Pratite nas

Kolumne

Demografski preokret na pomolu?

Objavljeno

na

Nema tomu mjesec dana kako je buru u javnosti izazvalo izvješće Državnog statističkog zavoda o znatnim promjenama u migracijskim kretanjima između Hrvatske i inozemstva. Da se doista radi o prekretnici, zorno predočava sljedeći graf:

U prvih nekoliko godina po ulasku u Europsku Uniju, zaključno s 2017., kretanje stanovništva u Hrvatskoj je obilježavao postupni blagi rast broja doseljenih i dramatičan porast broja odseljenih. No, podaci za 2018. godinu pokazuju kako je doseljavanje naglo pojačano, a iseljavanje osjetno smanjeno.

Njemačka statistika i hrvatska statistika

Kako se često čuju ocjene da su službene hrvatske statistike manjkave i kako ni izbliza ne pokazuju pravo stanje stvari, usporedimo ih sa službenom njemačkom statistikom (Destatis):

Plavi stupci označavaju neto razliku doseljenih iz Hrvatske u Njemačku prema njemačkoj statistici, a crveni stupci neto razliku odseljenih iz Hrvatske u Njemačku po hrvatskoj statistici. Navedene statistike nema smisla gledati drukčije nego na neto principu zbog razlika u metodologiji. Hrvatska, naime, bilježi samo odlaske i dolaske planirane na barem godinu dana, dok Njemačka evidentira i kretanja sezonskog karaktera, primjerice ono radnika hrvatskih građevinskih tvrtki. Tako u 2017. godini njemačka statistika vidi 53050 doseljenih iz Hrvatske i čak 23955 odseljenih u nju, dok hrvatska statistika vidi svega 2973 doseljenih iz Njemačke i 29 053 odseljenih u nju. Za usporedbu je smislen očito samo neto princip koji u ovom slučaju daje malu razliku od svega 3 tisuće.

Ipak, uzmu li se u obzir i ostale godine, uočljive su velike razlike između dviju statistika, premda je istodobno vidljivo i kako su one sve manje. Kumulativno gledano, u razdoblju 2013.-2018. Njemačka bilježi dvostruko više (za čak 80 tisuća) neto useljenih iz Hrvatske, nego Hrvatska neto iseljenih u Njemačku. Zanimljivo, njemačka statistika pokazuje trend pada useljavanja iz Hrvatske već od 2016. godine, što hrvatska statistika bilježi s odmakom od dvije godine, uglavnom zbog kasnije odjave u Hrvatskoj u odnosu na prijavu u Njemačkoj. No, postoje i dva razloga koja iskrivljuju njemačku statistiku čineći razliku nerealno velikom.

Prema njemačkim podacima, Njemačka je još 2011. godine (prije ulaska Hrvatske u EU) imala blago negativan migracijski saldo s Hrvatskom, a godinu potom tek minimalan plus, što nije realno imajući u vidu kako Njemačkoj nije trebalo čitavih 6 godina da se počne oporavljati od ekonomske krize. Sva je prilika da su hrvatski državljani, očekujući povoljan razvoj događaja (sredinom 2011. je obznanjen ulazak Hrvatske u EU s 1.7.2013.), već tada pohrlili u Njemačku raditi “na crno”, da bi svoj status legalizirali s ulaskom Hrvatske u EU i potpunom liberalizacijom pristupa njemačkom tržištu rada od 1.7.2015. godine. Stoga je njemačka statistika njihov dolazak zabilježila s kašnjenjem, a upitno je u kojoj su se oni mjeri potom odjavljivali iz Hrvatske.

Drugi razlog je nerazmjerno velik broj hrvatskih državljana koji u Njemačku dolaze izvan Republike Hrvatske (njih hrvatski zavod ne može registrirati), a Njemačka ih takvima ne vidi, iako vodi obje evidencije – i prema zemlji odlaska/dolaska, i prema državljanstvu. No, ne baš onako pedantno kako bi se to od Nijemaca očekivalo, a što predočava sljedeći graf:

Kako pokazuje sve veća razlika između crvenog i plavog stupca, u relativnoj mjeri prikazana rastućom crvenom crtom, njemačka statistika iz godine u godinu uočava sve veći udjel hrvatskih državljana izvan Hrvatske u ukupnom broju neto useljenih hrvatskih državljana, s 5,3% u 2013. na 12,9% 2018. godine, i tom trendu se ne nazire kraj. Naime, među iseljenim hrvatskim državljanima izrazito su brojni Hrvati iz BiH, što zbog nesređene situacije u svojoj zemlji (prema kojoj se Hrvatska doimlje poput Njemačke), što zbog duge tradicije iseljavanja i mnoštva BiH Hrvata već situiranih u Njemačkoj, spremnih pomoći rođacima i znancima u novoj sredini. A tu su još i Srbi izbjegli iz Hrvatske nakon operacija Hrvatske vojske 1995. godine, te brojni Muslimani, poglavito oni iz Cazinske krajine, koji njemačkom tržištu rada mogu slobodno pristupiti samo s hrvatskim dokumentima. Malo je vjerojatno da oni životnu prigodu nisu koristili jednako intenzivno već od samog početka, nego su pojačani poriv za odlaskom počeli osjećati tek u zadnje vrijeme. Stoga je razložno pretpostaviti kako je njihov udio čitavo vrijeme manje-više konstantan, samo ga njemačka statistika postupno prepoznaje. No, u cijelosti ga ne će prepoznati nikada, jer znatan dio hrvatskih državljana koji ne žive u Hrvatskoj ima u dokumentima zapisanu hrvatsku adresu. Inače, barem još u nedavnoj prošlosti, nisu mogli u Hrvatskoj ostvariti neka prava koja proistječu iz državljanstva (kupnja nekretnina, prava vezana uz radni odnos, porodiljne naknade,…), dok su nerijetki Srbi, izbjegli iz Hrvatske, zadržali hrvatsku adresu i kako bi mogli glasovati na lokalnim izborima (poznati “Lasta” autobusi).

Zlonamjerna medijska podmetanja

Kako bi prigušili odjek dobre vijesti o smanjenju iseljavanja, mnogi su pohitali prenijeti njemačku statistiku za 2018. zanemarivši opisani kontekst. Naglašavali bi uvijek najveći broj, onaj o 57 tisuća iseljenih hrvatskih državljana, a nešto tiše bi spomenuli i 28 tisuća povratnika. Neki su čak problematizirali kako je upitno da se iseljavanje uopće smanjuje, iako to nedvojbeno pokazuju i njemačka i hrvatska statistika. Tako je s nekim čudnim veseljem u glasu Hrvatski katolički radio prenio vijest o 57 tisuća iseljenih hrvatskih državljana u Njemačku, ne spominjući kako to uključuje i glavninu Hrvata iz BiH, ali i druge. Štoviše, još je zasolio ranu podatkom o 22 tisuće iseljenih državljana BiH, zlurado dodavši – “među kojima je mnogo Hrvata”. Mada je i površnom poznavatelju prilika jasno kako se Hrvati iz BiH iseljavaju s hrvatskim dokumentima, i da među onima koji idu u svijet s BiH dokumentima Hrvati čine otprilike jednak udjel kao u broju glasova za Željka Komšića.

S ne manjom radošću u utjecajnim je tiskovinama objavljena vijest o smanjenju broja učenika u osnovnim i srednjim školama za 44 tisuće u razdoblju od 2013. do 2019., čime se željelo potencirati strahovite razmjere iseljavanja, a za što se odmah uhvatio dežurni stručnjak Stjepan Šterc. No, stručnjaku je iz nekog razloga promaklo kako se ovdje radi o oduzimanju jabuka i krušaka. Naime, navedeni pad, višestruko veći u srednjim školama, nastao je većinom kao posljedica razlike u broju rođenih u vrijeme kad su ti srednjoškolci dolazili na svijet. Naime, srednjoškolci s početka promatranog razdoblja bili su rođeni još u vrijeme vladavine predsjednika Tuđmana, dok su u godinu s kraja usporedbe ušle bitno malobrojnije generacije rođene za vlade Ivice Račana. Jasno je kako takva matematika može poslužiti samo kao argument za usporedbu demografskih politika tih dviju vlada, a nipošto ne može predstavljati argument u kontekstu problematike iseljavanja.

Smanjenje broja učenika kao realno mjerilo razmjera iseljavanja

Smanjenje broja učenika ipak može poslužiti kao mjerilo razmjera iseljavanja, ali samo ako se oduzimaju jabuke od jabuka i kruške od krušaka. Primjerice, promatra li se ukupan broj učenika određenog razreda osnovne škole početkom školske godine i usporedi ga s brojem učenika razreda koji su ti isti učenici pohađali početkom prethodne. Ova metoda doista utvrđuje realno stanje jer eliminira utjecaj ključnih problema s kojima se suočavaju statistički zavodi (neprijavljivanje i vremenski odmak u prijavljivanju). Graf niže je dobiven opisanom usporedbom – na razini cijele Hrvatske za sedam razreda je zbrojen manjak učenika u odnosu na prethodnu godinu, drugih razreda u odnosu na prve, trećih u odnosu na druge,… sve do osmih u odnosu na sedme, pri čemu broj ponavljača ne iskrivljuje bitno statistiku, a pogotovo ne trend. Konačno, zbrojeni manjak učenika je podijeljen s ukupnim brojem učenika prvih sedam razreda prethodne godine i prikazan kao postotak. Taj podatak je stavljen u suodnos s njemačkom statistikom o broju neto-doseljenih iz Hrvatske.

Vidljivo je kako krivulja trenda pada broja učenika u Hrvatskoj prati intenzitet doseljavanja u Njemačku, ali i da se 2018. dogodilo oštro smanjenje pada, što je znak slabijeg iseljavanja, ali i najava povoljnog trenda i u 2019. godini. Promatrano apsolutno, broj učenika 7 promatranih razreda smanjen je od ulaska Hrvatske u EU za 13323, a projicira li se linearno i na prvi razred, te 4 srednjoškolska razreda koji se, kako potvrđuje službena statistika, slabije iseljavaju (posve logično, jer su im roditelji stariji), ukupno se dobije nešto više od 20 tisuća neto iseljenih učenika u tih 6 godina, što je dvostruko manje od 44 tisuće kako sugeriraju oni koji vole oduzimati kruške od jabuka.

Procjena temeljem statistike odseljenih po dobnim skupinama pokazuje kako učenici promatranih 7 razreda čine oko 10% neto odseljenih u EU pa može poslužiti i kao solidan orijentir za približan izračun ukupnog broja stvarno iseljenih iz Hrvatske. Prema toj metodi, on iznosi nekih 135 tisuća, dok ih državni zavod bilježi tek nešto preko 100 tisuća. Dakle, ne vidi otprilike 30-40 tisuća iseljenih a neodjavljenih, a ne stotine tisuća kako tvrde vjesnici katastrofe. Napokon, tako dramatično iseljavanje mahom mlađih ljudi moralo bi se odraziti i na pad broja rođenih, koji je u Hrvatskoj već četvrtu godinu zaredom, dakle na vrhuncu vala iseljavanja, stabilan (kreće se između 36 500 i 37 500, a nakon 5 mjeseci ove godine Hrvatska ima svega 50 rođenih manje nego u isto vrijeme lani). A to pomalo već graniči s čudom, budući se smanjuje i broj žena u dobi za rađanje. Razliku u odnosu na zapanjujuće njemačke brojke čine naknadno prijavljeni Hrvati iseljeni prije ulaska u EU (oko 20 tisuća), potom hrvatski državljani izvan Hrvatske, pri čemu na Hrvate iz BiH otpada oko 50 tisuća (što potvrđuju stopa pada broja učenika i statistike tamošnje Katoličke crkve), od čega je najviše četvrtina uselila u Hrvatsku, te iseljeni Srbi i Muslimani s hrvatskim državljanstvom čiji je broj teško pouzdano utvrditi.

Tko dolazi u Hrvatsku?

Onima, kojima stvarnost nikad ne može biti toliko loša da ne bi osjećali potrebu prikazati ju još gorom, osim smanjenja iseljavanja, smeta i struktura doseljenih u Hrvatsku. S jedva prikrivenim prijezirom navode kako je riječ mahom o povratku umirovljenih gastarbajtera, mada je nejasno što ima loše u tome da se vraćaju ljudi sa solidnom ušteđevinom koji, uz to, nisu na teret hrvatskog mirovinskog sustava. Ipak, vjerojatnije je da oni većinom provode tek dio godine u Hrvatskoj a dio u Njemačkoj, pa stoga ne ulaze u hrvatsku statistiku doseljenih. Dodatno, s obzirom na njemačke najave kako će iznos isplaćene mirovine prilagoditi troškovima u zemlji življenja, upitno je zašto bi se baš sad počeli pojačano prijavljivati u Hrvatskoj. Uz to, rast broja useljenih iz Njemačke je prevelik da bi se objasnio samo tim razlozima. Radi se o stalnom porastu od prosječno oko 500 ljudi godišnje (sa 620 u 2012. na 3232 u 2018.), pri čemu se u skoro 90% slučajeva radi o hrvatskim državljanima. Iako taj broj ne izgleda impresivno usporedi li ga se s brojem iseljenih, zgodno je primijetiti kako će, nastavi li se trend, već ove godine nadmašiti broj iseljenih u opjevanu, obećanu zemlju Irsku, i to po tamošnjoj statistici koja uključuje sve hrvatske državljane. A ohrabruje i što se doseljavanje iz zemalja Europske unije u Hrvatsku od njenog ulaska u EU više nego utrostručilo (sa 2009 useljenih u 2012. godini na 6256 u 2018. godini).

Mnoge ne veseli ni što glavninu porasta doseljenih čine sezonski radnici iz zemalja bivše Jugoslavije, koji dolaze obavljati nužne poslove koje Hrvati u dovoljnoj mjeri ne žele ili ne znaju raditi. Oni dosad nisu bili zamjetnije obuhvaćeni statistikom jer su prijavljivani na boravak kraći od godinu dana. Sad jesu jer su prijavljeni na dulji rok. Naime, uslišane su molbe poslodavaca da ih se poštedi iritantne administracije pa da one stalne, dokazano marljive sezonce ne moraju svako malo prijavljivati. Neke će uznemiriti i što je prekinut 15-godišnji negativni migracijski saldo sa Srbijom (ukupno 30 tisuća ljudi). No, tu se zapravo nije radilo o stvarnom seljenju, nego o usklađivanju s realnim stanjem. Riječ je većinom o Srbima pobjeglima iz Hrvatske devedesetih, koji su u starim dokumentima imali evidentirano prebivalište u Hrvatskoj, a pri podizanju novih deklarirali su ono stvarno u Srbiji ili BiH.

Migracijski plus sa zemljama bivše Jugoslavije čine uglavnom sezonski radnici kojima je dom blizu pa nažalost dobrim dijelom ne će trajno ostati u Hrvatskoj. Zašto nažalost? Pa ne dolaze oni sada kao age i begovi, nego kao obična raja. Ne dolaze niti kao vojnici, policajci, sudci i učitelji da bi vladali Hrvatima, nego obavljati poslove koje Hrvati ne žele raditi, jer su ili teški ili nisu cijenjeni na društvenoj ljestvici. Osim toga, došljaci dobro znaju kako njihovo srpsko ili muslimansko porijeklo nije nešto s čime bi se u novoj sredini trebali ponositi, što naznačuje da su podložni bržoj asimilaciji od možebitne alternative s još daljeg istoka. Kome to nije jasno, neka listajući novine baci pogled na posljednje pozdrave preminulima sa srpskim i muslimanskim imenima i usredotoči se na imena ožalošćenih unuka, i sve će mu se samo kazati.

Ne prvi put u povijesti, Hrvati se ne će moći samo vlastitim snagama iskobeljati iz demografske provalije. I u prošlosti je hrvatski narod bilježio strahovite demografske gubitke da bi njegov oporavak  potpomogli razni čudni ljudi čudnog imena utopivši se u hrvatsko narodno biće, bez čega bi njegov daljnji razvoj, pa čak i opstanak, bio nezamisliv. Novost ovoga vremena je što će se takvima, po svemu sudeći, pridružiti i ljudi čudnog izgleda, pri čemu Hrvatska mora izvući lekcije iz iskustva zapadnoeuropskih zemalja. Kulturološki nekompatibilne doseljenike treba prihvaćati sporo, u što manjem broju, i raspršivati ih diljem državnog područja kako bi se onemogućilo njihovo okupljanje i stvaranje paralelnih društava. Još važnije, nužno je izbjeći fatalnu grešku Europe koja je vlastitu kulturu i identitet bila spremna staviti na stup srama samo kako bi podilazila došljacima. Razumno je činiti upravo suprotno, njegovati ozračje u kojem će se pridošlice sramiti svoje kulture i identiteta. Jer sram je, kako to pokazuje povijest, pa i primjer doseljenih s područja bivše države, najjači katalizator asimilacije. Unatoč sustavnom podrivanju vodećih medija, ovaj prirodni mehanizam u medijski nevidljivoj matici hrvatskog društva još uvijek učinkovito funkcionira.

A koliko je snažna projekcija moći okupljanja oko hrvatskog identiteta i koliko nadilazi same granice Hrvatske, simbolički govori trolist najboljih igrača srebrne, mlade rukometne reprezentacije na netom završenom svjetskom prvenstvu  – bosanski Hrvat porijeklom iz Jajca rođen u Beču, potomak bosanskog Muslimana rođen u Rijeci i hercegovački Hrvat rođen u Mostaru. A za zlato je falio samo etnički Srbin porijeklom iz Plaškog, inače ključni igrač te generacije.

Turbofolk demografi razvaljuju

Recept za uspjeh, međutim, ne zadovoljava one koji nalaze problem u svakom rješenju. Stanje na domaćoj demografskoj sceni u neku se ruku može usporediti s onim u svijetu popularne glazbe. Što jače zavijaju, nariču i prosipaju uokolo crnilo, to ih mediji jače promoviraju. Najveću popularnost uživaju oni koji iz prsta izvlače preuveličane brojke kao da su matematiku učili na nekom srpskom institutu za Jasenovac. Nekontrolirano se razmeću brojevima, ne što bi bili zabrinuti zbog sudbine onih koji se iza njih kriju, nego da bi drugima nakalemili na pleća što veću krivnju.

Među turbofolk demografima, uz spomenutog Šterca, koji pokriva središnji medijski prostor sve tamo do N1 televizije i Al Jazeere, u zadnje se vrijeme ističe Tado Jurić, demograf s katoličkog sveučilišta koji odmahuje rukom na sve statistike koje pokazuju trend smanjivanja iseljavanja. Uvjerava kako je recentno iseljavanje Hrvata bitno drukčije naravi od onoga drugih naroda koji su nakon propasti komunizma ušli u EU, što obrazlaže tvrdnjom kako svega 15% odseljenih Hrvata razmišlja o povratku u kratkom ili srednjem roku. Koristeći se manipulativnom metodologijom posve nalik onoj koju su razvili društvenjaci marksističkog usmjerenja kako bi “znanstveno” potkrijepili svoja revolucionarna otkrića, Jurić “dokazuje” da su glavni razlozi iseljavanja nesposobni političari (vodstva stranaka i državno vodstvo), korupcija i nepotizam, te nemoral političkih elita, a što se savršeno poklapa s percepcijama koje stvaraju mediji. Oni su, pak, pretežnim dijelom u njemačkom i austrijskom vlasništvu, i kao takvi su prilično zainteresirani da Hrvati, već dokazano lako uklopivi u germansko društvo, popune tamošnje brzorastuće demografske rupe.

Razlozi i motivi ni slučajno ne leže u znatno boljim plaćama i radnim uvjetima, te u hrvatskoj posebnosti u vidu višedesetljetne tradicije iseljavanja, čiji je plod već etablirana emigracija koja po naravi stvari povlači za sobom rođake, prijatelje i znance. Bez obzira što tome u prilog govori i znatno jače iseljavanje još od komunističkih vremena u tomu iznadprosječno zastupljenih Hrvata iz BiH, te razloge i motive Tado Jurić uopće nije ponudio u svom istraživačkom upitniku. Razumljivo, jer čemu nepotrebno zbunjivati ispitanike kad bi to poremetilo čitavu koncepciju, a možda i priželjkivane rezultate? Koliko je Tado Jurić objektivan znanstvenik, zorno svjedoči što rad okončava za znanost nekarakterističnim izljevom patetike – naramkom ogorčenih izjava pojedinaca kao izrezanih s portala index.hr ili tabloida “24 sata”, medijskih perjanica zdušno upregnutih u misiju – kako Hrvatima zgaditi Hrvatsku!

Zbog aureole znanstvenika s katoličkog sveučilišta Juriću prostor daju i takozvani domoljubni, osobito katolički mediji, ali i drugi pasionirani ljubitelji srcedrapajuće turbofolk demografije. No, kad se zagrebe ispod površine, pod firmom znanosti koja manipulira obično se naiđe tek na ordinarno politikantstvo. Ono je u Štercovu slučaju našlo politički izraz u Živom zidu, dok se kod Tade Jurića iskazuje kroz borbu protiv korupcije i nepotizma pod pokroviteljstvom nesposobne vlasti (Koje, ako ne ove? Ne valjda svih onih prethodnih koje su nečinjenjem zabetonirale preduvjete za masovni odlazak iz Hrvatske?). Prepoznatljivi je to rušilački narativ koji nailazi na buran pljesak dijela poslovično natmurene konzervativne javnosti, a nalazi poklonike čak i u jednom krajnje opskurnom kutku HDZ-a.

Od smanjenja iseljavanja Tadu Jurića više nervira tek spomen mogućeg povratka. Povratka ne može biti budući se ne događa ništa zbog čega bi se zbio. A ako se tko vraća, onda su to umirovljenici. U tom uvjerenju ga ne može smesti ni činjenica da je povratak krenuo čak i iz Irske, koja baš ne vrvi hrvatskim umirovljenicima (u 2018. iz Irske se vratilo 10% u odnosu na one koji su otišli u istoj godini, a u Njemačkoj njih 15%, i ti brojevi pokazuju tendenciju brzog rasta). Izgleda da je znanstveniku začahurenom u politikantstvo promaklo kako Hrvatska zahvaljujući pruženoj ruci Europe napokon infrastrukturno ulazi u 21. stoljeće, kako oni ambiciozniji i poduzetniji koji žele raditi – među kojima je, istina, neznatan udio kabinetskih znanstvenika – pri pokretanju posla dobivaju zamašan vjetar u jedra, kako se hrvatska vojska i policija dižu, kako hrvatsko gospodarstvo po prvi put u modernoj povijesti napokon raste na zdravim nogama (uz razduživanje a ne zaduživanje). Ukratko, gotovo sve se odvija onako kako i priliči zemlji koja se, što na sportskim terenima, što za međunarodnim vojnim i političkim stolom, bori daleko iznad svoje kategorije (eto, nesposobnim vlastima unatoč). A sve će se to još jače odraziti u nezaustavljivom demografskom preokretu u nadolazećim godinama.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Ključni sastojci Plenkovićeve pobjede i Škorina relativnog poraza

Objavljeno

na

Objavio

Ankete su kriminalno podbacile u procjeni odnosa dviju najjačih stranaka i tako presudno oblikovale javno mišljenje, nečiju odgovornost za to bi svakako trebalo tražiti, ali prije svega donijeti političku odluku da su ovo zadnji izbori na kojima je uopće zakonski postojala takva mogućnost

U pozadini svega duboki je strah. To je prvi i ključni faktor zašto je Hrvatska na ovim izborima odabrala HDZ, točnije, Andreja Plenkovića. A u činjenici da se Hrvatska danas očito znatno manje boji Njega i Njih nego neizvjesne budućnosti pod palicom bilo koga od nevježa iz oporbe koji tvrde da se nad Hrvatskom nadvio mrak, najveća je pobjeda Andreja Plenkovića.

Nametati kampanju usred epidemioloških mjera doista je dvojbeno legitimno, no oporba je morala pristati na igru iako objektivno nije mogla biti spremna. Plenković je stavio jedan kažiprst u napuklinu na brani, drugi u uho, te nastavio gurati bitku niskog intenziteta gangajući svoju gangu sve do zadnjeg gonga.

Pjevušio je i Miroslav Škoro, iako je jasno da nije imao vremena sastaviti najbolje liste te da su mnoge bile doslovce sklepane. Pokret je još daleko od pokreta! Za neuspjeh u ostvarenju cilja – biti kingmaker, nezaobilazni katalizator i ključni dionik nove vlasti – ipak ponajviše može zahvaliti katastrofalnim anketama. Ponovno! Tjednima su prognozirale uvjerljivu pobjedu Restarta i tako presudno oblikovale javno mišljenje. Za Škoru tragično! Jer mnogi na desnici još uvijek mu nisu oprostili drugi krug predsjedničkih izbora i torpediranje “desnog” kandidata, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pomisao da bi se taj scenarij mogao ponoviti te da bi mogli dovesti “lijevu” koaliciju u Banske dvore mnoge je natjerala da svoj glas ipak izravno ostave HDZ-u. Škorino uporno verglanje da je Plenkovićev odlazak uvjet za koaliciju, također nije nimalo pomoglo, osim možda da Plenković pokupi čak i poneki glas na lijevom centru.

Jer očito je da Hrvati u većini još uvijek nisu odlučno za Plenkovićev odlazak, barem ne dok se ne ponudi netko tko bi stvarno mogao popuniti njegovo mjesto. Da, tu je i još jedan bitan sastojak Plenkovićeve pobjede. On je 2016. s manje glasova nego Karamarko – osvojio više mandata. Ovaj put s još znatno glasova, a s posve istim skrivenim koalicijskim partnerima osigurao sebi i apsolutnu pobjedu. Plenković, za razliku od Karamarka, a danas Škore, ne mobilizira protivnike lijevo od centra. A oni koje mobilizira, očito daju glas novim ratobornijim zvijezdama “ljevice”.

Tomislav Tomašević ima građansko ozračje, no preko njegovih leđa u Sabor prvi put ulaze i crveni radikali i revizionisti, među njima i oni koji traže nacionaliziranje štednje preko 700 tisuća kuna. Predizborno vrijeme uvijek je vrijeme svetog Nikole, pa makar izbori bili u srpnju. A Plenković, Marić & Sinovi imali su savršeno opravdanje za bacanje novca prvo iz helikoptera, a zatim i malo preciznije i nešto efikasnije, kanaderski.

Pola milijuna zaposlenih Hrvata prima plaće iz proračuna, svjesni da bi inače veliki dio njih već primao naknadu za nezaposlene. Nema garancija da će je primati i nakon izbora, no, novi paket mjera je tu, a Hrvatska se “našla” među tri članice EU koje bi u sljedećem proračunskom razdoblju mogle dobiti najviše iznose.

Smiješne su tvrdnje iz SDP-a da bi nam te milijarde dodijelili bez obzira tko bio na vlasti. Iznos pripisan Hrvatskoj očit je i neotuđiv uspjeh Andreja Plenkovića, koji je uspio uvjeriti EPP-ovsku EK da Hrvatska kao najmlađa članica ipak mora dobiti neku kompenzaciju. Novac, naravno, daleko od toga da je u džepu, bitka još traje. I vjerojatno je svima jasno da Davor Bernardić nije taj kojem bi prepustili takvu bitku.

Na Plenkovića su se mediji obrušili zbog bahatosti u sučeljavanju, no zapravo je gotovo nemoguće ne ispasti bahat pred onolikom količinom neznanja koju je pokazao inače simpatični Bernardić.

Je li, dakle, na koncu ovo oda Plenkoviću? Ne baš, prije oda božici sreće koja ga je očito pomazila. Boris Johnson (po)kleknuo je pred koronom kao pred engleskom krunom, evo, i Jair Bolsonaro primio je poljubac bolesti koju je nijekao, Donald Trump potresen pandemijom i dodatno poljuljan građanskim prosvjedima, ako ne izvuče neko radikalno oružje iz rukava, mogao bi tresnuti jače od spomenika Kolumbu. Ali Plenković je među rijetkim sretnicima koje je baš smrtonosni koronavirus vratio s ivice ponora.

Plenković će u stvarnosti vladati gotovo pa sam. Kao što sam veli, u ovom trenu može što god hoće. No, Pupovac, Čačić i Štromar samo su alat, zasigurno nisu ti koji mogu poslužiti kao pokriće za teške odluke. Dapače, u tom smislu prije su teret. Mnogo lakše bi mu bilo kad bi s nekim mogao podijeliti odgovornost u teškom razdoblju koje slijedi, u kojem će od mnogih Hrvata zahtijevati nepopularne žrtve. Hrabro ili ludo? Ili drugog izbora ni nema? Grešaka će svakako morati biti, ali prava na greške – neće.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Tri slike, a može i četvrta

Objavljeno

na

Objavio

Svakodnevno se oko nas zbiva mnoštvo događaja. Ako želimo shvatiti gdje smo i što smo, onda iz te šume trebamo izvući one ključne i obogatiti se novom spoznajom. To dobro znaju odnarođeni mediji pa nas zasipaju mnoštvom vijesti da ne bismo prepoznali prava događanja i da bi nas pomoću ubačenih krivih spoznaja odveli na pogrješnu stranu. Ali pobijedili smo u Domovinskom ratu, pobijedit ćemo i sada. Krenimo sada nekim redom.

Slika Prva. Mons Milan Simčić doživio je 70 godina od svećeničkog ređenja. Puno je to i za jedan život, kamo li za svećeničko djelovanje. Proveo ih je uglavnom u inozemstvu, u Rimu. Krajem Drugog svjetskog rata unovačili su ga jugokomunisti pa je morao sudjelovati u završnim ratnim pothvatima. Nakon toga odlazi u Rim dovršiti teološke studije gdje i doktorira. Želio se vratiti kući u Istru, ali jugoslavensko veleposlanstvo, odnosno ambasada, ne da mu njihov »pasoš«. I žestoko su se prevarili. Simčić im postaje opasniji u inozemstvu, nego kod kuće. Stupa u vatikansku diplomatsku službu. Redaju se pothvati. Počinje i Drugi vatikanski Koncil. Sudjeluje na njemu. Rađa se tada i Ostpolitik, ili približavanje komunizmu, vatikanskog Državnog tajništva. Mnogi od onih koje je trao komunizam ustali su protiv toga pa tako i Hrvati. Ali živjeti se moralo i pronalaziti nove puteve za to. Inače, na Drugom vatikanskom saboru tražila se osuda komunizma i to je pokrenuo hrvatski isusovac Stjepan Tomislav Poglajen. Ubrzo su nastupili i pregovori između Svete stolice i Jugoslavije. Urodili su poznatim Protokolom iz 1966. Bilo je u njemu odredbi koje se nisu sviđale hrvatskim svećenicima u iseljeništvu. Zbog toga je njih 70 potpisalo prosvjedno pismo, među njima naravno i Simčić, kao prvi da ohrabri druge. Budući da je radio u Rimskoj kuriji, trebao je biti kažnjen ali se za njega zauzeo kardinal Ottaviani. Nije mirovao ni kada su velikosrbi početkom devedesetih napali Hrvatsku. Uvijek je znao tko je i što je, bez obzira na posljedice.

Slika druga. Jugokomunizam je strašno stiskao Hrvate. Slomljeno je i Hrvatsko proljeće, u čemu je pomagao i otac Ive Josipovića imenom Ante, u Drugom svjetskom ratu pripadnik zloglasne XI. dalmatinske brigade. Pobijeni su i članovi skupine Feniks koji su pokušali podići revoluciju. Nastupio je ili nastavio trajati mrak. No, neki su i dalje razmišljali svojom glavom. Među njima je bio don Živko Kustić. Uz zauzeti novinarski rad u Glasu Koncila osmislio je i Vjeronaučnu olimpijadu. Kao pučkoškolac sudjelovao sam u njoj, što su zabilježili tadašnji crkveni mediji, ne shvaćajući kamo sve to vodi. Ali Kustić je shvaćao. Tek mnogo godina kasnije razumio sam zbog čega je plakao nakon naših dječjih odgovora ili znanja, što mi se duboko usjeklo u pamet. Ubrzo, 1975., njegovim zalaganjem i uz svesrdnu pomoć nadbiskupa Franje Kuharića započinje Nacionalni euharistijski kongres s ciljem proslave 13. st. Crkve u Hrvata. Kako neki u posljednje vrijeme otkrivaju, u svemu je itekako pomogla i udbaška krtica na Kaptolu. Nedokučivi su zaista putevi Božji, rečeno potpuno bez patetike. I trajali su ti kongresi sve do 1984. kada se na završnom skupu u Mariji Bistrici okupilo oko pola milijuna Hrvata vjernika. Udba je shvatila da je Jugoslavija propala, da se toj sili više ne može oduprijeti. A u međuvremenu je pred Boga otišao i Josip Broz Tito. Nazirala se sloboda pa su se »drugovi« nakon svega počeli prestrojavati.

Slika treća. Ovih dana Hrvati su birali zastupnike za Hrvatski (do Račana i njegovih državni) sabor. Pobijedio je tko je pobijedio i kako je pobijedio. Ipak, u zraku je ostalo visjeti pitanje: Je li pobijedila i Hrvatska? Pobjednici su slavili mahanjem nekih sitnih zastavica, ne široko i domoljubno razigrano kao nekada. U pobjedničkom govoru Andrej Plenković reče da se zahvaljuje »svim građanima« i da nastupa »novi suverenizam«. A ja se sjetih Kate Šoljić čija je obljetnica smrti padala tih dana. I u onome i u ovome ratu gubila je i braću, i sinove (njih po četvoricu)… Život je nije mazio, ali je ipak ostala uspravno te opravdano zaradila naziv »majka hrabrost«. Sjetio sam se i zločina Armije BiH počinjenih u Fojnici. Nisu imali milosti. Ubijali su i žive spaljivali. Preživjeli smo i dočekali dan da možemo glasovati, kažu, na 45 biračkih mjesta u Herceg Bosni, BiH, a zapravo se radi samo o 6. Koja ti, naime, korist od toga ako možeš glasovati u susjednoj prostoriji, a do nje dolaziš kroz isti ulaz u zgradu, čekaš na istom hodniku… I na kraju biraš samo 3 zastupnika, zajedno s čitavom iseljenom braćom i sestrama po raznim kontinentima, što je puno teže za ostvariti nego da si neka manjina u Hrvatskoj. Njima je zajamčeno čak 8 mjesta, a moglo bi se dogoditi da dobiju i ministarsko mjesto, bez obzira što su mnogi od njih oružjem u rukama ustali protiv države u kojoj žive i što nečega sličnoga nema nigdje u svijetu. Zbog toga i dalje ostaje lebdjeti u zraku pitanje: Je li i Hrvatska pobijedila? Tako bi dobro bilo da jest!

Može još kratko i ova slika, četvrta. Čitam da su antibjelački rasistički pokret Black Lives Matter osnovale radikalne feministice Alicia Garza, Patrisse Cullors i Opal Tometi. Garza je navodno najutjecajnija među njima. Njezino je izvorno prezime Schwartz i sebe smatra Židovkom. Prezime Garza preuzela je od transrodnog »muškarca« (nekoć žena), za kojeg se udala 2008. Ujedno tvrdi da je nadahnjuje Assata Shakur, stvarnim imenom Joanne Deborah Byron, radikalna feministica, ekstremistička marksistica i antibjelačka rasistica koja je hladnokrvno ubila policajca Wernera Forestera na dužnosti (a bilo je toga još), kasnije pobjegla iz tamnice zbog čega je na popisu FBI-a kao najtraženiji bjegunac. Zna to Donald Trump, dok razvikani mediji u našem društvu nama o tomu ništa ne govore, pa javno kaže da će poraziti radikalnu ljevicu.

Kad malo ove slike poredamo u svojoj glavi, za upitati nam je se ima li tko povesti hrvatski puk ovih dana, i u redovima Crkve i u redovima društva? SDP jest naoko poražen, na izborima gdje je izišlo manje od polovice birača i zbog čega se neki odgovorni trebaju zamisliti, ali smo dobili radikalne ljevičare, bez dlake na jeziku. Dao Bog da tako i ostane, ali kad ih čovjek gleda samo se pita gdje im je još »kapa s tri roga što se bori protiv Boga«, »mašinka« u rukama te bomba kragujevka o pasu. Moram ovdje ponoviti neke prijašnje misli. Neka nam je Bog na pomoći! Ako je bio za vrijeme jugokomunizma, bit će i sada. Pitanje je samo, ima li tko s njim surađivati?

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari