Pratite nas

Kolumne

Demografski preokret na pomolu?

Objavljeno

na

Nema tomu mjesec dana kako je buru u javnosti izazvalo izvješće Državnog statističkog zavoda o znatnim promjenama u migracijskim kretanjima između Hrvatske i inozemstva. Da se doista radi o prekretnici, zorno predočava sljedeći graf:

U prvih nekoliko godina po ulasku u Europsku Uniju, zaključno s 2017., kretanje stanovništva u Hrvatskoj je obilježavao postupni blagi rast broja doseljenih i dramatičan porast broja odseljenih. No, podaci za 2018. godinu pokazuju kako je doseljavanje naglo pojačano, a iseljavanje osjetno smanjeno.

Njemačka statistika i hrvatska statistika

Kako se često čuju ocjene da su službene hrvatske statistike manjkave i kako ni izbliza ne pokazuju pravo stanje stvari, usporedimo ih sa službenom njemačkom statistikom (Destatis):

Plavi stupci označavaju neto razliku doseljenih iz Hrvatske u Njemačku prema njemačkoj statistici, a crveni stupci neto razliku odseljenih iz Hrvatske u Njemačku po hrvatskoj statistici. Navedene statistike nema smisla gledati drukčije nego na neto principu zbog razlika u metodologiji. Hrvatska, naime, bilježi samo odlaske i dolaske planirane na barem godinu dana, dok Njemačka evidentira i kretanja sezonskog karaktera, primjerice ono radnika hrvatskih građevinskih tvrtki. Tako u 2017. godini njemačka statistika vidi 53050 doseljenih iz Hrvatske i čak 23955 odseljenih u nju, dok hrvatska statistika vidi svega 2973 doseljenih iz Njemačke i 29 053 odseljenih u nju. Za usporedbu je smislen očito samo neto princip koji u ovom slučaju daje malu razliku od svega 3 tisuće.

Ipak, uzmu li se u obzir i ostale godine, uočljive su velike razlike između dviju statistika, premda je istodobno vidljivo i kako su one sve manje. Kumulativno gledano, u razdoblju 2013.-2018. Njemačka bilježi dvostruko više (za čak 80 tisuća) neto useljenih iz Hrvatske, nego Hrvatska neto iseljenih u Njemačku. Zanimljivo, njemačka statistika pokazuje trend pada useljavanja iz Hrvatske već od 2016. godine, što hrvatska statistika bilježi s odmakom od dvije godine, uglavnom zbog kasnije odjave u Hrvatskoj u odnosu na prijavu u Njemačkoj. No, postoje i dva razloga koja iskrivljuju njemačku statistiku čineći razliku nerealno velikom.

Prema njemačkim podacima, Njemačka je još 2011. godine (prije ulaska Hrvatske u EU) imala blago negativan migracijski saldo s Hrvatskom, a godinu potom tek minimalan plus, što nije realno imajući u vidu kako Njemačkoj nije trebalo čitavih 6 godina da se počne oporavljati od ekonomske krize. Sva je prilika da su hrvatski državljani, očekujući povoljan razvoj događaja (sredinom 2011. je obznanjen ulazak Hrvatske u EU s 1.7.2013.), već tada pohrlili u Njemačku raditi “na crno”, da bi svoj status legalizirali s ulaskom Hrvatske u EU i potpunom liberalizacijom pristupa njemačkom tržištu rada od 1.7.2015. godine. Stoga je njemačka statistika njihov dolazak zabilježila s kašnjenjem, a upitno je u kojoj su se oni mjeri potom odjavljivali iz Hrvatske.

Drugi razlog je nerazmjerno velik broj hrvatskih državljana koji u Njemačku dolaze izvan Republike Hrvatske (njih hrvatski zavod ne može registrirati), a Njemačka ih takvima ne vidi, iako vodi obje evidencije – i prema zemlji odlaska/dolaska, i prema državljanstvu. No, ne baš onako pedantno kako bi se to od Nijemaca očekivalo, a što predočava sljedeći graf:

Kako pokazuje sve veća razlika između crvenog i plavog stupca, u relativnoj mjeri prikazana rastućom crvenom crtom, njemačka statistika iz godine u godinu uočava sve veći udjel hrvatskih državljana izvan Hrvatske u ukupnom broju neto useljenih hrvatskih državljana, s 5,3% u 2013. na 12,9% 2018. godine, i tom trendu se ne nazire kraj. Naime, među iseljenim hrvatskim državljanima izrazito su brojni Hrvati iz BiH, što zbog nesređene situacije u svojoj zemlji (prema kojoj se Hrvatska doimlje poput Njemačke), što zbog duge tradicije iseljavanja i mnoštva BiH Hrvata već situiranih u Njemačkoj, spremnih pomoći rođacima i znancima u novoj sredini. A tu su još i Srbi izbjegli iz Hrvatske nakon operacija Hrvatske vojske 1995. godine, te brojni Muslimani, poglavito oni iz Cazinske krajine, koji njemačkom tržištu rada mogu slobodno pristupiti samo s hrvatskim dokumentima. Malo je vjerojatno da oni životnu prigodu nisu koristili jednako intenzivno već od samog početka, nego su pojačani poriv za odlaskom počeli osjećati tek u zadnje vrijeme. Stoga je razložno pretpostaviti kako je njihov udio čitavo vrijeme manje-više konstantan, samo ga njemačka statistika postupno prepoznaje. No, u cijelosti ga ne će prepoznati nikada, jer znatan dio hrvatskih državljana koji ne žive u Hrvatskoj ima u dokumentima zapisanu hrvatsku adresu. Inače, barem još u nedavnoj prošlosti, nisu mogli u Hrvatskoj ostvariti neka prava koja proistječu iz državljanstva (kupnja nekretnina, prava vezana uz radni odnos, porodiljne naknade,…), dok su nerijetki Srbi, izbjegli iz Hrvatske, zadržali hrvatsku adresu i kako bi mogli glasovati na lokalnim izborima (poznati “Lasta” autobusi).

Zlonamjerna medijska podmetanja

Kako bi prigušili odjek dobre vijesti o smanjenju iseljavanja, mnogi su pohitali prenijeti njemačku statistiku za 2018. zanemarivši opisani kontekst. Naglašavali bi uvijek najveći broj, onaj o 57 tisuća iseljenih hrvatskih državljana, a nešto tiše bi spomenuli i 28 tisuća povratnika. Neki su čak problematizirali kako je upitno da se iseljavanje uopće smanjuje, iako to nedvojbeno pokazuju i njemačka i hrvatska statistika. Tako je s nekim čudnim veseljem u glasu Hrvatski katolički radio prenio vijest o 57 tisuća iseljenih hrvatskih državljana u Njemačku, ne spominjući kako to uključuje i glavninu Hrvata iz BiH, ali i druge. Štoviše, još je zasolio ranu podatkom o 22 tisuće iseljenih državljana BiH, zlurado dodavši – “među kojima je mnogo Hrvata”. Mada je i površnom poznavatelju prilika jasno kako se Hrvati iz BiH iseljavaju s hrvatskim dokumentima, i da među onima koji idu u svijet s BiH dokumentima Hrvati čine otprilike jednak udjel kao u broju glasova za Željka Komšića.

S ne manjom radošću u utjecajnim je tiskovinama objavljena vijest o smanjenju broja učenika u osnovnim i srednjim školama za 44 tisuće u razdoblju od 2013. do 2019., čime se željelo potencirati strahovite razmjere iseljavanja, a za što se odmah uhvatio dežurni stručnjak Stjepan Šterc. No, stručnjaku je iz nekog razloga promaklo kako se ovdje radi o oduzimanju jabuka i krušaka. Naime, navedeni pad, višestruko veći u srednjim školama, nastao je većinom kao posljedica razlike u broju rođenih u vrijeme kad su ti srednjoškolci dolazili na svijet. Naime, srednjoškolci s početka promatranog razdoblja bili su rođeni još u vrijeme vladavine predsjednika Tuđmana, dok su u godinu s kraja usporedbe ušle bitno malobrojnije generacije rođene za vlade Ivice Račana. Jasno je kako takva matematika može poslužiti samo kao argument za usporedbu demografskih politika tih dviju vlada, a nipošto ne može predstavljati argument u kontekstu problematike iseljavanja.

Smanjenje broja učenika kao realno mjerilo razmjera iseljavanja

Smanjenje broja učenika ipak može poslužiti kao mjerilo razmjera iseljavanja, ali samo ako se oduzimaju jabuke od jabuka i kruške od krušaka. Primjerice, promatra li se ukupan broj učenika određenog razreda osnovne škole početkom školske godine i usporedi ga s brojem učenika razreda koji su ti isti učenici pohađali početkom prethodne. Ova metoda doista utvrđuje realno stanje jer eliminira utjecaj ključnih problema s kojima se suočavaju statistički zavodi (neprijavljivanje i vremenski odmak u prijavljivanju). Graf niže je dobiven opisanom usporedbom – na razini cijele Hrvatske za sedam razreda je zbrojen manjak učenika u odnosu na prethodnu godinu, drugih razreda u odnosu na prve, trećih u odnosu na druge,… sve do osmih u odnosu na sedme, pri čemu broj ponavljača ne iskrivljuje bitno statistiku, a pogotovo ne trend. Konačno, zbrojeni manjak učenika je podijeljen s ukupnim brojem učenika prvih sedam razreda prethodne godine i prikazan kao postotak. Taj podatak je stavljen u suodnos s njemačkom statistikom o broju neto-doseljenih iz Hrvatske.

Vidljivo je kako krivulja trenda pada broja učenika u Hrvatskoj prati intenzitet doseljavanja u Njemačku, ali i da se 2018. dogodilo oštro smanjenje pada, što je znak slabijeg iseljavanja, ali i najava povoljnog trenda i u 2019. godini. Promatrano apsolutno, broj učenika 7 promatranih razreda smanjen je od ulaska Hrvatske u EU za 13323, a projicira li se linearno i na prvi razred, te 4 srednjoškolska razreda koji se, kako potvrđuje službena statistika, slabije iseljavaju (posve logično, jer su im roditelji stariji), ukupno se dobije nešto više od 20 tisuća neto iseljenih učenika u tih 6 godina, što je dvostruko manje od 44 tisuće kako sugeriraju oni koji vole oduzimati kruške od jabuka.

Procjena temeljem statistike odseljenih po dobnim skupinama pokazuje kako učenici promatranih 7 razreda čine oko 10% neto odseljenih u EU pa može poslužiti i kao solidan orijentir za približan izračun ukupnog broja stvarno iseljenih iz Hrvatske. Prema toj metodi, on iznosi nekih 135 tisuća, dok ih državni zavod bilježi tek nešto preko 100 tisuća. Dakle, ne vidi otprilike 30-40 tisuća iseljenih a neodjavljenih, a ne stotine tisuća kako tvrde vjesnici katastrofe. Napokon, tako dramatično iseljavanje mahom mlađih ljudi moralo bi se odraziti i na pad broja rođenih, koji je u Hrvatskoj već četvrtu godinu zaredom, dakle na vrhuncu vala iseljavanja, stabilan (kreće se između 36 500 i 37 500, a nakon 5 mjeseci ove godine Hrvatska ima svega 50 rođenih manje nego u isto vrijeme lani). A to pomalo već graniči s čudom, budući se smanjuje i broj žena u dobi za rađanje. Razliku u odnosu na zapanjujuće njemačke brojke čine naknadno prijavljeni Hrvati iseljeni prije ulaska u EU (oko 20 tisuća), potom hrvatski državljani izvan Hrvatske, pri čemu na Hrvate iz BiH otpada oko 50 tisuća (što potvrđuju stopa pada broja učenika i statistike tamošnje Katoličke crkve), od čega je najviše četvrtina uselila u Hrvatsku, te iseljeni Srbi i Muslimani s hrvatskim državljanstvom čiji je broj teško pouzdano utvrditi.

Tko dolazi u Hrvatsku?

Onima, kojima stvarnost nikad ne može biti toliko loša da ne bi osjećali potrebu prikazati ju još gorom, osim smanjenja iseljavanja, smeta i struktura doseljenih u Hrvatsku. S jedva prikrivenim prijezirom navode kako je riječ mahom o povratku umirovljenih gastarbajtera, mada je nejasno što ima loše u tome da se vraćaju ljudi sa solidnom ušteđevinom koji, uz to, nisu na teret hrvatskog mirovinskog sustava. Ipak, vjerojatnije je da oni većinom provode tek dio godine u Hrvatskoj a dio u Njemačkoj, pa stoga ne ulaze u hrvatsku statistiku doseljenih. Dodatno, s obzirom na njemačke najave kako će iznos isplaćene mirovine prilagoditi troškovima u zemlji življenja, upitno je zašto bi se baš sad počeli pojačano prijavljivati u Hrvatskoj. Uz to, rast broja useljenih iz Njemačke je prevelik da bi se objasnio samo tim razlozima. Radi se o stalnom porastu od prosječno oko 500 ljudi godišnje (sa 620 u 2012. na 3232 u 2018.), pri čemu se u skoro 90% slučajeva radi o hrvatskim državljanima. Iako taj broj ne izgleda impresivno usporedi li ga se s brojem iseljenih, zgodno je primijetiti kako će, nastavi li se trend, već ove godine nadmašiti broj iseljenih u opjevanu, obećanu zemlju Irsku, i to po tamošnjoj statistici koja uključuje sve hrvatske državljane. A ohrabruje i što se doseljavanje iz zemalja Europske unije u Hrvatsku od njenog ulaska u EU više nego utrostručilo (sa 2009 useljenih u 2012. godini na 6256 u 2018. godini).

Mnoge ne veseli ni što glavninu porasta doseljenih čine sezonski radnici iz zemalja bivše Jugoslavije, koji dolaze obavljati nužne poslove koje Hrvati u dovoljnoj mjeri ne žele ili ne znaju raditi. Oni dosad nisu bili zamjetnije obuhvaćeni statistikom jer su prijavljivani na boravak kraći od godinu dana. Sad jesu jer su prijavljeni na dulji rok. Naime, uslišane su molbe poslodavaca da ih se poštedi iritantne administracije pa da one stalne, dokazano marljive sezonce ne moraju svako malo prijavljivati. Neke će uznemiriti i što je prekinut 15-godišnji negativni migracijski saldo sa Srbijom (ukupno 30 tisuća ljudi). No, tu se zapravo nije radilo o stvarnom seljenju, nego o usklađivanju s realnim stanjem. Riječ je većinom o Srbima pobjeglima iz Hrvatske devedesetih, koji su u starim dokumentima imali evidentirano prebivalište u Hrvatskoj, a pri podizanju novih deklarirali su ono stvarno u Srbiji ili BiH.

Migracijski plus sa zemljama bivše Jugoslavije čine uglavnom sezonski radnici kojima je dom blizu pa nažalost dobrim dijelom ne će trajno ostati u Hrvatskoj. Zašto nažalost? Pa ne dolaze oni sada kao age i begovi, nego kao obična raja. Ne dolaze niti kao vojnici, policajci, sudci i učitelji da bi vladali Hrvatima, nego obavljati poslove koje Hrvati ne žele raditi, jer su ili teški ili nisu cijenjeni na društvenoj ljestvici. Osim toga, došljaci dobro znaju kako njihovo srpsko ili muslimansko porijeklo nije nešto s čime bi se u novoj sredini trebali ponositi, što naznačuje da su podložni bržoj asimilaciji od možebitne alternative s još daljeg istoka. Kome to nije jasno, neka listajući novine baci pogled na posljednje pozdrave preminulima sa srpskim i muslimanskim imenima i usredotoči se na imena ožalošćenih unuka, i sve će mu se samo kazati.

Ne prvi put u povijesti, Hrvati se ne će moći samo vlastitim snagama iskobeljati iz demografske provalije. I u prošlosti je hrvatski narod bilježio strahovite demografske gubitke da bi njegov oporavak  potpomogli razni čudni ljudi čudnog imena utopivši se u hrvatsko narodno biće, bez čega bi njegov daljnji razvoj, pa čak i opstanak, bio nezamisliv. Novost ovoga vremena je što će se takvima, po svemu sudeći, pridružiti i ljudi čudnog izgleda, pri čemu Hrvatska mora izvući lekcije iz iskustva zapadnoeuropskih zemalja. Kulturološki nekompatibilne doseljenike treba prihvaćati sporo, u što manjem broju, i raspršivati ih diljem državnog područja kako bi se onemogućilo njihovo okupljanje i stvaranje paralelnih društava. Još važnije, nužno je izbjeći fatalnu grešku Europe koja je vlastitu kulturu i identitet bila spremna staviti na stup srama samo kako bi podilazila došljacima. Razumno je činiti upravo suprotno, njegovati ozračje u kojem će se pridošlice sramiti svoje kulture i identiteta. Jer sram je, kako to pokazuje povijest, pa i primjer doseljenih s područja bivše države, najjači katalizator asimilacije. Unatoč sustavnom podrivanju vodećih medija, ovaj prirodni mehanizam u medijski nevidljivoj matici hrvatskog društva još uvijek učinkovito funkcionira.

A koliko je snažna projekcija moći okupljanja oko hrvatskog identiteta i koliko nadilazi same granice Hrvatske, simbolički govori trolist najboljih igrača srebrne, mlade rukometne reprezentacije na netom završenom svjetskom prvenstvu  – bosanski Hrvat porijeklom iz Jajca rođen u Beču, potomak bosanskog Muslimana rođen u Rijeci i hercegovački Hrvat rođen u Mostaru. A za zlato je falio samo etnički Srbin porijeklom iz Plaškog, inače ključni igrač te generacije.

Turbofolk demografi razvaljuju

Recept za uspjeh, međutim, ne zadovoljava one koji nalaze problem u svakom rješenju. Stanje na domaćoj demografskoj sceni u neku se ruku može usporediti s onim u svijetu popularne glazbe. Što jače zavijaju, nariču i prosipaju uokolo crnilo, to ih mediji jače promoviraju. Najveću popularnost uživaju oni koji iz prsta izvlače preuveličane brojke kao da su matematiku učili na nekom srpskom institutu za Jasenovac. Nekontrolirano se razmeću brojevima, ne što bi bili zabrinuti zbog sudbine onih koji se iza njih kriju, nego da bi drugima nakalemili na pleća što veću krivnju.

Među turbofolk demografima, uz spomenutog Šterca, koji pokriva središnji medijski prostor sve tamo do N1 televizije i Al Jazeere, u zadnje se vrijeme ističe Tado Jurić, demograf s katoličkog sveučilišta koji odmahuje rukom na sve statistike koje pokazuju trend smanjivanja iseljavanja. Uvjerava kako je recentno iseljavanje Hrvata bitno drukčije naravi od onoga drugih naroda koji su nakon propasti komunizma ušli u EU, što obrazlaže tvrdnjom kako svega 15% odseljenih Hrvata razmišlja o povratku u kratkom ili srednjem roku. Koristeći se manipulativnom metodologijom posve nalik onoj koju su razvili društvenjaci marksističkog usmjerenja kako bi “znanstveno” potkrijepili svoja revolucionarna otkrića, Jurić “dokazuje” da su glavni razlozi iseljavanja nesposobni političari (vodstva stranaka i državno vodstvo), korupcija i nepotizam, te nemoral političkih elita, a što se savršeno poklapa s percepcijama koje stvaraju mediji. Oni su, pak, pretežnim dijelom u njemačkom i austrijskom vlasništvu, i kao takvi su prilično zainteresirani da Hrvati, već dokazano lako uklopivi u germansko društvo, popune tamošnje brzorastuće demografske rupe.

Razlozi i motivi ni slučajno ne leže u znatno boljim plaćama i radnim uvjetima, te u hrvatskoj posebnosti u vidu višedesetljetne tradicije iseljavanja, čiji je plod već etablirana emigracija koja po naravi stvari povlači za sobom rođake, prijatelje i znance. Bez obzira što tome u prilog govori i znatno jače iseljavanje još od komunističkih vremena u tomu iznadprosječno zastupljenih Hrvata iz BiH, te razloge i motive Tado Jurić uopće nije ponudio u svom istraživačkom upitniku. Razumljivo, jer čemu nepotrebno zbunjivati ispitanike kad bi to poremetilo čitavu koncepciju, a možda i priželjkivane rezultate? Koliko je Tado Jurić objektivan znanstvenik, zorno svjedoči što rad okončava za znanost nekarakterističnim izljevom patetike – naramkom ogorčenih izjava pojedinaca kao izrezanih s portala index.hr ili tabloida “24 sata”, medijskih perjanica zdušno upregnutih u misiju – kako Hrvatima zgaditi Hrvatsku!

Zbog aureole znanstvenika s katoličkog sveučilišta Juriću prostor daju i takozvani domoljubni, osobito katolički mediji, ali i drugi pasionirani ljubitelji srcedrapajuće turbofolk demografije. No, kad se zagrebe ispod površine, pod firmom znanosti koja manipulira obično se naiđe tek na ordinarno politikantstvo. Ono je u Štercovu slučaju našlo politički izraz u Živom zidu, dok se kod Tade Jurića iskazuje kroz borbu protiv korupcije i nepotizma pod pokroviteljstvom nesposobne vlasti (Koje, ako ne ove? Ne valjda svih onih prethodnih koje su nečinjenjem zabetonirale preduvjete za masovni odlazak iz Hrvatske?). Prepoznatljivi je to rušilački narativ koji nailazi na buran pljesak dijela poslovično natmurene konzervativne javnosti, a nalazi poklonike čak i u jednom krajnje opskurnom kutku HDZ-a.

Od smanjenja iseljavanja Tadu Jurića više nervira tek spomen mogućeg povratka. Povratka ne može biti budući se ne događa ništa zbog čega bi se zbio. A ako se tko vraća, onda su to umirovljenici. U tom uvjerenju ga ne može smesti ni činjenica da je povratak krenuo čak i iz Irske, koja baš ne vrvi hrvatskim umirovljenicima (u 2018. iz Irske se vratilo 10% u odnosu na one koji su otišli u istoj godini, a u Njemačkoj njih 15%, i ti brojevi pokazuju tendenciju brzog rasta). Izgleda da je znanstveniku začahurenom u politikantstvo promaklo kako Hrvatska zahvaljujući pruženoj ruci Europe napokon infrastrukturno ulazi u 21. stoljeće, kako oni ambiciozniji i poduzetniji koji žele raditi – među kojima je, istina, neznatan udio kabinetskih znanstvenika – pri pokretanju posla dobivaju zamašan vjetar u jedra, kako se hrvatska vojska i policija dižu, kako hrvatsko gospodarstvo po prvi put u modernoj povijesti napokon raste na zdravim nogama (uz razduživanje a ne zaduživanje). Ukratko, gotovo sve se odvija onako kako i priliči zemlji koja se, što na sportskim terenima, što za međunarodnim vojnim i političkim stolom, bori daleko iznad svoje kategorije (eto, nesposobnim vlastima unatoč). A sve će se to još jače odraziti u nezaustavljivom demografskom preokretu u nadolazećim godinama.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Vukovar u medijskom željeznom obruču

Objavljeno

na

Objavio

Idućeg ponedjeljka pada nadnevak kojeg prevladavajući mediji u Hrvatskoj već tradicionalno očekuju kao ozebli sunce. Na stranu sad što, upravo nastrano, njihove redove udjelom od nekih 80% popunjavaju oni za koje je predsjednik Tuđman procijenio da ih u čitavoj Hrvatskoj ima tek 20%, a nisu širom raširenih ruku dočekali uskrsnuće hrvatske države. Na stranu i to što, ne manje nastrano, među tih 80% (uključujući i u međuvremenu izučene šegrte) ima i do 20% njih, kojima, kad se sjete tog za Hrvate pretužnog dana, zatitra oko srca i poradi pobjede crvene zvijezde petokrake nad ustaškom utvrdom. Jednostavno, preplavi ih osjećaj miline čim dozovu u sjećanje prizor u kojem major JNA Veselin Šljivančanin, kao pobjednik i sudac, gospodar života i smrti, odrješito ispod brka očitava bukvicu francuskom humanitarcu, dok istodobno jednog drugog, na humanost još spremnijeg Francuza njegovi podčinjeni čereče na Ovčari. Ipak, sve i kad bi se to htjelo, nije moguće ostaviti postrani kako i jedni i drugi, lili 18.11. krokodilske suze ili suze radosnice, kao gusjenice proždrljivo izjedaju nutrinu hrvatskog nacionalnog bića razvaljujući zidine njegova identiteta. Jednako nemilosrdno kako su gusjenice oklopnjaka JNA gazile Vukovar.

Humano nasilje nad istinom

Toga dana glavnina te privilegirane, destruktivne kaste, zvane još sedmom silom, a zapravo neformalne grane vlasti, kadre, ako ne srušiti, onda dobro uzdrmati svaki stup legitimno izabrane vlasti, s prijetvornim se ganućem usredotočuje na žrtvu. Sve kako bi na vidjelo izašla njihova brižnost, humanost, punina suosjećanja, i pritom se, naravno, elegantno zaobišlo neugodno pitanje tko je to i zašto žrtve žrtvama učinio. Usmjerenost isključivo na žrtve, na tragične pojedinačne ljudske sudbine, bez navođenja izrijekom glavnog počinitelja i motiva, ključna je kockica u pojednostavljenom mozaiku nepotpune istine koja podupire tezu o građanskom ratu. Takvu istinu zdušno promoviraju slijednici i simpatizeri JNA, kako ovi domaći, tako i oni koji podižu spomen-ploču generalu pod čijom je palicom i paskom razrušen Vukovar. Jer žrtava, baš kao i zločinaca, u svakom se ratu može naći na obje strane, što, lišeno poimanja šire slike, običnog, poslovično misaono lijenog promatrača neumitno navodi na zaključak o izjednačavanju krivnje svih uključenih.

Ogledni primjer takva novinarstva koje podmuklo gradi vjerodostojnost fokusom na žrtve, da bi, čim bi te iste žrtve i stradalnici digli glas protiv nepravde i neistine, spremno na njih sasulo drvlje i kamenje iz svih oruđa, usput ih i pogrdno nazivalo, primjerice, „šatorašima“, je novinarka Večernjeg lista Renata Rašović. Ona je ovog studenog otišla i korak dalje, dirljivim prilogom o susretima vojnika, ratnih veterana s obiju strana bojišnice. Pritom uopće nije sporno kako vojnika istinski može razumjeti samo onaj koji je slično proživio. Kao što nije prijeporna činjenica da je časnih vojnika bilo na svim stranama, kao i onih u kojima je, gdjekad samo na tren, a nekad i dulje, prevladalo zlo.

Sporno je, točnije nedopustivo, svoditi rat na sudbine pojedinaca kao da se radilo o elementarnoj nepogodi ili udaru meteora, svejedno, bila pritom riječ o civilnim žrtvama rata ili vojnicima, tim mučenicima koji trpeći u ratu zadobivene, nezacijeljene rane na tijelu i u duši postaju i žrtvama mira. Naime, niti bi žrtve postale žrtvama, niti zločinci zločincima, a bome se ne bi ni junaci prometnuli u junake da netko nije promišljeno i organizirano stvorio ratni kontekst. Samo bi krajnje nerazborit čovjek mogao povjerovati da bi i u mirnodopskim prilikama Jova iz Borova, Aca iz Negoslavaca, Žika iz Orolika, Toša iz Gaboša, Laza iz Srijemskih Laza,… tako otvoreno i brutalno digli ruku na susjeda „pogrešne“ vjere ili nacije. Za takvo što je netko morao izgraditi prikladan okvir, u tomu ih poticati i huškati. Stoga u svakom pojedinom njihovom zločinu, koliko god čudovišan bio, udio organizatora i čelnih ljudi vodećih institucija debelo preteže u odnosu na onaj neposrednih počinitelja.

Tetošenje krvnika

Nevoljkost medija stacioniranih u Hrvatskoj da progovore o stvarnom počinitelju vukovarskog pokolja, a ako ga i spomenu, to bude tek onako usput, tim više zapanjuje što glede toga postoji presuda neovisnog autoriteta, Međunarodnog suda pravde. U slučaju tužbe za genocid Hrvatske protiv Srbije Sud je utvrdio činjenično stanje nedvosmisleno identificiravši i počinitelja i motiv – JNA i srpske snage počinile su niz zločina prema jasno utvrđenom obrascu s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Zanimljivo, u protutužbi Srbije protiv Hrvatske Sud ne uočava istovjetan zločinački obrazac, nego tek pojedinačna nedjela pojedinih pripadnika hrvatske vojske i policije. Time je zapravo izrečena skoro pa krovna istina o ratu devedesetih, koju mediji u Hrvatskoj, pa i neki udžbenici iz povijesti, prešućuju. A kad o tome nešto i zucnu, redoslijedom navođenja počinitelja prikrivaju njihov značaj, posredno i udjel u zločinu. Suprotno viđenju međunarodnog arbitra, oni redovito ispred JNA, tog glavnog nositelja i izvršitelja udara na Hrvatsku, u prvi plan stavljaju bande bradatih došljaka iz Srbije i horde razularenih, lokalnih srpskih pobunjenika. A potonje su čak neko vrijeme, primjerice u Večernjem listu, nazivali teritorijalcima (pripadnicima teritorijalne obrane), čime se besramno sugerirao obrambeni karakter njihove borbe. Pa kako onda, uzevši sve to u obzir, očekivati od predstavnika i pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj da se suoče s prošlošću?

Teško se oteti dojmu kako sustavnom prikrivanju zločinačke uloge JNA kumuje to što među etabliranim novinarima i urednicima, kreatorima javnoga mnijenja, nerazmjeran udjel čine potomci oficira i podoficira te komunističke vojske. Iskrivljujući povijest, oni se zapravo bore za bolju prošlost svojih očeva, što zasigurno predstavlja jak motiv. No, čuvanjem laži na vlastitu korist sudjeluju u novome zločinu nad istom žrtvom otimajući joj pravo na istinu.

Ipak, to što je međunarodni pravni autoritet jasno identificirao počinitelja i motiv agresije na Hrvatsku ne znači da je time doista utvrđena i cjelovita istina. Naime, vojska je, kako god moćna bila, ipak samo operativno sredstvo, nju pokreće i njome upravlja politika. Oni koji bi i tu politiku amnestirali, i sve svalili na mrtvog Miloševića (obično i Tuđmana u paketu radi ravnoteže krivnje), zacijelo ohrabruju ponašanje baštinika te politike, koji se nje sve manje srame, a kamoli odriču. Znakovito, trenutne se srpske vlasti, percipirane kao, kolokvijalno rečeno, četničke, uopće ne sustežu veličati počinitelje najgrozomornijih okupatorskih zlodjela, pripadnike komunističke JNA – generala Bratića, krvnika Vukovara, i majora Milana Tepića, koji je, jedini među kolegama koji su se našli u sličnoj situaciji, izveo suludi samoubilački akt povevši sa sobom u smrt i tucet hrvatskih vojnika.

Pri utvrđivanju potpune istine nije moguće zaobići ulogu Srpske pravoslavne crkve, koja nije čak ni moralno osuđena, unatoč tome što je ujesen ’91 njezin čelnik, patrijarh Pavle, pisao mirovnom posredniku lordu Carringtonu kako Hrvati i Srbi ne mogu živjeti jedni s drugima u Hrvatskoj. Još prije je u glasilu SPC-a „Pravoslavlje“ najavio i neizravno blagoslovio zvjerstva koja će Srbi uskoro počiniti nad susjedima, kumovima, do jučer i prijateljima. Podsjetio je, naime, kako su pola stoljeća ranije neki Srbima radili ono što Srbi ne bi ni zvijerima, da bi zatim sve to uredno pobrojao, nesumnjivo dobro znajući kako u uzavrelim vremenima time samo potpiruje vatru, i ujedno, kao moralni autoritet daje mig i opravdanje za zločine koji imaju nastupiti. Srbi su ga, naravno, „pogrešno“ razumjeli, učinivši Hrvatima sve ono pobrojano što ne bi činili ni zvijerima. Usporedba djelovanja patrijarha Pavla i njegovih episkopa s onim kardinala Kuharića i šibenskog biskupa Ivasa, koji su pozivali na odbacivanje osvete kad se pripadnicima njihova stada ukazala prilika za nju, kao i spomenuti opis činjeničnog stanja u pravorijeku Međunarodnog suda pravde, nedvojbeno pokazuju da se Srbi i Hrvati u ratu nisu pokazali istima, ma koliko god se pojedinačnih slučajeva dobrote i zloće može naći na objema stranama. I koliko god ih se istima trudili prikazati oni koji i danas Hrvatsku zatrpavaju balvanima stvarajući sliku u kojoj se od stabla ne vidi šuma.

Klice razdora

Takvi jedva čekaju dane sjećanja na žrtvu Vukovara, ne samo kako bi u zapećak šutnuli cjelovitu istinu, himbeno naričući za žrtvama, još i cinično dodajući kako za te zločine nitko nije odgovarao (pri čemu opet ciljaju na individualne zločine i zločince, kako bi se odvratila pozornost od organizatora zločinačkog okvira koji je te zločine učinio mogućima), nego i kako bi posijali razdor među Hrvatima. Jedan od podmuklijih primjera navedenog zasigurno je diverzija izvedena povodom obilježavanja 20. godišnjice pada Vukovara u režiji tada još HTV-ova tandema „Šprajc-Zovko“. Oni su ususret parlamentarnim izborima koji će iznjedriti Milanovićevu vlast, koristeći se montiranim uratkom kontraobavještajne službe JNA i izjavom istaknutog oficira JNA iz tog vremena, Andrije Rašete, predsjednika Tuđmana optužili za vojni poraz, bešćutnost iskazanu prema očajnim Vukovarcima pod opsadom, te spremnost na trgovanje teritorijem. Ništa manje napeto nije bilo ni 2014. godine, tada uoči predsjedničkih izbora, kad se žrtve rata i medijski dirigiranog poraća („šatoraše“) optuživalo za širenje razdora pričom o dvije kolone u Vukovaru, mada je kolona, kao i uvijek, i tada bila samo jedna. Naime, ono što je tvorila Josipovićeva svita prije bi se moglo prispodobiti kolonu nego koloni, organu pomoću kojeg se zdrav organizam rješava štetnih, neprobavljivih i, općenito, beskorisnih tvari.

Ponavljanja sindroma vukovarskog kolona sad se moguće pribojava i Zoran Milanović, kao predznaka istovjetnog raspleta predsjedničkih izbora. Mada, nikad se ne zna! Jer iz njegovih se riječi – „Pristojnim ljudima tamo nije mjesto“ – dade iščitati suptilna najava kako je ipak spreman pojaviti se u koloni sjećanja. Došao Milanović ili ne, u njoj će u svakom slučaju mjesto zauzeti potencijalni predsjednički kandidat, doktor Škoro. Hvale vrijedan potez, jer prošle godine ga tamo nije bilo. Tako barem reče u intervjuu RTL-ovoj oštrokondži, promrmljavši nešto tek napola razumljivo o poslovnim obvezama, koje su ga valjda spriječile u toj nakani, no ništa detaljnije. Budući ga je inače nasrtljiva oštrokondža nehajno propustila upitati za pojašnjenje, ostalo je visjeti u zraku je li ga od pohoda Vukovaru odvratilo udaranje u žice tambure ili možda vinogradarske obveze, kojih u to doba, doduše, u samom vinogradu nema, no u podrumu ih ipak još ima. A nipošto ne treba isključiti ni mogućnost da se čovjek jednostavno nešto dulje oporavljao shrvan posljedicama proslave Martinja.

Kako bilo da bilo, doktor Škoro je u sklopu cirkularnog pohoda kultnim mjestima hrvatske duhovnosti i žrtvoslovne povijesti već obišao Aljmaš na Veliku Gospu (nije, doduše, rečeno je li to učinio s obitelji, kako to svakog ljeta čine katoličke obitelji iz tog dijela Hrvatske, ili sam, samcat), a već neko vrijeme se sprema, sad već zašavši u ozbiljne godine, debitirati i na Bleiburgu. Štogod kumovalo ovom naglom prosvjetljenju, valja primijetiti kako za prave i dobre stvari nikad nije kasno, i nadati se da će doktor Škoro držati do posjeta ovim mjestima i nakon što mu zgasne zvijezda na političkom nebu.

Dan tuge između dva dana radosti

Baš zbog takvih poput Škore, koji pod teretom poslovnih obveza mislima i tijelom lako odlutaju od sjećanja na žrtve Vukovara, a za neradni dan uzimaju slavljenje poganskog kulta, Martinja, koje bezočno patvori katoličkog svetca Martina, što i jest prirodni slijed stvari nakon što se maniš Očenaša, dobro je 18. studenog uvesti u kalendar državnih blagdana kao neradni dan. Ujedno je to i suvisao odgovor na kritike onih koji dosljedno i razložno zastupaju desnu političku poziciju, za razliku od onih koji žmigajući desno zapravo sve više skreću ulijevo. Pa sad više nisu na čistu ni što bi s 30. svibnja, tim prijelomnim datumom hrvatske povijesti, danom kad je postavljen kamen zaglavni staze najsjajnijih hrvatskih dostignuća. Od donošenja prvog demokratskog Ustava, preko proglašenja neovisnosti, međunarodnog priznanja, prijama u Ujedinjene narode, do oslobađanja okupiranih područja, i, napokon, povratka u matično kulturno-civilizacijsko jato – članstvom u još uvijek najjačem svjetskom vojnom-političkom savezu, kao i u zajedničkoj kući europskih naroda. Pa kako će onda smetenjaci i smutljivci, koji više nisu u stanju prepoznati ni značaj prijelomnog trenutka najslavnijeg dijela moderne hrvatske povijesti, znati razlučiti izazove ovoga vremena i povesti Hrvatsku danas?

Uostalom, zašto bi ju i poveli kad već ima netko tko se pokazao sposobnim dovesti stvari u red, možda ne sve i posvuda, ali ipak u prilično dojmljivom opsegu i mjeri – i državne financije, i kreditni rejting, i vanjsku politiku (tako da Hrvatska sad već diktira europske teme, a ne prima samo direktive), i odnose s konstruktivnim susjedom (Mađarska), i neutralizirati destruktivnog međaša (Slovenija), i vratiti dostojanstvo hrvatskoj vojsci i policiji, ali i stradalnicima Domovinskog rata, čak i, do jučer nezamislivo, onima iz HVO-a…

A kako je najavljeno, razriješit će i davno posijanu zbrku u kalendaru državnih blagdana, pa uz spomen na euforični početak (30.5.) i furiozni završetak (5.8.) četiri godine potom, među ta dva povijesna nadnevka velike radosti i sreće umetnuti i sjećanje na neizmjernu tugu (18.11.), kao trajan podsjetnik kako nije sve teklo kao po loju. I da je veličanstveno djelo stvaranja međunarodno priznate hrvatske države i osiguravanja njezine teritorijalne cjelovitosti plaćeno prevelikom cijenom kako bi se ona opet predala u ruke lijevih smetala – žmigali oni lijevo ili desno, takvi su u biti i, napose, po djelima mahom svi izazivači – nepodnošljivo nalik onima koji su i u danima ponosa i slave sijali zavodljive ideje kako bi Hrvatsku gurnuli na stranputicu.

Naposljetku, je li baš svejedno povjeriti vodstvo i reprezentativnu dužnost nekome tko Hrvatsku predstavlja s lijepim, prirodnim osmijehom na licu ili onima čije lice, bilo rošavo, bilo obješeno, prečesto isijava ljutnju i gorčinu? Nekome tko ne bježi od zvonke, radosne domoljubne pjesme ili onima koji tek samosažalno, tugaljivo pjevuše? Nekome tko se izborio da mu se otvore vrata gospodara Svijeta ili onima koji ni u primisli ne dosežu dalje od kapije nesvrstanih autsajdera? Međutim, kako poneke, gunđanju sklone Hrvate više impresionira isprazno blebetanje i od najsjajnijih postignuća, možda im pri tom, njima očito teškom izboru, pomogne osluhnu li pozornije kako zbore medijski predstavnici onih Tuđmanovih 20%. Kako oni, suprotno elementarnim demokratskim uzusima, u toj branši tvore, brat bratu, 80%-tnu većinu (čak i ne računajući „domoljubne“ i „katoličke“ kolaboracioniste koji više od prve preziru samo osmu Božju zapovijed), ne čudi da su u stanju i nešto tako bjelodano kao što je istina o Vukovaru zatomiti i izvrnuti naglavačke, pa gdje ne će onu o kandidatima za najviše državne dužnosnike?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Ako Vučić i ne dođe, doći će Irinej

Objavljeno

na

Objavio

Vlažno, mokro, sklisko, magla, niski oblaci, niski udarci, mučno, osim toga moje računalo iz vremena pada berlinskoga zida malo se preračunalo pa krepalo iza plota. Zato sada na brzinu improviziram, uklapajući se tako u hrvatsku tradiciju improvizacije, koja nam ide bolje od svake sustavnosti, pa nam sustav zato tako i izgleda.

Neveselo doba godine i inače, od Svih svetih iliti Sisveta nadalje sjećanja na hrvatske tragedije, ali ne samo naša sjećanja nego i srbijanska koja podižu ploču generalu razaratelju Vukovara, a kada mi šaljemo u Beograd lake note onda odgovaraju da je sve bilo legalno, osim toga u Hrvatskoj neke ulice imaju nazive po Mili Budaku.

Tako se farsa ponavlja, uvijek je isto: čim se nađu pod paljbom za devedesete, Srbijanci potegnu četrdesete, nastojeći zabašuriti neospornu činjenicu da su bili poslušni vazali nacističke Njemačke i revni progonitelji Židova. Na ruku im idu krivotvorine koje su nam prodavali za vrijeme komunizma, a radosno opažaju da se u Hrvatskoj i nadalje kupuju jer su strukture uglavnom orjunaški nastrojene pa čuvaju tekovine revolucije.

Glede devedesetih, vide da je u Hrvatskoj došlo do radikalnog prevrata, te se sve više piše u tiskovinama o obrani Vukovara u izvedbi ako ne baš ustaša a onda – hrvatske desnice, a „znamo kakva je“. Ako želite ilustraciju, dajem vam ju: u dnevnim novinama od 6. studenoga, pogodite u kojim novinama, na str. 7 pišu neki likovi o vozaču predsjedničkog kandidata (onoga koji prekida kampanju za Martinje), te se o tom vozaču kaže da je „jedan od junaka desnice zbog činjenice da je bio suborac Blage Zadre.“ Znači, vukovarski branitelji su za desnicu junaci, a što su za srednjicu, ljevicu i stražnjicu? I što su toj klateži hrvatski branitelji uopće? Razaratelji njezinih snova.

Pa kada sam u zadnjoj kolumni pisao da zaplotnjaci usidreni u institucijama koje kontroliraju medije ponekad bivaju konsternirani što ih neoprezni kolumnisti otkrivaju do gola, eto vam dobar primjer koji sam naveo, a ima ih još. U jednim drugim novinama ili istim, a sve su iste, kvazinovinar se doslovce izruguje mladićima koji su pošli u obranu domovine, umjesto da se bave stvarima primjerenim njihovoj dobi, ljubavnim i ostalima.

Takvi i slični komentari objavljuju se obično na drugoj stranici dnevnoga lista, baš kao i u olovnim vremenima kada je stupac na str. 2 bio rezerviran za poruke Centralnog komiteta, posredstvom malo pismenijeg partijskog pisca. Još jedna ilustracija: u dnevnom listu osvrće se partijski pisac na ploču Bratiću, nije mu drago navodno, ali odmah nastavlja u Vučićevu stilu i (u stvari) kaže da četnik u nečemu ima pravo, da je u Hrvatskoj nekakva puzajuća ustašizacija.

Ništa se u Hrvatskoj nije promijenilo, osim njezina naziva. Nije više SRH nego samo RH, orjuna i slične misaone skupine čvrsto su se održale u sedlu, devedesete nastoje zaboraviti kao tužno razdoblje kada nisu mogli posve slobodno raditi protiv Hrvatske, razdoblje koje će se pamtiti, vele oni, po korupciji s Tuđmanom na čelu. Ostalo što je učinio nije važno, ako je još nešto uradio, bolje je o tome ne govoriti, bolje po njega.

Usporedno s orjunom u Hrvatskoj, vide se dostojni napori iz Srbije koja ne bi toliko u Europu koliko bi opet u Hrvatsku. Doduše, Vučić se ukrcao u europske pučane, pa silno želi u Zagreb da razgleda teren, možda kaže koju u Hrvatskom saboru ili barem Areni, s tim da bi sljedeći put rado došao s tenkovima, ruskim i inim.

Četnik čeka priliku da napokon izvrši što je obećao 1995. u Glini. Ako dođe u Zagreb kao što se govori da hoće, a neki da ne će, bit će predstavljen kao dio velike pučke obitelji, doduše kao mlada pučanka koja sjedi na dva stolca.

Ako Vučić i ne dođe, doći će Irinej, kojemu bi trebalo zabraniti da prijeđe nametnutu granicu kod Bajakova, ali tko će mu zabraniti? A zašto dolazi u Hrvatsku? Navodno zato da svečano otvori centar u rodnom selu pokojnog patrijarha Pavla, kamo će onda hrliti hodočasnici. Mjesto se nalazi u Slavoniji, znači ne u Hrvatskoj, po Irineju, koji poštuje granicu Virovitica-Karlobag pa Dalmaciju i Slavoniju amputira gdje stigne. Tako će SPC usred Hrvatske (ipak) odavati počast patrijarhu Pavlu, koji je 1991. munjevito zaposjedao teritorij već okupiran.

Novinari u Hrvatskoj ne pamte tako dugo, pa su stvar prikazali neutralno. Ja pamtim, ali kako se meni ne vjeruje, ispisujem citat iz knjige „Ranjena Hrvatska“, a iz pera biskupa Antuna Škvorčevića koji govori o (jednom, a bilo ih je više) susretu predstavnika Katoličke crkve i SPC-a: „Ovom susretu prethodili su neki mučni događaji koji su vodstvo Srpske pravoslavne crkve stavili u nezgodno svjetlo.

Naime, ta je Crkva osnovala novu eparhiju, osječko-poljsko-baranjsku, sa sjedištem u Dalju, i to neposredno nakon srpskog osvajanja tog prostora i pokolja nesrpskih nedužnih civila u Dalju, a na čelo joj stavila episkopa Lukijana koji je već ranije nakon pokolja u Borovu Selu ondje blagoslivljao naoružane osobe a u Dalju izjavljivao o oslobođenju i pripajanju toga mjesta Srbiji.“ Moram li dalje? Mislim da ne. Sve ste razumjeli. Ali je neugodna činjenica da bi zabrana dolaska sadašnjeg patrijarha u spomen na ondašnjeg patrijarha pod čijim je vodstvom SPC širila svoj teritorij zajedno s jugovojskom i četnicima, izazvao prosvjed pape Franje i novu pljusku hrvatskom narodu. Jer, rimski i srpski patrijarh vole se kak golupčeka dva.

Dobro, napuštam tu temu, za danas. U Hrvatsku, uostalom dolaze svakakvi tipovi, recimo ovih dana hrvatski iseljenici koji mračno pitaju srami li ih se Hrvatska, a strukture im, zatečene, govore da nije točno, da su ponosne na njih. I uopće, čak i na mlade iseljenike koji ponosno odlaze u Irsku, Njemačku i druge zemlje. Sve pršti od ponosa. A gdje je istina? Glede starih iseljenika, odnosno njihovih potomaka, sve je vrlo jednostavno: duboka država koja je isplivala na površinu ne želi da joj se tamo neki Hrvati iz daljina miješaju u posao, ni politički ni gospodarski, o ideološkoj dimenziji da ne govorimo, jer su svi iseljenici za orjunu ustaše, potomci možda u soft formi, i nemaju što tražiti u demokratskoj Hrvatskoj, štoviše ugrožavati oligarhiju mučno stvaranu u nezgodnim okolnostima od druge polovice devedesetih. Osim toga ne plaćaju porez u Hrvatskoj, a htjeli bi glasovati, znači utjecati na izbore njima sklonih, to jest ustaša u samoj Hrvatskoj.

Neka iseljenici ostanu u svojim novim, sada već starim, domovinama, i tamo larmaju. Oni su ondje, gdje god bili, manjina, a tako je lijepo kada su Hrvati manjina kao što su bili u nezaboravnoj Jugoslaviji. Ima pravde. Doduše, mogli bi u manjem opsegu utjecati na izbore za recimo neki kongres, pa ih ne treba previše srditi.

U svezi s tim (opet se vraćam na temu a obećao sam da ne ću) jako ih je rasrdilo, a i mene, kada su čuli da veleposlanik velesile daje šakom i kapom šake dolara za plemeniti centar u Srbu (eto još jedan, da ne bude samo Slavonija) budući da mu u Hrvatskoj nitko nije rastumačio kako financira uspomenu na pokolj Hrvata, to jest zamotali ga pupovčani čim je sišao iz zrakoplova. Srditi mu pišu pisma, spominju Boričevac, obitelj Ivezić, Gračac, Bunić, Rudopolje, Korenicu, Drvar, Bosansko Grahovo, ali molim vas, pa kako bi strani diplomat mogao pohvatati sve te podatke. Na srdita pisma ne odgovara, ni na ona na engleskom, ni na ona na hrvatskom.

Jesam li već podsjetio na zgodnu činjenicu, mislim da nisam: naime, prije nekoliko godina a možda i više, u godišnjem izvješću Sigurnosno obavještajne službe (SOA) stajalo je crno na bijelo da se opažaju pojačane velikosrpske aktivnosti. Vjerojatno je nastala konsternacija, u sljedećim godinama taj je „podatak“ nestao u izvješćima, valjda usporedo s novouspostavljenom koalicijom.

Istodobno, vode se bitke na nekoliko fronta o državnim blagdanima i spomen-danima. Odbor koji je donio odluku da se antifašistički dan pretvori u spomen-dan, dobio je po gubici. Vlast je poslušala oporbu, a bilo joj je lako jer je i inače sve više oporba samoj sebi. Oporba je galamila da je odluka kukavička, domobranska, što je uvrjedljivo za domobrane i njihove potomke, a ima ih puno više od onih drugih. Rečeni odbor suočio se ne s prošlošću nego sa sadašnjošću.

To me je podsjetilo da bi među državne spomen-dane trebalo uvrstiti i jedan koji je spomen na domobrane. Ne će proći, ali neka bude zabilježeno. I obrazloženje: u Hrvatskoj je u vrijeme Drugoga rata bio i „lokalni“ građanski rat. Jedna je strana pobijedila, a znamo i kako, drugu je zatrla, ali je prošlo dovoljno vremena da imamo povijesnu distancu prema vremenu kada je Hrvat išao na Hrvata, pa da se i Hrvata na domobranskoj strani sjećamo na isti način kao i onih drugih. Bio bi to doista civilizacijski iskorak i znak da smo barem malo izašli iz nametnutih hipoteka i jednoumnog tumačenja povijesti.

Kolektivna odgovornost

U svemu, u svakom području života, odgovornost ne može biti kolektivna, treba imati ime i prezime. Da je kolektiv, međutim, zamijenio pojedince (jedinke) pokazuje državni sustav stimuliranja književnih djela (plus prevoditelji). Za one koji ne znaju kako se to radi, objašnjavam: umjesto povjerenstva u kojemu sjede više ili manje dobri poznavatelji književnosti s imenom i prezimenom, o stimulacijama odlučuje cijela kobasica društava, udruga, fakulteta, njih najmanje osamnaest koliko sam uspio pokupiti.

Bilo bi lijepo saznati kako to oni uopće rade, okupljaju li se u Areni i nekom sličnom većem zdanju, imaju li neki kongres s večerom i tulumom ili ubacuju svoje opaske u kutije. Sudjeluju li baš svi iz tih društava, udruga i fakulteta ili delegiraju po dvadesetak umova svaki? Na kraju se proglase dobitnici, a ne zna se tko ih je, kako i zašto izabrao. I jesu li i koliko njih kolektivno ili pojedinačno pročitali odabranu knjigu, naravno da nisu.

Pogledaju, ako uopće i to, korice, naslov i posebno ime autora. I prezime. Ako im se prezime ne sviđa prezime, odmah otpada. U prvom krugu. Imali smo poslije četrdeset pete kolektivizaciju sela, pa je ideja propala i u staljinističkoj Jugoslaviji. Sada imamo kolektivizaciju odlučivanja o dobrim i lošim knjigama. Idemo naprijed.

Lutrija

Ne mogu ne spomenuti, jer mi već dugo ide na živce, naime Lutriju i njezino reklamiranje na televiziji. Jako me zanima „profil kadra“ koji izmišlja priglupe reklame „Volite kuglice“ recimo s nekim ubogim statistom koji stražnjicom odbacuje kuglu a ne kuglicu. Kako vizualno, tako i tekstualno: u reklamu se ubacuju izvanzemaljci, ali ih se naziva – vanzemaljcima. No, kad je novac od reklama u pitanju, televizije ne paze na jezik ni na ostale dijelove. A Lutrija ima novaca. Samo nema ukusa i ne zna hrvatski.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari