Pratite nas

Kolumne

Davor Gjenero: Čija je zastava izgorjela u Beogradu?

Objavljeno

na

Jedini primjereni odgovor na Šešeljevo divljanje u Beogradu postavljanje je pitanja vlastima u Srbiji: Zašto ta osoba nije ondje gdje joj je mjesto?

Spaljivanje zastave tijekom javnog prosvjeda uvijek se smatralo drastičnim potezom. Spaljivanja vlastitih nacionalnih zastava obično se događaju u radikalnim protusistemskim protestima, a javno spaljivanje zastave strane države na neki je način izraz objave rata toj zemlji od strane skupine koja prosvjeduje. Islamski militantni prosvjedi nezamislivi su bez spaljivanja zastava SAD, Izraela, Velike Britanije, a radikalni protudemokratski euroskeptici često se na javnim skupovima poigravaju spaljivanjem zastave Europske unije. Protu-NATO demonstracije ponekad su popraćene spaljivanjem simbola Sjevernoatlantskog savezništva, piše Davor Gjenero za direktno.hr

[ad id=”68099″]

U hrvatskoj povijesti spaljivanje mađarske zastave u Zagrebu 16. listopada 1895., u vrijeme kad je car i kralj Franjo Josip boravio u Zagrebu i otvorio zgradu HNK, jedan je od prijelomnih događaja nacionalne političke povijesti, a taj protest protiv Khuenove vladavine i protiv podređena statusa Hrvatske unutar Austro-Ugarske monarhije, bitno je odredio političku sudbinu grupe studenata koji su poslije tvorili hrvatsku političku i kulturnu elitu.

U većini država spaljivanje zastave kazneno je djelo. Doduše, neke zemlje različito tretiraju spaljivanje svoje ili zastave neke druge države. Totalitarni i autoritarni sustavi, koji vlast održavaju izazivajući napetosti prema zemljama u okruženju, potiču spaljivanje neprijateljskih zastava i onih zastava koje simboliziraju drukčiji, dakle, demokratski politički poredak.

Taj je čin dio „ratnih rituala“ i kad se negdje javno spaljuje zastava susjedne države ili vodećih država suprotstavljanoga vojnog savezništva, radi se o svojevrsnoj objavi rata toj državi ili političkom savezništvu od strane dijela građanskog društva koje stoji iza prosvjeda. Unatoč tome što je Hrvatska prije dva desetljeća bila žrtvom agresije, niti tada, niti poslije u nas nisu uspostavljani rituali spaljivanja ičije zastave, a nesretna epizoda iz 1895, koju su predvodili studenti, dakle, skupina visoko obrazovanih, ali mladih i neodmjerenih ljudi, ostavila je dubok politički trag do današnjeg dana.

Politička tradicija Srbije bitno je drukčija. Još prije koju godinu nisu se spaljivale samo zastave susjednih zemalja ili ključnih zemalja EU i Euroatlantskog savezništva, nego je organizirano spaljivanje njihovih ambasada, sada se to vidi, u suradnji s najvišim vrhom represivnog aparata u zemlji. Šešelj, koji se vratio u Srbiju na privremenu slobodu, prije izricanja presude Haaškog tribunala, spaljivanje zastava „neprijateljskih“ zemalja pretvorio je u uobičajeni radikalski politički folklor, pa su se javne vlasti, koje su Šešeljev povratak tretirale kao nešto normalno, našle u izrazito neugodnoj situaciji.

Nije, naravno, nevažno u kakvoj se konstelaciji političkih odnosa događaju spaljivanja zastava. Hrvatski studenti s kraja devetnaestog stoljeća palili su mađarsku zastavu, ali klicali kralju Franji Josipu. Kažnjeni su, međutim, ne samo zatvorom, nego i zabranom nastavka studija u Zagrebu, što je utjecalo na drastično mijenjanje njihovih dotadašnjih političkih prioriteta, a zabrana studiranja u Zagrebu na neko ih je vrijeme rasula po europskim sveučilištima.

Šešelj u Srbiji obnavlja tradiciju spaljivanja zastava u trenutku kad se i inače, u političkoj areni, i bez njega, događaju tektonske promjene. Nagađa se da predsjednik Tomislav Nikolić, donedavni stranački kolega premijera Vučića, ali otvoreni euroskeptik i zagovornik oslanjanja Srbije na autoritarni režim Vladimira Putina u Rusiji, namjerava osnovati novu stranku i tako razdijeliti naprednjake, što ih sada predvodi Aleksandar Vučić. Vučić, pak, godišnjicu djelovanja svoje vlade, 27. travnja, namjerava obilježiti ozbiljnim promjenama u njoj. Nagađa se o postojanju dvaju scenarija, jedan predviđa raskid koalicije sa Socijalistima Ivice Dačića, a drugi „sječi“ najutjecajnijih članova Vučićeve Srpske napredne stranke u Vladi.

Vučić je nastojao pokrenuti proces europeizacije Srbije, ali blokiraju ga i predsjednik Republike, koji vodi paralelnu vanjsku politiku bliskosti s Rusima, nespojivu s europskim ambicijama Srbije. Kad je Šešelj bio pušten iz Haaga na privremenu slobodu i pokrenuo radikalizaciju političke retorike u Srbiji, Vučić nije prepoznao da kompromisima i toleriranjem Šešelja ugrožava svoj europski profil. Sad se može spasiti samo odlučnim političkim djelovanjem.

Nakon hrvatskog pritiska, prije svega, onog nove predsjednice Republike i skupine konzervativnih europarlamentaraca, drugostupanjsko vijeće Haaškog tribunala odlučilo je da se Šešelj mora vratiti u Haag. Umjesto da iskoristi i provede taj zahtjev, Vučić konstruira urotničku teoriju i tvrdi da to Zapad, poigravanjem sa Šešeljem, kažnjava njega zbog njegova govora na obljetnicu NATO-ve intervencije protiv Miloševićeva režima 1999. godine, kojom je zaustavljen Miloševićev genocid Albanaca na Kosovu.

Nakon što je pred zgradom jedne od grana vlasti, pred „Palačom pravde“, dakle, sjedištem sudbene vlasti, uz prisutnost policije, Šešelj spalio hrvatsku zastavu, javne vlasti mogle su učiniti samo jedno – uhititi ga zbog kaznenog djela u počinjenju kojeg je uhvaćen doslovno in flagranti, a to uhićenje iskoristiti za pokretanje njegova transfera u Nizozemsku, radi predaje haaškom sudištu. Za Hrvatsku, kao članicu EU važno je da Srbija ispuni osnovni preduvjet za održavanje na životu pregovaračkog procesa s EU – punu suradnju s ICTY. Jasno je da Haaški sud ima prioritet pred domaćim pravosuđem, pa kazneni progon Šešelja zbog spaljivanja hrvatske zastave, kao i prethodnog naređivanja spaljivanja američke, europske, kosovske i NATO-ve zastave, morat će pričekati njegov povratak s odsluženja haaške kazne.

Hrvatska ima pravo osjećati se ugroženom zato što je jedna skupina u Srbiji javno deklarirala svoju spremnost na rat protiv Hrvatske. Jasno je da njena nacionalna sigurnost, kad je riječ o odnosu sa Srbijom, ovisi o tome što će ova odlučiti o svojoj vlastitoj perspektivi. Prevlada li u Srbiji ona politika, koju je do jučer zastupao premijer Vučić i nastavi li ona postupno usvajati europske standarde, Hrvatska dugoročno može računati na stabilizaciju odnosa uz granicu i sigurnost. Prevlada li, međutim, Nikolićev koncept „euroazijskog“ povezivanja Srbije s Putinovim autoritarnim režimom, to ne znači da će Rusija stvarno integrirati Srbiju u svoju interesnu sferu, ali je sigurno da će tip napetosti, kakve je ovog puta generirao Šešelj, postati političke konstante, a da će Rusija sustavno, uz pomoć Srbije, destabilizirati europsko jugoistočno susjedstvo.

Kad se u susjednoj državi odvijaju osjetljivi procesi, onda se ne povlači veleposlanika na konzultacije, jer se efikasno upozorenje može poslati i bez toga. U takvim se prilikama na neki način diplomatski „hoda na prstima“, jer sigurno da Hrvatskoj nije cilj oslabiti proeuropske i ojačati autoritarne ili totalitarne snage u Srbiji, bilo one okupljene oko Šešelja, bilo one oko predsjednika Nikolića.

U Hrvatskoj većina političara, pogotovo vladajućih, zaboravlja činjenicu na koju predsjednica Republike stalno nanovo upozorava: Hrvatska je članica EU i NATO-a i svoje ponašanje mora prilagoditi činjenici da je dio tih savezništava. Hrvatska zastava već je „gorjela“ u Beogradu, i to onda kad su gorjele zastave EU i NATO-a. Sada je Hrvatska samo dodatno apostrofirana i kao članica EU i kao članica NATO savezništva. Na to se ne reagira uvrijeđeno, nego odlučno. Jedini primjereni odgovor na Šešeljevo divljanje u Beogradu postavljanje je pitanja vlastima u Srbiji: Zašto ta osoba nije ondje gdje joj je mjesto?. Oštrije pitanje glasi: Jeste li time što niste uhitili bjegunca pred organima međunarodnog prava zato što uništava hrvatsku zastavu pred zgradom državnih vlasti Srbije, u nazočnosti državnoga represivnog aparata, vi u javnim vlastima Srbije jataci tog bjegunca? Kad hrvatski europarlamentarac Andrej Plenković kaže da Srbija neće moći otvoriti niti jedno pregovaračko poglavlje tako dugo dok Šešelj nije u Haagu, on ne govori o „hrvatskoj blokadi“ europskih pregovora sa Srbijom već samo upozorava na primjenu temeljnoga pregovaračkog standarda.

Umjesto demonstracije uvrijeđenosti, hrvatske su vlasti Srbiji morale poslati jasno europsko upozorenje: Hrvatska podupire želju Srbije da postane članicom EU, ali od nje očekuje da ispunjava svoje obveze, pa i da spriječi da bjegunci od međunarodnog prava čine političke štete. Isto tako, od vlasti Srbije Hrvatska očekuje da se ponašaju sukladno načelima vladavine prava, da poštuju judikaturu međunarodnih sudišta, da sankcioniraju negiranje genocida i agresije Miloševićeva režima na susjedne države.

Tako dugo dok premijer Milanović i njegovi ministri budu ulazili u „dijalog“ s protivnicima europeizacije Srbije, koji sudjeluju u tamošnjim vladajućim strukturama, a pogotovo dok to budu činili na tako primitivan način, kao što to svojim, navodno duhovitim, vulgarizmom čini ministar Matić, Hrvatsku niti u Beogradu niti u Bruxellesu neće tretirati ozbiljno. Racionalna je hrvatska politika samo ona, koja je čvrsto pozicionirana na dvjema bruxelleskim adresama – onoj europskoj i onoj euroatlantskoj, i koja bez velikih gesta uvrijeđenosti reagira u ovakvim situacijama. A hrvatsku zastavu u Beogradu danas moraju braniti i NATO i EU, jer dok je gorjela hrvatska zastava u Beogradu, „gorjelo je“ figurativno i ostalih 27 zastava zemalja članica EU i jednako toliko zastava članica NATO saveza.

Autor: Davor Gjenero

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Komunistički zločini ne mogu ostati skriveni

Objavljeno

na

Objavio

Godišnja komemoracija žrtava bleiburške tragedije i križnih putova, oko koje je ove godine bilo nevjerojatno mnogo buke, prošla je u subotu 18. svibnja posve mirno i dostojanstveno: slavljena je misa, održane su molitve, položeni su vijenci u spomen žrtvama. Kao i npr. prošle godine pokrovitelj te komemoracije bio je Hrvatski sabor i supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, a dok su prošle godine govorili predstavnici pokrovitelja, ove je godine osim vjerskih službenika govorio samo predsjednik Počasnoga bleiburškoga voda.

Po procjeni organizatora Počasnoga bleiburškoga voda okupilo se 15 tisuća, odnosno oko 10 tisuća hodočasnika po procjeni austrijske policije koja se, očito pod pritiskom politike, mobilizirala kao da se na Lojbaškom polju okupljaju najekstremniji nogometni navijači – huligani. Ta demonstracija policije i njihovih sredstava poput helikoptera, koja su objektivno ometala liturgijsko slavlje, premda je vjerojatno austrijska unutarnjopolitička potreba po nečijoj zamisli, nikako se ne može smatrati ni doživljavati prijateljskom ni prema Hrvatima ni prema katolicima, što je više nego žalosno na početku 21. stoljćča i u doba kad su i Austrija i Hrvatska punopravne članice Europske unije.

Ni ove godine, kao ni prošlih otkako se u suorganizaciju komemoracije uključilo Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu HBK-a i BKBiH-a, nitko nije ni pomišljao na ikakvu rehabilitaciju ustaškoga pokreta ili ustaškoga režima, odnosno nacizma, što je bilo isticano kao glavni razlog osporavanja te komemoracije i što je bilo povod čak za neke promjene zakona u Austriji. Očito je da određenim političkim snagama u Austriji, radi samo njima znanih razloga, odnosno političkim krugovima u Hrvatskoj koji žele pošto-poto njegovati komunističku interpretaciju prošlosti, više odgovara prikrivanje negoli priznavanje ili još manje isticanje zastrašujućih komunističkih zločina.

Osporavanje komemoracija

Osporavanje bleiburške komemoracije koje se dogodilo, a u kojem je politički obrazloženom odlukom sudjelovao i privremeni upravitelj biskupije u Celovcu, služilo je ponajprije upravo prikrivanju komunističkih zločina, a ne, kako se predstavljalo, suprotstavljanju oživljavanju nacizma ili ustaštva. Hrvatski katolički vjernici u najvećoj većini nemaju niti žele imati išta s nacizmom ili ustaštvom, na bleiburšku komemoraciju dolaze jer zaista kao vjernici žele moliti i sjećati se svojih žrtava komunističkoga zločina, a kao građani i ljudi ne žele dopustiti da se zaboravi i sakrije taj strahoviti komunistički zločin. Ako i na Zapadu, možda i u samoj Austriji, postoje skupine koje se zauzimaju za obnovu nacizma, u današnjoj Hrvatskoj takvih skupina ni takvih stvarnih ideja – nema.

Prijašnjih godina, da bi se kompromitirala ta bleiburška komemoracija, čak su iz Hrvatske slani plaćeni provokatori koji su nosili ustaške kape i znakovlje te činili nacističke geste, jer jugokomunistima, bili oni zamaskirani pripadnošću različitim političkim strankama ili različitim ideologijama ili svjetonazorima ili nacijama i nacionalnim manjinama, uvijek treba neprijatelj, pa ako ga nema, onda ga sami stvaraju. Upravo iz te potrebe progovorio je i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) u intervjuu Večernjem listu od nedjelje 19. svibnja o tome da je tobože »Hrvatska talac bleiburške priče«. Predsjednik SDSS-a ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo i javno ga iznositi, no nema pravo Hrvatskoj, pa čak i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, nametati kako će se odnositi prema događajima u prošlosti i kako će postupati u sadašnjosti.

Laže optužbe s ciljem prikrivanja zločina

Njegova tvrdnja da se »mit o Bleiburgu pretvara u sredstvo za rehabilitaciju najlošije prošlosti koju je Hrvatska imala ne samo u 20. stoljeću, već u cjelokupnoj svojoj povijesti« – upravo je uzoran primjer kako se lažnom optužbom želi prikriti neoprostivi komunistički zločin. Njegova citirana politička tvrdnja – koliko god on ili njegovi istomišljenici to ponavljali, a mediji nekritički prenosili, nema baš nikakve veze s hrvatskom stvarnošću, jer baš nitko relevantan u Hrvatskoj ne želi, kako je rekao, »rehabilitaciju najlošije prošlosti«.

Politička je floskula i govor o »mitu o Bleiburgu« jer na Bleiburgu se dogodio povijesni događaj predaje i izdaje, koji više ništa i nitko ne može promijeniti, a koji je početak zločinačkoga komunističkoga likvidiranja više desetina tisuča ratnih zarobljenika i civila na više stotina stratišta diljem bivše savezne države. Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj sudjelovanjem u bleiburškoj komemoraciji baš nikada nije željela niti je na najminimalniji način podupirala tobožnju »rehabilitaciju najlošije prošlosti«, nego je uvijek željela iskazati dužno poštovanje žrtvama te je radi toga više puta baš na Bleiburgu očitovala svoju molitvu i počast svim žrtvama, uključujući i one u Jasenovcu.

Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj više se puta i na više načina i na više mjesta vrlo jasno očitovala o svom osuđujućem odnosu prema zločinima fašističkoga, nacističkoga i ustaškoga režima, a, isto tako, zauzeta je za to da postane bjelodana i općeprihvaćena cjelovita istina i o komunističkim zločinima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bog poručio Hodu za život : ‘Ja sam s vama’

Objavljeno

na

Objavio

Hod za život 2019 ostati će zabilježen po neobičnom događaju. Pri pokušaju zaustavljanja „Hoda za život“ od strane aktivistica koje su u „krvavim“ majicama pokušale blokirati prolaz kroz Prašku ulicu prema Trgu bana Josipa Jelačića. Bio je to još jedan anticivilizacijski postupak „unezverene“ ekstremne desnice. Potpuno je jasno da nikom nije palo napamet ležati na cesti kad su te aktivistice zajedno s „antifašistima“ slavile dan pada i okupacije Zagreba. Zašto pad i okupacija? Pa zato što je tadašnji „antifašistički“ pokolj nad Hrvatima bio direktno uperen protiv hrvatskog nacionalnog bića i protiv interesa hrvatskog naroda. Taj su dan partizani oslobodili ogroman broj Hrvata od života i imovine.

BORBA ZA LEGALIZACIJU UBOJSTVA

Tko su te aktivistice, što to one traže i za što se bore.  Aktivistice kažu kako se bore za legalizaciju pobačaja jer je to, a kako one smatraju, pravo žene  budući je to njihovo tijelo. Jeli to stvarno tako?

U Ustavu Rh, članku 21. jasno piše: „Svako ljudsko  biće ima pravo na život. U Hrvatskoj nema smrtne kazne“. Kad je Ustavni sud razmatrao pitanje pobačaja prvo je zatražio mišljenje medicinske struke koja je jasno rekla kako život počinje začećem. To drugim riječima znači da su one nositeljice novog života, novog ljudskog bića pa tako s obzirom na odredbe spomenutog članka Ustava RH nema toga tko bi mogao nasilno prekinuti taj novi ljudski život. Bore li se to one za pravo legalnog ubojstva? Da bude još tragičnije Ustavni sud unatoč takvom mišljenju medicinske struke nije riješio pitanje Zakona o pobačaju već je perući ruke poput Pilata prepustio to nekom drugom sazivu.

KRV i POKOLJ

Možda su to „krvave“ fleke koje simboliziraju zločine počinjene na Bleiburgu, Hudoj Jami, Mariboru ili na nekom drugom stratištu od njih 1700 do sada poznatih. Označava li ta crvena boja ono što će Hrvati ponovo doživjeti od tzv. „antifašista“ i to u smislu crne parole viđene u Beču  kod prosvjednika protiv komemoracije na Bleiburgu. Iako je na tom transparentu bila napisana parola koja zove na ubijanje – zločin, navedenu parolu nije maknula austrijska policija. Pisalo je kako treba dovršiti ono što je Tito započeo i nije dovršio, a što se odnosi na likvidacije u poraću koje slavi i zagovara ekstremna ljevica. Nije li stravično kada bivši hrvatski predsjednik na proslavi rođendana jednom od 10 najvećih svjetskih ratnih zločinaca kaže kako fašizam kruži Europom te kako  fašizam uvijek završi pokoljem. Gdje on to u Hrvatskoj, a i Europi vidi fašizam? Prijeti li to on ne daj Bože neistomišljenicima  u Hrvatskoj i Europi? Pokolj koji on spominje govori o tome kakav je to bio partizanski antifašizam. Savki čovjek s imalo savjesti srami se i osuđuje takav zločin koji se skriva iza poštenog antifašizma. Bez suda i mogućnosti na obranu likvidirane su stotine tisuća ljudi među kojima mnogo staraca, žena i djece. Pravna znanost to zove GENOCID.

CENTRALNA PROSLAVA ZLOČINA

I ove godine apologeti komunističkog sustava i neutješeni Jugoslaveni  došli su danas (25. svibnja) u Kumrovec da obilježe rođenje jednog od 10 najvećih svjetskih zločinaca, Josipa Broza Tita. Opet se Kumrovcem vijori simbolika pod kojom su u i nakon II Svjetskog rata počinjeni mega zločini te simboli pod kojima je izvršena agresija na Republiku Hrvatsku. To su simboli pod kojima su počinjeni stravični zločini u Vukovaru, Ovčari, Četekovcima, Škabrnji, Aljmašu i mnogim drugim mjestima diljem Hrvatske. Unatoč Rezoluciji Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima  HAZU nije osudio ove simbole i zabranio ih već ih je upravo suprotno mišljenju Europe i svijeta legalizirao. Da nije tragično bilo bi komično.

BOG: „JA SAM S VAMA“

No, Bog uvijek na kraju kaže svoje. Isto kao kad je rekao: ¨“Ovo je moj sin voljeni. U njemu mi sva milina“ danas je svima poslao jasnu poruku kako je uz one koji su učestvovali u Hodu za život. Upravo za vrijeme Hoda za život na nebu se oko sunca pojavio veliki sjajni krug, a krug je oduvijek bio simbol života. Zato svi vi koji ste hodali za život ne bojte se jer je Bog uz vas. To je bio jasan znak  Božje ljubavi prema Hrvatskom narodu koji nam kaže da i dalje hodamo i slijedimo njegovog sina Isusa Krista, jer on je put, istina i život. I nadalje budimo oni koji šire ljubav, toleranciju i istinu.

Zoran Čapalija – Čaplja/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari