Connect with us

Analiza

Dejan Jović – Rat i mit, knjiga koja negira velikosrpsku agresiju i prebacuje krivnju za rat na Hrvatsku

Objavljeno

on

Foto Portal Novosti

Knjiga rat i mit je kvaziznanstveni uradak točno po Soroševom projektu REKOM

Knjiga Rat i mit , asocira na Rat i mir , Lava Nikolajevića Tolstoja,( nije ni sjena Tolstojevom romanu ) dr. Dejana Jovića,  sveučilišnog profesora ne Fakultetu  političkih znanosti u Zagrebu, objavljena 2017. godine proglašena je knjigom desetljeća (2010.- 2020.)  Naime, Odbor Nagrade za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava dodijelio je autoru ove studije priznanje „Krunoslav Sukić“ za doprinos u kritici i razumijevanju razloga koji i danas onemogućavaju istinsko suočavanje s prošlošću uz obrazloženje „Knjiga predstavlja na činjenicama utemeljenu protutežu dominantnim narativima koji znanstvenoj i zainteresiranoj javnosti omogućuju uvide u potpuniju sliku naše nedavne prošlosti, a otvara i perspektive za život u društvu koje se ne dijeli na »nas« i na »druge«…“ piše Lili Benčik/hrvatskepravice

I Dragan Markovina ,povjesničar,  osnivač  i prvi predsjednik stranke Nova ljevica, proglasio je Jovićevu knjigu, knjigom desetljeća. Ništa čudno, ako  se znaju njegovi stavovi o Hrvatskoj: „kad god bi vikali Jugoslavija ili išla himna Hej Slaveni mi bi se u stanu digli na noge i slušali tu himnu. Ja danas kad čujem Lijepu našu molim Boga da Hrvatska izgubi. Meni Hrvatska ništa ne predstavlja“ To je taj milje mentalnih Jugoslavena, koji se ni danas ne miri sa postojanjem samostalne hrvatske države.

Ne dijelim oduševljenje Odbora za promicanje mirotvorstva, a još manje Dragana Markovine kao knjige desetljeća, niti naslov opravdava sadržaj,  jer je knjiga napisana sa očitom namjerom  amnestiranja Srbije od  krivnje za rat  i prebacivanje odgovornosti i krivnje na Hrvatsku, ne samo za rat , nego i za razbijanje Jugoslavije, njihove nikada prežaljene Jugoslavije!  Hrvati su sa dr. Franjom Tuđmanom i HDZ-om,  uništili njihov  građansko-liberalni raj koji je navodno postojao na ovim prostorima, a zvao se Socijalistička Republika Hrvatska.  Iz svega proizlazi pod formom liberalizma  i slobode istraživanja, koju ni Ustavne odredbe po Joviću  ne smiju spriječiti,( znači da on  smije  i protuustavno djelovati !?),  da je Hrvatski nacionalizam krivac za rat, da Hrvatska na ratu gradi svoje mitove.

„Radi se o akademskoj  knjizi iz područja politologije, ali koja crpi akademske izvore i iz sociologije,  političke teorije, suvremene povijesti i kulturoloških studij“  Iz recenzije izdavača

Autor ne crpi akademske izvore iz suvremene povijesti, nego ih svjesno krivotvori, manipulira i obrađuje na nimalo znanstvenoj osnovi

Samoproglašenom građanskom liberalu poput Jovića očito ništa ne predstavljaju činjenice da su u SRH i diljem SFR Jugoslavije,  masovno kršena sva  ljudska prava i slobode, poput prava na slobodu mišljenja i izražavanja mišljenja (čl. 133 Krivičnog zakona SFRJ, stavak 2, zlonamjerno i neistinito prikazivanje društveno-političkih prilika u zemlji ili delikt mišljenja), prava na slobodu kretanja i  putovanja (zadržavanjem putovnica), pravo na slobodu izbora, pravo na slobodu udruživanja, višestranačje  itd. Zatvori su tog društva slobode bili puni  političkih zatvorenika od  Golog  otoka,  u Lepoglave, KPD Stare Gradiške…

Dejan  Jović svjesno krivotvori činjenice  o prošlosti, što je porazno za jednog sveučilišnog profesora. Zato je njegova kvaziznanstvena knjiga Rat i mit  iznimno štetna! Hrvatskoj  se tako uvijeno  na kvaziznanstvenom liberalnom istraživanju stavlja stigma krivca za rat,  ponižava se, omalovažava, proglašava mitomanskom, ocrnjuje i blati njen ugled u svijetu Ustvari sve negativne karakteristike velikosrpske politike  prebacuju se  i pripisuju Hrvatskoj!  Dejan Jović na krivotvorinama gradi i razrađuje te svoje teze.

Na anketi se ne gradi znanstveni rad

Na nekoj anketi koju je proveo Fakultet političkih znanosti iz Zagreba u ožujku 1990.godine, gradi cijeli sadržaj, cijelu svoju teoriju. Na podacima iz te ankete po kojoj se  samo 11% građana Hrvatske izjasnilo za samostalnu Hrvatsku, a čak 25 % se izjasnilo za opstanak Jugoslavije čak poriče i vjerodostojnost i legalnost referenduma provedenog 19.travnja 1990.godine, jer po njegovu tumačenju  nije moguće da su glasači promijenili mišljenje u tako kratkom vremenskom razdoblju. Koji ozbiljan znanstvenik na anketama gradi znanstveni rad? Pa valjda je referendum, kao najizravniji i najdemokratskiji način izjašnjavanja građana o nekom pitanje vjerodostojniji od anonimnih anketa, koje su s obzirom na uzorak i broj anketiranih nepouzdane, a pogotovo sa tadašnjom tehnologijom!?

U prvoj knjizi Dejan Jović razmatra zbog čega je propala, ili odumrla Jugoslavija, a u drugoj koji su sve mitovi i ratovi bili potrebni da se na  razvalinama Jugoslavije mogu stvoriti nove države. I za potvrdu te teze koristi anketu kao dokaz!?

Sam Jović kaže :“ Ja sam Srbin i Hrvat“ Netočno,  Dejan Jović  je Jugoslaven! Po svemu rečenom  čisti Jugoslaven, jer se iza  njegovih riječi provlači žal za SR Hrvatskom i SFR Jugoslavijom. Po njemu je Jugoslavija 80-tihpod krinkom liberalizirane komunističke  Hrvatske bila bolja od samostalne Hrvatske . I to mu je nit vodilja
Jović tvrdi da dobro poznaje i Hrvate i Srbe, a ja tvrdim da to poznavanje nije pokazao, da Hrvate ne poznaje, jer se nikada nije osjećao kao Hrvat. Hrvati imaju svoj identitet, svoj jezik, svoju povijest, svoju kulturu, svoje velikane i svoju vjeru. I zato su mu teze o ratu kao mitu kod Hrvata potpuno pogrešne i promašene.

Jovićevi politički stavovi proizlaze još iz srednjoškolskih dana, kada je kao suradnik i urednik lista Polet, i član predsjedništva Saveza omladine Hrvatske, čvrsto stajao „na braniku revolucije“ Raspad Jugoslavije još nije  prebolio, jer je bila kako on kaže:“ !…najbolje rješenje za male narode.“

Pretjerano i lažno veličanje komunističke Hrvatske  izaziva kod Jovića frustracije i netrpeljivost, prema  hrvatskom  nacionalnom i demokratskom  pokretu koji je po njemu   jedini rušitelji  SRH i SRF Jugoslavije, stoga  nije nikakvo čudo da hrvatske nacionaliste naziva etnototalitaristima!? Hvaleći se tom svojom umotvorinom  pretvara ih u najgore negativce  nedavne prošlosti. To je očito falsificiranje povijesnih činjenica,  zlonamjerno i kvaziznanstveno!

Prešučivanje i umanjivanje velikosrpske agresije  u ratovima na području bivše Jugoslavije (uz potporu, nažalost, dobrog dijela hrvatskih Srba) doista je neviđeni primjer ljudske zlobe i podmetanja. Razlozi  zbog kojih Jović s tolikom mržnjom gleda na društvo i državu u kojoj živi, leže u nedostatku  akademskog integriteta(iskrenost, povjerenje, poštenje, poštovanje, odgovornost i hrabrost) Kod njega prevladava
Ne poznavajući ili svjesno krivotvoreći povijest, rekla bih  zlonamjerno Dejan Jović  donosi ppogrešne zaključke, konstrukcije i teze.

Radi se o čistoj zamjeni teza, da se Hrvatska  ponizi, a pravi krivac Srbija oslobodi krivnje za izazivanje rata što su ga započeli za ostvarenje  granice  Velike Srbije  na crti Virovitica-Karlobag! (Memorandum SANU2)

Analizirajući njegove izjave  da se bez rata nije mogla ostvariti samostalnost, očiti  primjer Čehoslovačke dokazuje da se može, zaključak se sam nameće, nigdje nema spomena povijesnog konteksta, nema  stvarnih uzroka rata, nema  velikosrpske ideologije, nema  spomena velikosrpske agresije, veliki mirotvorac unaprijed, prije raspada Jugoslavije proglašava Hrvatsku krivcem za rat.

Na primjeru jedne zemlje, Škotske ili  Québeca gradi teoriju da svaki narod ne želi svoju državu.

Na primjer “ Hrvatska nije priznata ni 25.lipnja 1991. godine, ni 8.listopada 1991.godine….Hrvatskoj je bio potreban rat da je se prizna….Nitko nije priznao Hrvatsku bez rata… Jedino ako napravite problem , zakuhate situaciju i ako dođe do rata, onda će  međunarodna zajednica promijeniti stav… Hrvatska je priznata tek nakon Vukovara i Dubrovnika,“ to su njegove riječi.

A tko je stvarno želio rat, tko se od Titove smrti spremao za rat, tko napao Vukovar i Dubrovnik, ni riječi!? Tko je razarao i ubijao po Hrvatskoj, ni riječi. Ispada da je dr. Franjo Tuđman naručio napad na Vukovar i Dubrovnik da bi iznudio svjetsko priznanje Hrvatske!?  Pa nije hrvatske vojska granatirala Vukovar i Dubrovnik, nije ušla na teritorij Srbije, razarala srpske gradove i sela, ubijala njihove stanovnike i odvela zarobljenike u Hrvatsku, već su  srbizirana JNA , mobilizirani Srbi i paravojne četničke postrojbe  pobili zarobljene ranjenike iz Vukovarske bolnice njih 264, na Ovčari, a branitelje Vukovara odveli  u srpske logore diljem Srbije, od Sremske Mitrovice, Beograda sve do Niša. To je neviđeni zločin bez kazne ! Za jednog znanstvenika i profesora  rekla bih ipak ispod svakog znanstvenog nivoa, jadno!

Jović na temelju ankete  dokazuje  svoje teze da nisu svi u Hrvatskoj željeli samostalnu Hrvatsku, pa čak da je i dr. Franjo Tuđman bio za konfederaciju, a većina ispitanika da je bila za status quo, za očuvanje Jugoslavije, moram naglasiti da je Dejan Jović maliciozno prešutio Hrvatsko proljeće 1971.godine , jer mu se ne uklapa u njegovu teoriju da Hrvati nisu htjeli svoju državu.

Hrvatsko proljeće ili MASPOK, 1971.godine, jedan znanstvenik nikako ne može preskočiti, ni zanemariti, zbog značenja koje ima u povijesnom sjećanju hrvatskog naroda, i kao iskru koja  je prethodila raspadu Jugoslavije, zato ga Jović ni ne spominje, jer se tražilo  promicanje hrvatskog jezika, kulture i povijesti,                                                                                                                                                  važnost uloge Katoličke crkve i, možda najkontroverznije, smanjenje srpske dominacije u javnim ustanovama u Hrvatskoj, uključujući policiju, partijske organizacije i određena poduzeća.

Da je htio  znanstveno i objektivno obraditi temu hrvatsko-srpskih odnosa, počeo bi od početka, kada se Srbija oslobodila turskog vazalstva, gdje je sam začetak velikosrpske ideologije i  negiranja Hrvata kao naroda sa Načertanijem Ilije Garašanina 1844.godine. Hrvati nemaju ni Načertanije, ni Homogenu Srbiju, ni Valerijanove memorandume, a ni Memorandume SANU 1,2, i 3 sa Srpskim svetom, a on ih proglašava ratnicima koji se spremaju za novi rat. Za to mu je dokaz poklić  Za dom spremni, jer“ ta ideja “spremnosti”, koja se pojavljuje, recimo, u pozdravu “Za dom – spremni”, nije slučajno tu jer ekstremisti tako gledaju na ljudsku povijest: kao na povijest ratovanja ili pripreme za rat“  Eto zamjene teze,  ne tumači  da je to spremnost za obranu svog doma, već za rat! Pa Hrvatska nije ni započela rat!

Hrvatska nije željela rat, Hrvatska nije ni započela rat, Hrvatska je bila nenaoružana

U gradnji svojih teza Dejan Jović pokazao se kao veliki diletant, a ne znanstvenik i doktor političkih znanosti, a evo i zašto:

Dr. Franjo Tuđman je bio povjesničar i dobro je poznavao uzročno-posljedične povijesne i političke događaje i činjenice. Stoga je 1990.godine pragmatički zagovarao ono što je bilo u tom vremenu moguće, a to je konfederacija!

Dejan Jović ignorira  ili namjerno preskače povijesne događaje ili činjenice, koje negiraju njegove teze. Ali s  obzirom na njegovo političko opredjeljenje, njegovo školovanje i izbivanje iz Hrvatske sigurna sam da je sve učinio namjerno sa predumišljajem, jer izvlači Tuđmanove riječi iz konteksta cijelog govora i daje im drugi smisao da ispadne da je Dr. Tuđman htio rat, prozirno i pokvareno, nimalo znanstveno!

„‘Jest, ne bi bilo rata da smo odustali od svoga cilja da stvorimo
samostalnu i nezavisnu državu Hrvatsku.’”, a cijeli govor izgleda ovako:

„I neki ljudi i neki pojedinci u Hrvatskoj, a osobito u svijetu, koji nisu bili prijatelji Hrvatske govorili su da nije trebalo rata, da smo i mi krivi za rat. A ja sam
govorio i odgovaram: Jest, ne bi bilo rata da smo odustali od svoga cilja da stvo-
rimo samostalnu i nezavisnu državu Hrvatsku. Mi smo predlagali da do toga
cilja dođemo bez rata, da se jugoslavenska kriza riješi preobrazbom federacije s
kojom nitko nije bio zadovoljan, a naročito ne hrvatski narod, da se riješi na taj
način da stvorimo savez suverenih država u kome bi Hrvatska bila suverena sa
svojom vojskom, svojom monetom i svojom diplomacijom. Nisu prihvatili“

Zato podsjećam na neka zbivanja koja opovrgavaju sve teze Dejana Jovića:

Zašto je dr. Franjo Tuđman zagovarao konfederaciju i kako kaže Dejan Jović da je konfederacija bila i u programu HDZ-a?

Upravo zato što Hrvatska nije željela rat, nije bila spremna za rat, bila je razoružana, nije joj odgovarao rat, kao što Jović tvrdi. Konfederacija je bila jedino rješenje da se izbjegne rat i da se na miran način nađe rješenje u procesu dezintegracije Jugoslavije.

U tu svrhu Predsjednici republika sastajali su se po svim republikama.  Svakom sastanku domaćin je bio predsjednik jedne od šest republika, tako da je održano ukupno šest sastanaka:

  • prvi sastanak – 28.3.1991. u Splitu (Hrvatska)
  • drugi sastanak – 4.4.1991. u Beogradu (Srbija),
  • treći sastanak – 11.4.1991. u Brdu pri Kranju (Slovenija),
  • četvrti sastanak – 18.4.1991. u Ohridu (Makedonija),
  • peti sastanak – 29.4.1991. u Cetinju (Crna Gora),
  • šesti sastanak – 6.6.1991. u Stojčevcu kod Sarajeva (Bosna i Hercegovina).

Dr .Franjo Tuđman je na prvom sastanku izjavio:

„Ukoliko se stvari tako razviju da mi ne možemo postići dogovor o savezu suverenih republika da onda i Hrvatska donosi istovremeno odluku sa Slovenijom, a rekao sam, ponavljam i ovdje mi smo zainteresirani zbog toga što hrvatski narod ne živi samo u Republici Hrvatskoj, živi u Bosni i Hercegovini, živi i u Srbiji i Crnoj Gori, zainteresirani smo da nađemo rješenje u okviru Saveza suverenih republika, ali ako se stvari tako razviju, da Slovenija donosi takvu odluku, a nije nikakva tajna, nego je javna tajna da za takvu odluku su Slovenci imali i poticaja iz krugova službene beogradske politike, pa među inim čak i armije jer na kraju nije slučajno što je u dane uspostave demokratske vlast u Hrvatskoj teritorijalna obrana Hrvatske potpuno razoružana, a u Sloveniji ne, nikakvi tehnički razlozi nisu itd. Prema, tome, suočeni sa takvom, situacijom u kakvoj jesmo“ Stajališta predsjednika republika o ustavno-pravnoj krizi SFRJ 1991. subjektivnoj samovolji, nego isto tako o volji Hrvatskog Sabora, opće javnog mnijenja, prema tome,, moramo znati da jednostranog akta a izdvajanju samo Slovenije, ne može biti.“

Dejan Jović je tu izjavu , znači da poznaje povijesne činjenice, interpretirao kao „Tuđmanovo nezadovoljstvo stavovima Slovenaca“

Dr. Franjo Tuđman je još obavijestio sudionike o stavovima Europske zajednice

„Naime, ja sam vas upoznao da sam primio pismo od saveznog sekretara za inostrane poslove, u kojem nas izvještava da je vodio razgovore sa trojkom Europske zajednice. I pročitao sam vam deklaraciju o Jugoslaviji Europske zajednice u kojoj Europska zajednica izražava mišljenje kao demokratska Jugoslavija ima najbolje izglede da se harmonično integrira u novu Europu. Ali izražava istovremeno i mišljenje, preporuča nam svima u Jugoslaviji da se ustavna kriza u zemlji razriješi putem dijaloga i pozivaju sve zainteresirane strane da se uzdrže od upotrebe sile i da u punoj mjeri se poštuju ljudska prava i demokratske principe u skladu s Pariškom poveljom o novoj Europi . Toliko da uđe u zapisnik, da smo dobili takove dokumente, da smo bili upoznati s time. Pročitali smo pismo i deklaraciju smo pročitali za vrijeme ručka.“

Slobodan Milošević zastupao je sasvim oprečan stav od Tuđmanovog da republike nemaju suverenitet

„„Ja predlažem da umesto postojeće tačke dva koja je, rekao bih, pregruba i ne odgovara našim stvarnim političkim odnosima može da stoji sledeći tekst: Jugoslavija kao državna zajednica ravnopravnih naroda u međunarodno priznatim granicama postoji i bilo kakva promena njenog državnog uređenja moguća je jedino na osnovu slobodno izražene volje svakog njenog naroda ponaosob na referendumu, s obzirom na pravo svakog naroda na samoopredjeljenje uključujući i pravo na odcjepljenje“

Iz navedenog se vidi  da su neutemeljene Jovićeve teze da je Hrvatska trebala rat! Predsjednik Tuđman je bio taj koji je inicirao pregovore o razrješenju krize, bio je prvi domaćin sastanaka šestorice predsjednika i predložio trojni sastanak predsjednika Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije da bi se našlo rješenje koja odgovara i Bosni i Hercegovini. Time je pokazao da nije za ratnu opciju nego za mir i da nema dogovora o podjeli Bosne i Hercegovine sa Srbijom. S druge strane, Milošević je taj koji nije za dogovor, koji provodi agresivna rješenja i kojega je na kraju svijet izdvojio kao glavni problem. Stajališta Tuđmana o Bosni i Hercegovini koja se vide u transkriptima nikako se ne mogu protumačiti kao težnja za podjelom Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije.

Iz transkripata se vidi da su Tuđman i Milošević na potpuno različitim stajalištima u pogledu razrješenja krize. Tuđman je za savez suverenih država ili za punu samostalnost, a Milošević je za novu federalnu Jugoslaviju. Tuđman predlaže da se kriza riješi putem referenduma provedenog po republikama, a Milošević je za rješenje putem jugoslavenskog ustava ili jugoslavenskog referenduma provedenog po narodima. Tuđman je za samostalnost republika, Milošević je za samostalnost naroda. Tuđman želi da svaka republika ima svoju vojsku, Milošević želi jedinstvenu vojsku za cijelu novu Jugoslaviju. S jedne strane na zajedničkim stajalištima su Hrvatska i Slovenija, s druge Srbija i Crna Gora, a Bosna i Hercegovina i Makedonija su u sredini.

03_NSF_2013_3_4_Domovic_sastanak_sest_predsjednika_republika_1991.pdf

Domovinski rat je po Joviću tzv, takozvani , hrvatski branitelji su tzv, takozvani

Što je Dejan Jović napisao ?

„„Rat nije stvar većine i manjine nego nastaje kad čak i jedan vrlo mali broj ljudi može izazvati nasilje, a nema nikoga da ih u tome spriječi.

Nisu, naime, mirni građani, mirna većina u društvu, pozvani da razoružavaju nasilničke grupe. To mora učiniti država – zbog toga i postoji.

Kad nema države, a u toj situaciji smo se zatekli 1990, onda imamo rat svih protiv sviju, a u taj rat su uvučeni, kao žrtve, ili kao počinitelji zločina, ili kao mirni promatrači, manje-više svi u društvu.

Rat koji je uslijedio bio je zato tako brutalan: nisu se sukobljavale vojske pojedinih država nego razne grupacije koje su samo djelomično bile pod kontrolom država, a djelomično su vodile svoje privatne ratove, ratove iz osvete, za bogaćenje, zbog pljačkanja, za vrlo različite vizije granica i ideologija ili jednostavno bez nekog posebnog razloga, zbog sadizma ili zato što su to radili i drugi.“

„imamo rat svih protiv sviju, a u taj rat su uvučeni, kao žrtve, ili kao počinitelji zločina, ili kao mirni promatrači, manje-više svi u društvu“ piše Dejan Jović

Netočno, nemamo rat svih protiv sviju, nego velikosrpsku agresiju.

Rat su započeli JNA i Srbi, na teritoriju Hrvatske, ne na teritoriju Srbije!

Vukovar nije napadala vojska nego pojedine grupacije. Šibenik, Dubrovnik, Zadar, Osijek, nije granatirala JNA pod kontrolom Slobodana Miloševića, nego su to bili privatni ratovi, ratovi iz osvete, pa su cijeli grad kataklizmički uništi granatama? A od kuda privatnoj vojsci tolike granate, 1 600 tenkova i oklopnih vozila, 980 topova, 350 protuzrakoplovnih topova? Za zauzimanje Vukovara JNA je angažirala ukupno 11 brigada operativne vojske, od čega devet oklopno – mehaniziranih, uz postrojbe Teritorijalne obrane Srbije i pobunjenih hrvatskih Srba, te paravojnih dragovoljačkih postrojbi kao što su Arkanovci i Šešeljevci. Eto to je Jovićeva privatna vojska, koja je vodila svoje privatne ratove, ratove iz osvete, ratove za bogaćenje…. Je li to pisanje  doktora znanosti?

Nebulozna teza, koju je lako opovrgnuti. Hrvatska je bila razoružana, jer je Ivica Račan, odnosno  Vlada SDP-SKH  23. svibnja 1990.  svega osam dana prije okupljanja prvog saziva Sabora sa HDZ-ovom većinom nakon prvih demokratskih izbora provedenih nakon II. svjetskog rata – predala cjelokupno naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane neprijateljski nastrojenoj JNA.

I  opet nije  kriv Milošević ni JNA, ni velikosrpska politika, jer su rat vodile razne grupacije koje su vodile privatne ratove! Krivi su „svi u društvu“!? Koja nevjerojatna relativizacije srpske krivnje !?

Važan razlog zbog čega tvrdim  da Dejan Jović nije realno i objektivno prikazao  događaje o tijeku raspada Jugoslavije je njegovo selektivno korištenje činjenica na bazi iskrivljenih projugoslavenskih mitova bratstva i jedinstva po kojima su Hrvati i Srbi slični narodi, govore sličnim jezikom i tako mogu živjeti skupa u miru.

E tu Dejan Jović pokazuje očitu manipulaciju i iskrivljavanje povijesti.

Prva rečenica njegove knjige Rat i mit glasi: “Zašto je Hrvatska i danas, 25 godina nakon što je postigla međunarodno priznanje i time makar i formalnu nezavisnost, i dalje zarobljena u diskursu koji u svom središtu ima rat”? Zbilja – zašto?

Poznato je tko je krenuo napasti Vukovar. Slika kolone tenkova koji su iz Beograda krenuli na Vukovar, koje su Srbi obasipali cvijećem sasvim jasno pokazuje tko je napadao Vukovar. JNA koja je pustila razne četničke horde da pustoše po Vukovaru, nakon sloma obrane grada

„Miroljubiv srpski narod“ koji je pun osjećaja bratstva i jedinstva, eto veselo  pozdravlja tenkove i još veselije pjeva po granatama razvaljenim ulicama Vukovara“ „Slobo, Slobo, donesi salate, bit će mesa, bit če mesa,  klat ćemo Hrvate!?“

Ali  Dejan Jović „ ne zna ili nije čuo“ za tako „srdačno  i miroljubivo“ stanje duha u srpskog vojnika pa kaže da Hrvati imaju koristi i interesa za rat, valjda „uživaju“ da budu „meso za klanje!?

Po njemu postoje dva razloga za to: prvi je identitetski, a drugi interesni.

Identitetski po njemu su Hrvati i Srbi vrlo slični narodi S obzirom na to da smo “mi” i “oni”, tj. Hrvati i Srbi, vrlo slični narodi: po  pitanju jezika, pisma, kolektivnih sjećanja, političkih orijentacija i slično. I sada nacionalisti negiraju te sličnosti.

Pa naravno da opovrgavam  njegove teze:

  • po pitanju jezika, svatko ima svoj jezik,
  • po pitanju pisma hrvatsko pismo je latinica, srpsko ćirilica,
  • po pitanju kolektivnog sjećanja, Hrvati su bili pod Austro-Ugarskom monarhijom okrenuti zapadnoj kulturi, a Srbi su bili gotovo 500 godina pod Turskom, okrenuti istočnjačkoj kulturi. Koje to zajedničko sjećanje imamo? Teror srpske kraljevske dinastije Karađorđevića nad Hrvatima u prvoj Jugoslaviji, atentat u Beogradskoj skupštini na hrvatske političare!? Teror i ubijanje Hrvata u drugoj Jugoslaviji od strane Titova režima
  • po pitanju političkih orijentacija nema kolektivnog sjećanja osim komunizma

Sva ova njegova pitanja hrvatskog identiteta kao ratnog naroda nisu točna, naprotiv  karakteristika su srpskog naroda, a ne hrvatskog. Pjesma  “Rado ide Srbin u vojnike”, nastala još 1849. godine iz narodnih napjeva, jasno ukazuje da je to  karakteristično za srpski narod..

Drugi je razlog – interesni. „U Hrvatskoj ima 505.000  tzv. “hrvatskih branitelja”, dakle sudionika  tog rata na hrvatskoj strani, bilo u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini. Ti ljudi ne žele da se rat zaboravi jer su zbog njega stekli status, a potom i materijalne i druge koristi.

„ Recimo, prosječna penzija branitelja je u Hrvatskoj više nego dvostruko veća od prosječne radničke penzije, a oni imaju i prednost pri zapošljavanju, liječenju i sl. Neke od tih privilegija prenose se i na nove generacije, na djecu branitelja.“

Eto opet zamjena teza, podrugivanje i ponižavanje hrvatskih branitelja koji su po njemu „tzv „odnosno ,“ takozvani.“ a koji su pravi? Pravi ne postoje, jer Jović opet izvodi tezu da se Hrvatska nije imala od koga braniti! Hrvatska je napala samu sebe da bi bila priznata!? Tako nešto ni prosječni osmoškolac ne bi napisao, a kamo li sveučilišni profesor!

Znači Hrvati bi po Joviću trebali rat zaboraviti!? Trebali bi slijediti  Miloševićevu:

„Ko nas, bre, zavadi?“

Trebali bi zaboraviti tko ih je napao, tko je htio da nestane svaki trag njihova postojanja, jer  Srbi su rušili Crkve koje su dokaz postojanja Hrvata na prostoru koji su oni htjeli u granicama Velike Srbije.

Trebali bi zaboraviti sve poginule, koji su dali svoj život za slobodu, trebali bi zaboraviti 402 poginule djece. Trebali bi zaboraviti sve prognane koje su Srbi istjerali iz svojih domova i šleperima potjerali u Osijek, na pr. Stanovnika Iloka, Aljmaša i Dalja u kolovozu 1991.godine. Nevjerojatne nebuloze za jednog doktora znanosti.

Dejan Jović točno po Soroševom projektu REKOM uz obilati proračun od

 3 550 000,00 eura.

Ustvari nije ni za čuditi se, kada se uzme u obzir tko ga je školovao,  gdje se školovao i koliko je izbivao iz Hrvatske. Ali je za čuditi se da takav „znanstvenik“ sa takvim stavovima predaje na fakultetu i odgaja hrvatsku mladež., što ide na dušu vladajućima u Hrvatskoj.

Kao Sorošev stipendist, naravno da provodi njegov regionalni projekt “REKOM” , kojemu nije  cilj samo izjednačavanje  krivnje agresora i žrtve, nego stvaranje  hrvatske krivnje  kroz osudu Domovinskog rata i glavnih nositelja državnih i vojnih vlasti u Hrvatskoj, svih pokojnih, posebno  dr. Franje Tuđmana, Gojka Šuška, generala Janka Bobetka, generala Zvonimira Červenka, i svih  “sudionika  zločinačkog pothvata” što je u ovoj knjizi više nego očito!

Znači nije kriv Milošević režim, koji je antibirokratskom revolucijom i mitigašenjem po tada još cijeloj Jugoslaviji huškao Srbe i trubio u ratne trube „ Nitko ne sme da vas bije“ na Kosovu i na Gazimestanu 1989.godine kada je rekao“ “Šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene….“

Nije kriv Milošević koji je izvozio antibirokratsku revoluciju i doveo mitingaše  u Knin i huškao Srbe u Hrvatskoj. U Kosovu kod Knina pokraj pravoslavne crkve Lazarica, Srbi 9. srpnja 1989., organiziraju mini Gazimestan, također povodom 600. obljetnice kosovske bitke, na kojemu sudjeluje oko 50.000 Srba, tada još većinom iz Srbije. Glavne poruke: “Slobo, slobodo“, “Ovo je Srbija“, “I Knin ima Kosovo“, “Ne damo te zemljo Obilića, ne damo te bez krvoprolića” – dovoljno govore same za sebe. Na tom skupu prvi puta se javno čuje poruka: “Druže Slobo, šalji nam salate – mesa ima, klat ćemo Hrvate!”“ Ovo je Srbija . Knin ima Kosovo“

U Kninu je organiziran prosvjed (28. veljače 1989. godine) protiv navodne hrvatske i slovenske potpore „albanskom separatizmu“ (štrajk albanskih rudara na Kosovu). Ali Slovenci nisu dopustili mitingašima dolazak u Ljubljanu!

Dana 9. srpnja 1989. godine kod pravoslavne crkve Lazarica na Kosovu Polju kod Knina organiziran je veliki miting potpore Miloševiću. Mitingaši su izvikivali parole:“ Ovo je Srbija, Ne damo te, zemljo Obilića. „Tijekom mitinga došlo je do incidenta u kojem je iz zasjede ubijen policajac iz Drniša.

U Hrvatskoj se održavaju srpski mitinzi: u Karlovcu (4. veljače 1990. g), na Petrovoj gori (4. ožujka 1990. g.), uz nacionalističke parole i ikonografiju te prijetnje Hrvatima. Vođa srpske pobune u Hrvatskoj je bio psihijatar Jovan Rašković (član SANU).

15. veljače 1990. godine, Sabor SR Hrvatske usvojio je ustavne amandmane, kojim su legalizirani višestranački izbori i Zakon o izboru i opozivu odbornika i zastupnika, čime su ispunjene sve zakonske pretpostavke za održavanje prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj (prvi krug glasanja 22. i 23. travnja, a drugi 6. i 7. svibnja 1990. g). Odmah nakon toga psihijatar Jovan Rašković je

17. veljače 1990.godine osnovao  u tadašnjoj SR Hrvatskoj Srpsku demokratsku stranku SDS, sa sjedištem u Kninu.

14. svibnja 1990.godine  komunistička vlast pod vodstvom Ivice Račana predaje oružje Teritorijalne obrane RH saveznoj vojsci JNA. Oružjem hrvatske Teritorijalne obrane su naoružani pobunjeni Srbi.

21. svibnja 1990.godine, na sjednici SDS u Kninu donesena odluka o istupanju općine Knin iz Zajednice općina Dalmacija i stvara se nove Zajednice općina sjeverne Dalmacije i Like koje obuhvaćaju sljedeće općine: Benkovac, Donji Lapac, Gračac, Knin, Obrovac, Titova Korenica.

30. svibnja 1990. godine SDS suspendira odnose s Hrvatskim saborom.

Nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj jugoslavenska (srpska) propaganda širi glasine i paniku, stvara i izmišlja incidente te tako priprema srpsko pučanstvo na vojnu pobunu, stvara se osjećaj nesigurnosti i ugroženosti. Sve je organizirano i vođeno iz Beograda. Političke vođe Srba iz Hrvatske odlaze po upute i podršku u Beograd.

3. srpnja 1990.godine, 50 pripadnika SUP-a iz Knina šalju otvoreno pismo Saveznom SUP-u gdje odbijaju poslušnost Vladi Hrvatske tako što odbijaju nositi nove policijske odore, i odbijaju preimenovanje službe s milicija u redarstvo.

13. kolovoza 1990.godine, Borisav Jović prima u audienciju u Beogradu srpske izaslanike iz Krajine na čelu s Milanom Babićem. Izaslanstvo traži intervenciju Saveznih vlasti od navodne opasnosti od nove Hrvatske vlasti.

13. kolovoza 1990.godine, pojavljuju se prve straže u većinskim srpskim općinama.

17. kolovoza1990.godine, specijalci iz zadarskog MUP-a uspjeli su odnijeti veću količinu automatskog oružja iz benkovačke policijske stanice, dok ova nakana propada u Obrovcu i Kninu intervencijom lokalnog građanstva. Oružje iz arsenala u Obrovcu i Kninu predali su se lokalnom građanstvu tih mjesta, i nastaju prve barikade po lokalnim cestama. U 18 sati Radio Knin prenio je vijest da je proglašeno ratno stanje odlukom Milana Babića. Započinje „balvan revolucija“. JNA je spriječila intervenciju hrvatske policije da uspostavi red temeljem zakona RH.

24.kolovoza 1991.godine, počinje napad na Vukovar, na koji su dnevno JNA i pridruženi četnici ispaljivali 11 000 granata. Cilj napada JNA na Vukovar je u samom početku bilo osvajanje grada brzom akcijom. Kako grad nije pao, sredinom mjeseca rujna (nakon blokadi vojarni JNA u Hrvatskoj) pokrenuta je velika akcija koja je za cilj imala slamanje hrvatske obrane i cijepanje Hrvatske na tri dijela.

Po procjeni većine vojnih stručnjaka, inzistiranje na osvajanju samog grada, bila je pogubna odluka tadašnjeg vrha JNA. S druge strane, cilj branitelja grada bila je obrana svojeg ognjišta, svoje kuće i svoje ulice te obrana oko 15000 civila koji su se u trenutku sukoba zatekli u gradu, od koji je bilo oko 3500 djece.

Hrvatska je izgubila 879 vojnika, dok je 777 ranjeno u samom gradu.) Oko 7000 osoba, civila i vojnika, završilo je nakon pada grada u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci. Ranjeno je 2500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece.

Je li to Hrvatska htjela ? Ne nije! JNA je tu slomila „zube“, a Dejan Jović na svojim tezama, znanstveni integritet i vjerodostojnost kao znanstvenik i profesor.

Domovinski rat jako žulja Dejana Jovića

„Meni izgleda i da je slavljenje “domovinskog rata” kao nekog “zlatnog doba” hrvatske prošlosti samo indikator tih istih retrogradnih trendova koji su i odgovorni za 1991. Zemlja koja rat slavi i proslavlja i koja smatra da se stalno trebamo vraćati kako bismo bili isti kao i u 1991, dakle – koja ne komemorira i ne osuđuje rat – ne može iskoračiti prema stanju trajnog mira i slobode.

Jako ga žulja, jer je Srbija izgubila rat! Zauvijek i nepovratno  nestala je njegova voljena Jugoslavija! Pobjeda Hrvatske vojske nad JNA, tada  3. armijom po snazi u Europi, je primjer snage duha i domoljublja hrvatskog naroda, koji je spreman izginuti u obrani svog doma. Naravno da se pobjede slave, pobjede se ne komemoriraju. Nije li svake godine na Dan pobjede 9.svibnja veliko slavlje pobjede nad fašizmom?  1995.godine u Parizu je na  50-tu obljetnicu organizirana veliki vojni mimohod, na kojem je sudjelovala i Armija BIH.

Komemoracije provodi SNV, a  Dejan Jović je predsjednik savjeta SNV-a. Oni su ti koji su protiv proslava hrvatskih pobjeda. Oni su ti koji su se specijalizirali za komemoracije u vidu specijalnog rata protiv RH i hrvatskog naroda , pa komemoriraju sve datume iz 2.svjetskog rata, i sve datume iz Domovinskog rata. Sve žrtve trebaju pijetet, ali ne da ih stalno i opetovano viktimizira i sa  njihovom žrtvom politikantski trguje! Oni su ti zbog kojih Hrvatska ne može „ iskoračiti prema stanju trajnog mira i slobode!

Za dom spremni i manjine po Dejanu Joviću

„Pojam “doma” nije slučajan, na primer u ustaškom pozdravu “Za dom – spremni”. Njegovim korištenjem omogućava se sljedeća poruka: kao što vlasnik kuće u kojoj uz njega živi još i 7,5 posto drugih, bili oni čak i gosti, a kamoli suvlasnici, nije još suveren nad “svojom” kućom – jer je ne može prodati niti njom raspolagati sve dok ima i neke druge “zaštićene stanare” ili suvlasnike – tako ni država kao dom naroda nije suverena ako u njoj ima makar i jedan “stranac”

Iz toga proizlazi da će Hrvatska biti suverena tek onda kad se riješi manjina, tj. kad većina postane cjelina, kad postane jedina, odnosno ovlada totalitetom.

Iz toga proizlazi, recimo, i slogan onih šatorskih protesta protiv demokratski izabranih vlasti u 2014, koji su trajali godinu i pol: “100 posto za Hrvatsku”. Ne samo sedam posto, koliko danas ima manjinaca u Hrvatskoj, nego i sedam ljudi su, prema totalitaristima, smetnja hrvatskoj suverenosti.

Za njih rat neće biti završen jer Hrvatska nije još oslobođena sve dok ne istjeraju svakog manjinca. Izbacivanja, asimiliranje, protjerivanje manjinaca samo je nova faza rata.

Pripadnike manjina se, iako se radi o sasvim mirnim građanima, proglašava sigurnosnom prijetnjom i unutarnjim neprijateljima, demonizira ih se ne zbog toga što čine i govore nego zato što i dalje postoje. A to je totalitarna praksa koja bi – kad bi pobijedila ili kad bi se država raspala tako da ih ne može više spriječiti – provela novi val zločina, odnosno etnocid.“

To je čisti govor mržnje , koji proizlazi iz trajnog neprihvaćanja Hrvatske kao samostalne države. Svaka ta Jovićeva teza je neistinita,  zlonamjerna i manipulativna.

  • Hrvatski Sabor je 17.lipnja 1992.godine izglasao Ustavni zakon  o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj
  • 23. prosinca 2002. godine izglasan je novi Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina .

Po tom Ustavnom zakonu Hrvati su pozitivno diskriminirani, što znači da manjine imaju veća prava od etničkih Hrvata:

Članku 22. po kojem manjine imaju prednost pri zapošljavanju, a u dvojezičnim sredinama moraju znati oba jezika.  je diskriminirajući ne samo prema Ustavu RH, već i prema Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava, Povelji Europske unije o temeljnim pravima i Direktivi Vijeća EU za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja

Članak 44. Ustav RH Svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe

Po Ustavu RH svi građani RH imaju jednako pravo pri zapošljavanju i prema tome isticanje prednosti pri zapošljavanju pripadnika nacionalne manjine je diskriminirajuće u odnosu na matični hrvatski narod.

Članak 19. jamči pripadnicima nacionalnih manjina mjesto u Hrvatskom Saboru. Pod pojmom jednakog biračkog prava podrazumijeva se da svaki birač ima jedan glas i da je taj glas jednakovrijedan za svakog birača.

Prije devet godina Ustavni sud donio je Odluku kojom su 11. i 12. izborna jedinica („dijaspora” i manjine) neustavne.

Upravo 29. srpnja, je obilježeno  9 obljetnicu Ustavne odluke u kojoj se 11. i 12. izborna jedinica proglašavaju neustavnima. U toj odluci, među ostalim, piše: “Ustavni sud utvrđuje da Ustav ne dopušta unaprijed zakonom jamčiti i određivati broj zajamčenih zastupničkih mjesta za bilo koju manjinu po bilo kojoj osnovi (nacionalnoj, etničkoj, jezičnoj, spolnoj, dobnoj, obrazovnoj, strukovnoj, imovinskoj i dr.) u okviru općeg izbornog sustava.”

Takva su prava nacionalnih manjina dovela  do diskriminacije etničke većine, Hrvata, u Ustavu RH i Zakonu o pravima nacionalnih manjina. Ne spominje se hrvatski narod u smislu etničke pripadnosti, nisu nikakav politički subjekt zbog svog etniciteta, nego samo zbog svog državljanstva, dok je 8 zastupničkih mjesta zajamčeno isključivo nacionalnim manjinama.

Republika Hrvatska svojim je zakonodavstvom osigurala nacionalnim manjinama politički status i privilegije kakve nemaju u praksi niti jedna članica EU i ostale zemlje. Sva ta prava nisu kod manjina dovela do priznavanja i poštivanja Republike Hrvatske, njenih institucija i hrvatskog naroda. Naprotiv vidljivo je iz ponašanja, pisanja SNV-ovih Novosti i Bulletina da su dovela samo do traženja još većih privilegija i prava (Zakon o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata)

A da ne govorimo o milijunskim sredstvima iz Proračuna koje svake godine sve 22 manjine dobivaju.

Za 2021.godinu bespovratna sredstva  u iznosu od 46.194.500,00 kuna dodjeljuju se udrugama i institucijama nacionalnih manjina za programe kulturne autonomije (informiranje, izdavaštvo, kulturni amaterizam i kulturna događanja)

Bespovratni  iznos od 840.000,00 kuna dodjeljuje se  jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave kao jednokratna pomoć u skladu s lokalnim potrebama. za kulturnu autonomiju nacionalnih manjina.

Srpska manjina je u 2021.godini dobila ukupno    13 075 000

SNV                                                                                   4 905 000

Tjednik Novosti                                                                 3 750 000

SKUD Prosveta                                                                  5 969 000

Stoga nije točno da se Hrvatska želi riješiti nacionalnih manjina. Sa niti jednom manjinom nema nikakvih problema, osim sa srpskom nacionalnom manjinom, upravo zbog ovakvih knjiga i ovakvih riječi koji su čisti govor mržnje, a tim gore što izlaze iz usta doktora znanosti i profesora na Fakultetu koji odgaja mladi naraštaj. Što mogu od njega naučiti?

Je li ovo:“ Pripadnike manjina se, iako se radi o sasvim mirnim građanima, proglašava sigurnosnom prijetnjom i unutarnjim neprijateljima, demonizira ih se ne zbog toga što čine i govore nego zato što i dalje postoje. A to je totalitarna praksa koja bi – kad bi pobijedila ili kad bi se država raspala tako da ih ne može više spriječiti – provela novi val zločina, odnosno etnocid.“

Zar se „ sasvim mirni građani“ ovako odnose prema hrvatskoj državi koja im je dala veća prava nego hrvatskom entitetu, kao što piše Dejan Jović, kao što huškaju SNV-ove Novosti, kao što pljuju po svim vrijednostima hrvatskog naroda, Domovinskom ratu, hrvatskim braniteljima, hrvatskim velikanima, Katoličkoj crkvi? Ti i takvi „sasvim mirni građani“ još huškaju na etnocid!?

Etnocid su   počinili Srbi  „sasvim mirni građani“ dojučerašnji susjedi prema svojim susjedima Hrvatima  u Domovinskom ratu u Vukovaru, a Hrvatska vojska omogućila im  je da dragovoljno napustite Hrvatsku, na što su vas pozivali vaši voždovi, dok ste vi u Vukovaru pobili ranjenike na Ovčari , a branitelje odvukli  u koncentracione logore u Srbiju.

Time je sve rečeno ili kako je u svom govoru pred 5.vojnom oblasti 30.kolovoza 1991.godine govorio  Vlado Gotovac  hrvatski pjesnik, esejist, filozof, disident i političar.

„Mi Hrvati kada ne bi imali ovo dostojanstvo i kada ne bi imali ovu ljubav mi bi umirali od srama, ali ovi ovdje nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva ni ljubavi.

Ono što oni žele, zapamtite dobro, žele nas izjednačiti sa sobom, žele da budemo divlji kao oni, žele da nemamo ništa kao oni, žele da budemo ubojice kao oni, žele da nemamo morala kao oni, žele da sjedimo u tuđim domovima i u tuđim gradovima kao oni. Nama to ne treba. Mi imamo svoju domovinu, mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju naciju.

A neka ta snaga, neka ta ljubav i neka ta hrabrost vodi Hrvatsku, onu naoružanu i onu nenaoružanu, jer mi koji nismo naoružani nismo ništa manje hrabri, nismo ništa manje ponosni, nismo ništa manje zaljubljeni u svoju domovinu.

Ako nemamo oružje, imamo snagu ovoga što je tu, snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva, snagu svoje spremnosti da umremo ako ne možemo kao ljudi živjeti. I to je ono što ne damo! Ja se zato ne bojim.

Živa je, bila je živa i živjet će Hrvatska! Živjeli!“

To je i moja poruka ovakvim Jovićima i svima kojima Hrvatska smeta!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR