Pratite nas

Komentar

Davor Gjenero: Milanović i njegova sljedba moraju ili opozvati Predsjednicu ili odstupiti

Objavljeno

na

U ime SDP-a i njegova autoritarnog vođe Zorana Milanovića, povjerenik za specijalne operacije u Milanovićevu unutarnjem krugu u stranci, Peđa Grbin, optužio je predsjednicu Republike za ozbiljne povrede Ustava u obnašanju predsjedničke dužnosti, da djeluje kao „lutka na koncu HDZ-a“, dakle, da je nakon preuzimanja predsjedničke dužnosti ostala de facto članicom stranke, te da je pokušala utajiti porez, piše Davor Gjenero/Direktno.hr

Iako Grbin sam po sebi nije akter, kojega bi itko uzimao za ozbiljno, u Milanovićevoj strukturi, koju čine akteri skromnih intelektualnih i radnih kapaciteta, on je jedna od premijerovih važnih stranačkih i saborskih poluga. Upotrebljavao ga je u operaciji pokušaja neprijateljskog preuzimanja lokalne vlasti u Istri i kandidirao ga za gradonačelnika Pule, a na njega se oslanjao i u svim svojim neuspjelim operacijama pokušaja poigravanja Ustavom, ustavnom procedurom, onemogućavanja referenduma, ograničavanja demokratskih sloboda.

Dakle, kad Grbin nešto javno govori, ne radi se o njegovu individualnom stavu, nego o prenošenju vođinih „mudrih misli“. Optuživanje predsjednice Republike za povredu Ustava i kazneno djelo utaje poreza ne može i ne smije stati na jednoj tiskovnoj konferenciji. Ako SDP i njegov predsjednik misle da je predsjednica Republike povrijedila Ustav, članak 105. Ustava, koji govori o posebnoj odgovornosti predsjednika Republike, upućuje ih na pokretanje postupka utvrđivanja posebne odgovornosti Predsjednice.

Ustav određuje da taj postupak pokreće Sabor dvotrećinskom većinom, a da o postojanju ili nepostojanju posebne odgovornosti predsjednika Republike odlučuje Ustavni sud, i to dvotrećinskom većinom svih sudaca. Odluku o tome postoji li ili ne postoji posebna odgovornost Predsjednika Ustavni sud mora donijeti u roku od 30 dana otkad Sabor pokrene postupak. Utvrdi li se da je obavljajući svoju dužnost Predsjednik kršio Ustav, on će odlukom Ustavnog suda biti opozvan.

U travnju 2010. godine, nakon političkih kritika zbog govora u Skupštini BiH, predsjednik Josipović tadašnjoj je administraciji i parlamentarnoj većini poručio: ili me opozovite s mjesta predsjednika Republike, ili podnesite ostavku. Njegov je stav bio da Predsjednik ne snosi političku, nego samo posebnu odgovornost, pa je zahtijevao da se u političkoj areni ne raspravlja o političkim posljedicama njegovih vanjskopolitičkih poteza, nego da je moguće raspravljati samo o njegovoj posebnoj odgovornosti koju definira Ustav, a o kojoj odlučuju Sabor i Ustavni sud. Josipoviću je bilo jasno da nije moguće niti pokrenuti postupak utvrđivanja posebne odgovornosti Predsjednika, jer vladajuća većina nije imala ustavnu većinu. Osim toga, radilo se o političkim neslaganjima, a ne o stavu da se Predsjednik ogriješio o Ustav. Drugim riječima, on je akterima u stranačkoj areni poručio: ili me pokušajte smijeniti ili  ne komentirajte poteze koje vučem.

Predsjednica Grabar-Kitarović pet godina i koji dan nakon ove Josipovićeve poruke tadašnjoj predsjednici Vlade, našla se u položaju koji tek donekle sliči na Josipovićev. Naime, za razliku od Josipovića, koji je bio izložen političkoj kritici tadašnje Vlade, Predsjednica je optužena za povredu Ustava i kazneno djelo. Jasno je kako Milanović i njegovi dobro znaju da nema niti traga povrede Ustava s njene strane, a niti kaznenog djela. Međutim, u uvjetima kad im se stranka raspada, kad ubrzano gube potporu, oni nastoje, najgrubljim napadom na predsjednicu Republike, homogenizirati svoje biračko tijelo.

O tome da je premijer Milanović posve „izgubio kompas“ svjedočio je njegov sramotni govor u Jasenovcu, gdje je na mjestu tragedije, na kome je primjereno jedino u tišini promisliti kako spriječiti ponavljanje ovakvih zločina, govorio o nogometu i držao predizbornu političku tribinu, uživajući u zvižducima predsjedničinu izaslaniku, žrtvi holokausta i čovjeku s grandioznim životnim opusom, Branku Lustigu.

U ime demokratske atmosfere u javnosti i političkoj areni, krajnje je vrijeme da se Zorana Milanovića i njegovu sljedbu upozori da, ako misle da je Predsjednica prekršila Ustav, neka pokrenu proces utvrđivanja njene posebne odgovornosti, neka je opozovu Ustavom definiranim procesom, a ako su se tek „šalili“, onda je vrijeme da za tu „šalu“ podnesu političku odgovornost – neka odstupe i omoguće provođenje parlamentarnih izbora.

[ad id=”68099″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Inzko ponovno ponižava Hrvate, treba ga potjerati iz BiH

Objavljeno

na

Objavio

Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko smatra da bi se prava koja Hrvati kao konstitutivan narod u BiH konzumiraju trebala uvrstiti u jedan katalog. To bi Hrvate trebalo uvjeriti da stvari nisu tako crne i da prihvate svoje političko obespravljenje.

Većina medija i političara u Hrvatskoj nije našla shodnim reagirati na ovu skandaloznu izjavu predstavnika međunarodne zajednice u BiH koji bi ustavom zajamčena prava cijelog jednog naroda i političke funkcije koje iz njih proizlaze popisivao u nekakve “kataloge“. Ovakve izjave podsjećaju na crna razdoblja europske povijesti. Europska komisija ima novu genijalnu ideju za rješavanje migracijskih izazova. I ova je privremena. Od država članica traži da ponude dodatne kapacitete za smještaj novih migranata.

Čini se da briselska birokracija ništa nije naučila iz slučaja Marakeške deklaracije od koje se izuzeo cijeli niz članica EU-a. Komisijine planove još je Einstein definirao kao ludost – ponavljanjem istih postupaka želi doći do drukčijeg rezultata.

Mate Mijić / Večernji list

 

Valentine Inzko – hajde pokušaj katalogizirati nečija prava u svojoj Austriji!

 

 

 

Inzko ne razumije Ustav BiH, niti Daytonski sporazum

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Višnja Starešina: Tuđman i Orban kao mainstream naroda

Objavljeno

na

Objavio

Foto HINA

Danas kad gledam mržnju i bijes kojima jugoslavenske antife na stalnom radu i djelovanju u Hrvatskoj dočekuju postavljanje spomenika Franji Tuđmanu u Zagrebu, prisjećam se slika s njegova posljednjeg ispraćaja, prije 19 godina.

U predsjedničkom uredu na Pantovčaku tada sam kao novinarka Večernjeg lista „pokrivala“ dolazak stranih izaslanstava na ispraćaj.

U atmosferi pripreme „detuđmanizacije“, trojica simboličnih su mi ostala u osobitom sjećanju: Hans-Dietrich Gencher, Sulejman Demirel i Viktor Orban.

Hans- Dietrich Genscher, tada već bivši njemački ministar vanjskih poslova, ali zauvijek glavni politički motor međunarodnog priznanja Hrvatske, dugo je stajao sam pred Tuđmanovim odrom, onako ogroman, pognute glave, brada mu je drhtala.

Tek pet-šest godina poslije saznala sam da je iskusni Genscher već tada dobro znao što slijedi. Nekoliko tjedana prije Tuđmanove smrti primio je gospođu Amaliju Janović, Hrvaticu iz Njemačke, s kojom je povremeno održavao privatne kontakte još od hrvatske bitke za priznanje. Raspitivao se za zdravlje Predsjednika, ponovio joj da dobro upamtimo kako bez Franje Tuđmana, onakvog kakav je bio sa svim svojim vrlinama i manama, bez njegove upornosti i tvrdoglavosti – nikada ne bi bilo hrvatske države. I da mu to neće biti oprošteno. Potom je, sjeća se gđa. Amalija, zamišljeno izgovorio rečenicu, koju ni ona u tom trenutku nije sasvim razumjela: „Na njega će se sada sručiti sila svega i ne pitajte me što sve. Nadam se samo da će hrvatski narod imati dovoljno snage i mudrosti da ga barem dostojanstveno isprati i pokopa.“ Imao je baš toliko mudrosti.

Kao ni mnogi drugi, ni ja tada još nisam slutila što je sve detuđmanizacija, što će sve donijeti, koga će sve pomesti. Na simboličan način ona je već bila tu, pokraj odra. “Nešto“ ženskog roda, što je uzgajano kao novi smjer posttuđmanovskog slobodnog novinarstva, histerično je skakalo po Predsjedničkom uredu, pitajući „tko je to Genscher?“ Pa se bacilo na mobitel da izvijesti urednika kako je „došao neki Genscher“, pa se „Nešto“ željelo baciti na samog Genschera da mu postavi nekoliko pitanja, ljutito što Genscher ne želi raspravljati s „Nešto“ uz odar. „Nešto“ i njezinog urednika je dakako zanimalo zašto se Genscher došao oprostiti od diktatora i alternativno – ratnog zločinca.

Mirogoj, Zagreb – Pokop prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tudjmana. Sulejman Demirel Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Drugi veliki, koji je dugo stajao pred Tuđmanovim odrom bio je turski predsjednik Sulejman Demirel. Mnogima je i danas nepoznato da su Tuđman i Demirel imali odnose pune razumijevanja, slične poglede na državu pa i na BiH, da je Demirel bio mnogo bliži Tuđmanu, nego Izetbegoviću. Njemu Izetbegović nikada ne bi ostavio Bosnu u amanet. Demirel je već tada izvjesno predosjećao ili znao da je to posljednja etapa Turske kao moderne svjetovne države. Gradonačelnik Istanbula T. R. Erdogan, sa svojom neoosmanskom politikom i snažnim uporištem u islamu već je kucao na vrata.

13.12.1999.. Mirogoj, Zagreb – Pokop prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tudjmana. Janez Jansa; Viktor Orban Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Treći, pored odra, koji mi je ostao u sjećanju bio je Viktor Orban, tada mladi mađarski premijer u svome prvome mandatu. Orban nikada, pa ni tada ne stoji dugo na jednom mjestu i nikada pa ni tada nije se obazirao na političke konvencije i korektnost, čak uživajući na svoj način u prkosu svima. I koliko se sjećam kazao je, na iznenađenje „slobodarskih“ novinara, nešto slično onome što je prije desetak dana izgovorio u Zagrebu: da je došao ispratiti predsjednika Hrvatske, velikog državnika koji će nedostajati u stabilizaciji srednje Europe i čijim bi putem trebalo nastaviti.

Priznajem, tada nisam sasvim razumjela što to povezuje mladog mađarskog predsjednika vlade, inicijalno politički oblikovanog u Sorosevoj „školi“, tada još političkog liberala Viktora Orbana i Franju Tuđmana. Danas znam: povezuje ih strast prema politici, odanost državi i narodu, osjećaj za politički trenutak, sposobnost da vide unaprijed, upornost i odlučnost da ostvare svoje vizije unatoč i usprkos jačima od sebe. Uvijek tzv. mainstreamu usprkos. I Tuđman i Orban su mainstream naroda.

Osporavanjima i difamacijama unatoč, Tuđman kao spomenik od danas dočekuje „Nešto“ i druge antife na najljepšem ulazu u središte Zagreba.

Osporavanjima i difamacijama unatoč, Orbanova koncepcija EU postupno postaje europski mainstream. A Orban vođa tog narodnog manistreama u stabilizaciji srednje Europe i opstanku europske Europe, napisala je Višnja Starešina.

U Zagrebu otkriven spomenik Franji Tuđmanu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari