Pratite nas

Kolumne

DAVOR GJENERO: Karamarko ne mora podnijeti ostavku! Očito se ne radi o sukobu interesa

Objavljeno

na

Ne, očito se ne radi o sukobu interesa. Njegova partnerica je imala ugovor s lobistom Petrovićem u vrijeme dok Karamarko nije bio u izvršnoj vlasti, što znači da nema niti sukoba interesa, niti rizika korupcije.

[ad id=”93788″]

Ugovor nije objavljen zato da bi se Karamarka dovelo pred Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa, nego da bi se spriječio racionalan razgovor o tome što Hrvatska treba raditi sa svojim vlasničkim udjelom u INA i na koji način riješiti napete odnose s drugim suvlasnikom – MOL-om, kaže politički analitičar Davor Gjenero kada smo ga upitali treba li prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko podnijeti ostavku.

Nakon što je objavljen ovaj ugovor i Karamarko osobno, ali i drugi akteri iz HDZ, imat će znatno manje manevarskog prostora zagovarati racionalno rješenje – kompromisno rješavanje spora. Arbitražni postupak sam je po sebi rizičan, a osim toga, u poslovnom sektoru vrijeme je uvijek važan čimbenik. Odlaganjem rješenja INA objektivno propada, ne događaju se investicije, a šteta je dugoročna. Ovo je pitanje koje se ne može rješavati u javnosti i uz buku podignutih strasti, a objavljivanjem ovog ugovora, koji sam po sebi ne kompromitira Karamarka, stvara upravo takvu atmosferu. To znači da je vrlo vjerojatno da će ova vlada biti primorana nastaviti voditi promašenu, dugoročno štetnu politiku konflikta sa suvlasnikom u INA, kakvu je vodila i prethodna administracija, kaže Gjenero.

Predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Dalija Orešković drži kako za sada objavljeni podaci o poslovnom odnosu između supruge potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka i njegovog prijatelja, savjetnika mađarske naftne kompanije MOL, Joze Petrovića ne upućuju na to da je došlo do povrede zakona, ali ukazuju na “postojanje određene interesne povezanosti” zbog koje je Karamarko “dužan otkloniti svaku sumnju u sukob interesa”.

S obzirom na Karamarkovu najavu da će od Povjerenstva zatražiti da “detaljno istraži ovaj slučaj i o tome izvijesti javnost”, Orešković ističe da će Povjerenstvo, kada dobije takav zahtjev, u roku od 15 dana donijeti odluku o eventualnom pokretanju postupka.

„U ovom trenutku podatak objavljen u jednom tjedniku ne upućuje na to da je došlo do povrede zakona”, kazala je Orešković Hini u povodu članka “Nacionala”.

Taj tjednik navodi da je Josip Petrović preko svoje tvrtke za usluge i medijske analize u razdoblju nakon dolaska Karamarka na čelo HDZ-a gotovo pune dvije godine plaćao usluge tvrtki Drimia, u vlasništvu tadašnje Karamarkove partnerice, a sada supruge Ane Šarić (sada se preziva Karamarko). Nacional je objavio i ugovor između Petrovićeve tvrtke “Peritus Savjetovanje” i tvrtke “Drimia” iz kojega se vidi da je od od 1. veljače 2013. do 31. siječnja 2015. tvrtka “Drimia” primala 2500 eura mjesečno da za Petrovića prati stanje na energetskom tržištu.

Orešković objašnjava da takav oblik poslovnog odnosa nije zabranjen, ali da okolnosti koje su danas javno objavljene “predstavljaju postojanje određene interesne povezanosti”.

“Ta interesna povezanost može ugroziti objektivnost gospodina Karamarka prilikom donošenja odluka u svojstvu prvog potpredsjednika Vlade, što znači da one za njega predstavljaju potencijalni sukob interesa i situaciju kojom je Karamarko dužan upravljati na način da otkloni svaku sumnju građana i javnosti u to koji su bili motivi za proces donošenja odluka tijela vlasti, dakle, Vlade RH, u predmetu Ina-Mol”, poručila je predsjednica Povjerenstva.

Povjerenstvo, dodaje Orešković, u ovome trenutku, pa čak ni na temelju danas objavljenih podataka, nema potvrdu da je već došlo do neke odluke u čijem bi donošenju sudjelovao Karamarko, a u kojoj nije pravilno upravljao situacijom potencijalnog sukoba interesa. “Međutim, ako se takve okolnosti naknadno saznaju onda će Povjerenstvo raspravljati na javnoj sjednici i s obzirom na utvrđene i objavljene podatke donijeti odluku”.

U pogledu Karamarkove najave da će zatražiti mišljenje Povjerenstva, kao i dvaju zahtjeva da Povjerenstvo o cijelom slučaju pokrene istragu, Orešković navodi da će, kada ih zaprime, na javnoj sjednici “donijeti bilo odluku o pokretanju ili nepokretanju postupka”.

“Ako zaprimimo zahtjev za mišljenjem, mi ćemo mišljenje dati nakasnije u roku od 15 dana. To je naša obveza, kao što nam je obveza povodom zaprimljene prijave donijeti odluku o pokretanju odnosno nepokretanju postupka”, kazala je.

Mostov saborski zastupnik Miro Bulj u utorak je pozvao Povjerenstvo da provjeri sve saborske zastupnike, premijera, ministre i potpredsjednike Vlade imaju li ikakvu suradnju s MOL-ovim konzultantom Josipom Petrovićem ili izravno s MOL-om te utvrdi je li u potpisivanju bilo kakvih ugovora bilo sukoba interesa. Također, SDP-ovac Bojan Glavašević, bivši pomoćnik ministra branitelja, na svom je Twitteru objavio kako je od Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa tražio da provjeri takve sumnje.

A u izjavi za javnost, Karamarko je rekao sljedeće.

Poslovanje tvrtki moje supruge više je puta tijekom proteklih godina, isključivo s ciljem stvaranja političkog pritiska na mene osobno, bilo metom istraga različitih državnih organa poput PNUSKOK-a, Porezne uprave i različitih inspekcija. Niti jedan od navedenih državnih organa u poslovanju tih tvrtki nikada nije utvrdio niti najmanju nepravilnost.

Kad su u pitanju optužbe za mogući sukob interesa mene osobno, a zbog suradnje tvrtke moje supruge s drugom privatnom tvrtkom i to za vrijeme dok nisam bio član Vlade, najavljujem kako ću još danas osobno uputiti službeni zahtjev Povjerenstvu za sprječavanje sukoba interesa da detaljno istraži ovaj slučaj i o tome izvijesti javnost.

Tijekom cijele svoje karijere sam uvijek strogo odvajao privatno i poslovno, posebno kad je riječ o osjetljivim pitanjima od nacionalnog interesa, a to ću nastaviti činiti i dalje.

Ivan Klarić/Politika plus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kremaljsko-bruseljski zagrljaj

Objavljeno

na

Objavio

Gledam i slušam, i ne mogu vjerovati! Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić svečano se u moskovskomu Kremlju obraća domaćinu: „Poštovani prezident Vladimir Vladimirović Putin, pozdravljajući i čestitajući Den narodnoga jedinstva, spasibo – na Ordenu družbe i prijateljstva na blago naša dva prijateljska goroda, goroda Moskve i goroda Zagreba…“ itd.

Dobro, reći ćete. I mi smo gledali i slušali. Ali nikako ne shvaćamo što to diže tvoju nevjericu kao prepelicu iz parloga? Možda ti ide na živce Bandićeva slava? Ne možeš vjerovati da se nekadanji ministrant kod fra Blage Brkića u Ružićima, potonji „stručno-politički radnik za ONO i DSZ“ Općinskoga komiteta SKH na zagrebačkoj Peščenici i na posljetku najdugovječniji gradonačelnik Grada Zagreba – ukratko, da se Milan Bandić vinuo na sam vrh slavenskoga svijeta! I da je toga i takva Milana Bandića prvi čovjek slavenskoga svijeta, Vladimir Vladimirovič Putin, okitio Redom prijateljstva! To tebi ne ide u glavu, pa iz tebe cvile samo zavist ili zloba.

Ni govora! Čudni su puti Gospodnji. Pred svakim od tih putova ja samo sklapam ruke. Vaša sumnjičenja ne poričemo ni ja ni moja krjepost. Poriču ih – u ovo „postčinjenično doba“ – sirote činjenice. Milan mi Bandić osobno nije učinio nikakvo zlo. Osobno se gotovo i ne znamo. Iste smo Crkve vjernici. Kakvi? Ja ne „zagledam u bubrege“. Nije mi Bandić ni ideološki protivnik. On od raspada komunizma nema nikakve ideologije. Ni u svjetonazornom smislu nije mi Bandić trn u oku. On me u tom pogledu uglavnom nasmijava. Sve u svemu, pojedinac imenom Milan Bandić ne zavrjeđuje moju javnu pozornost.

Pa zašto onda progovaram o njegovim najnovijim zgodama i nezgodama? Nisam li nakanio izvrgnuti ruglu hrvatskoga uglednika samo stoga što mi se taj uglednik ne sviđa?

Bandićeve zgode i nezgode mene zanimaju samo toliko koliko grade ili razgrađuju hrvatsku zajednicu. Što jest – jest: volim se podrugnuti. Ali nije mi ovaj put do toga. Da mi je do smijeha, moje bi potrebe posve zadovoljilo rusko televizijsko izvješće o Putinovoj dodjeli Reda prijateljstva Milanu Bandiću i hrvatsko medijsko „prigovaranje“ o prijateljstvu Milana Bandića s Arkanovim pobratimom Draganom Markovićem Palmom. Mogao bih se srditi na Bandića. Kako nije znao koga je – i u moje ime – pozvao u goste?! Mogao bih prezreti vođe braniteljskih udruga, jer Bandiću lukrativno povjerovaše i oprostiše. Kako to? Pa obje strane znaju da obje strane lažu, ali znaju i da jedna drugoj trebaju, a to je znanje dostatno da obje laži, dok Bandić pokajnički „guta žabe“, blistaju kao istine. No tu se samo od sebe nameće pitanje: Tko je u toj priči više ukaljao ideale Domovinskoga rata, Bandić ili braniteljski vođe?

Moja se neznatnost, slušajući Bandića u Kremlju, s drugih razloga zaprepastila. Nisam mogao vjerovati da čovjek pri zdravu razumu na takvu mjestu i u takvu povodu može izgovoriti onakvu hrvatsko-rusku leksičko-sintaktičku „zmešariju“ kakvu je, improvizirajući, složio i izložio zagrebački gradonačelnik. Bilo je tu svašta. Mene se najdublje dojmilo podvostručenje: „Orden družbe i prijateljstva“. Ruska je naime „družba“ hrvatsko „prijateljstvo“. I mislio sam: Bože, Bože! Kako je to moguće?! Pa ne mora zagrebački gradonačelnik znati ruski. Ne mora znati ni engleski. U Moskvi je mogao govoriti – hrvatski! Rusi bi ga razumjeli, bilo s prevoditeljem ili bez prevoditelja. Uostalom, mogao je naučiti napamet tih nekoliko rečenica zahvale na ruskomu.

Kako u „Mjesecu hrvatske knjige“ govorimo o učvršćivanju i razvijanju hrvatskoga nacionalnog identiteta, nekako sam se tako reći prirodno, slušajući zagrebačkog gradonačelnika u Kremlju, sjetio Jurja Križanića. Križanić je u XVII. stoljeću na osnovama govora svoga ozaljskog zavičaja pokušao svim Slavenima stvoriti zajednički jezik. I od toga sjećanja prožela me je grozna nelagoda. Je li moguće da se sveslavenstvo povukodlači?

Vi se smijete? Ali nije smiješno. Pustimo sad Bandićevo i Palmino zagrebačko-jagodinsko jugoslavenstvo. Od njih ni ja ne očekujem nikakvo „Gramatično izkazanje“. Ali razumno je bojati se Berlina i Bruselja. Odande bi, bude li škuda, moglo poteći mnoštvo čuda. Jedno je ove godine, usred „Mjeseca hrvatske knjige“, najavio rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras pod lukrativno naprjednim imenom: „Zajednica sveučilišta Jugoistočne Europe i Zapadnoga Balkana“.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Memorandum II: Stoljeće terora je ‘stoleće pobednika’, a poraz u Oluji je ‘pogrom’

Objavljeno

na

Objavio

Pišući o jednoj od dvije posljednje projekcije u službenom programu za 2018. Festivala domoljubnog filma Gordan Lederer, JuL je u internetskom izdanju od 11. studenoga 2018., dopustio da njegov novinar na zadatku pusti zločestoj mašti na volju i pritom temeljito prešuti film koji govori o srbijanskome zločinu na Ovčari 1991. Svašta je domislio, kao da film o kojemu piše nije gledao. A jest. Nije bez razloga voditelj završne večeri FDF-a na početku svečanosti u Zaprešiću pozdravio sve koji su došli, pa i one koji su došli po zadatku.

To što je svjetski priznati filmski kritičar, zapravo novinar na zadatku s precizno definiranom zadaćom – nadrobio o filmu „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018. – od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca“, spada u anale nikad ukinutoga agitpropa KPJ (radi non-stop od 1937.). Filmski kritičar, koji se uglavnom bavi vanjskopolitičkim temama po jugosfernim medijima, nije, niti je mogao, opovrgnuti nijednu činjenicu iznesenu u dokumentarcu. A, ipak, zadatak etiketiranja filma i redatelja, posredno i FDF-a, trebao je nekako obaviti bez obzira na činjenice, prema onoj znamenitoj akademika SANU – „mene ne zanima istina, ja znam tko je u pravu“ – poznatoga po vanjskopolitičkoj poemi „Ćeraćemo se još“. E, duh toga „ćeranja“ podmazuje se i vreba i danas, no, u Hrvatskoj zabranjena je tema.

Od hrvatske šutnje preko Ovčare do „glavu dolje, ruke na leđa“

Znano je da u jugoslavenskim odnosima koji i danas prekomjerno drmaju Hrvatskom, dopušteno je samo jugomitovima i serbomitovima da ih „ceo svet razume“, a evo sad hrvatskoga dugometražnoga dokumentarca realiziranoga bez kune državnoga proračuna, oslobođenoga od jugolanaca s neoprostivom bezobraštinom – prijevodom na engleski. Što je onda preostalo, a da se zadatak izvrši? Agitacija i propaganda. Etikete i denuncijacija. Bavljenjem onim čega u filmu nema i prešućivanjem osnovne teme filma. Zamutiti vodu.

Tu su se nakladnik i pisac domaće zadaće pokazali odličnim režimlijama režima prenesenoga iz jugokomunizma u hrvatsku demokraciju. Ako mi ne vjerujete, vjerujte vlastitoj zdravoj pameti i pročitajte vrelo na poveznici. Tekst se u cijelosti može razumjeti tek kad se stavi u kontekst balkanske filmske kritike relevantnih kritičara, dva Aleksandra, Vučića i Vulina. Njihove su interpretacije Sedlarova filma očito poslužile kao „savremena“ podloga jutarnjega jadikovanja. Iako su Vučić i Vulin filmske kritike objavili prije negoli je film publika vidjela, JuL više vjeruje beogradskoj kritici negoli zdravim očima.

Sad kad ste, nadam se, jutarnji chicken shit pročitali možemo reći da je napisan nabrzaka, po osnovnoj špranci agitacije i propagande iz 1945. i srbijanskim državnim kritikama iz 2018. Već dugo jadnije domaće zadaće nisam pročitao. Pisana je prema receptu „kad čujem za kulturu, odmah se mašim pištolja“ sada prepjevanim u „kad čujem za demontažu naših mitova, ‘smesta’ ću da etiketišem narodne neprijatelje i odbranim neuki narod“. Rad zavrjeđuje pohranu u arhiv partijske škole u Kumrovcu! Škole koja je učila komuniste kako hrvatski šutjeti i kako nametnuti šutnju kao jedinu politiku cijeloga jednoga naroda.

Poražene snage u Domovinskom ratu ne mogu smisliti demontažu jugoslavenskih, komunističkih i velikosrpskih mitova. Njih su desetljećima bez otpora plasirali u domaću i svjetsku javnost pumpajući ideološku tezu o genocidnim Hrvatima nedostojnim vlastite države. Na tim su mitovima nadograđivali i hranili osnovnu ideju jugoslavenstva koje je zapravo prikriveno velikosrpstvo, kako to i proizlazi iz činjenica u proteklom stoljeću, djelomično obuhvaćenih i u filmu. Domaća zadaća pokušava Sedlarov film kriminalizirati, misleći da je Republika Hrvatska još i danas SRH s dva konstitutivna naroda. Jednomu je namijenjena blagodat „bratstva i jedinstva“, a drugome „hrvatska šutnja“ o kojoj je film progovorio u kontekstu srbijanskoga terora „after 1971.“ , ali i u produžetku u srbijanskim logorima kad šutnja prelazi u zapovijed hrvatskim logorašima – „glavu dolje, ruke na leđa“. Odnosilo se to na one žrtve koje su preživjele Ovčaru i ostalih više od 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica srbijanskoga terora samo u posljednjoj srbijanskoj agresiji.

Memorandum II: Stoljeće terora je „stoleće pobednika“, a poraz u Oluji je „pogrom“

Film koji smeta poraženim snagama u Domovinskom ratu jutarnji agitprop etiketirao je kao „pogromaško-propagandni uradak Jakova Sedlara“. S onom lakoćom kojom je ove godine u Bačkoj Palanki Srbija službeno proglasila besprijekornu Oluju „pogromom“. Odlučio je stoga agitprop, osokoljen i Bandićevim zagrebačkim susretom s okorjelim četnikom, demonstrirati jugoslavensku doktrinu obrane i društvene samozaštite, kako bi obranio hrvatski narod od Sedlara i njegovih napada, a sve zbog toga da se ne dogodi i unutarnja „Oluja“ po uzoru na onu koja je otpuhala „stoleće pobednika“. Braniti hrvatski narod od istine nije neki hvalevrijedan posao. No, ono i dsz mora reagirati, budući da istina poražene boli preko svake mjere. Pritom je, dakako, Sedlarov napad na Hrvate izmišljen, kako i priliči okorjelim režimlijama. Podmetni, pa udri!

VurusicSedlar je, vjerujte mi na riječ, u dvorani doživio ovacije populista, marginalnih skupina i nepismenih Hrvata. I to prije i poslije projekcije filma „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Od izraelskih „populista“ ovacije je doživio i nekoliko dana ranije u Izraelu u povodu jednoga drugoga filma, važnoga za Izrael koliko i „Sto godina srbijanskoga terora…“ za Hrvatsku. Koliko sam vidio s desne strane zaprešićke dvorane okrenut platnu, ovacijama se nekoliko metara udaljen od mene srčano pridružio i Amerikanac židovskoga podrijetla, filmski producent Stephen Ollendorff.

Očito je novinar na zadatku projekciju pratio iz žablje perspektive, pa nije mogao vidjeti što se zapravo događa na platnu i u dvorani, u kojoj su sva mjesta bila popunjena, stoga je napadnuti narod morao i stojeći podnositi Sedlarove udarce. Branio se od Sedlara, stojeći i sjedeći, plješćući mu od sveg srca, kao Srbi tenkovima JNA kad su gmizali prema Vukovaru dok se u Beogradu smišljalo konačno rješenje na Ovčari – prema rješenju provođenom u četiri koncentracijska logora u Beogradu u kojemu su još 1942. skončali Židovi u Srbiji. Jutarnji uradak zaudara na ustajalu močvaru, kreket i komarce. Komarci i žabe nisu mogli primijetiti kako su na projekciju stigli ne samo brojni Zaprešićani, već i dobronamjernici iz Kaštela, Zagreba, Podravine, Krapine, Zadra, Marije Gorice, Hercegovine, Brdovca, Bistre, vidjeh i jednoga iz Argentine… Došli su unatoč medijsko-ideološkoj okupaciji u kojoj živimo, provođenoj prema stoljetnoj jugoslavenskoj tradiciji koju Sedlarov film iznosi na svjetlo dana.

Zadatak je nametnuti hrvatsku šutnju o kontinuitetu srbijanskoga terora

Čitateljima, koji nisu bili na projekciji, ostavljam neka sami odgovore na pitanja: Čiji su glasnogovornici JuL i njegovi novinari na specijalnim zadatcima? Ekipe iz Bačke Palanke okupljene 4. kolovoza 2018. na događanju srpskoga naroda pod geslom „Oluja je pogrom“? Ili samo njihovim medijskim i političkim slugama u Hrvatskoj? Jesu li JuL i njegovi novinari na zadatku usađivanja hrvatske šutnje, zato da Srbija u Hrvatskoj lakše provodi svoje interese? Jesu li ustaše svi Hrvati koji su se u različitim povijesnim razdobljima suprotstavili kontinuiranome srbijanskom teroru od 1918. do 2018.? U kakvoj su svezi i korelaciji ubojstva Radića, Sufflaya, Pilara, Hebranga s kamenovanjem svetoga Stepinca u Zaprešiću 1946. i zasad samo medijskim kamenovanjem zaprešićke premijere filma redatelja Jakova Sedlara godine 2018., samo dva dana poslije akcije srbijanskih službi protiv nezaštićenih hrvatskih državljana, hrvatskih branitelja protiv srbijanske agresije, Zorice Gregurić i Nikole Kajkića? Ima li tu nekakvoga kontinuiteta? Ili je samo riječ o sporadičnim incidentima u jugoslavenskom prometu?

Znam da se u pravilu, zbog opće kulture ophođenja ne odgovara na denuncijantske radne zadatke komaraca, ali ovaj put morao sam odustati od pravila i reagirati iz moralnih i braniteljskih razloga, pa i prijateljstva s medijski kamenovanima u naše dane. Zbog toga se ispričavam čitateljima. I obavještavam ih kako su poslije objave ovoga sramotnoga teksta, organizatorima Festivala domoljubnoga filma Gordan Lederer stigli pozivi za gostovanje u dva hrvatska grada i jednu općinu s naglaskom na film „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Uz pozive naslušah se i prigodnih ocjena jutarnje domaće zadaće, koje ne bih navodio, također zbog opće kulture javnoga ophođenja.

Nenad Piskač/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari