Pratite nas

Kolumne

Davor Domazet Lošo: Tri velikana čekaju izlaz iz hrvatskoga zaborava

Objavljeno

na

Kako Hrvatska zaboravlja svoje slavne ratnike

Mudri ljudi davno su rekli da je zaborav teži od smrti. No jedni od rijetkih naroda, Hrvati, tek zaboravljaju, a posebno hrvatski političari umišljeni u svoju beznačajnost. Tragom te činjenice, istine i povijesti radi, kao što već jednom napisah, moramo konačno javno prozboriti o trima hrvatskim velikanima. Prozboriti, da barem na trenutak otrgnemo nepodnošljivom zaboravu dva admirala i jednoga feldmaršala.

Ovo je priča o njima i ne samo o njima, nego i o hrvatskoj nezahvalnosti, hrvatskoj bešćutnosti, hrvatskom kratkom pamćenju i još bržem hrvatskom zaboravu. Ali ovo je i priča o nama samima koji već dvadeset osam godina živimo svoju državu Hrvatsku, a još ne znamo što je njezin temelj, njezin identitet i kamen zaglavni.

Hrvat koji je nosio carsku krunu Romanovih

Vratimo se u vremena s početka 18. stoljeća. Bijahu to vremena kada je progresivni ruski car Petar Veliki težio modernizaciji svih sfera tadašnjega ruskog društva. Veliki je vladar nastojao otvoriti Rusiju pozitivnim stečevinama zapadne civilizacije, a bitni dio vala njegove modernizacije bijaše i vojska, poglavito ratna mornarica koja gotovo da nije ni postojala.

Čin stvaranja ruske Ratne mornarice Božjom providnošću pripade Matiji Zmajeviću rođenom u malom mjestu Perast, u Boki kotorskoj, 1680. godine. Njegova je stara hrvatska katolička pomorska obitelj dala mnoge uglednike, nadbiskupe i velike trgovce.

Matija Zmajević naslijedio je obiteljsku, ali i pomorsku tradiciju Perasta. Prva pomorska umijeća stječe u rodnomu mjestu. Imao je četiri brata i pet sestara, od kojih je jedna, Marija, bila prva žena poznatoga peraškog junaka, inače mletačkoga konta Vicka Bujovića. U to doba međuobiteljski sukobi nisu bili rijetkost.
Dogodio se i sukob između Bujovića i Zmajevića što dovede do toga da Vicko Bujović biva ubijen, a Matija je zbog umiješanosti u ubojstvo, u 28. godini života protjeran i prisiljen napustiti Perast i mletačku državu na četrdeset pet godina.

Odlazi u Dubrovnik, a odatle u Carigrad, gdje dolazi pod zaštitu ruskoga ambasadora, grofa Petra A. Tolstoja, koji ga s preporukom šalje ruskomu caru Petru Velikom (1689.-1725.) u Karlove Vari, gdje car bijaše na liječenju.

Bijahu to vremena nove geopolitike ruskoga cara koji je zatvorenu kontinentalnu Rusiju nastojao učiniti i pomorskom silom, odnosno Rusiji otvoriti plovidbene putove prema svijetu. Baltičko more bila je prva karika te nove geopolitike. Za prodor na otvorena mora, na Baltiku se prevlast trebala osporiti ili oduzeti Švedskoj, vodećoj pomorskoj sili.

Matija Zmajevci2

Matija Zmajević nakon poznanstva s carem 1714. stupa u flotilu brodova velike pokretljivosti, takozvanih – galerija. Dobio je čin kapetana prvoga ranga (kapetan bojnoga broda) čime mu se otvora put k stjecanju najviših činova u ruskoj mornarici. Ubrzo postaje zapovjednikom posebnoga odreda galera.
Često boravi u finskim brodogradilištima gdje usvaja brodograđevna znanja. Ističe se upornim radom i disciplinom, što je ubrzo uočio i car Petar Veliki, s kojim poznanstvo ubrzo prerasta u veliko prijateljstvo.

Za predani rad car tome hrvatskom pomorcu i ratniku dodjeljuje čin komodora, što je prvi admiralski čin. Od toga trenutka pod vodstvom Zmajevića izgradnja ruske flote dobiva veliki zamah, a zadatke mu dodjeljuje i sam car. Uslijedile su bitke s moćnom švedskom ratnom mornaricom u kojima do izražaja dolazi Zmajevićevo vojno-pomorsko umijeće. Uspjesi Zmajevića dovode na dužnost glavnoga inspektora ruske carske flote. Uslijedit će nove ratne pobjede.

U velikoj bitci 1719., zahvaljujući njegovim taktičkim potezima, Rusi nanose Šveđanima težak poraz zbog čega Švedska bijaše primorana sklopiti mirovni ugovor u Nystadtu, a Matija Zmajević biva promaknut u čin viceadmirala.

Njegovo će ga pomorsko umijeće i svestranost dovesti na razne dužnosti. Bit će i zapovjednik lake flote, a i glavni nadglednik gradnje riječne flote na Donu, steći velike zasluge u izgradnji ratne luke u Petrogradu te postati i osnivateljem Kaspijske flote.

Admiral Zmajević – osnivač Crnomorske flote

Znajući što za Rusiju u geopolitičkom smislu znači izlazak na ‘topla mora’, Zmajević se kod pape Klementa XI. snažno zauzima da na Malti ruska flota dobije luku. No smrću Petra Velikoga, takvi planovi padoše u vodu.

Na vijest o carevoj smrti Zmajević se vraća u Petrograd, gdje mu prigodom Petrova posljednjega ispraćaja dodijeliše čast da u pogrebnoj povorci nosi carsku krunu Romanovih.

Admiral Zmajević nazoči krunidbi carice Katarine I. koja ga odlikuje najvećim ruskim odličjem – Ordenom Aleksandra Nevskoga i unaprjeđuje u čin admirala. I tako Matija Zmajević, Hrvat, postade prvi i jedini stranac koji dobi to odličje, kao i prvi i zadnji stranac koji je ponio čin admirala Ruske mornarice.

Carica je iznimno cijenila Zmajevićeve ratne zasluge pa ubrzo ovaj perašćanski Hrvat postade guverner Astrahanskoga područja na Kaspijskom jezeru.

Zahvaljujući Zmajeviću i osnivanju Crnomorske flote, Rusija se proširi u svojim golemim južnim prostranstvima. I kao što to biva s velikim i zaslužnim ljudima, nakon smrti Katarine I., u doba maloljetnoga cara Petra II., admirala Zmajevića ruski mornarički časnici, ljubomorni na zapovjednika stranca, optužiše za navodne utaje, izvedu ga pred vojni sud i osuđuju na smrt, ali u posljednji trenutak bijaše pomilovan.

U proljeće godine 1733. godine ponovo biva poslan u Astrahan na Kaspijskom jezeru radi izgradnje galija na Donu i drugih priprema za novi rusko-turski rat.

U teškim uvjetima admiral Matija Zmajević u Astrahanu provodi svoje posljednje dane života radeći na osnivanju crnomorske ratne mornarice, koja će nakon njegove smrti, i upravo njegovom zaslugom, izvršiti presudnu ulogu u širenju južnih granica Rusije. A veliki admiral, u vrijeme kada je Rusijom vladala carica Ana Ivanovna, umire 1735. u Tavrovu na Donu daleko od svoga rodnog zavičaja i toploga Jadranskog mora, svoje Boke kotorske i svojega rodnog Perasta.

Otrovne srpske strjelice hrvatskoj predsjednici

Prema vlastitoj želji ovaj Hrvat i velikan ruske povijesti i ruske ratne mornarice uza sve počasti pokopan je u Moskvi. Povijesni izvori i istraživanja kazuju da mu se grob nalazi na prostoru današnje katoličke crkve svetoga Luja, u ulici Malaya Lubyanka.

Vremena prohujaše, a zaborav u Hrvata na velikoga admirala postade, moglo bi se reći, gotovo potpun. Iz zaborava ga je, barem na trenutak, otrgnula hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja će za službenoga posjeta prije dvije godine svojemu domaćinu, ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, prozboriti o dvojici znamenitih Hrvata koji snažno i na najvišoj razini povezuju Hrvatsku i Rusiju.

Jedan imenom Robert Bartini, a drugi imenom admiral Matija Zmajević. Dok se u zaboravnoj Hrvatskoj ta imena nisu našla u medijima ili tek negdje uzgred, u Srbiji je krenula cijela lavina optužaba na račun hrvatske predsjednice.

‘Otrovne’ strjelice srbijanskih medija ne će biti odaslane hrvatskoj Predsjednici zbog Riječanina Roberta Bartinija, genijalnoga konstruktora mnogih ruskih zrakoplova i oca ruskoga svemirskog programa, čijom će zaslugom ruski astronaut Jurij Gagarin postati prvi čovjek koji će poletjeti u svemir, nego zbog velikoga admirala Matije Zmajevića.

Pokrenuto je iz Beograda ‘dokazivanje’ kako je Kolinda Grabar-Kitarović ‘pokušala obmanuti Putina’ jer je admiral Matija Zmajević ‘Srbin rimokatoličke vjere’. Zaboljela je istina srbijansku mitomansku narav i njihovo buncanje o ‘srpskom karakteru Boke kotorske’.

Zato, i zbog toga uvijek ima potrebe citirati Dobricu Ćosića i njegovu izjavu o Srbima i lažima. Povijesnu istinu treba znati. Budu li Hrvati zaboravljali svoje velikane i šutjeli na srbijanske povijesne krivotvorine, laži nam se mogu nametnuti kao istina, pa čak i to da su Srbi početkom osamnaestoga stoljeća imali admirala. Koje li ironije! Hrvatska je predsjednica učinila malen korak prema onomu što se zove ‘otrgnuti od zaborava’.

Na žalost, danas ni u unutrašnjosti katoličke crkve svetoga Luja u ulici Malaya Lubyanka, kao ni u njezinu vanjskom dvorištu, više ne postoje ostatci Zmajevićeve nadgrobne ploče. Zaborav je učinila svoje.

Došlo je vrijeme da se iz mraka zaborava izvuče iznimnoga čovjeka, Hrvata i admirala, čiji je uloga u stvaranju ruske države nemjerljiva ovozemaljskim mjerilima. I kao što netko napisa, zajednička je to obveza i Rusije i Hrvatske. Hrvatske svakako budući da se radi o pomorskom identitetu i slavi Hrvata.

Jedan dan života prvoga hrvatskog admirala

Kako početi priču o drugom hrvatskom velikanu, čovjeku plemenite ljudskosti, koji je admiralsku čast uzdigao na nedostižne, nebeske visine. U životu, svaki je pomorski časnik, ne jednom, slušao priču kako u pogibelji, kad brod tone, njegov zapovjednik s njime, dragovoljno, odlazi u morske dubine.

Jako Vukovic Podkalepsli

U tišinu bez povratka… Takvi su stvarni događaji u povijesti, i prije i poslije izreke ‘ploviti se mora, živjeti ne’, bivali posve rijetki. U tim posve rijetkim događajima posebno, štoviše izuzetno mjesto pripada jednom i to prvom hrvatskom admiralu – Janku Vukoviću pl. Podkapelskom.

Tko je admiral čije je zapovijedanje pomorskim snagama pod hrvatskom trobojnicom trajalo manje nego ‘jedan dan života’? Janko Vuković pl. Podkapelski rodio se 29. rujna 1871. od oca Stjepana i majke Berte u ličkom mjestu, koje od 15. stoljeća, podno Velike Kapele, nosi ime Jezerane.

U tradicijskom duhu obiteljskoga običaja, mali Janko, dobio je ime po svome djedu Ivanu Janku. Svoj plemićki naslov i plemićku oznaku grba Vukovići Podkapelski zaslužiše tijekom Tridesetogodišnjega rata, 21. studenoga 1646., od tadašnjega vladara cara Ferdinanda II. Poslije završene osnovne škole u Jezeranama, Janko školovanje nastavlja u Osijeku, gdje pohađa realku.

U mornaricu stupa 1886. upisujući se na Pomorsku vojnu akademiju u Rijeci. Završetkom školovanja na akademiji i sa stečenim najvišim pomorskim vojnim obrazovanjem, Janko Vuković pl. Podkapelski 1. srpnja 1889. postaje časnikom K. u K. Kriegsmarine (Carska i kraljevska Ratna mornarica). U svojoj dvadeset osmoj godini imenovan je zapovjednikom torpiljera. U čin kapetana korvete (prvi viši mornarički časnički čin) promaknut je 1. svibnja 1910. godine.

Zapovjednik je nekoliko brodova, razarača Csepel, lake krstarice Spaun te bojnih brodova Bamberg i Monarsh. Prvi svjetski rat dočekuje u činu kapetana fregate. Janka Vukovića pl. Podkapelskog njegovi nadređeni i podređeni pamte kao promišljenoga i odvažnoga zapovjednika.

Kao zapovjednik razarača Csepel, s bojnim brodom Helgoland i Saida, razaračima Lika, Orjen, Tatra, Balaton, Triglav, Dinara, Rijeka i Velebit, kao i sedam torpednih čamaca sudjeluje u Bitki kod Rta Pelagosa 28. srpnja 1915., neposredno nakon talijanskoga prelaska u redove Antante. Tu u morskim vodama poluotoka Gragano, u šestosatnoj bitki pomorski sastav Vukovića Podkapelskog ostvaruje pobjedu uz potapanje jednoga talijanskog broda.

Janko Vuković pl. Podkapelski sudjeluje i u sukobu s englesko-francuskim plovnim sastavom u kojemu su potopljena tri protivnička broda. Tu je i zauzimanje otoka Palagruže koju su držali Talijani. Kruna austrougarske mornaričke karijere Janka Vukovića pl. Podkapelskog zbila se 11. ožujka 1918. kada je imenovan zapovjednikom bojnoga broda Viribus Unitis, admiralskog i zapovjednog broda cjelokupne Austrougarske ratne mornarice.

Zapovijeda i pripremama prepadne pomorske operacije na Otrantski baraž (proboj blokade Jadrana u Otrantskim vratima). Za te i druge pothvate odlikovan je odličjem Željezne krune.

Pl. Podkapelski – prvi zapovjednik Hrvatske ratne mornarice

Vrhovno zapovjedništvo Austro-Ugarske 29. listopada 1918. prihvatilo je uvjete primirja sa savezničkim državama. Uz predaju cjelokupne vojske, to je značilo i predaju austrougarske Ratne mornarice i njezine flote.

Istog dana u Zagrebu je Hrvatski sabor proglasio stvaranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS), a sljedećega dana, to jest, 30. listopada 1818., u Beču car Karlo potpisuje odluku kojom austrougarska ratna mornarica sve utvrde i luke treba odmah predati Narodnom vijeću SHS-a u Zagrebu.

Podkaleplsi2

Austrijski prijedlog o svečanoj primopredaji prihvatilo je Narodno vijeće. Nastojanje Beča je bilo – događaju dati stvarnu i zakonsku snagu. To je učinjeno zbog dvaju mogućih razloga: sačuvati pomorsku snagu kao cjelinu, ali pod drugom zastavom, a u geopolitičkom smislu Italiji onemogućiti apsolutni nadzor na Jadranskom moru. Svečanost primopredaje obavljena je 31. listopada u Puli.

Toga je dana spuštena austrougarska zastava, a na jarbole zapovjednoga i admiralskoga bojnog broda Viribus Unitis podignuta je hrvatska trobojnica uz svečane taktove ‘Lijepe naše’. Svečanom postroju časnika, dočasnika i mornara nazočili su poslanici zagrebačkoga Narodnog vijeća Države Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS).

Prema imenovanju Narodnoga vijeća, zapovjedništvo nad cjelokupnom flotom, kao prvi zapovjednik Hrvatske ratne mornarice, preuzeo je Janko Vuković pl. Podkapelski, i to u činu kontraadmirala, u koji je netom promaknut.

Preuzevši zapovjedništvo, novopečeni kontraadmiral odmah se preselio na admiralski brod Viribus Unitis. Te noći, od 31. listopada na 1. studenoga 1918., pred pulskom lukom talijanski razarač spustio je u more splav na vlastiti pogon.

Na njoj su se nalazili talijanski diverzanti, 27-godišnji inženjer Raffaele Rossetti i godinu dana mlađi liječnik Raffaele Paolucci. Zaplovili su prema osvijetljenoj luci i cilju svoje zadaće – Viribusu Unitisu.

Pod trup broda u ranu zoru, oko pet sati, 1. studenoga postavili su mine. Pri odlasku sa zadaće bivaju zapaženi i uhvaćeni. Odmah je dan znak za napuštanje broda. U 6 sati i 50 minuta eksplozija je potresla brod koji se prelomio, potom se nagnuo na desni bok i počeo tonuti. Lomljava je bila strahovita.

Teški topovi od 305 mm otkidali su se, a zapovjedni most na kojemu je stajao Janko Vuković pl. Podkapleski pucao je. Jedna se željezna greda otkida i svom silinom udara u zapovjedni most.

Davor Domazet Lošo: Bosna i Hercegovina je hrvatska djedovina

Dragovoljni odlazak s admiralskim brodom u smrt

Samo deset minuta poslije sedam sati, 1. studenoga 1918., zapovjedni brod Hrvatske ratne mornarice Viribus Unitis potonuo je na dno pulskoga zaljeva. Sa sobom je odnio i njezina prvoga zapovjednika kontraadmirala Janka Vukovića pl. Podkapelskoga, s 400 članova posade.

Čin hrvatskoga admirala, dragovoljan odlazak u smrt, za mnoge ‘obične smrtnike’, gotovo bez izuzetka, teško je dokučiv. Ali u ovoj je priči riječ o admiralu, čovjeku duboke misli i čovjeku časti.

Znao je admiral Vuković da su dva Raffaela, kao diverzanti, svoju zadaću izvršili profesionalno, riskirajući svoj život za svoju domovinu. Ali je isto tako hrvatski admiral znao da je odluka o potapljanju zapovjednoga i admiralskoga broda s hrvatskom trobojnicom na jarbolu u pulskoj luci, poruka talijanske politike da hrvatska Istra u raspodjeli plijena treba biti njihova.

Svojom je smrću prvi hrvatski admiral želio dugoročno osujetiti taj pakleni plan. Dok god se bude spominjalo, a u memoriji ostalo ‘zapisano’, da je sa zapovjednim brodom na dno pulskoga zaljeva otišao i njegov zapovjednik, Hrvat, to će more i ozemlje oko njega, taj dio Hrvatske, unatoč talijanskim i inim posezanjima, biti i jest hrvatsko.

Ali Hrvati zaboraviše i admirala Janka Vukovića pl. Podkapelskog i njegovu uzvišenu žrtvu, jedinu i jedinstvenu u svjetskoj pomorskoj povijesti. Vratiše se oni brzo svojoj staroj boljki sadržanoj u nezahvalnosti, bešćutnosti, s kratkim pamćenjem i još bržim zaboravom… To je razlogom zašto je malo zapisa o Janku Vukoviću pl. Podkapelskom, uključujući i internet, a zavičajni portal Brinje tek je izuzetak.

Knjige Admiral Stjepana Vukušića rođenoga u Stinici, danas povezanoj trajektnom vezom s otokom Rabom, te Stijeg Ivana Katušića, samo su hvalevrijedni pokušaji da se prvi hrvatski admiral, koji je to bio samo četrnaest sati i deset minuta, dakle, niti “jedan dan života”, otrgne od nepodnošljivoga i nerazumljivoga zaborava.

Politička ignoriranja spomena hrvatskoga admirala

Na predstavljanju knjige Admiral u prostorijama Društva hrvatskih književnika 2004., svjestan što znači uzvišena smrt prvoga hrvatskog admirala u danim političkim okolnostima svršetka Prvoga svjetskog rata, a kako bi se ovaj hrvatski velikan otrgnuo od zaborava, autor ovih redaka predloži da, tada još u gradnji hrvatski najduži tunel Mala Kapela, ponese časno ime Tunel Janko Vuković pl. Podkapelski.

Sluha za takvo što nema ni do dana današnjega. Političke elite od 2000. koje se planski bave takozvanom detuđmanizacijom, ili u prijevodu rashrvaćenjem Hrvatske, a odnedavno istanbulskim konvencijama i marakeškim sporazumima ne mogu i ne žele shvatiti što je identitet jednoga naroda i jedne države.

Na stotu obljetnicu Prvoga svjetskog rata i na devedeset šestu obljetnicu smrti prvoga hrvatskog admirala Janka Vukovića pl. Podkapelskog, predložih, i uz svesrdno zalaganje viceadmirala Ante Urlića to se i ostvari, da su svi hrvatski admirali, i oni djelatni i oni u miru, na dostojan način u Puli, na mjestu potonuća bojnoga i admiralskoga broda Viribus Unitis, odali počast tom iznimnome čovjeku, čiji primjer časti nadilazi sve što je u povijesti pomorskoga ratovanja zapisano.

I umjesto da se taj čin odavanja počasti velikom čovjeku i hrvatskom admiralu nastavi, na stotu obljetnicu njegove uzvišene smrti, to jest 2018., u režiji vlade Andrije Plenkovića ne dogodi se ništa.

Nema ništa ni od imena tunela, nema ni od svečanoga postroja ratnih brodova u pulskoj luci, nema ni hrvatske himne ni hrvatske trobojnice, ali je zato tu on, najteži grijeh – grijeh zaborava i propusta. I tako Hrvati po tko zna koji put zaboraviše jedinstvenoga admirala u povijesti – admirala za vječnost – Janka Vukovića pl. Podkapelskog.

Veličanstvene pobjede feldmaršala Borojevića

Na kraju toga Prvoga svjetskog rata, koji su upriličili hijerarhijski urotnici kako bi izginulo na milijune europske Borojevićkršćanske mladosti, i bila srušena četiri carstva, u zaborav Hrvata pade još jedan velikan, po mišljenju mnogih najsposobniji austrougarski vojskovođa – feldmaršal Svetozar Borojević od Bojne (von Bojna) rođen je 13. prosinca 1856. godine.

Svetozar bijaše jedini austrougarski feldmaršal koji nije bio njemačkoga podrijetla. Rođen u selu Umetić, između Hrvatske Kostajnice i Petrinje, koje je u doba njegova rođenja pripadalo Vojnoj krajini, na čijemu je čelu stajao ban Josip Jelačić kao general.

Borojević se odlučuje za vojni poziv i postaje časnik u austrougarskoj K. i K. vojsci. Mladi Svetozar završava Vojnu akademiju u Wiener Neustadtu i postaje pješački potporučnik, a po završetku ratne škole u Beču biva preveden u generalstožernu struku.

Posebno se ističe prilikom aneksije Bosne i Hercegovine 1878. godine, u kojoj je odlukom Berlinskoga kongresa uvedena austrijska uprava, koja će trajati do 1918. godine. Obnaša razne visoke dužnosti, a suvremenici ga pamte kao strogog časnika koji je držao do vojničkog morala i kažnjavao one koji su na bilo koji način osramotili odoru.

Najviši vojni čin, čin feldmaršala, dobiva neposredno pred Prvi svjetski rat, nakon što je na manevrima pobijedio snage kojima je zapovijedao njemački car Vilhelm. Po vjeroispovijesti bijaše pravoslavac, lojalan kruni pod čijom je bio prisegom, a po osjećajima pripadao je svojoj rodnoj Hrvatskoj, ono što se danas s pravom i ponosom može reći Hrvat pravoslavne vjere.

Njegov prinos austrougarskoj vojnoj moći zadivljujući je. Najzaslužniji je za probijanje ruske opsade tvrđave Pšemisl, najduže u Prvom svjetskom ratu, a na talijanskom ratištu uspješno odbija jedanaest talijanskih ofenziva i izvojevavši najveću austrijsku pobjedu tijekom Velikoga rata, kada je vojska pod njegovom zapovijedanjem na rijeci Soči zaustavila pohod brojčano daleko moćnijih Talijana. Tada će postati noćna mora za Talijane i priskrbiti nadimak ‘Lav sa Soče’.

Lavu sa Soče zabranjen povratak u domovinu

U mnoštvu brojnih odličja koja su mu dodijeljena izdvajaju se niže i više odličje Marije Terezije, te zapovjedni križ cara Karla. Na temelju Vojnoga ordena Marije Terezije od 1917. godine imao je pravo na plemstvo baruna, što će biti i upisano na njegovu nadgrobnom spomeniku.

Poslije pada Austro-Ugarske, jedan od njezinih brojnih generala i časnika prima se u novoformiranu vojsku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Molba feldmaršala Svetozara von Borojevića da i on bude primljen i preveden u čin vojvode bijaše odbijena zbog navodne prevelike privrženosti Habsburgovcima.

Od tada će feldmaršala Svetozara Borojevića odbaciti svi, a njegova imovina u Austriji biti opljačkana. Ni jedna od novonastalih država nije mu htjela isplaćivati nikakvu mirovinu, a jedina novčana nadoknada bila je ona koja mu je pripadala kao nositelju odličja Marije Terezije. Feldmaršal Svetozar barun Borojević von Bojna, jedini s tim činom u Austro-Ugarskoj koji nije njemačkoga podrijetla, umire u dobi od 63 godine u Klagenfurtu.

Pokopan je na Središnjem bečkom groblju, predaleko od svoje rodne Hrvatske. U jednom svojemu pismu svjedoči za čim pati i što ga tišti pišući: ‘Nevolju pojačava i zabrana povratka u Hrvatsku, i već drugu godinu ne znamo, gdje da se naselimo, tako da smo prisiljeni skupo živjeti u najskromnijim hotelima i na udaru njemačke štampe, koja me naziva Južnim Slavenom.’

U dvjema Jugoslavijama prema velikom vojskovođi Svetozaru Borojeviću nisu mnogo pažnje poklanjali ni Srbi ni Hrvati. Srbi mu nisu mogli oprostiti što je u svojim pismima iz 1918. jasno govorio o sebi kao Hrvatu pravoslavne vjere, a Hrvate po ustaljenoj praksi uhvati zaborav. Zagrebačka izložba organizirana 2006. godine povodom 150. godišnjice rođenja Svetozara Borojevića bila je tek plamičak koji je brzo ugasnuo.

Srbija, u svom mitomanstvu, i u predvečerje Memoranduma 2, tek će 2008. godine jednoj ulici u prigradskom naselju Beograda, Busijama, dati ime po Svetozaru Borojeviću od Bojne, a Slovenci će mu 2016. godine podići spomenik iznad Nove Gorice, povodom 160. godina od njegova rođenja i u znak zahvalnosti što nije dopustio talijanskoj vojsci prodrijeti u Sloveniju, a Hrvati i dalje žive svoj zaborav prema ovomu velikom čovjeku feldmaršalu Hrvatu pravoslavne vjere.

Nije kasno ni danas odati im počast i oteti ih zaboravu

Ne pitaju se zaboravni Hrvati i njihove smušene političke elite kako bi izgledala današnja Hrvatska da feldmaršal Svetozar Borojević nije zaustavio Talijane i tako im suzio politički manevarski prostor u kasnijim pregovorima o razgraničenju.

Davor Domazet Lošo
Hrvatski tjednik

 

Davor Domazet Lošo: Migrantska kriza je jedan globalni plan, kojemu je namjera razoriti kršćanski identitet Europe

 

 

 

Admiral Davor Domazet Lošo – Kako izgleda sukob suverenista i globalista

 

 

 

Davor Domazet Lošo: Bosna i Hercegovina je hrvatska djedovina

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Ako Vučić i ne dođe, doći će Irinej

Objavljeno

na

Objavio

Vlažno, mokro, sklisko, magla, niski oblaci, niski udarci, mučno, osim toga moje računalo iz vremena pada berlinskoga zida malo se preračunalo pa krepalo iza plota. Zato sada na brzinu improviziram, uklapajući se tako u hrvatsku tradiciju improvizacije, koja nam ide bolje od svake sustavnosti, pa nam sustav zato tako i izgleda.

Neveselo doba godine i inače, od Svih svetih iliti Sisveta nadalje sjećanja na hrvatske tragedije, ali ne samo naša sjećanja nego i srbijanska koja podižu ploču generalu razaratelju Vukovara, a kada mi šaljemo u Beograd lake note onda odgovaraju da je sve bilo legalno, osim toga u Hrvatskoj neke ulice imaju nazive po Mili Budaku.

Tako se farsa ponavlja, uvijek je isto: čim se nađu pod paljbom za devedesete, Srbijanci potegnu četrdesete, nastojeći zabašuriti neospornu činjenicu da su bili poslušni vazali nacističke Njemačke i revni progonitelji Židova. Na ruku im idu krivotvorine koje su nam prodavali za vrijeme komunizma, a radosno opažaju da se u Hrvatskoj i nadalje kupuju jer su strukture uglavnom orjunaški nastrojene pa čuvaju tekovine revolucije.

Glede devedesetih, vide da je u Hrvatskoj došlo do radikalnog prevrata, te se sve više piše u tiskovinama o obrani Vukovara u izvedbi ako ne baš ustaša a onda – hrvatske desnice, a „znamo kakva je“. Ako želite ilustraciju, dajem vam ju: u dnevnim novinama od 6. studenoga, pogodite u kojim novinama, na str. 7 pišu neki likovi o vozaču predsjedničkog kandidata (onoga koji prekida kampanju za Martinje), te se o tom vozaču kaže da je „jedan od junaka desnice zbog činjenice da je bio suborac Blage Zadre.“ Znači, vukovarski branitelji su za desnicu junaci, a što su za srednjicu, ljevicu i stražnjicu? I što su toj klateži hrvatski branitelji uopće? Razaratelji njezinih snova.

Pa kada sam u zadnjoj kolumni pisao da zaplotnjaci usidreni u institucijama koje kontroliraju medije ponekad bivaju konsternirani što ih neoprezni kolumnisti otkrivaju do gola, eto vam dobar primjer koji sam naveo, a ima ih još. U jednim drugim novinama ili istim, a sve su iste, kvazinovinar se doslovce izruguje mladićima koji su pošli u obranu domovine, umjesto da se bave stvarima primjerenim njihovoj dobi, ljubavnim i ostalima.

Takvi i slični komentari objavljuju se obično na drugoj stranici dnevnoga lista, baš kao i u olovnim vremenima kada je stupac na str. 2 bio rezerviran za poruke Centralnog komiteta, posredstvom malo pismenijeg partijskog pisca. Još jedna ilustracija: u dnevnom listu osvrće se partijski pisac na ploču Bratiću, nije mu drago navodno, ali odmah nastavlja u Vučićevu stilu i (u stvari) kaže da četnik u nečemu ima pravo, da je u Hrvatskoj nekakva puzajuća ustašizacija.

Ništa se u Hrvatskoj nije promijenilo, osim njezina naziva. Nije više SRH nego samo RH, orjuna i slične misaone skupine čvrsto su se održale u sedlu, devedesete nastoje zaboraviti kao tužno razdoblje kada nisu mogli posve slobodno raditi protiv Hrvatske, razdoblje koje će se pamtiti, vele oni, po korupciji s Tuđmanom na čelu. Ostalo što je učinio nije važno, ako je još nešto uradio, bolje je o tome ne govoriti, bolje po njega.

Usporedno s orjunom u Hrvatskoj, vide se dostojni napori iz Srbije koja ne bi toliko u Europu koliko bi opet u Hrvatsku. Doduše, Vučić se ukrcao u europske pučane, pa silno želi u Zagreb da razgleda teren, možda kaže koju u Hrvatskom saboru ili barem Areni, s tim da bi sljedeći put rado došao s tenkovima, ruskim i inim.

Četnik čeka priliku da napokon izvrši što je obećao 1995. u Glini. Ako dođe u Zagreb kao što se govori da hoće, a neki da ne će, bit će predstavljen kao dio velike pučke obitelji, doduše kao mlada pučanka koja sjedi na dva stolca.

Ako Vučić i ne dođe, doći će Irinej, kojemu bi trebalo zabraniti da prijeđe nametnutu granicu kod Bajakova, ali tko će mu zabraniti? A zašto dolazi u Hrvatsku? Navodno zato da svečano otvori centar u rodnom selu pokojnog patrijarha Pavla, kamo će onda hrliti hodočasnici. Mjesto se nalazi u Slavoniji, znači ne u Hrvatskoj, po Irineju, koji poštuje granicu Virovitica-Karlobag pa Dalmaciju i Slavoniju amputira gdje stigne. Tako će SPC usred Hrvatske (ipak) odavati počast patrijarhu Pavlu, koji je 1991. munjevito zaposjedao teritorij već okupiran.

Novinari u Hrvatskoj ne pamte tako dugo, pa su stvar prikazali neutralno. Ja pamtim, ali kako se meni ne vjeruje, ispisujem citat iz knjige „Ranjena Hrvatska“, a iz pera biskupa Antuna Škvorčevića koji govori o (jednom, a bilo ih je više) susretu predstavnika Katoličke crkve i SPC-a: „Ovom susretu prethodili su neki mučni događaji koji su vodstvo Srpske pravoslavne crkve stavili u nezgodno svjetlo.

Naime, ta je Crkva osnovala novu eparhiju, osječko-poljsko-baranjsku, sa sjedištem u Dalju, i to neposredno nakon srpskog osvajanja tog prostora i pokolja nesrpskih nedužnih civila u Dalju, a na čelo joj stavila episkopa Lukijana koji je već ranije nakon pokolja u Borovu Selu ondje blagoslivljao naoružane osobe a u Dalju izjavljivao o oslobođenju i pripajanju toga mjesta Srbiji.“ Moram li dalje? Mislim da ne. Sve ste razumjeli. Ali je neugodna činjenica da bi zabrana dolaska sadašnjeg patrijarha u spomen na ondašnjeg patrijarha pod čijim je vodstvom SPC širila svoj teritorij zajedno s jugovojskom i četnicima, izazvao prosvjed pape Franje i novu pljusku hrvatskom narodu. Jer, rimski i srpski patrijarh vole se kak golupčeka dva.

Dobro, napuštam tu temu, za danas. U Hrvatsku, uostalom dolaze svakakvi tipovi, recimo ovih dana hrvatski iseljenici koji mračno pitaju srami li ih se Hrvatska, a strukture im, zatečene, govore da nije točno, da su ponosne na njih. I uopće, čak i na mlade iseljenike koji ponosno odlaze u Irsku, Njemačku i druge zemlje. Sve pršti od ponosa. A gdje je istina? Glede starih iseljenika, odnosno njihovih potomaka, sve je vrlo jednostavno: duboka država koja je isplivala na površinu ne želi da joj se tamo neki Hrvati iz daljina miješaju u posao, ni politički ni gospodarski, o ideološkoj dimenziji da ne govorimo, jer su svi iseljenici za orjunu ustaše, potomci možda u soft formi, i nemaju što tražiti u demokratskoj Hrvatskoj, štoviše ugrožavati oligarhiju mučno stvaranu u nezgodnim okolnostima od druge polovice devedesetih. Osim toga ne plaćaju porez u Hrvatskoj, a htjeli bi glasovati, znači utjecati na izbore njima sklonih, to jest ustaša u samoj Hrvatskoj.

Neka iseljenici ostanu u svojim novim, sada već starim, domovinama, i tamo larmaju. Oni su ondje, gdje god bili, manjina, a tako je lijepo kada su Hrvati manjina kao što su bili u nezaboravnoj Jugoslaviji. Ima pravde. Doduše, mogli bi u manjem opsegu utjecati na izbore za recimo neki kongres, pa ih ne treba previše srditi.

U svezi s tim (opet se vraćam na temu a obećao sam da ne ću) jako ih je rasrdilo, a i mene, kada su čuli da veleposlanik velesile daje šakom i kapom šake dolara za plemeniti centar u Srbu (eto još jedan, da ne bude samo Slavonija) budući da mu u Hrvatskoj nitko nije rastumačio kako financira uspomenu na pokolj Hrvata, to jest zamotali ga pupovčani čim je sišao iz zrakoplova. Srditi mu pišu pisma, spominju Boričevac, obitelj Ivezić, Gračac, Bunić, Rudopolje, Korenicu, Drvar, Bosansko Grahovo, ali molim vas, pa kako bi strani diplomat mogao pohvatati sve te podatke. Na srdita pisma ne odgovara, ni na ona na engleskom, ni na ona na hrvatskom.

Jesam li već podsjetio na zgodnu činjenicu, mislim da nisam: naime, prije nekoliko godina a možda i više, u godišnjem izvješću Sigurnosno obavještajne službe (SOA) stajalo je crno na bijelo da se opažaju pojačane velikosrpske aktivnosti. Vjerojatno je nastala konsternacija, u sljedećim godinama taj je „podatak“ nestao u izvješćima, valjda usporedo s novouspostavljenom koalicijom.

Istodobno, vode se bitke na nekoliko fronta o državnim blagdanima i spomen-danima. Odbor koji je donio odluku da se antifašistički dan pretvori u spomen-dan, dobio je po gubici. Vlast je poslušala oporbu, a bilo joj je lako jer je i inače sve više oporba samoj sebi. Oporba je galamila da je odluka kukavička, domobranska, što je uvrjedljivo za domobrane i njihove potomke, a ima ih puno više od onih drugih. Rečeni odbor suočio se ne s prošlošću nego sa sadašnjošću.

To me je podsjetilo da bi među državne spomen-dane trebalo uvrstiti i jedan koji je spomen na domobrane. Ne će proći, ali neka bude zabilježeno. I obrazloženje: u Hrvatskoj je u vrijeme Drugoga rata bio i „lokalni“ građanski rat. Jedna je strana pobijedila, a znamo i kako, drugu je zatrla, ali je prošlo dovoljno vremena da imamo povijesnu distancu prema vremenu kada je Hrvat išao na Hrvata, pa da se i Hrvata na domobranskoj strani sjećamo na isti način kao i onih drugih. Bio bi to doista civilizacijski iskorak i znak da smo barem malo izašli iz nametnutih hipoteka i jednoumnog tumačenja povijesti.

Kolektivna odgovornost

U svemu, u svakom području života, odgovornost ne može biti kolektivna, treba imati ime i prezime. Da je kolektiv, međutim, zamijenio pojedince (jedinke) pokazuje državni sustav stimuliranja književnih djela (plus prevoditelji). Za one koji ne znaju kako se to radi, objašnjavam: umjesto povjerenstva u kojemu sjede više ili manje dobri poznavatelji književnosti s imenom i prezimenom, o stimulacijama odlučuje cijela kobasica društava, udruga, fakulteta, njih najmanje osamnaest koliko sam uspio pokupiti.

Bilo bi lijepo saznati kako to oni uopće rade, okupljaju li se u Areni i nekom sličnom većem zdanju, imaju li neki kongres s večerom i tulumom ili ubacuju svoje opaske u kutije. Sudjeluju li baš svi iz tih društava, udruga i fakulteta ili delegiraju po dvadesetak umova svaki? Na kraju se proglase dobitnici, a ne zna se tko ih je, kako i zašto izabrao. I jesu li i koliko njih kolektivno ili pojedinačno pročitali odabranu knjigu, naravno da nisu.

Pogledaju, ako uopće i to, korice, naslov i posebno ime autora. I prezime. Ako im se prezime ne sviđa prezime, odmah otpada. U prvom krugu. Imali smo poslije četrdeset pete kolektivizaciju sela, pa je ideja propala i u staljinističkoj Jugoslaviji. Sada imamo kolektivizaciju odlučivanja o dobrim i lošim knjigama. Idemo naprijed.

Lutrija

Ne mogu ne spomenuti, jer mi već dugo ide na živce, naime Lutriju i njezino reklamiranje na televiziji. Jako me zanima „profil kadra“ koji izmišlja priglupe reklame „Volite kuglice“ recimo s nekim ubogim statistom koji stražnjicom odbacuje kuglu a ne kuglicu. Kako vizualno, tako i tekstualno: u reklamu se ubacuju izvanzemaljci, ali ih se naziva – vanzemaljcima. No, kad je novac od reklama u pitanju, televizije ne paze na jezik ni na ostale dijelove. A Lutrija ima novaca. Samo nema ukusa i ne zna hrvatski.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Kako je krenulo, još će i Šljivančanin dobiti spomen-ploču, a silovatelji svoju kolonu

Objavljeno

na

Objavio

Život u dvije paralelne Hrvatske teče dalje, mirno i idilično. “K’o Sava uzvodno” kako je to ljupko prorekao nezaboravni bravar.

Mentalna “6. lička”, ugrađena u mozgove naše lijeve medijske falange, “prekomjerno” nas granatira svojom ideološkom isključivošću iz sata u sat, iz dana u dan. Uporna je i nadmoćna kako joj to i priliči kao superiornom pobjedniku hrvatske tranzicije.

No naši se Hrvateki ipak mogu utješiti spoznajom kako je riješena četrdesetpetogodišnja dilema (ili kako bi rekli moji Ličani – “delima”) – socijalizam ili kapitalizam? U Lijepoj našoj propao je socijalizam, a propada i kapitalizam. Tko to može platiti? “Oba su pala”. Parafrazirat ću mog prijatelja Bindera: “Teško nam ide u životu, ali se lako zajebemo”.

Umjesto da noviju hrvatsku povijest predaju Lozo, Vukić, Ljeljak, Jurčević, Pilić, Nazor i slični, mlade generacije indoktriniraju Kasapovićka, Goldstein, Klasić, Jakovina, Markovina…

Službena srpska politika s jedne strane te mentalni komunistički recidivisti u Hrvatskoj s druge strane, žalosni i ogorčeni zbog propasti njihove Juge lažiraju povijest gdje god im se pruži prilika. A prilika ima koliko ti srce želi.

Dok se mučim s ovim depresivnim štivom pada mi na pamet da je danas godišnjica pada “Antifašističkog obrambenog zida” kako su komunjare tepale Berlinskom zidu. I dok se pred trideset godina čitav svijet iznenađen i sretan veselio nestanku tog perverznog komunističkog čuda, danas hrvatska politička elita “prosto ne može da veruje” kako se itko usuđuje javno predložiti da se “Dan antifašističke borbe” pretvori iz praznika u spomen dan.

Riječ je, naime, o danu koji se još slavi samo u državama bivše Juge i bivšeg SSSR-a. Cijela Europa slavi “Dan pobjede” mada ostaje otvoreno pitanje kakvu smo mi Hrvati pobjedu dočekali 8. svibnja 1945. Međutim, Odbor za ratne veterane je hitno povukao svoj prijedlog kojim je predložio ukidanje praznika “Dan antifašističke borbe” i uvođenje spomen dana. Odbor je snažno demokratski i hrabro, čim se s tim prijedlogom nije složio premijer Plenković, povukao svoju inicijativu i postao “Odbor za ratne baletane”.

Hrvatska mora jačati vlastitu oružanu silu

U isto vrijeme novinar Večernjeg Davor Ivanković “nediplomatski” je usporedio vojni potencijal RH i Srbije te hrvatskoj političkoj eliti uputio ozbiljno pitanje: “Tko će SAD-u ukazati da za nas nije ‘ravnoteža’ kad smo vojno slabiji od Srbije?”. Naime, nedavno je američka vladina agencija DSCA predložila Kongresu da Hrvatskoj odobri nabavu transportnih helikoptera UH-60 Black Hawk uz obrazloženje da ta prodaja neće narušiti osnovnu vojnu ravnotežu u regiji. “Regija” u prijevodu znači ravnotežu sa Srbijom.

Ivanković sasvim logično zaključuje: “Sad je jasno zašto Hrvatska već godinama ne može nabaviti jače vojne sustave, a bez problema dobiva kamione, izviđačke helikoptere Kiowa Warriose, rakete kratkog dometa itd. Tko je zaustavio prodaju izraelskih F-16 Baraka Hrvatskoj? SAD… S druge strane “miroljubiva“ Srbija kupuje dalekometne raketne projektile, dobila je od Bjelorusa jednu i pol operativnu eskadrilu MIG-ova 29, najmoderniji protuavionski sustav Pancir S1…” itd.

Netko će reći: “Pa mi smo pod kišobranom NATO-a”. Jesmo, ali francuski predsjednik Macron ovih dana baš upozorava: “NATO  je mrtav i ne štiti više suverenitet Europe”. Sad se već postavlja pitanje: Vrijedi li još uopće u stvarnosti čl. 5. NATO-a o kolektivnoj obrani? Usput, taj čl. 5. nije Francuskoj ni potreban jer je naoružana “do zuba”.

Izgleda da to Plenkovića i njegovu kamarilu u Vladi i HDZ-u uopće ne zanima, ali zanima i zabrinjava Tomislava Karamarka koji je ovih dana javno najavio svoj povratak u aktivnu politiku te je na fejsu podsjetio na jednu pastoralnu poruku najpoznatijeg ideologa srpskog nacionalizma Vase Čubrilovića izgovorenu još davne 1939. u Banja Luci: “Srpska nacionalna manjina u hrvatskim zemljama mora uvijek predano raditi na sprečavanju nastanka bilo kakve hrvatske države, a ako se to, uslijed povijesnih okolnosti i dogodi pa Hrvatska dobije državu, dužnost joj je aktivno raditi na dekonsolidaciji  takve države”.

Na tom valjda tragu i Igor Mandić još uvijek vjeruje kako smo Srbi i mi braća. Kako se takve ideje našeg Vase ostvaruju mogli smo vidjeti 27. srpnja 1941. u epskoj klaonici zvanoj Srb. Stoga bi hrvatska vlast trebala pokazati puno više brige za snaženje hrvatske oružane sile kako bismo mogli u vojnoj ravnoteži barem parirati Srbiji. Smatram to krajnje ozbiljnim zadatkom jer poruka Vase Čubrilovića iz 1939., uz ovakav NATO savez, postaje sve opasnija.

Dobro, moramo uvažiti da se hrvatska vlast bavi i “drugim ozbiljnijim problemima” kao što su proglašenje bivšeg ministra milicije Pavla Gažija počasnim građaninom slobodarske Koprivnice, pa proglašenjem “crvenim svecem” i državnikom legendarnog Mike Špiljka, slikanjem s Jelenom Veljačom, strahom i kažnjavanjem neistomišljenika u vlastitoj stranci itd. Malo smo iznenađeni i uvrijeđeni spomen pločom generalu JNA Mladenu Bratiću, komandantu Novosadskog korpusa koji je 2. studenog 1991. u napadu na Vukovar poginuo (a zbog kojeg Igor Mandić i danas vjeruje da smo braća).

Zahvaljujući tom “heroju” poginulo je 2717 Vukovaraca, ali za njih su danas rezervirane neke druge ploče – one ćirilične. Iako nas ne treba biti previše briga što rade naše komšije kod sebe doma, ipak je zanimljivo spomenuti kako Draža Mihailović nije dobio spomen ploču u Kragujevcu, ali je zato dobio ulicu.

Povodom spomen ploče Mladenu Bratiću dobru je usporedbu povukao premijer Vučić kad je izjavio: “Oni” se kao nešto bune, a Mile Budak ima ulicu u Lepoj njihovoj”. U pravu je kao i inače. Obzirom na to koliko je književnik Budak klao, palio, rušio i ubijao po “vasceloj Srbiji” nije po Vučiću zaslužio ni nadgrobnu ploču. Na našu žalost i nema je. Ali to je druga priča. Priča o poltronskom i sluganskom mentalitetu jednog naroda koji u nacionalnom zanosu nadmaši sam sebe, pobijedi vojno nadmoćnog neprijatelja, stvori nakon 700 godina državu i onda se ritne k’o ćudljiva krava i prolije sve što je izmuzla u četiri godine pobjedonosnog rata.

Usred štrajka prosvjetara navodno se dogodila grozna afera u visokom školstvu: studentica je htjela raskrinkati korupciju na stomatološkom fakultetu, ali joj profesori nisu dali da otvori usta.

Postoje dvije Hrvatske, svjetonazorski i socijalno

Hajmo mi sad malo u kulturu. Sjećate li se vi malo stariji iz komunizma onih parola “kultura narodu”,  “tehnika narodu” pa “svi na dobrovoljne radne akcije” na koje su svi morali ići, valjda opet da bi dali nešto narodu. Kazalište Gavella je hrvatski kulturni brend. Sprema se slavljenička predstava  Krleženih  “Gospoda Glembajevi”.

Zlatko Vitez je, za pedeset godina svog glumljenja, trebao igrati Ignjata Glembaja. Iz nekih razloga Vitez je navodno istegao “masonsku” ložu pa nije mogao istrčati na teren. Miro Međimorac, kao head coach morao je naći rezervnog igrača iliti novog Ignjata. I što mislite gdje? Na lijevom krilu. U žestokoj konkurenciji glumačkih velikana coach se odlučio za mladog i perspektivnog Darka Stazića, brata blizanca legendarnog Nenada Stazića.

Nenad je zastupnik SDP-a u Saboru i ušao je u sve enciklopedije kulturno-političkog života u Lijepoj našoj. Voli Breone, pansion po sedam kuna dnevno, Radu i familiju. Realan i izbalansiran, “doživotni” je borac u Saboru za bolju prošlost. Ušao u “istoriju” izjavom da su “naši ‘falili’ ’45. jer su ‘šlampavo’ odradili posao”. Kao slabo je bilo očišćeno sve što je trebalo nestati s lica zemlje ili tako nekako. Zapravo, malo zamjera bravaru da je zbrisao s lica zemlje samo  568.000 ljudi, a mogao je to odraditi i malo življe i pedantnije…

Brat, “pljunuti” blizanac, Darko bio je višestruko talentiran. Hoćeš glumac, hoćeš direktor. Ali jednog ga je dana smijenilo te je ostao samo glumac. Sad ga je nekim čudom Međimorac uzeo ulogu Ignjata Glembaja. Ako slučajno njemu rikne neka loža brat Nenad, isti Darko, čeka k’o zapeta puška da i on upadne u predstavu. Ionako godinama u Saboru glumi liberalnog demokratu kojem je 568.000 pobijenih ljudi malo. Šlampavo.

Šuška se također da ako zadnja loža zakaže nedajbože Nataši Janjić onda će taktičku prednost pred Anjom Šovagović za ulogu barunice Castelli dobiti opet svestrani Nenad Stazić. Sad mi se čini da će nakon ovakvog izbora glumaca Miro Međimorec sigurno potpisati novi unosni petogodišnji ugovor s Gavellom. Dva brata u prvih 11.  Evo nama Naci-Ignjata Glembaya, Barunice  Castelli, dr. Phil.Leona, sestre Angelike i ostalih u Ligi prvaka.. Kako je napisao Krleža “ni med cvetjem ni pravice…”.

Glumica i režiserka u Gavelli Titova unuka Saša Broz izjavila je da joj ime Saša nije ni malo pomoglo u karijeri.

Gojko Drljača  u Jutarnjem šalje upozorenje koje bi naše političke elite trebale shvatiti krajnje ozbiljno: “Hrvatski bi političari pozorno trebali pratiti prosvjede u Čileu”. Čile je ekonomski i vojno najjača zemlja Latinske Amerike. S druge strane stvoren je veliki broj umirovljenika koji žive gotovo bez ičega. Nejednakost je zamaglila sve dobro što je Čile postigao u tzv. makroekonomiji.

Sad su kao rezultat te nejednakosti tenkovi na ulicama Santiago de Chilea. Sve je planulo jer je javni prijevoz poskupio oko 50 lipa! Naše elite se u pravilu brane statistikom. Ona podsjeća na sarmu. Jedni jedu meso, a drugi samo zelje. Statistički jedni i drugi jedu sarmu.

Postoje dvije Hrvatske. Ne samo svjetonazorski nego i socijalno. I kad oni koji nemaju shvate koliko oni drugi imaju to će biti kraj lažnog mira. Ustaše i partizani postat će drugorazredne teme. Ako se mogu doslovno milijarde izdvajati za parazitske i razne nevladine udruge onda se tu treba tražiti rješenje i za učitelje, profesore, medicinske sestre i liječnike. Tko to prvi shvati taj će iz male bare pune korokodila izaći kao pobjednik. Oni drugi suočit će se s gladnim krokodilima.

I da parafraziram scenarista Enia Flaiania: Politička situacija u Hrvatskoj je teška, ali nije ozbiljna.

Pad Vukovara ne može biti državni praznik

Potpisujem ono što je rekao akademik Davorin Rudolf: “Pad Vukovara ne može biti državni praznik”. Taj dan može biti dan sjećanja, spomendan, a ne praznik. Može se slaviti samo junačka obrana grada, a ne njegov pad. Kome to nije jasno i logično? Iz istih razloga sam uvijek bio protiv obnove legendarnog Vodotornja. Ono što su agresori napravili od njega mora ostati kao vječni spomenik na braću Igora Mandića, jugozombije, orjunaše, senilne partizane koji još danas vjeruju da je 18. studenoga Vukovar oslobodio Veselin Šljivančanin. I njemu će uskoro biti otkrivena neka ploča. Barem šperploča.

Ako je nešto državni praznik onda se tu nešto slavi. Za razliku od naših lijevih i ultralijevih režisera, Ameri su snimili oko dvadeset filmova o bitci za Alamo koja je trajala od 23. veljače do 6. ožujka 1836. godine.  Meksički general Santa Ana je sa 1500 vojnika osvojio grad i pobio svih 200 branitelja. Ostalo je živo desetak žena i djece. Simetrija s Vukovarom je očita, osim što se u Vukovaru nisu štedjeli ni žene ni djeca. I danas na lokaciji San Antonio živi većinsko meksičko stanovništvo. Bez ploča na španjolskom jeziku… Alamo je samo grad sjećanja na hrabre branitelje. A Vukovar?

Dvije kolone, lijeva i desna, još bi i abolirani silovatelji mogli formirati svoju kolonu. Umjesto da gradu u kojem se formirala čvrsta svijest o vlastitoj državi pomognemo da, ponosan na svoju žrtvu, žali za svim poginulim i nestalima, mi bi taj tragični dan pretvorili u blagdan. Usput, mala poduka: blagdani su vjerska, a praznici državna slavlja. Slaviti Ovčaru, Velepromet, Bolnicu…? To se ne slavi. Njih se samo s tugom i suzama u očima možemo sjećati i biti ponosni na njih…

Za vrijeme Domovinskog rata Rade Šerbedžija povukao se na rezervni položaj u Vukovar gdje je snimao film. Danas se čudi što ga primamo s rezervom.

Moj splitski “dopisnik” Tonči Jelavić poslao mi je zanimljivo razmišljanje pape Urbana II. koji je umro 1099. :”Raznolikost je dovela do nemira, milijuna smrtnih slučajeva, silovanja, napada i sveukupni kaos u nekad mirnim društvima. Uništeni su gradovi, naselja, zajednice i nacije. U ovom trenutku, svatko tko proglašava  raznolikost “snagom” je ili zlo ili opasan isprani mozak.”. Amen. Pitanje je da li papa Urban II i papa Franjo pripadaju različitim katoličkim crkvama?

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Pobjednička Tuđmanova Hrvatska oboljela je od Stockholmskog sindroma

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari