašanje medijskih usmjerivača, urednika i nekih novinara očit je znak neslobode, upravo ovisnosti, medija u Hrvatskoj, a medijski djelatnici i njihove cehovske udruge o tome šute.

Traže se ideološki poćudne osobe

Budući da su predsjednički izbori postali top-tema gotovo šest mjeseci prije raspisivanja tih izbora, moglo bi se zaključiti da je za medijske usmjerivače i medije uloga predsjednika države u Hrvatskoj doista iznimno važna. No, pogleda li se malo preciznije i pozornije stvarni odnos većine medija prema instituciji predsjednika države Hrvatske, posve je očito da medijima institucija predsjednika kao državna institucija, uostalom kao i druge državne institucije, uopće nije važna. Štoviše mnogim medijskim usmjerivačima i medijima uopće nije važna čak ni Republika Hrvatska kao samostalna država. Njima je važno samo to je li na položaju u instituciji predsjednika, kao i na drugim funkcijama u državnim institucijama, skrivenim moćnicima, koji su stvarni upravljači glavnih procesa u Hrvatskoj, poćudna, politički i ideološki bliska osoba.

Kad bi medijima bila važna institucija predsjednika kao takva, mnogo bi sadržajnije i bogatije prenosili često vrijedne govore i sadašnje Predsjednice, npr. one o hrvatskim demografskim problemima, objektivnije bi izvještavali o njezinim susretima kako na međunarodnoj, odnosno međudržavnoj političkoj sceni tako i o susretima na domaćem terenu. No to se ne događa u Hrvatskoj, i to čak ni na javnom mediju, a samo malo bolje informirani pamte da su prethodni predsjednici, posebno od 2000. godine, uživali posve drugačiji tretman, što medijima skida masku neovisnosti i vjerodostojnosti.

Pozicija predsjednika

Prema ustavnim odredbama nositelj dužnosti predsjednika države u Hrvatskoj nema velikih ovlasti, što je paradoks s obzirom na to da se na tu funkciju dolazi s većim izbornim legitimitetom negoli na ikoju drugu državnu funkciju u Hrvatskoj. Po sadašnjim ovlastima najjača poluga upravljanja nositelja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske je riječ, govor, javno obraćanje, uvjeravanje, apeliranje na svijest i savjest, a medijski moćnici ne daju za to dovoljno prostora u medijima.

Istodobno dok se govori nositeljice predsjedničke državne institucije u medijima često marginaliziraju, izruguju, a ona kao osoba potiskuje u svijet estrade, mediji »stvaraju« svoje nove predsjedničke kandidate i nameću ih ljevici i desnici, grubo manipulirajući svojim gledateljima, slušateljima i čitateljima. Nitko nema pravo nikomu ograničavati pravo na kandidaturu za predsjednika države ako ispunjava standardne uvjete, no vrlo je problematično kad se nekoga medijski pretvori u predsjedničkoga kandidata a da on to sam nije odlučio postati. Naime, činjenica je da se do sada ni jedna jedina osoba nije javno očitovala da se definitivno kandidira na budućim predsjedničkim izborima, a mediji »zabavljaju« javnost anketama koje su sami naručili i u kojima su istaknuli imena konkretnih osoba kao predsjedničkih kandidata, kao da su te osobe već donijele odluku da se stvarno kandidiraju.

Takvim postupanjem kreatori tih medijskih anketa najgrublje manipuliraju imenima osoba koje navode kao predsjedničke kandidate, a još više onima koje anketiraju jer traže da se izjasne što će sa zecom na ražnju dok je zec još u šumi. Nedopustivo manipuliraju općom javnošću koju na taj način zapravo parcijalno interesno politički indoktriniraju, ne mareći pritom nimalo za opće dobro. U hrvatskoj stvarnosti ima jako puno vrlo aktualnih tema koje bi trebalo otvoriti i razrađivati da bi hrvatsko društvo ozdravljalo, da bi osobna sloboda mišljenja i uvjerenja postala stvarnost za svakoga hrvatskoga građanina, a da zbog toga ne bude ni u čemu nepravedno zakinut, da bi državne institucije počele stvarno služiti realnim potrebama svih ljudi u Hrvatskoj…

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Tuđman: HDZ je stranka demokratskog centra

Objavljeno

na

Objavio

Puno se zadnjih dana, tjedana, mjeseci, pa i godina, govori o tome kako je politički bio pozicioniran HDZ u vrijeme dok je predsjednik stranke bio gospodin doktor Franjo Tuđman.

I  uglavnom, s  ljevice u Hrvatskoj šalje se slika kako su Tuđman i njegov HDZ bili nekakva ultra-desničarska, fašistička babaroga koja povazdan nije činila ništa osim smišljala kako je provoditi  kojekakve „udružene zločinačke poduhvate“.

A onda, s desnice u Hrvatskoj, bar one medijski eksponirane, imate u biti istu ocjenu Tuđmana  i njegova HDZ-a, samo uz  dodatak kako u svemu tome nema ničeg lošeg.

To sve skupa nema veze s mozgom. U jednoj prilici, prof. dr. Ivo Lučić rekao je kako je Tuđman  najoklevetanija osoba u Hrvatskoj. I to je točno.  Ali ova kleveta, koja dolazi podjednako i s desnice i  ljevice je  jedna od najtežih i najštetnijih.
Za  ljevicu takve klevete su razumljive, one su smišljene i imaju svoj  cilj. Naime, ako se  nećemo lagati, hrvatska ljevica na postoji, odnosno postoji samo  deklarativno, dok je u realnosti riječ o pripadnicima jugo-komunističke ideologije i protivnika svake hrvatske  države kao takve.
Što se pak desnice tiče, tu se radi o čistoj političkoj gluposti i nepoznavanju činjenica te onom što se u  engleskom slengu zove „wishful thinking“ odnosno po naši „što se babi  snilo…“.

Na desnici postoji  i podvrsta tipa „pravi pravaši“ (klasični izdanci: Dobroslav Paraga, Zlatko Hasanbegović, Denis Šešelj itd.) koja ima slične parole tipa „izdan Vukovar“ pa „prodana  Posavina“, pa „ubijen Blaž Kraljević da bi se moglo zaratiti s Muslimanima“ i slične maloumne laži.

S obzirom da, kad se pogleda sva ta medijska eksponirana desnica, i kad se svima njima zbroji ratni put, on u svom zbroju ne iznosi jednu desetinu ratnog puta moje malenkosti, to ću ja sad sebi uzeti za pravo i iznijeti svoj sud o  Tuđmanu i  njegovom HDZ-u,  a  koji neće biti baziran na bajkama, mitomaniji, babinom wishful-thinking snivanju, nego na onom što je  govorio upravo doktor Tuđman. A evo  što je  rekao doktor Tuđman na 1. Općem  saboru  HDZ-a u svezi programskih ciljeva stranke:

Kao dosljedno demokratska stranka, Hrvatska demokratska zajednica dopušta i različitost gledišta u svojim redovima u okviru svojih općih programskih ciljeva. Za opću politiku HDZ odgovornost snosi njezino vodstvo, a  za osobna istupanja samo pojedini njeni članovi. Po svom programu HDZ želi biti demokratski centar  u hrvatskom političkom životu, ali, kao i u svakoj demokratskoj stranci, normalno je  postojanje i u njezinu  sastavu, uz središnjicu, i desnice i ljevice. Moramo težiti njihovom međusobnom nadmetanju u  oživotvorenju programskih ciljeva Hrvatske demokratske zajednice.“
(Izvor: govor dr. Franje  Tuđmana na 1. Općem saboru HDZ-a 24. veljače 1990. godine u  dvorani „Vatroslav Lisinski“ https://www.youtube.com/watch?v=xAV9H-s4Yy8&t=8m7s)

Svakoj politički pismenoj osobi jasno je što je dr. Tuđman ovdje rekao. Problem nastaje u svezi  činjenice da je ogromna većina, po mom sudu preko 90%  hrvatskog naroda politički nepismeno, a što  je posljedica koju je za sobom ostavilo 45  godina totalitarnog jugo-komunističkog terora i zatupljivanja svekolikog hrvatskog puka. Ali, i to treba razumjeti. Kako god nas vjera uči da je čovjek slab i da  zato pada u grijeh, i da se samo putem ispovjed-pokajanje-molitva može doći do istinskog obraćenja koje nije nikakav nagli nego cjeloživotni proces, a riječ je o esenciji svakog ljudskog života, ovdje je ipak riječ o politici,  dakle disciplini koja je manje bitna od vjere, pa se prema tome, i sa tog stajališta, mora razumjeti nemogućnost velikog djela naroda da se jednostavno izdigne iznad te zadane matrice mentalnog jugo-komunizma. Posljedično tome, vi zato imate na desnici (jer je čovjek slab, a tako je lakše) pojavu da su neki umjesto jugoslavenske zastave uzeli  hrvatsku, umjesto jugoslavije Hrvatsku, umjesto petokrake hrvatski grb, a modus operandi je ostao isti „kraćim putem, da drži vodu  dok majstori odu, a što će biti sutra o tom ćemo sutra“ oblikovanu u onu  pogubnu „snađi se druže“ parolu.

Tuđmanova politička filozofija dijametralno je suprotna tome.  Tuđman je  gledao 20, 30 pa i 50 godina unaprijed, kao što to uostalom čini svaki odgovoran državnik bilo gdje u svijetu.
Meni  osobno ovdje se može prigovoriti da sam možda kontradiktoran, jer Tuđman spominje ljevicu a ja tvrdim kako hrvatska ljevica ne postoji. Međutim, Tuđman ovaj govor drži  1990. godine, a danas je  2019. godina, pa ja sam ja za razliku od Tuđmana u poziciji da mogu post hoc sagledati situaciju, dakle, nakon što se dogodilo sve ono što se dogodilo, posebno u razdoblju 1991. – 1995.
Tuđman je po svojoj prirodi bio optimist, pa je  vjerovao da može postojati hrvatska ljevica i to mu nitko ne može uzeti za krimen. Tuđman, iako nije bio praktični vjernik u smislu redovitog odlaska u crkvu bio je po svom ponašanju i načinu razmišljanja veći kršćanin od velike većine  praktičnih vjernika. On je u ljudima uvijek gledao i  tražio dobre osobine, a preko loših bi prelazio i praštao, pa je tako on  bio sposoban čak i  u osobama poput Manolića, Boljkovca ili Mesića vidjeti neku klicu dobrote i ljudskosti, a što ja, moram priznati, ne mogu ni uz najbolju volju.

Dakle, zašto ne bi postojala ljevičarska, recimo socijal-demokratska stranka koja bi se u skladu s  načelima socijal-demokracije borila za veća prava radnika, sirotinje, i za  interese širih masa naspram interesa krupnog kapitala, a u isto vrijeme dosljedno branila hrvatske nacionalne interese? Na primjer, u našem slučaju zašto ljevica ne bi branila istinu o Domovinskom ratu? Zašto ne bi, kad dođu  Srbi i kažu  „Oluja je zločin“ jasno i glasno rekla „Vi lažete“,  ili kad dođu Muslimani i kažu „Hrvatska  je izvršila agresiju na BiH“ također jasno rekla „Vi lažete“, a pritom, po  načelima socijal-demokracije  nastavila braniti prava radnika i socijalno ugroženih skupina?
Prema tome, ne može se zamjeriti Tuđmanu jer je 1990. bio optimist i u budućnosti vidio stvari  onakve kakvima bi one trebale biti, kao  što se ne može zamjeriti ni meni što 29 godina kasnije moram zaključiti, nakon svega što se u tih 29 godina dogodilo,  da je Tuđmanov optimizam bio  nerealan, jer stvari nisu onakve kakve bi trebale biti. I  to ne samo na ljevici, nego i na desnici.

Mene često pitaju, „što ti imaš protiv Hasanbegovića, ti  si naš, on  je naš, samo se djelimo i svađamo  bez veze?“ Taj čovjek meni osobno nije učinio ništa nažao pa nemam protiv njega ništa osobno. Međutim, imam puno toga protiv njegovih političkih stajališta, a za ovaj tekst izdvojit ću  samo tri primjera: Prvo, ja ne mislim kao on da je za rat s Muslimanima kriv Tuđman i „Tuđmanova ideja podjele BiH, zadebljanje pereca na jugu,  intervju Slobodnoj Dalmaciji  s kraja  1991.“ i  slične, izvorno ljevičarske papajzanije. Ja naime smatram da je za rat  s Muslimanima kriv Alija Izetbegović, namjera muslimanskog vodstva da u sukobu s Hrvatima kompenziraju teritorije koje su izgubili od Srba i  provedba strateškog ofenzivnog vojnog plana od strane  muslimanske vojske, tzv. A BiH.

Drugo, ja ne mislim da je unitaran ustroj dobar za BiH, odnosno nemam ništa protiv uspostave trećeg, hrvatskog entiteta u BiH i konfederalnom ustroju te države na  nacionalnim načelima, točno onako kako stoji  u točki 1. plana  Carrington-Cutilleiro. Tu se radi, na posve konkretnom primjeru, o srazu dva dijametralno suprotna politička načela,  unitarističkom i nacionalističkom.  Pritom se ja nimalo ne snebivam deklarirati kao pristaša nacionalističkih načela, jer mene nimalo ne impresionira medijski  tretman pojma „nacionalizam“ a kojeg su razni ultra-ljevičari od  Milana Kankrge pa sve do  Georga Sorosa nekom čudnom alkemijom uspjeli pretvoriti u pojam koji bi sam po sebi trebao biti negativan.

I onda, kako je  čovjek slab, pa ide linijom manjeg otpora, imate čitav niz javnih osoba koje se percipiraju kao dio političke desnice a koji pojam „nacionalizam“ rabe u negativnom kontekstu. Na  primjer, Nino Raspudić je  izmislio pojam „bošnjački  nacionalizam“ koji sam po sebi predstavlja  oksimioron. Mi možemo govoriti samo o muslimanskom (ja pojam „bošnjak“ ne priznajem i to je  moje osobno demokratsko pravo) unitarizmu, a ponavljam, pojam „unitarizam“ je dijametralno  suprotan pojmu „nacionalizam“. Jer, kako to može biti nacionalizam kad  je  notorna činjenica da taj  muslimanski unitarizam a ne nacionalizam očevidno  krši  nacionalna prava hrvatskog  naroda, a u svijetlu činjenice da nacionalizam oslobađa umjesto što krši nacionalna prava?
Ili s ljevice, recimo tezu koju često i silno  kroz medijski prostor gura stari jugo-komunistički medijski aparatčik Mirko Galić, da je, citiram  „Slobodan Milošević – nacionalist“. Ma možeš misliti. Milošević je bio socijalist i unitarist, pa imate tu epizodu kad je sve do  1995. godine socijalistička internacionala odbila  u svoje članstvo primiti prvo SKH-SDP a  od 1994. samo  SDP uz obrazloženje kako je  „Račan stao na stranu nacionalista Tuđmana umjesto da je stao na stranu druga i socijalista Miloševića“. Tek kad se dogodio  Vukovar, pa  se dogodio Prijedor, pa se dogodila Srebrenica itd, i kad je svakom razboritom stvoru  postalo jasno da je  Milošević notorni  zločinac, počelo je ljevičarsko medijsko  prevođenje Miloševića iz socijalista  u nacionalista. Milošević je  kršio nacionalna  prava hrvatskog naroda a to nacionalisti  ne čine jer nacionalizam je po definiciji obrana a ne gušenje nacionalnih  prava. Da sad ne gubim vrijeme i prostor teoretizirajući o notornoj činjenici da nacionalizam sam  po sebi  nije  nikakav zločin nego upravo suprotno, uputio  bih vas na  sjajan tekst  Ivice Šole (https://kamenjar.com/ivica-sola-glupi-nacionalisti-i-opasni-internacionalisti/) u kojem on prvo citirajući  Mišćevića kaže kako „nepristrani nacionalizam priznaje da sve nacionalne zajednice imaju ista prava kao i njegova nacija“ (sličnu definiciju možete naći u  Klaićevom rječniku iz 1988. u nakladi NZMH na str. 922  gdje on definira nacionalizam kao „borbu za prava svog, ali i  svih ostalih naroda“)  a zatim citira Melanie Philipps i  kaže kako “nacionalisti moraju otpustiti svoje PR stručnjake jer je nacionalizam široko interpretiran postao sinonim za fašizam, nacizam, bigotizam, rat i holokaust”
(Izvorni link:  https://www.thetimes.co.uk/article/nationalism-has-been-a-dirty-word-for-too-long-6lt79vns5).
Osim toga, globalisti odnosno mondijalisti (a što predstavlja jedan širi vid ideologije unitarizma) često vole Hrvate „disciplinirati“ kojekakvim zaključcima s haškog suda. Pa evo i njima jedan s istog izvora, kaže ovako: „Prije svega, vijeće je prihvatilo da širenje ´nacionalističke´ ideologije samo po sebi nije zločinačko!“ (Izvor, Predmet Šešelj, sažetak presude, stranica 11.    http://www.icty.org/x/cases/seselj/tjug/bcs/160331_judgement_summary.pdf) Toliko  o tome.

Treća stvar u kojoj  se je ne slažem s Hasanbegovićem, a za ovaj  tekst je nabitnija, je njegova, u više navrata opetovana teza, kako „ne postoji  Tuđmanova politička doktrina“ odosno, da „ako i  postoji  ona je svoju svrhu ispunila u Domovinskom ratu  i  stvaranju  Hrvatske države pa je prevaziđena“  odnosno „vrijeme ju je pregazilo“ (npr.  http://novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Hasanbegovic-Ne-treba-zabraniti-ni-Za-dom-spremni-ni-svastiku-ni-petokraku-ni-cetnicku-kokardu). Zanimljivo, i u  ovom intervjuu novinar  Ciglenički koji  je ovaj intervju poklonio  Hasanbegoviću kao nagradu jer je ovaj  tri dana prije poklopio Kolindu Grabar Kitarović izjavom kako je ZDS ustaški a ne stari hrvatski pozdrav (isti  dan kad su Kolindu napali Bakir Izetbegović i „majke Srebrenice“ u svezi njene istinite izjave o islamskom ekstremizmu u BiH) uspio je primjetiti kako Hasanbegovič Tuđmanovu političku misao smatra  anakronom a  u isto vrijeme se poziva  na Antu Starčevića, dakle političara iz 19. stoljeća čija  bi politička misao valjda trebala biti moderna!?

Tuđmanova politička misao i politička doktrina i te kako postoje. Oni su sažeti u gore citiranom ulomku iz Tuđmanovog govora na prvom općem saboru HDZ-a. Riječ je o političkoj doktrini koja se svrstava u  demokratski centar, odnosno, što je dalje moguće kako od  ljevičarskih  (socijalisti, komunisti, neoliberali, gay-paraderi itd) ekstremista, tako i od desničarskih (fašisti, šovinisti, rasisti, ksenofobi itd) ekstremista, jer, upravo ti ekstremisti su oni koji Hrvatsku vuku prema dnu i  ne daju  joj  zraka kako bi prodisala punim plućima.

Stoga  ja mirne duše mogu reći kako Andrej Plenković iznosi neistinu kad opetovano,  poput pokvarane ploče ponavlja: „Želim usidriti HDZ  točno tamo gdje ga je htio doktor Tuđman, u  desnom  centru!“  Imate gore link na  video  snimku pa poslušajte spominje li doktor Tuđman  „desni centar“ ili  „demokratski centar“. Ma spominje demokratski a  ne desni  centar i to je  notorna činjenica, a to što je Plenković samo čovjek, pa  je slab, pa i on ide linijom manjeg otpora pa bez veze laže, umjesto da kaže što je  na stvari, nije moj problem.

Zašto  onda Plenković gura HDZ desno u odnosu  na Tuđmanov HDZ?
Zato što mora!

Zato jer, ako želi održati HDZ na postavkama Tuđmanove političke doktrine, on ga mora odvesti u desno i to zato jer je desni centar politički  prostor koji je  jednako udaljen od ekstrema s obje strane, a tome je  u stvarnosti  tako zato jer puno više ekstremista ima na lijevom nego na desnom dijelu  političkog spektra!

Stoga mi nije jasno zašto neki koji se proklamiraju desničarima i pozivaju se  na Tuđmana napadaju  Plenkovića zato jer gura HDZ  udesno u odnosu na Tuđmanov HDZ, i još pritom lažu kako ga  gura ulijevo koristeći iste infatilne „argumente“ kakve koriste i ekstremni ljevičari?

Odgovor je naravno jasan, jer ovo sad se čini kao otklon u lijevo u odnosu na Karamarkov, a ne na Tuđmanov HDZ. A Tuđman i  Karamarko su politički dijametralno suprotni, kao  nacionalizam i   unitarizam. U mašti, u  alternativnoj stvarnosti, Karamarko je nekakav veliki  desničar i Tuđmanovac.

U  pravoj, zbiljskoj  stvarnosti, Karamarko je jedan od najznačajnijih  protagonista detuđmanizacije, čovjek koji je vodio Mesića na Pantovčak, čovjek koji je  razvalio Tuđmanov obavještajni sustav a koji je do 2000. godine radio kao švicarski sat,  čovjek koji je krvnički progoniio sudionike OA Haag  koji su  imali zadaću spriječiti da se dogodi ono što se dogodilo na zloglasni datum 29. studenog 2017., čovjek je to  kojeg su čak i  Račan i Ozren Žunec morali sprječavati da skroz ne uništi Tuđmanov obavještajni aparat  jer je već sama Hrvatska postala izložena raznim špijunskim utjecajima od kojih više nije imala obrane, čovjek je to koji se zbog toga poput  uvrijeđene frajle pokupio iz  Ureda za nacionalnu sigurnost da bi se krajem 2004. godine na Mesićevo inzistiranje i  nakon  iskonstruirane  „afere Puljiz“ vratio na čelo POA-e kako bi Mesiću osigurao bok za  izbore u siječnju 2005. i drugi mandat na Pantovčaku, čovjek je to koji je  potpisao dokument  POA-e u kojem on izvješćuje američku i britansku obavještajnu službu što je poduzeo po pitanju progona Gotovine i njegovih „jataka“ a taj dokument su 2005 objavili i Nacional i Hrvatski list, čovjek je to koji je postao  predsjednik  HDZ-a u manje od godinu dana nakon što je dobio stranačku iskaznicu HDZ-a, čovjek je to koji je kao šef oporbe odbio izaći na sučeljavanje ne koje ga je pozivao šef uvjerljivo najgore vlade u povijesti Hrvatske Milanović, čovjek je to koji je, kad se podvuče crta malo mahao rovokopačem da bi se stvorio dojam kako je on taj koji će rješiti komunističke zločine, da bi se na kraju priče dogodilo upravo suprotno, i da bi svi ti  „desničarski“ potezi zapravo bili taktički  potezi s ciljem zavaravanja i manipuliranj desnicom u svrhu  strateškog  nauma da bi se sačuvala udbaška parastruktura duboke države kojoj je jedina prava prijetnja bio zapravo 1. srpanj  2013. odnosno datum  ulaska Hrvatske u  EU, odnosno datum aktiviranja europskog uhidbenog naloga za dva udbaša (da vas  podsjetim, to je bilo onda kad je za „desnicu“ u Hrvatskoj Angela  Merkel bila svetica koja umjesto hrvatskih institucija provodi lustraciju, koja  je heroina desnice jer pritišće povjerenicu EU-a Vivian Reding da ne popušta ni za jotu udbaškim smicalicama tipa lex-perković itd).

Što je onda desna politika? Desno je kad Plenković najavi osnivanje visokog kaznenog  suda pa se udbaška parastruktura propne na stražnje noge i preko Nobila i Večernjeg lista  (https://www.vecernji.hr/premium/skh-se-podijelio-na-komunisticki-i-nacionalisticki-na-sdp-i-hdz-i-to-je-danasnja-rh-1311527) otvoreno  napadne taj potez  nakon čega kompletna ljevičarska medijska falanga  krene s napadima na Plenkovića i to onda dovede  do onoga što jedan drugi profesor s malim IQ nazove „efektom crnog labuda“, dakle to, a ne neka konzervativna revolucija, Bujanec, Zekanović, Tomašić, Hasanbegović i hrpa sličnih  likova kojima ništa nije jasno itd.

Dakle, srž Tuđmanove političke doktrine je centristička politika, i to bar do onog trenutka dok Hrvatska ne bude posve stabilna na svojim nogama (a što još uvijek nije, nešto zbog djelovanja desnice a puno više zbog djelovanja ljevice)  a nakon  toga, kao prvo, snažna institucija predsjednika (kao u SAD-u) i  politički duopol (kao u SAD-u), gdje bi bile dvije stranke od kojih bi jedna bila desna (kao u  SAD-U Republikanci) i jedna lijeva (kao u  SAD-u Demokrati) a  sve ostalo bi se rješavalo između frakcija unutar stranke.

Nisu Amerikanci glupi  pa na  njih 350 milijuna idu dvije stranke  a Hrvati pametni pa na njih 4  i pol milijuna ide preko 160 stranaka. Kao da nije prostim okom vidljivo koji model je funkcionalniji. A ne da se za svako političko pitanje osniva po jedna stranka (na primjer stranka umirovljenika koja  je izgubila svoju svrhu čim je vlada Ive Sanadera vratila dug umirovljenicima i danas  postoji samo zato da bi  se izvjesni Silvano Hrelja – koji  se  btw čini sposoban  za rad  jer posao saborskog zastupnika je upravo to, posao a ne mirovina – imao gdje uhljebiti pa stranka blokiranih itd) nego se to rješava frakcijama unutar jedne stranke, a da ne  govorimo da mi imamo samo na temelju jedne anakrone, zastarjele ideologije kao  što je pravaška ideologija desetak  stranaka od kojih svaka  tvrdi da je upravo ona „prava pravaška“  i da upravo ona „dosljedno slijedi političku misao Ante Starčevića“ itd. Dajte ljudi, ako vas netko nije  obavjestio mi smo u  21. stoljeću.

Najgore od svega je  što je sad jasno da Tuđmanova politička doktrina neće zaživjeti, bar ne dok na scenu ne stupe nove generacije rođene nakon 1990., koje  se ni fizički nisu mogle zaraziti toksičnim virusom jugo-komunizma i tog sotonskog, naopakog mentaliteta, mentaliteta prečice, mentaliteta „snađi se druže“.

Tuđmanova politička doktrina ne da ne postoji kako to tvrdi Hasanbegović, nego je to jedina politička doktrina  koja jamči opstanak hrvatske države i hrvatskog naroda na ovom  prostoru, jednako  kao  što  je Tuđmanova ratna politika prema BiH bila jedina moguća politika koja se mogla voditi u datom trenutku i datim okolnostima uz uvažavanje svih čimbenika, napose onih  međunarodnih.

I  zato je danas Plenkovićeva politika najbliža Tuđmanovoj politici, jer je to realna politika kako u geopolitičkom tako i gospodarskom smislu, koja uvažava sve čimbenike, napose one međunarodne, a uostalom, zato i  je HDZ  dobio 75% glasova  u hrvatskoj Herceg-Bosni, za koju ja  tvrdim da je bila i ostala politički najpismenija i najpametnija sastavnica hrvatskog nacionalog bića…

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari