Pratite nas

Politika

Davor Ivo Stier: Vučićeva kosovska saga pokazuje da se na Balkanu karte opet miješaju

Objavljeno

na

Najava o mogućem dogovoru Aleksandra Vučića i Hashima Thaçija o podjeli Kosova i razmjeni teritorija izazvala je dosad oprečne reakcije. Dok se šefica europske diplomacije Federica Mogherini i dalje trudi doći do takvog kompromisa unatoč svim komplikacijama, Angela Merkel se na presici s premijerom Plenkovićem prilično jasno usprotivila. U nekim bi drugim vremenima takav stav njemačke kancelarke bio dovoljan za zaustavljanje nepoželjnih inicijativa.

No, Merkel više nije najjača figura u Europi. U narednom razdoblju će možda više energije morati uložiti u težnje za vlastitim političkim opstankom nego na zaustavljanje ambicija ojačanog Vučića, glavnog aktera mogućeg “povijesnog dogovora” i promotora balkanske verzije neliberalne demokracije, piše u analizi Davor Ivo Stier bivši ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske za Globus.

Paradoksalno, jedan od ključnih međunarodnih zaštitnika Vučića je i sama Angela Merkel, koju se donedavno percipiralo kao svojevrsni stup liberalne demokracije u Europi i svijetu. Upravo nas taj paradoks upućuje na ono bitno, a to je da se karte na međunarodnoj sceni, pa i na jugoistoku Europe, ponovno miješaju.

Naime, priču o dogovornoj podjeli Kosova i razmjeni teritorija možemo promatrati kroz razne dimenzije. Jedna su novinska izvješća o izgledima za kompromis te diplomatska saga o borbama između njegovih pristaša i protivnika. Druga dimenzija su razni supstancijalni argumenti za i protiv takve politike, koji se uglavnom svode na procjenu rizika eventualnog dogovora Vučić-Thaçi za opstojnost Makedonije ili Bosne i Hercegovine.

No, ako se upustimo u malo dublju analizu, moći ćemo kroz ovaj slučaj primijetiti još jednu dimenziju, a ona se odnosi na značajniju promjenu u odnosima snaga glavnih međunarodnih aktera te na nijansiranje njihova općeg pristupa jugoistočnoj Europi. U tom kontekstu treba promatrati Vučićeve poteze i njegov govor u Kosovskoj Mitrovici, ali i općenito razvoj srpske državne politike. Ona se prilagođava novim okolnostima, ali u bitnome ostaje na tragu Načertanija Ilije Garašanina iz XIX. stoljeća.

No, krenimo redom. Prije nešto manje od trideset godina Europa je doživjela tektonsku promjenu svoje sigurnosne arhitekture padom Berlinskog zida, komunističkih diktatura i Varšavskog pakta. Demokratski i slobodarski val otvorio je prostor za građanske slobode i slobodna tržišta, ali i za nacionalne emancipacije. Tako je to razumio i Franjo Tuđman, koji je u samim Izvorišnim osnovama Ustava ugradio da se povijesno pravo hrvatskog naroda na punu državnu suverenost očituje i “…na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi…”.

Europe whole and free bio je vodeći princip tog novog uređenja koji je zamijenio podjelu starog kontinenta baziranu na interesnim sferama, shodno dogovoru s Jalte. U takvoj novoj, slobodnoj i ujedinjenoj Europi bilo je onda i mjesta za nove države koje su nastale raspadom višenacionalnih tvorevina, a koje su prihvatile zapadni demokratski model i tržišno gospodarstvo. Na tom valu su u NATO i Europsku uniju ušle Estonija, Latvija, Litva, Češka, Slovačka i Slovenija. Na samom kraju tog razdoblja, u kojem je još donekle vrijedio princip slobodne i ujedinjene Europe bez interesnih sfera, pridružila se i Hrvatska.

Međutim, još za vrijeme naših pristupnih pregovora, ali posebno nakon njih, načelo Europe whole and free je kao temeljna okosnica uređenja posthladnoratovske Europe dobilo ozbiljnu ideološku konkurenciju u obliku tzv. neliberalnih demokracija i njihova principa restauracije interesnih sfera na granicama bivših višenacionalnih država, odnosno imperija. Takva restauracija nije značila doslovni povratak u prošlost i ponovnu uspostavu, na primjer, Sovjetskog Saveza ili Otomanskog Carstva.

Međutim, ona je značila definiranje sfera utjecaja na tim područjima s presudnim autoritetom Moskve ili Ankare u reguliranju odnosa u državama unutar sfere, kao i njihova odnosa prema trećim silama.

Na tragu definiranja takve politike stvaranja interesnih sfera bio je Erdoganov govor nakon izborne pobjede 2011., kada je ustvrdio: “Vjerujte mi, Sarajevo je danas na dobitku isto koliko i Istanbul, Bejrut je pobijedio koliko i Izmir, Damask je dobio koliko i Ankara; Ramallah, Nablus, Jemin na Zapadnoj obali, Jeruzalem je dobio koliko Diyarbakir.” Tim je riječima plastično prikazao granice nekadašnjeg carstva te priželjkivani doseg današnje turske interesne sfere.

Ruska Federacija je prvo u slučaju Gruzije, a zatim Ukrajine, također jasno pokazala da ne namjerava mirno gledati približavanje tih mladih država euroatlantskim asocijacijama a da se Moskvu ništa ne pita.

Beogradu je važno da mu međunarodni subjekti priznaju ili barem prešutno dopuštaju hegemonsku poziciju i autoritet za uređivanje odnosa unutar “jugosfere”. Vrlo jasan primjer takve politike bila je situacija u kojoj je Srbija prisilila Makedoniju da promijeni odluku o potpori Kosovu za članstvo u UNESCO-u.

Naime, novi makedonski premijer Zaev, koji je na vlast došao uz presudnu potporu Albanaca, namjeravao je podržati kosovsku aplikaciju za članstvo u toj agenciji Ujedinjenih naroda. Međutim, na to je Vučić odgovorio prijetnjama i povlačenjem srpskog diplomatskog osoblja iz Skoplja, nakon čega je Zaev popustio i promijenio odluku.

U prijašnjim vremenima, kada je prevladavalo načelo Europe whole and free, zapadne sile bi osudile i vjerojatno onemogućile takav rasplet događaja. Beogradu se ne bi dopustilo prijetiti Makedoniji i potpirivati njezine unutarnje političke rascjepe zbog suverene vladine odluke o priznanju Kosova. Ovaj put, umjesto osude, zapadne demokracije su ostale nijeme, dok je Europska vanjska služba pohvalila “zrelost” Vučića i Zaeva pri postizanju brzog dogovora.

Iako se često u našoj javnosti Vučićevu politiku prikazuje kao kontinuitet Miloševića, to je samo djelomice točno. Zajedničko je to što su obje politike definirane u okviru velikosrpskih ciljeva koje je trasirao Ilija Garašanin još 1844. Osim toga, Vučić je i sam sudjelovao u provođenju zločinačke Miloševićeve politike. Međutim, sada kada je on postao “vožd”, umjesto poražene politike genocida, etničkog čišćenja i osvajačkih ratova protiv nesrpskih naroda u bivšoj SFRJ, koja je Srbiju dovela do međunarodnih sankcija i izolacije, Vučić se opredijelio za svojevrsni neojugoslavenski pristup.

Bez koncepta Europe whole and free daljnje proširenje Europske unije ostaje na dugom štapu. To je Makedonija naučila na bolan način kada joj je EU još jednom odgodila otvaranje pristupnih pregovora, unatoč postignutom dogovoru s Grčkom o imenu. Dakle, proces proširenja formalno nije ukinut; on se nastavlja nekom sporom birokratskom logikom, ali bez nekadašnjeg političkog učinka stabilizacijskog instrumenta Europske unije. U tom kontekstu stupa na snagu alternativna logika interesnih sfera, pa je za neke glavne gradove u EU puno prihvatljivije podržati ili barem tolerirati Vučića nego to područje u potpunosti prepustiti većim igračima iz Moskve ili Ankare.

To je, dakle, okvir u kojem se trenutno odvija dijalog između Beograda i Prištine, ali i drugi procesi na jugoistoku Europe. Kao što je promjena međunarodnog poretka otvorila prostor za demokraciju i nacionalnu emancipaciju, tako i sadašnje novo miješanje karata može utjecati na naš položaj. Pritom moramo biti svjesni da Hrvatska ne može presudno utjecati na neke više silnice, ali to nije razlog za strah ili malodušje, nego poticaj da realistično sagledamo situaciju, te da u tim i takvim okolnostima osiguramo vitalne nacionalne interese hrvatske države i hrvatskog naroda.

U trenutku kada se ponovno miješaju karte na globalnoj i regionalnoj sceni, važno je učvrstiti strateška savezništva, posebice s državama koje mogu spriječiti difamacijske kampanje protiv Hrvatske. U tom je smislu učinjen značajan potez jačanjem savezništva s Izraelom, koje se može i mora dodatno produbiti. U koristi takve politike mogli su se svi uvjeriti na ovogodišnjoj proslavi Oluje, na kojoj su sudjelovala vojna izaslanstva Izraela i SAD-a. Ti su vidljivi rezultati plod manje vidljivog rada koji je puno ranije započet na diplomatskom planu. Dodatno unapređivanje odnosa s Izraelom može biti izuzetno važno za jačanje hrvatskih pozicija na međunarodnoj sceni i na našem jugoistočnom susjedstvu, posebice u BiH.

Dakako, sve to implicira daljnje zastupanje uravnoteženih pozicija na međunarodnim forumima i suprotstavljanje ideologiziranim osudama Izraela. Na domaćem planu pak nužno je otkloniti provokacije koje suvremenu Hrvatsku žele povezati s propalom Pavelićevom diktaturom.

Nadalje, jačanje Srbije na našem jugoistočnom susjedstvu ne bismo smjeli protumačiti kao poziv na natjecanje za neku balkansku lidersku poziciju. Takav bi nas pristup samo uvukao u okvir “jugosfere”, a ne bi pomogao u ostvarivanju naših legitimnih političkih i gospodarskih interesa u susjednoj regiji, posebice u BiH. Umjesto toga Hrvatskoj je prioritetno provesti gospodarske i političke reforme koje će je učiniti otpornijom na eventualne destabilizacijske poteze Beograda, kao i moguće turbulencije u susjednoj regiji. Borba protiv klijentelizma u tom pogledu ima stratešku važnost.

Na tom istom tragu važno je učvrstiti naše sidrište u Europskoj uniji. Valja nastaviti s pripremama za Schengen, ali i izbjeći lažne dileme o opredjeljenju za tzv. jezgru ili Višegradsku skupinu. Zbog naše povijesti, geografske pozicije, ali i zajedničkih interesa kao novije članice EU, prirodno je da razvijemo usku suradnju sa Srednjom Europom. Ideologizirani argumenti protiv takve suradnje, koji su se čuli od nekih kritičara predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i inicijative Triju mora, neće nas pretvoriti u miljenika moćnih članica EU, nego će nas dodatno marginalizirati.

Svaki put kad smo se zatvorili Srednjoj Europi završili smo na političkom Balkanu, a ne u Beneluxu. Osim toga, valja prepoznati novi val u europskoj politici, posebice unutar Europske pučke stranke, koji želi zatvoriti, a ne povećavati jaz između zapadnih i srednjoeuropskih članica. Konceptualnu podlogu tom valu dao je EPP-ov think tank s dokumentom “Novo europejstvo”, a političku provedbu personificira bavarski demokršćanin Manfred Weber, predsjednik Kluba zastupnika EPP, koji je prvi najavio kandidaturu za predsjednika buduće Europske komisije.

Povrh svih ovih poteza Hrvatskoj je od presudne važnosti dovesti savezništvo sa SAD-om na novu stratešku i operativnu razinu. Ta je suradnja bila presudna u mnogim odlučujućim trenucima naše recentne povijesti. Međutim, za vrijeme Vlade lijevog centra došlo je do stanovite stagnacije u odnosima, u dobrom dijelu zbog tihih opstrukcija klijentelističkih skupina na područjima od strateške važnosti, kao što je energetika. Konkretizacija projekta LNG-a, što sadašnja Vlada ima u planu, trebao bi biti katalizator za ostvarivanje nove razine odnosa sa SAD-om.

Dakle, kao neovisna država i članica EU i NATO-a imamo danas puno više instrumenata na raspolaganju nego u drugim takvim prijelomnim situacijama u našoj povijesti. Međutim, moramo ih učinkoviti koristiti. Utoliko stabilnost i razvoj Hrvatske danas manje ovise o tome što će drugi učiniti, a puno više o našoj spremnosti da se ponašamo kao država.

Analizu u cijelosti pročitajte na Globusu.

 

Miro Bulj: Odgovor četniku Vučiću iz Hrvatskog Knina!

 

 

Bujanec: MOŽE LI VUČIĆEV PUPI I DALJE BITI DIO VLASTI U HRVATSKOJ?!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Karamatić: Kako će oni organizirati ‘republiku BiH’ na četvrtini teritorija BiH, to je njihov problem

Objavljeno

na

Objavio

Član Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora (HNS) Mario Karamatić ocijenio je da se Programskom deklaracijom, usvojenom na Kongresu SDA, revitalizira Hrvatska Republika Herceg-Bosna.

Karamatić je rekao da je tzv. “republika BiH” bila prije Daytona i da je obuhvaćala 23 posto BiH, te podsjetio da su bile i Hrvatska Republika Herceg-Bosna i Republika Srpska.

– Kako će oni organizirati “republiku BiH” na četvrtini teritorija BiH, to je njihov problem – istakao je Karamatić.

Karamatić je rekao da mu je veoma drago što je SDA prepoznala inicijativu HSS o neophodnosti revitalizacije Herceg-Bosne i da su u tom pravcu i donijeli deklaraciju.

On je napomenuo da je deklaracija povratak na preddaytonsko stanje, budući da je neodrživa ovakva organizacija BiH, naknadno devastirana od visokih predstavnika.

– To je ono što mi zagovaramo ima dvije godine. SDA je sada napravila iskorak u tom pravcu i mi im zahvaljujemo – naveo je Karamatić.

On smatra i da je deklaracija SDA spisak želja, ali i da mu je drago što su u toj stranci naveli da će otvoriti vrata za druge narode.

– Tako će SDA postati multietnička stranka, jer će se u njoj nalaziti muslimani Bošnjaci, muslimani Sandžaklije, muslimani Arapi, Šiiti, Suniti, te će tako otvoriti vrata prema Europi – rekao je Karamatić. (Srna)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politika

Miroslav Škoro kod Stankovića zahvalio Stipi Mesiću na potpori u kandidaturi, kaže da nije ni desničar ni ljevičar; Ja sam umjesto puške na ramenu nosio tamburicu

Objavljeno

na

Objavio

Gost emisije Nedjeljom u 2 je Miroslav Škoro. Zašto se kandidira za predsjednika Republike, računa li na podršku samo desnog biračkog tijela ili će nekako pokušati pridobiti i lijevo orijentirane glasače te zašto misli da bi bio bolji predsjednik od Kolinde Grabar-Kitarović, neka su od pitanja emisije.

Na pitanje o možebitnom okupljanju desnih stranaka kojima bi bio na čelu, rekao je da ne razmišlja ni o kakvim parlamentarnim izborima niti je o tome vodio ikakve razgovore. Usredotočen je, poručuje, na predsjedničke izbore. Ne isključuje mogućnost daljnjeg bavljenja politikom ako ne uspije na predsjedničkim izborima, rekao je.

– Da bi se dogodile promjene u gospodarstvu, moraju se dogoditi promjene u političkom sustavu. Zbog toga ja ‘jašem’ po pitanju da se omogući bolja kontrola na podjeli sudstvo – izvršna vlast – zakonodavna vlast. Kod nas je to jedna lažna parlamentarna demokracija – tako je komentirao između ostalog i svoju inicijativu da se povećaju predsjedničke ovlasti.

Na pitanje misli li da bi se trebala oporezivati imovina, odgovara: “Znam da ništa ne znam”. Njegova specijalnost u ekonomiji su, objašnjava, intelektualna prava i monetizacija nematerijalnog vlasništva, dok o svemu drugome zna “vjerojatno na razini prosječnog ekonomista”. Ali zna, kaže, da u Hrvatskoj postoje stručnjaci koje nitko ništa ne pita, a on bi ih vrlo rado pitao i odluku prepustio njima.

– Živio sam u zemlji u kojoj se oporezuje kapital. Živio sam u SAD-u i kod njih je situacija takva da svatko tko posjeduje nekretninu mora jedanput godišnje plaćati porez. Iz tog poreza se onda rješavaju komunalni i ini problemi lokalne samouprave. Kod nas je situacija takva da se kod svake kupoprodaje nekretnine plaća taj porez. Bio je 5 posto, pa 4 posto, sad je 3 posto. To je stvar odluke, ali tu odluku moramo donijeti mi. Zbunjujemo investitore. Dakle, kod nas investitori kada uđu u bilo koji investicijski ciklus, ne znaju što ih očekuje sutra – kazao je o oporezivanju imovine.

Govoreći o zaduživanju, istaknuo je kako je Hrvatskoj danas bonitet bolji nego u vrijeme Milanovićeve vlade, “kada je bio u smeću”.

Osvrnuo se tijekom emisije i na činjenicu da je već bio dijelom političkog establišmenta:

– Da su stvari u hrvatskoj politici dobre, ja se ne bih prije svega imao ambicija politički artikulirati. One jednostavno nisu dobre. Da su stvari u HDZ-u, kada je u pitanju vodstvo HDZ-a, dakle ta politička oligarhija ili elita koja se odvojila od samog članstva dobre, ja nikada ne bih ni izlazio iz tog HDZ-a. Međutim one nisu dobre. I to je razlog zbog kojeg sam ja napustio tu stranku. Nisam od onih ljudi koji smatra da sama činjenica da sam bio u HDZ-u mene ‘za sve vijeke vjekova amen’ stvrstava kao nekog ortodoksnog HDZ-ovca. Tom analogijom je Jasmin Stavros još uvijek bubnjar grupe More, a nije vokalni solist. Svi mi prolazimo određene procese u sazrijevanju, odrastanju, životu. Ja jesam bio član HDZ-a, međutim vratio sam iskaznicu HDZ-a i dao sam ostavku, otišao sam, vratio sam mandat Ivi Sanaderu, odnosno HDZ-u. Svi ovi licemjerni ljudi koji mene na neki način pokušavaju gurnuti u taj ekstremni desni spektar, su u to vrijeme ostali uz Ivu Sanadera i dan danas se nalaze u vlasti – rekao je.
U HDZ je ušao u dva navrata.

– Drugi put je bio više igrokaz za ljude. Ušao sam 1994. ili 1995. To je bilo prvi put – objasnio je, dodavši kako je Demokratski centar podržavao, ali nije bio član.

O uručenju članske iskaznice 2007. godine od strane Ive Sanadera pak kaže:

– To je bilo procijenjeno da bi bilo dobro medijski da me se učlani još jedanput u taj HDZ.

Iskaznicu HDZ-a te godine primio je kada su, rekao je, “s drugog spektra dolazile glasine da će zabraniti glasovanje hrvatskoj dijaspori”.

– Nije mi se sviđalo kada su govorili da bi izbacili vjeronauk iz odgojno-obrazovnog procesa. To su neke stvari koje mene ideološki smetaju. S druge strane, dovoljno sam iskusan da znam da se svi mi kao ribe krećemo u toj politici i nema mogućnosti artikulacije vlastitih želja, htijenja i promjena, ukoliko se politički ne artikulirate, rekao je.

O Orfeju i otpremnini

Komentirao je i priču da je dobio 135.000 kuna otpremnine nakon samo dvije godine rada u Orfeju.

– Ja sam imao menadžerski ugovor s Hrvatskom radiotelevizijom, da ću obavljati poslove u Ofeju i temeljem tog menadžerskog ugovora sam prilikom sporazumnog raskida radnog odnosa imao pravo na otpremninu od 12 mjesečnih plaća. Dobio sam tu otpremninu i čitam sada u medijima da bih ja trebao neke novce vratiti. Međutim meni se čini da je tu teza postavljena naopako. Ako je netko tu pogriješio pa je to utvrdila Državna revizija, a to je bilo navodno prije 20 godina, onda Državna revizija to upućuje Državnom odvjetništvu, a Državno odvjetništvo onda poduzima nekakve radnje, vjerojatno protiv Hrvatske radiotelevizije koja je to isplatila. Ja uistinu s tim nemam ništa i ne mislim da sam dobio išta drugo nego što su dobili i svi drugi ljudi koji su imali takav tip ugovora – rekao je.

O sudjelovanju u ratu

– Ja sam umjesto puške na ramenu nosio tamburicu, tako je prokomentirao pitanje o zamjerkama da u vrijeme rata nije nosio pušku na ramenu, te izjavama Krunislava Olujića.

Razjasnio je i neke stvari iz svoje biografije, a koje se odnose na ’89., odnosno 1990. godinu, piše HRT.

– Ja ne znam pretpostavljaju li ljudi da sam ja ’89. godine otišao u Ameriku, onda su me zavezali za nogu od stola pa sam tamo bio zavezan cijelo vrijeme, nisam se mrdao. Ja sam se od ’89. godine pa do danas jako puno mrdao svugdje, tako da jesam 1990. godine bio u Hrvatskoj na nekoliko mjeseci pa se ponovno vratio u Ameriku. Godine 1992. sam se vratio u ratni Osijek s malim djetetom. Uvijek pokušavam raditi stvari na način da slijedim taj svoj unutarnji instinkt, da budem pravičan, da radim stvari koje su dobre. I imam neki kontinuitet, od toga da sam napisao pjesmu ‘Ne dirajte mi ravnicu’, da sam napisao ‘Sude mi’ kad su mnogi otvarali hladne pjenušce pri uhićenju hrvatskih generala, do dana današnjega kada smatram da treba napraviti promjene u ovom našem sustavu, kada sam se uistinu javno izložio svim objedama – rekao je.

Na pitanje je li mu na kraju žao što se nije borio s puškom u ruci rekao je:

– Za domovinu se može boriti na puno načina. Ako bi ta puška na mom ramenu završila prije rat i pomogla da se Hrvatska prije prizna u međunarodno priznatim granicama, onda definitivno je. Ja se ispričavam ako nisam nosio tu pušku. Međutim ja sam napisao pjesmu ‘Ne dirajte mi ravnicu’ i učinio sam sve što mogu da doprinesem tome da država kakvu danas imamo bude stvorena u uvjetima u kojima se onda stvarala. Hrvata je u svijetu negdje osam milijuna. Tako kažu. S druge strane, u obrani Republike Hrvatske s puškom na ramenu sudjelovalo je 400 tisuća, 500 tisuća, neki 600 tisuća, neki 800 tisuća… To je opet 10 posto stanovništva. Tom analogijom, što je onda radila moja sestra? Što je radila žena, što su radili svi ti ljudi koji su se kretali po crti bojišnice i radili u gospodarstvu i privredi, da bi svi skupa mogli održavati tu vojsku koju smo imali? Je li rat završio ’91. godine? – odgovara.

O imovinskoj kartici

Prokomentirao je i svoju imovinsku karticu, rekavši kako ju ne zna naizust baš najbolje.

– Supruga i ja imamo obiteljsku kuću u Zagrebu, imamo vlasničke udjele u jednom poduzeću u kojemu ona ima 50 posto, ja 50 posto. To je poduzeće koje se bavi diskografijom i proizvodnjom vina. Ja imam još 50 posto udjela u jednoj tvrtki koja se bavi nekretninama. Imam pet posto udjela u firmi koja se bavi softverom, imamo još nešto sitnih dionica u HT-u i Mon Perinu. Imam vinograd u kutjevačkom kraju u Mitrovcu… – nabrojio je.

Zahvalio je Stipi Mesiću na potpori u kandidaturi. Ustvrdio je da nije ni desničar ni ljevičar, a podjele se rade da bi se polarizirao narod.

Oko toga da bi zabranio neke stranke kaže da bi to učinio kad se steknu uvjeti.

– Meni se čini da me jedini u državi shvatio Ivo Josipović, kaže Škoro ističući pritom da on govori kao obični građanin i traži promjene kao običan čovjek koji nije trenutno na nikakvoj funkciji i zato ima pravo to činiti. Na pitanje jesu li se stekli uvjeti da se zabrani SDSS, Škoro je najprije uputio kritike na politički rad Milorada Pupovca, ali je na kraju poručio da u ovom trenutku, kada bi bio predsjednik, ne bi pokrenuo zabranu SDSS-a.

Cijela emisija je OVDJE

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari