Pratite nas

Politika

Davor Ivo Stier: Vučićeva kosovska saga pokazuje da se na Balkanu karte opet miješaju

Objavljeno

na

Najava o mogućem dogovoru Aleksandra Vučića i Hashima Thaçija o podjeli Kosova i razmjeni teritorija izazvala je dosad oprečne reakcije. Dok se šefica europske diplomacije Federica Mogherini i dalje trudi doći do takvog kompromisa unatoč svim komplikacijama, Angela Merkel se na presici s premijerom Plenkovićem prilično jasno usprotivila. U nekim bi drugim vremenima takav stav njemačke kancelarke bio dovoljan za zaustavljanje nepoželjnih inicijativa.

No, Merkel više nije najjača figura u Europi. U narednom razdoblju će možda više energije morati uložiti u težnje za vlastitim političkim opstankom nego na zaustavljanje ambicija ojačanog Vučića, glavnog aktera mogućeg “povijesnog dogovora” i promotora balkanske verzije neliberalne demokracije, piše u analizi Davor Ivo Stier bivši ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske za Globus.

Paradoksalno, jedan od ključnih međunarodnih zaštitnika Vučića je i sama Angela Merkel, koju se donedavno percipiralo kao svojevrsni stup liberalne demokracije u Europi i svijetu. Upravo nas taj paradoks upućuje na ono bitno, a to je da se karte na međunarodnoj sceni, pa i na jugoistoku Europe, ponovno miješaju.

Naime, priču o dogovornoj podjeli Kosova i razmjeni teritorija možemo promatrati kroz razne dimenzije. Jedna su novinska izvješća o izgledima za kompromis te diplomatska saga o borbama između njegovih pristaša i protivnika. Druga dimenzija su razni supstancijalni argumenti za i protiv takve politike, koji se uglavnom svode na procjenu rizika eventualnog dogovora Vučić-Thaçi za opstojnost Makedonije ili Bosne i Hercegovine.

No, ako se upustimo u malo dublju analizu, moći ćemo kroz ovaj slučaj primijetiti još jednu dimenziju, a ona se odnosi na značajniju promjenu u odnosima snaga glavnih međunarodnih aktera te na nijansiranje njihova općeg pristupa jugoistočnoj Europi. U tom kontekstu treba promatrati Vučićeve poteze i njegov govor u Kosovskoj Mitrovici, ali i općenito razvoj srpske državne politike. Ona se prilagođava novim okolnostima, ali u bitnome ostaje na tragu Načertanija Ilije Garašanina iz XIX. stoljeća.

No, krenimo redom. Prije nešto manje od trideset godina Europa je doživjela tektonsku promjenu svoje sigurnosne arhitekture padom Berlinskog zida, komunističkih diktatura i Varšavskog pakta. Demokratski i slobodarski val otvorio je prostor za građanske slobode i slobodna tržišta, ali i za nacionalne emancipacije. Tako je to razumio i Franjo Tuđman, koji je u samim Izvorišnim osnovama Ustava ugradio da se povijesno pravo hrvatskog naroda na punu državnu suverenost očituje i “…na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi…”.

Europe whole and free bio je vodeći princip tog novog uređenja koji je zamijenio podjelu starog kontinenta baziranu na interesnim sferama, shodno dogovoru s Jalte. U takvoj novoj, slobodnoj i ujedinjenoj Europi bilo je onda i mjesta za nove države koje su nastale raspadom višenacionalnih tvorevina, a koje su prihvatile zapadni demokratski model i tržišno gospodarstvo. Na tom valu su u NATO i Europsku uniju ušle Estonija, Latvija, Litva, Češka, Slovačka i Slovenija. Na samom kraju tog razdoblja, u kojem je još donekle vrijedio princip slobodne i ujedinjene Europe bez interesnih sfera, pridružila se i Hrvatska.

Međutim, još za vrijeme naših pristupnih pregovora, ali posebno nakon njih, načelo Europe whole and free je kao temeljna okosnica uređenja posthladnoratovske Europe dobilo ozbiljnu ideološku konkurenciju u obliku tzv. neliberalnih demokracija i njihova principa restauracije interesnih sfera na granicama bivših višenacionalnih država, odnosno imperija. Takva restauracija nije značila doslovni povratak u prošlost i ponovnu uspostavu, na primjer, Sovjetskog Saveza ili Otomanskog Carstva.

Međutim, ona je značila definiranje sfera utjecaja na tim područjima s presudnim autoritetom Moskve ili Ankare u reguliranju odnosa u državama unutar sfere, kao i njihova odnosa prema trećim silama.

Na tragu definiranja takve politike stvaranja interesnih sfera bio je Erdoganov govor nakon izborne pobjede 2011., kada je ustvrdio: “Vjerujte mi, Sarajevo je danas na dobitku isto koliko i Istanbul, Bejrut je pobijedio koliko i Izmir, Damask je dobio koliko i Ankara; Ramallah, Nablus, Jemin na Zapadnoj obali, Jeruzalem je dobio koliko Diyarbakir.” Tim je riječima plastično prikazao granice nekadašnjeg carstva te priželjkivani doseg današnje turske interesne sfere.

Ruska Federacija je prvo u slučaju Gruzije, a zatim Ukrajine, također jasno pokazala da ne namjerava mirno gledati približavanje tih mladih država euroatlantskim asocijacijama a da se Moskvu ništa ne pita.

Beogradu je važno da mu međunarodni subjekti priznaju ili barem prešutno dopuštaju hegemonsku poziciju i autoritet za uređivanje odnosa unutar “jugosfere”. Vrlo jasan primjer takve politike bila je situacija u kojoj je Srbija prisilila Makedoniju da promijeni odluku o potpori Kosovu za članstvo u UNESCO-u.

Naime, novi makedonski premijer Zaev, koji je na vlast došao uz presudnu potporu Albanaca, namjeravao je podržati kosovsku aplikaciju za članstvo u toj agenciji Ujedinjenih naroda. Međutim, na to je Vučić odgovorio prijetnjama i povlačenjem srpskog diplomatskog osoblja iz Skoplja, nakon čega je Zaev popustio i promijenio odluku.

U prijašnjim vremenima, kada je prevladavalo načelo Europe whole and free, zapadne sile bi osudile i vjerojatno onemogućile takav rasplet događaja. Beogradu se ne bi dopustilo prijetiti Makedoniji i potpirivati njezine unutarnje političke rascjepe zbog suverene vladine odluke o priznanju Kosova. Ovaj put, umjesto osude, zapadne demokracije su ostale nijeme, dok je Europska vanjska služba pohvalila “zrelost” Vučića i Zaeva pri postizanju brzog dogovora.

Iako se često u našoj javnosti Vučićevu politiku prikazuje kao kontinuitet Miloševića, to je samo djelomice točno. Zajedničko je to što su obje politike definirane u okviru velikosrpskih ciljeva koje je trasirao Ilija Garašanin još 1844. Osim toga, Vučić je i sam sudjelovao u provođenju zločinačke Miloševićeve politike. Međutim, sada kada je on postao “vožd”, umjesto poražene politike genocida, etničkog čišćenja i osvajačkih ratova protiv nesrpskih naroda u bivšoj SFRJ, koja je Srbiju dovela do međunarodnih sankcija i izolacije, Vučić se opredijelio za svojevrsni neojugoslavenski pristup.

Bez koncepta Europe whole and free daljnje proširenje Europske unije ostaje na dugom štapu. To je Makedonija naučila na bolan način kada joj je EU još jednom odgodila otvaranje pristupnih pregovora, unatoč postignutom dogovoru s Grčkom o imenu. Dakle, proces proširenja formalno nije ukinut; on se nastavlja nekom sporom birokratskom logikom, ali bez nekadašnjeg političkog učinka stabilizacijskog instrumenta Europske unije. U tom kontekstu stupa na snagu alternativna logika interesnih sfera, pa je za neke glavne gradove u EU puno prihvatljivije podržati ili barem tolerirati Vučića nego to područje u potpunosti prepustiti većim igračima iz Moskve ili Ankare.

To je, dakle, okvir u kojem se trenutno odvija dijalog između Beograda i Prištine, ali i drugi procesi na jugoistoku Europe. Kao što je promjena međunarodnog poretka otvorila prostor za demokraciju i nacionalnu emancipaciju, tako i sadašnje novo miješanje karata može utjecati na naš položaj. Pritom moramo biti svjesni da Hrvatska ne može presudno utjecati na neke više silnice, ali to nije razlog za strah ili malodušje, nego poticaj da realistično sagledamo situaciju, te da u tim i takvim okolnostima osiguramo vitalne nacionalne interese hrvatske države i hrvatskog naroda.

U trenutku kada se ponovno miješaju karte na globalnoj i regionalnoj sceni, važno je učvrstiti strateška savezništva, posebice s državama koje mogu spriječiti difamacijske kampanje protiv Hrvatske. U tom je smislu učinjen značajan potez jačanjem savezništva s Izraelom, koje se može i mora dodatno produbiti. U koristi takve politike mogli su se svi uvjeriti na ovogodišnjoj proslavi Oluje, na kojoj su sudjelovala vojna izaslanstva Izraela i SAD-a. Ti su vidljivi rezultati plod manje vidljivog rada koji je puno ranije započet na diplomatskom planu. Dodatno unapređivanje odnosa s Izraelom može biti izuzetno važno za jačanje hrvatskih pozicija na međunarodnoj sceni i na našem jugoistočnom susjedstvu, posebice u BiH.

Dakako, sve to implicira daljnje zastupanje uravnoteženih pozicija na međunarodnim forumima i suprotstavljanje ideologiziranim osudama Izraela. Na domaćem planu pak nužno je otkloniti provokacije koje suvremenu Hrvatsku žele povezati s propalom Pavelićevom diktaturom.

Nadalje, jačanje Srbije na našem jugoistočnom susjedstvu ne bismo smjeli protumačiti kao poziv na natjecanje za neku balkansku lidersku poziciju. Takav bi nas pristup samo uvukao u okvir “jugosfere”, a ne bi pomogao u ostvarivanju naših legitimnih političkih i gospodarskih interesa u susjednoj regiji, posebice u BiH. Umjesto toga Hrvatskoj je prioritetno provesti gospodarske i političke reforme koje će je učiniti otpornijom na eventualne destabilizacijske poteze Beograda, kao i moguće turbulencije u susjednoj regiji. Borba protiv klijentelizma u tom pogledu ima stratešku važnost.

Na tom istom tragu važno je učvrstiti naše sidrište u Europskoj uniji. Valja nastaviti s pripremama za Schengen, ali i izbjeći lažne dileme o opredjeljenju za tzv. jezgru ili Višegradsku skupinu. Zbog naše povijesti, geografske pozicije, ali i zajedničkih interesa kao novije članice EU, prirodno je da razvijemo usku suradnju sa Srednjom Europom. Ideologizirani argumenti protiv takve suradnje, koji su se čuli od nekih kritičara predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i inicijative Triju mora, neće nas pretvoriti u miljenika moćnih članica EU, nego će nas dodatno marginalizirati.

Svaki put kad smo se zatvorili Srednjoj Europi završili smo na političkom Balkanu, a ne u Beneluxu. Osim toga, valja prepoznati novi val u europskoj politici, posebice unutar Europske pučke stranke, koji želi zatvoriti, a ne povećavati jaz između zapadnih i srednjoeuropskih članica. Konceptualnu podlogu tom valu dao je EPP-ov think tank s dokumentom “Novo europejstvo”, a političku provedbu personificira bavarski demokršćanin Manfred Weber, predsjednik Kluba zastupnika EPP, koji je prvi najavio kandidaturu za predsjednika buduće Europske komisije.

Povrh svih ovih poteza Hrvatskoj je od presudne važnosti dovesti savezništvo sa SAD-om na novu stratešku i operativnu razinu. Ta je suradnja bila presudna u mnogim odlučujućim trenucima naše recentne povijesti. Međutim, za vrijeme Vlade lijevog centra došlo je do stanovite stagnacije u odnosima, u dobrom dijelu zbog tihih opstrukcija klijentelističkih skupina na područjima od strateške važnosti, kao što je energetika. Konkretizacija projekta LNG-a, što sadašnja Vlada ima u planu, trebao bi biti katalizator za ostvarivanje nove razine odnosa sa SAD-om.

Dakle, kao neovisna država i članica EU i NATO-a imamo danas puno više instrumenata na raspolaganju nego u drugim takvim prijelomnim situacijama u našoj povijesti. Međutim, moramo ih učinkoviti koristiti. Utoliko stabilnost i razvoj Hrvatske danas manje ovise o tome što će drugi učiniti, a puno više o našoj spremnosti da se ponašamo kao država.

Analizu u cijelosti pročitajte na Globusu.

 

Miro Bulj: Odgovor četniku Vučiću iz Hrvatskog Knina!

 

 

Bujanec: MOŽE LI VUČIĆEV PUPI I DALJE BITI DIO VLASTI U HRVATSKOJ?!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politika

Tko naručuje napade na Predsjednicu i tko dostavlja podatke iz tajne istrage Nacionalu?

Objavljeno

na

Objavio

PIXSELL

Već mjesec dana tjednik Nacional objavljuje podatke iz tajne istrage u slučaja Varga, informira nas o sadržaju njegovih kompjutora i mobitela.

U pretragu dokumentacije, kompjutora, mobitela, poslanih i primljenih mailova i ostalih poruka, uključeni su samo istražitelji MUP-a. Nema odvjetnika, nema DORH-a, nema treće strane, piše Maxportal

Unutar MUP-a zna se tko radi na istrazi, koliko ljudi i što se događa s prikupljenim informacijama i gdje završavaju.

No, ipak sve informacija iz tajne istrage kontinuirano cure van i po običaju objavljuje ih tjednik Nacional.

I po običaju meta je Vlado Galić, savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednice  Kolinde Grabar Kitarović.  Navodi se da je poznavao Franju Vargu, da je s njim susreo nekoliko puta ( dva puta) da su komunicirali putem telefona.

U istim tekstovima spominje se da je s Vargom,  dok je u HDZ-u radio na sličnim poslovima kao i Vlado Galić, komunicirao i Rober Kopal, bivši državni tajnik u Ministarstvu unutarnjih poslova, danas  savjetnik premijera Andreja Plenkovića.

Iako je Kopal spomenut u istom kontekstu kao i Galić nema tekstova o njemu ni naslova “Savjetnik premijera angažirao falsifikatora Franju Vargu…”

Dok medijima traje prepucavanje tko iz MUP-a jesu li podaci koje je objavio Nacional točni i, ako jesu, kako te informacija cure iz tajne istrage. Ako  objavljene informacije nisu točne logično bi bilo da ih MUP demantira.

U tom kontekstu podsjećamo na izjave Željko Cvrtile, bivšeg načelnika Unutarnje kontrole MUP-a, u HRT-ovo emisiji Otvoreno

“Iskustvo nas uči da kad se ide na sprječavanje inkriminacije, kad se probija tajna istraga – informacije cure s niže razine. To se događalo i prije, ali je interna kontrola bila jača. No, ako se ide na diskreditaciju političkih suparnika, iz iste ili suparniče stranke, informacije cure iz samoga vrha – MUP-a, Ravnateljstva ili DORH-a”, kazao je Cvrtila.

Tko je, dakle, osoba, ili osobe, koje su mogle dostaviti Nacionalu podatke iz tajne istrage? Inspektori koji rade na slučaju? Teško. Nemoguće! Da su to učinili, da su odali tajne podatke iz istrage, bez dopuštenja nadređenih, bili bi ekspresno maknuti sa slučaja i suspendirani.

Jer zna se tko je (najviše tri do četiri ) uključen u istragu.

Iz svega navedenog imamo razloga za vjerovati da informacije iz tajne istrage u medije pušta ministar MUP-a Davor Božinović. U svakom slučaju to se ne može dogoditi bez njegova znanja i dopuštenja. U protivnom morao bi pokrenuti istragu i utvrditi  tko i kako medijima dostavlja podatke iz tajne istrage.

Maxportal je poslao upit MUPu o curenju podataka iz istrage kada ga dobiju objavit će ga, navodi ovaj portal.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politika

Glavaš traži ispriku i naknadu štete od Bernardića i Bunjca jer su ga nazvali ratnim zločincem

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Saborski zastupnik Branimir Glavaš zatražio je putem odvjetnika ispriku i naknadu štete od dvojice svojih kolega – predsjednika SDP-a Davora Bernardića i Branimira Bunjca iz Živog zida, zbog “svjesno iznesenih laži” protiv Glavaša izgovorenih u Saboru i na tiskovnim konferencijama.

U zahtjevima za ispriku i naknadu štete Glavaš od Bernardića traži 150 tisuća kuna, a od Bunjca 100 tisuća kuna jer su ga nazvali ratnim zločincem, iako protiv njega nema pravomoćne presude.

“Cijeloj hrvatskoj javnosti je poznato da je Ustavni sud RH 12. siječnja 2015. godine ukinuo drugostupanjsku presudu Vrhovnog suda izrečenu protiv Branimira Glavaša, a Vrhovni sud RH je 28.srpnja 2016. godine ukinuo i prvostupanjsku osuđujuću presudu Županijskog suda u Zagrebu od 8.svibnja 2009. protiv gospodina Branimira Glavaša te nikakva presuda (nepravomoćna ili pravomoćna) protiv moje stranke ne postoji. Isti se procesno pravno nalazi u poziciji ‘optuženika’, a ne nikako kako Vi tvrdite u poziciji ‘osuđenog ratnog zločinca'”, stoji u zahtjevima koji potpisuje Glavašev odvjetnik Vedran Pajić.

Glavaš Bernardiću zamjera tri istupa – u Saboru, na konferenciji za novinare SDP-a te u televizijskom prijenosu, a te su izjave prenijeli brojni drugi mediji.

Bunjca, pak, Glavaš proziva zbog istupa u Saboru u kojem ga je osim ratnim zločincem označio i kao osobu koja je pokušala podmititi suce Vrhovnog suda.

“Gospodin Glavaš nije nikada sudjelovao u ‘podmićivanju sudaca Vrhovnog suda’ kako Vi tvrdite, jer isti od nadležnih državnih tijela (DORH-a, MUP-a…) nije bio čak niti osumnjičen za to kazneno djelo, a posljedično tome niti okrivljen, optužen ili pak suđen”, navodi Glavašev odvjetnik.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari