Pratite nas

Pregled

DEKONSTRUKCIJA BRAKA I OBITELJI

Objavljeno

na

U otvorenom društvu, tolerancija prema raznim životnim stilovima među odraslim ljudima mora biti nešto, što je samo po sebi razumljivo. No, već odavno više nije riječ o toleranciji, nego o dokidanju veze između braka i obitelji. Način na koji društvo danas vrednuje homoseksualnost treba gledati u kontekstu društvenih i društvenopolitičkih tendencija dekonstrukcije i posve novog definiranja braka i obitelji, kao i dekonstrukcije i rekonstrukcije spolova i naraštaja.

 DEKONSTRUKCIJA SPOLOVA

Posljednjih se godina sve manje govorilo o muškarcu i ženi kao temeljnoj antropološkoj stvarnosti, a sve više o heteroseksualnom i homoseksualnom identitetu, koji bi trebali ravnopravno stajati jedan pored drugoga. No i to je u međuvremenu zastarjelo. Na sveučilištima već odavno postoje ne samo „homoseksualne i lezbijske studije“ nego i „queer studije“. „Queer teorije“ poriču postojanje dvaju spolova[i]. Po njima, umjesto muškog i ženskog spola koji su upućeni jedan na drugoga, postoje raznorazni ravnopravni rodovi: heteroseksualni, homoseksualni, biseksualni, transseksualni, transrodni, interseksualni, crossdresseri (osobe koje nose odjeću suprotnog spola) i drugi.

Na sveučilištu u Hamburgu još od 1999. drže se predavanja o „queer studijama“. Cilj predavanja je „ponuditi alternativu heteronormativnosti“. Izraz „queer“ karakterizira se ovako: „Kao izraz političke borbe, queer se suprotstavlja heteronormativnosti, podjeli na dva spola i patrijarhalnim strukturama“. Istovremeno, novi rodovi ne bi smjeli biti nikakve krute „ladice“. Dalje se kaže da nije riječ samo o destabiliziranju „društvenog sustava koji ljude dijeli na dva spola“, nego o „stvaranju nejasnoće po pitanju spola i spolnosti“. Traži se da se u okviru „umnažanja spolova“ u pravnim dokumentima (na pr. U osobnoj iskaznici) posve odustane od kategorije zvane spol.

S obzirom na zakon o transseksualnim osobama, vodeći su seksolozi predložili Saveznoj vladi da osobama, koje se osjećaju transseksualno, omogući promjenu osobnih podataka (u osobnoj iskaznici na pr. umjesto „muško“ sada „žensko“) neovisno o tome je li obavljen operativni zahvat promjene spola. Za promjenu osobnih podataka, pored stručnog mišljenja terapeuta, trebalo bi biti dovoljno da osoba koja se osjeća transseksualno izjavi da se njezina „doživljena spolna pripadnost“ ne podudara s njezinim biološkim spolom[ii].

Na razini EU, najvažniji lobi homoseksualnog pokreta je Međunarodna gay i lezbijska udruga ILGA (International Lesbian and Gay Association). Ta udruga već odavno traži posvemašnje pravno i financijsko izjednačavanje homoseksualnih, biseksualnih, transseksualnih i heteroseksualnih oblika života. Mnogi od njezinih zahtjeva već su ispunjeni. Uspjelo joj je u Europsku povelju o temeljnim pravima uvesti „zabranu diskriminacije“ temeljem „spolne orijentacije“. To je doista šokantno, budući da je UN 1994. ILGI odbio dati status „nevladine organizacije“ (NGO), jer su među udrugama koje okuplja bile i tri pedofilske skupine, koje su bile isključene tek pod pritiskom UN-a[iii]. U ILGI su u Njemačkoj sve do 1997. bili i pedofili.

 DEKONSTRUKCIJA SPOLOVA NE UZMIČE NI PRED DJECOM

U mladosti, spolna orijentacija u mnogim slučajevima još nije definitivno određena. Znanstvenici smatraju da se spolna orijentacija stječe preko složenog razvojnog procesa u kojem su u igri mnogi čimbenici, i da ta spolna orijentacija ni u kom slučaju nije nepromjenjiva. Jedno ispitivanje u SAD među više od 34.000 učenika došlo je do zaključka da kod dvanaestogodišnjaka 25,9 % mladih još nije sigurno u svoju spolnost i spolnu orijentaciju[iv]. Reprezentativna proučavanja u SAD pokazuju da među odraslom populacijom 2,8% muškaraca i 1,4% žena sebe smatraju homoseksualnima[v]. Proučavanje provedeno u Njemačkoj 2001. pokazuje da se samo 1,3% muškaraca i 0,6% žena smatra homoseksualnima[vi]. Zato se postavlja pitanje: koji životni stil nudimo mladima kao primjer?

Iako za to ne postoje nikakvi dokazi, u javnosti se – čak i u vrtićima i školama – sve više govori da je spolna orijentacija nešto definitivno, nepromjenjivo, i da su sve spolne orijentacije jednako vrijedne.

Mjesna vlada u pokrajini Schleswig-Holstein napravila je popis knjiga za djecu i mlade, u kojima se djeci već od treće godine života homoseksualni način života nudi kao primjer. Te knjige se mogu besplatno posuđivati u vrtićima i školama. Vrtićke knjige kao na pr. „Tatin prijatelj“, u kojima se homoseksualni život stavlja rame uz rame s heteroseksualnim brakom i prikazuje kao model, sve se više šire[vii]. U brošuri za mlade iste pokrajine naglašava se jednakovrijednost homoseksualnih, biseksualnih, transseksualnih i heteroseksualnih načina života.

GLEE projekt koji sufinancira EU organizira seminare u kojima odgajatelje i učitelje poučava kako djeci prenijeti jednakovrijednost muško-ženskih odnosa i muških odnosno ženskih homoseksualnih odnosa. „Heteroseksističko“ se odbija kao diskriminirajuće. „Heteroseksizam“ je po GLEE projektu sve što daje prednost heteroseksualnom odnosu, odnosno heteroseksualnom braku u odnosu na druge seksualne odnose.

Ministarstvo za žene, mlade, obitelj i zdravlje pokrajine Nordrhein-Westfalen razvilo je u suradnji s jednom homoseksualnom skupinom seksualno-pedagoški projekt za škole, koji ima za cilj prikazati homoseksualni način života kao nešto primjerno, nešto za čim treba težiti.

Ni na jednom se mjestu ne priznaje da je dokazano da muškarci i žene, ako to žele, svoju homoseksualnu sklonost mogu smanjiti i u mnogim slučajevima pretvoriti u heteroseksualnu[viii]. Prešućuje se da „homoseksualni identitet“ nije prirođen, da je promjena često moguća i da mladi mogu odlučiti kako će postupati sa svojim homoseksualnim osjećajima.

„Osjećaj da sam drugačiji“ i homoerotske sklonosti tumače se jednostrano kao znak homoseksualnog ili lezbijskog identiteta. Znanost je dokazala da postoje i drugačiji načini tumačenja tih osjećaja, oni koji budućnost ostavljaju otvorenom i daju šansu za daljnji heteroseksualni razvitak[ix].

U brošurama se ne obrađuje ni pitanje brojnih novih istraživanja o izričito povećanoj razini psihičkih bolesti među homoseksualnim muškarcima i ženama u usporedbi s heteroseksualnima. Nedovoljno se upozorava na mnogo veću i rastuću razinu spolno prenosivih bolesti među muškarcima, koji su aktivno homo- ili biseksualni[x].

Može se pozdraviti dobra namjera bezuvjetnog prihvaćanja mladih „koji se osjećaju drugačije“ i imaju homoerotske sklonosti. Pa ipak: Jedna je stvar prihvatiti osobu, a posve druga odobravati homoseksualno ili biseksualno ponašanje. I još nešto: Ne podučava se samo tolerancija raznih životnih stilova, nego se promiče ravnodušnost prema svim seksualnim životnim stilovima.

Mladima, od kojih mnogi osjećaju određenu nesigurnost s obzirom na svoj spolni identitet ili se boje susreta s drugim spolom, od djetinjstva se u glavu usađuje neka nova „zemljopisna karta“: Poželjan primjer više nije brak između muškarca i žene i s njim povezana obitelj, nego i drugi oblici seksualnih veza. Ta nova „zemljopisna karta“ može osjetno utjecati na daljnji heteroseksualni razvitak mladih ili ga čak posve blokirati. Ona može u sljedećem naraštaju samo povećati poteškoće s identitetom i samo otežati nalaženje identiteta.

 ODVAJANJE OBITELJI OD BRAKA

Ako strateški promatramo cijeli razvitak, vidimo da se najprije razdvojilo brak od obitelji, da bi se na kraju obitelj i brak počelo promatrati kao dva posve odvojena fenomena. Samo je tako bilo moguće doći do toga, da se danas govori o „homo-braku“. Novi zakon koji je donijela njemačka Savezna vlada ne zove se doduše „zakon o braku“ nego „zakon o životnom partnerstvu“, ali hamburška stručnjakinja za obiteljska pitanja Eva Marie von Münch nije jedina koja je uvjerena da su u tom zakonu homoseksualni političari dobro pazili na to, da točku po točku oponašaju bračni zakon[xi]. I vodeći pravni stručnjaci u Njemačkoj uvjereni su da se taj zakon u skoro svim točkama oslanja na zakon o braku[xii]. Činjenica da brak pretpostavlja zajednicu muškarca i žene sve se više smatra „zabranom braka za homoseksualce“ i „diskriminacijom homoseksualaca“. Osporava se činjenica da u temeljnu strukturu braka spada različitost spolova kao antropološka (a ne samo sociološka) stvarnost. Naš zakon zasada još uvijek nudi kao jedini primjer brak između muškarca i žene, ali zahtjevi su sve brojniji. Kaže se: „Danas ljudi žive kao hetero-, homo- ili biseksualci, kao par, u skupini ili kao samci… Država se mora u pravnom i financijskom smislu jednako odnositi prema svim oblicima zajedničkog života odraslih ljudi“.

Zasada se vrhuncem politike dekonstrukcije braka i obitelji može smatrati jedan napadaj stranke Savez 90/Zeleni u pokrajini Schleswig-Holstein. Tamo je u ožujku 2002. proveden jedan virtualan stranački sabor i iznesen zahtjev da se promijeni članak 6.1 Ustava. On glasi: „Brak i obitelj su predmet posebne brige državnih organa“. Time bi se odvojilo brak od obitelji i posljedica bi se odrazile na začeće novoga života iz veze između muškarca i žene. Tu se na dosada nečuven način majčinstvo i očinstvo stavlja pod znak pitanja.

 IZDVAJANJE ZAČEĆA NOVOGA ŽIVOTA IZ SUSRETA DVAJU SPOLOVA

Reproduktivna medicina, homoseksualne i lezbijske skupine i drugi zalažu se za banke sperme, za slobodan pristup bankama sperme od strane homoseksualnih parova, za doniranje jajnih stanica i nošenje djeteta za treću osobu.

Udruga lezbijki i homoseksualaca Njemačke u svojoj novoj „Obiteljskoj knjizi“ kaže: „Lezbijski ili homoseksualni parovi s djecom imaju pravo na puno priznanje kao obitelj. Mora prestati diskriminacija lezbijskih i homoseksualnih obitelji. Oni moraju imati jednaka prava u pitanjima poreza i socijalnih prava… U Njemačkoj, žene koje nisu u braku nemaju pristupa bankama sperme. To je diskriminacija. Pravo na osnivanje obitelji mora vrijediti za sve“.

U brošuri pod naslovom „Obitelji duginih boja – kada su roditelji lezbijke, homoseksualci, bi- ili transseksualci“, koju je 2001. izdao berlinski senat, uprava senata traži ista prava za lezbijske, homoseksualne, bi- ili transseksualne roditelje[xiii]. U brošuri piše: „Zajedničko pravo na usvajanje je mjerilo ravnopravnosti lezbijki i homoseksualaca…“

Berlinski senat je još 1996. dao pozitivne preporuke za odrastanje djece kod homoseksualnih parova. Da bi dokazao navodnu ne-štetnost odrastanja djece u homoseksualnim parovima, senat ukazuje na razna istraživanja. Nijedno od tih istraživanja ne uspijeva dokazati da to nije štetno, a prešućuju se ona istraživanja koja ukazuju na negativne posljedice po djecu koja odrastaju u homoseksualnim kućanstvima[xiv]. Ne spominju se ni brojna istraživanja koja dokazuju da je odrastanja bez oca, na primjer, vrlo štetno po djecu[xv].

U državi Colorado u SAD jedan je sud čak presudio da u rodnom listu djeteta, koje odrasta s dvije lezbijke, imena obiju „majki“ smiju biti uvedena kao „roditelji“.

Daleko od očiju javnosti, danas se provodi reinterpretacija jezika. Društvo koje kaže da je brak nešto što nije brak i obitelj nešto što ne može biti obitelj, djecu opterećuje dodatnim teretom i oduzima im pravo na vlastite korijene i na oca i majku.

Pod izlikom da se želi graditi obitelj zapravo se uništava obitelj i rodoslovno stablo[xvi].

 DEKONSTRUKCIJA NARAŠTAJA

Jedno opširno istraživanje u SAD tvrdi da su djeca koja žive s homoseksualnim roditeljima mnogo više od druge djece izložena opasnosti od spolnog uznemirivanja unutar obitelji[xvii]. To istraživanje doduše nije reprezentativno, ali se njegove tvrdnje ne mogu samo tako zanemariti, napose zato što neki predstavnici ravnopravnosti raznih seksualnih orijentacija iz te ravnopravnosti posve svjesno ne isključuju ni pedofiliju. Dr. Helmut Graupner, vodeći predstavnik austrijskog homoseksualnog pokreta, pred Europskim sudom za ljudska prava bori se za to, da u Austriji granična dob za homoseksualne odnose između odraslih i dječaka bude spuštena na 14 godina. U jednom međunarodno priznatom časopisu, Graupner ne traži samo da seks s dječacima od 14 godina naviše mora biti homoseksualno pravo, nego čak i to, da u određenim slučajevima seks s djecom mlađom od 14 godina ne bude kažnjiv[xviii].

Volker Beck iz stranke Bündnis 90/Die Grünen već je 1988. izjavio: „Samo mobilizacija homoseksualnog pokreta za pravno posve neproblematično izjednačavanja homo- i heteroseksualnosti… moći će spriječiti cementiranje seksualno represivne klime. To je preduvjet da bi se jednoga dana mogla započeti borba za barem djelomičnu dekriminalizaciju pedofilske seksualnosti“[xix]. Danas smo suočeni s činjenicom da se uništava ne samo pripadnost nekom spolu, nego i razlika među naraštajima, a time i nužno potreban zaštićeni prostor za djecu.

SAVEZ ZA BRAK I OBITELJ

Imamo li još dovoljno hrabrosti i uvjerenja da bismo našoj djeci i mladima predočili muškost i ženskost, muškarca i ženu kao komplementarne, upućene jedne na druge i međusobno povezane, kao dvojaku strukturu čovjeka koja izgrađuje budućnost i koja u okviru braka nalazi svoj vidljivi izraz?

Kako može uspjeti tako nužno potreban mir među spolovima i naraštajima ako razdiremo brak i obitelj? Kako mir može uspjeti ako ga djeca više ne doživljavaju između oca i majke u svakodnevnom životu? Uspio on ili ne uspio – to će obilježiti svjetonazor naše djece.

U cijeloj povijesti čovječanstva, u svim kulturama i svim religijama, pod pojmom braka podrazumijevalo se samo i isključivo vezu između muškarca i žene, koji su otvoreni za rađanje djece.

Ako je danas „brak“ svuda gdje heteroseksualni ili homoseksualni par živi zajedno i ako je „obitelj“ svuda gdje odrasli žive zajedno s djecom, uzdrman je jedan bitan stup temeljnog uređenja države. Ukidanje razlike među spolovima i spolna napetost između muškarca i žene kao i poricanje rodoslovlja i razlike među naraštajima znači odbacivanje jednog temeljnog antropološkog konsenzusa i u krajnjoj liniji uništavanje kulture.

Trebamo jedan novi „Savez za brak“ – zbog naraštaja koji dolazi.

Lidija Paris

[divider]


[i] Heidel, U. et al., Jenseits der Geschlechtergrenzen – Sexualitäten, Identitäten und Körper in Perspektiven von Queer Studies, Hamburg 2001.

[ii] Becker, S. et al., Stellungnahme zur Anfrage des Bundesministeriums des Innern vom 11. Dezember 2000 zur Revision des Transsexuellengesetzes, in: Zeitschrift für Sexualforschung, Heft 3, 14. Jhrg, 2001, S. 258-268.

[iii] CultureFacts 7. 2. 2002, Hrsg. FRC, Washington D.C. www.frc.org

[iv] Remafedi, G. et al, Demography of Sexual Orientation in Adolescents, in: Pediatrics, vol. 89, no. 4, 1992, S. 714-721.

[v] Robert T. Michael, John H. Gagnon, Edward O. Lauman, Gina Kolata: “Sex in America: A definitive Survey”, NY Warner Books, New York 1994.

[vi] Eurogay-Emnid Studie 2001, Schwules Leben in Deutschland

[vii] Willhoite, Michael: “Papas Freund”, Berlin 1994.

[viii] Siehe Spitzer, R., “Neue Studie zur Veränderbarkeit einer homosexuellen Orientierung”, in: “Bulletin”, Jg. 1. Nr. 2. Herbst 2001, Deutsches Institut für Jugend und Gesellschaft, www.dijg.de.

[ix] Nicolosi, J., Homosexualität muss kein Schicksal sein, Neukirchen Vluyn 1995.

[x] Dannecker, M., Erosion der HIV-Prävention? In: Zeitschrift für Sexualforschung, 15. Jhrg., Heft 1, 2002, S. 58-64. Marcus, U., Zunahme von sexuellem Risikoverhalten und sexuell übertragbaren Infektionen bei homosexuellen Männern, in: Bundesgesundheitsbl.- Gesundheitsforschung-Gesundheitsschutz 2002, 45:40-46. Sowie aktuell: “Der harte Schanker kehrt nach Paris zurück”, Frankfurter Rundschau 17.5.2002: Die Zahl der Syphilis-Fälle hat sich innerhalb eines Jahres vervierfacht. 90% der Betroffenen in Paris sind homosexuell aktive Männer.

[xi] Mit heißer Nadel – Die Hamburger Familienrechtsexpertin Eva Marie von Münch über die Verfassungsklage der Länder Bayern und Sachsen gegen die Homo- Ehe”, DER SPIEGEL 28/2001, S. 40.

[xii] Braun, J., Ehe und Familie am Scheideweg, Eine Kritik des sogenannten Lebenspartnerschaftsgesetzes, Regensburg 2002.

[xiii] “Regenbogenfamilien – Wenn Eltern lesbisch, schwul, bi- oder transsexuell sind”, Hrsg. Senatsverwaltung für Arbeit, Soziales und Frauen, Berlin 2001.

[xiv] Vonholdt, C. R., Homosexuelle Elternschaft hat keine Zukunft, in: Bulletin, Jhrg. 1, Heft. 1, 2001, Deutsches Institut für Jugend und Gesellschaft.

[xv] Franz, M. et al.: “Wenn der Vater fehlt. Epidemiologische Befunde zur Bedeutung früher Abwesenheit des Vaters für die psychische Gesundheit im späteren Leben”, Zsch. Psychosom. Med. 45, 1999, S. 260-278.

[xvi] Amendt, G., Die Bedeutung der Familie – wie sie begründen?, www.igg.uni-bremen.de.

[xvii] Cameron, P. et al., Homosexual Parents, in: Adolescence, vol.31, no. 124, 1996, S. 757-776.

[xviii] Graupner, H., Love versus Abuse: Crossgenerational Sexual Relations of Minors: A Gay Rights Issue?, in: Journal of Homosexuality, vol.37, no. 4, 1999, S. 203- 215.

[xix] Beck, V., Das Strafrecht ändern?, in A. Leopardi: “Der pädosexuelle Komplex”

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

ICTY danas izriče presudu srebreničkom krvniku Ratku Mladiću

Objavljeno

na

Objavio

Ratni zapovjednik vojske bosanskih Srba Ratko Mladić, osoba čije je ime postalo sinonimom za najteže ratne zločine počinjene na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, konačno će se danas suočiti s pravdom na koju se čeka više od dva desetljeća.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) izreći će iza 10 sati prvostupanjsku presudu Mladiću (75) koji je optužen za ratne zločine počinjene u vrijeme kada je obnašao dužnost zapovjednika Vojske Republike Srpske (VRS).

Mladić je u Haagu optužen za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja u Bosni i Hercegovini od svibnja 1992. do pred kraj 1995. godine. U završnoj riječi tužiteljstva u prosincu 2016. godine za njega je zatražena kazna doživotnog zatvora dok je obrana predložila da ga se oslobodi svih optužbi.

Prvu optužnicu protiv njega haaško je tužiteljstvo podignulo još 25. srpnja 1995. godine i nakon toga je triput širilo i mijenjalo zbog potrebe da se suđenje provede što učinkovitije pa su u njoj zadržani samo najteži ratni zločini

Mladić je godinama nakon podizanja prve optužnice bio neuhvatljiv, baš kao i njegov politički “šef” Radovan Karadžić, unatoč činjenici da su bili na vrhu popisa najtraženijih osoba, “rame uz rame” s Osamom Bin Ladenom.

Mladić se najprije skrivao na teritoriju BiH, a omiljeno boravište bio mu je podzemi bunker građen kao atomsko sklonište za vojni i politički vrh bivše SFRJ kod mjesta Han-Pijesak na Romaniji.

No suočen s jasnim nastojanjima pripadnika NATO-a da ga pronađu i uhite pobjegao je u Srbiju pod okrilje režima Slobodana Miloševića.

Ja sam onaj kojeg tražite

Preživio je i i Miloševićevo svrgnuće s vlasti 2000. godine pa se pod okolnostima koje još nisu u cijelosti razjašnjene, zahvaljujući mreži pomagača ali i potpori što su mu je otvoreno ili prikriveno još godinama nakon toga pružale vlasti u Beogradu, skrivao sve do 2011. godine.

Srbijanska policija pronašla ga je u selu Lazarevu kod Zrenjanina 26. svibnja te godine gdje se skrivao pod lažnim imenom Milorad Komadić.

“Našli ste onog koga tražite. Ja sam Ratko Mladić”, kazao je policajcima bjegunac koji je tad imao izgled oronulog starca no ipak je kod sebe navodno imao dva pištolja iako ih nije pokušao koristiti

Srbijanske su vlasti Mladića ICTY-u izručile 31. svibnja 2011. godine, a dokazni postupak u Den Haagu počeo je godinu dana kasnije i trajao je do kolovoza 2016. godine. Svoje iskaze tijekom procesa dalo je 377 svjedoka obrane i optužbe. Sudsko vijeće u obzir je uzelo i pisane iskaze još 214 svjedoka.

Ključne točke optužnice temelje se na izravnom Mladićevom sudjelovanju u genocidu u Srebrenici u srpnju 1995. godine kada je ondje ubijeno osam tisuća bošnjačkih muškaraca i dječaka, odgovornosti za široku kampanju progona, deportacija, mučenja i ubojstava nesrpskog stanovništa tijekom 1992. godine u najmanje sedam općina u BiH, osnivanje logora “Omarska”, “Keratern”, “Manjača” i “Trnopolje” u kojima su mučeni i ubijani Bošnjaci i Hrvati, teroru nad civilima tijekom opsade Sarajeva od 1992. do 1995. godine te uzimanju za taoce pripadnika mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UNPROFOR) u svibnju i lipnju 1995. godine.

Optužnica protiv Mladića uz osobnu odgovornost sadrži i sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu na čijem je čelu bio Karadžić s ciljem uspostave države u kojoj bi Srbi imali prevlast i s čijeg bi teritorija trajno uklonili Bošnjake, Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo.

U optužnici su potanko opisani zločini poput ubojstva 144 osobe u mjestu Ključ, više od 200 zatočenika u zatvoru u Foči, ubojstvo 150 osoba u logoru Keratermu te 140 u logoru Sušici kod Vlasenice, kao i zatočenje tisuća Bošnjaka i Hrvata u logorima poput onoga na Manjači osmišljenim tako da dovedu do njihova fizičkog uništenja.

U točki koja se odnosi na genocid u Srebrenici, Mladiću su stavljena na teret masovna ubojstva više od tisuću zarobljenih Bošnjaka u selu Kravica te još tisuću kod škole u mjestu Orahovac. Tu je i opis “bezobzirnog uništavanja” privatne imovine i javnih dobara te spomenika kulture i sakralnih objekata.

U djelu optužnice koji se odnosi na teroriziranje Sarajeva tijekom opsade grada, spomenut je zločin na tržnici Markale iz veljače 1994. godine kada je ubijeno 66, a ranjeno više od 140 osoba.

Točno 10. svibnja 1992. godine Mladić je preuzeo dužnost zapovjednika Druge vojne oblasti tadašnje JNA, da bi samo dva dana kasnije i formalno postao zapovjednikom vojske bosanskih Srba. Ostat će zabilježeno kako je on u noći 28. svibnja izravno zapovjedio topnički napad na civilne ciljeve u Sarajevu.

“Tuci Velušiće (Velešiće – op.a.). tamo nema srpskog življa mnogo”, zapovjedio je Mladić radio vezom podređenom časniku zaduženom za bitnicu iz čijih se topova tada gađalo Sarajevo.

“Snage koje su sudjelovale u napadu na Sarajevo granatirale su i otvarale snajpersku vatru na civile dok su ovi obavljali svakodnevne aktivnosti. Ljudi su ranjavani i ubijani u vlastitim domovima. S obzirom da nije bilo plina, struje ili tekuće vode, ljudi su bili prisiljeni izlaziti iz svojih domova čime se povećavao rizik od smrti”, jedan je od navoda iz dijela optužnice koji se odnosi na troipolgodišnju opsadu Sarajeva tijekom koje je ubijeno više od deset tisuća građana, među kojima i 1600 djece.

Golemo zanimanje u BiH

Najavljeno izricanje presude Mladiću izazvalo je ogromno zanimanje u Bosni i Hercegovini, a gotovo sve bitnije televizijske i radijske postaje najavile su posebne programe za 22. studenoga, odnosno izravne prijenose iz Den Haaga.

U udrugama koje okupljaju članove obitelji ratnih žrtava vjeruju kako je za Mladića jedino moguća doživotna zatvorska kazna, ali neki pritom upozoravaju kako i takva kazna nije dovoljna s obzirom na težinu počijenjenih zločina.

“Toliko je zla počinjeno da nijedna zatvorska kazna nije dovoljna. Tim zločincima bolje je u zatvoru nego meni koja sam ostala potpuno sama”, kazala je lokalnim medijima Hatidža Mehmedović, predsjednica udruge Majke Srebrenice.

Među bosanskim Srbima i njihovim udrugama očekivanja su potpuno oprečna i svi očekuju kako će Mladić biti oslobođen.

Uvjeren u to je i Mladićev sin Darko koji tvrdi da krivnja njegova oca za ratne zločine na suđenju uopće nije dokazana.

“Bilo koja presuda osim oslobađajuće neće biti pravedna i za nas kao njegovu obitelj bit će potpuno neprihvatljiva. Sve pravne analize pokazuju da tužiteljstvo u Den Haagu nije uspjelo dokazati navode iz optužnice”, kazao je Darko Mladić za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN).

Bez optužnice za Škabrnju, osuđen za Kijevo

Iako je “najpoznatiji” po zločinima koji se vežu za njegovo ime u BiH, Ratko Mladić je svoj krvavi pohod počeo u Hrvatskoj, kao zapovjednik Kninskog korpusa JNA.

Njegove postrojbe napadale su Šibenik, Zadar, Vrliku, Kijevo i Škabrnju, u kojoj je 18. studenoga 1991., istoga dana kada je pao Vukovar, ubijeno 43 civila i 15 vojnika.

Kolonom sjećanja “Korak po korak”, u kojoj se okupilo više od 15.000 ljudi iz svih krajeva Hrvatske, u subotu je u Škabrnji obilježena 26. godišnjica tog masakra.

Marko Miljanić, ratni zapovjednik obrane Škabrnje, kazao je tim povodom za HTV da je “Ratko Mladić u Škabrnji ispekao zanat”. Haški sud, ali još niti hrvatsko pravosuđe, za to ga nisu optužili.

Mladić je, međutim, u Hrvatskoj ipak osuđen za dio svojih zločina.

Temeljem optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Šibeniku iz svibnja 1991. tadašnji Okružni sud u Šibeniku je u srpnju 1992. Mladića i još šest osoba osudio na zatvorsku kaznu od 20 godina. Na teret mu se stavljalo da je u kolovozu 1991. počinio zločine protiv civilnog stanovništva u Kijevu i Vrlici, od kolovoza do studenog iste godine napadao Sinj i okolicu, u rujnu 1991. Maljkovo, Potravlje, Šatrić i Dabar te područje Šibenika u rujnu 1991.

U prosincu 1995. županijsko državno odvjetništvo Mladića i još tri također odbjegle osobe optužilo je da su 1991. isplanirali i u siječnju 1993. organizirali rušenje brane i hidroelektrane Peruča, s ciljem potpunog potapanja civilnih i gospodarskih objekata te time ugrožavanja nastanjenih stanovnika nizvodno brane i rijeke Cetine u Sinju, Trilju i Omišu. (Hina)

facebook komentari

Nastavi čitati

Pregled

Željka Markić: Radnici, osim što su prisiljeni raditi nedjeljom, praktički uopće za to nisu plaćeni

Objavljeno

na

Objavio

Prošlotjednim skupom Hrvatskog saveza za nedjelju ponovno se aktualizirala ideja o nedjelji kao neradnom danu.

Podupire je i udruga U ime obitelji, a njezina predsjednica Željka Markić gostovala je u Studiju 4. Udruga poreznih obveznika Lipa, pak, protiv je bilo kakve regulacije tržišta.

U Splitu je prošli tjedan, u sklopu Dana socijalne zauzetosti, održan skup Hrvatskog saveza za nedjelju.

Riječ je o inicijativi koja smatra da bi nedjelja trebala biti neradna, a ta je ideja okupila 16 ustanova i udruga predvođenih Franjevačkim institutom za kulturu mira iz Splita.

U Hrvatskoj 35 posto radnika zaposlenih u trgovinama radi nedjeljom, dok je u EU-u prosjek 23 posto, rekla je Željka MarkićRadnici, osim što su prisiljeni raditi nedjeljom, praktički uopće za to nisu plaćeni. Oni rade 6 dana u tjednu. Poslodavac ih može obvezati da rade i nedjeljom i dati im u zamjenu jedan dan u tjednu slobodno. Oni ne mogu biti nedjeljom zajedno sa svojom obitelji, a istovremeno im tu nedjelju ne plaćaju, istaknula je Markić te dodala kako, prema istraživanju eurozastupnice Marijane Petir, najveći dio njih dobiva za tu jednu nedjelju plaćenu samo jednu kunu više.

Nedjeljom rade liječnici, medicinske sestre, novinari, policajci, piloti, vozači, vatrogasci, carinici, hotelski radnici, ugostitelji, glumci…, uzvratio je Loew i pitao što s njima. Željka Markić odgovara kako je riječ o zanimanjima koja moraju raditi nedjeljom, za razliku od trgovina koje ne moraju. Liječnici su, nastavlja,  za rad nedjeljom adekvatno plaćeni.

Većina tih struka je u državnom sektoru (izuzev hotelskih radika i ugostitelja i još nekih) i poslodavac im je država koja nije na tržištu. Vi govorite o poslodavcima koji su na tržištu i to je druga priča, rekao je Loew.

Željka Markić nije se složila s njim i dodala je kako je država obvezna osigurati Zakon o radu koji će štititi radnike i istovremeno osigurati poslodavcima pošten odnos. Ali država omogućuje da se u Hrvatskoj radi 180 sati tjedno, a u Austriji se radi 72. Ako austrijska država kaže da se mora plaćati dvostruka cijena rada za nedjelju, a Hrvatska kaže da je dovoljno platiti jednu kunu više, onda Hrvatska pogoduje jednoj strani, a to su veliki trgovački lanci, rekla je Markić.

Na pitanje kako bi oni regulirali rad nedjeljom, Loew odgovara da su oni protiv bilo kakve regulacije i da regulacije u tržišnoj ekonomiji nisu dobre. Kupci, ističe, svojim preferencijama odlučuju kada trgovine trebaju raditi, a radnici mogu birati žele li ili ne i nitko ih ne prisiljava da rade.

Vi ste protiv toga da se postavi obveza da se radniku koji radi nedjeljom mora platiti više?, pitala je Markić. Nisam protiv toga. Ali to se mora odlučiti odnosom poslodavac i zaposlenik, odnosno ugovorom o radu, odgovara Loew. Vi uopće niste za to da se u Hrvatskoj regulira to da poslodavci radnicima uvjetuju da moraju raditi nedjeljom, svima njima koji imaju obvezu raditi jer je to za život važno – država prema tome ne treba zauzeti poziciju?, nastavila je Markić. Po našem mišljenju, ne treba. U ovom vašem konkretnom prijedlogu radi se o povećanju nedjeljne nadnice za 50 posto. Dio radnika bi mogao odbiti rad nedjeljom. Poslodavci bi morali tražiti nove radnike koji to žele i imali bi znatno povećanje troškova, odgovorio je Loew.

Markić je, pak, rekla kako istraživanja pokazuju da poslodavci rade nedjeljom baš zato što ih taj dodatni rad ne stoji ništa dodatno. Ja smatram da je nedopustivo da je u Hrvtskoj rad nedjeljom besplatan za poslodavce. Te privatne firme moraju uračunati cijenu rada tog radnika koji je svoju nedjelju ostavio na blagajni umjesto da ga ja proveo u obitelji, objasnila je Markić i dodala kako istraživanja u brojnim europskih zemljama pokazuje da većina radnika ne smatra slobodan dan u tjednu adekvatnom zamjenom za slobodnu nedjelju. Država je Zakonom o radu, smatra, radnike u trgovinama učinila ranjivijima. Ponovila je kako udruga U ime obitelji zajedno sa sindikatima i drugim udrugama traži slobodne nedjelje, a ako one i budu radne, trebaju biti adekvatno plaćene.

Loew je još jednom ponovio kako se ne slaže s tim i kako bi se u tom slučaju radilo o zakonu neželjenih posljedica. Dajte mi recite na kojem to liberalnom tržištu funkcioniraju stvari kao u Hrvatskoj. Baš me zanima?, pitala je Markić. U pola istočnoeuropskih država, odgovorio je Loew. Željka Markić ga je pozvala da argumentira svoje stajalište, a on je upitao može li doći do riječi. Niste mi dali priliku da elaboriram. Vi govorite isto kao Vilim Ribić, rekao je Loew. Nakon što se ispričao zbog komentara “koji nije bio na mjestu”, Loew je nastavio: Povećanje minimalnih plaća, kao i povećanje troškova rada nedjeljom dovode da toga da su poslodavci prisljeni raditi nedjeljom iz dva radzloga: prvi je to što će konkurencija raditi, a on će imati gubitke. Drugi je impulzivno kupovanje. Istraživanja su pokazala da ona čine više od 30 posto. A za takvo kupovanje potrebna je određena atmosfera i ambijent. A to je upravo nedjelja kada mogu uživati u kupovanju i takvo impulzivno kupovanje povećava potrošnju. Ako im to uskratite, dio te prodaje se neće preseliti na radne dane. Upravo suprotno, past će im prihod i dobit i zbog toga će se smanjiti i broj zaposlenih, ali i plaće, objasnio je Loew.

Markić je odgovorila kako istraživanja u Hrvatskoj pokazuju da trgovine koje rade nedjeljom nemaju povećanje dobiti nedjeljom i da bi se navike građana promijenile tako da kupuju šest dana u tjednu. Navela sam već primjer Austrije u kojoj 90 posto radnika izražava zadovoljstvo svojim poslom. Stavite se u poziciju radnice koja radi 6 dana u tjednu i mora raditi 3 nedjelje i ima istu plaću. Ja ne znam kome to može biti svejedno. To se tumači impulzivnom kupovinom. Meni prvoj odgovara da radi trgovina u mojoj blizini, ali to ne želim jer to nije pravedno, rekla je Markić. Loew je ponovio da potrošači pokazuju da žele rad nedjeljom i da su dokaz trgovački centri koji su prepuni upravo tim danom.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari