Pratite nas

Kolumne

Davor Gjenero: Čija je zastava izgorjela u Beogradu?

Objavljeno

na

Jedini primjereni odgovor na Šešeljevo divljanje u Beogradu postavljanje je pitanja vlastima u Srbiji: Zašto ta osoba nije ondje gdje joj je mjesto?

Spaljivanje zastave tijekom javnog prosvjeda uvijek se smatralo drastičnim potezom. Spaljivanja vlastitih nacionalnih zastava obično se događaju u radikalnim protusistemskim protestima, a javno spaljivanje zastave strane države na neki je način izraz objave rata toj zemlji od strane skupine koja prosvjeduje. Islamski militantni prosvjedi nezamislivi su bez spaljivanja zastava SAD, Izraela, Velike Britanije, a radikalni protudemokratski euroskeptici često se na javnim skupovima poigravaju spaljivanjem zastave Europske unije. Protu-NATO demonstracije ponekad su popraćene spaljivanjem simbola Sjevernoatlantskog savezništva, piše Davor Gjenero za direktno.hr

[ad id=”68099″]

U hrvatskoj povijesti spaljivanje mađarske zastave u Zagrebu 16. listopada 1895., u vrijeme kad je car i kralj Franjo Josip boravio u Zagrebu i otvorio zgradu HNK, jedan je od prijelomnih događaja nacionalne političke povijesti, a taj protest protiv Khuenove vladavine i protiv podređena statusa Hrvatske unutar Austro-Ugarske monarhije, bitno je odredio političku sudbinu grupe studenata koji su poslije tvorili hrvatsku političku i kulturnu elitu.

U većini država spaljivanje zastave kazneno je djelo. Doduše, neke zemlje različito tretiraju spaljivanje svoje ili zastave neke druge države. Totalitarni i autoritarni sustavi, koji vlast održavaju izazivajući napetosti prema zemljama u okruženju, potiču spaljivanje neprijateljskih zastava i onih zastava koje simboliziraju drukčiji, dakle, demokratski politički poredak.

Taj je čin dio „ratnih rituala“ i kad se negdje javno spaljuje zastava susjedne države ili vodećih država suprotstavljanoga vojnog savezništva, radi se o svojevrsnoj objavi rata toj državi ili političkom savezništvu od strane dijela građanskog društva koje stoji iza prosvjeda. Unatoč tome što je Hrvatska prije dva desetljeća bila žrtvom agresije, niti tada, niti poslije u nas nisu uspostavljani rituali spaljivanja ičije zastave, a nesretna epizoda iz 1895, koju su predvodili studenti, dakle, skupina visoko obrazovanih, ali mladih i neodmjerenih ljudi, ostavila je dubok politički trag do današnjeg dana.

Politička tradicija Srbije bitno je drukčija. Još prije koju godinu nisu se spaljivale samo zastave susjednih zemalja ili ključnih zemalja EU i Euroatlantskog savezništva, nego je organizirano spaljivanje njihovih ambasada, sada se to vidi, u suradnji s najvišim vrhom represivnog aparata u zemlji. Šešelj, koji se vratio u Srbiju na privremenu slobodu, prije izricanja presude Haaškog tribunala, spaljivanje zastava „neprijateljskih“ zemalja pretvorio je u uobičajeni radikalski politički folklor, pa su se javne vlasti, koje su Šešeljev povratak tretirale kao nešto normalno, našle u izrazito neugodnoj situaciji.

Nije, naravno, nevažno u kakvoj se konstelaciji političkih odnosa događaju spaljivanja zastava. Hrvatski studenti s kraja devetnaestog stoljeća palili su mađarsku zastavu, ali klicali kralju Franji Josipu. Kažnjeni su, međutim, ne samo zatvorom, nego i zabranom nastavka studija u Zagrebu, što je utjecalo na drastično mijenjanje njihovih dotadašnjih političkih prioriteta, a zabrana studiranja u Zagrebu na neko ih je vrijeme rasula po europskim sveučilištima.

Šešelj u Srbiji obnavlja tradiciju spaljivanja zastava u trenutku kad se i inače, u političkoj areni, i bez njega, događaju tektonske promjene. Nagađa se da predsjednik Tomislav Nikolić, donedavni stranački kolega premijera Vučića, ali otvoreni euroskeptik i zagovornik oslanjanja Srbije na autoritarni režim Vladimira Putina u Rusiji, namjerava osnovati novu stranku i tako razdijeliti naprednjake, što ih sada predvodi Aleksandar Vučić. Vučić, pak, godišnjicu djelovanja svoje vlade, 27. travnja, namjerava obilježiti ozbiljnim promjenama u njoj. Nagađa se o postojanju dvaju scenarija, jedan predviđa raskid koalicije sa Socijalistima Ivice Dačića, a drugi „sječi“ najutjecajnijih članova Vučićeve Srpske napredne stranke u Vladi.

Vučić je nastojao pokrenuti proces europeizacije Srbije, ali blokiraju ga i predsjednik Republike, koji vodi paralelnu vanjsku politiku bliskosti s Rusima, nespojivu s europskim ambicijama Srbije. Kad je Šešelj bio pušten iz Haaga na privremenu slobodu i pokrenuo radikalizaciju političke retorike u Srbiji, Vučić nije prepoznao da kompromisima i toleriranjem Šešelja ugrožava svoj europski profil. Sad se može spasiti samo odlučnim političkim djelovanjem.

Nakon hrvatskog pritiska, prije svega, onog nove predsjednice Republike i skupine konzervativnih europarlamentaraca, drugostupanjsko vijeće Haaškog tribunala odlučilo je da se Šešelj mora vratiti u Haag. Umjesto da iskoristi i provede taj zahtjev, Vučić konstruira urotničku teoriju i tvrdi da to Zapad, poigravanjem sa Šešeljem, kažnjava njega zbog njegova govora na obljetnicu NATO-ve intervencije protiv Miloševićeva režima 1999. godine, kojom je zaustavljen Miloševićev genocid Albanaca na Kosovu.

Nakon što je pred zgradom jedne od grana vlasti, pred „Palačom pravde“, dakle, sjedištem sudbene vlasti, uz prisutnost policije, Šešelj spalio hrvatsku zastavu, javne vlasti mogle su učiniti samo jedno – uhititi ga zbog kaznenog djela u počinjenju kojeg je uhvaćen doslovno in flagranti, a to uhićenje iskoristiti za pokretanje njegova transfera u Nizozemsku, radi predaje haaškom sudištu. Za Hrvatsku, kao članicu EU važno je da Srbija ispuni osnovni preduvjet za održavanje na životu pregovaračkog procesa s EU – punu suradnju s ICTY. Jasno je da Haaški sud ima prioritet pred domaćim pravosuđem, pa kazneni progon Šešelja zbog spaljivanja hrvatske zastave, kao i prethodnog naređivanja spaljivanja američke, europske, kosovske i NATO-ve zastave, morat će pričekati njegov povratak s odsluženja haaške kazne.

Hrvatska ima pravo osjećati se ugroženom zato što je jedna skupina u Srbiji javno deklarirala svoju spremnost na rat protiv Hrvatske. Jasno je da njena nacionalna sigurnost, kad je riječ o odnosu sa Srbijom, ovisi o tome što će ova odlučiti o svojoj vlastitoj perspektivi. Prevlada li u Srbiji ona politika, koju je do jučer zastupao premijer Vučić i nastavi li ona postupno usvajati europske standarde, Hrvatska dugoročno može računati na stabilizaciju odnosa uz granicu i sigurnost. Prevlada li, međutim, Nikolićev koncept „euroazijskog“ povezivanja Srbije s Putinovim autoritarnim režimom, to ne znači da će Rusija stvarno integrirati Srbiju u svoju interesnu sferu, ali je sigurno da će tip napetosti, kakve je ovog puta generirao Šešelj, postati političke konstante, a da će Rusija sustavno, uz pomoć Srbije, destabilizirati europsko jugoistočno susjedstvo.

Kad se u susjednoj državi odvijaju osjetljivi procesi, onda se ne povlači veleposlanika na konzultacije, jer se efikasno upozorenje može poslati i bez toga. U takvim se prilikama na neki način diplomatski „hoda na prstima“, jer sigurno da Hrvatskoj nije cilj oslabiti proeuropske i ojačati autoritarne ili totalitarne snage u Srbiji, bilo one okupljene oko Šešelja, bilo one oko predsjednika Nikolića.

U Hrvatskoj većina političara, pogotovo vladajućih, zaboravlja činjenicu na koju predsjednica Republike stalno nanovo upozorava: Hrvatska je članica EU i NATO-a i svoje ponašanje mora prilagoditi činjenici da je dio tih savezništava. Hrvatska zastava već je „gorjela“ u Beogradu, i to onda kad su gorjele zastave EU i NATO-a. Sada je Hrvatska samo dodatno apostrofirana i kao članica EU i kao članica NATO savezništva. Na to se ne reagira uvrijeđeno, nego odlučno. Jedini primjereni odgovor na Šešeljevo divljanje u Beogradu postavljanje je pitanja vlastima u Srbiji: Zašto ta osoba nije ondje gdje joj je mjesto?. Oštrije pitanje glasi: Jeste li time što niste uhitili bjegunca pred organima međunarodnog prava zato što uništava hrvatsku zastavu pred zgradom državnih vlasti Srbije, u nazočnosti državnoga represivnog aparata, vi u javnim vlastima Srbije jataci tog bjegunca? Kad hrvatski europarlamentarac Andrej Plenković kaže da Srbija neće moći otvoriti niti jedno pregovaračko poglavlje tako dugo dok Šešelj nije u Haagu, on ne govori o „hrvatskoj blokadi“ europskih pregovora sa Srbijom već samo upozorava na primjenu temeljnoga pregovaračkog standarda.

Umjesto demonstracije uvrijeđenosti, hrvatske su vlasti Srbiji morale poslati jasno europsko upozorenje: Hrvatska podupire želju Srbije da postane članicom EU, ali od nje očekuje da ispunjava svoje obveze, pa i da spriječi da bjegunci od međunarodnog prava čine političke štete. Isto tako, od vlasti Srbije Hrvatska očekuje da se ponašaju sukladno načelima vladavine prava, da poštuju judikaturu međunarodnih sudišta, da sankcioniraju negiranje genocida i agresije Miloševićeva režima na susjedne države.

Tako dugo dok premijer Milanović i njegovi ministri budu ulazili u „dijalog“ s protivnicima europeizacije Srbije, koji sudjeluju u tamošnjim vladajućim strukturama, a pogotovo dok to budu činili na tako primitivan način, kao što to svojim, navodno duhovitim, vulgarizmom čini ministar Matić, Hrvatsku niti u Beogradu niti u Bruxellesu neće tretirati ozbiljno. Racionalna je hrvatska politika samo ona, koja je čvrsto pozicionirana na dvjema bruxelleskim adresama – onoj europskoj i onoj euroatlantskoj, i koja bez velikih gesta uvrijeđenosti reagira u ovakvim situacijama. A hrvatsku zastavu u Beogradu danas moraju braniti i NATO i EU, jer dok je gorjela hrvatska zastava u Beogradu, „gorjelo je“ figurativno i ostalih 27 zastava zemalja članica EU i jednako toliko zastava članica NATO saveza.

Autor: Davor Gjenero

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru

Objavljeno

na

Objavio

Nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci…

Iako je Slaven Letica još davno objavio knjigu pod naslovom Četvrta Jugoslavija, do sada su ipak postojale tek dvije, ali nisu nikakvi paranoici oni koji se pribojavaju ”treće Jugoslavije” niti plove u omaglici iluzija bez ikakve osnove oni koji je priželjkuju. Ona već dugo nije tabu tema ni paranoidna fikcija pokojnog Tuđmana, nego o njoj na ovaj ili onaj govore i pišu brojni akteri javnog života na – kako njezini pritajeni ili javni podržavatelji kažu – ovim prostorima. Sve ti podržavatelji s onom specifičnom toplinom oko srca dočekuju vijesti poput ove: ”U crnogorskom glavnom gradu u petak je formiran Podgorički klub, neformalno tijelo koje čine bivši predsjednici i premijeri zemalja regije bivše Jugoslavije. Klub ima ambiciju pridonijeti razvoju dobrosusjedstva, regionalne suradnje i afirmacije same regije” (tportal.hr, 01.02. 2019.). ”Afirmacije regije” samo je eufemizam za afirmaciju Jugoslavije, a na tomu se posljednjih godina radi na veliko.

Ali nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci. Običan čovjek nije ni svjestan zamašnosti tog projekta gušenja hrvatske samosvijesti radi uspostave ”treće Jugoslavije”, kako god se ona formalno zvala i kakav god formalni okvir imala. Pogledamo li pozornije bilo koji segment hrvatske zbilje, vidjet ćemo neku natruhu tog protuhrvatskog nastojanja, trag zaraze. Pokušat ću na nekoliko nasumce izabranih i s idejom Jugoslavije naoko nepovezanih primjera pokazati da je tomu tako.

Izvjesni Haris Ljevo u tekstu ”Zašto u Hrvatskoj cvjeta neofašizam: Bušićev put od teroriste do heroja”, želeći dokazati kako Kolinda Grabar Kitarović nije bila u pravu kada je svojedobno natuknula o opasnosti od potencijalnih islamskih terorista u susjedne države, piše: ”Kada zlonamjerno želite ocrniti jednu zemlju ili narod, u tom slučaju je narativ daleko važniji od činjenica, što je zvanična Hrvatska pokazala i u ovom slučaju. Međutim, ukoliko umjesto narativa osnov za priču uzmemo činjenice, onda možemo vrlo jasno vidjeti kako s terorizmom mnogo više veze ima zvanična Hrvatska od BiH” (vijesti.ba, 10.02. 2019.). Svoj zaključak da je Hrvatska bliža terorizmu od BiH Ljevo izvodi iz prikazivanja predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića”, i to isti dan kada cijela Bosna strepi od poludjelog mudžahedina, a u medijima čitamo naslove poput sljedećih: ”Cijela BiH traži ludog i opasnog višestrukog ubojicu: Sinoć je ubio policajca”, ”Poremećenom mudžahedinu ovo je treće ubojstvo. U kući mu našli hrpu eksploziva”, ”Ovo je poremećeni mudžahedin koji je jutros upucao i izbo čovjeka u BiH” itd.

Mogli bismo odmahnuti rukom, koga briga što lupeta tamo neki Ljevo, ali se Ljevo svoju konstrukciju podupire citatima svojih hrvatskih sudrugova, pa tako citira Tomislava Klauškog koji je također dobio napadaj moralne panike zbog predstave o Bušiću: “Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu. Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.” Zanimljivo je kako tipovi poput Klauškog, Ljeve i sličnih bez trunke oklijevanja Bušićev čin izjednačavaju ne samo sa terorizmom nego i sa ”svim zločinima” navodeći dalje zločine u ratu, korupciju i kriminal… Ponekad kad sam zlovoljan i rezigniran, bude mi žao pokojnog prijatelja što je cijeli život žrtvovao za narod koji u vlastitoj državi šutke podnosi da se o njemu pišu ovakve gadosti. No, kada stvari sagledamo racionalno, jasno je da legenda o Bušiću mora umrijeti da bi Jugoslavija oživjela.

Gledam na Valentinovo prijenos sjednice Sabora. Dame, kojima kiretaža odavno ne prijeti ni u teoriji, dramatičnim glasom čitaju iskaze žena koje su preživjele strahote kiretaže u hrvatskim bolnicama. Čovjek bi pomislio da to nisu bolnice već mučilišta. Inače, taj sustavni napad na hrvatsko zdravstvo, koje je unatoč svemu još uvijek na solidnoj razini, nije potaknut željom da se usluga unaprijedi, nego je smišljeni pritisak da sustav što prije kolabira, to jest da država zapadne u stanje kaosa kako bi se stekli uvjeti da na ruševinama Hrvatske nastane nešto drugo. Međutim, nikada te za ženska prava silno zabrinute i rodno osviještene gospođe, ako je još dopušteno tako ih zvati, nisu čitale iskaze silovanih Vukovarki niti su se na bilo koji način solidarizirale s njima. A i kako bi kada su Vukovarke silovane pod petokrakom pod kojom vrle borkinje za ljudska prava još uvijek rado stupaju.

Ljevin zemljak Tarik Filipović neki dan u kvizu Potjera na pitanje tko je od trojice diktatora na vlast došao demokratskim putem – u ponudi su bili, čini mi se, Staljin, Hitler i Pol Pot – komentirao riječima: ”Da, Hitler, malo čudno, ali vidimo da u posljednje vrijeme u mnogim zemljama…” Mudro se zaustavio prije nego što je s Hitlerom usporedio možda Orbana, Trumpa, Salvinija ili Kaczynskog. A ljudi poput Filipovića utjelovljenje su mainstreama, iz njihovih usta teče kvintesencija srednjostrujaške misli u narodne uši. I da vodi još tri kviza iz Tarikovih usta nikada ne bi izašlo ništa politički nekorektno, zato i jest znakovito da ga nacionalna osviještenost asocira na Hitlera. Nacionalno se hoće učiniti nedopustivim, izjednačiti s nacizmom, a Tarik je čovjek izoštrenog sluha za takve stvari. Mora biti ako želi sačuvati popularnost i status na televiziji.

Za kraj. U Podgoričkom klubu kažu da se neće baviti poviješću, nego budućnošću. Toga si treba bojati: da se namjeravaju baviti poviješću, moglo bi ih se nazvati tek povjesničarima amaterima i nostalgičarima, ali ovako su opasni.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari