Pratite nas

Kolumne

Demografski preokret na pomolu?

Objavljeno

na

Nema tomu mjesec dana kako je buru u javnosti izazvalo izvješće Državnog statističkog zavoda o znatnim promjenama u migracijskim kretanjima između Hrvatske i inozemstva. Da se doista radi o prekretnici, zorno predočava sljedeći graf:

U prvih nekoliko godina po ulasku u Europsku Uniju, zaključno s 2017., kretanje stanovništva u Hrvatskoj je obilježavao postupni blagi rast broja doseljenih i dramatičan porast broja odseljenih. No, podaci za 2018. godinu pokazuju kako je doseljavanje naglo pojačano, a iseljavanje osjetno smanjeno.

Njemačka statistika i hrvatska statistika

Kako se često čuju ocjene da su službene hrvatske statistike manjkave i kako ni izbliza ne pokazuju pravo stanje stvari, usporedimo ih sa službenom njemačkom statistikom (Destatis):

Plavi stupci označavaju neto razliku doseljenih iz Hrvatske u Njemačku prema njemačkoj statistici, a crveni stupci neto razliku odseljenih iz Hrvatske u Njemačku po hrvatskoj statistici. Navedene statistike nema smisla gledati drukčije nego na neto principu zbog razlika u metodologiji. Hrvatska, naime, bilježi samo odlaske i dolaske planirane na barem godinu dana, dok Njemačka evidentira i kretanja sezonskog karaktera, primjerice ono radnika hrvatskih građevinskih tvrtki. Tako u 2017. godini njemačka statistika vidi 53050 doseljenih iz Hrvatske i čak 23955 odseljenih u nju, dok hrvatska statistika vidi svega 2973 doseljenih iz Njemačke i 29 053 odseljenih u nju. Za usporedbu je smislen očito samo neto princip koji u ovom slučaju daje malu razliku od svega 3 tisuće.

Ipak, uzmu li se u obzir i ostale godine, uočljive su velike razlike između dviju statistika, premda je istodobno vidljivo i kako su one sve manje. Kumulativno gledano, u razdoblju 2013.-2018. Njemačka bilježi dvostruko više (za čak 80 tisuća) neto useljenih iz Hrvatske, nego Hrvatska neto iseljenih u Njemačku. Zanimljivo, njemačka statistika pokazuje trend pada useljavanja iz Hrvatske već od 2016. godine, što hrvatska statistika bilježi s odmakom od dvije godine, uglavnom zbog kasnije odjave u Hrvatskoj u odnosu na prijavu u Njemačkoj. No, postoje i dva razloga koja iskrivljuju njemačku statistiku čineći razliku nerealno velikom.

Prema njemačkim podacima, Njemačka je još 2011. godine (prije ulaska Hrvatske u EU) imala blago negativan migracijski saldo s Hrvatskom, a godinu potom tek minimalan plus, što nije realno imajući u vidu kako Njemačkoj nije trebalo čitavih 6 godina da se počne oporavljati od ekonomske krize. Sva je prilika da su hrvatski državljani, očekujući povoljan razvoj događaja (sredinom 2011. je obznanjen ulazak Hrvatske u EU s 1.7.2013.), već tada pohrlili u Njemačku raditi “na crno”, da bi svoj status legalizirali s ulaskom Hrvatske u EU i potpunom liberalizacijom pristupa njemačkom tržištu rada od 1.7.2015. godine. Stoga je njemačka statistika njihov dolazak zabilježila s kašnjenjem, a upitno je u kojoj su se oni mjeri potom odjavljivali iz Hrvatske.

Drugi razlog je nerazmjerno velik broj hrvatskih državljana koji u Njemačku dolaze izvan Republike Hrvatske (njih hrvatski zavod ne može registrirati), a Njemačka ih takvima ne vidi, iako vodi obje evidencije – i prema zemlji odlaska/dolaska, i prema državljanstvu. No, ne baš onako pedantno kako bi se to od Nijemaca očekivalo, a što predočava sljedeći graf:

Kako pokazuje sve veća razlika između crvenog i plavog stupca, u relativnoj mjeri prikazana rastućom crvenom crtom, njemačka statistika iz godine u godinu uočava sve veći udjel hrvatskih državljana izvan Hrvatske u ukupnom broju neto useljenih hrvatskih državljana, s 5,3% u 2013. na 12,9% 2018. godine, i tom trendu se ne nazire kraj. Naime, među iseljenim hrvatskim državljanima izrazito su brojni Hrvati iz BiH, što zbog nesređene situacije u svojoj zemlji (prema kojoj se Hrvatska doimlje poput Njemačke), što zbog duge tradicije iseljavanja i mnoštva BiH Hrvata već situiranih u Njemačkoj, spremnih pomoći rođacima i znancima u novoj sredini. A tu su još i Srbi izbjegli iz Hrvatske nakon operacija Hrvatske vojske 1995. godine, te brojni Muslimani, poglavito oni iz Cazinske krajine, koji njemačkom tržištu rada mogu slobodno pristupiti samo s hrvatskim dokumentima. Malo je vjerojatno da oni životnu prigodu nisu koristili jednako intenzivno već od samog početka, nego su pojačani poriv za odlaskom počeli osjećati tek u zadnje vrijeme. Stoga je razložno pretpostaviti kako je njihov udio čitavo vrijeme manje-više konstantan, samo ga njemačka statistika postupno prepoznaje. No, u cijelosti ga ne će prepoznati nikada, jer znatan dio hrvatskih državljana koji ne žive u Hrvatskoj ima u dokumentima zapisanu hrvatsku adresu. Inače, barem još u nedavnoj prošlosti, nisu mogli u Hrvatskoj ostvariti neka prava koja proistječu iz državljanstva (kupnja nekretnina, prava vezana uz radni odnos, porodiljne naknade,…), dok su nerijetki Srbi, izbjegli iz Hrvatske, zadržali hrvatsku adresu i kako bi mogli glasovati na lokalnim izborima (poznati “Lasta” autobusi).

Zlonamjerna medijska podmetanja

Kako bi prigušili odjek dobre vijesti o smanjenju iseljavanja, mnogi su pohitali prenijeti njemačku statistiku za 2018. zanemarivši opisani kontekst. Naglašavali bi uvijek najveći broj, onaj o 57 tisuća iseljenih hrvatskih državljana, a nešto tiše bi spomenuli i 28 tisuća povratnika. Neki su čak problematizirali kako je upitno da se iseljavanje uopće smanjuje, iako to nedvojbeno pokazuju i njemačka i hrvatska statistika. Tako je s nekim čudnim veseljem u glasu Hrvatski katolički radio prenio vijest o 57 tisuća iseljenih hrvatskih državljana u Njemačku, ne spominjući kako to uključuje i glavninu Hrvata iz BiH, ali i druge. Štoviše, još je zasolio ranu podatkom o 22 tisuće iseljenih državljana BiH, zlurado dodavši – “među kojima je mnogo Hrvata”. Mada je i površnom poznavatelju prilika jasno kako se Hrvati iz BiH iseljavaju s hrvatskim dokumentima, i da među onima koji idu u svijet s BiH dokumentima Hrvati čine otprilike jednak udjel kao u broju glasova za Željka Komšića.

S ne manjom radošću u utjecajnim je tiskovinama objavljena vijest o smanjenju broja učenika u osnovnim i srednjim školama za 44 tisuće u razdoblju od 2013. do 2019., čime se željelo potencirati strahovite razmjere iseljavanja, a za što se odmah uhvatio dežurni stručnjak Stjepan Šterc. No, stručnjaku je iz nekog razloga promaklo kako se ovdje radi o oduzimanju jabuka i krušaka. Naime, navedeni pad, višestruko veći u srednjim školama, nastao je većinom kao posljedica razlike u broju rođenih u vrijeme kad su ti srednjoškolci dolazili na svijet. Naime, srednjoškolci s početka promatranog razdoblja bili su rođeni još u vrijeme vladavine predsjednika Tuđmana, dok su u godinu s kraja usporedbe ušle bitno malobrojnije generacije rođene za vlade Ivice Račana. Jasno je kako takva matematika može poslužiti samo kao argument za usporedbu demografskih politika tih dviju vlada, a nipošto ne može predstavljati argument u kontekstu problematike iseljavanja.

Smanjenje broja učenika kao realno mjerilo razmjera iseljavanja

Smanjenje broja učenika ipak može poslužiti kao mjerilo razmjera iseljavanja, ali samo ako se oduzimaju jabuke od jabuka i kruške od krušaka. Primjerice, promatra li se ukupan broj učenika određenog razreda osnovne škole početkom školske godine i usporedi ga s brojem učenika razreda koji su ti isti učenici pohađali početkom prethodne. Ova metoda doista utvrđuje realno stanje jer eliminira utjecaj ključnih problema s kojima se suočavaju statistički zavodi (neprijavljivanje i vremenski odmak u prijavljivanju). Graf niže je dobiven opisanom usporedbom – na razini cijele Hrvatske za sedam razreda je zbrojen manjak učenika u odnosu na prethodnu godinu, drugih razreda u odnosu na prve, trećih u odnosu na druge,… sve do osmih u odnosu na sedme, pri čemu broj ponavljača ne iskrivljuje bitno statistiku, a pogotovo ne trend. Konačno, zbrojeni manjak učenika je podijeljen s ukupnim brojem učenika prvih sedam razreda prethodne godine i prikazan kao postotak. Taj podatak je stavljen u suodnos s njemačkom statistikom o broju neto-doseljenih iz Hrvatske.

Vidljivo je kako krivulja trenda pada broja učenika u Hrvatskoj prati intenzitet doseljavanja u Njemačku, ali i da se 2018. dogodilo oštro smanjenje pada, što je znak slabijeg iseljavanja, ali i najava povoljnog trenda i u 2019. godini. Promatrano apsolutno, broj učenika 7 promatranih razreda smanjen je od ulaska Hrvatske u EU za 13323, a projicira li se linearno i na prvi razred, te 4 srednjoškolska razreda koji se, kako potvrđuje službena statistika, slabije iseljavaju (posve logično, jer su im roditelji stariji), ukupno se dobije nešto više od 20 tisuća neto iseljenih učenika u tih 6 godina, što je dvostruko manje od 44 tisuće kako sugeriraju oni koji vole oduzimati kruške od jabuka.

Procjena temeljem statistike odseljenih po dobnim skupinama pokazuje kako učenici promatranih 7 razreda čine oko 10% neto odseljenih u EU pa može poslužiti i kao solidan orijentir za približan izračun ukupnog broja stvarno iseljenih iz Hrvatske. Prema toj metodi, on iznosi nekih 135 tisuća, dok ih državni zavod bilježi tek nešto preko 100 tisuća. Dakle, ne vidi otprilike 30-40 tisuća iseljenih a neodjavljenih, a ne stotine tisuća kako tvrde vjesnici katastrofe. Napokon, tako dramatično iseljavanje mahom mlađih ljudi moralo bi se odraziti i na pad broja rođenih, koji je u Hrvatskoj već četvrtu godinu zaredom, dakle na vrhuncu vala iseljavanja, stabilan (kreće se između 36 500 i 37 500, a nakon 5 mjeseci ove godine Hrvatska ima svega 50 rođenih manje nego u isto vrijeme lani). A to pomalo već graniči s čudom, budući se smanjuje i broj žena u dobi za rađanje. Razliku u odnosu na zapanjujuće njemačke brojke čine naknadno prijavljeni Hrvati iseljeni prije ulaska u EU (oko 20 tisuća), potom hrvatski državljani izvan Hrvatske, pri čemu na Hrvate iz BiH otpada oko 50 tisuća (što potvrđuju stopa pada broja učenika i statistike tamošnje Katoličke crkve), od čega je najviše četvrtina uselila u Hrvatsku, te iseljeni Srbi i Muslimani s hrvatskim državljanstvom čiji je broj teško pouzdano utvrditi.

Tko dolazi u Hrvatsku?

Onima, kojima stvarnost nikad ne može biti toliko loša da ne bi osjećali potrebu prikazati ju još gorom, osim smanjenja iseljavanja, smeta i struktura doseljenih u Hrvatsku. S jedva prikrivenim prijezirom navode kako je riječ mahom o povratku umirovljenih gastarbajtera, mada je nejasno što ima loše u tome da se vraćaju ljudi sa solidnom ušteđevinom koji, uz to, nisu na teret hrvatskog mirovinskog sustava. Ipak, vjerojatnije je da oni većinom provode tek dio godine u Hrvatskoj a dio u Njemačkoj, pa stoga ne ulaze u hrvatsku statistiku doseljenih. Dodatno, s obzirom na njemačke najave kako će iznos isplaćene mirovine prilagoditi troškovima u zemlji življenja, upitno je zašto bi se baš sad počeli pojačano prijavljivati u Hrvatskoj. Uz to, rast broja useljenih iz Njemačke je prevelik da bi se objasnio samo tim razlozima. Radi se o stalnom porastu od prosječno oko 500 ljudi godišnje (sa 620 u 2012. na 3232 u 2018.), pri čemu se u skoro 90% slučajeva radi o hrvatskim državljanima. Iako taj broj ne izgleda impresivno usporedi li ga se s brojem iseljenih, zgodno je primijetiti kako će, nastavi li se trend, već ove godine nadmašiti broj iseljenih u opjevanu, obećanu zemlju Irsku, i to po tamošnjoj statistici koja uključuje sve hrvatske državljane. A ohrabruje i što se doseljavanje iz zemalja Europske unije u Hrvatsku od njenog ulaska u EU više nego utrostručilo (sa 2009 useljenih u 2012. godini na 6256 u 2018. godini).

Mnoge ne veseli ni što glavninu porasta doseljenih čine sezonski radnici iz zemalja bivše Jugoslavije, koji dolaze obavljati nužne poslove koje Hrvati u dovoljnoj mjeri ne žele ili ne znaju raditi. Oni dosad nisu bili zamjetnije obuhvaćeni statistikom jer su prijavljivani na boravak kraći od godinu dana. Sad jesu jer su prijavljeni na dulji rok. Naime, uslišane su molbe poslodavaca da ih se poštedi iritantne administracije pa da one stalne, dokazano marljive sezonce ne moraju svako malo prijavljivati. Neke će uznemiriti i što je prekinut 15-godišnji negativni migracijski saldo sa Srbijom (ukupno 30 tisuća ljudi). No, tu se zapravo nije radilo o stvarnom seljenju, nego o usklađivanju s realnim stanjem. Riječ je većinom o Srbima pobjeglima iz Hrvatske devedesetih, koji su u starim dokumentima imali evidentirano prebivalište u Hrvatskoj, a pri podizanju novih deklarirali su ono stvarno u Srbiji ili BiH.

Migracijski plus sa zemljama bivše Jugoslavije čine uglavnom sezonski radnici kojima je dom blizu pa nažalost dobrim dijelom ne će trajno ostati u Hrvatskoj. Zašto nažalost? Pa ne dolaze oni sada kao age i begovi, nego kao obična raja. Ne dolaze niti kao vojnici, policajci, sudci i učitelji da bi vladali Hrvatima, nego obavljati poslove koje Hrvati ne žele raditi, jer su ili teški ili nisu cijenjeni na društvenoj ljestvici. Osim toga, došljaci dobro znaju kako njihovo srpsko ili muslimansko porijeklo nije nešto s čime bi se u novoj sredini trebali ponositi, što naznačuje da su podložni bržoj asimilaciji od možebitne alternative s još daljeg istoka. Kome to nije jasno, neka listajući novine baci pogled na posljednje pozdrave preminulima sa srpskim i muslimanskim imenima i usredotoči se na imena ožalošćenih unuka, i sve će mu se samo kazati.

Ne prvi put u povijesti, Hrvati se ne će moći samo vlastitim snagama iskobeljati iz demografske provalije. I u prošlosti je hrvatski narod bilježio strahovite demografske gubitke da bi njegov oporavak  potpomogli razni čudni ljudi čudnog imena utopivši se u hrvatsko narodno biće, bez čega bi njegov daljnji razvoj, pa čak i opstanak, bio nezamisliv. Novost ovoga vremena je što će se takvima, po svemu sudeći, pridružiti i ljudi čudnog izgleda, pri čemu Hrvatska mora izvući lekcije iz iskustva zapadnoeuropskih zemalja. Kulturološki nekompatibilne doseljenike treba prihvaćati sporo, u što manjem broju, i raspršivati ih diljem državnog područja kako bi se onemogućilo njihovo okupljanje i stvaranje paralelnih društava. Još važnije, nužno je izbjeći fatalnu grešku Europe koja je vlastitu kulturu i identitet bila spremna staviti na stup srama samo kako bi podilazila došljacima. Razumno je činiti upravo suprotno, njegovati ozračje u kojem će se pridošlice sramiti svoje kulture i identiteta. Jer sram je, kako to pokazuje povijest, pa i primjer doseljenih s područja bivše države, najjači katalizator asimilacije. Unatoč sustavnom podrivanju vodećih medija, ovaj prirodni mehanizam u medijski nevidljivoj matici hrvatskog društva još uvijek učinkovito funkcionira.

A koliko je snažna projekcija moći okupljanja oko hrvatskog identiteta i koliko nadilazi same granice Hrvatske, simbolički govori trolist najboljih igrača srebrne, mlade rukometne reprezentacije na netom završenom svjetskom prvenstvu  – bosanski Hrvat porijeklom iz Jajca rođen u Beču, potomak bosanskog Muslimana rođen u Rijeci i hercegovački Hrvat rođen u Mostaru. A za zlato je falio samo etnički Srbin porijeklom iz Plaškog, inače ključni igrač te generacije.

Turbofolk demografi razvaljuju

Recept za uspjeh, međutim, ne zadovoljava one koji nalaze problem u svakom rješenju. Stanje na domaćoj demografskoj sceni u neku se ruku može usporediti s onim u svijetu popularne glazbe. Što jače zavijaju, nariču i prosipaju uokolo crnilo, to ih mediji jače promoviraju. Najveću popularnost uživaju oni koji iz prsta izvlače preuveličane brojke kao da su matematiku učili na nekom srpskom institutu za Jasenovac. Nekontrolirano se razmeću brojevima, ne što bi bili zabrinuti zbog sudbine onih koji se iza njih kriju, nego da bi drugima nakalemili na pleća što veću krivnju.

Među turbofolk demografima, uz spomenutog Šterca, koji pokriva središnji medijski prostor sve tamo do N1 televizije i Al Jazeere, u zadnje se vrijeme ističe Tado Jurić, demograf s katoličkog sveučilišta koji odmahuje rukom na sve statistike koje pokazuju trend smanjivanja iseljavanja. Uvjerava kako je recentno iseljavanje Hrvata bitno drukčije naravi od onoga drugih naroda koji su nakon propasti komunizma ušli u EU, što obrazlaže tvrdnjom kako svega 15% odseljenih Hrvata razmišlja o povratku u kratkom ili srednjem roku. Koristeći se manipulativnom metodologijom posve nalik onoj koju su razvili društvenjaci marksističkog usmjerenja kako bi “znanstveno” potkrijepili svoja revolucionarna otkrića, Jurić “dokazuje” da su glavni razlozi iseljavanja nesposobni političari (vodstva stranaka i državno vodstvo), korupcija i nepotizam, te nemoral političkih elita, a što se savršeno poklapa s percepcijama koje stvaraju mediji. Oni su, pak, pretežnim dijelom u njemačkom i austrijskom vlasništvu, i kao takvi su prilično zainteresirani da Hrvati, već dokazano lako uklopivi u germansko društvo, popune tamošnje brzorastuće demografske rupe.

Razlozi i motivi ni slučajno ne leže u znatno boljim plaćama i radnim uvjetima, te u hrvatskoj posebnosti u vidu višedesetljetne tradicije iseljavanja, čiji je plod već etablirana emigracija koja po naravi stvari povlači za sobom rođake, prijatelje i znance. Bez obzira što tome u prilog govori i znatno jače iseljavanje još od komunističkih vremena u tomu iznadprosječno zastupljenih Hrvata iz BiH, te razloge i motive Tado Jurić uopće nije ponudio u svom istraživačkom upitniku. Razumljivo, jer čemu nepotrebno zbunjivati ispitanike kad bi to poremetilo čitavu koncepciju, a možda i priželjkivane rezultate? Koliko je Tado Jurić objektivan znanstvenik, zorno svjedoči što rad okončava za znanost nekarakterističnim izljevom patetike – naramkom ogorčenih izjava pojedinaca kao izrezanih s portala index.hr ili tabloida “24 sata”, medijskih perjanica zdušno upregnutih u misiju – kako Hrvatima zgaditi Hrvatsku!

Zbog aureole znanstvenika s katoličkog sveučilišta Juriću prostor daju i takozvani domoljubni, osobito katolički mediji, ali i drugi pasionirani ljubitelji srcedrapajuće turbofolk demografije. No, kad se zagrebe ispod površine, pod firmom znanosti koja manipulira obično se naiđe tek na ordinarno politikantstvo. Ono je u Štercovu slučaju našlo politički izraz u Živom zidu, dok se kod Tade Jurića iskazuje kroz borbu protiv korupcije i nepotizma pod pokroviteljstvom nesposobne vlasti (Koje, ako ne ove? Ne valjda svih onih prethodnih koje su nečinjenjem zabetonirale preduvjete za masovni odlazak iz Hrvatske?). Prepoznatljivi je to rušilački narativ koji nailazi na buran pljesak dijela poslovično natmurene konzervativne javnosti, a nalazi poklonike čak i u jednom krajnje opskurnom kutku HDZ-a.

Od smanjenja iseljavanja Tadu Jurića više nervira tek spomen mogućeg povratka. Povratka ne može biti budući se ne događa ništa zbog čega bi se zbio. A ako se tko vraća, onda su to umirovljenici. U tom uvjerenju ga ne može smesti ni činjenica da je povratak krenuo čak i iz Irske, koja baš ne vrvi hrvatskim umirovljenicima (u 2018. iz Irske se vratilo 10% u odnosu na one koji su otišli u istoj godini, a u Njemačkoj njih 15%, i ti brojevi pokazuju tendenciju brzog rasta). Izgleda da je znanstveniku začahurenom u politikantstvo promaklo kako Hrvatska zahvaljujući pruženoj ruci Europe napokon infrastrukturno ulazi u 21. stoljeće, kako oni ambiciozniji i poduzetniji koji žele raditi – među kojima je, istina, neznatan udio kabinetskih znanstvenika – pri pokretanju posla dobivaju zamašan vjetar u jedra, kako se hrvatska vojska i policija dižu, kako hrvatsko gospodarstvo po prvi put u modernoj povijesti napokon raste na zdravim nogama (uz razduživanje a ne zaduživanje). Ukratko, gotovo sve se odvija onako kako i priliči zemlji koja se, što na sportskim terenima, što za međunarodnim vojnim i političkim stolom, bori daleko iznad svoje kategorije (eto, nesposobnim vlastima unatoč). A sve će se to još jače odraziti u nezaustavljivom demografskom preokretu u nadolazećim godinama.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Hrvatski politički vrh dvojako reagira na vanjskopolitičke i sigurnosne izazove

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski politički vrh dvojako reagira na vanjskopolitičke i sigurnosne izazove. Ili ih ne primjećuje, ili su iznenađeni. Programska deklaracija bošnjačke Stranke demokratske akcije (SDA), u kojoj iznose cilj dokidanja sadašnje teritorijalne podjele i stvaranja Republike BiH, polučila je mješovitu reakciju – nešto su kao probuđeno iznenađeni. No iznenađenju zaista nema mjesta.

Deklaracija pod upraviteljskom palicom Bakira Izetbegovića iz rujna 2019. godine nastavak je ostvarenja istih, velikobošnjačkih i panislamskih ciljeva koji su definirani zaključcima Drugog bošnjačkog sabora 27. i 28. rujna 1993., pod upravljačkom palicom njegova oca Alija Izetbegovića.

Cilj je i tada, baš kao i sada, bio svesti pitanje teritorijalnog razgraničenja BiH na bošnjačko-srpsko pitanje i ostvariti muslimansku državu s panislamskim potencijalom u najvećim mogućim granicama. Sukladno cilju na tom Saboru su dekretom tadašnji Muslimani (što je bila Titova inovacija jedinstva vjere i nacije) preimenovani u Bošnjake, koji su teritorijalno prošireni na sve južnoslavenske muslimane.

Alija Izetbegović i savjetnici su tada dobro izabrali trenutak. Imali su zaleđen ratni sukob sa Srbima u BiH i potpisanu Deklaraciju Izetbegović-Krajišnik, koja je definirala način srpsko-muslimanskog razlaza i izlaska na more.

Sve su svoje vojne potencijale usmjerili prema Hrvatima, odnosno HVO-u, s dobrim izgledima da izlaz na more dolinom Neretve osvoje oružjem (operacija Neretva 93). I na Saboru su donijeli zaključak da odbiju tadašnji Owen-Stoltenbergov mirovni plan i nastave rat.

Njihovi tadašnji islamistički prijatelji i organizacije poput Al-Qa’ide u svojim su propagandnim materijalima promovirali muslimansku državu u BiH sa širokim izlazom na more dolinom Neretve, kao bazu za nastavak džihada u Europi.

Koncept promjene granica, eliminacija Hrvata kao političkog naroda iz BiH i obnova neke nove jugoslavenske zajednice pod srpskom dominacijom, sa srpskim poludržavama u Hrvatskoj (SAO Krajina) i BiH bio je i sasvim u duhu tadašnje britanske politike, koja je uvjerljivo dominirala u mirovnom procesu.

Doduše, sa stvaranjem islamske države u središtu Europe, Britanci baš i nisu bili presretni. Ali imali su razloga vjerovati da je taj proces pod njihovim nadzorom. Središnja Bosna je preko njihova vojno-obavještajnog angažmana u UN-ovim mirovnim snagama bila i njihov, a ne samo Bin Ladenov laboratorij za razvoj suvremenog džihada.

I Hrvatska, sa zaleđenom srpskom okupacijom i Hrvati u BiH bili su dodatno oslabljeni snažnom propagandom o agresiji na BiH i u najgoroj političko-vojnoj poziciji nakon pada Vukovara. Ukratko, bio je otvoren put prema finalnom srpsko-bošnjačkom dogovoru, u nekoj jugoslavenskoj asocijaciji koja je zbog rasporeda stanovništva odgovarala objema stranama.

Dovršena država

Postojala je samo jedna slaba točka u tom planu. U njemu nije bilo SAD-a i njegove nove uloge u Europi, s NATO-om kao glavnim zapadnim obrambeno-sigurnosnim menadžerom. I na toj je točki pao plan. Na toj se točki u sljedeće dvije godine Hrvatska uspjela prometnuti od izvjesnog gubitnika do jedine države pobjednice daytonskog mirovnog procesa.

Poslije SAD-a kao glavnog pobjednika, dakako. Moguće je danas lamentirati jesu li neke stvari mogle biti definirane drukčije. No ono što je uistinu važno jest da je iz mirovnog procesa jedino Hrvatska izišla kao dovršena država, sa zapadnom euro-atlantskom perspektivom.

Uspjela je to jer je imala vodstvo koje je prepoznalo trenutak i znalo iskoristiti priliku: predsjednika Franju Tuđmana, koji je znao da bez snažne vojske i savezništva sa SAD-om ne može dobiti rat, i njegove najbliže suradnike u tom procesu, ministra obrane Gojka Šuška u vojnom dijelu i posebnog izaslanika Miomira Žužula u političkom dijelu procesa.

Rujan 2019. umnogome politički podsjeća na nastavak rujna 1993. Traže se novi okviri za nedovršene postjugoslavenske države – BiH, Kosovo, Srbiju, Sjevernu Makedoniju, Crnu Goru. Za američku, kao ni za ojačanu rusku politiku, promjena granica više nije tabu.

Posebni izaslanik američkog državnog tajnika Mathew Palmer za nedavnog je posjeta državno nedovršenoj regiji najavio promjenu Daytonskog sporazuma. Deklaracija Izetbegovića mlađeg samo je pažljivo tempirani potez u tom procesu. I Srbi i Bošnjaci nastoje ga opet svesti na srpsko-bošnjački dogovor.

Njihov zajednički specijalni rat protiv Hrvatske, a s ciljem slabljenja hrvatske pozicije u procesu, već je odavno u tijeku preko migrantske krize i programiranih antifa-provokacija. Ali to ne bi trebao biti problem za Hrvatsku kao članicu NATO-a pa i EU.

Problem je što današnja Hrvatska nema vodstvo koje prepoznaje političke procese i izazove trenutka, niti ideje kako se u njima postaviti. Problem je što Andrej Plenković kao dominantna izvršna funkcija u državi uistinu vjeruje da su smisao i sadržaj državne politike namjestiti svoje senior-hostese u sinekure birokratskih, sadržajno ispraznih multilateralnih organizacija.

U Americi vidi prijetnju svojoj bajci malog činovnika-namjesnika većih europskih činovnika. To je istinska opasnost za hrvatsku budućnost u ovome procesu. A ne ni Vučićeve provokacije, ni Izetbegovićeve deklaracije.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Kako je SDA ‘izišla iz ormara’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati

Objavljeno

na

Objavio

Spomen na 76. godišnjicu pogroma hrvatskoga sela Zrin na Banovini, koji su izvršili partizani u koje su ušli i četnici, ostat će u povijesti zabilježen po blagoslovu novopodignute spomencrkve Našašća sv. Križa s dvije ploče na kojima su ispisana imena i dob žrtava, a u sadašnjosti otvara više veoma važnih pitanja.

I predvoditelj spomenslavlja u subotu 14. rujna u Zrinu kardinal Josip Bozanić u homiliji je doslovno rekao: »Na ovom mjestu i u ovom slavlju osjećam svojom crkvenom i domoljubnom dužnošću postaviti neka pitanja. Kakvo je to oslobođenje – ma s koje god strane dolazilo – u kojem se u tamu smrti odvodilo ljude bez stvarne krivice i bez suđenja? Kako je moguće da se desetljećima utjerivao strah u kosti ljudima koji su znali istinu, a o njoj nisu smjeli progovoriti? Je li istraživanje istine o Drugom svjetskom ratu i poraću u nas revizija povijesti?«

Pitanja koja je postavio kardinal Bozanić ni u kojem korektnom pristupu ne mogu se okarakterizirati kao ideološka, politička, ekstremistička, šovinistička ili neprijateljska jer su izraz zdrave pameti i naravne etike. Po odredbama kako međunarodnoga prava tako i nacionalnih prava svih država na svijetu, pa i Republike Hrvatske, meritum svakoga od navedenih pitanja zapravo je krivično djelo koje zahtijeva primjerenu kaznu. Nema te izlike koja bi mogla opravdati ubijanje ljudi bez stvarne krivice i bez ikakva suđenja. Nema pravosuđa koje ne bi inkriminiralo zastrašivanje kojim se skriva zločin. Nema zdrave logike koja bi mogla opravdati zabranjivanje istraživanja i iznošenja istine. Premda je to nepobitno, u Republici Hrvatskoj i ove 2019. godine, dakle gotovo trideset godina od osamostaljena hrvatske države, ni u prevladavajućem javnom mnijenju, ni u medijima ni u pravosuđu ta se očita nedjela, zapravo zločini, uopće ne tretiraju kao relevantni čimbenici. Oni koji to nameću u današnjoj Hrvatskoj izvršavaju zapravo zastrašujuće nasilje nad žrtvama, istinom i pravdom, zapravo nad hrvatskim narodom.

U homiliji u Zrinu kardinal Bozanić također je postavio pitanje: »Zašto se o ovom i tolikim drugim zločinima komunističkoga režima: križnim putovima, jamama, prikrivenim grobljima u predgrađima naših gradova, na livadama i u šumama, kao i na sličan način i o drugim uništenim mjestima, desetlječima šutjelo, strogo branilo objektivno povijesno istraživanje i prepričavalo prošlost po diktatu režima?« te dodao: »A i danas se nerijetko istinu želi zataškati, prešutjeti ili bar umanjiti.« Budući da od onih kojih se to izravno tiče, odnosno od onih koji su za takvo stanje izravno bili odgovorni, ne će doći nikakav odgovor na to pitanje, očito je da je riječ ne samo o kukavicama koje nisu spremne preuzeti odgovornost za svoja nedjela, nego o ljudima koji su političku moć zlorabili da bi sebe zaštitili od istine i pravde. Donekle se čak te počinitelje tih nedjela može razumjeti jer su davno ostali bez ikakvih humanih standarda i kriterija u svom viđenju zbilje, ali kako razumjeti one u današnjoj Hrvatskoj koji osobno nisu okrvavili ruke, a ipak svim sredstvima štite zločince, razvodnjavaju njihovu krivnju, falsificiraju povijesnu istinu i zlorabe političku moć da to nečuveno nasilje nad hrvatskim narodom i dalje traje?

Vrlo je znakovito što je na spomen 76. godišnjice Zrinskih žrtava od državnih institucija jedino Predsjednica Republike poslala svoga Izaslanika, a ni Hrvatski sabor, koji bi u načelu trebao biti najviše predstavničko tijelo hrvatskoga naroda, ni hrvatska Vlada, koja bi trebala biti izvršitelj legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa, nisu smatrali važnim poslati ni formalne predstavnike u subotu u Zrin. Znači li taj bojkot da oni koji odlučuju u vodstvu Hrvatskoga sabora, kao i oni koji odlučuju u vodstvu Vlade, ne mare za strahotu koju su doživjeli hrvatsko selo Zrin i njegovi stanovnici, samo zato što je bilo hrvatsko i katoličko, ili da oni zapravo ne smiju biti uz hrvatski narod kad oplakuje svoje nevine žrtve stradale od partizanske i četničke ruke?

Koliko su snažni okovi koji omogućuju brutalno nasilje nad sadašnjim naraštajima hrvatskoga naroda kad se radi o istini i stradavanju od komunističke revolucije najbolje su pokazali mediji svojim odnosom prema spomenu u Zrinu. Jednako kao i nedavno u kolovozu, kad su u Gračanima u Zagrebu pokopane 294 ekshumirane žrtve komunističke revolucije, od kojih je bilo 63 maloljetnika, čak šesnaestero djece mlađe od 14 godina, mediji su ili prešutjeli ili razvodnili strahotu događanja u Zrinu prije 76 godina. Samo krajnje naivni mogli bi pomisliti da je takav odnos prema žrtvama komunističke revolucije slučajan jer oni koji pošto-poto žele zadržati kotač povijesti i s njim laži komunističke ideologizirane povijesne interpretacije, a s tim i okovanost i neslobodu hrvatskoga naroda, vrlo dobro znaju kako i zašto tako postupaju. No jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati sve dok se na njih vjerodostojno ne odgovori istinom.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Zrin: Vrijeme je za istinu o stradanjima hrvatskog naroda

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari