Pratite nas

Politika

Davor Ivo Stier: Vučićeva kosovska saga pokazuje da se na Balkanu karte opet miješaju

Objavljeno

na

Najava o mogućem dogovoru Aleksandra Vučića i Hashima Thaçija o podjeli Kosova i razmjeni teritorija izazvala je dosad oprečne reakcije. Dok se šefica europske diplomacije Federica Mogherini i dalje trudi doći do takvog kompromisa unatoč svim komplikacijama, Angela Merkel se na presici s premijerom Plenkovićem prilično jasno usprotivila. U nekim bi drugim vremenima takav stav njemačke kancelarke bio dovoljan za zaustavljanje nepoželjnih inicijativa.

No, Merkel više nije najjača figura u Europi. U narednom razdoblju će možda više energije morati uložiti u težnje za vlastitim političkim opstankom nego na zaustavljanje ambicija ojačanog Vučića, glavnog aktera mogućeg “povijesnog dogovora” i promotora balkanske verzije neliberalne demokracije, piše u analizi Davor Ivo Stier bivši ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske za Globus.

Paradoksalno, jedan od ključnih međunarodnih zaštitnika Vučića je i sama Angela Merkel, koju se donedavno percipiralo kao svojevrsni stup liberalne demokracije u Europi i svijetu. Upravo nas taj paradoks upućuje na ono bitno, a to je da se karte na međunarodnoj sceni, pa i na jugoistoku Europe, ponovno miješaju.

Naime, priču o dogovornoj podjeli Kosova i razmjeni teritorija možemo promatrati kroz razne dimenzije. Jedna su novinska izvješća o izgledima za kompromis te diplomatska saga o borbama između njegovih pristaša i protivnika. Druga dimenzija su razni supstancijalni argumenti za i protiv takve politike, koji se uglavnom svode na procjenu rizika eventualnog dogovora Vučić-Thaçi za opstojnost Makedonije ili Bosne i Hercegovine.

No, ako se upustimo u malo dublju analizu, moći ćemo kroz ovaj slučaj primijetiti još jednu dimenziju, a ona se odnosi na značajniju promjenu u odnosima snaga glavnih međunarodnih aktera te na nijansiranje njihova općeg pristupa jugoistočnoj Europi. U tom kontekstu treba promatrati Vučićeve poteze i njegov govor u Kosovskoj Mitrovici, ali i općenito razvoj srpske državne politike. Ona se prilagođava novim okolnostima, ali u bitnome ostaje na tragu Načertanija Ilije Garašanina iz XIX. stoljeća.

No, krenimo redom. Prije nešto manje od trideset godina Europa je doživjela tektonsku promjenu svoje sigurnosne arhitekture padom Berlinskog zida, komunističkih diktatura i Varšavskog pakta. Demokratski i slobodarski val otvorio je prostor za građanske slobode i slobodna tržišta, ali i za nacionalne emancipacije. Tako je to razumio i Franjo Tuđman, koji je u samim Izvorišnim osnovama Ustava ugradio da se povijesno pravo hrvatskog naroda na punu državnu suverenost očituje i “…na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi…”.

Europe whole and free bio je vodeći princip tog novog uređenja koji je zamijenio podjelu starog kontinenta baziranu na interesnim sferama, shodno dogovoru s Jalte. U takvoj novoj, slobodnoj i ujedinjenoj Europi bilo je onda i mjesta za nove države koje su nastale raspadom višenacionalnih tvorevina, a koje su prihvatile zapadni demokratski model i tržišno gospodarstvo. Na tom valu su u NATO i Europsku uniju ušle Estonija, Latvija, Litva, Češka, Slovačka i Slovenija. Na samom kraju tog razdoblja, u kojem je još donekle vrijedio princip slobodne i ujedinjene Europe bez interesnih sfera, pridružila se i Hrvatska.

Međutim, još za vrijeme naših pristupnih pregovora, ali posebno nakon njih, načelo Europe whole and free je kao temeljna okosnica uređenja posthladnoratovske Europe dobilo ozbiljnu ideološku konkurenciju u obliku tzv. neliberalnih demokracija i njihova principa restauracije interesnih sfera na granicama bivših višenacionalnih država, odnosno imperija. Takva restauracija nije značila doslovni povratak u prošlost i ponovnu uspostavu, na primjer, Sovjetskog Saveza ili Otomanskog Carstva.

Međutim, ona je značila definiranje sfera utjecaja na tim područjima s presudnim autoritetom Moskve ili Ankare u reguliranju odnosa u državama unutar sfere, kao i njihova odnosa prema trećim silama.

Na tragu definiranja takve politike stvaranja interesnih sfera bio je Erdoganov govor nakon izborne pobjede 2011., kada je ustvrdio: “Vjerujte mi, Sarajevo je danas na dobitku isto koliko i Istanbul, Bejrut je pobijedio koliko i Izmir, Damask je dobio koliko i Ankara; Ramallah, Nablus, Jemin na Zapadnoj obali, Jeruzalem je dobio koliko Diyarbakir.” Tim je riječima plastično prikazao granice nekadašnjeg carstva te priželjkivani doseg današnje turske interesne sfere.

Ruska Federacija je prvo u slučaju Gruzije, a zatim Ukrajine, također jasno pokazala da ne namjerava mirno gledati približavanje tih mladih država euroatlantskim asocijacijama a da se Moskvu ništa ne pita.

Beogradu je važno da mu međunarodni subjekti priznaju ili barem prešutno dopuštaju hegemonsku poziciju i autoritet za uređivanje odnosa unutar “jugosfere”. Vrlo jasan primjer takve politike bila je situacija u kojoj je Srbija prisilila Makedoniju da promijeni odluku o potpori Kosovu za članstvo u UNESCO-u.

Naime, novi makedonski premijer Zaev, koji je na vlast došao uz presudnu potporu Albanaca, namjeravao je podržati kosovsku aplikaciju za članstvo u toj agenciji Ujedinjenih naroda. Međutim, na to je Vučić odgovorio prijetnjama i povlačenjem srpskog diplomatskog osoblja iz Skoplja, nakon čega je Zaev popustio i promijenio odluku.

U prijašnjim vremenima, kada je prevladavalo načelo Europe whole and free, zapadne sile bi osudile i vjerojatno onemogućile takav rasplet događaja. Beogradu se ne bi dopustilo prijetiti Makedoniji i potpirivati njezine unutarnje političke rascjepe zbog suverene vladine odluke o priznanju Kosova. Ovaj put, umjesto osude, zapadne demokracije su ostale nijeme, dok je Europska vanjska služba pohvalila “zrelost” Vučića i Zaeva pri postizanju brzog dogovora.

Iako se često u našoj javnosti Vučićevu politiku prikazuje kao kontinuitet Miloševića, to je samo djelomice točno. Zajedničko je to što su obje politike definirane u okviru velikosrpskih ciljeva koje je trasirao Ilija Garašanin još 1844. Osim toga, Vučić je i sam sudjelovao u provođenju zločinačke Miloševićeve politike. Međutim, sada kada je on postao “vožd”, umjesto poražene politike genocida, etničkog čišćenja i osvajačkih ratova protiv nesrpskih naroda u bivšoj SFRJ, koja je Srbiju dovela do međunarodnih sankcija i izolacije, Vučić se opredijelio za svojevrsni neojugoslavenski pristup.

Bez koncepta Europe whole and free daljnje proširenje Europske unije ostaje na dugom štapu. To je Makedonija naučila na bolan način kada joj je EU još jednom odgodila otvaranje pristupnih pregovora, unatoč postignutom dogovoru s Grčkom o imenu. Dakle, proces proširenja formalno nije ukinut; on se nastavlja nekom sporom birokratskom logikom, ali bez nekadašnjeg političkog učinka stabilizacijskog instrumenta Europske unije. U tom kontekstu stupa na snagu alternativna logika interesnih sfera, pa je za neke glavne gradove u EU puno prihvatljivije podržati ili barem tolerirati Vučića nego to područje u potpunosti prepustiti većim igračima iz Moskve ili Ankare.

To je, dakle, okvir u kojem se trenutno odvija dijalog između Beograda i Prištine, ali i drugi procesi na jugoistoku Europe. Kao što je promjena međunarodnog poretka otvorila prostor za demokraciju i nacionalnu emancipaciju, tako i sadašnje novo miješanje karata može utjecati na naš položaj. Pritom moramo biti svjesni da Hrvatska ne može presudno utjecati na neke više silnice, ali to nije razlog za strah ili malodušje, nego poticaj da realistično sagledamo situaciju, te da u tim i takvim okolnostima osiguramo vitalne nacionalne interese hrvatske države i hrvatskog naroda.

U trenutku kada se ponovno miješaju karte na globalnoj i regionalnoj sceni, važno je učvrstiti strateška savezništva, posebice s državama koje mogu spriječiti difamacijske kampanje protiv Hrvatske. U tom je smislu učinjen značajan potez jačanjem savezništva s Izraelom, koje se može i mora dodatno produbiti. U koristi takve politike mogli su se svi uvjeriti na ovogodišnjoj proslavi Oluje, na kojoj su sudjelovala vojna izaslanstva Izraela i SAD-a. Ti su vidljivi rezultati plod manje vidljivog rada koji je puno ranije započet na diplomatskom planu. Dodatno unapređivanje odnosa s Izraelom može biti izuzetno važno za jačanje hrvatskih pozicija na međunarodnoj sceni i na našem jugoistočnom susjedstvu, posebice u BiH.

Dakako, sve to implicira daljnje zastupanje uravnoteženih pozicija na međunarodnim forumima i suprotstavljanje ideologiziranim osudama Izraela. Na domaćem planu pak nužno je otkloniti provokacije koje suvremenu Hrvatsku žele povezati s propalom Pavelićevom diktaturom.

Nadalje, jačanje Srbije na našem jugoistočnom susjedstvu ne bismo smjeli protumačiti kao poziv na natjecanje za neku balkansku lidersku poziciju. Takav bi nas pristup samo uvukao u okvir “jugosfere”, a ne bi pomogao u ostvarivanju naših legitimnih političkih i gospodarskih interesa u susjednoj regiji, posebice u BiH. Umjesto toga Hrvatskoj je prioritetno provesti gospodarske i političke reforme koje će je učiniti otpornijom na eventualne destabilizacijske poteze Beograda, kao i moguće turbulencije u susjednoj regiji. Borba protiv klijentelizma u tom pogledu ima stratešku važnost.

Na tom istom tragu važno je učvrstiti naše sidrište u Europskoj uniji. Valja nastaviti s pripremama za Schengen, ali i izbjeći lažne dileme o opredjeljenju za tzv. jezgru ili Višegradsku skupinu. Zbog naše povijesti, geografske pozicije, ali i zajedničkih interesa kao novije članice EU, prirodno je da razvijemo usku suradnju sa Srednjom Europom. Ideologizirani argumenti protiv takve suradnje, koji su se čuli od nekih kritičara predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i inicijative Triju mora, neće nas pretvoriti u miljenika moćnih članica EU, nego će nas dodatno marginalizirati.

Svaki put kad smo se zatvorili Srednjoj Europi završili smo na političkom Balkanu, a ne u Beneluxu. Osim toga, valja prepoznati novi val u europskoj politici, posebice unutar Europske pučke stranke, koji želi zatvoriti, a ne povećavati jaz između zapadnih i srednjoeuropskih članica. Konceptualnu podlogu tom valu dao je EPP-ov think tank s dokumentom “Novo europejstvo”, a političku provedbu personificira bavarski demokršćanin Manfred Weber, predsjednik Kluba zastupnika EPP, koji je prvi najavio kandidaturu za predsjednika buduće Europske komisije.

Povrh svih ovih poteza Hrvatskoj je od presudne važnosti dovesti savezništvo sa SAD-om na novu stratešku i operativnu razinu. Ta je suradnja bila presudna u mnogim odlučujućim trenucima naše recentne povijesti. Međutim, za vrijeme Vlade lijevog centra došlo je do stanovite stagnacije u odnosima, u dobrom dijelu zbog tihih opstrukcija klijentelističkih skupina na područjima od strateške važnosti, kao što je energetika. Konkretizacija projekta LNG-a, što sadašnja Vlada ima u planu, trebao bi biti katalizator za ostvarivanje nove razine odnosa sa SAD-om.

Dakle, kao neovisna država i članica EU i NATO-a imamo danas puno više instrumenata na raspolaganju nego u drugim takvim prijelomnim situacijama u našoj povijesti. Međutim, moramo ih učinkoviti koristiti. Utoliko stabilnost i razvoj Hrvatske danas manje ovise o tome što će drugi učiniti, a puno više o našoj spremnosti da se ponašamo kao država.

Analizu u cijelosti pročitajte na Globusu.

 

Miro Bulj: Odgovor četniku Vučiću iz Hrvatskog Knina!

 

 

Bujanec: MOŽE LI VUČIĆEV PUPI I DALJE BITI DIO VLASTI U HRVATSKOJ?!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politika

Jan Ivanjek: Hrvatskoj je nužna i protuzračna obrana

Objavljeno

na

Objavio

Nabava borbenih aviona sada je kritična i za našu sigurnost nema ništa važnije od uspjeha u njoj, no nakon lovaca na red svakako mora doći PZO.

Dok čekamo službene odluke o obnavljanju procesa nabave višenamjenskih borbenih aviona za HRZ, kao kritičnog sustava ratnog zrakoplovstva, ipak se treba osvrnuti na pitanje protuzračne obrane.

Protuzračni sustavi kojima HV raspolaže nažalost su znatno potkapacitirani te su pogodni isključivo za neposrednu obranu snaga, položaja ili strateških objekata, i to protiv konvencionalnih zračnih napada. Za upotrebu protiv precizno navođenih oružja, krstarećih i proturadarskih raketa jednostavno nisu namjenjeni.

Naša se PZO svodi na raketne sustave kratkog dometa Strijela 10CRO, lakoprijenosne raketne sustave poput Igle i Strele-2, te topove 40mm Bofors L/70, koji su barem upareni s radarima Giraffe.

U domeni PZO raketnih sustava srednjeg dometa nemamo ništa, a ova je kategorija oružja također važan element integriranog sustava protuzračne obrane, kojeg još čine radarska mreža, lovačko zrakoplovstvo i zapovjedni sustavi.

Hrvatska ima dobre 3D radare za motrenje, američke AN/FPS-117 na 5 fiksnih lokacija, s dometima od oko 200 kilometara.

Sagu o obnovi lovačke komponente ovakvog sustava dobro znamo. No PZO srednjeg dometa sposobnost je koja će se morati izgraditi iz nule, jer jednostavno nije postojala.

PZO srednjeg dometa od velike je važnosti za zaštitu strateških ciljeva na većim udaljenostima, od pedesetak i više kilometara, te pokrivanje vlastitih snaga. Zbog svoje mobilnosti mogu držati korak sa kopnenim snagama u napadu, a također pružaju i zaštitu i potporu vlastitim borbenim avionima prilikom.

PZO srednjeg dometa također uskraćuje slobode djelovanja protivničkom zrakoplovstvu, a osim negacijom prostora u sudjelovanju s lovačkim zrakoplovstvom može prisiljavati neprijateljske avione u kill zone vlastitih lovaca.

Treba naglasiti da niti jedan PZO sustav nikako ne može zamijeniti lovačko zrakoplovstvo. Protuzračna obrana je po svojoj naravi obrambena i usko specijalizirana.

No Hrvatskoj je i ona nužna. Za potrebe obrane trebalo bi nam 4-6 bitnica PZO-a srednjeg dometa, što dakako košta, a k tome smo politički ograničeni na zapadne sustave, dok su oni ruskog porijekla brojniji, jeftiniji i često jednakih ili većih mogućnosti.

Kada ova kategorija oružja dođe na red izbor i neće biti prevelik. Za najnovije sustave poput MEADS-a teško da će biti novca, ali NASAMS, SPYDER i Hawk XXI svakako su dobri kandidati. Patriot PAC-2 je sustav velikog dometa, no i njega bi trebalo razmotriti zbog snažnog faktora odvraćanja.

Nabava borbenih aviona sada je kritična i za našu sigurnost nema ništa važnije od uspjeha u njoj, no nakon lovaca na red svakako mora doći PZO, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek.

 

Jan Ivanjek: HV je najbolja vojska u našem susjedstvu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politika

Hoće li HSS opstati u Slavoniji i Baranji, nakon Beljakovih učestalih čistki?

Objavljeno

na

Objavio

Što će se dogoditi sa slavonsko-baranjskim HSS-om u budućnosti, pitanje je koje se već dugo postavlja među članovima te stranke sa područja Đakovštine, a iznova je aktualizirano kada je predsjednik HSS-a Krešo Beljak 17. siječnja 2019.  suspendirao iz HSS-a Zvonka Pongraca, predsjednika Županijskog odbora HSS-a Osječko-baranjske županije i Regije Slavonija, te HSS-ovog vijećnika u Skupštini Osječko-baranjske županije i općinskog vijećnika u Općini Antunovac, čovjeka koji je postao sinonim za HSS OBŽ, pita se, Predsjednik Podžupanije Đakovo, Željko Fabric, u priopćenju  kojeg prenosimo:

Većina članova u Slavonsko-baranjskom HSS-u smatra da Beljak stranku vodi u posve u krivom smjeru, Slavonija ga ne zanima, a HSS je centralizirao sve oko Zagreba i sasvim je jasno da na taj način HSS-u prijeti  totalno uništenje i mogući nestanak sa političke scene.

I u Đakovštini koja je uvijek bila srce HSS-a  velika većina općinskih i gradska organizacija Đakova nezadovoljni su razvojem događaja u stranci. Beljak se ignorantski odnosi prema haesesovcima koji od osamostaljenja Hrvatske ustrajno rade i politički djeluju na području Đakovštine, te su  predstavnici obitelji HSS-a.

Beljaku, moramo napomenuti da je na zadnjim lokalnim izborima u 10 lokalnih jedinica sa područja Đakovštine HSS osvojio; 1 županijskog vijećnika, 2 gradska i 21 općinskih od toga 4 predsjednika općinskih vijeća,1 donačelnika i načelnika Općine Semeljci ako to nije dostojno, ne znamo što će biti nakon njegove sječe glava svim nepoželjnima???.

Narušeni odnosi Beljaka, od samog dolaska na čelo HSS-a, sa slavonsko-baranjskim haesesovcima, time su kulminirali. Jer ne zaboravimo upravo slavonsko- baranjski HSS je u više navrata tražio Beljakovu ostavku, a ‘privremeno udaljenje’ samo je eufemizam za trajno izbacivanje iz HSS-a našeg predsjednika.

Ne pristajemo na bahato i omalovažavajuće ponašanje i podržavamo zahtjeve čelnika Slavonsko baranjskih HSS-ovaca da se poslovanje stranke bude transparentno.

U konačnici što tu ima loše ako pozivaju Uskok te DORH da ispitaju poslovanje stranke „ čega se on boji“. Smatramo da je cjelokupno djelovanje Kreše Beljaka s nekolicinom istomišljenika stranku dovelo na najniže grane i da se ta agonija mora prekinuti.

HSS je devastiran u dobrom dijelu Hrvatske, a  slavonsko-baranjski HSS-ovci su jedna od bitnijih karika u tom lancu. Loše kadroviranje u vrhu stranke i neprepoznatljivi rad kako u saboru pa tako i na terenu znak su da se nešto mora poduzeti. Mi Beljaku poručujemo da se stranka nikad lošije nije vodila nego danas.

Organizacije HSS-a sa područja Đakovštine ograđuje se od svih dosadašnjih izjava i isto to tražimo i od naše središnjice, jer smatramo da osobni animoziteti i stavovi predsjednika Beljaka nisu i ne bi trebali biti stavovi HSS-a.

HSS je lučonoša borbe za obitelj, domovinu, vjeru, kulturu i prosperitet , stranka koja ima duboke korijene u hrvatskom narodu, a ovakvim izjavama definitivno uništava ugled i temelje na kojima je stasala po nauku Stjepana Radića.

Đakovština je uz Slavonsko baranjske HSS-ovce, Vjera u boga i seljačka sloga, stoji u priopćenju.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari