Pratite nas

Razgovor

Stier: Deblokada pregovora 2009. bila je prijelomna točka da se Hrvatska pozicionira na zapadu i izbjegne povratak u neke balkanske asocijacije

Objavljeno

na

Hrvatska je danas u boljoj poziciji nego 2008. i 2009. jer je uspjela otkloniti slovensku ucjenu i blokadu, nikada nije pristala da joj se uzme teritorij te je završetkom pregovora i ulaskom u EU u posljednji čas uspjela izbjeći ucjene i pritiske da uđemo u novu balkansku asocijaciju koja će se, eto, u kontekstu Berlinskoga procesa, službeno lansirati 13. srpnja ove godine, rekao je donedavni ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier u razgovoru s Markom Curaćem za Hrvatski tjednik od 6. srpnja 2017.

U posljednje vrijeme sve su glasniji oni koji tvrde da hrvatska diplomacija nije dovoljno učinila na objašnjavanju razloga izlaska Hrvatske iz arbitražnoga postupka. Na meti je tih kritika prije svega Davor Ivo Stier, bivši ministar vanjskih poslova, što je i bio povod razgovoru.

Je li hrvatska diplomacija dovoljno učinila u objašnjavanju hrvatske pozicije glede arbitraže?

Sukladno odluci Hrvatskoga sabora, Vlada je učinila sve što je bilo potrebno prema Bečkoj konvenciji da Hrvatska izađe iz arbitraže nakon što je Slovenija prekršila Arbitražni sporazum i nepovratno kontaminirala cijeli proces. Medijacija o kojoj govori Peđa Grbin nije potrebna za napuštanje arbitraže, i to su potvrdili stručnjaci za međunarodno pravo, medu njima i glavna pravna savjetnica MVEP-a koja je i sudjelovala u pripremi odluke Hrvatskoga sabora.

Od trenutka te saborske odluke, a posebice u posljednjih osam mjeseci, hrvatska je diplomacija na svim razinama, prvenstveno u svim glavnim gradovima država članica EU i NATO, jasno artikulirala kako je arbitraža nepovratno kontaminirana te da je ovaj spor bilateralno pitanje između Hrvatske i Slovenije. Naravno, isto su činili premijer Plenković i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović na najvišoj razini.

Kako objasniti njemačko gledište, suprotno izjavi Franka Steinmeiera u Ljubljani, te koliko može utjecati na stav EU-a?

Nakon što je u srpnju 2015. Hrvatski sabor odlučio da Hrvatska izlazi iz nepovratno kompromitirane arbitraže, Njemačka je zauzela tvrd stav kako Hrvatska mora poštivati odluku arbitražnoga suda, bez obzira na grubu povredu sporazuma, u kojoj nije sudjelovao samo slovenski sudac (u Arbitražnome sudu imenovani su sudci iz Francuske, Velike Britanije i Njemačke).

Kad sam postao ministar, Njemačka, ali i Europska komisija, bile su i dalje na tim pozicijama, iako su bile dobro upoznate s hrvatskim argumentima. Stoga smo intenzivirali rad s njima. Objasnio sam i Steinmeieru, dok je još bio ministar, sve negativne implikacije kompromitirane arbitraže.

Kasnije je postao predsjednik te je na Brdu rekao kako je ovo bilateralno pitanje koje moraju riješiti Hrvatska i Slovenija, što je bio pomak prema uravnoteženijoj poziciji. Komisija je ovoga proljeća službeno pojasnila kako je riječ o bilateralnome sporu koji moraju riješiti Zagreb i Ljubljana.

Paralelno s tim nastavili smo jačati strateško partnerstvo sa SAD-om, koji je od početka imao uravnoteženu poziciju. Takvu je poziciju sada iznijela i Velika Britanija, ali podsjetit ću da su takvo stajalište javno iznijele i druge članice, primjerice Poljska i Litva. Dakle bili smo vrlo aktivni. No za uspjeh na vanjskopolitičkome planu najvažnije je imati unutarnji konsenzus i ostati čvrsto na pozicijama koje je Hrvatski sabor izglasao u srpnju 2015.

Bili ste savjetnikom premijerke prilikom potpisivanja Sporazuma o arbitraži. Neovisno o slovenskoj kompromitaciji i kontaminaciji arbitraže, biste li i danas podržali taj sporazum?

Slovenija je odlučila korumpirati arbitražni postupak jer je znala da samo grubim prekršajem Arbitražnoga sporazuma može ostvariti svoje teritorijalne pretenzije, ili barem dio njih. Zato je bilo važno da se u pregovorima 2009. postiglo to da Arbitražni sud počinje raditi tek nakon što Hrvatska potpiše sporazum o ulasku u EU.

Tako se izbjegla stalna ucjena, a u slučaju varanja Hrvatska bi mogla napustiti arbitražu, a da Slovenija nema priliku ponovno ju zaustaviti na putu prema EU. Dakle Hrvatska je danas u boljoj poziciji nego 2008. i 2009. jer je uspjela otkloniti slovensku ucjenu i blokadu, nikada nije pristala da joj se uzme teritorij te je završetkom pregovora i ulaskom u EU u posljednji čas uspjela izbjeći ucjene i pritiske da uđemo u novu balkansku asocijaciju koja će se, eto, u kontekstu Berlinskoga procesa, službeno lansirati 13. srpnja ove godine.

Taj geostrateški moment ne smije se nikako ispustiti iz vida ako se želi razumjeti cijelu ovu situaciju i zašto je deblokada pregovora 2009. bila prijelomna točka da se Hrvatska pozicionira na zapadu i izbjegne povratak u neke balkanske asocijacije.

Predsjednik Tuđman upozoravao je na takve pokušaje dijela međunarodne zajednice, koji su Hrvatsku uporno htjeli vratiti u neke jugoslavenske okvire i nije bio u krivu.

Deblokadom pregovora i ulaskom u EU, tu smo opasnost otklonili. Premijer Plenković bit će pozvan na summit Berlinskoga procesa 13. srpnja i tada će se predstaviti ta nova balkanska asocijacija, ali ne kao premijer zemlje koja će njoj pristupiti, već u istome statusu kao premijeri Italije, Slovenije i Austrije, to jest kao premijer države članice EU-a koja ima poseban interes za stabilnost jugoistoka Europe.

Može li arbitražna odluka, bez obzira na to što ju Hrvatska ne prihvaća utjecati na konačno rješenje graničnoga spora?

Hrvatska ima jasan stav da neće implementirati odluke nepovratno kompromitiranoga arbitražnog suda. Slovenija će tek morati odlučiti hoće li doista uvažiti odluke takvoga arbitražnog suda. Hoće li se sad povući sa Svete Gere? Hoće li prihvatiti činjenicu da je slovensko more omeđeno talijanskim i hrvatskim teritorijalnim morem, kako je čak i ovaj kompromitirani sud ustvrdio?

U svakome slučaju, sljedeći je korak bilateralni dijalog između Hrvatske i Slovenije. Svjesni smo činjenice da mnoge države članice EU-a imaju granične sporove, ali unatoč tomu razvijaju dobrosusjedske odnose.

Hrvatski tjednik

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

Objavljeno

na

Objavio

Dragutin Berghofer je jedan od preživjelih svjedoka brutalnog premlaćivanja i ubijanja zatočenika na Ovčari 20. studenog 1991. godine.

Punih 26 godina je pričao o onome što je doživio u Vukovaru. Svjedočio je na Haškom sudu 5 puta kaže, bio je u Beogradu, Zagrebu… “No ništa to ne vrijedi, sve je to danas biznis, rade se knjige i filmovi o tome, a u medijima je nemoguće prikazati pravu istinu”, objašnjava Berghofer u razgovoru za Narod.hr.

Dragutin Berghofer, sada 78-godišnji umirovljenik svjedočio je i brutalnom premlaćivanju Siniše Glavaševića, novinara Radija Vukovar i francuza Jean-Michela Nicoliera, dobrovoljca hrvatskog Domovinskog rata.

U svjedočanstvu koje je dao u Haagu 2006. godine na suđenju troje bivših oficira JNA, rekao je da su JNA i srpski rezervisti odveli oko 350 civila iz vukovarske bolnice ujutro 20. studenog, izvršavajući zapovijedi optuženog majora Veselina Šljivančanina.

Nakon što su ih zlostavljali u vojarni JNA, Berghofer je ispričao da su autobusima odvezeni na farmu Ovčara gdje je on sam proveo dva sata. U ta dva sata vidio je da su doveli Sinišu Glavaševića, novinara Radija Vukovar i francuza Jean-Michela Nicoliera, dobrovoljca hrvatskog Domovinskog rata.

S Ovčare ga je spasio doktor Mladen Ivanković, pravoslavac s kojim je bio dobar prijatelj. “Ako možeš pomogni Belome”, rekao je doktor Ivanković svome sinu koji je bio u JNA, prepričava Berghofer čiji je nadimak Beli. Ivankovićev sin poštedio je Berghofera i još šestoricu zarobljenika koje je vidio na Ovčari i s ‘kojima si je bio dobar’.

Dok je na Ovčari dobio nadu u život, na Veleprometu se situacija promijenila i postala je onakva kakvu i ostali svjedoci ratnih zločina ističu. Dotadašnji susjedi i prijatelji preko noći su postali neprijatelji.

“Kad su me vodili u Velepromet Pero Krtinić je počeo vikati: ‘Ovakvog, ovakvog kao ovaj Drago treba ubiti’. Ja sam već tada napustio Ovčaru i u tom svom strahu sam mu rekao: ‘Zašto? Zato što su tvoja mama i moja mama bile 40 godina komšije? A on ni ‘a’ nije kazao, a mogao me je ubiti.”, kaže Berghofer.

“Puno njih nisu našli koje sam vidio da su mučili”, kaže Berghofer, oni nisu daleko, oni su tamo, ali eto, Grujić je bio velika zvjerka. Kad sam mu htio pokazati gdje da kopaju nije se htio sa mnom ni upoznati.”, objašnjava Berghofer.

Od svibnja 1991. bio je uključen u obranu grada. Ima pet godina staža u Hrvatskoj vojsci. ‘Prebili’ su ga, kako kaže u Mitrovici. Četiri i pol mjeseca je bio bos. Nove gojzerice su mu otuđili. U prostoriji je spavalo njih 150 na zemlji. Izgubio je 22 kilograma na težini jer su bili prisilno izgladnjivani, nisu spavali, jer se nije moglo leći na leđa, tri puta je pao u nesvijest pod težinom udaraca koje je primio. U Mitrovici je s njim bio i sin od Kate Šoljić koji je tamo i ubijen, prepričava Berghofer.

“Poredali su nas na igralištu, gole na minus 7 stupnjeva, rekli su da dignemo tog sina Kate Šoljić, koji se već smrznuo. Ovaj se nasmijao i rekao ‘ma vidi ovaj se najeo sladoleda’… To se taj Duško smijao, a ne bih ja ni znao kako se zove da ovaj drugi nije rekao ‘Duško, pa kako možeš tako tući’. Isto sam tako čuo da se onaj koji je na Ovčari mlatio francuza zove Kemo, jer je rekao ‘Kemo će tebi pokazat’. Ja ne bih ništa znao o Kemi, a on je stanovao blizu moje radnje.”, ispričao je Berghofer.

Berghofer se u razgovoru za Narod.hr osvrnuo i na suđenje zločincima gdje je sudjelovao kao svjedok.

“Vidio sam jednoga koji je za ove bio ‘deda’, bio je dobar sa mnom i prije, kaže meni sudac Veljko Krstajić: ‘Gospon Berghofer, pa nije taj deda dobri, taj je 27 Hrvata zakl’o.’ Zato je moja pretpostavka da su Glavaševića zaklali. Strašno je to za pričati, mene su tukli četvorica, petorica, a njega je njih 12 tuklo. Vidio sam i onog Francuza, vidio sam kako su ga tukli.”, ispričao je Berghofer.

Dragutinu Berghoferu su ubili kćer od 27 godina, te nevjenčanu suprugu i majku.

“Nikakvog zlodjela nisam počinio, ali sam imao dvije radnje, bio sam situiran”, kaže nekadašnji uspješni tapetar, Vukovarac Berghofer koji danas živi u Osijeku.

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

Vilim Karlović: Bog me spasio da svjedočim o zlu koje se dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

Kad je utihnulo oružje i Vukovar se u ruševinama i strahu predao okupatorima, Vilim Karlović, pripadnik Zbora narodne garde, odložio je oružje i otišao u vukovarsku bolnicu da bude sa svojim suborcima. Dvadesetog studenog ujutro izveden je u dvorište sa stotinama drugih. Evakuacijom je upravljala JNA.

Odmah uz bolničko dvorište su bili i ostali dobrovoljci, teritorijalci i četnici i taj prvi susret je ustvari već tad dao naznačiti, obzirom na prijetnje koje su osobito dolazile od tih dobrovoljaca i četnika, da taj dan neće dobro završiti za nas, govori za HRT umirovljeni satnik Vilim Karlović.

Prva postaja – vukovarska vojarna

Iza tih hangara čulo se jaukanje, zapomaganje, pucnjevi. Četnici su ulazili u autobuse, izvodili ljude. U jednom trenutku su u toj vukovarskoj vojarni čak iz jednog kamiona podijelili ta sredstva, lopate, toljage, lance, krampove, i znam da sam onako gledajući to razmišljao, pa neće nas valjda ovime tući, ispričao je Karlović.

Čekali su satima. Poslije je shvatio zašto: Oni su vidjeli koliki je to bio broj ljudi i grobnica koju su imali pripremljena nije bila dovoljno velika pa im je to bio jedan tehnički problem – kako još organizirati mjesta gdje će pokapati ljude koje su imali namjeru streljati. A čekali su i odluku Generalštaba vojske JNA.

Dolazak na Ovčaru. U kordonu ih dočekuju batinaši, razulareni alkoholom i mržnjom. Vilima Karlovića tada neočekivano spašava vojnik JNA s kojim ima zajedničkog znanca. Batine nije izbjegao. Imao je možda malo sreće, kaže, što su se u trenutku kad je ulazio u hangar oni fokusirali na Sinišu Glavaševića.

Može se i sada sjetiti, kaže kako su ljudima kosti pucale doslovno kao grane od tih batina jer je bilo teških toljaga, držala od lopata kojima su tukli ljude, i ti zvukovi zapomaganja, jaukanja ljudi, ta lomljava kostiju je i dan danas u njegovim sjećanjima.

Sljedećeg dana na Veleprometu je proveo najgore trenutke. Podivljali zlostavljači birali su žrtve nasumično, ubili su 15-tak ljudi.

I na Ovčari su ih skidali do gola i na Veleprometu, svakog čovjeka kojeg su izvodili, skidali su i do gola i onda teško mučili, uglavnom su ih mučili sa hladnim oružjima, i kako su oni poslije to nazivali, potvrđivali sa pucnjevima iz automatskih oružja, kaže Karlović.

A onda su došli i po njega. Rezali su me po tijelu sa staklom, palili su me upaljačem, svijećama, najgori je bio jedan trenutak, među njih dvadesetak je bila jedna žena koja ih je nagovarala da me siluju.

Nekako je, kaže, izdržavao te batine i kad su ga sjekli, ali najgore mu je bilo kad su ga palili. Onda bih ja skočio svaki put sa stolice, a oni su me kažnjavali na način da su te moje dijelove tijela, uha, oči, dijelili među sobom, tko će mi to poslije odrezati.

I tada se dogodilo čudo. U tu kuću upadaju druga dvojica četnika, i počinju borbu za moj život. Na svu sreću uspijevaju me iščupati od njih, ispričao je Karlović.

Sljedećih šest mjeseci ostaje zatočen u logoru Srijemska Mitrovica. Vratio se u rat i branio Hrvatsku na svim bojištima.

Kao jedan od rijetkih preživjelih svjedočio je o zločinima na Ovčari  – i u Haagu i na beogradskom suđenju koje naziva farsom. U Beogradu je njegovo svjedočenje iz zatvora izvuklo Šešeljevog četnika koji ga je spasio s Veleprometa.

Najveći dio zlostavljača i ubojica, kako sa Ovčare tako i sa Veleprometa, nisu procesuirani. Tu ima svega, tu ima i promjena identiteta, čak i lažiranja da su umrli, uvjeren je Karlović.

Iz masovne grobnice na Ovčari 1996. godine ekshumirani su posmrtni ostaci 200 osoba. Za osam od njih još se ne zna tko su. Kao što se ne zna ni koliko je bilo žrtava na Veleprometu.

Vilim Karlović, otac šest sinova, nikad neće zaboraviti te jezive dane između 20. i 22. studenog 1991. O tome je napisao knjigu, i kaže – Bog me spasio da  svjedočim o zlu koje se dogodilo.

 

NEK’ VIJORI, ZA NJIH BARJAK SVETI!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari