Pratite nas

Kolumne

Davor Gjenero: Čija je zastava izgorjela u Beogradu?

Objavljeno

na

Jedini primjereni odgovor na Šešeljevo divljanje u Beogradu postavljanje je pitanja vlastima u Srbiji: Zašto ta osoba nije ondje gdje joj je mjesto?

Spaljivanje zastave tijekom javnog prosvjeda uvijek se smatralo drastičnim potezom. Spaljivanja vlastitih nacionalnih zastava obično se događaju u radikalnim protusistemskim protestima, a javno spaljivanje zastave strane države na neki je način izraz objave rata toj zemlji od strane skupine koja prosvjeduje. Islamski militantni prosvjedi nezamislivi su bez spaljivanja zastava SAD, Izraela, Velike Britanije, a radikalni protudemokratski euroskeptici često se na javnim skupovima poigravaju spaljivanjem zastave Europske unije. Protu-NATO demonstracije ponekad su popraćene spaljivanjem simbola Sjevernoatlantskog savezništva, piše Davor Gjenero za direktno.hr

[ad id=”68099″]

U hrvatskoj povijesti spaljivanje mađarske zastave u Zagrebu 16. listopada 1895., u vrijeme kad je car i kralj Franjo Josip boravio u Zagrebu i otvorio zgradu HNK, jedan je od prijelomnih događaja nacionalne političke povijesti, a taj protest protiv Khuenove vladavine i protiv podređena statusa Hrvatske unutar Austro-Ugarske monarhije, bitno je odredio političku sudbinu grupe studenata koji su poslije tvorili hrvatsku političku i kulturnu elitu.

U većini država spaljivanje zastave kazneno je djelo. Doduše, neke zemlje različito tretiraju spaljivanje svoje ili zastave neke druge države. Totalitarni i autoritarni sustavi, koji vlast održavaju izazivajući napetosti prema zemljama u okruženju, potiču spaljivanje neprijateljskih zastava i onih zastava koje simboliziraju drukčiji, dakle, demokratski politički poredak.

Taj je čin dio „ratnih rituala“ i kad se negdje javno spaljuje zastava susjedne države ili vodećih država suprotstavljanoga vojnog savezništva, radi se o svojevrsnoj objavi rata toj državi ili političkom savezništvu od strane dijela građanskog društva koje stoji iza prosvjeda. Unatoč tome što je Hrvatska prije dva desetljeća bila žrtvom agresije, niti tada, niti poslije u nas nisu uspostavljani rituali spaljivanja ičije zastave, a nesretna epizoda iz 1895, koju su predvodili studenti, dakle, skupina visoko obrazovanih, ali mladih i neodmjerenih ljudi, ostavila je dubok politički trag do današnjeg dana.

Politička tradicija Srbije bitno je drukčija. Još prije koju godinu nisu se spaljivale samo zastave susjednih zemalja ili ključnih zemalja EU i Euroatlantskog savezništva, nego je organizirano spaljivanje njihovih ambasada, sada se to vidi, u suradnji s najvišim vrhom represivnog aparata u zemlji. Šešelj, koji se vratio u Srbiju na privremenu slobodu, prije izricanja presude Haaškog tribunala, spaljivanje zastava „neprijateljskih“ zemalja pretvorio je u uobičajeni radikalski politički folklor, pa su se javne vlasti, koje su Šešeljev povratak tretirale kao nešto normalno, našle u izrazito neugodnoj situaciji.

Nije, naravno, nevažno u kakvoj se konstelaciji političkih odnosa događaju spaljivanja zastava. Hrvatski studenti s kraja devetnaestog stoljeća palili su mađarsku zastavu, ali klicali kralju Franji Josipu. Kažnjeni su, međutim, ne samo zatvorom, nego i zabranom nastavka studija u Zagrebu, što je utjecalo na drastično mijenjanje njihovih dotadašnjih političkih prioriteta, a zabrana studiranja u Zagrebu na neko ih je vrijeme rasula po europskim sveučilištima.

Šešelj u Srbiji obnavlja tradiciju spaljivanja zastava u trenutku kad se i inače, u političkoj areni, i bez njega, događaju tektonske promjene. Nagađa se da predsjednik Tomislav Nikolić, donedavni stranački kolega premijera Vučića, ali otvoreni euroskeptik i zagovornik oslanjanja Srbije na autoritarni režim Vladimira Putina u Rusiji, namjerava osnovati novu stranku i tako razdijeliti naprednjake, što ih sada predvodi Aleksandar Vučić. Vučić, pak, godišnjicu djelovanja svoje vlade, 27. travnja, namjerava obilježiti ozbiljnim promjenama u njoj. Nagađa se o postojanju dvaju scenarija, jedan predviđa raskid koalicije sa Socijalistima Ivice Dačića, a drugi „sječi“ najutjecajnijih članova Vučićeve Srpske napredne stranke u Vladi.

Vučić je nastojao pokrenuti proces europeizacije Srbije, ali blokiraju ga i predsjednik Republike, koji vodi paralelnu vanjsku politiku bliskosti s Rusima, nespojivu s europskim ambicijama Srbije. Kad je Šešelj bio pušten iz Haaga na privremenu slobodu i pokrenuo radikalizaciju političke retorike u Srbiji, Vučić nije prepoznao da kompromisima i toleriranjem Šešelja ugrožava svoj europski profil. Sad se može spasiti samo odlučnim političkim djelovanjem.

Nakon hrvatskog pritiska, prije svega, onog nove predsjednice Republike i skupine konzervativnih europarlamentaraca, drugostupanjsko vijeće Haaškog tribunala odlučilo je da se Šešelj mora vratiti u Haag. Umjesto da iskoristi i provede taj zahtjev, Vučić konstruira urotničku teoriju i tvrdi da to Zapad, poigravanjem sa Šešeljem, kažnjava njega zbog njegova govora na obljetnicu NATO-ve intervencije protiv Miloševićeva režima 1999. godine, kojom je zaustavljen Miloševićev genocid Albanaca na Kosovu.

Nakon što je pred zgradom jedne od grana vlasti, pred „Palačom pravde“, dakle, sjedištem sudbene vlasti, uz prisutnost policije, Šešelj spalio hrvatsku zastavu, javne vlasti mogle su učiniti samo jedno – uhititi ga zbog kaznenog djela u počinjenju kojeg je uhvaćen doslovno in flagranti, a to uhićenje iskoristiti za pokretanje njegova transfera u Nizozemsku, radi predaje haaškom sudištu. Za Hrvatsku, kao članicu EU važno je da Srbija ispuni osnovni preduvjet za održavanje na životu pregovaračkog procesa s EU – punu suradnju s ICTY. Jasno je da Haaški sud ima prioritet pred domaćim pravosuđem, pa kazneni progon Šešelja zbog spaljivanja hrvatske zastave, kao i prethodnog naređivanja spaljivanja američke, europske, kosovske i NATO-ve zastave, morat će pričekati njegov povratak s odsluženja haaške kazne.

Hrvatska ima pravo osjećati se ugroženom zato što je jedna skupina u Srbiji javno deklarirala svoju spremnost na rat protiv Hrvatske. Jasno je da njena nacionalna sigurnost, kad je riječ o odnosu sa Srbijom, ovisi o tome što će ova odlučiti o svojoj vlastitoj perspektivi. Prevlada li u Srbiji ona politika, koju je do jučer zastupao premijer Vučić i nastavi li ona postupno usvajati europske standarde, Hrvatska dugoročno može računati na stabilizaciju odnosa uz granicu i sigurnost. Prevlada li, međutim, Nikolićev koncept „euroazijskog“ povezivanja Srbije s Putinovim autoritarnim režimom, to ne znači da će Rusija stvarno integrirati Srbiju u svoju interesnu sferu, ali je sigurno da će tip napetosti, kakve je ovog puta generirao Šešelj, postati političke konstante, a da će Rusija sustavno, uz pomoć Srbije, destabilizirati europsko jugoistočno susjedstvo.

Kad se u susjednoj državi odvijaju osjetljivi procesi, onda se ne povlači veleposlanika na konzultacije, jer se efikasno upozorenje može poslati i bez toga. U takvim se prilikama na neki način diplomatski „hoda na prstima“, jer sigurno da Hrvatskoj nije cilj oslabiti proeuropske i ojačati autoritarne ili totalitarne snage u Srbiji, bilo one okupljene oko Šešelja, bilo one oko predsjednika Nikolića.

U Hrvatskoj većina političara, pogotovo vladajućih, zaboravlja činjenicu na koju predsjednica Republike stalno nanovo upozorava: Hrvatska je članica EU i NATO-a i svoje ponašanje mora prilagoditi činjenici da je dio tih savezništava. Hrvatska zastava već je „gorjela“ u Beogradu, i to onda kad su gorjele zastave EU i NATO-a. Sada je Hrvatska samo dodatno apostrofirana i kao članica EU i kao članica NATO savezništva. Na to se ne reagira uvrijeđeno, nego odlučno. Jedini primjereni odgovor na Šešeljevo divljanje u Beogradu postavljanje je pitanja vlastima u Srbiji: Zašto ta osoba nije ondje gdje joj je mjesto?. Oštrije pitanje glasi: Jeste li time što niste uhitili bjegunca pred organima međunarodnog prava zato što uništava hrvatsku zastavu pred zgradom državnih vlasti Srbije, u nazočnosti državnoga represivnog aparata, vi u javnim vlastima Srbije jataci tog bjegunca? Kad hrvatski europarlamentarac Andrej Plenković kaže da Srbija neće moći otvoriti niti jedno pregovaračko poglavlje tako dugo dok Šešelj nije u Haagu, on ne govori o „hrvatskoj blokadi“ europskih pregovora sa Srbijom već samo upozorava na primjenu temeljnoga pregovaračkog standarda.

Umjesto demonstracije uvrijeđenosti, hrvatske su vlasti Srbiji morale poslati jasno europsko upozorenje: Hrvatska podupire želju Srbije da postane članicom EU, ali od nje očekuje da ispunjava svoje obveze, pa i da spriječi da bjegunci od međunarodnog prava čine političke štete. Isto tako, od vlasti Srbije Hrvatska očekuje da se ponašaju sukladno načelima vladavine prava, da poštuju judikaturu međunarodnih sudišta, da sankcioniraju negiranje genocida i agresije Miloševićeva režima na susjedne države.

Tako dugo dok premijer Milanović i njegovi ministri budu ulazili u „dijalog“ s protivnicima europeizacije Srbije, koji sudjeluju u tamošnjim vladajućim strukturama, a pogotovo dok to budu činili na tako primitivan način, kao što to svojim, navodno duhovitim, vulgarizmom čini ministar Matić, Hrvatsku niti u Beogradu niti u Bruxellesu neće tretirati ozbiljno. Racionalna je hrvatska politika samo ona, koja je čvrsto pozicionirana na dvjema bruxelleskim adresama – onoj europskoj i onoj euroatlantskoj, i koja bez velikih gesta uvrijeđenosti reagira u ovakvim situacijama. A hrvatsku zastavu u Beogradu danas moraju braniti i NATO i EU, jer dok je gorjela hrvatska zastava u Beogradu, „gorjelo je“ figurativno i ostalih 27 zastava zemalja članica EU i jednako toliko zastava članica NATO saveza.

Autor: Davor Gjenero

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pobuna periferija protiv arogantnih središta moći u Europi

Objavljeno

na

Objavio

Vijest da je u španjolskoj pokrajini Andaluziji po prvi put u tamošnji lokalni parlament ušla ekstremno desna stranka Vox munjevito se proširila po europskim medijima premda izborna pobjeda te stranke nije baš dojmljiva, ali riječ je o „najsocijalističkijoj“ provinciji u Španjolskoj u čijoj su središnjici na vlasti socijalisti s klimavom manjinskom vladom.

Nešto kasnije prigodom biranja predsjednika njemačke Kršćansko-demokratske unije pobijedila je političarka iz provincije pod čudnim imenom Annegret Kramp-Karrenbauer, kraticom A.K.K, dok je samouvjereni milijunaš i bivši političar, Friedrich Merz, iako siguran u svoju pobjedu, ostao kratkih rukava.

Već četiri tjedna u Parizu i drugim francuskim gradovima događaju se nasilničke demonstracije koje su najprije bile uperene protiv povećanja cijena benzina da bi uskoro bile pretvorene u ultimativno traženje da mladi i u početku nadobudni predsjednik Emmanuel Macron dade ostavku.

Francuska vlada dosad uzaludno nudi pregovore tzv. žutim prslucima, demonstrantima uglavnom s periferija gradova koji se bune protiv arogantnih središta moći u Parizu. Predsjednik Macron, dok ovo pišemo, čeka da se stiša pobuna u varavoj nadi kako će proći bez trajnijih posljedica, no to će biti samo jedna od njegovih krivih procjena situacije u društvu koje odbija prihvatiti njegove do kraja nepromišljene reforme.

Junker

Moji francuski informanti odavno su me upozoravali da Macron živi u nekom svom „paralelnom svijetu“ koji nema veze sa stvarnim stanjem u francuskom društvu. On je uvijek bio bogataš i nije shvaćao da i u tako bogatoj zemlji kao što je Francuska ima mnogo siromašnih ljudi.

Sve navedene bune protiv vladajućih struktura u mnogo čemu se razlikuju, isto kao što se razlikuju odbojni stavovi Mađarske, Poljske i u novije vrijeme Italije, protiv centralističkih zazubica središnjice EU-a u Bruxellesu, no zajedničko im je da se rađaju na periferiji gradova i europskoga kontinenta, dakle prostora koji imaju drukčija životna iskustva od političke klase u nacionalnim ili internacionalnim središtima moći.

Narode ili dijelove društva treba uvjeriti činjenicama i valjanim argumentima kako su neke reforme neophodne, a ako ih se ne može uvjeriti, od njih treba odustati barem za neko vrijeme.

Pojedinci i društveni slojevi na rubovima gradova i nacija s pravom se boje odluka anonimaca u internacionalnim agencijama i nadnacionalnim administracijama koje djeluju netransparentno. Preobilno plaćeni stručnjaci dobivaju podatke „s terena“ koje im šalju nepoznati izvori i to onda podastiru radom preopterećenim političarima u središtima moći, a oni onda potezima pera donose odluke koje se odnose na milijune osiromašenih ljudi kojima ne preostaje ništa drugo nego štrajkovi i ulične pobune ne bi li svratili pozornost oholih moćnika na svoja prekarna stanja.

Onima koji se nalaze „gore“ kao da su zamagljene oči pred stanjem onih koji su silom prilika dospjeli ili uvijek bili „dolje“. Zahvaljujući cementirajućim zakonima, ne događa se ono što je opisao Ivan Gundulić: „Kolo od sreće uokoli/ vrteći se ne pristaje: / tko bi gori, eto je doli/ a tko doli gori ustaje.“, (Osman, 1. pjevanje) .

Sve navedeno vrijedi i za Hrvatsku, ali Hrvati nisu Francuzi, Poljaci ili Talijani, Hrvati ne izlaze na ulice, kako sada izgleda, nego se sagibaju pod nepravdama ili jednostavno bježe iz svoje domovine koja je ne samo lijepa, nego bi mogla biti i bogata da ima neku drugu, bolju vlast. Hrvatski Ustav i zakoni sprječavaju svaku temeljitiju promjenu vlasti.

Skandalozno je već odavno da zastupnici nacionalnih manjina i tzv. dijaspore, koji su ušli u Sabor kao nekada plemići i predstavnici Crkve, dakle bez obzira na to koliko su dobili glasova na izborima, odlučuju tko će vladati u Hrvatskoj. Za Plenkovića je najvažnije imati određeni broj ruku u Saboru kako bi proturao svoje zakone koji kao da su napisani u Bruxellesu. Znakovito je da se, kad je riječ o glasovanju u Saboru, uvijek govori o „rukama“, a ne o „glavama“, dakle važan je broj ruku, a ne broj onih koji misle svojom glavom.

Stranačka rascjepkanost u Saboru nevjerojatno je velika. Dok u njemačkome Bundestagu ima samo pet parlamentarnih klubova, u našem ih je parlamentu 12 na broju, slovima dvanaest, dok je zastupnika u klubovima i izvan njih – 151! U Bundestagu sjedi 709 zastupnika, ali Njemačka ima 20 puta više stanovnika nego Hrvatska.

Kad bi se broj njemačkih parlamentaraca ravnao prema broju hrvatskih zastupnika s obzirom na činjenicu da je Hrvata oko četiri milijuna, a Nijemaca više od 80 milijuna, onda bi Bundestag trebao imati oko 3.000 zastupnika!

Ovo znači da u Hrvatskoj ima svega previše, ali samo u vladajućim strukturama, dok svega premalo kad je riječ o životnom standardu, odnosu naroda prema vlasti, budućnosti onih koji se nalaze na pragu života i situaciji onih koji su u trećem razdoblju svoga životnoga vijeka. Otuda pesimizam mnogih i beznađe mladih koji izlaz vide samo u bijegu iz Hrvatske u zapadne zemlje.

Hrvati bi trebali izaći na ulice i trgove i izražavati svoje neslaganje ne samo s vladom nego i cijelom političkom klasom, pa i oporbom koja je oboljela od političkoga daltonizma i ne vidi što se zbiva oko nje.

U Hrvatskoj sigurno ima onih koji bi to znali organizirati, ali očito oni nisu umreženi i nisu spremni djelovati kao, kako kažu Amerikanci, team work, podvrgavajući se unaprijed organiziranim strukturama. Primjera kako se to radi ima u nizu europskih zemalja, od Poljske do Grčke, od Francuske do Rumunjske. U Hrvatskoj se mnogo pametuje i premalo razmišlja o ostvarivim ciljevima.

Politika je bila i ostaje umijeće mogućega. No ništa se ne će dogoditi dok mase ne izađu na ulice i ne pokažu onima na vlasti i cijelom svijetu da treba mijenjati Ustav i zakone kako bi prema njima bili održani izbori i kao njihov rezultat bili izabrani oni koji će biti pravi predstavnici naroda. Bez navedenoga sve ostaje po starome, a to onda može završiti samo nacionalnom katastrofom jedne zemlje bez naroda.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik

 

Višnja Starešina: Cijela se Europa trese. A što radi Plenković?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Što Hrvati imaju razmišljati, ako za njih razmišlja Vlast?

Objavljeno

na

Objavio

Prosinac brzo odmiče, ima snijega, ali se zimska služba brine da brzo bude očišćen, otprilike kao saborska deklaracija o Hrvatima u BiH, koju je nekoliko vrlo diplomatskih ralica očistilo od „radikalnih“ zaključaka, pa ni elektronsko glasovanje nije prošlo da se ne uznemiruju velike sile izvana i male sile u Hrvatskoj, razni pusići i pusićke te ostatci ostataka SDP-a, znači svi oni koji i nadalje drže da Hrvatska treba Hrvate u BiH ostaviti na cjedilu i „ne miješati“ se, svi oni koji zbog sebe samih i svojih orjunaških predaka osjećaju jezu od jedinstvenoga hrvatskog narodnog korpusa koji združen – kao u Domovinskom ratu – predstavlja opasnost za klatež i sve više ju udaljuje od jugoslavenskih iluzija.

Rečeni bildtovi u Hrvatskoj hrane se i strašenjem Hrvata u Hrvatskoj koji sve teže žive, da se financijska pomoć beha Hrvatima njima uzima iz usta, da Hrvati izvan Hrvatske općenito nemaju što tražiti u političkom i društvenom životu Hrvatske jer tu ne plaćaju porez i slične budalaštine. Prenosi se ta, prividno financijska omraza, na hrvatske iseljenike u svijetu koji hrvatskoj blagajni i u ovim vremenima pridonose više no što se zna, a da ih se ne blokira raznoraznim smicalicama oni bi i vrlo rado investirali, jer novca imaju, ali osjećaju na svojoj koži otpor neumrlih starih birokratskih struktura, sve do lokalnih razina, to jest upravo na lokalnim u mnogim slučajevima njihove težnje padaju u vodu.

Osim toga, naši su iseljenici općenito vrlo nezadovoljni stanjem u Hrvatskoj, pa odmahuju rukom i sve se manje pokušavaju vratiti u sanjanu (nedosanjanu) domovinu. Dolaze ljeti ili oko Božića, posjećuju zavičaje, borave petanestak dana i odlaze. Prošloga tjedna sastao sam se s jednim od njih, prijateljem iz školskih dana, Velimirom. Poslije srednje škole, negdje šezdeset druge, preplivao je u Austriju da se spasi iz kumunističkog kaveza, neko je vrijeme bio i u Švedskoj, htjeli su skupinu njih, Hrvata, prebaciti u Rodeziju, ali je srećom završio u Kaliforniji i nakon mukotrpnoga snalaženja postao uglednim poslovnim čovjekom. Imućan je, očito, nije stavljao na velika zvona činjenicu da je upravo on financirao Tuđmana u vrijeme Franjina krstarenja Europom i Amerikom svršetkom osamdesetih godina, da je u vrijeme rata skupljao novac za sanitetski materijal itd., a Tuđman ga je posebno cijenio i volio.

I što sada govori Velimir? Da je teško razočaran putom kojim je pošla Hrvatska početkom dvadesetoga stoljeća, stanjem u Hrvatskoj, nelustriranjem, nježnim odnosom prema očitim protivnicima hrvatske države, koji koriste demokratski sustav i njegove „blagodati“ da ruju, podmeću klipove u žbice hrvatskoga bicikla koji se ionako teško kreće skliskim cestama. Njegov (naš) naraštaj već je u ozbiljnim godinama, zadnji koji je imao strastven odnos prema Hrvatskoj i hrvatstvu. Sljedeći naraštaj već je više-manje asimiliran u novim domovinama, osjećaj se gubi. No i taj prati što se događa u zemlji očeva i majki, ili već djedova i baka, te čujem od jednoga hrvatskog intelektualca koji je nedavno boravio u Kanadi, izjavu koja me je zapekla, ma prvi put sam bio zgrožen. Da, naime, Hrvati u svijetu, barem oni koje je susretao, „više ne će ni čuti za Hrvatsku“. Pretjerano možda, ali i takve izjave treba uzeti u obzir.

Pacificirana Hrvatska

U Hrvatskoj su razmišljanja ipak drukčija. Hrvatska je pacificirana, ljudi u anketama kazuju isto što i iseljenici, da je zemlja na krivom putu, ali to izgovaraju tako fatalistički neaktivno da se čovjeku diže kosa na glavi. Ako nešto i pokušaju, vide da ne prolazi. Vlast (vlasti) ih ignorira. Hrvati hoće novi izborni zakon? Ne može. Hrvati ne će Istanbulsku niti Marakeški kompakt koji izrijekom govori (usput) i protiv slobode medija – ali Vlast hoće, i gotovo. Vlast je kompaktna. O marakeškoj stravi ne smije se izjasniti ni Hrvatski sabor – ni to Vlast ne dopušta. Vlast je odlučila da se nacionalna valuta zamijeni eurom, a da narod nije ni pitala. Pa ne će valjda ulica odlučivati hoće li „ustaške“ kune ili naprednu europsku valutu, bez obzira što primjerice Mađari, Česi itd. koji su stariji članovi EU odbijaju euro (kao i Marakeš).

Što Hrvati imaju razmišljati, ako za njih razmišlja Vlast? Hrvati su ionako kao mala djeca, ako im tko kaže da idu u Beograd, oni idu (1918.), ako im se kaže da idu u Bruxelles, oni idu, doduše metode su sada drukčije, više nitko ne puca na prosvjednike domobrane na Jelačić placu, nego se poseže za „demokratskim načinima“, što isključuje referendume, recimo. I ulazak u Europsku uniju bio je farsa, mijenjao se Ustav i mijenjao broj potrebnih glasova, pa je odlučila manjina. Hrvatska se svrstala, valjda da pobjegne od jugoslavenske mantre nesvrstanosti. Uz koga se svrstala? Uz napredne i razvijene europske zemlje u kojima su u tom trenutku i još godinama poslije bili na vlasti liberalni globalizatori, u nekima i sada.

Njima je cilj bio privesti oltaru male i nikakve, ne da ih učine većim i bogatim, nego da budu „resurs“, izvor iz kojega će crpiti ne više samo radnu, fizičku snagu nego i intelektualnu u svim područjima. Koliko Hrvatsku košta školovanje jednog vrsnog liječnika, fizičara, kemičara… Hajdmo to baciti na papir (ekran) i izračunati pa pomnožiti s toliko i toliko desetaka (stotina) tisuća, s tim da treba pridružiti i one s manjom spremom čije je obrazovanje isto tako, nešto manje, stajalo Hrvatsku. Gdje je ta matematika? Ja ju želim vidjeti, a onda usporediti s novcem koji „izvlačimo“ iz europskih fondova s beskrajim formularima koji raduju bruxellsku administraciju naraslu do čudovišnih oblika.

Pakleni plan

Mi, gospođe i gospodo, financiramo „razvijene“ europske zemlje koje su putem EU razvile mrežu za hvatanje hrvatskih srdela i krupnije ribe. Čini se da je i Vlast shvatila što se događa, pa u raspravi o financijskom okviru EU za razdoblje 2021.- 27. hrvatska Vlast diplomatski (a kako bi drukčije kada državnike nemamo) izjavljuje, citiram Plenkovića: „Kako se EU ne bi percipiralo kao prostor za odljev ljudi, treba nam snažna injekcija investicija iz europskog proračuna“. Percipiralo! Nije riječ o percepciji nego o činjenici da ista ta EU (stare članice uglavnom) ima svoj pakleni plan koji se ostvaruje: pokupiti što više pametnih ili barem snažnih ljudi iz izvora koji postoje u europskim zemljama, jugoistočnim, istočnim, ali i zapadnim (Španjolska, Portugal), a ako ne bude dovoljno onda dovedimo azijske i afričke migrante da popune praznine, što je i učinjeno – isprva divlje, neregularno, velikim pokretima masa, a kada se ljudi počnu buniti, onda pokušajmo (i to je učinjeno) regularnim navodno putovima, što dolazi na isto.

No, gdje je hrvatska pogrješka? Odnosno ne hrvatska, nego kriva procjena hrvatskih političara, takvih kakvi jesu, nikakvih? U nerazumijevanju upravo iste te Europe kojoj se upucavaju, u statičnosti razmišljanja i djelovanja, što je kobno. Jer se upravo ta Europa vrlo naglo počela mijenjati, liberalni globalizatori još se u nadnacionalnoj tvorevini samo noktima drže za stare zablude, a europski se narodi bude i vraćaju korijenima svoga suvereniteta, svoga ponosa (ako hoćete), svoje baštine i nacionalne svijesti. “Nove“ nacije (u stvari stare i prastare) udružuju se na rubovima stare EU (Višegradska skupina), ideja od Blatika do Crnog i Jadranskog mora svojevrsni je, dobro zamišljeni bunt protiv liberalnih, supranacionalnih euroglobalističkih težnja koje, usporedo, doživljavaju udarac koji nisu očekivale: bauk trumpizma nadvio se nad Europom, Steve Bannon luta Starim kontinentom i šalje poruke (prenose ga i hrvatske novine), ali se hrvatska politika pravi blesavom. Onaj tko ne zna čitati znakove vremena, osuđen je ostati zamrznut u vremenu.

Diverzantske skupine za razaranje hrvatske kulture

Ne ću reći ništa novo ako kažem da se iste, promašene tendencije i nadalje okreću na polju kulture, kao uvezene, neprilagođene pasmine.Više no u drugim zemljama, u Hrvatskoj je eurosajediniteljima uspjelo instalirati diverzantske skupine za razaranje hrvatske kulture, angažirajući nehrvatske i protuhrvatske elemente kojima je zadaća da u filmu, kazalištu itd. prokazuju svoju zemlju kao primitivnu i profašističku državu. Pa i u književnosti. Takve skupine i jedinke imaju čvrsto euro-EU-zaleđe, njih se poziva na festivale i sajmove gdje se druže sa sličnima, instaliranim u istočnim i drugim eu-zemljama, te se oni zatim uzajamno posjećuju i potiču, jedni frljići zovu druge da gostuju – sve dok se javnost zemalja koje prepoznaju tendencije ne pobuni i otjera mnoge s kulturne scene, da bi ostala kulturnom.

Postoji i nekakav eu-fond za filmove, primjerice, koji ne će dati novac tek tako, koji čita scenarije, pa ako je scenarij orijentiran nacionalno – nema novca. Ako je pisan u stilu tzv. novih europskih vrijednosti – ima novca. Umjetnosti odnosno paraumjetnosti se prepliću, ako frljići pretjeraju pa ih odasvud izbacuju, nađe se producent i redatelj koji će takvo kazalište prenijeti na film i proizvesti srbenke od već viđenog materijala, i eto nam ga opet. A u tisku su odavno instalirani orjunaši (filmski kritičari poglavito) čija je misija da javnosti objasne kako je riječ o vrsnim djelima.

Ta čudovišna simbioza eurosajedinitelja i orjune u Hrvatskoj već desetljećima sjajno funkcionira, a narod samo gleda. To jest ne gleda. Ne čita. Ne želi. Ali jednostavno ne zna kako da to kaže, svi su mu putovi zatvoreni. Zato će takvo stanje u kulturi i ostati sve dok ne dođe do širih nemira koji ne će biti uzrokovani zgražanjem nad opisanom kulturom, nego krupnim stvarima egzistencijalnim, ali će se onda početi raščišćavati i smeće u međuvremenu naneseno u kulturi i na drugim poljima. Deponiji se već grade.

Nekulturni skandal

Sve rečeno ne bi bilo moguće da u slučaj nisu umiješane hrvatske službene i neslužbene ustanove, neke manje, neke više, s uputama Vlasti da žmire i da ne budu, zaboga, i one nositelji nacionalnoga virusa koji bi oponirao eu-klateži, kako bi se bruxelleski lakaji mogli hvaliti uspjesima. U tom konglomeratu stradavaju i davni pokojnici, čak i onaj književnik koji je u svoje doba donio u Hrvatsku novosti iz tadašnje Europe koja nije bila EU, dotično Antun Gustav Matoš, starčevićanac, pravaš upravo iskonski. U subotu prošloga tjedna, dok sam u najžešćoj cikloni putovao u Dalmaciju, stigla mi je poruka da je Općinski sud u Vukovaru obavijestio zainteresirane o ovršnoj prodaji Matoševe rodne kuće na prijedlog Matice hrvatske (!). Hladnim sudskim rječnikom napisano je da se radi o nekretnini pod brojem tim i tim, a da je riječ o Matoševoj rodnoj kući – ne može se iz teksta zaključiti.

Kao što vjerojatno znate, i ja sam u odboru za dovršenje uređenja (ne)spomenute kuće i kulturnoga centra u njezinu sklopu, u Tovarniku, pa se ne mogu već danima oporaviti od te blasfemije, toga (ne)kulturnog skandala. A država za sada ništa ne poduzima. Apeliram na članove Matice hrvatske koji su cijelo vrijeme uglavnom poslušno šutjeli, da sada učine nešto po čemu će se njihov glas pamtiti. Ne treba to biti Deklaracija, ali barem izvanredna skupština. Ako imaju srca. Ako srca nema, onda više nema ni Kroacije.

Tako, znači, djeluje hrvatsko sudstvo, hrvatsko pravosuđe koje nikada nije bilo na nižim granama: bez sentimenta daje u ovršnu prodaju Matoša, s priglupim isprikama pušta na slobodu nasilnika koji ženskim glavama razbija umivaonike, nakon mnogih desetljeća dovodi, bez lisica, nekoliko srpskih zločinaca za koje će se, gnjidiće, naći neka rupa u zakonu ili postići politički dogovor u koaliciji, da se ne uznemiruju Srbi, štono veli Pupovac. A ni zdravstvo previše ne zaostaje za sudstvom, premda je stanje u zdravstvu općenito još ipak podnošljivo, ali ne će dugo. Slučaj preminulog dječaka iz Metkovića nije slučajan, što znam iz iskustva otprije petnaestak godina: moj najmlađi sin imao je tada deset godina, grčio se od bolova, vrlo visoka temperatura, pa ga odvedosmo u hitnu pomoć u gradiću pokraj Zagreba, liječnica ga ovlaš prepipa i kaže da je preosjetljiv, neka ga odvedemo kući i damo mu čajeka. Da, baš tu riječ pamtim – čajek. Srećom da je moja žena energična pa su maloga ipak uputili u Klaićevu, a ovi u Zaraznu, gdje se pokazalo da je riječ o streptokoku i jedva su dijete izvukli…

Drugi slučaj: vozim se neki dan tramvajem, slušam glasan razgovor mobitelom. Muškarac srednjih godina koji ne izgleda dobro, javlja obitelji: „Naručen sam za godinu dana… da, da, pa ništa, sada idem na autobus i vraćam se…“. Eto, to je fatalizam o kojemu sam govorio, vrlo bolesno stanje duha u Hrvatskoj.

U našoj zemlji sve dobro funkcionira samo kada nekoga treba oblatiti, pa ako nešto i jest u nas vrhunsko, kao nogomet recimo, i tu se umiješa država i njezino pravosuđe da destabilizira primjerice Luku Modrića upravo uoči prvenstva u Rusiji – o čemu je Modrić napokon progovorio. S njim u svezi, predlažem da se aerodrom u Zadru nazove ZRAČNA LUKA MODRIĆ. Tako će putnici iz bijeloga svijeta biti sigurni da su sletjeli u Hrvatsku.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari