Pratite nas

Kultura

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika – pitanje hrvatskoga identiteta i opstojnosti

Objavljeno

na

Ožujak je na izmaku, a u hrvatskim je medijima gotovo neopaženo prošao 17. ožujak, jedan od nesumnjivo najvažnijih povijesnih datuma u povijesti hrvatskoga naroda i kulture, a odnosi se na hrvatski jezik. Zašto se može zaključiti da formula jezik=narod zaista vrijedi pokušat će se obrazložiti u daljnjem tekstu. Naime, 17. ožujka 1967. godine donesena je “Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezikaˮ te 2019. godine bilježimo njezinu već 52. obljetnicu. Da bi se razumjeli razmjeri važnosti ovoga teksta treba razmotriti problematiku standardizacije hrvatskoga jezika, jedinstva grafije i pravopisa i naposljetku položaja hrvatskoga jezika u višenacionalnoj Jugoslaviji te za povijesnim činjenicama koje su neprijeporno utjecale na buduće događaje i donošenje “Deklaracijeˮ.

Piše: Kristijan Huljev/Kamenjar.com

Jedan jezik, tri pisma

             Hrvati su kroz povijesti pisali trima pismima: ćirilicom, glagoljicom i latinicom. Ćirilica je modificirano grčko pismo prilagođeno slavenskom glasovnom sustavu, po starosti ista glagoljici. U Hrvatskoj je prisutna vrlo rano, na spomenicima već iz 11. i 12. stoljeća (Kninski ulomak, Plastovski ulomak, Bašćanska ploča), a vremenom se upotrebljava i kao posve samostalno pismo. Hrvatskom se inačicom ćirilice pisalo i na širem državnom području Hrvatske pa se nazivala i bosančicom, bosanicom, bosansko-hrvatskom ćirilicom, zapadnom ćirilicom itd. No latinica je na hrvatskom prostoru starija od glagoljice i ćirilice. Latinicom se na latinskim epigrafskim spomenicima od 9. stoljeća bilježe slavenska imena hrvatskih vladara (Višeslav, Trpimir, Branimir, Zvonimir), a u ranim se srednjovjekovnim pravnim tekstovima pisanim latinskim jezikom sreću hrvatski toponimi (Donja Blata). Također, u latinskim se kodeksima (Radonova Biblija) latinicom ispisuju glose na hrvatskom jeziku. Nejedinstvo hrvatske grafije pojavljuje se u prvom redu pri bilježenju pojedinih hrvatskih glasova koje nema latinski jezik. Napori prilagodbe latinice glasovnom sustavu hrvatskoga jezika zabilježeni su u pisanju imena hrvatskih knezova i kraljeva (Trepimero, Suinimirus itd.). Latinično je pismo Hrvatima dolazilo s dviju strana i dvaju izvora: primorski je kraj bio vezan uz latinske i talijanske izvore, a kopneni kraj za latinski i mađarski izvor što je ujedno i glavno izvorište hrvatske grafijske neujednačenosti čiji će problem razriješiti reformator Ljudevit Gaj tridesetih godina 19. stoljeća, (Frančić, 2013). Međutim, grafijskim rješenjem nisu stali problemi po hrvatskom jeziku. Ulaskom u jugoslavensku državnu zajednicu velikosrpska unitarna politika nameće ideju jezičnog jedinstva tzv. hrvatsko-srpskog tj. srpsko-hrvatskog jezika, odnosno, političke su se ideje prelamale i preko jezika. Normalan razvoj i standardizacija hrvatskoga jezika kočeni su tzv. jezičnom ravnopravnošću, a zapravo nametanjem srpskoga jezika kao službenoga jezika. Nakon 1945. godine i porazom Sila Osovine Hrvatska se našla u novoj jugoslavenskoj državi čime je počelo novo razdoblje standardizacije hrvatskoga jezika. U poslijeratnoj Jugoslaviji oživljava stara ideja o hrvatskom i srpskom jezičnom jedinstvu. Iako je u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji hrvatskom jeziku zakonom zajamčena jezična ravnopravnost sa svim ostalim jezicima Republike, tj. srpskim, slovenskim i makedonskim, srpski se jezik nametnuo kao državni jezik u sudstvu, državnoj upravi, diplomaciji, vojsci i administraciji, odnosno, srpski je jezik bio dominantan u službenoj upotrebi. Kako su političke ideje bivale unitarističke tako su sve više zahvatale i područje jezika. Prekinuta je praksa s jezičnom praksom iz prethodnoga standardizacijskog razdoblja (travanj 1941. – svibanj 1945. godine). Zabranjuju se novotvorenice i oživljenice iz prethodnoga razdoblja uz istovremeno unošenje mnogih internacionalizama kojima se zamjenjuju hrvatski izrazi.

U hrvatski jezik ulaze mnogobrojni srbizmi, katkad samo fonološki prilagođeni hrvatskom jeziku, kao izraz težnje za izjednačavanjem leksika hrvatskoga i srpskoga jezika, primjerice saobraćaj, prevazići, snabdjeti, bezbjednost itd). U upotrebu dolazi ponovo Boranićev fonološki pravopis, (Frančić, 2013: 99). Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije i završetka Prvoga svjetskog rata te ulaskom Hrvata u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca te jedanaest godina poslije u Kraljevinu Jugoslaviju nameće se nacionalni i jezični unitarizam. Tzv. srspko-hrvatsko-slovenački jezik i jedan, “našˮ, narod s trima plemenima, Srbima, Hrvatima i Slovencima, izraz su političke prisile i dominacije najbrojnijeg naroda, Srba, nad ostalim narodima u Kraljevini, a kasnije i u poslijeratnoj Jugoslaviji. Područje upotrebe hrvatskoga jezika sve se više smanjuje, a pun odjek velikosprska će politika imati atentatom na hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini u Beogradu, 1928. godine, u kojemu će posljedično smrtno stradati Stjepan Radić (1871. – 1928.). Srpski antentator i radikal, Puniša Račić, u atentatu je ubio hrvatske zastupnike Đuru Basaričeka i Pavla Radića, a od posljedica ranjavanja preminuo je i Stjepan Radić. Ranjavanje su preživjeli hrvatski zastupnici Ivan Pernar i Ivan Granđa. Apelacijski sud u Beogradu ionako male kazne smanjio je počinitelju i njegovim pomagačima, (Janjatović, 2002). Boranićev pravopis “Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezikaˮ na snazi je od 1921. godine, a nova je izdanja doživio 1947. i 1951. godine kao 9. tj. 10. izdanje.

Godine 1954. na sastanku hrvatskih i srpskih jezikoslovaca u Novom Sadu unitarističkim je političkim pritiskom potpisan Novosadskim sporazum. Nedorečenošću svojih odredaba sporazum je omogućavao proizvoljna tumačenja te srpskom jezikoslovlju služio kao oruđe u pokušajima srbizacije hrvatskoga jezika i pravopisa. Sporazumom je dogovoreno da službeni naziv jezika na prostoru četiriju jugoslavenskih republika mora biti dvočlan u obliku srpskohrvatski ili hrvatsko-srpski jezik s dvama izgovorima – ijekavskim i ekavskim, te dvama pismima, ćirilicom i latinicom. Dakle, Novosadskim je sporazumom hrvatski jezik izjednačen sa srpskim te se govorilo o jednom jeziku s dvama varijantama, ijekavskom i ekavskom i dvama pismima, ćirilićnom i latiničnom. Za taj jedinstveni, hibridni, jezik izrađuju se zajednički jezični priručnici, a jedan od njih, kolokvijalno poznat kao “Novosadski pravopisˮ, a zapravo “Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezikaˮ tiskan je 1960. godine u dvama inačicama. Hrvatsko je izdanje tiskano latiničnim pismom i ijekavskim govorom, a srpsko izdanje ćirilićnim pismom i ekavskim govorom. U pravopisu se, koji zamjenjuje dotadašnji Boranićev pravopis, zamjećuje terminološka težnja za srpskom dominacijom i srbizacijom te internacionalizacijom. Propisuje se zamjena hrvatskih naziva sklonidba, sprezanje, umanjenica, uskličnik, točka i sl. internacionalizmima deklinacija, konjugacija, deminutiv i srbizmima uzvičnik tj. tačka za točku.

Po donošenju “Novosadskog sporazumaˮ 1960. godine u školama je vršen pritisak, kao i na medije te državnu upravu. Dolazi do “zabranjivanja i sustavnoga potiskivanja tzv. kroatizama, odnosno svih hrvatskih razlikovnih značenjaˮ, (Frančić, 2013: 100). Jezična unitarizacija vodi do izrađivanja i rječnika suvremenoga jezika dviju matica (Matice hrvatske i Matice srpske) naslova “Rječnik hrvatskosrpskoga književnog jezikaˮ u dvjema inačicama, hrvatskoj latiničnoj i srpskoj ćirilićnoj. Umanjivajući i zanemarujući razlike između dvaju različitih jezika rječnik je davao iskrivljenu sliku o odnosu hrvatskoga i srpskoga jezika te je nametnut privid jezičnoga jedinstva. Primjerice, “uza svaku riječ hrvatskoga strukovnog, znanstvenog ili općeg jezika koja se razlikovala od srpskoga, stavljala se srpska istovrijednica i obratno, čime je dobiven hibrid kojim se nikada nigdje nije govoriloˮ, (Frančić, 2013: 100). Ista autorica navodi primjer: azot: gas, plin bez boje i mirisa, jedan od glavnih sastojaka vazduha, zraka. Matica je hrvatska vođena ovakvim primjerima nakon objavljivanja dvaju svezaka (od A – F i od G – K) odustala od daljnjega izdavanja dok je Matica srpska objavila cjelovit rječnik, (Frančić, 2013: 100). Rječnik je izazvao “buru negodovanjaˮ, a pored stručnih propusta najveća je zamjerka upućena Rječniku da za volju fikcije o jezičnom jedinstvu i zajedničkom rječničkom blagu nije poštovao osobitosti varjianata, koja svaka postoji kao sustav. “Time je kap prevršila mjeruˮ, navodi Moguš (1995: 204), a rad na Rječniku dviju Matica u Hrvatskoj je najprije usporen, a potom i obustavljen, (Moguš, 1995: 204). Sve nepovoljnijim položajem hrvatskoga jezika raslo je i nezadovoljstvo Hrvata. Tomu su dakako doprinijeli ovi rječnici te “Novosadski pravopisˮ koji je bio na službenoj snazi sve do “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezikaˮ 1967.

 “Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezikaˮ

U tjedniku “Telegramˮ 17. ožujka 1967. godine objavljena je “Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezikaˮ s potpisima osamnaest hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova. “Deklaracijuˮ su potpisali Matica hrvatska; Društvo književnika Hrvatske; PEN-klub, Hrvatski centar; Hrvatsko filološko društvo; Odjel za filologiju Jugoslavenske  akademije znanosti i umjetnosti; Odjel za suvremenu književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti; Institut za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti; Institut za književnost i teatrologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti; Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zadru; Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu; Katedra za povijest hrvatskog jezika i dijalektologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu; Katedra za jugoslavenske književnosti Filozofskoga fakulteta u Zadru; Katedra za stariju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu; Katedra za noviju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu; Institut za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu; Institut za nauku o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu; Staroslavenski institut u Zagrebu te Društvo književnih prevodilaca Hrvatske. Dalibor Brozović u vrijeme je donošenja “Deklaracijeˮ vodio “Telegramovuˮ rubriku “Jezik današnjiˮ čije je pisanje naslijedio nakon Ljudevita Jonkea. “Deklaracijaˮ objavljena na prvoj stranici kulturnoga zagrebačkog tjednika “Telegramˮ objavljena je kako slijedi:

Višestoljetna borba jugoslavenskih naroda za nacionalnu slobodu i socijalnu pravdu kulminirala je revolucionarnim preobražajem u razdoblju od 1941. do 1945. Tekovine Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije omogućile su svim narodima i narodnostima u Jugoslaviji da uđu u novu fazu njihova povijesnog postojanja. Oslanjajući se na temeljna načela socijalizma o pravu svakog čovjeka da živi slobodan od svake podjarmljenosti i o pravu svakog naroda na potpun suverenitet i neograničenu ravnopravnost sa svim drugim nacionalnim zajednicama, Slovenci, Hrvati, Srbi, Crnogorci i Makedonci formirali su federativni savez, sazdan od šest socijalističkih republika, kao jamstvo te uzajamne ravnopravnosti, međusobnog bratstva i socijalističke suradnje.

Načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti obuhvaća i pravo svakoga od naših naroda da čuva sve atribute svoga nacionalnog postojanja i da maksimalno razvija ne samo svoju privrednu, nego i kulturnu djelatnost. Među tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu.

Novosadski dogovor opravdano je deklarirao zajedničku lingvističku osnovu srpskog i hrvatskog književnog jezika ne poričući historijsku, kulturno–historijsku, nacionalnu i političku istinu o pravu svakoga naroda na vlastiti jezični medij nacionalnog i kulturnog života. Te su tekovine formulirali i ustavni tekstovi, i Program Saveza komunista, političkog predvodnika naših naroda u revolucionarnoj borbi.

 Ali usprkos jasnoći osnovnih načela, stanovite nepreciznosti u formulacijama omogućavale su da ta načela budu u praksi zaobilažena, iskrivljavana i kršena unutar širih pojava skretanja u realnosti našega društvenog i ekonomskog života. Poznato je u kojim su okolnostima u našoj zemlji oživjele tendencije etatizma, unitarizma, hegemonizma. U vezi s njima pojavila se i koncepcija o potrebi jedinstvenog »državnog jezika«, pri čemu je ta uloga u praksi bila namijenjena srpskom književnom jeziku zbog dominantnog utjecaja administrativnog središta naše državne zajednice. Usprkos VIII kongresu, IV i V plenumu CK SKJ, koji su u našim danima posebno naglasili važnost socijalističkih načela o ravnopravnosti naših naroda pa, prema tome, i njihovih jezika, putem upravnog aparata i sredstava javne i masovne komunikacije (saveznih glasila, Tanjuga, JRTV u zajedničkim emisijama, PTT, željeznicama, tzv. materijala ekonomske i političke literature, filmskih žurnala, raznih administrativnih obrazaca), zatim putem jezične prakse u JNA, saveznoj upravi, zakonodavstvu, diplomaciji i političkim organizacijama, faktično se i danas provodi nametanje »državnog jezika«, tako da se hrvatski književni jezik potiskuje i dovodi u neravnopravan položaj lokalnog narječja.

 Osobito važne inicijative privredne i društvene reforme, oslanjajući se na bitna svojstva našeg samoupravnog socijalističkog društva, obvezuju nas da na području svoga djelovanja – jezika, književnosti, znanosti i kulture uopće – poduzmemo sve potrebno da se u neposrednoj praksi ostvaruje i ostvare sva izložena načela našeg socijalističkog sustava.

 Na toj osnovi potpisane hrvatske kulturne i znanstvene ustanove i organizacije smatraju da je neophodno potrebno:

 1) Ustavnim propisom utvrditi jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga. U tu svrhu treba izmijeniti formulaciju iz Ustava SFRJ, čl. 131, koja bi morala glasiti ovako:

 ʿSavezni zakoni i drugi opći akti saveznih organa objavljuju se u autentičnom tekstu na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenskom, makedonskom. U službenom saobraćaju organi federacije obvezno se drže načela ravnopravnosti svih jezika naroda Jugoslavije.ʾ

 Adekvatnom formulacijom treba osigurati i prava jezika narodnosti u Jugoslaviji.

 Dosadašnja ustavna odredba o ʿsrpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jezikuʾ svojom nepreciznošću omogućuje da se u praksi ta dva usporedna naziva shvate kao sinonimi, a ne kao temelj za ravnopravnost i hrvatskog i srpskog književnog jezika, jednako među sobom, kao i u odnosu prema jezicima ostalih jugoslavenskih naroda. Takva nejasnoća omogućuje da se u primjeni srpski književni jezik silom stvarnosti nameće kao jedinstven jezik za Srbe i Hrvate. Da je stvarnost zaista takva, dokazuju mnogobrojni primjeri, a među njima kao najnoviji nedavni Zaključci pete skupštine Saveza kompozitora Jugoslavije. Ti su zaključci objavljeni usporedno u srpskoj, slovenskoj i makedonskoj verziji kao da hrvatskoga književnoga jezika uopće nema ili kao da je istovjetan sa srpskim književnim jezikom.

 Potpisane ustanove i organizacije smatraju da u takvim slučajevima hrvatski narod nije zastupan i da je doveden u neravnopravan položaj. Takva se praksa ni u kojem slučaju ne može opravdati inače neosporenom znanstvenom činjenicom da hrvatski i srpski književni jezik imaju zajedničku lingvističku osnovu.

 2) U skladu s gornjim zahtjevima i objašnjenjima potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.

 Ovu Deklaraciju podnosimo Saboru SRH, Saveznoj skupštini SFRJ i cjelokupnoj našoj javnosti da se prilikom pripreme promjene Ustava izložena načela nedvosmisleno formuliraju i da se u skladu s time osigura njihova potpuna primjena u našem društvenom životu.ˮ

“Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezikaˮ objavljena na prvoj stranici zagrebačkog tjednika “Telegram – Jugoslavenske novine za društvena i kulturna pitanjaˮ, godina 8, broj 359, 17. ožujka 1967. godine.

Tekst je tjedan dana ranije, 9. ožujka 1967. godine, izradila u prostorijama Matice hrvatske skupina znanstvenika i kulturnih radnika. Članovi skupine bile su Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić te Slavko Pavešić. Sedmi član skupine bio je, prema najnovijim saznanjima, Vlatko Pavletić, tadašnji predsjednik Društva hrvatskih književnika i urednik Matičinih izdanja. Upravni odbor Matice hrvatske tekst je 13. ožujka 1967. godine prihvatio te poslao na potpisivanje. Dva dana poslije “Deklaracijuˮ je potpisalo Društvo književnika Hrvatske, a potom i druge ustanove. Autori “Deklaracijeˮ iskoristili su poziv na javnu raspravu o promjenama Ustava SFRJ-a iz 1963. godine koji je uputila Savezna skupština SFRJ-a te je njihov tekst usmjeren na promjenu 131. članka Ustava u kojemu piše o sinonimskoj uporabi dvaju dvočlanih naziva jezika, tj. srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski. “Deklaracijaˮ se jezičnim stilom uklapa u političku retoriku vremena i bijes koji je izvazvala kod tadašnjih vlastodržaca razumljiva je zbog rušenja unitarističkoga koncepta. Dio “Deklaracijeˮ koji posebno govori o tomu svakako je ovaj: “U skladu s gornjim zahtjevima i objašnjenjima potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djelujuˮ, (Matica hrvatska. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. http://www.matica.hr/kolo/314/deklaracija-o-nazivu-i-polozaju-hrvatskog-knjizevnog-jezika-20681/). Ovakvi zahtjevi rušili su unitaristički koncept pa su nositelji političke vlasti “Deklaracijuˮ označili kao političko-diverzantski čin te ubrzo počinju progoni njezinih autora i potpisnika, (Bratulić, Damjanović, 2008: 153). Širenje propagande i netolerancije, koja će poprimiti i oblik progona prema potpisnicima “Deklaracijeˮ, sadržano je i u prištinskom govoru Josipa Broza Tita, 27. ožujka 1967. koji je “Deklaracijuˮ prozvao diverzijom, a njezine potpisnike neprijateljima. Štoviše, Tito je tvrdio da je cijeli hrvatski narod ogorčen donošenjem “Deklaracijeˮ, (Babić, Brozović, Hekman, 1997: 138, 50). Na sastanku je, između ostaloga, Tito izrekao i sljedeće: “Neki intelektualci su radili potajno. Nisu htjeli doći u Skupštinu da ovdje rješavaju probleme nego su udarili u leđaˮ, (Babić, Brozović, Hekman, 1997: 138).  Hrvatski su amandmanski prijedlozi odbijeni, dok je ostalih šest amandmana usvojeno te su postali sastavnim dijelom Ustava. Prvi čovjek Saveza komunista Hrvatske, Vladimir Bakarić, izjavio je u Saboru da je “Deklaracijaˮ “neprijateljska prema zajednici i današnjoj fazi naše revolucijeˮ, (Jandrić, 1999: 327).

Deklaracija – drugi hrvatski narodni preporod!

Josip Pavičić “Deklaracijuˮ će nazvati drugim narodnim preporodom. Ona je postala povijesni dokument. Josip Brozović rekao je da će “Deklaracijaˮ postati povijesnim dokumentom o kojemu će djeca učiti onako kako danas uče o Gajevoj “Kratkoj osnoviˮ kada se s vremenske distance shvati što je njome pokrenuto. A pokrenut je, navodi Pavičić, narodni otpor okupatorima hrvatskoga duhovnog prostora koji će na razmeđi osamdesetih i devedesetih godina biti okončan pobjedom. Formalni je povod za “Deklaracijuˮ bila promjena saveznog Ustava. “Deklaracijaˮ je Ustavni amandman kojim se tražilo da se “savezni zakoni i drugi opći akti saveznih organa objavljuju u autentičnom tekstu na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenskom, makedonskomˮ, (Babić, Brozović, Hekman, 1997: 146). Postojećim se Ustavom propisivala upotreba slovenskom, makedonskog te hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog jezika. Povod su bile ustavne promjene, no pravi su razlog bile sve nepodnošljivije prilike u kojima je živio hrvatski jezik i narod koji se hrvatskim jezikom služio. Hrvatski je jezik planski i namjerno bio potiskivan, a prostor nacionalnih sloboda sužavan. U duhu Novosadskoga sporazuma govorilo se o jedinstvu hrvatskoga i srpskoga jezika te se sustavno radilo na nestajanju i posljednjih znakova hrvatske jezične posebnosti. Otpora je Novosadskom sporazumu bilo i ranije, a poveo ga je jedan od njegovih kreatora, Ljudevit Jonke. No tek je “Deklaracijaˮ svojim autoritetom postignutim prestižnih hrvatskih kulturnim i znanstvenim ustanovama politici uništavanja hrvatskoga jezika stala na kraj. Pokazala je da je otpor antihrvatskoj agresiji moguć i mada su posljedično žrtve bile strašne, rezultat je bio velik. Hrvatska se kultura, pa prema tome i sama Hrvatska, uspravila, i ništa ju više nije moglo slomiti, navodi Pavičić. “ʿNaprostoʾ, kaže Brozović, ʿhrvastka nacija prije i nakon Deklaracije – to su kao dvije razne nacije. Već 1970 – 71. bilo je, na mnogo široj fronti, sve osjetno jasnije. Moglo se pretpostavljati i vjerovati da će treći pokušaj biti uspješanʾˮ, (Babić, Brozović, Hekman, 1997: 146). Sudionici deklaracijskih događaja poput Miroslava Brandta i Slavka Mihalića bili su svjesni da će “Deklaracijaˮ biti iznimno važna, a u prilog tome navode vrhunsku organizaciju sastavljanja i potpisivanja toga dokumenta. Znajući koliko je jezični amandman važan i što mu je cilj te protiv koga je uperen, organizatori su “Deklaracijeˮ, tj. Upravni odbor Matice hrvatske s više od 30 članova, radili u potpunoj tajnosti pa je prije njezinog prvog pojavljivanja u javnosti na plenumu[1] Društva hrvatskih književnika, 15. ožujka 1967. godine, znalo svega nekoliko desetaka ljudi. Tekst “Deklaracijeˮ umnažao se Zagrebom, a o tome je li Komunistička partija znala za pripremu ovoga dokumenta, postoje prijepori i danas, (Babić, Brozović, Hekman, 1997: 147-148). No jedno je nedvojbeno, a to je da je “Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezikaˮ počela hrvatska jezična popuna u komunističkoj totalitarnoj Jugoslaviji, a u upravo je u toj pobuni klica drugog hrvatskog narodnog preporoda o kojemu Pavičić govorio. “Hrvatske kulturne ustanove Deklaracijom su obranile hrvatski jezik i pokrenule pravi preporod hrvatske knjige, jezika i kulture. Promišljeno djelo kojim su za obranu najvećih vrijednosti pokrenute sve kreativne snage u hrvatskom narodu dalo je pravi poticaj za svekoliko društveno i političko djelovanje s pravom nazvano Hrvatskim proljećem. Ono živi i danas i potiče na promišljanje povijesti i traženje pravih odgovora na naša najteža pitanjaˮ, (Sučić, 2017: 12). Prva javna rasprava o “Deklaracijiˮ održat će se tek 23 godine nakon njezina objavljivanja, i to 22. prosinca 1990. godine u Tovarniku. Jezično-književnu manifestaciju organizirao je tovarnički Ogranak Matice hrvatske pod nazivom “Čovjek bez jezika gubi svoje imeˮ, a na javnoj su raspravi sudjelovale brojni pojedinci iz hrvatskog kulturnog i znanstvenog života: Petar Šegedin, Nedjeljko Fabrio, Stjepan Babić, Dubravko Jelčić, Josip Pavičić, Božidar Finka, Milan Moguš, Zvonimir Balog, Tomislav Durbešić, Stjepan Godić, Kazimir Klarić, Ivan Rogić Nehajev, Vladimir Rem te Milan Bičanić, (Grčević, 2011: 41).

“Deklaracijaˮ je danas povijesni čin iznimno važan u povijesti ugnjetavanoga hrvatskog jezika i naroda koji je ishodio pobjedu u borbi za vlastita državna, nacionalna pa time i jezična prava. “Deklaracijaˮ je po svom objavljivanju do danas ostala u kulturno-povijesnoj memoriji hrvatskoga naroda kao važan dokument i proglas u borbi za samobitnost i samosvojnost hrvatskoga naroda jer se jezično pitanje u višenacionalnoj Jugoslaviji uvijek odnosilo i na nacionalno pitanje. U spomen na donošenje “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezikaˮ prema odluci Hrvatskoga sabora, svake se godine u ožujku održavaju Dani hrvatskoga jezika i u sklopu njih jezične manifestacije i kulturni događaji.

  1. Babić, Stjepan; Moguš, Milan. 2010. Hrvatski pravopis usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. Zagreb: Školska knjiga.
  2. Babić, Stjepan; Brozović, Dalibor; Hekman, Jelena. 1997. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika: Građa za povijest Deklaracije, Zagreb: Matica hrvatska.
  3. Bratulić, Josip; Damjanović, Stjepan. 2008. Hrvatska pisana kultura [gl. ur. Ante Bičanić]. Izbor djela pisanih latinicom, glagoljicom i ćirilicom od VIII. do XXI. stoljeća, svezak: XX. – XXI. stoljeće, Križevci: Izdavačka kuća – Veda d.o.o.
  4. Brozović, Dalibor. 1997. Tri desetljeća poslije. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika: Građa za povijest Deklaracije [ur. Stjepan Babić, Dalibor Brozović, Jelena Hekman], Zagreb: Matica hrvatska, 213–218.
  5. Frančić, Anđela. 2013. Pregled povijesti hrvatskoga jezika. Pregled povijesti, gramatike i pravopisa hrvatskoga jezika [ur. Ante Bičanić], Zagreb: Društvo za promicanje hrvatske kulture i znanosti CROATICA.
  6. Grčević, Mario. 2011. Hrvatski jezik u slobodnoj Hrvatskoj. Jezik – časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika, 58, 2, 41–42.
  7. Jandrić, Berislav. 1999. Pogledi na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Povijesni prilozi, 18, 325–371.
  8. Janjatović, Bosiljka. 2002. Politički teror u Hrvatskoj: 1918. – 1935. Zagreb: Hrvatski institut za povijest.
  9. Matica hrvatska. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. http://www.matica.hr/kolo/314/deklaracija-o-nazivu-i-polozaju-hrvatskog-knjizevnog-jezika-20681/ (pristupljeno 2. siječnja 2018.).
  10. Moguš, Milan. 1995. Povijest hrvatskoga književnoga jezika, II. prošireno izdanje, Zagreb: Nakladni zavod Globus.
  11. Sučić, Stjepan. 2017. Od pisama i izjava do Deklaracije. Vijenac – književni list za umjetnost, kulturu i znanost, 25, 601, 16. ožujka 2017., 12.

[1] Na plenumu Društva hrvatskih književnika 15. ožujka 1967. godine bili su prisutni Josip Barković, Jolanda Bilić, Rafo Bogišić, Pero Budak, Duško Car, Dobriša Cesarić, Pavao Cindrić, Dalibor Cvitan, Enver Čolaković, Olinko Delorko, Želimir Falout, Marko Fotez, Ivo Frangeš, Nasko Frndić, Grgo Gamulin, Stjepan Godić, Zvonimir Golob, Zlatko Gorjan, Branko Hećimović, Dubravko Horvatić, Nada Iveljić, Dubravko Jelčić, Vojin Jelić, Mirko Jirsak, Predrag Jirsak, Ljudevit Jonke, Vjekoslav Kaleb, Pajo Kanižaj, Čedo Prica, Mladen Kljenak, Gustav Krlec, Miroslav Krleža, Ante Krmpotić, Ivan Kušan, Jakša Kušan, Vojislav Kuzmanović, Tomislav Ladan, Stanko Lasić, Vlado Mađarević, Miroslav Mađer, Zvonimir Majdak, Igor Mandić, Ranko Marinković, Lucifero Martini, Slavko Mihalić, Nedjeljko Mihanović, Nikola Milićević, Zvonko Milković, Milan Mirić, Zvonimir Mrkonjić, Slobodan Novak, Vlatko Pavletić, Toma Podrug, Josip Pupačić, Mirko Rogošić, Tomislav Sabljak, Željko Sabol, Ljerka Schiffler, Milan Selaković, Sonja Sever, Novak Simić, Ivan Slamnig, Ivo Smoljan, Milivoj Slaviček, Tito Strozzi, Petar Šegedin, Miroslav Šicel, Đuro Šnajder, Antun Šoljan, Dragutin Tadijanović, Miroslav Vaupotić, Saša Vereš, Ivo Vidan, Fedor Vidas, Šime Vučetić, Tvrtko Zane, Vice Zaninović, Igor Zidićć i Vjeran Zuppa. Na plenumu nitko od ovih književnika nije glasovao protiv “Deklaracijeˮ, (Babić, Brozović, Hekman, 1997: 152).

Kristijan Huljev/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Romano Guardini: Konac novoga vijeka

Objavljeno

na

Objavio

Romano Guardini

Danas, sedamdesetak godina nakon objave knjige ‘Konac novoga vijeka’ posljedice gubitka vjere u Objavu i odricanja od krćanskih načela života doživljavaju svoju kulminaciju, a protudekalog predstavlja bitno obilježje političko-društvenih sustava Zapada. U razumijevanju takvog stanja Guardini nam može biti od velike koristi i zato knjigu ‘Konac novoga vijeka’ treba čitati i danas”.

Romano Guardini (Verona, 1885. – München, 1968.) bio je veliki talijansko-njemački svećenik, teolog, akademik, filozof, filozof religije i pisac. Jedna od najpoznatijih Guardinijevih knjiga, objavljena 1950. godine, nosi naslov „Konac novoga vijeka“. Prijevod ove knjige objavljen je 2002. u nakladi Verbum. Knjiga uz „Uvodnu napomenu“ i pogovor mr. sc. Petra Balte sadrži 3 poglavlja sa sljedećim naslovima „Osjećaj postojanja i slika svijeta u srednjem vijeku“, „Nastanak novovjeke slike svijeta“, „Rasap novovjeke slike svijeta i ona koja dolazi“.

Knjiga „Konac novoga vijeka“ jedno je od značajnijih štiva korisnih za razumijevanje suvremene krize kulture zapadnog svijeta, stoga ćemo se pozabaviti bitnim aspektima ovoga djela.

Prvo poglavlje autor započinje opisom antičke slike svijeta i čovjeka. U antičkom ethosu duboko je ukorijenjena volja da se ostane pri danom, a čovjek antike ne zna ni za kakvu točku izvan svijeta. On „nije kadar ni pokušati s takve točke promatrati ga i oblikovati. Štoviše, on osjećajem i predodžbom, činom i djelom živi u njemu. Sva njegova kretanja, pa i ona najsmjelija, koja vode u najudaljenije regije, odvijaju se unutar toga svijeta“ (str. 11.). Grčki duh je zaokupljen neumornim postavljanjem pitanja. On želi doznati što se zbiva sa svijetom. Ništa nije izvjesno; sve ostaje otvoreno. Svaki način promatranja je moguć i može se ogledati sa svakim drugim, ukoliko to ne zabranjuju određene, s temeljnim karakterom polisa dane, granice. Kao primjer takvih granica Guardini navodi postupke protiv Anaksagore ili Sokrata (str. 12.).

U srednjem vijeku iz temelja se mijenjaju držanje čovjeka i slika svijeta. U tom vijeku spoznaja se mijenja u pravcu kako „izvan i iznad svih datosti svjetskoga bitka postoji jedno apsolutno uporište: Objava. Crkva je formulirana u dogmi, a pojedinac prihvaća kroz vjeru. Crkveni autoritet predstavlja obvezu; s druge strane, međutim, on omogućuje i uzdizanje iznad svijeta i vlastitosti, gdje se sama od sebe otvara sloboda zora. Istina objave predmet je meditacije, gdje se uz pomoć sredstava disjunktivne i konjuktivne logike razvija u veću svezu, u teološki sustav (str. 20.).

Kad je u pitanju odnos srednjega vijeka prema antici, on je „vrlo živ, no drugačije naravi od onog renesansnog. Potonji je refleksivan i revolucionaran, afirmaciju antike on treba kao sredstvo da se distancira od predaje i oslobodi crkvenoga autoriteta. Odnos srednjega vijeka, naprotiv, naivan je i konstruktivan. U antičkoj literaturi on vidi neposredan izraz prirodne istine, razvija njezin sadržaj i domišlja ga (str. 20.). U antičkom gledanju na svijet „nalazi se obilje prave istine čije prisvajanje već znači spoznaju“, a ono što je prisvojeno „u mišljenju se nastavlja i mijenja“ (str. 21. – 22.).

Srednjovjekovne spoznaje sintetiziraju se u summama, gdje se međusobno povezuju teologija i filozofija, učenje o društvu i učenje o životu. „One stvaraju moćne konstrukcije koje se novovjekom duhu čine tuđima toliko dugo dok ne shvati ono najdublje što one žele: ne empirijski istraživati nepoznatost svijeta ili pak racionalnom metodom rasvjetljavati njegove činjenice, već, s jedne strane, iz sadržaja objave, a s druge, iz principa i uvida antičke filozofije, izgraditi ‘svijet’. One sadrže svijet sazdan od misli, cjelinu čije se beskonačno diferenciranje i veličanstveno jedinstvo može usporediti s likom katedrale u kojoj sve osim prve dohvatljive zbiljnosti posjeduje simbolički karakter i time čovjeku omogućuje religiozni život i zrenje“.

Ideja Crkve i ideja Carstva

Što se tiče uređenja zajedničkoga života, Države i društva, autor ističe kako tu u srednjem vijeku dominiraju dvije velike ideje: ideja Crkve i ideja Carstva, utjelovljene u papi i caru. „I one se pozivaju na nadsvjetovne datosti, naime na Božju milost i ustanovljenje, te s toga polazišta određuju život u svijetu. Papa nosi trostruku krunu, a u ruci ima ključeve sv. Petra; car nosi plavi plašt sa zvijezdama koji označava nebeski svod i ima carsku jabuku koja označava zemlju. S obzirom na ove transcedentne točke, ustroj zajedničkoga života također je precizno iskonstruiran, odozgo i odozdo, kroz simbole, službe i funkcije, staleže i životna zbivanja. Iznad dvaju zemaljskih poredaka, poretka zajednice i poretka cjeline, nalazi se nebeski svod čisto duhovnih bića – anđela. Nebeski i zemaljski poredak: u sklopu potonjega, Crkva i Država međusobno se nalaze u odnosu mnogostrukoga slaganja te po ideji čine jedno veliko jedinstvo: hijerarhiju“. (str. 23.)

Između Crkve i Države postoje velike napetosti kojima je određena čitava povijest srednjega vijeka. „Borba između pape i cara ima, međutim, dublji smisao nego što se na prvi pogled čini. U toj borbi ne radi se isključivo, naposljetku, uopće se ne radi o političkoj moći, kakva se manifestira prema vani, već o jedinstvu životnoga poretka. Carevi pokušavaju uz pomoć investiture podčiniti Crkvu, što im pod pritiskom kaosa, djelotvornoga još od seobe naroda, isprva i uspijeva. Pape iz karaktera duhovne službe izvode njezinu prednost i zahtijevaju podvrgavanje carstva. U doba Grgura VII., odnosno Inocenta III., jedinstvo se na takvim osnovama doista na kratko uspostavlja. Postoji i treća teorija koja izvlači konzekvenciju iz povijesnoga iskustva, izgrađujući cjelokupan red na dva principa koji se sjedinjuju tek u najvišem autoritetu Božjem. Iza svih pokušaja nalazi se, međutim, ista misao: cjelokupan red ljudskoga postojanja mora biti zasnovan i raščlanjen polazeći od nadsvjetske Božje uzvišenosti (str. 23. – 24.).

Cjelina „započinje početkom stvaranja, kulminira u utjelovljenju Sina Božjega – u ‘punini vremena’ – i završava s propašću svijeta i sudnjim danom. Ono što se nalazi između, raščlanjuje se pomoću perioda, svjetskih razdoblja, koje sa svoje strane stoje usporedno s danima tjedna stvaranja. Rođenje Kristvo uvod je u naš, posljednji, period i ispunjeno je očekivanjem njegova ponovnog dolaska i njegova suda“ (str. 24.).

Guardini srednji vijek stavlja među najviša razdoblja povijesti

Uzimajući kao mjerilo kojim se neko razdoblje može pravedno mjeriti pitanje „koliko se u njemu, prema njegovoj posebnosti i mogućnosti, razvila punina ljudske egzistencije te dokle je doprla u pravom osmišljavanju“ Guardini srednji vijek stavlja među najviša razdoblja povijesti. „Srednji vijek ispunjen je religioznošću koja je jednako duboka kao i bogata, jednako moćna kao i nježna te jednako jednoznačna u svojim načelima kao i izvorna i raznovrsna u individualnom ostvarivanju. (…) Neprocjenjivo je značenje religioznoga isijavanja mnogobrojnih samostana, a isto tako i učinak što su ga toliki molitelji, pokajnici i mistici izvršili na svijest vremena. Iz tih izvora dolazi trajan utjecaj religioznoga iskustva, mudrosti i izvjesnosti o smislu, čiji se učinak osjeća u svakom obliku i sloju života. Srednjovjekovni čovjek gonjen je silovitom potrebom za istinom. Jedva da je – možda jedino s iznimkom klasične kineske kulture – čovjeku od spoznaje, mudracu, ikada pripisivano toliko značenje kao tada. Volja sa spoznajom, međutim, još nema novovjeki oblik istraživanja. Ona ne slijedi zbiljnost prirode ili povijesti kako bi je empirijski utvrdila i teorijski svladala, već meditirajući uranja u istinu, kako bi iz nje izvela duhovnu konstrukciju postojanja. Temelji same istine dani su joj preko autoriteta: Božanskoga autoriteta u Pismu i crkvenom nauku, ljudskoga autoriteta u antičkim djelima. Ove osnove razvijaju se dalje, ono što je iskustveno dano razumije se iz njih i tako se stječe obilje novih spoznaja. Stvarno istraživačko ponašanje, međutim, nedostaje… (str. 28. – 29.).

Za čovjeka srednjeg vijeka znanost označava „utonuće u ono što u autoritativnim izvorima nalazi kao istinu. On s tog polazišta proučava, obrazlaže i izgrađuje sliku svijeta“ (str. 33. – 34.). Do promjene dolazi u 14., a konačno u 15. st.: poriv prema spoznaji goni prema neposrednoj zbiljnosti stvari. Neovisno o datim predlošcima, „on želi vidjeti vlastitim očima, provjeravati vlastitim razumom te doprijeti do kritički zasnovana suda“ (str. 34.) To posebno vrijedi za prirodu, pa tako nastaju novovjeki eksperiment i racionalna teorija, vrijedi za predaju što dovodi do nastanka humanističke kritike i na izvore naslonjene historiografije, a vrijedi i za život zajednice što dovodi do nastanka učenja o državi i pravu. Znanost se, kao autonomno područje kulture, odvaja od tada religiozno određenoga jedinstva života i djela i oslanja se na sebe samu (str. 34.).

Nastanak kapitalističkog sustava

Analogno ovim procesima do promjena dolazi i na gospodarskom planu, u Italiji već u 13. st. Gospodarski život je do tada bio vezan staleškim predodžbama i cehovskim propisima, a kanonska zabrana kamate onemogućavala je pretpostavku poduzetničke djelatnosti – kreditno poslovanje. Težnja prema dobiti postaje slobodna i dobiva smisao u samoj sebi. „Njezine granice leže još samo u jednom vrlo elastičnom ethosu te u propisima pravnoga sustava koji afirmira gospodarsko nadmetanje. Nastanak je to kapitalističkoga gospodarskog sustava u kojem svako smije posjedovati onolilko koliko uz poštivanje vrijedećih pravnih propisa uzmnogne steći. Neizmjeran je učinak toga sustava kako u proizvodnji, tako i u raspodjeli dobara. Imetak razbija naslijeđeno socijalno uređenje i otvara pristup staležima i službama koje su prije imali samo povlašteni. Gospodarstvo koje slijedi vlastite zakone razvija se kao još jedno u nizu autonomnih područja kulture“ (str. 34. – 35.).

Promjene, dakako, nisu zaobišle niti područje politike. U srednjem vijeku politika je bila uklopljena u cjelokupan red ćudoredno-religioznoga, u povezanost Carstva i Crkve kao dvaju oblika Božje vladavine. Njezino djelovanje bilo je podložno njihovu vrednovanju, a ako se događala nepravda, ona se događala uz nečistu savjest. Nastupom promjena političko djelovanje sve se više javlja kao nešto što svoje norme ima isključivo u sebi samom. „Ono što ga određuje, ne samo praktično, već i načelno, svrhe su stjecanja moći, održavanja moći i upravljanja njome. Nepravda počinjenja u njihovoj službi više se ne događa uz nečistu savjest, već je praćena jednom začudnom sviješću o ‘dužnosti’. Macchiavelli je prvi koji izriče taj moralni karakter politike, a slijede ga svi ostali. Pascalov suvremenik Thomas Hobbes izgrađuje teoriju države koja ovu čini apsolutnim gospodarom i sucem ljudskoga života koji, pak, sa svoje strane biva shvaćen kao borba svih protiv sviju. Praktične osnove ovih misli beskrajni su ratovi koji se posvuda vode među novonastalim zemaljskim vladavinama iz kojih postupno proizlaze moderne nacionalne države“ (str. 35. – 36.).

Čovjek sam sebi postaje važan

Čovjek novoga doba sve neistraženo doživljava kao nešto primamljivo. Ono ga draži da ga istraži. On počinje otkrivati i osvajati nova područja, osjećajući mogućnost da izađe u beskrajan svijet i postane njegovim gospodarom (str. 38. – 39.). Čovjek, međutim, istodobno gubi svoje stalno i objektivno uporište što ga je njegova egzistencija imala u staroj slici svijeta, a stječe osjećaj prepuštenosti, pa čak i ugroženosti. „Strah srednjovjekovnoga čovjeka morao je biti povezan s pritiskom svjetske konačnosti što se suprotstavljao porivu ka širenju duše, koji se umirivao u onom transcedentnom svijetu kojem bijaše uvijek iznova okrenut. Novovjeki strah nastaje, međutim, u znatnoj mjeri iz svijesti o gubitku kako simboličkoga uporišta, tako i neposredno uvjerljive zaštićenosti…“ (str. 39. – 40.).

Za srednji vijek, priroda je bila Božja tvorba, a antika neka vrste prethodnice Objave; za novi vijek obje uvelike postaju sredstva da se postojanje odvoji od Objave te se ona pokaže kao nestvarna, pa čak i životu neprijateljska (str. 43.).

Na izmaku srednjega vijeka, prije svega u renesansi, budi se „novi doživljaj jastva. Čovjek sam sebi postaje važan, Ja, prije svega ono neobično, genijalno, postaje mjerilom za vrijednosti života“ (str. 43.).

Srednji vijek stvorio je prekrasne stvari i ozbiljio savršene poretke ljudskoga suživota, „kulturu prvoga reda. Sve to, međutim, shvaćalo se kao služenje Bogu stvoritelju. U renesansi djelo i djelatnik zadobivaju novo značenje. Smisao koji je prije pripadao djelu Božjem, sada prisvajaju oni. Svijet prestaje biti stvorenje i postaje ‘prirodom’, ljudsko djelo više nije služba određena poslušnošću Bogu, već ‘stvaranje’; čovjek, ranije štovatelj i sluga, postaje ‘stvaratelj’“. Gledajući svijet kao ‘prirodu’, čovjek ga stavlja u sebe samoga; shvaćajući sebe kao ‘osobnost’, on postaje gospodarom vlastite egzistencije; u volji za ‘kulturom’ on počinje izgrađivati postojanje kao svoje djelo. Nastanak ovakvih postavki poklapa se sa zasnivanjem novovjeke znanosti. Iz nje proizlazi tehnika, pojam onoga načina postupanja kroz koji čovjek postaje sposoban da svoje ciljeve postavlja prema vlastitoj volji. Znanost, politika, gospodarstvo, umjetnost, pedagogija sve se svjesnije odvajaju od spona vjere, ali i od jedne sveobvezujuće etike te razvijaju autonomno polazeći od vlastite naravi“ (str. 45. – 46.).

Tijekom više od jednog tisućljeća kršćansko je crkveno učenje bilo mjerilo za istinu i neistinu, pravilnost i nepravilnost. S rasapom srednjeg vijeka – primjećuje Guardini – „javlja se jedan posve svjetovni red vrijednosti. Nastanak je to jednoga novog, naspram kršćanske Objave neprijateljskoga ili bar indiferentnog držanja, koje uvelike određuje kulturni razvoj“ (str. 47.). „Objava i vjera prije su bili jednostavno temelj i ozračje postojanja; sada one moraju dokazati svoje pretenzije na istinitost. Ali i tamo gdje ostaje postojana, vjera gubi svoju mirnu samorazumljivost. Ona se napinje, naglašava i osjeća da nije više unutar jednoga svijeta koji joj pripada, već unutar tuđega, čak neprijateljskog svijeta“ (str. 48.)

Novi vijek se trudi čovjeka duhovno maknuti iz središta bitka

Srednji vijek gledao je na čovjeka s dva motrišta. S jedne strane, on je bio Božje stvorenje, podređeno Njemu i potpuno predan u Njegove ruke. S druge strane, on je nosio u sebi sliku Božju i prema Bogu je bio usmjeren, određen za vječni život. Apsolutno manji no Bog, ali definitivno veći od ostalih stvorova. Ovaj položaj u bitku nalazio je svoj izraz u mjestu što ga je čovjek imao u sustavu svijeta. Odasvuda je bio izložen Božjem pogledu, ali je i na svakom planu vršio duhovnu vladavinu nad svijetom. Promjena slike svijeta postavila je to mjesto u pitanje. Čovjek je sve više dospijevao u slučajno, u „bilogdje“. Novi vijek se trudi da čovjeka „i duhovno makne iz središta bitka. Za novi vijek čovjek više nije odasvuda izložen oku Boga koji obujmljuje svijet, nego je autonoman, odrješenih ruku i vlastita koraka – on više nije središte stvaranja, već postoje bilo koji dio svijeta. S jedne strane, novovjeko shvaćanje uzdiže čovjeka nauštrb Boga, protiv Boga; s druge strane, on posjeduje herostratsku želju da od njega napravi dio prirode, koji se načelno ne razlikuje od biljke i životinje. Jedno i drugo spada zajedno i stoji u tijesnoj vezi s mijenom slike svijeta“ (str. 49. – 50.).

Novovjeki čovjek „nema volje da bude vlastit u svome liku i izvoran u načinu vođenja života, pa čak ni da sebi stvori okolinu koja bi mu odgovarala posve i po mogućnosti u svemu. On, štoviše, prihvaća upotrebne predmete i oblike života, kakve mu nameću racionalno planiranje i normirani strojni proizvodi, i to u globalu s osjećajem da je tako razumno i pravo. Baš kao što uopće ne osjeća želje da živi iz vlastite inicijative. Sloboda vanjskoga i unutarnjeg kretanja za njega kao da nema izvorno doživljene vrijednosti. Štoviše, on se samorazumljivo uklapa u organizaciju koja je, pak, oblik mase i poslušan je programu kao naputku kako ‘čovjek bez osobnosti’ biva usmjeravan. Instinkt ove ljudske strukture upravo teži da ne istupa kao vlastit, već da ostane anoniman – gotovo kao da vlastitost čini osnovni oblik sve nepravde i početak sve opasnosti“ (str. 62.).

Guardini upozorava kako sve više nestaje osjećaj vlastitosti i vlastite sfere čovjeka, koji je ranije bio temeljem svega socijalnog ponašanja. Sve samorazumljivije, ljudi se tretiraju kao objekti, od bezbroja načina statističko-službenoga ‘zahvaćanja’, sve do nezamislivih nasilništava prema pojedinicima, skupinama, pa i čitavim narodima. I to ne samo u bijedi i paroksizmima rata, već kao normalan oblik vladanja i upravljanja“ (str. 62.).

Dok se je u ranijim razdobljima polje čovjekovanja djelovanja poklapalo s poljem njegova doživljavanja, sada polje čovjekova spoznavanja, htjenja i činidbe nadilazi, prvo u pojedinačnim slučajevima, potom sve češće, a naposlijetku uopće, područje njegove neposredne organizacije. „Čovjek sada intelektualno-znanstveno jednostavno znade više nego što osjetilno može vidjeti ili predočiti – pomislimo samo na redove veličina u astronomiji. U mogućnosti je planirati i provoditi učinke što ih jednostavno više ne može osjetilno zahvatiti pomislimo samo na fizikom otkrivene tehničke mogućnosti. Time se mijenja i njegov odnos prema prirodi. On gubi neposrednost, postaje neizravan, posredovan računom i napravama. On gubi zornost, postaje formalan i apstraktan. On gubi mogućnost da bude doživljen te postaje postvaren i tehnički. Time se, međutim, mijenja i odnos čovjeka spram njegova djela. I ono postaje uvelike apstratno, neizravno i postvareno. U velikoj mjeri on ga više ne može proživljavati, već samo još proračunavati i nadzirati. Iz toga proizlaze teška pitanja. Ta, čovjek jest ono što doživljava – a što je onda ako mu njegov čin sadržajno više ne može postati doživljajem?“ (str. 69. – 70.).

Kulturni ustroj u kojem nema mjesta za Boga ne može uspjeti

Kultura novoga vijeka – znanost, filozofija, odgoj, učenje od društvu, književnost pogrješno je prema autoru gledala na čovjeka, ne samo u pojedinostima, već u osnovi, te stoga i u cjelini. „Čovjek nije onakav kakvoga ga prikazuju pozitivizam i materijalizam. Za njih, on se ‘razvija’ iz životinjskog svijeta koji, pak, sa svoje strane, proizlazi iz nekakvih diferencijacija materije. Unatoč svim zajedničkim crtama, čovjek je ipak nešto bitno jedinstveno jer ga određuje duh koji se ne da izvesti ni iz čega materijalnog. Stoga sve što čovjek jest zadobiva poseban karakter koji se razlikuje od svega ostalog života. Čovjek nije ni onakav kakvim ga vidi idealizam. Ovaj, doduše, prihvaća duh, no izjednačuje ga s apsolutnim duhom, primjenjujući kategoriju evolucije na potonjega. Proces apsolutnoga duha tijek je svijeta, a čovjek je uključen u taj svijet. Tako za njega ne može biti slobode u pravom smislu riječi, stvarne odluke iz vlastitih pobuda. Stoga u pravom smislu riječi ne može biti ni povijesti i čovjek gubi svoj bitni prostor postojanja. To, međutim, nije točno. Čovjek jest konačno biće, ali i prava osoba neukidiva u svojoj samostalnosti, nepotiskiva u svome dostojanstvu i nezamjenjiva u svojoj odgovornosti. A povijest se ne odvija tako kako bi propisivala logika nekoga svjetskog bića, već kako je čovjek u svojoj slobodi određuje. Čovjek, međutim, nije ni onakav kakvim ga vidi egzistencijalizam. Prema njemu, čovjek nema ništa prije sebe, ni biti ni norme. On je apsolutno slobodan i određuje se sam, ne samo u djelovanju, već i u bitku. Bačen gdje nema ni mjesta ni reda, on posjeduje samo sebe i ništa više, a njegov je život radikalna vlastita sudbina. Ni to nije istina. Za njega postoji bit koja čini da čovjek može reći: ja sam sam sada i ovdje i nalazim se u ovoj određenoj svezi stvari. Postoji okolni svijet, svemir kao i okolina, koji ugrožavaju, ali i nose“ (str. 78. – 79.).

Novovjeki čovjek smatra da je svako povećanje moći jednostavno „napredak“; povećanje sigurnosti, koristi, dobrobiti, životne snage i zasićenja vrijednosti. Guardini upućuje kritiku takvome gledištu, te ističe kako je moć nešto iznimno višeznačno: „… ona može prouzrokovati i dobro i zlo, može izgrađivati i rušiti. Kakva će stvarno biti, to ovisi u ćudi koja njome vlada i svrsi u koju se koristi. Pri točnijoj provjeri, međutim, pokazuje se da tijekom novoga vijeka moć nad postojećim, nad stvarima i ljudima, narasta u nevjerojatnoj mjeri, ali i da ozbiljnost odgovornosti, jasnoća savjesti te snaga karaktera nikako ne idu ukorak s tim porastom. Pokazuje se da moderni čovjek ne biva odgajan za pravilnu uporabu moći, štoviše, da uvelike nedostaje i sam svijest o problemu ili se ona pak ograničava samo na određene izvanjske opasnosti, kakve su postavlje vidljive u ratu, a iščitavamo ih iz publicistike. To znači da mogućnost čovjekove pogrešne uporabe moći neprestano raste. Kako još uvijek ne postoji stvaran i djelotvoran ethos upotrebe moći, sve je veća težnja da se na tu upotrebu gleda kao na prirodni proces uza koji ne postoje nikakve norme slobode, već samo navodne nužnosti koje proizlaze iz koristi i sigurnosti“ (str. 81.).

Za nadolazeću kulturu, Guardini ne zna oznake „jer, govoriti o jednoj ne-kulturnoj kulturi, bilo bi, doduše, u ovom smislu ispravno, ali odveć u zraku, a da bi se moglo koristiti“ (str. 86.). No, on je siguran da „kulturni ustroj u kojem nema mjesta za Boga, ne može uspjeti i to iz jednostavnoga razloga što Bog jest“ (str. 76.). Čovjek stoga mora naučiti da putem svladavanja i odricanja postane vlastitim gospodarom, a time i gospodarom vlastite moći (str. 91.).

Kako to izgleda kad se čovjek odvoji od Objave

Novovjeki čovjek ne gubi samo vjeru u kršćansku Objavu, već doživljava i „slabljenje svoje prirodne religiozne sklonosti tako da na svijet sve više gleda kao na profanu zbiljnost“ (str. 95.). Bez religioznog elementa život, međutim, postaje „poput motora kojem je nestalo ulja. Pregrijava se. Svako malo nešto izgara. Dijelovi koji bi trebali točno odgovarati jedan drugome svuda se međusobno ometaju. Gube se središte i veze. Postojanje se dezorganizira. Tada dolazi do onoga kratkog spoja koji se već trideset godina javlja u sve većoj mjeri. Dolazi do nasilja. Na taj način zbunjenost sebi traži izlaz. Kada se ljudi više ne osjećaju iznutra vezanima, organizira ih se izvana, a kako bi organizacija funkcionirala, država iza nje postavlja prisilu. Može li se, međutim, trajno egzistirati pod prisilom?“ – pita se autor (str. 98.).

Zanimljivo, govoreći o gubitku vjere u kršćansku objavu, Guardini piše kako je „dobro što se razotkriva ona nečasnost jer će se pokazati kako to u zbiljnosti izgleda kada se čovjek odvoji od Objave i prestane uživati njene plodove“ (str. 102.). Zar danas, nešto manje od sedamdesetak godina od publiciranja ove knjige, ne kušamo otrovne plodove gubitka vjere u Objavu?

Ozračje kršćanske kulture i potpora tradicije sve će više gubiti na snazi, usamljenost u vjeri će biti strašna, a ljubavi će nestati iz sveopćega svjetskog držanja, Guardinijeva ja anticipacija nadolazećih vremena kojoj uporište pronalazi u eshatološkim tekstovima. To je jedna od onih sablazni za koju se kaže da će zavesti, „kad bi bilo moguće, i same izabranike“ (M, 24, 24). U takvim vremenima kršćanska vjera morat će zadobiti novu odlučnost, a kršćansko držanje bit će primorano imati karakter povjerenja i hrabrosti. Riječ je o posljednjim vremenima. Danas, sedamdesetak godina nakon objave knjige „Konac novoga vijeka“ posljedice gubitka vjere u Objavu i odricanja od krćanskih načela života doživljavaju svoju kulminaciju, a protudekalog predstavlja bitno obilježje političko-društvenih sustava Zapada. U razumijevanju takvog stanja Guardini nam može biti od velike koristi i zato knjigu „Konac novoga vijeka“ treba čitati i danas.

Davor Dijanović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Kruh je dobar i tri dana

Objavljeno

na

Objavio

isječak/HRT

Nema toga kome nije
Ovih dana dosta svega
I ko može sada reći
Ne bojim se ja ničega

Svud muk vlada i tišina
Kao da je život stao
Bog nas dragi opominje
Zadatak nam težak dao

Sad nam dućan rijetko treba
Nikom nije do birtije
Kruh je dobar i tri dana
Sad se voda samo pije

Dva mjeseca da je nama
Rekao to neko prije
Mi bi rekli nema šanse
To moguće izvesti nije

Moramo se obratiti
Svi moliti i postiti
Jer da znamo od ovoga
Može još i gore biti

Da sve ovo prebrodimo
Božja nam pomoć treba
I ona će ako Bog da
Brzo stići na nas s neba

Autor: Ivan Čuljak, Rovišće

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari