Pratite nas

Kolumne

DAVOR GJENERO: Karamarko ne mora podnijeti ostavku! Očito se ne radi o sukobu interesa

Objavljeno

na

Ne, očito se ne radi o sukobu interesa. Njegova partnerica je imala ugovor s lobistom Petrovićem u vrijeme dok Karamarko nije bio u izvršnoj vlasti, što znači da nema niti sukoba interesa, niti rizika korupcije.

[ad id=”93788″]

Ugovor nije objavljen zato da bi se Karamarka dovelo pred Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa, nego da bi se spriječio racionalan razgovor o tome što Hrvatska treba raditi sa svojim vlasničkim udjelom u INA i na koji način riješiti napete odnose s drugim suvlasnikom – MOL-om, kaže politički analitičar Davor Gjenero kada smo ga upitali treba li prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko podnijeti ostavku.

Nakon što je objavljen ovaj ugovor i Karamarko osobno, ali i drugi akteri iz HDZ, imat će znatno manje manevarskog prostora zagovarati racionalno rješenje – kompromisno rješavanje spora. Arbitražni postupak sam je po sebi rizičan, a osim toga, u poslovnom sektoru vrijeme je uvijek važan čimbenik. Odlaganjem rješenja INA objektivno propada, ne događaju se investicije, a šteta je dugoročna. Ovo je pitanje koje se ne može rješavati u javnosti i uz buku podignutih strasti, a objavljivanjem ovog ugovora, koji sam po sebi ne kompromitira Karamarka, stvara upravo takvu atmosferu. To znači da je vrlo vjerojatno da će ova vlada biti primorana nastaviti voditi promašenu, dugoročno štetnu politiku konflikta sa suvlasnikom u INA, kakvu je vodila i prethodna administracija, kaže Gjenero.

Predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Dalija Orešković drži kako za sada objavljeni podaci o poslovnom odnosu između supruge potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka i njegovog prijatelja, savjetnika mađarske naftne kompanije MOL, Joze Petrovića ne upućuju na to da je došlo do povrede zakona, ali ukazuju na “postojanje određene interesne povezanosti” zbog koje je Karamarko “dužan otkloniti svaku sumnju u sukob interesa”.

S obzirom na Karamarkovu najavu da će od Povjerenstva zatražiti da “detaljno istraži ovaj slučaj i o tome izvijesti javnost”, Orešković ističe da će Povjerenstvo, kada dobije takav zahtjev, u roku od 15 dana donijeti odluku o eventualnom pokretanju postupka.

„U ovom trenutku podatak objavljen u jednom tjedniku ne upućuje na to da je došlo do povrede zakona”, kazala je Orešković Hini u povodu članka “Nacionala”.

Taj tjednik navodi da je Josip Petrović preko svoje tvrtke za usluge i medijske analize u razdoblju nakon dolaska Karamarka na čelo HDZ-a gotovo pune dvije godine plaćao usluge tvrtki Drimia, u vlasništvu tadašnje Karamarkove partnerice, a sada supruge Ane Šarić (sada se preziva Karamarko). Nacional je objavio i ugovor između Petrovićeve tvrtke “Peritus Savjetovanje” i tvrtke “Drimia” iz kojega se vidi da je od od 1. veljače 2013. do 31. siječnja 2015. tvrtka “Drimia” primala 2500 eura mjesečno da za Petrovića prati stanje na energetskom tržištu.

Orešković objašnjava da takav oblik poslovnog odnosa nije zabranjen, ali da okolnosti koje su danas javno objavljene “predstavljaju postojanje određene interesne povezanosti”.

“Ta interesna povezanost može ugroziti objektivnost gospodina Karamarka prilikom donošenja odluka u svojstvu prvog potpredsjednika Vlade, što znači da one za njega predstavljaju potencijalni sukob interesa i situaciju kojom je Karamarko dužan upravljati na način da otkloni svaku sumnju građana i javnosti u to koji su bili motivi za proces donošenja odluka tijela vlasti, dakle, Vlade RH, u predmetu Ina-Mol”, poručila je predsjednica Povjerenstva.

Povjerenstvo, dodaje Orešković, u ovome trenutku, pa čak ni na temelju danas objavljenih podataka, nema potvrdu da je već došlo do neke odluke u čijem bi donošenju sudjelovao Karamarko, a u kojoj nije pravilno upravljao situacijom potencijalnog sukoba interesa. “Međutim, ako se takve okolnosti naknadno saznaju onda će Povjerenstvo raspravljati na javnoj sjednici i s obzirom na utvrđene i objavljene podatke donijeti odluku”.

U pogledu Karamarkove najave da će zatražiti mišljenje Povjerenstva, kao i dvaju zahtjeva da Povjerenstvo o cijelom slučaju pokrene istragu, Orešković navodi da će, kada ih zaprime, na javnoj sjednici “donijeti bilo odluku o pokretanju ili nepokretanju postupka”.

“Ako zaprimimo zahtjev za mišljenjem, mi ćemo mišljenje dati nakasnije u roku od 15 dana. To je naša obveza, kao što nam je obveza povodom zaprimljene prijave donijeti odluku o pokretanju odnosno nepokretanju postupka”, kazala je.

Mostov saborski zastupnik Miro Bulj u utorak je pozvao Povjerenstvo da provjeri sve saborske zastupnike, premijera, ministre i potpredsjednike Vlade imaju li ikakvu suradnju s MOL-ovim konzultantom Josipom Petrovićem ili izravno s MOL-om te utvrdi je li u potpisivanju bilo kakvih ugovora bilo sukoba interesa. Također, SDP-ovac Bojan Glavašević, bivši pomoćnik ministra branitelja, na svom je Twitteru objavio kako je od Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa tražio da provjeri takve sumnje.

A u izjavi za javnost, Karamarko je rekao sljedeće.

Poslovanje tvrtki moje supruge više je puta tijekom proteklih godina, isključivo s ciljem stvaranja političkog pritiska na mene osobno, bilo metom istraga različitih državnih organa poput PNUSKOK-a, Porezne uprave i različitih inspekcija. Niti jedan od navedenih državnih organa u poslovanju tih tvrtki nikada nije utvrdio niti najmanju nepravilnost.

Kad su u pitanju optužbe za mogući sukob interesa mene osobno, a zbog suradnje tvrtke moje supruge s drugom privatnom tvrtkom i to za vrijeme dok nisam bio član Vlade, najavljujem kako ću još danas osobno uputiti službeni zahtjev Povjerenstvu za sprječavanje sukoba interesa da detaljno istraži ovaj slučaj i o tome izvijesti javnost.

Tijekom cijele svoje karijere sam uvijek strogo odvajao privatno i poslovno, posebno kad je riječ o osjetljivim pitanjima od nacionalnog interesa, a to ću nastaviti činiti i dalje.

Ivan Klarić/Politika plus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ante Gugo: Povijest je u lipnju ispisala obranu od svih optužnica protiv Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Povijest se ponekad zna čudno poigrati datumima i brojevima ili nam možda šalje poruke koje ne znamo prepoznati

Malo je dana u godini na koje se skupi toliko, za nacionalni identitet, značajnih obljetnica kako što je to 20. lipnja. Na taj dan 1928. godine u Beogradu je u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije na hrvatske zastupnike Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu pucao Puniša Račić. Basariček je izdahnuo pet minuta nakon atentata, a Pavle Radić, sinovac Stjepana Radića, preminuo je manje od sata nakon pucnjeva kojima je atentator ciljao samo hrvatske zastupnike.

Naime, Svetozara Pribičevića u toj pucnjavi metak nije ni okrznuo iako je sjedio uz Stjepana Radića koji je umro dva tjedna kasnije. Puniša Račić nakon atentata kroz tzv. ministarsku sobu neometano je izišao iz dvorane Narodne skupštine vičući “Živela Velika Srbija”.

Što je za formiranje hrvatskog nacionalnog identiteta koji se razvijao u jugoslavenskoj državi značio ovaj događaj najbolje govori podatak o tome da je atentator kaznu za to zlodjelo izdržavao u luksuznoj vili na beogradskom Dedinju u nekoj vrsti kućnog pritvora.

Taj događaj vjerojatno je utjecao i na političke stavove pripadnika grupe Fenix koji su 20. lipnja 1972. godine kod Dravograda ilegalno ušli u Jugoslaviju s namjerom pokretanja oružanog ustanka protiv komunističke vladavine. Naivno su vjerovali da je nakon gušenja Hrvatskog proljeća to moguće napraviti. Ta epizoda završila je tragično za sve njezine sudionike, ali je prilično uzdrmala temelje tadašnje jugoslavenske federacije koja je nekoliko godina kasnije prihvatila novi Ustav čije odredbe su omogućile i demokratski proces hrvatskog osamostaljenja kojeg nažalost velikosrpski političari nisu htjeli prihvatiti, pa smo svoju slobodu morali izboriti u Domovinskom ratu. Međutim, sama činjenica da smo proces pokrenuli demokratskim putem i da nismo prvi započeli rat dovela je do relativno brzog međunarodnog priznavanja naše domovine.

Teško je reći jesu li prethodna dva događaja bila povod što je još prije nego smo doživjeli međunarodno priznanje zastava s povijesnim hrvatskim grbom umjesto crvene petokrake bila svečano podignuta na jarbolu ispred sabora 20. lipnja 1990. godine. Međutim, to je jedan od značajnijih događaja u našoj povijesti.

Ova posljednja trećina lipnja bogata je raznim događajima značajnim za našu nacionalnu povijest. Tako se prisjećamo da je 21. lipnja 1992. došlo do vojne akcije “Miljevački plato” koja je sasvim preokrenula tijek Domovinskog rata. Bez uobičajene topničke pripreme pješaštvo uglavnom pričuvnih brigada s područja Šibenika i okolice nanijelo je težak poraz četnicima i JNA. Bio je to početak pripreme sasvim nove taktike ratovanja hrvatskih oružanih postrojba koja je trebala biti usavršavana sve do Oluje kroz akcije od deblokade Dubrovnika, preko Maslenice i Medačkog džepa pa do Bljeska, a na koju neprijateljska strana nije imala odgovor.

Povijest se ponekad zna čudno poigrati datumima i brojevima ili nam možda šalje poruke koje ne znamo prepoznati. Dakle, na isti dan kad je 1992. od okupatora oslobođen Miljevački plati s kojeg je svakodnevno granatiran Šibenik, 22 godine prije, dakle 21. lipnja 1970. godine papa Pavao VI. proglasio je svetim Nikolu Tavelića. Taj prvi hrvatski svetac rođen je u Šibeniku oko 1340. godine. Deklaracija o samostalnosti i suverenosti najznačajniji je akt svake države. Sabor Republike Hrvatske taj akt je donio 25. lipnja 1991. godine.

Taj dan smo kao državni praznik počeli slaviti tek 2002. godine. Teško je povjerovati da postoji sudac koji nije dovoljno obrazovan kako bi vodio računa o simboličnosti pojedinih datuma. Pomalo je nevjerojatno da sutkinja Županijskog suda u Rijeci nije godinu dana ranije znala kako prvo ročište u suđenju Mirku Norcu, prvom hrvatskom generalu optuženom za ratni zločin, zakazuje baš 25. lipnja, dakle na dan kad je Sabor donio Deklaraciju o neovisnosti. Bilo je to vrijeme vladavine bivših komunista koji su naziv Saveza komunista Hrvatske (SKH) promijenili u Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP).

Nema veze s datumima u lipnju, ali je možda zgodno napomenuti kako je Ivica Račan, tadašnji predsjednik SDP-a i hrvatske vlade, optužnicu protiv Norca primio od haške tužiteljice Carle del Ponte 15. siječnja 2001. Taj dan u Hrvatskoj spominjemo kao Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske jer su države tadašnje Europske zajednice (danas Europske unije), 15. siječnja 1992. godine donijele kolektivnu odluku o međunarodnom priznanju Hrvatske, što je pokrenulo lavinu istih takvih odluka u drugim državama.

Bilo bi nepravedno ne spomenuti kako se 22. lipnja u Hrvatskoj obilježava i kao Dan antifašističkog ustanka. Potpuno je za hrvatski nacionalni identitet besmisleno raspravljati je li se taj dan dogodio antifašistički ili komunistički ustanak. Za hrvatsku povijest i za naše nacionalno određenje, posebno za naše određenje prema onima s kojima smo u današnjem svijetu modernih i neograničenih komunikacija osuđeni na suživot, važno je to što postoje oni koji taj datum osporavaju i kao Dan antifašističkog ustanka slave 27. srpnja.

Dokumenti, ali i još živući svjedoci kažu kako je 27. srpnja skupina četnika u blizini Srba pobila Hrvate koji su se vraćali s hodočašća kod crkve Svete Ane u Kosovu kod Knina. Istom prigodom pobili su i neke hrvatske obitelji u obližnjem Borićevcu. U dizanju ustanka 22. lipnja u šumi Brezovica kod Siska sudjelovali su uglavnom Hrvati. U tom događaju sudjelovao je i Janko Bobetko, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske iz vremena Domovinskog rata.

Glavno propagandno uporište velikosrpske političke kamarile bilo je da uspostavljanje hrvatske samostalnosti znači obnovu NDH. Protivnicima hrvatske države i danas je glavna retorička poluga priča o fašizaciji našeg društva. Njima, svejedno izdavali se oni za lijeve ili desne ne političkoj sceni, nikako ne odgovara činjenica da su Hrvati prvi u Europi podigli antifašistički ustanak, da je pokretač tog ustanka 45 godina kasnije bio na čelu Hrvatske vojske koja se borila protiv velikosrpskog fašizma i agresije na Hrvatsku. Oni ne žele priznati da Srbi u Hrvatskoj nemaju pravo monopola na antifašizam. Oni bi i danas htjeli izjednačiti antifašizam i komunizam, i zato im i ne odgovara činjenica o komunističkom progonu Janka Bobetka, pokretača antifašističkog ustanka, zapovjednika Hrvatske vojske tijekom Domovinskog rata i čovjeka čiju optužnicu je reformirani komunist Ivica Račan primio od Carle del Ponte na dan Međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, kad i optužnicu za generala Mirka Norca. Poznato je da je Norac bio najomiljeniji Bobetkov zapovjednik koji je odigrao ključnu ulogu u nekoliko pobjedničkih akcija Hrvatske vojske.

Oni koji ne žele hrvatsku samostalnost i suverenost jako su aktivni u svojim propagandističkim osporavanjima hrvatske države kao demokratske i civilizirane. Oni imaju jake veze u međunarodnim političkim krugovima. Njima se ne možemo suprotstavljati kreiranjem povijesti koja je ovisna o tome na kojoj strani je bio nečiji djed ili rođak.

Povijesne činjenice sasvim dovoljno govore u prilog tome da Republika Hrvatska ima pravo biti ponosna članica demokratskog zapadnog svijeta. Jedino što nam preostaje je da naučimo vlastitu povijest, da je poštujemo i da sami sebi ne budemo najveći neprijatelji nasjedajući na velikosrpsku propagandu.

Blatiti nas u svijetu mogu samo tako ako se protiv laži branimo lažima, jer tada smo u očima svijeta jednaki kao i oni, ili ako šutimo. Dakle, nije problem što oni lažu o nama, nego je problem ako smo mi kao i oni ili ako šutimo. Istina je naš najveći prijatelj i kada je već sama povijest ovako lijepo složila priču o nama mi je samo trebamo naučiti i bez previše strasti uporno ponavljati.

Ante Gugo/vecernji.hr

Hrvatska krv u beogradskoj Skupštini

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Plenkovićeva pobjeda i Dalićkina zadovoljština

Objavljeno

na

Objavio

Nakon 15 mjeseci mogli bismo ustvrditi da smo na samom početku. Dapače mogli bismo reći da je još i gore: Sa samo 1,4 milijarde eura potraživanja, ruske državne banke dobivaju 47 posto vlasništva nad “Novim Agrokorom” te uvjerljivu dominaciju nad najvećom kompanijom u Hrvatskoj i široj regiji. A umjesto DJ-ja Alvareza, mogao bi nam stići DJ Poletajev.

Je li to doista ono “što nam je naša borba dala”? Moramo biti pravedni, Andrej Plenković možda je jedini hrvatski političar za kojeg bih mogao dati ruku u vatru da nije ruski igrač, njemu ruski car Putin zasigurno neće tako lako oprostiti izjave o Donjecku i Krimu.

Neštedimice Plenkovića oko Agrokora napadaju ponajviše oni koji su proteklih mjeseci govorili baš kao da su glasnogovornici Sberbanka i Kremlja, a svjesni toga ili ne, danas zastupaju ruske interese i u vezi LNG terminala.
 Treba priznati, ovakva “jednoglasna” odluka privremenog vjerovničkog vijeća, ako je potvrdi sud, bit će velika Plenkovićeva pobjeda i velika zadovoljština za Martinu Dalić, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Što god govorili protivnici Lexa, činjenica je da je u 14 mjeseci dobavljačima isplaćeno pola milijarde eura, koje inače nikad ne bi dobili, a da se banke još nisu naplatile ni lipe. To je novac koji je uz pomoć Lexa iz ruku bankara iscijedila upravo Martina Dalić.
Naravno, medije mnogo više zanima pola milijarde kuna isplaćenih savjetnicima, onim istima iz njezinog privatnog kružoka, koji su pisali Lex. Nema dvojbe da su nam o tome Dalić i Plenković lagali.

Plenković je morao prepoznati da to što neki pišu zakon od kojeg će kasnije oni sami imati milijunske koristi jednostavno vrišti sukobom interesa. Žalio se na tajming objave e-mailova, no, da je “afera Hotmail” eksplodirala samo nekoliko dana ranije, dok se u Saboru glasalo o opozivu Dalić, pala bi bila i njegova presložena Vlada.

Ovako, Dalić je poslužila kao žrtvena ovca, kako bi se umirili Bogovi za barem privremeni spas samog Plenkovića.
 No, ovo je očito i velika pobjeda Rusa. Ambasador Anvar Azimov ne pojavljuje se više u uniformi s ordenjem kao da je upravo stigao sa srijemskog fronta, no ne ustručava se izjava poput: “Još jednom, Rusija spašava Hrvatsku!” 
Nije to sigurno nešto na čemu će mu Hrvatska biti zahvalna. A kamoli Plenković, koji zna da mu to sad pomaže oko Agrokora, ali mu stavlja i omču oko vrata. Ono što on ne smije, javno govori američki veleposlanik William Robert Kohorst.

Veleposlanici dvije najveće svjetske vojne sile Hrvatsku koriste kao platformu za dokazivanje čiji tata ima većeg, a kako se taj sukob razvija, jasno je da to može biti samo preko hrvatskih leđa.
Washington uspijeva stegnuti NATO-ovski obruč oko Srbije i BiH, skinuta je upravo i prepreka Makedoniji, no Moskva odbija priznati da je to dovoljno jak argument kako bi se povukla na uštrb svojih interesa.

Zapadna fronta, što se njih tiče, prelazi preko Hrvatske. Oni pri tome imaju i jednu presudnu prednost nad Amerikancima: Dok Jenkiji nude vojnopolitički kišobran, pritom gotovo ništa ne ulažu u gospodarstva tih zemalja. Nisu strateški investirali u ništa spomena vrijedno, američkim tvrtkama sve što se može podvesti pod Balkan pada na žutu mrlju.

Baćuške pak, ulažu kao pijani oligarsi, bez obzira kakav je povrat na investiciju i ima li ga uopće. Ruski interesi i u Hrvatskoj se prepoznaju na svakom koraku. Sberbank je Todoriću dao novac kad nitko drugi nije htio. Kao dileri financirali su ovisnika kako bi preuzimao tvrtke koje sebi nije mogao priuštiti. 
Za niz strateških biznisa također su zainteresirani pojedinci usko povezani s ruskim kapitalom.

Danas su na dnevnom redu Agrokor, Uljanik i 3. maj, Ina, tržište prirodnog plina, LNG terminal, sutra možda već HEP ili Janaf. Jasno je da Moskva pronalazi načina kako ostvariti svoj presudni utjecaj, javno ili tajno, na sektore o kojima ovisi hrvatska energetska i nacionalna sigurnost.
Amerikanci sad opet vode u bitki za gradnju LNG terminala, no rat još uvijek nije gotov.

Jasno je u ovom trenu taj terminal ne može biti isplativ te da će ruski glasnogovornici u hrvatskoj politici i medijima svakodnevno lupati po činjenici da će američki ukapljeni plin još dugo biti znatno skuplji od ruskog plina, te da će razliku morati platiti hrvatski potrošači. 
Iako je istina da već i postojanje alternativnog pravca dovodi do snižavanja cijene ruskog plina, apsurdno je da Rusi pobjeđuju Amerikance upravo njihovim najjačim oružjem – tržišnom utakmicom.

Nije li ludo da Azimov poziva Kohorsta da pokažu lovu? Ne počnu li oni i sami aktivnije ulagati u gospodarstva istočne i jugoistočne Europe, jasno je da ovu geopolitičku bitku možda neće izgubiti, ali je sasvim sigurno – neće ni dobiti.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Peruško otkrio novu vlasničku strukturu Agrokora

 

 

Odahni narode, Agrokor je besplatno spašen

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori