Pratite nas

Komentar

Davor Ivo Stier: HDZ-u je cilj rasvjetliti prošlost i uloge u bivšem totalitarnom režimu

Objavljeno

na

Davor Ivo Stier vezano uz osudu Perkovića i Mustača upravo u emisiji HRT-a kaže da se po pitanju ‘toga’ treba ugledati na Njemačku i način na koji je to riješila nakon pada Berlinskog zida (dakle, Lustracijom), te da kad to riješimo onda možemo na tome graditi pomirbu.

Koliko će munchenski proces utjecati na moguća suđenja u Hrvatskoj za slične zločine, je li nam potrebna i moguća lustracija i je li djelovanje komunističkih tajnih službi sada samo stvar prošlosti. O tome su u specijalnoj emisiji HTV-a urednika Damira Smrtića i Tihomira Vinkovića govorili Višnja Starešina, Hrvoje Klasić, Anto Nobilo, Siniša Pavlović i Davor Ivo Stier, prenosi HRT.

Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo ponovio je kako je na suđenju čuo činjenice, ali nije vidio dokaze. “Više dokaza ima u Da Vincijevom kodu”, dodao je. “Zna da se po određenim pravilnicma neki dokumenti uništavaju, ali krivo mislite, ako mislite da ćete u dokumentima naći nalog za ubojstvo”, poručio je. Smatra kako “Njemačka ovim slučajem pokazuje mišiće u odnosu na teritorij za koji misli da im pripada”.

Siniša Pavlović, odvjetnik Gizele Djureković ponovio je riječi Zdravka Mustača – “Ovo je suđenje bilo korektno”. Naglasio je kako na suđenju nije viđen “Niti jedan dokaz obrane”. Kazao je kako je Đureković “dobio metke u glavu zbog politčkog djelovanja kao i Bruno Bušić” te dodao kako je “ključ stvari – neovisno pravosuđe”. Tijekom pripreme za suđenje i tijekom procesa izručenja, dodao je Pavlović – obijali su vrata pravosudnih organa, ali su stigli samo do tajnica.  Dodao je i kako su im se određeni dokumenti plasirali ciljano – putem novina.
“Već dvije godine pitam se što je politika Državnog odvjetništva u ovom slučaju – koji je nacionalni interes da se štite ubojice?, upitao se Pavlović.

Vesna Starešina je kazala kako je kao građanku u brine to što Držano odvjetništvo nije 25 godina našlo snage da procesuira aktove državnog terorizma. “Sudac je također na suđenju kazao kako u Hrvatskoj nisu mogli naći povjesničara koji bi dokumente istražio, pa je sud u Muenchenu unajmio povjesničara iz Danske. Državno odvjetništvo trebalo bi odnijeti ostavku, a Zoran Milanović bi trebao odustati od ambicije da se natječe na izborima”, smatra.

S tim se složio i Davor Ivo Stier koji je kazao kako su zastupnici HDZ-a napustili sabornicu kad se glasovalo o tzv. lex Perković. “Treba osuditi svaki oblik totalitarizma. Jedino na istini možemo graditi pomirbu – moramo naći hrvatski put. Ne znam kako premijer Hrvatske može biti netko tko je pokušao obraniti Perkovića i Mustača”, naglasio je pritom misleći na Milanovića. “Zbog naše djece i naše budućnosti moramo rasvijetliti istinu”, zaključio je Stier.

Povjesničar Hrvoje Klasić rekao je kako se niz povjesničara o ovakvim slučajevima boje govoriti. Podsjetio je kako je dva čelnika Stazija, “najgore tajne službe- njemačko pravosuđe osudilo na šest godina zatvora”. “Ne možemo jedno ubojstvo proglašavati zločinom, a drugo ubojstvo – patriotskim činom. Moramo uspostaviti kriterije i te stvari rasvijetliti”, poručio je. Svi sugovornici složili su se kako se ova presuda ne bi trebala koristiti u političke svrhe.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Kovač: Srpska vojska 1918. nije došla u Dalmaciju spašavati Hrvate već osigurati veliku Srbiju

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku Miro Kovač poručio je u ponedeljak da srpska vojska nije došla u Dalmaciju 1918. spašavati Hrvate i hrvatske zemlje, već osigurati veliku Srbiju reagirajući na tvrdnje srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića da je srpska vojska tada spriječila da Dalmacija postane talijanska.

“Ivica Dačić manipulira ili ne zna. Očito mora na popravni iz povijesti, i to hitno. Istina je da je u studenom 1918. narod u Dalmaciji bio uplašen Talijanima i ogorčen, kao i u ostatku hrvatskih zemalja, na Austro-Ugarsku. Ali srpska vojska nije došla u Dalmaciju spašavati Hrvate i hrvatske zemlje, već osigurati veliku Srbiju. To je činjenica i bit nesporazuma između Hrvata i Srba”, napisao je Kovač na svojoj Facebook stranici.

Naveo je i da su mnogi Hrvati tada slijepo i idealistički vjerovali u jugoslavenstvo, Srbi uglavnom u veliku Srbiju.

“Zbog hrvatskog otpora ideja o velikoj Srbiji nije na kraju ostvarena ni 1918. ni 1991. Sada treba pokušati graditi zdrave dobrosusjedske odnose. Umjesto širenja demagoških floskula potrebno je ozbiljno rješavati pitanja naslijeđa propalog velikosrpskog rata protiv Hrvatske: probleme nestalih osoba, odštete žrtvama iz Domovinskog rata, procesuiranja ratnih zločina… Bez toga neće i ne može biti pravog napretka”, smatra Kovač.

Srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić izjavio je u nedjelju da Srbija ne želi zaoštravati odnose s Hrvatskom i ocijenio da dvije zemlje moraju naći zajednički interes.

Dačić je ocijenio kako “nešto nije u redu” ako je, kako je ustvrdio, 1918. na Rivi u Dalmaciji 20.000 ljudi s radošću dočekalo Srbe da ih brane od Talijana, a danas s Rive bacaju srpske vaterpoliste u more govoreći o nedavnom incidentu u Splitu.
“Nešto tu nije normalno. Istovremeno osuđuju talijanske političare koji govore da je Dalmacija talijanska, a da nije bilo srpske vojske Dalmacija bi možda danas bila talijanska”, ustvrdio je Dačić.

(Hina)

Hitrec: Godine 1918. stvorena je država SHS, a 2018. država SMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Pater Ike Mandurić: Pozdrav civilizaciji

Objavljeno

na

Objavio

Tako sam nazvao ovu sliku. Izabrao sam je između stotina koje sam napravio ovih dana. Na mene je ostavila silno dubok utisak. Napustio sam misijsko područje Kabanglasana, ali još sam u mislima tamo, preko rijeke, misijskim u planinama. I evo me opet kod ove slike.

Da, ovo je nova kuća u kojoj živi jedna čestita uredna katolička obitelj. Ispod nje – jer sve njihove kuće su podignute od zemlje na stupovima – sjedili su dječak i pas. Kućica je uistinu tek veličine kokošinjca, ili nečeg sličnog.

Bit će vrlo teško uočiti, ali probajte: Kad sam je uslikao, zamijetio sam da je i u kućici bio još netko: unutra je stajala uspravljena žena kojoj se nije vidio gornji dio. Potom je čučnula kako bi gledala prema meni. Opet sam je uslikao. Ona je i dalje gleda mirno i ozbiljno. Potom sam joj mahnuo Ona je uzvratila – i ja sam opet uslikao.

Već tada me je prizor ganuo, i nekako nosim na savjesti što sam joj izmamio osmijeh i pozdrav mahanjem… Kad sam došao kući, pregledavao sam opet fotografije, i na ovoj posebno zastao, pregledavajući svaki detalj. I gledam ovo lice, i kako maše… Kome maše? Meni? Civilizaciji? Crkvi? Svijetu? Budućnosti? Nadi ili beznađu? Obećanjima boljega života, ili zamkama kakve ne može ni zamisliti?

Uz ženu je i malo dijete koje viri iz mraka. Ono u očima još nosi nepovjerenje prema novom svijetu. Ispod kućice je i mali sinčić „zamazan“, jede rižu prstima, kako to ovdje čine svi. Imaju psa, kokoš; vani visi veći lonac; tu je i poklopac od nekog manjeg lonca, a unutra imaju još jedan. Dakle tri lonca. Kuća ipak ima sve što i svako domaćinstvo. Psa, kokoš, lonce… i krov nad glavom. I djeca. Jedu nešto, ipak se preživljava. Žena ima dostojanstven izraz, oprez ali ipak i komunicira sa stranim svijetom. Nije istrčala prositi, ali nije se ni sakrila. Suočava se sa životom. Pri tome, kako god kućica bila mala – jedva da ima četiri metra kvadratna – ona ima pristojnu i čistu odjeću.

Tu je negdje okolo i muž, a možda još jedno dijete. Njih petero na 3-4 metra kvadratna, ali duh je prisutan, nema očaja. Čvrsto stoje na zemlji svoje stvarnosti. Prošli su sve kušnje, i možda prevalili najveći iskorak koji čovjek uopće može prevaliti: iz prašume na rub civilizacije, s jezikom koji nitko ne razumije, pred jezikom koji oni apsolutno ne razumiju, bez uputa, veza, s psom, loncima i djecom, svim što imaju; nisu se pogubili. Evo ih sada ovdje… Traže da im ustupimo malkice njihovog mjesta – koje smo zauzeli jer smo došli prije njih. No, ne prave dramu radi te silne nepravde, nego će pristojno i molećivo čekati kao da traže tuđe, a ne dio civilizacije koja je njihova, kao i moja.

Ako ja okrenem glavu i budem nečovjek, oni će i dalje, s ovo nešto svog svijeta, koji je sav svijet kao i moj, a u nečemu bogatiji od mog svijeta, nepobjedivi – preživjeti i živjeti… Ako Crkva okrene glavu; ako humanost okrene glavu; ako mi, zauzeti svojim bijednim idolima, rutinama i malim bogohulnim kraljevstvima bezvrijednih rutina, prolaznog i kiča; ako zaokupljeni kanalizacijom vlastitih promašaja, ne ugledamo ovo lice i njezinu potrebu i pravo na sve ovo što smo zaposjeli, ona će i dalje čekati… i preživjeti.

Ona je mahnula meni, kao da je htjela reći da pozdravim Civilizaciju, i dojavim, a da ni ne zna što je htjela reći. Ali što da dojavim – to nisam pitao?

I ja sam mahnuo njoj. Toga nema na fotografiji. No, možda sam zapravo ja taj koji je mahnuo civilizaciji, pozdravljajući je, i zovući u pomoć? Jer smo sve prokockali; jer ne znamo rađati; jer smo nezasitni; jer nemamo vremena; jer smo se pogubili? Možda sama ja nju zvao u pomoć? Možda sam i došao, u ime svih nas pogubljenih, okrenutih sebi, izgubljenih…

Ne znam! To ću se pitati svu budućnost gledajući ovu sliku koja će krasiti moje sobe gdje god ubuduće budem bio.

Mahnula je… valjda da nešto dojavim? A ja ne znam što da dojavim. Stoga samo mogu ovu sliku i njezin apel postaviti ovdje… da „ne znam što“ dojavim… I kome zapravo? Ta, ima li ikoga ovamo u „civiliziranom“ svijetu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari