Pratite nas

Kultura

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika – pitanje hrvatskoga identiteta i opstojnosti

Objavljeno

na

Ožujak je na izmaku, a u hrvatskim je medijima gotovo neopaženo prošao 17. ožujak, jedan od nesumnjivo najvažnijih povijesnih datuma u povijesti hrvatskoga naroda i kulture, a odnosi se na hrvatski jezik. Zašto se može zaključiti da formula jezik=narod zaista vrijedi pokušat će se obrazložiti u daljnjem tekstu. Naime, 17. ožujka 1967. godine donesena je “Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezikaˮ te 2019. godine bilježimo njezinu već 52. obljetnicu. Da bi se razumjeli razmjeri važnosti ovoga teksta treba razmotriti problematiku standardizacije hrvatskoga jezika, jedinstva grafije i pravopisa i naposljetku položaja hrvatskoga jezika u višenacionalnoj Jugoslaviji te za povijesnim činjenicama koje su neprijeporno utjecale na buduće događaje i donošenje “Deklaracijeˮ.

Piše: Kristijan Huljev/Kamenjar.com

Jedan jezik, tri pisma

             Hrvati su kroz povijesti pisali trima pismima: ćirilicom, glagoljicom i latinicom. Ćirilica je modificirano grčko pismo prilagođeno slavenskom glasovnom sustavu, po starosti ista glagoljici. U Hrvatskoj je prisutna vrlo rano, na spomenicima već iz 11. i 12. stoljeća (Kninski ulomak, Plastovski ulomak, Bašćanska ploča), a vremenom se upotrebljava i kao posve samostalno pismo. Hrvatskom se inačicom ćirilice pisalo i na širem državnom području Hrvatske pa se nazivala i bosančicom, bosanicom, bosansko-hrvatskom ćirilicom, zapadnom ćirilicom itd. No latinica je na hrvatskom prostoru starija od glagoljice i ćirilice. Latinicom se na latinskim epigrafskim spomenicima od 9. stoljeća bilježe slavenska imena hrvatskih vladara (Višeslav, Trpimir, Branimir, Zvonimir), a u ranim se srednjovjekovnim pravnim tekstovima pisanim latinskim jezikom sreću hrvatski toponimi (Donja Blata). Također, u latinskim se kodeksima (Radonova Biblija) latinicom ispisuju glose na hrvatskom jeziku. Nejedinstvo hrvatske grafije pojavljuje se u prvom redu pri bilježenju pojedinih hrvatskih glasova koje nema latinski jezik. Napori prilagodbe latinice glasovnom sustavu hrvatskoga jezika zabilježeni su u pisanju imena hrvatskih knezova i kraljeva (Trepimero, Suinimirus itd.). Latinično je pismo Hrvatima dolazilo s dviju strana i dvaju izvora: primorski je kraj bio vezan uz latinske i talijanske izvore, a kopneni kraj za latinski i mađarski izvor što je ujedno i glavno izvorište hrvatske grafijske neujednačenosti čiji će problem razriješiti reformator Ljudevit Gaj tridesetih godina 19. stoljeća, (Frančić, 2013). Međutim, grafijskim rješenjem nisu stali problemi po hrvatskom jeziku. Ulaskom u jugoslavensku državnu zajednicu velikosrpska unitarna politika nameće ideju jezičnog jedinstva tzv. hrvatsko-srpskog tj. srpsko-hrvatskog jezika, odnosno, političke su se ideje prelamale i preko jezika. Normalan razvoj i standardizacija hrvatskoga jezika kočeni su tzv. jezičnom ravnopravnošću, a zapravo nametanjem srpskoga jezika kao službenoga jezika. Nakon 1945. godine i porazom Sila Osovine Hrvatska se našla u novoj jugoslavenskoj državi čime je počelo novo razdoblje standardizacije hrvatskoga jezika. U poslijeratnoj Jugoslaviji oživljava stara ideja o hrvatskom i srpskom jezičnom jedinstvu. Iako je u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji hrvatskom jeziku zakonom zajamčena jezična ravnopravnost sa svim ostalim jezicima Republike, tj. srpskim, slovenskim i makedonskim, srpski se jezik nametnuo kao državni jezik u sudstvu, državnoj upravi, diplomaciji, vojsci i administraciji, odnosno, srpski je jezik bio dominantan u službenoj upotrebi. Kako su političke ideje bivale unitarističke tako su sve više zahvatale i područje jezika. Prekinuta je praksa s jezičnom praksom iz prethodnoga standardizacijskog razdoblja (travanj 1941. – svibanj 1945. godine). Zabranjuju se novotvorenice i oživljenice iz prethodnoga razdoblja uz istovremeno unošenje mnogih internacionalizama kojima se zamjenjuju hrvatski izrazi.

U hrvatski jezik ulaze mnogobrojni srbizmi, katkad samo fonološki prilagođeni hrvatskom jeziku, kao izraz težnje za izjednačavanjem leksika hrvatskoga i srpskoga jezika, primjerice saobraćaj, prevazići, snabdjeti, bezbjednost itd). U upotrebu dolazi ponovo Boranićev fonološki pravopis, (Frančić, 2013: 99). Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije i završetka Prvoga svjetskog rata te ulaskom Hrvata u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca te jedanaest godina poslije u Kraljevinu Jugoslaviju nameće se nacionalni i jezični unitarizam. Tzv. srspko-hrvatsko-slovenački jezik i jedan, “našˮ, narod s trima plemenima, Srbima, Hrvatima i Slovencima, izraz su političke prisile i dominacije najbrojnijeg naroda, Srba, nad ostalim narodima u Kraljevini, a kasnije i u poslijeratnoj Jugoslaviji. Područje upotrebe hrvatskoga jezika sve se više smanjuje, a pun odjek velikosprska će politika imati atentatom na hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini u Beogradu, 1928. godine, u kojemu će posljedično smrtno stradati Stjepan Radić (1871. – 1928.). Srpski antentator i radikal, Puniša Račić, u atentatu je ubio hrvatske zastupnike Đuru Basaričeka i Pavla Radića, a od posljedica ranjavanja preminuo je i Stjepan Radić. Ranjavanje su preživjeli hrvatski zastupnici Ivan Pernar i Ivan Granđa. Apelacijski sud u Beogradu ionako male kazne smanjio je počinitelju i njegovim pomagačima, (Janjatović, 2002). Boranićev pravopis “Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezikaˮ na snazi je od 1921. godine, a nova je izdanja doživio 1947. i 1951. godine kao 9. tj. 10. izdanje.

Godine 1954. na sastanku hrvatskih i srpskih jezikoslovaca u Novom Sadu unitarističkim je političkim pritiskom potpisan Novosadskim sporazum. Nedorečenošću svojih odredaba sporazum je omogućavao proizvoljna tumačenja te srpskom jezikoslovlju služio kao oruđe u pokušajima srbizacije hrvatskoga jezika i pravopisa. Sporazumom je dogovoreno da službeni naziv jezika na prostoru četiriju jugoslavenskih republika mora biti dvočlan u obliku srpskohrvatski ili hrvatsko-srpski jezik s dvama izgovorima – ijekavskim i ekavskim, te dvama pismima, ćirilicom i latinicom. Dakle, Novosadskim je sporazumom hrvatski jezik izjednačen sa srpskim te se govorilo o jednom jeziku s dvama varijantama, ijekavskom i ekavskom i dvama pismima, ćirilićnom i latiničnom. Za taj jedinstveni, hibridni, jezik izrađuju se zajednički jezični priručnici, a jedan od njih, kolokvijalno poznat kao “Novosadski pravopisˮ, a zapravo “Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezikaˮ tiskan je 1960. godine u dvama inačicama. Hrvatsko je izdanje tiskano latiničnim pismom i ijekavskim govorom, a srpsko izdanje ćirilićnim pismom i ekavskim govorom. U pravopisu se, koji zamjenjuje dotadašnji Boranićev pravopis, zamjećuje terminološka težnja za srpskom dominacijom i srbizacijom te internacionalizacijom. Propisuje se zamjena hrvatskih naziva sklonidba, sprezanje, umanjenica, uskličnik, točka i sl. internacionalizmima deklinacija, konjugacija, deminutiv i srbizmima uzvičnik tj. tačka za točku.

Po donošenju “Novosadskog sporazumaˮ 1960. godine u školama je vršen pritisak, kao i na medije te državnu upravu. Dolazi do “zabranjivanja i sustavnoga potiskivanja tzv. kroatizama, odnosno svih hrvatskih razlikovnih značenjaˮ, (Frančić, 2013: 100). Jezična unitarizacija vodi do izrađivanja i rječnika suvremenoga jezika dviju matica (Matice hrvatske i Matice srpske) naslova “Rječnik hrvatskosrpskoga književnog jezikaˮ u dvjema inačicama, hrvatskoj latiničnoj i srpskoj ćirilićnoj. Umanjivajući i zanemarujući razlike između dvaju različitih jezika rječnik je davao iskrivljenu sliku o odnosu hrvatskoga i srpskoga jezika te je nametnut privid jezičnoga jedinstva. Primjerice, “uza svaku riječ hrvatskoga strukovnog, znanstvenog ili općeg jezika koja se razlikovala od srpskoga, stavljala se srpska istovrijednica i obratno, čime je dobiven hibrid kojim se nikada nigdje nije govoriloˮ, (Frančić, 2013: 100). Ista autorica navodi primjer: azot: gas, plin bez boje i mirisa, jedan od glavnih sastojaka vazduha, zraka. Matica je hrvatska vođena ovakvim primjerima nakon objavljivanja dvaju svezaka (od A – F i od G – K) odustala od daljnjega izdavanja dok je Matica srpska objavila cjelovit rječnik, (Frančić, 2013: 100). Rječnik je izazvao “buru negodovanjaˮ, a pored stručnih propusta najveća je zamjerka upućena Rječniku da za volju fikcije o jezičnom jedinstvu i zajedničkom rječničkom blagu nije poštovao osobitosti varjianata, koja svaka postoji kao sustav. “Time je kap prevršila mjeruˮ, navodi Moguš (1995: 204), a rad na Rječniku dviju Matica u Hrvatskoj je najprije usporen, a potom i obustavljen, (Moguš, 1995: 204). Sve nepovoljnijim položajem hrvatskoga jezika raslo je i nezadovoljstvo Hrvata. Tomu su dakako doprinijeli ovi rječnici te “Novosadski pravopisˮ koji je bio na službenoj snazi sve do “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezikaˮ 1967.

 “Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezikaˮ

U tjedniku “Telegramˮ 17. ožujka 1967. godine objavljena je “Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezikaˮ s potpisima osamnaest hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova. “Deklaracijuˮ su potpisali Matica hrvatska; Društvo književnika Hrvatske; PEN-klub, Hrvatski centar; Hrvatsko filološko društvo; Odjel za filologiju Jugoslavenske  akademije znanosti i umjetnosti; Odjel za suvremenu književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti; Institut za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti; Institut za književnost i teatrologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti; Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zadru; Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu; Katedra za povijest hrvatskog jezika i dijalektologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu; Katedra za jugoslavenske književnosti Filozofskoga fakulteta u Zadru; Katedra za stariju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu; Katedra za noviju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu; Institut za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu; Institut za nauku o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu; Staroslavenski institut u Zagrebu te Društvo književnih prevodilaca Hrvatske. Dalibor Brozović u vrijeme je donošenja “Deklaracijeˮ vodio “Telegramovuˮ rubriku “Jezik današnjiˮ čije je pisanje naslijedio nakon Ljudevita Jonkea. “Deklaracijaˮ objavljena na prvoj stranici kulturnoga zagrebačkog tjednika “Telegramˮ objavljena je kako slijedi:

Višestoljetna borba jugoslavenskih naroda za nacionalnu slobodu i socijalnu pravdu kulminirala je revolucionarnim preobražajem u razdoblju od 1941. do 1945. Tekovine Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije omogućile su svim narodima i narodnostima u Jugoslaviji da uđu u novu fazu njihova povijesnog postojanja. Oslanjajući se na temeljna načela socijalizma o pravu svakog čovjeka da živi slobodan od svake podjarmljenosti i o pravu svakog naroda na potpun suverenitet i neograničenu ravnopravnost sa svim drugim nacionalnim zajednicama, Slovenci, Hrvati, Srbi, Crnogorci i Makedonci formirali su federativni savez, sazdan od šest socijalističkih republika, kao jamstvo te uzajamne ravnopravnosti, međusobnog bratstva i socijalističke suradnje.

Načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti obuhvaća i pravo svakoga od naših naroda da čuva sve atribute svoga nacionalnog postojanja i da maksimalno razvija ne samo svoju privrednu, nego i kulturnu djelatnost. Među tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu.

Novosadski dogovor opravdano je deklarirao zajedničku lingvističku osnovu srpskog i hrvatskog književnog jezika ne poričući historijsku, kulturno–historijsku, nacionalnu i političku istinu o pravu svakoga naroda na vlastiti jezični medij nacionalnog i kulturnog života. Te su tekovine formulirali i ustavni tekstovi, i Program Saveza komunista, političkog predvodnika naših naroda u revolucionarnoj borbi.

 Ali usprkos jasnoći osnovnih načela, stanovite nepreciznosti u formulacijama omogućavale su da ta načela budu u praksi zaobilažena, iskrivljavana i kršena unutar širih pojava skretanja u realnosti našega društvenog i ekonomskog života. Poznato je u kojim su okolnostima u našoj zemlji oživjele tendencije etatizma, unitarizma, hegemonizma. U vezi s njima pojavila se i koncepcija o potrebi jedinstvenog »državnog jezika«, pri čemu je ta uloga u praksi bila namijenjena srpskom književnom jeziku zbog dominantnog utjecaja administrativnog središta naše državne zajednice. Usprkos VIII kongresu, IV i V plenumu CK SKJ, koji su u našim danima posebno naglasili važnost socijalističkih načela o ravnopravnosti naših naroda pa, prema tome, i njihovih jezika, putem upravnog aparata i sredstava javne i masovne komunikacije (saveznih glasila, Tanjuga, JRTV u zajedničkim emisijama, PTT, željeznicama, tzv. materijala ekonomske i političke literature, filmskih žurnala, raznih administrativnih obrazaca), zatim putem jezične prakse u JNA, saveznoj upravi, zakonodavstvu, diplomaciji i političkim organizacijama, faktično se i danas provodi nametanje »državnog jezika«, tako da se hrvatski književni jezik potiskuje i dovodi u neravnopravan položaj lokalnog narječja.

 Osobito važne inicijative privredne i društvene reforme, oslanjajući se na bitna svojstva našeg samoupravnog socijalističkog društva, obvezuju nas da na području svoga djelovanja – jezika, književnosti, znanosti i kulture uopće – poduzmemo sve potrebno da se u neposrednoj praksi ostvaruje i ostvare sva izložena načela našeg socijalističkog sustava.

 Na toj osnovi potpisane hrvatske kulturne i znanstvene ustanove i organizacije smatraju da je neophodno potrebno:

 1) Ustavnim propisom utvrditi jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga. U tu svrhu treba izmijeniti formulaciju iz Ustava SFRJ, čl. 131, koja bi morala glasiti ovako:

 ʿSavezni zakoni i drugi opći akti saveznih organa objavljuju se u autentičnom tekstu na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenskom, makedonskom. U službenom saobraćaju organi federacije obvezno se drže načela ravnopravnosti svih jezika naroda Jugoslavije.ʾ

 Adekvatnom formulacijom treba osigurati i prava jezika narodnosti u Jugoslaviji.

 Dosadašnja ustavna odredba o ʿsrpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jezikuʾ svojom nepreciznošću omogućuje da se u praksi ta dva usporedna naziva shvate kao sinonimi, a ne kao temelj za ravnopravnost i hrvatskog i srpskog književnog jezika, jednako među sobom, kao i u odnosu prema jezicima ostalih jugoslavenskih naroda. Takva nejasnoća omogućuje da se u primjeni srpski književni jezik silom stvarnosti nameće kao jedinstven jezik za Srbe i Hrvate. Da je stvarnost zaista takva, dokazuju mnogobrojni primjeri, a među njima kao najnoviji nedavni Zaključci pete skupštine Saveza kompozitora Jugoslavije. Ti su zaključci objavljeni usporedno u srpskoj, slovenskoj i makedonskoj verziji kao da hrvatskoga književnoga jezika uopće nema ili kao da je istovjetan sa srpskim književnim jezikom.

 Potpisane ustanove i organizacije smatraju da u takvim slučajevima hrvatski narod nije zastupan i da je doveden u neravnopravan položaj. Takva se praksa ni u kojem slučaju ne može opravdati inače neosporenom znanstvenom činjenicom da hrvatski i srpski književni jezik imaju zajedničku lingvističku osnovu.

 2) U skladu s gornjim zahtjevima i objašnjenjima potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.

 Ovu Deklaraciju podnosimo Saboru SRH, Saveznoj skupštini SFRJ i cjelokupnoj našoj javnosti da se prilikom pripreme promjene Ustava izložena načela nedvosmisleno formuliraju i da se u skladu s time osigura njihova potpuna primjena u našem društvenom životu.ˮ

“Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezikaˮ objavljena na prvoj stranici zagrebačkog tjednika “Telegram – Jugoslavenske novine za društvena i kulturna pitanjaˮ, godina 8, broj 359, 17. ožujka 1967. godine.

Tekst je tjedan dana ranije, 9. ožujka 1967. godine, izradila u prostorijama Matice hrvatske skupina znanstvenika i kulturnih radnika. Članovi skupine bile su Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić te Slavko Pavešić. Sedmi član skupine bio je, prema najnovijim saznanjima, Vlatko Pavletić, tadašnji predsjednik Društva hrvatskih književnika i urednik Matičinih izdanja. Upravni odbor Matice hrvatske tekst je 13. ožujka 1967. godine prihvatio te poslao na potpisivanje. Dva dana poslije “Deklaracijuˮ je potpisalo Društvo književnika Hrvatske, a potom i druge ustanove. Autori “Deklaracijeˮ iskoristili su poziv na javnu raspravu o promjenama Ustava SFRJ-a iz 1963. godine koji je uputila Savezna skupština SFRJ-a te je njihov tekst usmjeren na promjenu 131. članka Ustava u kojemu piše o sinonimskoj uporabi dvaju dvočlanih naziva jezika, tj. srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski. “Deklaracijaˮ se jezičnim stilom uklapa u političku retoriku vremena i bijes koji je izvazvala kod tadašnjih vlastodržaca razumljiva je zbog rušenja unitarističkoga koncepta. Dio “Deklaracijeˮ koji posebno govori o tomu svakako je ovaj: “U skladu s gornjim zahtjevima i objašnjenjima potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djelujuˮ, (Matica hrvatska. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. http://www.matica.hr/kolo/314/deklaracija-o-nazivu-i-polozaju-hrvatskog-knjizevnog-jezika-20681/). Ovakvi zahtjevi rušili su unitaristički koncept pa su nositelji političke vlasti “Deklaracijuˮ označili kao političko-diverzantski čin te ubrzo počinju progoni njezinih autora i potpisnika, (Bratulić, Damjanović, 2008: 153). Širenje propagande i netolerancije, koja će poprimiti i oblik progona prema potpisnicima “Deklaracijeˮ, sadržano je i u prištinskom govoru Josipa Broza Tita, 27. ožujka 1967. koji je “Deklaracijuˮ prozvao diverzijom, a njezine potpisnike neprijateljima. Štoviše, Tito je tvrdio da je cijeli hrvatski narod ogorčen donošenjem “Deklaracijeˮ, (Babić, Brozović, Hekman, 1997: 138, 50). Na sastanku je, između ostaloga, Tito izrekao i sljedeće: “Neki intelektualci su radili potajno. Nisu htjeli doći u Skupštinu da ovdje rješavaju probleme nego su udarili u leđaˮ, (Babić, Brozović, Hekman, 1997: 138).  Hrvatski su amandmanski prijedlozi odbijeni, dok je ostalih šest amandmana usvojeno te su postali sastavnim dijelom Ustava. Prvi čovjek Saveza komunista Hrvatske, Vladimir Bakarić, izjavio je u Saboru da je “Deklaracijaˮ “neprijateljska prema zajednici i današnjoj fazi naše revolucijeˮ, (Jandrić, 1999: 327).

Deklaracija – drugi hrvatski narodni preporod!

Josip Pavičić “Deklaracijuˮ će nazvati drugim narodnim preporodom. Ona je postala povijesni dokument. Josip Brozović rekao je da će “Deklaracijaˮ postati povijesnim dokumentom o kojemu će djeca učiti onako kako danas uče o Gajevoj “Kratkoj osnoviˮ kada se s vremenske distance shvati što je njome pokrenuto. A pokrenut je, navodi Pavičić, narodni otpor okupatorima hrvatskoga duhovnog prostora koji će na razmeđi osamdesetih i devedesetih godina biti okončan pobjedom. Formalni je povod za “Deklaracijuˮ bila promjena saveznog Ustava. “Deklaracijaˮ je Ustavni amandman kojim se tražilo da se “savezni zakoni i drugi opći akti saveznih organa objavljuju u autentičnom tekstu na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenskom, makedonskomˮ, (Babić, Brozović, Hekman, 1997: 146). Postojećim se Ustavom propisivala upotreba slovenskom, makedonskog te hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog jezika. Povod su bile ustavne promjene, no pravi su razlog bile sve nepodnošljivije prilike u kojima je živio hrvatski jezik i narod koji se hrvatskim jezikom služio. Hrvatski je jezik planski i namjerno bio potiskivan, a prostor nacionalnih sloboda sužavan. U duhu Novosadskoga sporazuma govorilo se o jedinstvu hrvatskoga i srpskoga jezika te se sustavno radilo na nestajanju i posljednjih znakova hrvatske jezične posebnosti. Otpora je Novosadskom sporazumu bilo i ranije, a poveo ga je jedan od njegovih kreatora, Ljudevit Jonke. No tek je “Deklaracijaˮ svojim autoritetom postignutim prestižnih hrvatskih kulturnim i znanstvenim ustanovama politici uništavanja hrvatskoga jezika stala na kraj. Pokazala je da je otpor antihrvatskoj agresiji moguć i mada su posljedično žrtve bile strašne, rezultat je bio velik. Hrvatska se kultura, pa prema tome i sama Hrvatska, uspravila, i ništa ju više nije moglo slomiti, navodi Pavičić. “ʿNaprostoʾ, kaže Brozović, ʿhrvastka nacija prije i nakon Deklaracije – to su kao dvije razne nacije. Već 1970 – 71. bilo je, na mnogo široj fronti, sve osjetno jasnije. Moglo se pretpostavljati i vjerovati da će treći pokušaj biti uspješanʾˮ, (Babić, Brozović, Hekman, 1997: 146). Sudionici deklaracijskih događaja poput Miroslava Brandta i Slavka Mihalića bili su svjesni da će “Deklaracijaˮ biti iznimno važna, a u prilog tome navode vrhunsku organizaciju sastavljanja i potpisivanja toga dokumenta. Znajući koliko je jezični amandman važan i što mu je cilj te protiv koga je uperen, organizatori su “Deklaracijeˮ, tj. Upravni odbor Matice hrvatske s više od 30 članova, radili u potpunoj tajnosti pa je prije njezinog prvog pojavljivanja u javnosti na plenumu[1] Društva hrvatskih književnika, 15. ožujka 1967. godine, znalo svega nekoliko desetaka ljudi. Tekst “Deklaracijeˮ umnažao se Zagrebom, a o tome je li Komunistička partija znala za pripremu ovoga dokumenta, postoje prijepori i danas, (Babić, Brozović, Hekman, 1997: 147-148). No jedno je nedvojbeno, a to je da je “Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezikaˮ počela hrvatska jezična popuna u komunističkoj totalitarnoj Jugoslaviji, a u upravo je u toj pobuni klica drugog hrvatskog narodnog preporoda o kojemu Pavičić govorio. “Hrvatske kulturne ustanove Deklaracijom su obranile hrvatski jezik i pokrenule pravi preporod hrvatske knjige, jezika i kulture. Promišljeno djelo kojim su za obranu najvećih vrijednosti pokrenute sve kreativne snage u hrvatskom narodu dalo je pravi poticaj za svekoliko društveno i političko djelovanje s pravom nazvano Hrvatskim proljećem. Ono živi i danas i potiče na promišljanje povijesti i traženje pravih odgovora na naša najteža pitanjaˮ, (Sučić, 2017: 12). Prva javna rasprava o “Deklaracijiˮ održat će se tek 23 godine nakon njezina objavljivanja, i to 22. prosinca 1990. godine u Tovarniku. Jezično-književnu manifestaciju organizirao je tovarnički Ogranak Matice hrvatske pod nazivom “Čovjek bez jezika gubi svoje imeˮ, a na javnoj su raspravi sudjelovale brojni pojedinci iz hrvatskog kulturnog i znanstvenog života: Petar Šegedin, Nedjeljko Fabrio, Stjepan Babić, Dubravko Jelčić, Josip Pavičić, Božidar Finka, Milan Moguš, Zvonimir Balog, Tomislav Durbešić, Stjepan Godić, Kazimir Klarić, Ivan Rogić Nehajev, Vladimir Rem te Milan Bičanić, (Grčević, 2011: 41).

“Deklaracijaˮ je danas povijesni čin iznimno važan u povijesti ugnjetavanoga hrvatskog jezika i naroda koji je ishodio pobjedu u borbi za vlastita državna, nacionalna pa time i jezična prava. “Deklaracijaˮ je po svom objavljivanju do danas ostala u kulturno-povijesnoj memoriji hrvatskoga naroda kao važan dokument i proglas u borbi za samobitnost i samosvojnost hrvatskoga naroda jer se jezično pitanje u višenacionalnoj Jugoslaviji uvijek odnosilo i na nacionalno pitanje. U spomen na donošenje “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezikaˮ prema odluci Hrvatskoga sabora, svake se godine u ožujku održavaju Dani hrvatskoga jezika i u sklopu njih jezične manifestacije i kulturni događaji.

  1. Babić, Stjepan; Moguš, Milan. 2010. Hrvatski pravopis usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. Zagreb: Školska knjiga.
  2. Babić, Stjepan; Brozović, Dalibor; Hekman, Jelena. 1997. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika: Građa za povijest Deklaracije, Zagreb: Matica hrvatska.
  3. Bratulić, Josip; Damjanović, Stjepan. 2008. Hrvatska pisana kultura [gl. ur. Ante Bičanić]. Izbor djela pisanih latinicom, glagoljicom i ćirilicom od VIII. do XXI. stoljeća, svezak: XX. – XXI. stoljeće, Križevci: Izdavačka kuća – Veda d.o.o.
  4. Brozović, Dalibor. 1997. Tri desetljeća poslije. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika: Građa za povijest Deklaracije [ur. Stjepan Babić, Dalibor Brozović, Jelena Hekman], Zagreb: Matica hrvatska, 213–218.
  5. Frančić, Anđela. 2013. Pregled povijesti hrvatskoga jezika. Pregled povijesti, gramatike i pravopisa hrvatskoga jezika [ur. Ante Bičanić], Zagreb: Društvo za promicanje hrvatske kulture i znanosti CROATICA.
  6. Grčević, Mario. 2011. Hrvatski jezik u slobodnoj Hrvatskoj. Jezik – časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika, 58, 2, 41–42.
  7. Jandrić, Berislav. 1999. Pogledi na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Povijesni prilozi, 18, 325–371.
  8. Janjatović, Bosiljka. 2002. Politički teror u Hrvatskoj: 1918. – 1935. Zagreb: Hrvatski institut za povijest.
  9. Matica hrvatska. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. http://www.matica.hr/kolo/314/deklaracija-o-nazivu-i-polozaju-hrvatskog-knjizevnog-jezika-20681/ (pristupljeno 2. siječnja 2018.).
  10. Moguš, Milan. 1995. Povijest hrvatskoga književnoga jezika, II. prošireno izdanje, Zagreb: Nakladni zavod Globus.
  11. Sučić, Stjepan. 2017. Od pisama i izjava do Deklaracije. Vijenac – književni list za umjetnost, kulturu i znanost, 25, 601, 16. ožujka 2017., 12.

[1] Na plenumu Društva hrvatskih književnika 15. ožujka 1967. godine bili su prisutni Josip Barković, Jolanda Bilić, Rafo Bogišić, Pero Budak, Duško Car, Dobriša Cesarić, Pavao Cindrić, Dalibor Cvitan, Enver Čolaković, Olinko Delorko, Želimir Falout, Marko Fotez, Ivo Frangeš, Nasko Frndić, Grgo Gamulin, Stjepan Godić, Zvonimir Golob, Zlatko Gorjan, Branko Hećimović, Dubravko Horvatić, Nada Iveljić, Dubravko Jelčić, Vojin Jelić, Mirko Jirsak, Predrag Jirsak, Ljudevit Jonke, Vjekoslav Kaleb, Pajo Kanižaj, Čedo Prica, Mladen Kljenak, Gustav Krlec, Miroslav Krleža, Ante Krmpotić, Ivan Kušan, Jakša Kušan, Vojislav Kuzmanović, Tomislav Ladan, Stanko Lasić, Vlado Mađarević, Miroslav Mađer, Zvonimir Majdak, Igor Mandić, Ranko Marinković, Lucifero Martini, Slavko Mihalić, Nedjeljko Mihanović, Nikola Milićević, Zvonko Milković, Milan Mirić, Zvonimir Mrkonjić, Slobodan Novak, Vlatko Pavletić, Toma Podrug, Josip Pupačić, Mirko Rogošić, Tomislav Sabljak, Željko Sabol, Ljerka Schiffler, Milan Selaković, Sonja Sever, Novak Simić, Ivan Slamnig, Ivo Smoljan, Milivoj Slaviček, Tito Strozzi, Petar Šegedin, Miroslav Šicel, Đuro Šnajder, Antun Šoljan, Dragutin Tadijanović, Miroslav Vaupotić, Saša Vereš, Ivo Vidan, Fedor Vidas, Šime Vučetić, Tvrtko Zane, Vice Zaninović, Igor Zidićć i Vjeran Zuppa. Na plenumu nitko od ovih književnika nije glasovao protiv “Deklaracijeˮ, (Babić, Brozović, Hekman, 1997: 152).

Kristijan Huljev/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Slava ti ratniče dječjega lica!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

JEAN-MICHEL
NICOLIER

Ratnik, a krasilo ga dječje lice!
Sin Marseljeze i slavonske ravnice.
Uz prvu je rastao, drugoj život dao,
pjevao je prvu, za drugom zaplakao!

Slomilo ga, nije mogao više,
gledat smrt na tenkovim što stiže
i bez milosti u groblje pretvara
te prelijepe ulice Vukovara!

Uzeo je ruksak i rekao majci:
Ne mogu majko gledati tu stravu!
Al vratit ću se tebi jednog dana ,
neće oni pogaziti ovu divlju travu!

Isprati majka u rat svog sina.
Zagrli ga nova domovina!
U odbranu njenu ponosno će stati,
nije morao, al život će joj dati!

Pao je hrabro, bez straha na licu,
za slobodu i Slavonsku ravnicu!
Ona i sad hrabro srce krije,
čuva ga i nikad vratila ga nije!

Prekrila ga i jutarnja rosa
u crnom prsluku HOS-a,
nad njim plaču oblaci sivi
svaki pravi Hrvat njemu se divi!

I meni često iskrade se suza
kad vidim ponosnog Francuza,
nije se bojao ni smrti ni rata,
položi život na oltar Hrvata!

Kolika je njegova hrabrost bila?
Ubili su tijelo al dali mu krila!
Ponosi se njime slavonska ravnica,
slava ti ratniče dječjega lica!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

 

RATNICI DJEČJEG LICA

 

 

 

Jean Michel Nicolier simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

U Đakovu projekcija filma ‘Dobri pastir’ posvećen fra Flavijanu Šolcu

Objavljeno

na

Objavio

Fra Flavijan Šolc

U organizaciji Udruge dr. Ante Starčević iz Tovarnika i Udruge sv. Vinka Paulskog – Područno vijeće Đakovačko-osječke nadbiskupije, u Svečanoj dvorani biskupa Antuna Mandića u Đakovu u srijedu, 26. lipnja 2019., s početkom u 19,30 sati održati će se projekcija dokumentarnog filma “Dobri pastir“ redatelja Srđana Segarića i producenta Antuna Ivankovića, posvećenog pokojnom fra Flavijanu Šolcu, nekadašnjem župniku i gvardijanu Franjevačkog samostana u Iloku.

Dokumentarni film o fra Flavijanu Šolcu (1933. – 2017.) dojmljivo je svjedočanstvo o svećeniku koji je u teškim i olovnim vremenima u kojim se našao hrvatski narod na prostoru bivše države sav svoj život posvetio istom tom narodu da mu prenese i sačuva vjeru”. Scenarij filma temelji se na intimnoj verziji Flavijanova života kroz autentične iskaze svjedoka tog vremena.

Rođen je u Virovitici 31. srpnja 1933. godine. Kao mladić stupio je u franjevački red, te je zaređen 29. 06. 1952. godine u Zagrebu. 1962. godine dolazi u Borovo naselje sa teškim zadatkom, da organizira vjerski život, uglavnom radnika tvornice Borovo. Uporno i uz mnoge poteškoće uspijeva kupiti zemljište i gradi crkvu Gospe Fatimske u Borovu naselju.

U Ilok dolazi 1984. godine za župnika i gvardijana, gdje aktivno djeluje do 17. listopada 1991. godine, kada je nakon srpske agresije bio prisiljen napustiti župu i samostan. Smjestio se u Rijeci, gdje pastoralno djeluje među prognanim vjernicima na prostoru Primorja i Istre.

Sve godine progonstva bio je oslonac i tješitelj prognanika iločkog i vukovarskog kraja, te je u istima podržavao vjeru u povratak na rodnu grudu. U Ilok se vraća u proljeće 1998. godine, gdje djeluje kao vjeroučitelj, vodi duhovnu skrb u Domu starih i nemoćnih. Umro je u  varaždinskoj je bolnici nakon duge i teške bolesti, 16. studenoga 2017.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari