Pratite nas

U potrazi za Istinom

Dejan Jović nije ni slijepac ni šarlatan, on jako dobro zna što radi

Objavljeno

na

Dobili smo rat i stvorili državu, ali sve su prilike da je nismo u stanju urediti onako kako bi trebalo. Jer da to znamo, ne bi nam po njoj vršljali tipovi poput Dejana Jovića koji bi u svakoj normalnoj zemlji nakon niza redikuloznih izjava izgubio svaki kredibilitet i bio najuren iz akademske zajednice i s fakulteta na kojemu zauzima mjesto nekom kompetentnom i poštenom mladom čovjeku.

Umjesto da se bavi strukom taj lik krivotvori povijest i politizira. Dok nam obrazovana mladost odlazi trbuhom za kruhom po bijelom svijetu mi upošljavamo i njegujemo joviće, markovine, klasiće, jakovine i od sveučilišta stvaramo bastione neokomunističke ideologije, što je izvan pameti i čega nema nigdje, samo u Hrvatskoj.

I da odmah raščistimo jednu stvar.

Dr sc Dejan Jović je engleski đak koji na hrvatsku javnu scenu i u akademsku zajednicu nije stigao slučajno, a ponajmanje radi toga da se bavi znanošću ili profesurom.

On je instaliran u hrvatsku akademsku zajednicu kao eksponent politike Velike Britanije u čiju se stratešku matricu uklapa velikosrpska ideologija i Memorandum 2 i to je jasno kao dan imamo li u vidu kako je u Hrvatskoj u posljednjih 17 godina djelovao i kako se ponašao.

Ne znam je li i formalno na platnom spisku kakve britanske ili neke druge tajne službe, ali i da jeste, to već poodavno u ovoj državi nije nikakav krimen. Sjećate li se, primjerice, izjave Stjepana Mesića koji je svojedobno u svojstvu predsjednika države na upit naših novinara je li mu poznato da agenti tajne britanske službe MI 6 djeluju na teritoriju Hrvatske nonšalantno i šeretski (kako to samo on zna) odgovorio kako to nije nikakav problem „sve dok poštuju hrvatske zakone“(!?)

Zar ovo nije izjava za ludnicu ili za rubriku vjerovali ili ne? Ima li normalnog i psihički zdravog čovjeka koji se neće zgroziti nad takvom reakcijom predsjednika države u kojoj živi?

I nije li to očiti dokaz da je opskurni Stjepan Mesić imao zadaću destruirati državu i srozati instituciju predsjednika do razine cirkusa?

A svrha tog projekta?

Smišljena destrukcija hrvatske države

Hrvatsku je trebalo učiniti nesposobnom za provođenje vlastite, samostalne politike i tako ranjivu i anesteziranu primorati da igra onako kako to odgovara Britancima i njihovim saveznicima. Sve ono što se od 2000. godine nadalje događalo u našoj zemlji, zaključno s nastojanjima Mesićevog nasljednika Ive Josipovića da s Velikom Britanijom postigne ugovor o strateškom partnerstvu (u jesen 2013. godine, kad ga je primila i engleska kraljica nakon čega je najavio „tijesnu suradnju“ s Britancima) govori i prilog tomu. Da ne pričamo o besramnom dilanju dokumenata iz arhiva predsjednika (zbog čega bi u svakoj pravnoj i uređenoj zemlji Mesić i Josipović završili na sudu i na robiji kao veleizdajnici) i svemu drugomu što se događalo u tih 15 sramnih godina smišljenog i planskog urušavanja države od strane njih dvojice i njihovih pomagača.

No, da se vratimo dr sc Dejanu Joviću koji čak izigrava tutora i arbitra na javnoj sceni i sebi daje za pravo prozivati „redikule iz 90-ih godina koji su danas u politici“, a sam se ponaša gore nego bilo koji od njih.

Nemam namjeru „secirati“ njegov lik i djelo u tančine (jer to bi zahtijevalo barem formu poduljeg eseja), pa ću na ovom mjestu navesti samo nekoliko natuknica s tezama što ih zastupa i kratko ih analizirati.

Šira javnost upoznala je Jovića u vrijeme kad je postao glavni analitičar predsjednika države dr Ive Josipovića. I u Ured predsjednika države nije došao slučajno, jer tamo se ne stiže ni preko javnog natječaja ni po stručnosti. Tamo se ljudi postavljaju kako bi pomogli predsjedniku provoditi određenu strategiju.

Dakle, on je instaliran u Ured čelnog čovjeka države (već u veljači 2010., odmah po dolasku Josipovića na dužnost predsjednika) kao eksponent britanske i velikosrpske politike, što je već u vrijeme njegove karijere „glavnog analitičara“ postalo potpuno jasno kao dan, naročito nakon što je s te pozicije započeo svoju kampanju za kompromitiranje hrvatskoga referenduma o samostalnosti (od 19. svibnja 1991. godine).

Ne ulazeći u sve detalje Jovićevih tvrdnji, već na prvi pogled pada u oči činjenica da je usporedba našeg referenduma s onim u Škotskoj ne samo promašena nego i toliko diletantska da je to moralo izazvati reakciju javnosti, pa na kraju čak i njegovog šefa Josipovića. U svome spornom članku u časopisu Politička misao tadašnji „glavni analitičar“ predsjednika države pored ove je iznio i neke druge tvrdnje, primjerice i onu kako je spomenuti hrvatski referendum bio „neliberalan“, odnosno da su „svi referendumi na području bivše SFRJ održani 1991. i 1992. godine bili „neliberalni“. Nadalje, on osamostaljenje Republike Hrvatske tretira kao „separaciju“ od SFRJ (!?) i konstatira kako je uspjeh našeg referenduma o samostalnosti „u velikoj mjeri rezultat nasilja, prijetnji, neslobode, a ne slobodno izražene volje, izražene na neupitan način i u okviru liberalno-demokratskog poretka“. (Vidi: http://politickamisao.com/samo-u-mitovima-svaki-narod-zeli-drzavu-u-stvarnosti-ne/)

Svakomu tko pročita ove redove jasno je kako Jović eksplicite optužuje hrvatsku vlast za „neliberalnu“ atmosferu koju dosta podrobno opisuje (navodeći kojekakve marginalne pojave kao „uzročnike“), što je doista nevjerojatna tvrdnja – kako bi se reklo u slobodnoj interpretaciji „izjava za ludnicu“, a ne konstatacija ozbiljnog i uz to vrhunski obrazovanog čovjeka koji se nalazi na položaju glavnog analitičara predsjednika države!

Jovića je na kraju Josipović bio primoran smijeniti (jer od njegovih teza ogradio se čak i SDP putem izjave glavnog tajnika stranke Igora Dragovana), ali ostaje činjenica da je taj „gospodin“ imao gotovo 5 godina pristup tajnim dokumentima u Uredu i arhivu predsjednika, što nije ni malo benigno niti zanemarivo. Što je Jović tamo sve analizirao i čime se bavio to zna samo on i njegovi nalogodavci. Mi možemo jedino zaključiti da su destrukcija hrvatskih institucija i trend urušavanja Hrvatske u vrijeme Josipovićevog mandata nastavljeni istim tempom kojim je teklo i u vrijeme predsjednikovanja Stjepana Mesića (uostalom, prije nego je dobio izbore, Josipović je izjavio kako će nastaviti njegovu politiku – i to je bilo jedino obećanje koje je ispunio za svoga mandata).

Ostavimo po strani medijske kalkulacije o tomu kako je Jović više od 5 mjeseci radio u Uredu predsjednika bez sigurnosne provjere, jer to na kraju u državi koja smatra normalnim djelovanje stranih tajnih službi na svome području nije ni malo neobično i zaključimo da je Josipović bio primoran smijeniti ga radi vlastitog imidža pred izbornu kampanju za drugi predsjednički mandat, a ne zato što bi mu njegove nebulozne teze smetale. Na kraju se i reda radi „ogradio“ od stavova svog „glavnog analitičara“ jer smjenu je nekako morao obrazložiti.

Ova epizoda gotovo bi pala u zaborav – jer u Hrvatskoj se iz dana u dan valjaju afere (stvarne ili simulirane koje služe kao dimna zavjesa), da Jović nije nedavno „podgrijao“ staru juhu, vezano za hrvatski referendum o samostalnosti uz iznošenje proširene „argumentacije“ kako bi dokazao njegovu „nelegitimnost“ i to u svojoj knjizi Rat i mit (Zagreb-Fraktura, 2017.).

Je li referendum „sao krajine“ bio legitiman?

Ovoga puta „ekspert“ za prekrajanje povijesti i krivotvorenje prošlosti dr sc Dejan Jović „izračunao“ je i postotak hrvatskih građana koji su bili za samostalnost Republike Hrvatske (1991. godine) i on (po njemu), vjerovali ili ne, iznosi točno i precizno 11,5%! Dakle, na tom referendumu, ogromna većina građana (93,24%) koji su se izjasnili za samostalnost i suverenost Republike Hrvatske) glasovali su tako „iz straha“, zbog „nasilja i prijetnji“, odnosno, zahvaljujući „nedemokratskoj“ i „neliberalnoj“ atmosferi koju je stvorila Tuđmanova vlast!? S druge strane, „Jugoslaveni“ su bili toliko „ustrašeni“, da ih je samo 4,15% glasovalo za ostanak u SFRJ. Budući da je na referendum izašlo 83,56% od ukupnog broja birača, postavlja se logično pitanje tko i kako je natjerao toliki broj građana na glasovanje – ili ako su već izašli što nisu glasovali protiv samostalnosti i za ostanak u Jugi!? (Rezultate referenduma vidi na: http://www.sabor.hr/19-svibnja-referendum-o-hrvatskoj-samostalnosti).

Dakle, dr sc Dejan Jović navodi brojke koje nitko živ opravdati ne može, a to ozbiljni i psihički stabilni ljudi ne rade, osim ako ih – kao u ovom slučaju – ne angažiraju poslodavci sa sasvim određenim nakanama i ciljevima.

A što je cilj dr sc Dejana Jovića? I zašto juriša na hrvatski referendum o samostalnosti od 19. svibnja 1991.?

Naime, bez „obaranja“ hrvatskog referenduma ne može se dokazati teza o „građanskom ratu“, jer ta je plebiscitarno izražena volja građana Hrvatske DOKAZ kako je golema većina njih željela samostalnu hrvatsku državu, dok su srpski ekstremisti i pobunjenici u svojoj „sao krajini“ bili po brojnosti marginalna pojava i nikako nisu mogli legitimno predstavljati i zastupati prava i interese ni srpske zajednice, a kamo li u tom smislu parirati Republici Hrvatskoj.

Za Jovića nije sporan „referendum“ u „sao krajini“ koji je (tjedan dana prije legitimnog hrvatskog izjašnjavanja građana – 12. svibnja 1991.) provelo stotinjak tisuća terorista „s pravom glasa“ i to tako što su KUPONE ZA SVOJ „REFERENDUM“ TISKALI U DNEVNIM NOVINAMA I TJEDNICIMA diljem Srbije, pa je svaki potencijalni „glasač“ mogao glasovati koliko je puta htio!? Broj tih „glasača“ nikad nije objavljen, kao ni broj onih koji su u vrijeme „referenduma“ živjeli na području „sao krajine“, a jako bi zanimljivo bilo vidjeti te njihove podatke. Oni se, međutim, mogu utvrditi posredno i poprilično točno uzmu li se u obzir već spomenuti službeni rezultati što ih je objavio Hrvatski sabor neposredno po svršetku prvog općenarodnog referenduma o samostalnosti Republike Hrvatske (http://www.sabor.hr/19-svibnja-referendum-o-hrvatskoj-samostalnosti) iz kojih proizlazi kako na području koje su uzurpirali srpski teroristi (11 „srpskih“ općina s Kninom kao središtem), nikako nije živjelo više od ¼ (25%) od ukupnog broja Srba u Hrvatskoj, dakle, ne više od 145.000 (od 581.663 koliko ih se na popisu u ožujku 1991. izjasnilo kao Srbi). U odnosu na ukupno stanovništvo Republike Hrvatske, ovi Srbi činili su cca 3% stanovništva koje je krenulo u osvajanje preko od 25% hrvatskog teritorija i to nasilno, obaranjem balvana i oružjem, uz pomoć „JNA“ i subraće iz Srbije, BiH i Crne Gore. Protivno svim normama međunarodnog prava, ova teroristička klika haračila je na dijelu međunarodno priznate države Republike Hrvatske (članice UN-a), rušila, palila, pljačkala, vršila masovne zločine i odbijala sve mirovne sporazume i prijedloge više od 4 godine, sve dok Hrvatska nije na kraju bila primorana silom osloboditi svoja područja. Ta „sao krajina“ se stvarala tamo gdje nikad u povijesti nije bilo nikakve pokrajine niti regije, pogotovu ne srpske koja bi mogla poslužiti eventualnom (barem formalnom) legitimiranju tih ciljeva.

I sve to „genijalac“ Dejan Jović zanemaruje i elegantno zaobilazi šutke prelazeći preko neoborivih činjenica i na mala vrata provlači tezu o „krivnji“ hrvatskih vlasti za sve ono što se događalo u vrijeme krize u SFRJ i u ratu 90-ih godina prošlog stoljeća!?

Tko je to stvarao i oko sebe širio „neliberalnu atmosferu“ te 1991. godine?

Treba li Jovića (i sve druge koji su to „zaboravili“) podsjećati da su JEDINI STRAH koji je tada postojao kod građana SR Hrvatske širili velikosrpski naci-fašisti iz Beograda, „JNA“ i njihovi eksponenti – srpski ekstremisti iz Hrvatske – okupljeni oko Milana Martića, Milana Babića, Jovana Raškovića, Dušana Zelenbabe, Jovana Opačića i drugih pro-četnički orijentiranih terorista kojima su se priključili i najugledniji komunistički „prvoborci“ iz redova Srba u Hrvatskoj (Simo Dubajić, Dušan Pekić, Rade Bulat i mnogi drugi)?

Zar velikosrpsko četničko orgijanje po Hrvatskoj nije započelo već 28. veljače 1989. godine mitingom u Kninu (pod krinkom protesta vezano za stanje na Kosovu), kad se tadašnje hrvatsko političko vodstvo oštro optužuje za „podršku albanskim separatistima“, a nastavilo se 9. srpnja iste godine u Kosovu Polju (kod Knina) okupljanjem kod pravoslavne crkve Lazarica gdje je održan veliki miting potpore Slobodanu Miloševiću i njegovom projektu. Na skup pored domaćih Srba dolaze i njihovi gosti iz Srbije i s Kosova, četnici koji u svemu kolo vode i oko sebe okupljaju šljam najgore vrste. Već se tada čuju glasni uzvici: „Ovo je Srbija!“ i pjeva se: „Nedamo te zemljo obilića, nedamo te bez krvoprolića“. Ne smije se zaboraviti kako je ovaj miting uslijedio u općoj srpskoj euforiji poslije okupljanja milijun Srba na Gazimestanu (pokraj Prištine, pokrajina Kosovo) na Vidovdan 28. lipnja, gdje je novi „vožd“ Milošević rekao kako se srpski narod i poslije 600 godina „ponovo nalazi u bitkama i pred bitkama koje još uvek nisu oružane iako i takve nisu isključene“. Sve te prijetnje Srbije, uz činjenicu da su do tada već metodom ulice nasilno srušena politička vodstva Vojvodine, Kosova i Crne Gore i najavljeni isti takvi pohodi na Sloveniju, Hrvatsku i BiH, izazvali su (sasvim razumljivo) nemir među građanima SR Hrvatske, utoliko prije što su se srpskim ekstremistima pridružili i tadašnji istaknuti komunisti i „narodni heroji“ Dušan Pekić, Rade Bulat i mnogi drugi koji su osipali paljbu na hrvatsko političko vodstvo i potpaljivali situaciju u istoj mjeri kao i četnici. Dakle, do otvorenog saveza između jednog dijela srpskih komunista u Hrvatskoj i četnika dolazi već u prvoj polovici 1989. godine i oni su od tada nadalje na istoj liniji.

I ne zaboravimo: sve se to događa u vrijeme kad HDZ-a nema ni na pomolu (ova stranka utemeljena je u tajnosti 17. lipnja 1989., a u javnost izlazi 24/25. veljače 1990., kada održava Prvi opći sabor).

Je li rušenje balvana oko Knina (koje je započelo već 17. kolovoza 1990. godine), te napadi srpskih ekstremista na hrvatske građane iz zasjeda, nasilno zauzimanje policijskih postaja uz ubojstva naših policajaca (Josip Jović – 31. ožujka 1991.; Franko Lisica 2. svibnja 1991.; planski izveden masakr u Borovu Selu nad 12 redarstvenika također 2. svibnja iste godine) dovodilo do uznemiravanja hrvatske javnosti i „neliberalne“ atmosfere?

Je li „neliberalnoj“ atmosferi doprinosilo koketiranje Srba s „JNA“ koja se već u jesen 1990. godine (u vrijeme prvih višestranačkih izbora u Srbiji) stavila na srpsku stranu protiv razoružanog hrvatskog naroda (kojemu je oduzeto oko 200.000 cijevi oružja vlastite Teritorijalne obrane u svibnju iste godine)?

Je li naoružavanje Srba u „krajini“ (od strane „JNA“ i srbijanske policije) već od jeseni 1990. godine (sjetimo se Željka Ražnatovića Arkana i njegovih suradnika: Zorana Stevanovića i Dušana Bandića iz Beograda te Dušana Carića iz Dvora od 29.11. iste godine, koji su uhićeni u Dvoru s punim džipom oružja što su ga nosili u četničke baze na Baniji) i otvorena potpora srpskim teroristima od strane Miloševića i „JNA“ doprinosilo stvaranju ozračja straha i neizvjesnosti u Hrvatskoj?

Treba biti lud ili zlonamjeran pa ne vidjeti i ne priznati kao realnost ono što se u to vrijeme događalo i što je dokumentirano i opće poznato kao nepobitna povijesna istina.

A što ćemo sa srpskim naci-fašizmom i njihovom mitologijom?

Što se raspada Jugoslavije i događaja u Srbiji u to vrijeme tiče, mnogi tamošnji demokratski opredijeljeni intelektualci i znanstvenici koji drže do istine (dr Latinka Perović, dr Olivera Milosavljević, dr Dubravka Stojanović i drugi) smatraju kako je već sredinom 1985. godine „većina javnog mnijenja prešla na četničku stranu“ i to su u bezbroj slučajeva javno iznosili u medijima, na tribinama u knjigama, člancima i raspravama. Po njima, prijelomni događaj bila je izazvao takvu masovnu reakciju bio je izlazak iz tiska Knjige o Milutinu (autora Danka Popovića) koja je s više od 20 izdanja doslovno ušla u svaku srpsku kuću (što joj je bila i namjena) i postala neka vrsta katekizma ili manifesta novog srpskog (pro-četničkog) radikalizma. Knjiga je predstavljala digest (sažetak) opusa Dobrice Ćosića Vreme smrti i u njoj je prikazana „istorijska drama“ srpskog naroda (od Balkanskih ratova do komunističkog razdoblja) kroz lik mučenika i paćenika, šumadijskog seljaka Milutina koji se kroz cijeli svoj život bori za slobodu drugih i podnosi nepravdu i poniženja. Milutin je doživljen kao „deda svih Srba“ (kako ga je i sam autor romana nazivao) i kroz njegovu se sudbinu ogleda „usud srpskog naroda“ koji je vječiti „pobjednik u ratovima a gubitnik u miru“. Srbin uvijek proljeva svoju krv za one „druge“ nezahvalne narode (Hrvate, muslimane, Slovence) i žrtvuje vlastite interese i svoju „državotvornost“ da bi se na kraju sreo s njihovom nezahvalnošću, izdajom i uništenjem koje su mu namijenili, umjesto zahvalnosti i priznanja za „oslobađanje ispod tuđinskog jarma“.

O ovoj knjizi pisao je i Dejan Jović u vrijeme kad je kao mladi postdiplomac svoj diplomski rad proširio i pretočio u knjigu Jugoslavija, država koja je odumrla (Zagreb, 2003.). Pišući o fenomenu Milutina, on kaže kako je ova knjiga

„…uskoro postala najutjecajniji literarni izraz alternativne opcije za Srbiju: da se okrene sebi samoj, a ne Jugoslaviji, da ne brine o drugima nego o sebi…“, navodeći u tom kontekstu i riječi koje je Dobrica Ćosić izrekao u svojoj „pristupnoj besedi 1978. … pred SANU:

„U Evropi dvadesetog veka nema drugog malog naroda koji je toliko opterećen istorijom i koji je podneo takve žrtve za oslobođenje i napredak, kao što je bio srpski narod. Srbi su preživeli Austro-Ugarsku, fašističke i ustaške genocide, a u smislu fizičkih gubitaka dovedeni su na rub egzistencije. Kakav smo mi to narod, kakva smo mi to nacija, kad u ratu tako lako ginemo za slobodu, koju onda u miru izgubimo?“  ( Vidi: Dejan Jović, Jugoslavija, država koja je odumrla, Zagreb, 2003., str. 344. ; istaknuo: Z.P.)

Zanimljivo je, međutim, da Jović uzroke raspada SFRJ ipak ne pronalazi u distanciranju Srbije od SFRJ i njezinoj samovolji, pa ni u radikalnom srpskom nacionalizmu (koji se kako vidimo rađa već 1985. godine, u vrijeme kad u Sloveniji i Hrvatskoj nema niti naznaka bilo kakvih tendencija izdvajanja iz tadašnje savezne države), pa čak ne dovodi u vezu s time ni srpske mitingaške pohode po Vojvodini, Srbiji, Kosovu, Crnoj Gori iz 1988/89. godine i nasilno rušenje autonomije pokrajina i crnogorskog političkog vodstva (a time i važećeg Ustava SFRJ), pobunu srpskih ekstremista u Hrvatskoj, pohode četničkih hordi po Hrvatskoj i otvorene prijetnje ratom (već od veljače 1989. nadalje), samovoljno i jednostrano donošenje ustava Republike Srbije (u ožujku 1991. godine) itd., itd.

U ovoj fazi svoga znanstvenog „sazrijevanja“ (kao Šuvarov potrčko koji se još uvijek probija u akademsku zajednicu), on je daleko mekši u svojim stavovima i tvrdi kako je „Jugoslavija odumrla“ jer je „bila suviše slaba da bi spriječila građanski rat“, a razloge za njezinu slabost pronalazi ne u agresiji i samovolji Srbije, nego u „smišljenom djelovanju tvoraca Ustava SFRJ iz 1974. godine“, odnosno, Edvarda Kardelja i njegove političke struje. I njemu je kriv Ustav iz 1974., kao i srpskim radikalima koji su to navodili kao jedan od glavnih razloga nezadovoljstva Srba u tadašnjoj SFRJ.

Ipak, pažljivom čitatelju ne može promaknuti činjenica da on ni jednoga trenutka ne dovodi u vezu Slobodana Miloševića i srpski nacionalni program, niti „vožda“ koji je vukao konce homogenizacije srpskog nacionalističkog (ili još bolje nacionalsocijalističkog) pokreta i usmjeravao ga karakterizira kao krivca za ono što se objektivno događalo!? Milošević je za Jovića „Jugoslaven“ i „borac protiv srpskog nacionalizma“ (!?) koji se „zalagao za mir i održanje savezne države“, dok njegove mitingaške pohode smatra stvarnom borbom protiv birokracije u tadašnjim pokrajinama i republikama (!?). On amnestira Miloševića, zanemarujući kako je bezbroj puta govorio o ratovima („opet smo u bitkama i pred bitkama“ – 28. lipnja 1989., Kosovo polje), o „odbrani srpskog naroda izvan granica Srbije“ i „pravu Srba da žive u jednoj državi“, kao i to da se već poslije 24. travnja 1987. (i mitinga u Kosovu polju kod Prištine) stavio na čelo srpskog nacionalnog pokreta kao nesporni vođa („vožd“) koji je objedinio radikalnu pro-četničku desnicu, monarhiste i nacionaliste iz komunističkih redova na platformi sasvim nalik onoj što ju je postavio Hitler 30-ih godina XX stoljeća („zaštita“ vlastite manjine izvan Srbije, te stvaranje životnog prostora za srpski narod osvajanjem teritorija drugih naroda i stvaranjem etnički čiste srpske države), te da je već u ožujku 1991. godine obnarodovao kako je „formirao specijalne policijske snage za zaštitu Srba izvan Srbije“.

On ima problema s kontekstualizacijom, što u recenziji knjige Jugoslavija, država koja je odumrla naglašava i pokojna srbijanska povjesničarka dr Olivera Milosavljević (časopis Republika br. 316-317, Beograd, rujan 2003., tekst: „Fatalističko tumačenje razaranja Jugoslavije”), jer jednostavno zanemaruje bitne procese, a one koje opisuje uglavnom prilagođava vlastitom ideološkom narativu i tako daje potpuno krivu sliku prošlosti.

Mada priznaje da je Jugoslavija bila nespojiva s demokracijom, on smatra izlazak iz iste krimenom? Zanemaruje i to da je tada važeći Ustav davao republikama slobodu na samostalno odlučivanje, pa i pravo na odcjepljenje! Izvlači tko zna od kuda nebulozne teze o hrvatskom referendumu (i još nebuloznije brojke), a da ni jednog trenutka ne uzima u obzir terorizam dijela (i to manjeg) srpske manjine u Hrvatskoj koji se odvijao punih 5 godina protivno svim normama međunarodnog prava i općecivilizacijskim demokratskim uzusima.

Ako je Milošević bio doista „jugoslavenski nacionalist“, kako to da su protiv njegove politike bili svi narodi osim Srba i Crnogoraca, pa i sami kosovski Albanci čija je pokrajina svoju afirmaciju doživjela upravo u SFRJ?

Najnovija knjiga dr sc Dejana Jovića (Rat i mit) zagovara slične teze kao i prethodno spomenuta, s time što ih dodatno radikalizira i u mnogim aspektima produbljuje.

Ako mu je već bilo do proučavanja mitologije, kako to da se nije okrenuo Srbiji koja je među europskim zemljama jedinstvena i prepoznatljiva upravo po svojoj mitskoj matrici koja je već više od jednog stoljeća uporište srpskog naci-fašizma i izvor stalnih napetosti u jugoistočnoj Europi i na Balkanu?

Analizom nekih od ukupno 11 ratova što ih je Srbija vodila u posljednjih 120 godina (od kojih je barem 8 izazvala sama) i proučavanjem pokretačkih mehanizama tih osvajačkih pohoda, dr sc Dejan Jović mnogo bi bolje upotpunio svoje znanje o mitskim obrascima koje vode nacije u propast, nego je to moguće na primjeru Hrvatske.

Nema nikakve dileme: njegov je cilj izvrtanje povijesti i njezino prilagođavanje velikosrpskom obrascu zacrtanom u Memorandumu 2 i to je potpuno jasno svima koji žele vidjeti.

Dakle, nikako nije riječ o šarlatanu, naivcu ili ideološkom slijepcu, nego EKSPONENTU BRITANSKIH INTERESA u koje se uklapa velikosrpska strategija.

Ukupno djelovanje dr sc Dejana Jovića sastoji se u obrani temeljnih postavki srpskog naci-fašističkog projekta.

Tko to ne razumije, ne razumije ništa.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Kakva je veza BiH i newyorških ‘blizanaca’?

Objavljeno

na

Objavio

foto EPA

U travnju 2008., Richard Holbrooke je tvrdio “da nije bilo Daytonskog mirovnog sporazuma, vjerojatno bi 11. rujan bio planiran u Bosni, a ne u Afganistanu.”

Brojne bosanske veze s oba napada na Svjetski trgovinski centar sugeriraju da je situacija bila vjerojatno čak i ozbiljnija nego što je Holbrooke shvaćao. Prema svjedočenju bivšeg operativca Al Qaede Ali Hamada, tijekom Izetbegovića, operativci Al Qaede u Bosnu su dolazili s “državnom zaštitom” , a i američka i saudijska vlada optužile su njegovu vladu  za davanje putnih isprava poznatim teroristima, objavljeno je 2014. na stranicama American centar for democracy., piše bljesak.info

Kako i zašto je Bosna postala ono što je vjerojatno glavno sigurno utočište i operativna baza Al-Qaede u Europi, komplicirana je priča, o kojoj rat u Bosni devedesetih godina sigurno igra veliku ulogu.

Bosanske veze s najvećim masovnim ubojstvom u američkoj povijesti jednako su izravne.  Prema Izvješću  zajedničke Komisije američkog Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna čak šestorica napadača na Svjetski trgovinski centar u New Yorku bili su pripadnici odreda El Mudžahid, ili su nakon rata bili obučavani u kampovima na teritoriji BiH.

Khalid Sheikh Muhammed, vođa napada 11. rujna, borio se u bosanskom džihadu i dobio je bosansko državljanstvo. Dva druga bombaša iz 11. rujna, Khalid al Mindhar i Nawaf al Hamzi, također su se borili u Izetbegovićevoj vojsci.

Halid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkog napada, bili su pripadnici Odreda El Mudžahid i imali su putovnicu BiH, navedeno je u Izvještaju zajedničke Komisije američkog Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna, tvrdi za “Glas Srpske” Dževad Galijašević, ekspert za borbu protiv terorizma.

On je naglasio da je ovaj izvještaj završen praktično tek u ožujku 2004, i da je utvrđeno da je i drugi pilot, Navak Elhamzi, također sudjelovao u ratu u BiH kao pripadnik Odreda El Mudžahedin.

I Zijad Jarah, jedan od 19 napadača na SAD, također je bio pripadnik Odreda El Mudžahedin – tvrdi Galijašević. Nakon što je 2002. u Pakistanu uhićen Halid Šeik Muhamed, „mozak” terorističkih napada i Remzi Bin Elsibiha, zaokružen je popis terorista koji su imali izravne ili posredne veze s BiH.

“Dakle šest osoba, odnosno trećina svih napadača na SAD 11. rujna, bilo je izravno povezano sa BiH jer su bili pripadnici Odreda El Mudžahedin ili su imali bh putovnice koji su tek u trećoj reviziji oduzeti”, tvrdi Galijašević.

Osnovna skupina koja je stajala iza napada 11. rujna bila je takozvana “Hamburška ćelija” , koju je vodio bosanski veteran džihada Mohammed Haydar Zammar, navodno čovjek koji je regrutirao Mohammeda Attu, vođu napada 11. rujna prenosi ACD.

Zammar je različito opisan kao “zaštitnik” Hamburške ćelije, čovjek “pod čijom je skrbništvom” djelovao  i “vrsta surogat oca pilotima koji okružuju Mohammeda Attu.”

Ramzi Bin al- Shibh, “koordinator” napada 11. rujna, viđen je u Bosni u ljeto 1996. Izvještava se da su ostali sudionici 11. rujna imali i bosanske veze.

U prosincu 2013., Apelacijski sud SAD-a za drugi distrikt obnavljao je tužbu 9/11 obitelji i žrtava koji su Saudijsku visoku komisiju za pomoć Bosni i Hercegovini imenovali okrivljenikom u predmetu koji su pokrenuli američki savezni sud.

Prema nedavnom austrijskom obavještajnom izvješću, pokret u kojem raste militantni islamizam u jugoistočnoj Europi, vehabijski pokret, nastavlja rasti u Bosni i gradi nove zajednice a jedna procjena sugerira da je Bosna pridonijela više volontera za sirijski džihad (po glavi stanovnika) od bilo koje druge zemlje u Europi, objavlio je American centar for democracy, prenosi bljesak.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Talijanska retorika glede Istre, Primorja i Dalmacije se ne mijenja

Objavljeno

na

Objavio

U Italiji   ništa novo, retorika  i folklor svojatanja hrvatskog teritorija  su konstanta talijanske politike.

Međutim pokazalo se da je talijanska retorika posijala sjeme i među mladom generacijom pa se redaju incidenti na hrvatskom teritoriju od strane talijanskih državljana i pri obilježavanju drugih obljetnica.

Piše: Lili Benčik

Karakterističan je jedan komentar na koji sam naišla na Facebooku, koji pokazuje na stvarno razmišljanje talijanskih državljanja;

“Cara vecchia Italia,ci fossi ancora tu! Il nostro sogno di ogni Istriano e Delmato e rivedere la bandiera italiana sventolare. Per quanto i nostri padri ,nonni siamo andati via per noi rimarra sempre Italia. Ma abbiamo un dovere nei confronti dei nostri figli ,ricordagli che questa tera stata italiana e mai croata.E coloro che que oggi pensanodi essere i padroni ,non solo,niente altro che occupanti e questa per quanto dicono non sara mai la loro terra.”

-Stara Italia san si  svakog Istrijana i Dalmatinca ,da vidi kako se vije talijanski barjak. Od kako su otišli naši očevi  i djedovi za nas zauvijek ostaje  Italia.Ali mi imamo obavezu  našu  djecu učiti da je to talijanska zemlja i da nije nikada bila hrvatska. I svi oni koji misle da su vlasnici, nisu ništa doli okupatori, jer to nikada neće biti njihova zemlja.-

I vidi se iz priloženog da uspješno uče svoju djecu da je to talijanska zemlja ! le terre nostre”

Tako su trojica Talijana 30.lipnja 2019.godine postavili talijansku zastavu na Trsatsku Gradinu (vidikovac na 138 metara visokom brijegu koji dominira Rijekom) spominjući  i veliku Italiju, d’Annunzia i talijansku Rijeku i sve objavili na You Tube i Facebooku.

Ponovno je grupa mladih Talijana objesila talijansku zastavu na Guvernerovu palaču u Rijeci i to na dan stote godišnjice okupacije Rijeke od strane talijanskog začetnika fašizma talijanskog  pjesnika Gabriela D’Annunzija.

12. rujna navršilo  se 100 godina otkad je talijanski pjesnik Gabriele D’Annunzio, na poziv riječkih iredentista, sa svojim paravojnim postrojbama crnokošuljaša umarširao u Rijeku i potom proglasio vlastitu nezavisnu državu pod nazivom Talijanska uprava za Kvarner. Taj je pohod, koji je uz klicanje dočekalo 30-ak tisuća tadašnjih Riječana, Benitu  Mussoliniju bio inspiracija za fašistički marš na Rim 1922.godine.

O toj temi pisala sam više puta i konstatirala poznavajući povijesni kontekst, kao rođena Istranka, da Talijani ni nakon protoka vremena ne odustaju od svojatanja hrvatskih teritorija, koja se kratko između dva svjetska rata bili dodijeljeni Italiji.

Predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani govorio je 10. veljače 2019.godine, na Danu sjećanja na žrtve fojbi u Bazovici i govor završio usklikom “Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija!” Ništa novo, ni iznenađujuće,  u odnosu na protekle godine. Talijani kažu da su to” le nostre terre”, naše zemlje. Nikada se oni nisu pomirili sa gubitkom teritorija sa druge strane Jadranskog mora.

Čemu se čudite”poniženoj i osakaćenoj Italiji u njezinoj istočnoj regiji”?

velika italia

2007. godine izbio je veliki skandal i diplomatski sukob na relaciji tadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić i tadašnji predsjednik Italije Giorgio Napolitano. Bilo je razmjena oštrih riječi i povišenih tonova.

Povod je bio naravno Dan sjećanja, kada si talijanski političari daju oduška i ustvari govore ono što misle.

Talijanski predsjednik Giorgio Napolitano, rekao je tada kako je u Ugovoru o miru iz 1947. godine prevladao “pokret mržnje i krvoločnog bijesa”, te “slavenski aneksionistički plan”,nazvao je egzodus Talijana “barbarstvom stoljeća”, “slavenskom krvoločnom mržnjom” i težnjom za pripajanjem teritorija,  iznosio je je teze o”poniženoj i osakaćenoj Italiji u njezinoj istočnoj regiji”. Jasno dajući na znanje da ne priznaje Pariški mirovni sporazum iz 1947. godine.

Naravno tadašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić je u svom stilu odgovorio da su te izjave  Giorgia Napolitana “natruhe otvorenog rasizma, povijesnog revizionizma i političkog revanšizma”, što je izazvalo opće “zgražanje “ u Europskoj diplomaciji, pa čak i packe dužnosnika Europske unije.

Talijanski premijer Romano Prodi izjavio je da je zgrožen i ogorčen izjavom predsjednika Stjepana Mesića o talijanskom revanšizmu.

Europski povjerenik Franco Frattini izjavio je kako je iznenađen napadom zemlje koja želi u Europsku Uniju.

htps://www.jutarnji.hr/arhiva/prodi-mesic-me-zgrozio/3271343

Reakcija je bilo mnogo, sa svih strana, kao i povodom ove jučerašnje izjave Antonia Tajana, pa je trebalo dvije godine da se taj sukob smiri i normaliziraju odnosi.

Očito je da se u suštini Talijani nikako ne mogu pomiriti sa gubitkom teritorija, koji oni smatraju povijesno svojim, a usput ne priznaju zločine koje su počinili talijanski fašisti, ne priznaju talijanizaciju, jer je to za njih bilo normalno, pa to njihova zemlja. Oni i dalje imaju općinske i gradske vlasti, istarskih i dalmatinskih općina i gradova u egzilu, koji slobodno dolaze u Hrvatsku.

Evo primjer;

18. kolovoza 1946. godine u 14.10 sati, na tadašnjem popularnom gradskom kupalištu Vergarola u Puli, došlo je do eksplozije protu-brodskih  mina. Prema službenim podacima poginulo je 116 osoba, ali dvadesetak tijela nije bilo moguće identificirati, pa ih je možda bilo i više, a ranjeno je 216 osoba. Nemili se događaj dogodio u nedjelju, kada je područje bilo puno kupača i izletnika koji su s toga položaja pratili regatu pulskoga veslačkoga kluba Pietas Julia, a koja je bila nastavak proslave blagdana Velike Gospe.

Svake godine ta tragedija obilježava se komemoracijom,. 2018. godine uz predstavnike Grada Pule, ceremoniji su prisustvovali i predsjednik Talijanske unije Furio Radin, predstavnici pulske Zajednice Talijana, konzulata Republike Italije, Slobodne Općine Pula u egzilu, Istarske županije te članovi obitelji žrtava.

Vijećnik Petar Ćurić postavio je vječničko pitanje gradonačelniku Pule Borisu Miletiću;

“Uz dužni pijetet koji iskazujemo nesretno poginulima i njihovim obiteljima, postavljamo pitanje gradonačelniku da nam objasni: Što je to Slobodna Općina Pula u egzilu? Kakav je to pravni subjekt, nekakva paralelna vlast Pule u Italiji? Tko je pozvao iredentističku organizaciju na proslavu koja na svoje skupštine nosi  tri zastave: zastavu Slobodne općine Pula u egzilu, talijansku državnu zastavu i zastavu Istarske županije na talijanskom jeziku? Da li su predstavnici gradskih vlasti svjesni političke odgovornosti koju obnašaju u ovoj državi, Republici Hrvatskoj?”

Gradonačelnik Boris Miletić odgovorio je da je Pula grad koji je prevladao podjele i postigao visoki nivo konsnezusa kada se radi o davanju pijeteta žrtvama svih ratova te da Slobodna Općina Pula u egzilu nije institucija, nego udruga građana i to u poodmakloj dobi, koji dolaze položiti cvijeće.

Na što mu je vjećnik Petar Ćurić odgovorio;

Probajte na trenutak zamisliti da, recimo u Zagrebu postoji Slobodna Općina Zemun u egzilu i da se svake godine pojavljuje u Zemunu na službenim skupovima te ih tamošnje lokalne vlasti još stave u službeni protokol! Mislite da bi to Republika Srbija dopustila?“

https://istarski.hr/node/45106-petar-curic-sto-iredentisticka-opcina-pula-u-egzilu-radi-na-vergaroli

Čemu se čude hrvatski političari, ne događa se prvi put?

Zar ne prate u kojem okruženju žive?

 Čemu se čudi Vlast u Zagrebu, zar ne poznaju iredentističku politiku  IDS-a, koji surađuje sa tim talijanskim strankama, općinama u egzilu i pojedincima.

Talijanska iredenta danas

  • Godine 2001., talijanski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi dao je zlatno odličje (Medaglia d’oro al valor militare) Slobodnoj talijanskoj općini Zadar u egzilu. Znači da ne priznaje suverenitet Republike Hrvatske nad gradom  Zadrom.
  • Potpredsjednik talijanske Vlade Gianfranco Fini izjavio je za Slobodnu Dalmaciju na 51. okupljanju talijanskih esula u Senigalliju 2004.: “Od sina jednog Talijana iz Rijeke sam naučio da su ti krajevi bili i jesu talijanski, ali ne zato što su u određenom povijesnom trenutku naše vojske tamo posadile Talijane. Ta je zemlja bila venecijanska, prije toga rimska.”Carlo Giovanardi, ministar za odnose sa Parlamentom, hladno je potvrdio Finijeve riječi rekavši da je “Fini rekao istinu”
  • Alleanza Nazionale ne priznaje Pariški mirovni sporazum iz 1947. godine, već stalno pogledava  prema istočnoj obali Jadrana, ponavljajući povijesni revizionizam, tvrdeċi da je Dalmacija ukradena Italiji. Godine 2005. Menia je izjavio da će “Italija povratiti Istru, Rijeku i Dalmaciju kad Hrvatska uđe u EU”.
  • 12. prosinca 2007., Talijanska pošta je izdala marku s fotografijom grada Rijeke uz popratni tekst “Rijeka – istočna zemlja nekoć dio Italije” (Fiume-terra orientale già italiana). Hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova uputilo je prosvjednu notu Italiji zbog poštanske marke s nacionalističkim natpisom. Težina tog čina se može vidjeti u uporabi prijedloga i pridjeva – “già italiana” može također značiti i “već talijanska”. Marka je izdana u 3,5 milijuna primjeraka, ali na kraju nije puštena u optjecaj kako ne bi izazvala diplomatski sukob s hrvatskim i slovenskim vlastima.
  • 12. veljače 2008, gradonačelnik Rijeke, Vojko Obersnel, uputio je prosvjedno pismo gradu Milana i talijanskom veleposlanstvu u RH zbog teksta pozivnice za proslavu imenovanja Ulice grada Rijeke u Milanu u kojoj se povijest Rijeke za vrijeme fašističke vladavine D’Annunzia veliča i lažno prikazuje kao “razdoblje napretka” U pozivnici je, između ostalog, stajalo i da su “građani Rijeke više stoljeća bili Talijani i govornici talijanskog”, a mirovne ugovore Italije i Jugoslavije nakon 2. svjetskog rata se naziva “ponižavajućim i sramotnim dokumentima za Italiju” Hrvate se naziva “osvajačima koji nisu podnosili suživot s Talijanima.”

https://hr.wikipedia.org/wiki/Talijanski_iredentizam

Mene osobno ne začuđuje talijanska retorika , jer sam kao rođena Istranka upoznata sa tim djelom povijesti Istre i Italije, pa evo svoja saznanja prenosim i vama koji čitate ovaj tekst. Da vidimo  kroz povijest jesu li i u kojoj mjeri to talijanske ” le nostre terre”?

U povijesti Istre dogodila su se dva velika egzodusa  i mnogo promjena sastava stanovništva.

U povijesti Istre dogodile su se velike promjene u sastavu stanovništa, od raznih seoba do pomora od kuge u srednjem vijeku, ali masovno iseljavanje zbilo se dva puta i oba nakon dva svjetska rata.. Prvi se dogodio  nakon 1.svjetskog rata i propasti Austro-ugarske monarhije, a drugi nakon 2.svjetskog rata i kapitulacije Italije .U oba slučaja trajno je narušen i promijenjen sastav stanovništva u Istri.

Stanovništvo Istre kroz povijest do 1.svjetskog rata.

U Istri je živjelo miješano stanovništvo, uvjetovano povijesnim zbivanjima .Nakon propasti Rimskog carstva za prvih seoba naroda Istra je bila pošteđena velikih provala. Padom Zapadnog Rimskog carstva 476.godine Istra je došla pod vlast germanskog vojskovođe Odoakara, a ostrogotski kralj Teodorik uključio ju je u Istočnogotsku državu i tada dolazi do miješanja stanovništva .Bizant je 538.godine zavladao Istrom koja je postala dio Ravenskog egzarhata. Gradovi su imali položaj municipija (lat.municipium,od munia:dužnost+capere:uzeti) i uživali su samoupravu. U tom razdoblju Istra je doživjela gospodarski, graditeljski  i kulturni procvat, o čemu svjedoče mnogi sačuvani spomenici (Eufrazijeva bazilika u Poreču, bazilika sv.Marije Formoze u Puli)

U drugoj polovici 6.stoljeća i  početkom 7, Istru je pogodilo nekoliko epidemija kuge, koje su doslovno ispraznile gradove. U isto vrijeme došlo je i do napada Langobarda 599-611 i do prvih naseljavanja Slavena sve do juga Istre. Papa Grgur I žalio se solinskom biskupu Maksimu da su Slaveni „već preko istarskog prijelaza počeli ulaziti u Italiju“ Doseljenici su ubrzo prihvatili kršćanstvo. Izmjenjivale su se vlasti u Istri, a prema pisanju Konstantina VII Porfirogeneta,  granice Istre sezale su do planine na sjeveru. 1040. godine Istra je postala samostalna markgrofovija rimsko-njemačkog cara Henrika III, međutim zbog udaljenosti centralne vlasti, vladala je samovolja i sukobi lokalnih feudalaca međusobno i sa Akvilejskim patrijarhom, koji je vladao Krasom i gradovima Kastvom i Rijekom.I kod doseljenika Slavena došlo je do razdvajanja, ako da su Slovenci otišli na sjever, a Hrvati u središnju i južnu Istru.

Gradovi na zapadnoj obali Istre, pretežno naseljeni romanskim stanovništvom u tim su sukobima nastojali sačuvati autonomiju, međutim pojavio se novi osvajač ,a to je Mletačka Republika. Ratovima između akvilejske patrijaršije i Mlečana postepeno je Venecija ovladala skoro cijelom Istrom .Jedinstvenu upravu osim vojne nije uspostavljala  Nije mijenjala ni upravni sustav koji su činili gradovi sa višim stupnjem municipalnog uređenja, manji gradovi sa ograničenim  pravima, sela s djelomično očuvanom hrvatskom samoupravom te feudalni posjedi.

1466. godine po ugovoru o nasljedstvu Istra je podijeljena za slijedeća tri stoljeća između Venecije i Habsburgovaca .Romansko stanovništvo, polako je zaboravljalo istroromanski govor i prihvatilo mletački , živeći tada najvećim dijelom u gradovima zapadne obale Istre. Seosko pretežno hrvatsko stanovništvo živjelo je u seoskim općinama (komun) kojima je na čelu bio župan.

O općinama, društvenim odnosima i granicama između posjeda u 14.stoljeću svjedoči Istarski razvod, prvi pravni dokument, pored Vinodolskog zakonika pisan i na hrvatskom jeziku. O tom razdoblju istarske povijesti svjedoči niz glagoljaških natpisa (plominski natpis),a već u 16.stoljeću tiskaju se prve inkunabule sa  protestantizmom  Matije Vlačića Ilirika .

Uslijedilo je niz ratova između Austrije i Venecije, osmanlijskih pohoda u 15.stoljeću u kojima je razoreno mnogo sela, a neka su i potpuno nestala. U Uskočkom ratu 1615-1617 zadržane su stare granice, a manji dio iseljenih senjskih uskoka nastanio se u srednjoj Istri. Sela opustošena ratovima i razbojštvima, dodatno je opustošila i velika epidemija kuge 1629-1631 godine, koja je sa malarijom prouzročila i propadanje gradova.

Sustavno naseljavanje opustjele zemlje, Venecija je započela 1556 kada je osnovala Magistrat za napuštena dobra. Trajno ili privremeno u Istru su doselile manje skupine Crnogoraca (koji su se održali u Peroju),Talijana ,Albanaca ,Grka i Morlaka ,po jeziku rumunjskih Vlaha (koji su se održali kao Istrorumunji u području Ćićarije-Žejane) Istra je tada imala oko 1640 godine,  svega 51 600 stanovnika ,a do kraja 18.stoljeća taj broj je porastao  na  oko 130 000 ,od toga u mletačkoj Istri 95 000 stanovnika. Najviše doseljenika stiglo je iz zapadne Bosne, Hercegovine ,Like ,Dalmacije i drugih hrvatskih krajeva ugroženih turskim osvajanjima.

Napoleon I Buonaparte  ukinuo je Mletačku Republiku i mirom u Campoformiju 17.listopada 1797.godine Austrija je zadržala cijelu Istru. Ali iz Italije su stalno stizali teritorijalni zahtjevi, koji su začetak talijanskog svojatanja Istre, iako Italija nije sljednica Mletačke Republike. Kratko vrijeme Istra je bila u Napoleonovoj Iliriji, međutim porazom i zatvaranjem Napoleona , Pariškim mirom 1814 i Bečkim kongresom 1815 potvrđena je Austrijska vlast u Istri .Osnovano je Austrijsko primorje sa sjedištem u Trstu 1814 godine, Kraljevstvo Ilirija 1816, Rijeka je vraćena Hrvatskoj 1822.godine, a kvarnerski otoci pridruženi Istri pa su zajedno činili od 1825-1860 godine  Pazinski okrug Austrijskog primorja.

Preustrojena je i crkvena podjela :Pićanska i Novigradska biskupija pripojene su Tršćansko-koparskoj biskupiji i sa Porečko-pulskom biskupijom  podređene Goričkoj metropoliji.

Prema popisu iz 1846.godine u Istri je živjelo 228 033 stanovnika ,od toga Hrvata 134 455,Talijana 60 040 i Slovenaca 31 995.

No javni i kulturni život imao je tada talijansko obilježje . Talijani su uglavnom stanovali u gradovima, imali su nacionalno svjesnu inteligenciju i raspolagali su kapitalom i obrazovnim sustavom. Talijanski intelektualci držali su da su Talijani starosjedioci ,baštinici starog Rima i Venecije i kao takvi nositelji kulture.

Za razliku od njih Hrvati iako brojniji, najvećim dijelom bili su seljaci, neobrazovani i bez škola na svom jeziku. Nisu imali razvijenu kulturnu i političku elitu, malobrojni koji su bili pismeni, bili su svećenici.

Jačanjem ilirskog pokreta i previranjima 1848 godine ,javljaju se prvi otpori talijanizaciji i zahtjevi za uvođenjem hrvatskog jezika . Općine Lovran i Kastav prosvjedovale su protiv talijanskog kao jedinog službenog jezika 1849 godine, ali im je Beč odbio zahtjev za dvojezičnost.

No hrvatski narodni preporod nitko nije mogao zaustaviti. Konačno su i Hrvati imali svoje hrvatske intelektualce i proces nacionalne integracije u Istri je krenuo. Predstavnici hrvatske inteligencije u Istri koji su se okupili oko biskupa Jurja Dobrile ,počeli su otvarati hrvatske čitaonice (Kastav 1866, Pula 1869) ,tiskati kalendar „Istran“,list „Naša sloga“(1870 )godine.  1854 godine tiskan je prvi molitvenik za široke mase kojeg napisao biskup Juraj Dobrila „Oče budi volja tvoja“ koji je prešao dvadesetak izdanja do današnjih dana (2006.godine izdano je 25.izdanje molitvenika)

Prvi je u Istarskom Saboru u Poreču progovorio hrvatskim jezikom dr.Matko Laginja 21.kolovoza 1883 godine. Tada su se digli talijanski zastupnici i uzvikujući „fora, fora“ (van,van)  napustili Sabornicu . Dr.Matko Laginja nastavio je govor na talijanskom jeziku ,iako mu je predsjedavajući dopustio govoriti na hrvatskom jeziku, jer mu je bilo bitno da obrazloži svoje stavove. Talijanski su se zastupnici vratili u Sabornicu ,ali su organizirali talijanske građane ,koji su bili većina u Poreču, da na izlasku iz Sabornice gađaju hrvatske zastupnike ,trulim“ voćem.

Napokon je donesen 1883.godine  i Zakon o ravnopravnosti pokrajinskih jezika ,no on nije saživio u javnom životu.

Proces ujedinjenja Italije pojačao je talijanske iredentističke težnje prema Istri ,koje su naročito ojačale pred 1.svjetski rat.

Smrću Biskupa Jurja Dobrile završilo se prvo razdoblje preporoda istarskih Hrvata  kojeg su uglavnom  prema Strossmayerovim zamislima vodili svećenici (Ivan Josip Vitezić ,Ante Karabaić, Bartul Bozanić .,Dinko Vitezić i dr. ), a zanosili su se idejom ujedinjenja Južnih Slavena.

Drugu skupinu preporoditelja predvodio je dr.Matko Laginja i sa Vjekoslavom Spinčićem i Matkom Mandićem gradili su narodni preporod na pravaškoj ideji dr.Ante Starčevića ,prilagođenoj istarskim prilikama surađujući sa slovenskim preporoditeljima.

Postigli su znatan uspjeh i na izborima . 1886 godine Hrvatsko-slovenska stranka osvojila je većinu u općini Buzet, a godinu dana kasnije i u općini Pazin.

1884 godine u Istarskom saboru osnovan je Hrvatsko-slovenski klub ,a 1889 na Zemaljskom saboru stranka dobiva veći broj mandata, pa vladin komesar prvi put u povijesti Sabora drži pozdravni govor i na hrvatskom jeziku. 1891 godine u Carevinsko vijeće izabrani su Vjekoslav Spinčić i Matko Laginja kao predstavnici seoskih općina. Te godine prigodom posjeta gospodarskoj izložbi u Zagrebu ,Vjekoslav Spinčić javno iznosi želju istarskih Hrvata za sjedinjenjem Istre sa Hrvatskom. Isti zahtjev ponovio je i  dr.Matko Laginja u bečkom Carskom vijeću.

Probuđena hrvatska većina u Istri bilježila je sve veće uspjehe u realizaciji svojih nacionalnih težnji, dok je nasuprot tomu rasla i talijanska iredenta i njihova težnja za nadmoći. To je neminovno produbljivalo jaz između dva kulturno/etnička dijela stanovništva u Istri.

Pula je otvaranjem brodogradilišta 1856. godine, postavši tako ratna luka Austro-Ugarske monarhije doživjela procvat i postala političko i gospodarsko središte istarskih Hrvata. 1893 godine osnovana je Družba sv.Ćirila i Metoda za Istru koja je radila na otvaranju hrvatskih škola, a prva škola Družbe sv.Ćirila i Metoda otvorena je 1898 godine u radničkom predgrađu Šijana u Puli. Osnovano je društvo Hrvatski sokol 1897, Savez istarskih hrvatskih zadruga 1903,Narodna radnička organizacija 1907 i mnoga druga društva. Izgrađena je željeznička pruga koja je Istru povezivala sa svim europskim željeznicama.

1899.godine otvorena je prva Državna gimnazija u Istri na hrvatskom jeziku u Pazinu,  do 1913 ,godine hrvatski školski sustav u Istri činilo je 167 škola sa više od 20 000 učenika. Po popisu stanovnika 1910 godine u Istri je bilo ukupno 264 836 stanovnika,od toga Hrvata 126 478 ,Talijana 98 520,Slovenaca 10 254,Njemaca 12 452 i ostalih 17 132.Kako se vidi Hrvati su najbrojniji,a malo manje ima Talijana.

Razdoblje u godinama 1.svjetskog rata donijelo je istarskom stanovništvu internaciju u Moravsku, kada su zbog straha od ratnih stradavanja Austrijske vlasti donijele odluku da se oko 60 000 stanovnika Istre prebaci u unutrašnjost Monarhije. Zbog oskudice i teških uvjeta života oko 10 000 njih se nije vratilo svojim domovima. Moja prabaka i dio obitelji vratili su se i kao dijete sjećam se tih priča o životu u Moravskoj.

Londonskim ugovorom od 26.travnja 1915. između sila Antante (Velike Britanije ,Francuske i Rusije )i Italije ustupile su Italiji područja koja nisu bila naseljena Talijanima, u cilju ulaska Italije u rat na njihovoj strani, pa je Italija time ostvarila svoje teritorijalne pretenzije, kako bi proširila svoje kolonijalne posjede.

Kako je Italija odmah nakon završetka 1.svjetkog rata prisvojila Istru.

Mornarička flota bivše Austro-ugarske monarhije prešla je u hrvatske ruke, odnosno Državi SHS. Tek što se na admiralskom brodu Viribus Unitis zavijorio hrvatski barjak, u tijeku noći su talijanski diverzanti postavili podvodne mine i 1.studenog 1918. godine ,admiralski brod je neslavno završio na dnu pulske luke povukavši za sobom oko 400 mornara uglavnom Hrvata i admirala Janka Vuković Podkapelskog.

Tom akcijom ,nazvanom Prepad na Pulu ,Talijani su i prije formalno potpisanih Rapallskih ugovora ušli u Pulu ,odnosno Istru.

Razdoblje između dva svjetska rata  u Istri do kapitulacije Italije 8.rujna 1943.godine.

Talijanski odredi( Squadre di combatimento) upali  su u Istru odmah po završetku rata (1918-1920) i započeli nasilje nad hrvatskim pukom, prisilnu talijanizaciju i stalno maltretiranje, jer su „Slavi“ za njih bili niža vrsta „schiavi-robovi“

12.studenog 1920 . godine, potpisan je u gradiću Rapallu, blizu Genove ugovor između Italije i Kraljevine SHS, kojim su definirane granice po Londonskom ugovoru. iz 1915.godine. Time je Istra i formalno pripala Italiji. Nastavila se nasilna politika talijanizacije u Istri. zatvaraju se hrvatske pučke škole i klasična gimnazija u Pazinu, protjeruju se učitelji i profesori i dovode se  talijanski iz raznih dijelova Italije. Zatvaraju se čitaonice, zabranjuje se tiskanje novina na hrvatskom jeziku.

13.srpnja 1920 godine zapaljen je hrvatski Narodni dom  u Puli ,koji je do temelja izgorio ,a u njemu i 7 000 knjiga u knjižnici koja je bila u domu. Zapaljeni su i izgorjeli Narodni dom u Trstu ,te hrvatska Tiskara u Pazinu. U ožujku 1923 godine Perfekt Julijske Venecije pod koju je pripadala Istra zabranjuje upotrebu hrvatskog jezika u javnoj upravi, a 1925 godine kraljevim dekretom i na sudovima. Konačni udarac hrvatskom jeziku zadan je Školskom reformom ministra Giovannija Gentilea od 1.listopada 1923 godine, kojoj se potpuno zabranjuje upotreba hrvatskog jezika u školama. Zabranjena je i međusobna komunikacija na narječju hrvatskog jezika, istarskoj čakavici kojom su djeca međusobno razgovarala. Djeca kao djeca međusobno su pričali „ po našu-domaću“, na što bi im maestra (učiteljica) govorila „parlate italiano“ i sa šibom ih tukla po dlanovima ( po svjedočenju moje mame koja sada ima 89 godina), mnogi su morali klečati na krupnoj soli, a ponavljače toga „teškog „ kaznenog djela često odvodili i karabinjerima na ispitivanje.

Tu i takvu politiku najavio je i sam Benito Mussolini prigodom posjeta Puli 20.rujna 1920 .godine. Tada je održao govor u pulskom kazalištu i rekao „Pred rasom kao što je slavenska, inferiorna i barbarska, ne treba slijediti politiku mrkve, nego politiku batine .Granice Italije moraju biti Brenner, Snježnik i dinarske Alpe : vjerujem da se može žrtvovati 500 000 slavenskih barbara za 50 000 Talijana“  Kada je izlazio iz kazališta netko je iz gomile u gužvi Mussoliniju opalio dva šamara i taj je događaj postao mit.

Taj je događaj navjestio da istarski narod neće pognute glave trpjeti zatiranje svog identiteta, ponižavanje i zlostavljanje. Ubrzo su se pobunili seljaci na Proštini i rudari u rudniku u Labinu. Proštinska buna obuhvatila je sela Kavran, Šegotići, Pavićini, Vareški veliki i mali, Jovići, Peruški, Išići, Krnica, Rakalj, Cveki, Cokuni i Mutvoran. Počela je u veljači 1921 godine i ugušena 5.travnja 1921. godine. To je bila prva pobuna protiv fašizma u Europi. Talijanske fašističke squadre upale su u sela, odveli 400 seljaka u pulski zatvor i zapalili selo Šegotići i još nekoliko kuća u drugim selima i tako je pobuna ugušena. Optužena su samo 12 vođa pobune, a ostale su seljake pustili kućama, kasnije su i ta 12-torica pomilovani i pušteni kućama.

Zbog svega toga istarski Hrvati počeli su se iseljavati iz Istre. Veliki broj, a među njima i intelektualci bježe preko granice na Sušaku u Jugoslaviju. Najviše ih se smjestilo u Zagrebu, na Bukovcu i na Trešnjevki . Među njima su bili Mijo Mirković ( Mate Balota), književnik i ekonomista, Tone Peruško, utemeljitelj Pedagoške akademije u Puli(današnji  Filozofski  fakultet) i Slavko Zlatić, profesor i kompozitor. Jedan dio iselio se i u Slavoniju ,tako ima u osječkim predgrađima Višnjevac i Josipovac još potomaka iz Istre. Dosta ih je emigriralo i u   Ameriku, Švedsku i druge europske zemlje. Računa se sve zajedno da se iz Istre iselilo oko 53 000 stanovnika ( po prof. povijesti Neviju Šetiću). U isto su vrijeme Talijani  doveli oko 30 000 Talijana i tako se promjenio sastav stanovništva .

Razdoblje od kapitulacije Italije do pripojenja Istre Hrvatskoj, odnosno FNRJ.

8.rujna 1943. godine Italija je kapitulirala. Istarski rodoljubi (tako su se nazivali) spremno su i organizirano dočekali kapitulaciju . Razoružali su talijanske vojnike i karabinjere, zauzeli  vojarne i naoružali 10-15 tisuća ljudi. Narodni ustanak naišao je na sveopće odobravanje naroda, pa su do 11 rujna oslobodili gotovo cijelu Istru, osim jakog uporišta u Puli i Vodnjanu .13,rujna održan je veliki skup pod vodstvom Joakima Rakovca na kojem je pročitan proglas kojeg je sastavio Ljubo Drndić pod nazivom ” Istarski narode”

Međutim kada je Tito saznao za masovni ustanak u Istri i to bez organizacije KPJ odmah je poslao svoje političke komesare Savu Vukelića kao zapovjednika i Jožu Skočilića kao političkog komesara novoosnovanog Operativnog štaba NOV Hrvatske za Istru, da stave te istarske ustanike pod svoje zapovjedništvo, nekoga milom, nekoga silom! Na brzinu je organiziran Sabor narodnih predstavnika Istre u Pazinu 25. i 26.rujna 1943.godine gdje su potvrđene odluke od 13.rujna 1943. godine. U prvoj odluci govori se o prisajedinjenju matici hrvatskoj, nigdje se ne spominje Jugoslavija, dok se u drugoj pod utjecajem KPJ ,naravno spominje i Jugoslavija i NOV..

Istarski rodoljubi nisu bili komunisti, bili su pod utjecajem starćevićanske ideje dr.Matka Laginje . Komunistička ideologija nije bila prihvaćena kod istarskih seljaka, dok je kod radništva bila bolje prihvaćena, naročito među rudarima u Labinu i Raši. Istarski seljak bio je vezan za svoje svećenstvo, koje je bilo uz narod za vrijeme talijanskog fašizma, pa su zbog toga i hrvatski svećenici bili proganjani i maltretirani.

Međutim kratko je trajala sloboda! Već krajem rujna  krenula je Romelova ofenziva, Nijemci su u ofenzivi savladali istarske ustanike, pri čemu je poginulo oko 3 000 Istrana ,popaljena su mnoga sela i pobijeno mnogo civila. Jedan dio ustanika uspio je pobjeći u Gorski Kotar, pa je tamo u travnju 1944 .godine osnovana 43.Istarska divizija. Ratnim operacijama NOV u proljeće 1945 godine oslobođena je Istra i Trst. U Istri je tada po završetku rata 1945 godine bilo ukupno  232 767 stanovnika, Hrvata 161 872, Talijana 58 691, što se vidi da je njihov broj osjetno pao, Slovenaca 2771 i ostalih 10 443. Kako se vidi Njemaca nema, ili su se zbog straha vjerojatno izjasnili pod ostalo.

E tek tada počinje diplomatska borba za priključenje Istre Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj FNRJ. Saveznici nisu bili za to da ti krajevi pripadnu Jugoslaviji, iako ih je NOV oslobodila. Formirane su dvije okupacijske zone;

  1. Zona A, koja je obuhvaćala područje Trsta, Pulu, Tržić, Goricu i dijelove južne Slovenije, kojom je upravljala Saveznička vojna uprava i
  2. Zona B, u kojoj je ostao preostali dio Istre i Slovenskog primorja, kojom je upravljala FNRJ.

Kada  je komunističko vodstvo Jugoslavije sa Titom uvidjelo da samo vojnim putem neće uspjeti zadržati te krajeve, morali su iznaći rješenje i za diplomatsku ofenzivu. Kako je istarsko svećenstvo cijelo vrijeme talijanske vladavine bilo uz narod, tako je Tito uputio svoje emisare Dušana Diminića i Ivana Motiku u Trst kod msgn. Bože Milanovića, bi li on vodio pregovore sa Saveznicima . Msgn.Božo Milanović pristao je uz obećanje da će Crkva moći normalno pastoralno djelovati. Božo Milanović i Zbor svećenika Sv,Pavla Istre sačinili su Memorandum po kojem bi hrvatski i slovenski svećenici  podržali jugoslavenske vlasti, ali da im se dopusti pastoralni rad. Naivno su vjerovali da je to moguće. Spomenicu svećenika Sv.Pavla potpisalo je 55 istarskih svećenika sa zahtjevom da se Istra priključi Hrvatskoj

.Uz tu Spomenicu priloženi su dokazi po matičnim knjigama da u Istri ima  75% hrvatskih i slovenskih župa, 12% talijanskih župa i 13% mješovitih .Sa tim  je  dokumentima Božo Milanović otišao u Pariz na Mirovnu konferenciju kao član delegacije koju je vodio Edvard Kardelj. Božo Milanović zdušno je lobirao u svećeničkim i diplomatskim krugovima da je Istra hrvatska. Nakon žestoke diplomatske ofenzive koju je poduzela jugoslavenska delegacija, konačno je 10.veljače 1947 godine potpisan Mirovni sporazum kojim su  Istra, otoci Cres i Lošinj pripali Hrvatskoj odnosno FNRJ.

No političko se ozračje promjenilo, počeli su progoni vjernika i svećenika, istarskih rodoljuba-narodnjaka, pripadnika talijanske nacionalnosti, gdje se u mnogo slučajeva radilo o osveti na osobnoj razini. Ljudi su nestajali, punile su se kraške jame (fojbe) sa svima koji nisu prihvaćali komunističku ideologiju.

Talijansko stanovništvo se zastrašivalo i time poticalo na iseljavanje različitim metodama . Strah je ljude poticao na odlazak, ne samo Talijane, nego i Hrvate koji nisu prihvatili komunističku ideoligiju. Bilo je tada svakakvih metoda zastrašivanja ,iživljavanja, mučenja i ubijanja . Broj stanovnika je već osjetno pao, pa je ukupno u Istri te 1948 .godine bilo 206 653 stanovnika, Hrvata 155 701, nije puno pao broj, Talijana 42 727, što je dvostruko manje u odnosu na 1910 godinu, Slovenaca 4 606 i pod ostalo 3 619 . Iz navedenih brojki jasno je koliko je ljudi otišlo iz Istre.

Osobito je žalosno i teško seliti se i napustiti sve što imaš, život koji si vodio, sa malo osobnih stvari koje stanu u jedan ili više kufera i ideš u nepoznato. To je popratna pojava u svim ratovima u kojima stradava i civilno stanovništvo. I u Domovinskom ratu su se ponavljale takve slike kolone izbjeglica, koji su morali napustiti svoje domove i imanja samo sa vrećicom u ruci!

Točan broj stradalih u fojbama teško je utvrditi, kao i točan broj iseljenih, pa prema dostupnoj literaturi može se govoriti o procjeni. Talijanska strana uveličava brojke ,komunisti ih smanjuju, stoga se brojke i razlikuju.

Utemeljenije procjene variraju između 4 500 -6 000 ljudi na cijelom području Istre i Julijske krajine kao žrtve fojbi, a procjena iseljenih -esula kreće se od 200 do čak 350 tisuća ljudi, to je ustvari nerealno s obzirom da je Istra imala ukupno oko 230 tisuća stanovnika .Ukupan broj stanovnika 1948 u odnosu na 1945 je pao, isto je tako pao i po nacionalnosti, ali ne u stotinu tisuća kako Talijani prikazuju.

1953 godine u Istri je ukupno bilo 199 278, što je manje nego 1948 godine, Hrvata je približno isti broj 155 063, Talijana puno manje 23 934, Slovenaca isto manje 5 552, a ostalih 14 729. Sve ove brojke ne potvrđuju tezu o 250-300 tisuća iseljenih, već se brojka vjerojatno kreće do 200 tisuća ljudi koji su napustili svoje domove i iselili-optirali.

Dan sjećanja u Italiji

Dana 10.ožujka 2004 .godine Donji dom talijanskog parlamenta izglasao je zakon kojim se 10.veljače proglašava nacionalnim Danom sjećanja na istarske, riječke i dalmatinske -esule i žrtve fojbi ( kraške jame) Taj dan je izabran jer je 10.veljače 1947.godine potpisan Mirovni sporazum u Parizu. Međutim ovim Mirovnim sporazumom nije do kraja riješeno pitanje granice između Italije i Jugoslavije. 1952.godine izbila je tzv. Tršćanska kriza koja je prijetila oružanim sukobom, a riješena je tako da je vodeći se metodom većinskog stanovništva Trst pripao Italiji.

Pitanje granice riješeno je tek Osimskim sporazumima od 10.studenog 1975.godine potpisanim u gradiću Osimu kraj Ancone. Tim sporazumima dogovorena su sva prava talijanske nacionalne manjine u Istri i Hrvatskoj. Nakon raspada Jugoslavije Hrvatska i Slovenija preuzele su obveze iz Osimskih sporazuma. Slovenija je preuzela obvezu isplatiti Italiji 65 milijuna, a Hrvatska 35 milijuna američkih dolara.

Zaključak

Retorika koja se čuje na Dan sjećanja u Italiji je kao što smo vidjeli, često veoma neprimjerena . Osimskim sporazumima, definirana su sva prava Talijanske nacionalne manjine u Istri i Hrvatskoj. Ta su im prava i potvrđena Ustavnim zakonom o nacionalnim manjinama koji je donio Hrvatski Sabor 29,srpnja 2011.godine. Čitajući izjave u talijanskim medijima ispunjene netrpeljivošću i mržnjom zbog „gubitka teritorija“  kojeg Talijani smatraju svojim, jer se oni drže  sljednicima  starog Rima i Mletačke republike, njihova se retorika u odnosu prema Slavenima (Hrvatima i Slovencima) nije promjenila. Mi smo i dalje za njih „Slavi -schiavi „ ili Cigani „ Quardate che Sloveno e sinonimo da Sempre di Zingano .Non vi scandalizzate Sloveni“ Slaven je sinonim za Cigana.

Kojeg li cinizma ! Mi smo za njih „zingani -schiavi „,a oni su nas htjeli samo naučiti kulturi ! Pa su valjda u cilju da nas nauče kulturi spalili Narodni dom u Puli sa bibliotekom od oko 7 000 knjiga. Ne znam za takve metode kulturnog uzdizanje jednog naroda, da mu se kultura donosi paljenjem knjiga, zatvaranjem škola ,zabranom korištenja materinjeg jezika, progonom intelektualaca, zatvaranjem tiskara i zabranom tiskanja novina i drugih tiskovina .

Talijanska nacionalna manjina ima u Istri i Hrvatskoj sva prava, čak i veća od hrvatskog stanovništva. Imaju škole na talijanskom jeziku, tisak, radio i TV emisije ,dvojezičnost, svoja kulturno -umjetnička društva, pa čak i mise na talijanskom jeziku u lokalnim crkvama!

Sve su to oduzeli hrvatskom i slovenskom stanovništvu u vrijeme kada su bili na vlasti u Istri, otocima i gradu Zadru između dva rata od 1918-1943. godine.

Stoga osim sjećanja i suosjećanja sa žrtvama nikakvim  drugim namjerama  i neprimjerenim  izjavama nema mjesta ni opravdanja.

Može se Antonio Tajani pravdati koliko god hoće i izmišljati razna opravdanja, ali  njegove riječi ostaju kao nepobitna činjenica ;

“Živio Trst! Živjela talijanska Istra! Živjela talijanska Dalmacija! Živjeli talijanski esuli i vrijednosti naše domovine!”. 

” Bio je to nesporazum, kriva interpretacija. Izvučene su iz konteksta dvije riječi iz mog govora. To što pozdravljam Talijane iz Istre i Dalmacije ne znači da sam želio predstaviti pretenzije na njihov teritorij.”izjavio je Antonio Tajani.

Razvidno je kako se nastoji nevješto  opravdati.  Nije Antonio Tajani pozdravljao Talijane iz Istre, nego ” živjela talijanska  Istra”, nije pozdravljao talijane iz Dalmacije, nego” živjela  talijanska Dalmacija” To je tako jasno vidljivo!

Piše: Lili Benčik

Literatura: Arrigo Petacco-Egzodus ;

Nevio Šetić-Iz Istarskog novovjekovlja;

Božo Milanović-Istra u dvadesetom stoljeću;

Darko Dukovski-Fašizam u Istri 1918-1943 ;

Giacomo Scotti-Krik iz fojbi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari