Pratite nas

Analiza

Davor Marijan: Pet mitova i kontroverzi koje se u BiH i Hrvatskoj vežu uz Franju Tuđmana

Objavljeno

na

Medijski i politički najeksploatiranije su optužbe da je izdao Vukovar i da je stvorio uvjete da se u procesu privatizacije obogati skupina od oko 200 odabranih osoba.

Niz je kontroverzi koje se vežu uz Franju Tuđmana i uglavnom dolaze od političkih protivnika i iz miljea koji ga optužuje za razbijanje Jugoslavije.

Te su kontroverze najvećim dijelom vezane uz Bosnu i Hercegovinu i u nešto manjoj mjeri uz Hrvatsku. Kada je u pitanju Hrvatska, medijski i politički najeksploatiranije su optužbe da je izdao Vukovar i da je stvorio uvjete da se u procesu privatizacije obogati skupina od oko 200 odabranih osoba.

Godinama se na dan pada Vukovara plasira teza da je grad pao jer mu Tuđman nije želio pomoći. Uglavnom se vrtjela snimka razgovora za koju je teško naći osnovne podatke, prvo kada je uopće snimljena.

Pri tome je ignoriran kontekst u kojem se bitka zbila. Da je cijela Hrvatska bila u ratu. Da se vojska stvarala od nule. Da su sve postrojbe s crte duge oko 1200 km, koja je počinjala na granici Srbije i općine Županja i završavala na jugu, u Konavlima, tražile oružje i opremu, a da je zarobljen samo jedan od 17 korpusa Kopnene vojske JNA. Da je Hrvatska od 25. rujna 1991. bila pod embargom na oružje Vijeća sigurnosti UN-a kojim je onemogućeno legalno naoružavanje

Optužba o 200 odabranih obitelji koje su se obogatile na račun ostalih u državi u optjecaju je od 2000. godine, premda se prijašnjih godina “baratalo” brojkama od 50 do 500 obitelji, a najviše sa 100 obitelji.

Ta se optužba može svesti na tvrdnju jednoga novinara Feral Tribunea iz 2000. godine da je “svehrvatska imovina” prvo “pretvorena u državnu, a onda je razdijeljena tek promoviranim feudalcima, novom hrvatskom plemstvu koje je mladu državu trebalo uvesti u 21. stoljeće”. Tvrdnja o 200 obitelji često se i po potrebi izvuče iz naftalina. No problem je uopće dokučiti početak kad je tvrdnja plasirana i tko je njezin autor.

Tako se jedno loše i neučinkovito gospodarstvo, kao što je bilo socijalističko, prikazuje kao vrhunsko, gotovo savršeno prije smjene vlasti 1990., nakon čega je grubo privatizirano i opljačkano.

Prije nekoliko godina izrađen je doktorat u kojem je ta problematika dobila važno mjesto. No autor nije uspio naći vjerodostojan podatak kada je Tuđman spomenuo 200 obitelji, a osobe koje su to tvrdile nisu se očitovale na njegovu molbu da mu daju izvor za svoje optužbe, koja je, kao što smo rekli, i dalje u optjecaju, prema potrebama dnevne politike.

Kontroverze o BiH puno su češće, od navodnog dogovora u Karađorđevu do doprinosa padu Bosanske Posavine i optuživanja za izazivanje rata s muslimanima (Bošnjacima). U biti se mogu svesti i na jednu megakontroverzu u čijem su središtu BiH i Tuđmanov odnos prema njoj.

Karađorđevo je lovište pokraj Bačke Palanke u Vojvodini koje u hrvatskoj kolektivnoj memoriji ima negativno značenje zbog sječe Hrvatskog proljeća 1971. godine.

U njemu su se 25. ožujka 1991. sastali Tuđman i Milošević. Taj sastanak, kao i sljedeći 15. travnja u Tikvešu u Baranji, Tuđmanu je donio uglavnom nevolje i prozivanja da s Miloševićem dijeli Bosnu i Hercegovinu. Premda ne postoji nijedan konkretan dokaz, pojedini tumači novije povijesti navode i postotke BiH koji su trebali pripasti Hrvatskoj i Srbiji.

Na sjednici Vrhovnog državnog vijeća 25. travnja Tuđman je sastanke s Miloševićem obrazložio nakanom da pobunjenim Srbima koji su to izbjegavali, pokaže da su razgovori političkih protivnika ne samo mogući već i nužni.

Sve je to, znači, dovelo do otrežnjavanja, osobito kad su vidjeli da Milošević mora razgovarati s Tuđmanom, jer onda je jasno da moraju i Kninjani razgovarati. To mnogi ne razumiju. Navodni “sporazum” u Karađorđevu omiljen je kod Bošnjaka, koji na taj način relativiziraju propuste svoje politike, koja je rat dočekala nespremno, a što je posljedično imalo goleme civilne žrtve u prvim mjesecima rata.

Optuživanje Tuđmana da je kriv za pad Bosanske Posavine vrhunac je imalo početkom ovog stoljeća. Pri tome se, kao i kod drugih optužbi, polazilo od potpunog ignoriranja šire slike. Prvo, Bosanska je Posavina bila, što i sada jest, dio BiH pa je upitno kako je to Tuđman kriv za pad dijela druge države. On se jest miješao u rat, jer bez utjecaja HV-a u travnju 1992. ta država uopće ne bi opstala.

No najveća je ignorancija u činjenici koja je neumoljiva: najveći angažman Hrvatske vojske, ne računajući završnu etapu rata potkraj 1994. u BiH, bio je 1992. u Bosanskoj Posavini, više je vojnika bilo angažirano u obrani Bosanske Posavine nego u dijelu BiH od Livna do Stoca, tj. u jugozapadnoj Bosni i zapadnoj Hercegovini.

Optužba za izdaju lagodan je način da se amnestiraju mnogi, od onih koji su bili nedorasli do onih koji su pobjegli s kućnoga praga smatrajući da ga trebaju braniti Hrvati iz Hrvatske.

Tuđmana se optužuje i da je Hrvate u BiH okrenuo protiv države u kojoj su rođeni i da je zbog opsjednutosti Banovinom Hrvatskom izazvao rat s Bošnjacima, pri čemu je prekršio savez s njima protiv Srba.

Popisi stanovništva od 1948. do 1991. prilično dobro pokazuju trećerazredan položaj Hrvata u BiH, pa se ne treba čuditi što je golema većina gledala prema Zagrebu, a ne prema Sarajevu. Saveza s Bošnjacima nije bilo do srpnja 1995. premda se mnogi lome dokazati da je postojao.

Davor Marijan / Večernji list

 

Davor Marijan: Za rat Hrvata i Muslimana kriv je Alija Izetbegović

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Jan Ivanjek: Ojačana nazočnost HV-a na jugu je nužna

Objavljeno

na

Objavio

Jučer je svečano obilježena 28. godišnjica Hrvatske ratne mornarice, ovaj puta u našem Dubrovniku, gdje se nalazi biser hrvatskog Jadrana. Njene sposobnosti se nakon dugih godina zanemarivanja polako oživljavaju i jačaju.

Flota se remontira i izgrađuje, a znatno je povećan angažman i u mirovnim misijama pa su u proteklih godinu dana po prvi puta u međunarodnu operaciju Sea Guardian u Sredozemlju upućene i raketne topovnjače. Po povratku s te zadaće u luku Gruž je prije nekoliko dana i uplovila raketna topovnjača 42 Dubrovnik, klase Helsinki.

Po prvi puta, provodi i remont pramčanih topova od 57mm koji čine osnovno topničko naoružanje raketnih topovnjača, a provest će se i veliki remont dvije topovnjače klase Kralj.

Krenuti će se u izgradnju drugog obalnog ophodnog broda klase Omiš, dok je prototip, OOB-31 Omiš, koji je također uveličao svečanost u Dubrovniku, zadovoljio sva očekivanja.

Mornarica od prošle godine raspolaže i s borbenom kopnenom komponentom, Satnijom mornaričkog desantnog pješaštva, koja će nastaviti razvoj i jačanje sposobnosti, a baziranost u Pločama, na jugu Domovine, osigurava mir i stabilnost naše zemlje i na tom trusnom području, kao i zaštitu samog juga te Dubrovniku.

Ojačana nazočnost Hrvatske vojske na jugu je nužna s obzirom na često neprijateljsku retoriku koja dolazi iz susjednih zemalja. Izuzetno je važan i Studij vojnog pomorstva koji je uveden prošle jeseni, jer bez specifičnog obrazovanja i obuke nije moguće stvarati kvalitetan i sposoban časnički kadar kakav treba našoj mornarici.

U budućnosti je pak nužno nastaviti gradnju obalnih ophodnih brodova, započeti odabir buduće protubrodskog raketnog sustava koji će zamijeniti RBS-15, te dobro razmotriti potrebu za većim plovilima, raketnim korvetama i izvanobalnim ophodnim brodovima kakvi su daleko pogodniji za međunarodne misije od raketnih topovnjača.

Nužna je i obnova protupodmorničkih sposobnosti, prvenstveno razvojem podmorske senzorske mreže i protupodmorničkim helikopterima. No sve navedeno traži mnogo vremena i još više novca, te nije realno očekivati da se u takve projekte krene u neposrednoj budućnosti.

Nekima se čak i koraci koji su već poduzeti čine malenima, no obnova cjelokupne mornarice iz stanja zanemarivanja dugotrajan je i spor proces koji ne daje rezultate odmah i sada.

Važno je da je pokazana nedvosmislena volja za razvojem Hrvatske ratne mornarice i da će njena budućnost biti svijetla, a naš Jadran i njegovo podmorje, od Istre do Dubrovnika, siguran. Svim hrvatskim mornarima čestitam njihov rođendan, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Republika Hrvatska – država svih njezinih državljana!?

Objavljeno

na

Objavio

Polazeći od činjenice da je biološko podrijetlo jedini stvarni temelj etničkog identiteta svakog pojedinca i zajednice, dok jezik, vjera, kulturna baština, teritorij i pripadajući državni okvir, koji također imaju bitnu ulogu u etnogenezi naroda, to izvorno nisu, nije teško zaključiti kako današnje nacionalne države nije moguće promatrati samo prema njihovim temeljnim prirodnim identitetskim obilježjima, već prvenstveno po obilježjima koji te narode određuju u državno-pravnom i kulturno-političkom smislu.

Iako je za razliku od velike većine europskih naroda hrvatski narod jedan vrlo jednostavan etnički složenac, sačinjen uglavnom od romanizirane ilirske i iranizirane slavenske komponente, neosporno je kako već u sedmom stoljeću mješanjem tih dviju etničkih sastavnica dolazi do stvaranja hrvatskog političkog naroda, koji se onda kroz četrnaest stoljeća postojanja dodatno etnički zakomplicirao, a potom i podijelio, jer su u međuvremenu od njega, na njegovom povijesnom prostoru, nastale čak tri neovisne države i tri različita politička naroda.

Kao nositelj suvereniteta narod je već u Članku 1. Ustava Republike Hrvatske definiran po tzv. političkom načelu, gdje se nedvosmisleno ističe kako u Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. U toj jednostavnoj rečenici bila bi sabrana i ostvarena sva povijesna težnja hrvatskoga puka za jednakopravnošću i slobodom, kada u Izvorišnim osnovama istoga Ustava te kasnije u Članku 15. i u njime najavljenom Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina Hrvatska ne bi bila uređena po etničkom načelu kao nacionalna država hrvatskoga naroda, što onda zbog poštivanja jednakopravnosti svih njezinih državljana postaje dovoljnim razlogom posljedičnog ili možda čak i unaprijed ciljanog uvođenja nacionalnih manjina kao zasebnih političkih subjekata, i to već u istoj rečenici.

 Politički narod i etničke zajednice

Postavljanje etničkih naroda na mjesto nositelja državnog suvereniteta može poslužiti održavanju složenih odnosa u nacionalno i teritorijalno podijeljenim državama poput Bosne i Hercegovine, ali ne i uređivanju država kakva je Republika Hrvatska, u kojoj je Ustavom nametnuta etničko-politička podijela postala glavnim čimbenikom sveukupne destabilizacije društva.  Stoga, legitimno je i logično pitati se, a bilo bi dobro na referendumu pitati i narod, treba li Hrvatska pristupiti izmjeni ovakvoga Ustava te umjesto sadašnje narodne republike (od lat. natio: rod, narod), upostaviti pučku republiku (od lat. populus: puk), čime bi se kao nositelje suvereniteta u potpunosti izjednačilo sve državljane Republike Hrvatake, a njihovo etničko podrijetlo, s javne i političke razine, konačno spustilo na razinu privatnosti, gdje mu je i mjesto.

Sadašnje političke nacionalne manjine postale bi tada normalne etničke zajednice, a njihovi bi se članovi, kao što je to slučaj u brojnim državama razvijene demokracije, sastajali po zavičajnim klubovima i tamo njegovali svoje narodne običaje i kulturu. Činjenica da ovakav ili sličan odnos prema etničkim zajednicama imaju najstabilnije demokratske države zapada, u kojima je broj i udio etničkih zajednica u ukupnom stanovništvu daleko veći nego u nas, jasno govori u prilog postavci da je državama nastalim raspadom Jugoslavije nametnut destabilizacijski model usklađen s ciljevima onih politika kojima je u interesu održavanje stanja trajne nestabilnosti i sukoba na jugoistoku Europe, model koji je u praksi onda i dodatno usklađen sa slabošću hrvatske državne politike i jakošću politika nama nesklonih susjednih država.

Etničko svrstavanje stanovništva

Ustavnu definiciju naroda po etničkom načelu potrebno je sagledati i s područja ljudskih prava i zaštite osobnih podataka. U tom smislu, doista je teško pronaći dobar razlog zbog kojega bi se u jednom demokratskom društvu s visokim stupnjem zaštite čak i manje važnih osobnih podataka ustrajavalo na zadržavanju ustavnog rješenja kojime se potiče zadiranje u duboke i često vrlo ranjive slojeve ljudske intime te nameće sustavna etnička podijela i svrstavanje hrvatskih državljana u jedan od predviđenih većinskih ili manjinskih nacionalnih kalupa.

Zbog kojega to razloga, primjerice, ljudi heterogenog etničkog podrijetla, u što uz sve one koji se tako izjašnjavaju spada i značajan dio opredijeljenih pripadnika etničke većine i nacionalnih manjina, ne bi trebali istodobno njegovati sve različitosti od kojih su sačinjeni, umjesto da probirući po obiteljskoj povijesti odbacuju dijelove sebe samih, kako bi s ponuđenog ustavnog menija sebi i svojim potomcima izabrali jednu od dvadeset i tri ponuđene etničke pripadnosti, usklađujući nerijetko svoj identitet s neposrednim životnim okruženjem, prolaznim politikama ili zamišljenim osobnim probitcima. Kao jasno vidljiva posljedica poremećenih odnosa jednoga ovako politički etniciziranog društva prema čovjeku i njegovim temeljnim slobodama dobro može poslužiti primjer nedavnog javnog prekopavanja, utvrđivanja i etiketiranja etničkog podrijetla hrvatskoj nogometnoj veličini Danijelu Subašiću.

Došli smo do trenutka u kojemu se gotovo svakim novim danom iznova potvrđuje koliko je Hrvatskoj potreban jedan ozbiljan politički zaokret, koji bi bio pokretač ozdravljenja svih ostalih odnosa u društvu. Unazad desetak godina u više sam navrata i na različitim mjestima predlagao redefiniranje uloge naroda kao nositelja državnog suvereniteta i stvaranje Druge Republike, što do sada nije zainteresiralo naše lijene političke elite više od razine pukog predizbornog poigravanja ovim svidljivim nazivom. No tada, kao i sada, uz dovoljno mudrosti, upornosti i političke volje, Hrvatska bi u suradnji sa svim zainteresiranim stranama itekako mogla izvršiti potrebne ustavne promijene i javnosti ponuditi tako uređenu državu koju bi svaki njezin državljanin, bio on hrvatskog, miješanog ili potpuno nehrvatskog etničkog podrijetla, imao dovoljno razloga osjećati i voljeti na onaj isti način kako su ju osjećali i voljeli ljudi poput Ivana Zajca, Vatroslava Lisinskog, Luke Sorkočevića, Stanka Vraza, Ljudevita Gaja, Augusta Šenoe, Vlahe Bukovca, Nikole Tesle, Josipa Juraja Štrossmayera, bl. Ivana Meza i brojni drugi poznati i manje poznati podrijetlom ili samo dijelom podrijetla neetnički Hrvati.

 Ustav u službi destabilizacije i vezivanja Hrvatske za tzv. region

Ustavna definicija naroda uvedena po etničkom, umjesto političkom načelu, kojom je uloga državljana kao jedinih stvarnih nositelja državnog suvereniteta svedena na besmislenu i nepotrebnu podijelu u dvije etničke skupine, većinski narod i nacionalne manjine, razlog je zbog čega u Hrvatskoj svjedočimo nepostojanju temeljnih društvenih poveznica koje jednu državu čine državom.

Ovako skrojen državni ustroj i pripadajuća uloga naroda možda su samo primjer lošeg pristupa u rješavanju toga najvažnijeg državnog dokumenta, a možda i posljedica pritiska zainteresiranog dijela međunarodne zajednice na ondašnje političare i stručnjake ustavnoga prava, uz organizacijsku i svaku drugu pomoć ljudstva prenesenog iz ondašnje u današnju duboku državu.

No, koji god i kakvi bili ti razlozi, ostaje činjenica da je Ustav kakvoga danas imamo snažan čimbenik destabilizacije države i temeljni uzrok brojnih nezdravih podijela u hrvatskome društvu. Naravno, nije teško dokučiti da je postojeće ustavno rješenje i duboko u službi sidrenja Hrvatske u mutnim vodama tzv. regiona, kojega se zbog njegove geosteteške važnosti održava u stanju trajne nestabilnosti i neprekinutih sukoba po načelu krvi i tla, stanja sintetiziranog naslovom članka Nikole Stojanovića “Do istrage vaše ili naše”, koji najbolje oslikava zamišljeni kontekst i postavljene gabarite izvan kojih nije predviđen bilo kakav drugačiji način rješavanja nacionalnih odnosa. Slaba je utjeha što pokroviteljima takve politike stvarni cilj nije stvaranje stabilne i prosperitetne male ili velike Srbije, nego održavanje stanja trajne nestabilnosti na području jugoistoka Europe, koje je zbog očuvanja i zaštite njihovih geopolitičkih probitaka jedna od ključnih uporišnih točaka postojećih odnosa u svijetu. Drugim riječima, kada bi kojim slučajem nekakva velika Srbija i bila stvorena, oni bi ju jednako uporno destabilizirali i mrcvarili kako su to kroz povijest činili potencijalno velikoj Hrvatskoj, potičući tada, primjerice, snove o velikoj Bugarskoj ili velikoj Albaniji.

 Druga Republika kao susret pomirenja i povjerenja svih državljana RH

Hrvati su stoljećima opstajali kao narod bez države, dok im danas prijeti propadanje u državi bez naroda. Povijest je puna dokaza kako budućnost jednoga naroda ne ovisi isljučivo o čvrstoći postavljenih granica ili nazivu njegove države, nego prije svega o stanju njegova duha, njegovoj okrenutosti kulturi života, obitelji i izgradnji općeg dobra.

Želi li se doista zaustaviti procese raslojavanja društva i destabilizacije države potrebno je snažnije uključiti sve sada podijeljene društvene skupine u stvaranje uređenijeg, pravednijeg i prosperitetnijeg društva od ovoga danas. Postavljena na drugačijim osnovama, takva Hrvatska više ne bi bila država većine niti manjine, već država svih njezinih državljana, svojevrsni čin uspostave pomirenja i povjerenja sada podijeljenog puka na većinski i manjinski narod, novi susret u kojemu većina trajno odustaje od bilo kakvog oblika nametanja hegemonije manjini, a manjina od podijeljenog prihvaćanja zajedničke države kao vlastite domovine.

Ne učinimo li to sami, takvo će nam rješenje u bliskoj budućnosti ionako nametnuti neka čvršće sjedinjena Europa, koja za cilj i ima stvaranje jedinstvenog političkog naroda. Hoćemo li mi do tada jedni drugima nastavljati zagorčavati živote i uništavati budućnost u zajedničkoj državi, igrajući naše ustavom predviđene uloge u ovom većinsko-manjinskom cirkusu, prije svega, ovisi o nama.

Davor Jurica

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari