Pratite nas

Kolumne

Davor Marijan: Vremena jednoumlja, kada je partija određivala povijesnu istinu, prošla su, izišli smo iz komunizma, no on nije izišao iz mnogih od nas

Objavljeno

na

Nedavno objavljen Nacrt zakona o arhivskom gradivu i arhivima navodno ima nakanu ispraviti brojne probleme oko pristupa i korištenja arhivskoga gradiva, ponajprije u znanstvene svrhe.

Nacrt ima nekoliko ozbiljnih nedorečenosti pa se s pravom može postaviti pitanje razine razumijevanja problema od strane predlagatelja, da ne postavljamo pitanje dobronamjernosti sastavljača, piše Davor Marijan za Vijenac.

Dvojbeno je što su Nacrt zakona napravili predstavnici arhivske struke, koja je dala ključni doprinos postojećem problemu. Stoga ne čudi da se pokušava nametnuti dojam da su svi dosadašnji problemi nastali iz objektivnih, a ne subjektivnih pobuda.

Objektivne pobude krivnju prebacuju na nedorečenost Zakona o arhivskom gradivu i arhivima i poslije donesenim zakonima, čime se amnestira ljudski čimbenik, odnosno pojedini arhivisti ili visoko rangirane osobe u arhivskom sustavu koje su godinama i nažalost uspješno o(ne)mogućavale pristup gradivu. Taj pristup ne upoznaje javnost s pravom slikom problema s kojim se susreću povjesničari u nastojanju da obave posao za koji su plaćeni.

Proizvoljnost tumačenja svesti na minimum

Postojeći Zakon o arhivskom gradivu i arhivima nije uopće toliko loš koliko se tvrdi, što posebice dolazi do izražaja kada se usporedi s nacrtom novoga zakona, koji ne nudi pomake na bolje. Povjesničari kojima je na različite načine onemogućivano da se bave primarnim dokumentima, što je temelj za utemeljenu interpretaciju prošlosti smatraju da neke od formulacija nisu jamac da će se stanje poboljšati. Iz dosadašnjih iskustava oni smatraju da su pristup gradivu ograničavali pojedinci, a ne zakonske odredbe.

Prebacivanje odgovornosti na odredbe Zakona o zaštiti osobnih podataka i Zakona o tajnosti podataka korišteno je da se onemogući pristup arhivskom gradivu nastalu u razdoblju komunističke vlasti, odnosno razdoblju do 30. svibnja 1990. Bît problema je, s čime je javnost upoznata, u tome da se između zakona Republike Hrvatske i potrebe zaštite privatnosti određenih građana, Hrvatski državni arhiv u Zagrebu odlučio za nametanje pravila iz privatnog ugovora s pravnim i ideološkim sljednikom Saveza komunista Hrvatske.

To je tek temelj problema, jer takva praksa onemogućavanja pristupa gradivu proširena je i na ostale ključne aktere socijalističkog razdoblja, posebice Predsjedništvo Socijalističke Republike Hrvatske i Republički komitet SRH za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu. To je još jedan pokazatelj da mogućnost proizvoljna tumačenja treba ne svesti na malu mjeru, nego ga potpuno ukloniti iz zakona. Zakon treba urediti tako da kada korisnik uđe u arhiv, u startu mora znati što može dobiti i da je samo tehničko pitanje koliko će čekati na ispunjenje svog zahtjeva. Sve ostalo ponovo nas čvrsto drži u sivoj zoni, u kojoj se već predugo nalazimo.

Predlagatelj ne vidi ništa sporno u tome da se na prvom koraku, zahtjevu za uvid u gradivo, objašnjava razlog istraživanja premda sada u obliku dragovoljnoga pristanka korisnika. Od korisnika mogu se tražiti samo podaci na osobnoj iskaznici: ime i prezime i prebivalište i ništa više. Sve ostalo odraz je vremena kada je pristupni obrazac sastavljala Služba sigurnosti ili SKH te zadiranje u osobna prava. Ako je gradivo javno i navodno dostupno, onda je nebitno radi li korisnik povijesno istraživanje ili dokono „ubija vrijeme“ u arhivu dok vani pada kiša.

Sumnje u dobronamjernost i iskrenost predlagača Nacrta Zakona utemeljeno se javljaju na samom startu u točki o ocjeni postojećega stanja što je ustvari obrazloženje prijedloga novog zakona. Naime u dijelu Nacrta piše da je pristup gradivu „koje sadrži tajne podatke određeno“ da „postaje javno dostupnim pedeset godina od nastanka, ako posebnim propisom nije drugačije određeno“.

Takva tvrdnja krajnje slobodno interpretira članak 20. aktualnog zakona. U njemu naime piše da arhivsko i „registraturno gradivo koje sadrži podatke što se odnose na obranu, međunarodne odnose i na poslove nacionalne sigurnosti, uključujući one za održavanje reda i mira, te na gospodarske interese države, a čijim bi objavljivanjem nastupile štetne posljedice za nacionalnu sigurnost ili nacionalni interes Republike Hrvatske, dostupno je za korištenje po isteku od 50 godina od njegovog nastanka, ako posebnim propisom nije drukčije određeno.“

Istini za volju, to jesu tajni podaci, no pitamo se ilustrira li ovakva formulacija bît problema ili je njezina svrha da se odgovornost pojedinih arhivista za nastali problem potpuno relativizira. Da je korištena predviđena zakonska opcija da ravnatelj arhiva povjesničarima dopusti korištenje gradiva radi znanstvenih istraživanja, danas ne bi bilo ni izbliza problema kakve imamo. To znači da je zakon uz dobru volju i poštivanje zvanja povjesničara pružao dobru osnovu za korektan, da ne kažemo zdravorazumski, odnos prema njima. Zar bi netko zbog takva pristupa prozivao arhiviste?

U stavku 4. članka 25. Nacrta zakona piše da je „javno arhivsko gradivo koje sadrži klasificirane i druge tajne podatke“ dostupno „po isteku od 40 godina od nastanka“. S obzirom na prevladavajuću praksu u arhivima nužna je dopuna da se to nikako ne može odnositi na gradivo nastalo prije 30. svibnja 1990. i da je svrha odredbe isključivo da dugoročno odredi pristup prema gradivu koje je u procesu nastanka.

U članku se spominje nešto slično s 31. prosincem 1990, što nije dobro rješenje jer teorijski nije isključeno da u gradivu nastalu od 1. lipnja do 31. prosinca 1990. postoje dokumenti koji mogu ugroziti nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske, odnosno biti izlika za izvrdavanje zakonskih odredbi. S rokom od 30. svibnja 1990. ta se mogućnost potpuno uklanja.

Javni interes nasuprot „zaštiti intime pojedinca“

Da ima razloga za sumnju, vidi se iz formulacije iz stavka 9. članka 25, u kojem piše da su podaci u „javnom arhivskom gradivu koje je nastalo do 31. prosinca 1990. godine“ dostupni „bez ograničenja, osim zaštićenih osobnih podataka i podataka čija bi dostupnost mogla naštetiti opravdanim gospodarskim interesima ili sigurnosti ljudi i stvari“.

Što uopće znači ta formulacija? Stavak 10. istog članka određuje da se to ne odnosi na osobe koje su obnašale javne dužnosti i osobe koje su bile pripadnici i suradnici službi sigurnosti. S obzirom na prevladavajuću praksu, pitamo se štite li se na taj način osobe kojima je bivši sustav bio polazište za nelegalno stjecanje osobne koristi? Stoga ovakvoj formulaciji nije mjesto u zakonu, a intima pojedinca valjda se štiti Zakonom o osobnim podacima.

Sfera osobnog za povjesničara je i dalje siva zona. Pritom predlagatelj potpuno zanemaruje različit povijesni razvoj i tretman osobnog u Hrvatskoj kao dijelu totalitarne Jugoslavije i demokratskim zemljama zapadne Europe. Što se onemogućava ograničavanjem pristupa osobnim podacima u obliku dosjea? Mogućnost da povjesničar dobije sliku vremena i metodologiju rada službe sigurnosti ili da napravi statistiku progona tih osoba. Je li ovo način da se na posredan način štite potpisi „ovlaštenih službenih osoba“?

Ako nekomu nije jasno o čemu je riječ, dovoljno je da potraži i pogleda objavljeni dosje političkog zatvorenika Vice Vukojevića. U njegovu progonu sudjelovalo je oko 360 osoba, od kojih 110 iz pravosudnih struktura. Smatramo da povjesničaru mora biti dostupno bez iznimke sve što je nastalo prije 30. svibnja 1990. i da se Zakon o zaštiti osobnih podataka može primjenjivati samo u slučaju da povjesničar traži kopije pojedinih dokumenata i da tada konačnu riječ daje osoba čiji je dosje, a ne ravnatelj arhiva. Intima pojedinca može se osigurati popratnom izjavom da podaci neće biti korišteni u neke druge svrhe.

Teško se oteti dojmu da oni koji su sastavili nacrt imaju ozbiljnih problema s razumijevanjem smisla i svrhe arhiva te da im nije jasan odnos arhiv – povijesna znanost. Što je uopće svrha arhiva ako se povjesničar tretira kao beskrupulozna osoba koja iz prikrajka čeka da se počne baviti intimom osoba koje je 45 godina terorizirala dobro organizirana družina.

Je li povjesničar sumnjiva osoba i, pitanje je, ima li osnova za takvo stajalište? Je li kršenje etike i intelektualnog poštenja u suvremenoj hrvatskoj historiografiji uobičajena stvar, da ne kažem pravilo, ili nešto toliko rijetko da nije vrijedno spomena? Mislim da je u pitanju ovo drugo. Vremena jednoumlja, kada je partija određivala povijesnu istinu, prošla su, izišli smo iz komunizma, no on nije izišao iz mnogih od nas.

Nacrt zakona o arhivskom gradivu kao da je pisan po obrascu maršala Tita da se Ustav ne piše zbog nas, nego zbog Engleza, a u ovom slučaju Europske Unije.

Davor Marijan / Vijenac

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari