Pratite nas

Kolumne

Demografski preokret na pomolu?

Objavljeno

na

Nema tomu mjesec dana kako je buru u javnosti izazvalo izvješće Državnog statističkog zavoda o znatnim promjenama u migracijskim kretanjima između Hrvatske i inozemstva. Da se doista radi o prekretnici, zorno predočava sljedeći graf:

U prvih nekoliko godina po ulasku u Europsku Uniju, zaključno s 2017., kretanje stanovništva u Hrvatskoj je obilježavao postupni blagi rast broja doseljenih i dramatičan porast broja odseljenih. No, podaci za 2018. godinu pokazuju kako je doseljavanje naglo pojačano, a iseljavanje osjetno smanjeno.

Njemačka statistika i hrvatska statistika

Kako se često čuju ocjene da su službene hrvatske statistike manjkave i kako ni izbliza ne pokazuju pravo stanje stvari, usporedimo ih sa službenom njemačkom statistikom (Destatis):

Plavi stupci označavaju neto razliku doseljenih iz Hrvatske u Njemačku prema njemačkoj statistici, a crveni stupci neto razliku odseljenih iz Hrvatske u Njemačku po hrvatskoj statistici. Navedene statistike nema smisla gledati drukčije nego na neto principu zbog razlika u metodologiji. Hrvatska, naime, bilježi samo odlaske i dolaske planirane na barem godinu dana, dok Njemačka evidentira i kretanja sezonskog karaktera, primjerice ono radnika hrvatskih građevinskih tvrtki. Tako u 2017. godini njemačka statistika vidi 53050 doseljenih iz Hrvatske i čak 23955 odseljenih u nju, dok hrvatska statistika vidi svega 2973 doseljenih iz Njemačke i 29 053 odseljenih u nju. Za usporedbu je smislen očito samo neto princip koji u ovom slučaju daje malu razliku od svega 3 tisuće.

Ipak, uzmu li se u obzir i ostale godine, uočljive su velike razlike između dviju statistika, premda je istodobno vidljivo i kako su one sve manje. Kumulativno gledano, u razdoblju 2013.-2018. Njemačka bilježi dvostruko više (za čak 80 tisuća) neto useljenih iz Hrvatske, nego Hrvatska neto iseljenih u Njemačku. Zanimljivo, njemačka statistika pokazuje trend pada useljavanja iz Hrvatske već od 2016. godine, što hrvatska statistika bilježi s odmakom od dvije godine, uglavnom zbog kasnije odjave u Hrvatskoj u odnosu na prijavu u Njemačkoj. No, postoje i dva razloga koja iskrivljuju njemačku statistiku čineći razliku nerealno velikom.

Prema njemačkim podacima, Njemačka je još 2011. godine (prije ulaska Hrvatske u EU) imala blago negativan migracijski saldo s Hrvatskom, a godinu potom tek minimalan plus, što nije realno imajući u vidu kako Njemačkoj nije trebalo čitavih 6 godina da se počne oporavljati od ekonomske krize. Sva je prilika da su hrvatski državljani, očekujući povoljan razvoj događaja (sredinom 2011. je obznanjen ulazak Hrvatske u EU s 1.7.2013.), već tada pohrlili u Njemačku raditi “na crno”, da bi svoj status legalizirali s ulaskom Hrvatske u EU i potpunom liberalizacijom pristupa njemačkom tržištu rada od 1.7.2015. godine. Stoga je njemačka statistika njihov dolazak zabilježila s kašnjenjem, a upitno je u kojoj su se oni mjeri potom odjavljivali iz Hrvatske.

Drugi razlog je nerazmjerno velik broj hrvatskih državljana koji u Njemačku dolaze izvan Republike Hrvatske (njih hrvatski zavod ne može registrirati), a Njemačka ih takvima ne vidi, iako vodi obje evidencije – i prema zemlji odlaska/dolaska, i prema državljanstvu. No, ne baš onako pedantno kako bi se to od Nijemaca očekivalo, a što predočava sljedeći graf:

Kako pokazuje sve veća razlika između crvenog i plavog stupca, u relativnoj mjeri prikazana rastućom crvenom crtom, njemačka statistika iz godine u godinu uočava sve veći udjel hrvatskih državljana izvan Hrvatske u ukupnom broju neto useljenih hrvatskih državljana, s 5,3% u 2013. na 12,9% 2018. godine, i tom trendu se ne nazire kraj. Naime, među iseljenim hrvatskim državljanima izrazito su brojni Hrvati iz BiH, što zbog nesređene situacije u svojoj zemlji (prema kojoj se Hrvatska doimlje poput Njemačke), što zbog duge tradicije iseljavanja i mnoštva BiH Hrvata već situiranih u Njemačkoj, spremnih pomoći rođacima i znancima u novoj sredini. A tu su još i Srbi izbjegli iz Hrvatske nakon operacija Hrvatske vojske 1995. godine, te brojni Muslimani, poglavito oni iz Cazinske krajine, koji njemačkom tržištu rada mogu slobodno pristupiti samo s hrvatskim dokumentima. Malo je vjerojatno da oni životnu prigodu nisu koristili jednako intenzivno već od samog početka, nego su pojačani poriv za odlaskom počeli osjećati tek u zadnje vrijeme. Stoga je razložno pretpostaviti kako je njihov udio čitavo vrijeme manje-više konstantan, samo ga njemačka statistika postupno prepoznaje. No, u cijelosti ga ne će prepoznati nikada, jer znatan dio hrvatskih državljana koji ne žive u Hrvatskoj ima u dokumentima zapisanu hrvatsku adresu. Inače, barem još u nedavnoj prošlosti, nisu mogli u Hrvatskoj ostvariti neka prava koja proistječu iz državljanstva (kupnja nekretnina, prava vezana uz radni odnos, porodiljne naknade,…), dok su nerijetki Srbi, izbjegli iz Hrvatske, zadržali hrvatsku adresu i kako bi mogli glasovati na lokalnim izborima (poznati “Lasta” autobusi).

Zlonamjerna medijska podmetanja

Kako bi prigušili odjek dobre vijesti o smanjenju iseljavanja, mnogi su pohitali prenijeti njemačku statistiku za 2018. zanemarivši opisani kontekst. Naglašavali bi uvijek najveći broj, onaj o 57 tisuća iseljenih hrvatskih državljana, a nešto tiše bi spomenuli i 28 tisuća povratnika. Neki su čak problematizirali kako je upitno da se iseljavanje uopće smanjuje, iako to nedvojbeno pokazuju i njemačka i hrvatska statistika. Tako je s nekim čudnim veseljem u glasu Hrvatski katolički radio prenio vijest o 57 tisuća iseljenih hrvatskih državljana u Njemačku, ne spominjući kako to uključuje i glavninu Hrvata iz BiH, ali i druge. Štoviše, još je zasolio ranu podatkom o 22 tisuće iseljenih državljana BiH, zlurado dodavši – “među kojima je mnogo Hrvata”. Mada je i površnom poznavatelju prilika jasno kako se Hrvati iz BiH iseljavaju s hrvatskim dokumentima, i da među onima koji idu u svijet s BiH dokumentima Hrvati čine otprilike jednak udjel kao u broju glasova za Željka Komšića.

S ne manjom radošću u utjecajnim je tiskovinama objavljena vijest o smanjenju broja učenika u osnovnim i srednjim školama za 44 tisuće u razdoblju od 2013. do 2019., čime se željelo potencirati strahovite razmjere iseljavanja, a za što se odmah uhvatio dežurni stručnjak Stjepan Šterc. No, stručnjaku je iz nekog razloga promaklo kako se ovdje radi o oduzimanju jabuka i krušaka. Naime, navedeni pad, višestruko veći u srednjim školama, nastao je većinom kao posljedica razlike u broju rođenih u vrijeme kad su ti srednjoškolci dolazili na svijet. Naime, srednjoškolci s početka promatranog razdoblja bili su rođeni još u vrijeme vladavine predsjednika Tuđmana, dok su u godinu s kraja usporedbe ušle bitno malobrojnije generacije rođene za vlade Ivice Račana. Jasno je kako takva matematika može poslužiti samo kao argument za usporedbu demografskih politika tih dviju vlada, a nipošto ne može predstavljati argument u kontekstu problematike iseljavanja.

Smanjenje broja učenika kao realno mjerilo razmjera iseljavanja

Smanjenje broja učenika ipak može poslužiti kao mjerilo razmjera iseljavanja, ali samo ako se oduzimaju jabuke od jabuka i kruške od krušaka. Primjerice, promatra li se ukupan broj učenika određenog razreda osnovne škole početkom školske godine i usporedi ga s brojem učenika razreda koji su ti isti učenici pohađali početkom prethodne. Ova metoda doista utvrđuje realno stanje jer eliminira utjecaj ključnih problema s kojima se suočavaju statistički zavodi (neprijavljivanje i vremenski odmak u prijavljivanju). Graf niže je dobiven opisanom usporedbom – na razini cijele Hrvatske za sedam razreda je zbrojen manjak učenika u odnosu na prethodnu godinu, drugih razreda u odnosu na prve, trećih u odnosu na druge,… sve do osmih u odnosu na sedme, pri čemu broj ponavljača ne iskrivljuje bitno statistiku, a pogotovo ne trend. Konačno, zbrojeni manjak učenika je podijeljen s ukupnim brojem učenika prvih sedam razreda prethodne godine i prikazan kao postotak. Taj podatak je stavljen u suodnos s njemačkom statistikom o broju neto-doseljenih iz Hrvatske.

Vidljivo je kako krivulja trenda pada broja učenika u Hrvatskoj prati intenzitet doseljavanja u Njemačku, ali i da se 2018. dogodilo oštro smanjenje pada, što je znak slabijeg iseljavanja, ali i najava povoljnog trenda i u 2019. godini. Promatrano apsolutno, broj učenika 7 promatranih razreda smanjen je od ulaska Hrvatske u EU za 13323, a projicira li se linearno i na prvi razred, te 4 srednjoškolska razreda koji se, kako potvrđuje službena statistika, slabije iseljavaju (posve logično, jer su im roditelji stariji), ukupno se dobije nešto više od 20 tisuća neto iseljenih učenika u tih 6 godina, što je dvostruko manje od 44 tisuće kako sugeriraju oni koji vole oduzimati kruške od jabuka.

Procjena temeljem statistike odseljenih po dobnim skupinama pokazuje kako učenici promatranih 7 razreda čine oko 10% neto odseljenih u EU pa može poslužiti i kao solidan orijentir za približan izračun ukupnog broja stvarno iseljenih iz Hrvatske. Prema toj metodi, on iznosi nekih 135 tisuća, dok ih državni zavod bilježi tek nešto preko 100 tisuća. Dakle, ne vidi otprilike 30-40 tisuća iseljenih a neodjavljenih, a ne stotine tisuća kako tvrde vjesnici katastrofe. Napokon, tako dramatično iseljavanje mahom mlađih ljudi moralo bi se odraziti i na pad broja rođenih, koji je u Hrvatskoj već četvrtu godinu zaredom, dakle na vrhuncu vala iseljavanja, stabilan (kreće se između 36 500 i 37 500, a nakon 5 mjeseci ove godine Hrvatska ima svega 50 rođenih manje nego u isto vrijeme lani). A to pomalo već graniči s čudom, budući se smanjuje i broj žena u dobi za rađanje. Razliku u odnosu na zapanjujuće njemačke brojke čine naknadno prijavljeni Hrvati iseljeni prije ulaska u EU (oko 20 tisuća), potom hrvatski državljani izvan Hrvatske, pri čemu na Hrvate iz BiH otpada oko 50 tisuća (što potvrđuju stopa pada broja učenika i statistike tamošnje Katoličke crkve), od čega je najviše četvrtina uselila u Hrvatsku, te iseljeni Srbi i Muslimani s hrvatskim državljanstvom čiji je broj teško pouzdano utvrditi.

Tko dolazi u Hrvatsku?

Onima, kojima stvarnost nikad ne može biti toliko loša da ne bi osjećali potrebu prikazati ju još gorom, osim smanjenja iseljavanja, smeta i struktura doseljenih u Hrvatsku. S jedva prikrivenim prijezirom navode kako je riječ mahom o povratku umirovljenih gastarbajtera, mada je nejasno što ima loše u tome da se vraćaju ljudi sa solidnom ušteđevinom koji, uz to, nisu na teret hrvatskog mirovinskog sustava. Ipak, vjerojatnije je da oni većinom provode tek dio godine u Hrvatskoj a dio u Njemačkoj, pa stoga ne ulaze u hrvatsku statistiku doseljenih. Dodatno, s obzirom na njemačke najave kako će iznos isplaćene mirovine prilagoditi troškovima u zemlji življenja, upitno je zašto bi se baš sad počeli pojačano prijavljivati u Hrvatskoj. Uz to, rast broja useljenih iz Njemačke je prevelik da bi se objasnio samo tim razlozima. Radi se o stalnom porastu od prosječno oko 500 ljudi godišnje (sa 620 u 2012. na 3232 u 2018.), pri čemu se u skoro 90% slučajeva radi o hrvatskim državljanima. Iako taj broj ne izgleda impresivno usporedi li ga se s brojem iseljenih, zgodno je primijetiti kako će, nastavi li se trend, već ove godine nadmašiti broj iseljenih u opjevanu, obećanu zemlju Irsku, i to po tamošnjoj statistici koja uključuje sve hrvatske državljane. A ohrabruje i što se doseljavanje iz zemalja Europske unije u Hrvatsku od njenog ulaska u EU više nego utrostručilo (sa 2009 useljenih u 2012. godini na 6256 u 2018. godini).

Mnoge ne veseli ni što glavninu porasta doseljenih čine sezonski radnici iz zemalja bivše Jugoslavije, koji dolaze obavljati nužne poslove koje Hrvati u dovoljnoj mjeri ne žele ili ne znaju raditi. Oni dosad nisu bili zamjetnije obuhvaćeni statistikom jer su prijavljivani na boravak kraći od godinu dana. Sad jesu jer su prijavljeni na dulji rok. Naime, uslišane su molbe poslodavaca da ih se poštedi iritantne administracije pa da one stalne, dokazano marljive sezonce ne moraju svako malo prijavljivati. Neke će uznemiriti i što je prekinut 15-godišnji negativni migracijski saldo sa Srbijom (ukupno 30 tisuća ljudi). No, tu se zapravo nije radilo o stvarnom seljenju, nego o usklađivanju s realnim stanjem. Riječ je većinom o Srbima pobjeglima iz Hrvatske devedesetih, koji su u starim dokumentima imali evidentirano prebivalište u Hrvatskoj, a pri podizanju novih deklarirali su ono stvarno u Srbiji ili BiH.

Migracijski plus sa zemljama bivše Jugoslavije čine uglavnom sezonski radnici kojima je dom blizu pa nažalost dobrim dijelom ne će trajno ostati u Hrvatskoj. Zašto nažalost? Pa ne dolaze oni sada kao age i begovi, nego kao obična raja. Ne dolaze niti kao vojnici, policajci, sudci i učitelji da bi vladali Hrvatima, nego obavljati poslove koje Hrvati ne žele raditi, jer su ili teški ili nisu cijenjeni na društvenoj ljestvici. Osim toga, došljaci dobro znaju kako njihovo srpsko ili muslimansko porijeklo nije nešto s čime bi se u novoj sredini trebali ponositi, što naznačuje da su podložni bržoj asimilaciji od možebitne alternative s još daljeg istoka. Kome to nije jasno, neka listajući novine baci pogled na posljednje pozdrave preminulima sa srpskim i muslimanskim imenima i usredotoči se na imena ožalošćenih unuka, i sve će mu se samo kazati.

Ne prvi put u povijesti, Hrvati se ne će moći samo vlastitim snagama iskobeljati iz demografske provalije. I u prošlosti je hrvatski narod bilježio strahovite demografske gubitke da bi njegov oporavak  potpomogli razni čudni ljudi čudnog imena utopivši se u hrvatsko narodno biće, bez čega bi njegov daljnji razvoj, pa čak i opstanak, bio nezamisliv. Novost ovoga vremena je što će se takvima, po svemu sudeći, pridružiti i ljudi čudnog izgleda, pri čemu Hrvatska mora izvući lekcije iz iskustva zapadnoeuropskih zemalja. Kulturološki nekompatibilne doseljenike treba prihvaćati sporo, u što manjem broju, i raspršivati ih diljem državnog područja kako bi se onemogućilo njihovo okupljanje i stvaranje paralelnih društava. Još važnije, nužno je izbjeći fatalnu grešku Europe koja je vlastitu kulturu i identitet bila spremna staviti na stup srama samo kako bi podilazila došljacima. Razumno je činiti upravo suprotno, njegovati ozračje u kojem će se pridošlice sramiti svoje kulture i identiteta. Jer sram je, kako to pokazuje povijest, pa i primjer doseljenih s područja bivše države, najjači katalizator asimilacije. Unatoč sustavnom podrivanju vodećih medija, ovaj prirodni mehanizam u medijski nevidljivoj matici hrvatskog društva još uvijek učinkovito funkcionira.

A koliko je snažna projekcija moći okupljanja oko hrvatskog identiteta i koliko nadilazi same granice Hrvatske, simbolički govori trolist najboljih igrača srebrne, mlade rukometne reprezentacije na netom završenom svjetskom prvenstvu  – bosanski Hrvat porijeklom iz Jajca rođen u Beču, potomak bosanskog Muslimana rođen u Rijeci i hercegovački Hrvat rođen u Mostaru. A za zlato je falio samo etnički Srbin porijeklom iz Plaškog, inače ključni igrač te generacije.

Turbofolk demografi razvaljuju

Recept za uspjeh, međutim, ne zadovoljava one koji nalaze problem u svakom rješenju. Stanje na domaćoj demografskoj sceni u neku se ruku može usporediti s onim u svijetu popularne glazbe. Što jače zavijaju, nariču i prosipaju uokolo crnilo, to ih mediji jače promoviraju. Najveću popularnost uživaju oni koji iz prsta izvlače preuveličane brojke kao da su matematiku učili na nekom srpskom institutu za Jasenovac. Nekontrolirano se razmeću brojevima, ne što bi bili zabrinuti zbog sudbine onih koji se iza njih kriju, nego da bi drugima nakalemili na pleća što veću krivnju.

Među turbofolk demografima, uz spomenutog Šterca, koji pokriva središnji medijski prostor sve tamo do N1 televizije i Al Jazeere, u zadnje se vrijeme ističe Tado Jurić, demograf s katoličkog sveučilišta koji odmahuje rukom na sve statistike koje pokazuju trend smanjivanja iseljavanja. Uvjerava kako je recentno iseljavanje Hrvata bitno drukčije naravi od onoga drugih naroda koji su nakon propasti komunizma ušli u EU, što obrazlaže tvrdnjom kako svega 15% odseljenih Hrvata razmišlja o povratku u kratkom ili srednjem roku. Koristeći se manipulativnom metodologijom posve nalik onoj koju su razvili društvenjaci marksističkog usmjerenja kako bi “znanstveno” potkrijepili svoja revolucionarna otkrića, Jurić “dokazuje” da su glavni razlozi iseljavanja nesposobni političari (vodstva stranaka i državno vodstvo), korupcija i nepotizam, te nemoral političkih elita, a što se savršeno poklapa s percepcijama koje stvaraju mediji. Oni su, pak, pretežnim dijelom u njemačkom i austrijskom vlasništvu, i kao takvi su prilično zainteresirani da Hrvati, već dokazano lako uklopivi u germansko društvo, popune tamošnje brzorastuće demografske rupe.

Razlozi i motivi ni slučajno ne leže u znatno boljim plaćama i radnim uvjetima, te u hrvatskoj posebnosti u vidu višedesetljetne tradicije iseljavanja, čiji je plod već etablirana emigracija koja po naravi stvari povlači za sobom rođake, prijatelje i znance. Bez obzira što tome u prilog govori i znatno jače iseljavanje još od komunističkih vremena u tomu iznadprosječno zastupljenih Hrvata iz BiH, te razloge i motive Tado Jurić uopće nije ponudio u svom istraživačkom upitniku. Razumljivo, jer čemu nepotrebno zbunjivati ispitanike kad bi to poremetilo čitavu koncepciju, a možda i priželjkivane rezultate? Koliko je Tado Jurić objektivan znanstvenik, zorno svjedoči što rad okončava za znanost nekarakterističnim izljevom patetike – naramkom ogorčenih izjava pojedinaca kao izrezanih s portala index.hr ili tabloida “24 sata”, medijskih perjanica zdušno upregnutih u misiju – kako Hrvatima zgaditi Hrvatsku!

Zbog aureole znanstvenika s katoličkog sveučilišta Juriću prostor daju i takozvani domoljubni, osobito katolički mediji, ali i drugi pasionirani ljubitelji srcedrapajuće turbofolk demografije. No, kad se zagrebe ispod površine, pod firmom znanosti koja manipulira obično se naiđe tek na ordinarno politikantstvo. Ono je u Štercovu slučaju našlo politički izraz u Živom zidu, dok se kod Tade Jurića iskazuje kroz borbu protiv korupcije i nepotizma pod pokroviteljstvom nesposobne vlasti (Koje, ako ne ove? Ne valjda svih onih prethodnih koje su nečinjenjem zabetonirale preduvjete za masovni odlazak iz Hrvatske?). Prepoznatljivi je to rušilački narativ koji nailazi na buran pljesak dijela poslovično natmurene konzervativne javnosti, a nalazi poklonike čak i u jednom krajnje opskurnom kutku HDZ-a.

Od smanjenja iseljavanja Tadu Jurića više nervira tek spomen mogućeg povratka. Povratka ne može biti budući se ne događa ništa zbog čega bi se zbio. A ako se tko vraća, onda su to umirovljenici. U tom uvjerenju ga ne može smesti ni činjenica da je povratak krenuo čak i iz Irske, koja baš ne vrvi hrvatskim umirovljenicima (u 2018. iz Irske se vratilo 10% u odnosu na one koji su otišli u istoj godini, a u Njemačkoj njih 15%, i ti brojevi pokazuju tendenciju brzog rasta). Izgleda da je znanstveniku začahurenom u politikantstvo promaklo kako Hrvatska zahvaljujući pruženoj ruci Europe napokon infrastrukturno ulazi u 21. stoljeće, kako oni ambiciozniji i poduzetniji koji žele raditi – među kojima je, istina, neznatan udio kabinetskih znanstvenika – pri pokretanju posla dobivaju zamašan vjetar u jedra, kako se hrvatska vojska i policija dižu, kako hrvatsko gospodarstvo po prvi put u modernoj povijesti napokon raste na zdravim nogama (uz razduživanje a ne zaduživanje). Ukratko, gotovo sve se odvija onako kako i priliči zemlji koja se, što na sportskim terenima, što za međunarodnim vojnim i političkim stolom, bori daleko iznad svoje kategorije (eto, nesposobnim vlastima unatoč). A sve će se to još jače odraziti u nezaustavljivom demografskom preokretu u nadolazećim godinama.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dobro, a što je radila svih ovih 5 godina?

Objavljeno

na

Objavio

Benoit Doppagne/Pool / REUTERS

Pogorša li se Hrvatu zdravlje ozbiljno, obično mu nije baš svejedno u čije će ruke dopasti. Vedar, optimističan, agilan liječnik, cijenjen u struci, umrežen s kolegama raznih specijalizacija, koji uvijek mogu zatrebati budući zdravstvena nepogoda rijetko kad dolazi sama, prije će zadobiti njegovo povjerenje negoli neki rastreseni čudak, izoliran od svijeta i povučen u sebe sama. Sličnim će se mjerilima voditi i bude li tražio usluge ljudi drugih zanimanja.

No, kad je posrijedi zdravlje tamo neke Hrvatske, kriteriji prosječnog Hrvata stubokom se urušavaju. Sklon je olako pristupiti i pitanjima prvoga reda, poput onog tko će obnašati najviše državne dužnosti. Ili ga misaona lijenost odvede u ravnodušnost („svi su oni isti“) ili će djetinje oduševljeno pristati uz nekog novog, neumrljanog, bez zamjetnijeg traga u tom zanatu, vjerojatno starijem i od uvriježeno najstarijeg. Kao da se radi o najjednostavnijem poslu na svijetu kojeg može baš svatko obavljati kako treba, a ne o kraljici ljudskih igara. Kao da tu znanje, iskustvo i vještina nemaju baš nikakva značaja, a svi će se složiti kako ga imaju i u najjednostavnijim poslovima. Kao da nije riječ o najodgovornijoj dužnosti od neupitnog utjecaja na čitavu zajednicu, nego o tomboli u staračkom domu.

I baš stoga što se u Hrvata tako čvrsto nastanio kult sebičnosti i prijetvornosti, na čiji su žrtvenik spremni prinijeti i dobro vlastite države, ishod skorih predsjedničkih izbora nije izvjestan, ma koliko jedan izbor drastično odskakao od ostalih u sve tri kategorije ključne za dolično i svrhovito obnašanje te dužnosti – aktivnost, životni optimizam i kontakti s najmoćnijim ljudima svijeta.

Lani u Moskvi, dogodine u Londonu!

Da je lijepa Grobničanka energična, aktivna i probojna žena, moglo se vidjeti već po tomu što je izborila imenovanje na nimalo sporednu dužnost u NATO savezu, što joj nitko iz Hrvatske nije mogao srediti, a sama se pobrinula da joj nitko odatle ni ne odmogne. Zlobnici će, doduše, reći kako je tamo samo kuhala kavu. Ako je, neka je! Jer kad si blizu peći, čak i ako kuhaš kavu, možeš upoznati one koji tu kavu piju, ali i donose bitne odluke. Samo, blizu peći treba znati doći. Treba biti hrabar i marljiv, i ne odustajati čim stvari krenu nepredviđenim tijekom. I ako ti se početna procjena izjalovi, moraš biti spreman posljedice ublažiti, po mogućnosti i ispraviti ih, a ne tek bezvoljno dići ruke od svega, i – briši kući, propalo je!

Kao i mnogi, hrvatska predsjednica je očekivala izbor Hillary Clinton na najmoćniju poziciju na svijetu. S tadašnjom favoritkinjom za američku predsjednicu je, naime, već izgradila prisan politički odnos, čemu zacijelo nije odmoglo to što je bila jedna od rijetkih žena na državničkom položaju. No, unatoč osobnoj sklonosti Hillary, nakon iznenađujućeg izbora Donalda Trumpa nije se dala uvući u opću orkestriranu harangu protiv njega, tu prilično omiljenu disciplinu u europskom političkom, i napose medijskom miljeu. Pragmatično prihvativši novu realnost, nije se ustručavala „poniziti se“ slikajući se uz ogradu Bijele kuće, naišavši pritom na zluradi podsmijeh medijskih dindrlica. Ipak, nesvakidašnjom umješnošću i upornošću Kolinda je uskoro sjela oči u oči s predsjednikom Trumpom, posjevši hrvatsko izaslanstvo za isti stol s američkim. Podsjetimo, njezin prethodnik Josipović je praćen hvalospjevima dindrlica svojedobno uspio prijeći prag Bijele kuće, gdje je proveo čitavih pola sata razgovarajući s američkim potpredsjednikom Bidenom, dok je tadašnji predsjednik Obama u sobi preko puta imao neodgodivih obveza – redoviti briefing!

I kad uspjeh nije izgledan, Kolinda će bez straha od neuspjeha napraviti sve što se može, jer ako ne pokušaš, nikako ne možeš znati jesi li mogao uspjeti. Tomu svjedoči, primjerice, susret s turskim predsjednikom Erdoganom, neformalnim mecenom bosanskih muslimana, tvrdim pregovaračem, ali očito i najbržim prečacem za rješavanje problema Hrvata u BiH.

Predsjednica se nije skanjivala propitkivati dokle se može ni kad je posrijedi povijesna istina o događajima u Drugome svjetskom ratu. Usudila se pritom otići dalje nego itko dosad, riskirajući dobiti po prstima od svjetskih moćnika, s kojima je, navodno, slizana. Pa je jednom zgodom u Zagreb morao žurno sletjeti posebni izaslanik američke vlade za pitanja holokausta kako bi ju disciplinirao. A tko razuman može zamjeriti uzmak kad ti jači zavrće ruku? Suočen sa suparnikovom polugom, i najmoćniji grmalj u kavezu nema druge nego tapkanjem zatražiti prekid borbe. A svijet je takav da u njemu, nažalost, ima i moćnijih od Hrvatske, s interesom katkad posve suprotnim željama Hrvata.

Bez obzira na to, Kolinda se ni kasnije, za posjeta Buenos Airesu, nije libila spomenuti kako su Hrvati tamo našli slobodu spašavajući živu glavu pred komunističkim progonom. Uzvrpoljeni moralni sekretarijat unutrašnjih poslova Hrvatske, mentalnog sklopa debelo zaostalog iza željezne zavjese, refleksno je izvukao iz rukava dežurnog džokera u takvim prigodama, kao kad od vršnjaka do nogu potučeni klinac pozove tatu. Naime, suočeni sa špotanjem Ephraima Zuroffa, voditelja centra Simon Wiesenthal, hrvatski bi se političari dotad listom povlačili. Sve do Kolinde! Tom čovjeku koji opsesivno zuri u Hrvate, pedantno im bilježeći ustašluke kako bi im natovario stigmu kolektivne krivnje, Predsjednica je odvažno odbrusila – Zur off od Hrvatske, Mr. Zuroff!

Kad god se Kolinda otisne u svijet, prevladavajući medijski agitprop, popularna crvena aždaja, dobije žgaravicu. Ne samo zato što ne govori baš biranim riječima o njima najljepšim vremenima, ne samo zato što je uklonila zadnji ostatak njihova kumira iz službenih prostorija hrvatskog državnog poglavara, nego i poradi gotovo potpunog ignoriranja „Regiona“, tog zamjenskog emocionalnog zavičaja jugo-komunističkih ostataka. Štoviše, ponudila je alternativni koncept, inicijativu Tri mora, iza čega stoji najmoćnija sila svijeta, a koji konkretne obrise počinje dobivati izgradnjom LNG terminala na Krku. Time ujedno neutralizira napadno njemačko forsiranje Regije, izraženo kako u uredničkoj politici lokalnih medija u germanskom vlasništvu, tako i u porukama njemačkog predsjednika upućenih prilikom posjeta Hrvatskoj, popraćenih likovanjem tih istih medija.

Zacijelo najefektniji gol u Kolindinom mandatu, gol koji je obišao svijet, postignut je u sinergiji sa srebrnim „vatrenima“. Savršeno predstavljanje Hrvatske na finalu svjetskog nogometnog prvenstva u Moskvi, kojim je Lijepa Naša besplatno globalno brendirana, zapaženo je i pohvaljeno diljem civiliziranog svijeta. Posvuda osim u jednom učmalom, mračnom kutku, još uvijek zakriljenom totalitarnim maglama i provincijalnim  kompleksima – tamo gdje se najbolji ismijavaju, najsjajniji zatamnjuju, a svi ostali ubijaju u pojam. Tamo gdje vrijeđaju zdrav razum jer ih nepodnošljivo vrijeđa istina.

Da je odigrala samo tu utakmicu, Kolinda bi za Hrvatsku napravila više nego svi njezini protukandidati za doživotnih mandata. Pa po čemu bi to oni bili upamćeni da su se kojim slučajem tamo našli? Jedan kao Putinov tjelohranitelj? Drugi kao Macronov konobar? S tom mišlju na umu valja iščekivati i moguću reprizu dogodine u Londonu.

Optimizam, duh zajedništva i okupljanja

U sumornoj, tmurnoj, tmastoj Hrvatskoj, kakvim je tonovima medijski agitprop obožava risati, posve suprotno dojmu zapadnjaka koji ju u sve većem broju dolaze pohoditi, ali i u njoj živjeti, u Hrvatskoj, koja još uvijek nije k’o Švicarska, ali je politički snažnija i u materijalnom pogledu mnogo bolje mjesto za život nego što je u modernoj povijesti ikad bila, Predsjednica je istodobno učinkovita protugradna obrana, dašak vedrine i svjetlosti blistav sjaj. Veseli se sa svojim narodom ma gdje bio, radosno pjevajući u srca Hrvata utkane, dostojanstvene i poticajne pjesme koje pobuđuju najplemenitije osjećaje i tjeraju suze radosnice – Lijepa li si, Krist na žalu, U boj, u boj… Dotle opusom njezina protukandidata, cijenjenog, domoljubnog kantautora Miroslava Škore, dominira nimalo poticajno, osim možda na iseljavanje, turobno ozračje, ispunjeno osjećajima tuge i gorčine. Najveselijom mu dođe pjesma u kojoj poziva da se mani Očenaša, poprilično neobično za jednog kršćanina i katolika.

Kolinda isijava duh zajedništva među svima koji su ZA Hrvatsku, nevezano na kojem kontinentu prebivali, a zajedništvo s onima koji su PROTIV Hrvatske nije ni mogla izgraditi, jer ti i takvi su se svojevoljno iz njega isključili. Nije tu riječ samo o jugo-komunističkim ostatcima kojima, razumljivo, sve odveć hrvatsko diže živac, već i o drugima koji se, radije vjerujući medijima nego vlastitim očima, dragovoljno drogiraju crnilom, negativom, ozloglašavanjem i ponižavanjem najboljih hrvatskih ljudi, koji su u svom poslu doista „liga prvaka“ ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu, bila riječ o politici, sportu ili Rimcu.

Konačno, Kolinda otvorena srca aktivno potiče društveno korisne inicijative u duhu hrvatske tradicije, poput, recimo, prestanka rada nedjeljom. Čini to postupno, okupljajući ljude kako bi osigurala što šire suglasje, dok bi neki sva sporna pitanja, pa i navedeno, nestrpljivo lomili preko koljena bezbrojnim referendumima, što, bilo vođeno i dobrim namjerama, potiče konfliktno društveno ozračje praćeno neizbježnim ukopavanjem u rovove, nakon čega, tkogod pobijedio, na kraju ostane poražena samo Hrvatska.

Joga, masoni i Vučić

Glede reprezentativnosti nastupa i poduzimanja inicijativa, tih autonomnih elemenata predsjedničke dužnosti u postojećem političkom okviru, Predsjednici se teško može naći ozbiljnijeg prijekora, izvedba joj je blizu čiste desetke. Eventualne zamjerke mogle bi joj se uputiti na području operativne politike, pri čemu ipak treba voditi računa kako je tu, uslijed mehanizma supotpisa, rijetko što samo do nje. Primjerice, temeljitije promjene unutar sustava obavještajne zajednice osujećene su zahvaljujući prethodnom, s neba palom, od Mosta podržavanom prekooceanskom galebu, Tihomiru Oreškoviću.

No, kad si aktivan i puno radiš, greške su neminovne, što ostavlja prostor katkad i utemeljenim prigovorima. Tako je potkovanije katoličke vjernike zabrinula Predsjedničina izjava kako kao praktična katolička vjernica prakticira jogu, što se doimlje posve nespojivim. Ovdje je nesumnjivo riječ o pomodarstvu današnjice, na zapadu posvjetovnjačenoj inačici tehnike hinduizma, koja putem medija i školskih sustava prodire u zapadna društva. No, pritom nipošto nije svejedno prakticira li se joga samo kao pomodan oblik tjelovježbe ili se njome dublje uranja u duhovnosti i meditacije koje izvorište nalaze daleko od Boga. Takvi detalji o Predsjedničinu prakticiranju joge javno nisu poznati pa ni čitavu priču nije moguće cjelovito prosuditi.

Ipak, zanimljivo je primijetiti kako ti isti vjernici, zabrinuti za prihvaćanje rukavca nadahnutog tuđom religijom, šutke prolaze pored pučke poruge najvećoj katoličkoj svetinji, Presvetom Trojstvu. Riječ je o proslavi tzv. Martinja, gdje se krsti mošt i pretvara u vino, u ime oca Baka (poganskog boga), sina Martina, i duha tih bakanalija, o čemu je jasnu poruku vjernicima putem HKR-a uputio pomoćni biskup zagrebački, monsinjor Ivan Šaško. To, pak, prakticira, štoviše i javno promovira, uzimajući pritom čak i neradni dan, predsjednički kandidat Miroslav Škoro, za čiju dušu vjernici, čini se, nisu toliko zabrinuti. Lako za vjernike, ali kako objasniti što rečeno promiče očima uglednih, društveno angažiranih portala koji slove katoličkima?

Njima je, izgleda, od cjelovite istine ipak više do koeficijenta, kojeg im uplaćuju i neki protestantski izvori, vjerojatno ne iz pukog milosrđa. Čim je koeficijent u prvom planu, pitanje je vremena kad će on dovoljno nabujati da ono doista bitno prestane biti bitno, a trun u jednom oku doimati se ogromnim, većim i od brvna u drugome. Moguće je ovdje riječ baš o protestantskim izvorima bliskim Joeu Perozichu, Amerikancu naše gore listu, pastoru Obnoviteljske crkve, rado viđenom gostu u protestantskim krugovima u Hrvatskoj, poznatom i po tome što je krajem osamdesetih u Americi s današnjom suprugom upoznao predsjedničkog kandidata, domalo poznatog samo kao pjevača i zabavljača. To bi moglo objasniti zašto bitno.net dotičnome gleda kroz prste i kad je u pitanju stajalište prema pobačaju, i kad pjesmom veselo poručuje da se mani Očenaša, i kad veliča pogansko „Martinje“. A možda tu negdje leže i razlozi glavinjanja tog kandidata, koji se u javnosti predstavlja čas kršćaninom (kako to običavaju promicatelji nauka protestantskih sekti), čas katolikom.

Osim joge, Predsjednici se spočitava i koketiranje s okultnim (zanimljivo, prije 5 godina predstavljanje kampanje dana 11.11. u 11 sati nije bilo protumačeno kao masonski znak, nego je mnoštvo jedinica tretirano simbolom pobjede, iskazivanjem ambicije za prvim mjestom), ali i bliskost s vladarima svijeta, masonima, globalistima, trilateralom,… No, ako ti doista vladaju svijetom, nije li bolje imati nekog svog za njihovim stolom, nego sačuvana dostojanstva spokojno iščekivati da Hrvatima odrede neki novi Bleiburg ili iscrpljujuće životarenje u okviru neke nove orijentalne satrapije? Za vječno natmurene „domoljubne“ mračnjake, koje hvata nervoza čim neko pokoljenje Hrvata mimoiđe teška kataklizma, očito nije.

Osim nepodnošljive im bliskosti s vladarima svijeta, takvi Predsjednici ne praštaju ni primanje vladara iz istočnog susjedstva, Aleksandra Vučića. No, na užas kritičara, koji u tom potezu vide samo poniženje, Predsjednica je njime zapravo istjerala iz rupe dvije lisice. Vučić je doveden u situaciju da bude istjeran načistac. Kao očito najpozvanijoj adresi za rješavanje pitanja nestalih, pružena mu je prilika da pokaže dobru volju. Napravi li štogod, a to se unaprijed nije moglo pouzdano znati nego tek pretpostavljati, to bi puno značilo rodbini nestalih, a ako ne, samog će sebe prokazati nepouzdanim. Uz njega, prokazali su se i neki u Hrvatskoj, tobože jako zabrinuti za ratne stradalnike, da bi sad, ustrajno sotonizirajući Predsjednicu radi najkonkretnijeg pokušaja rješavanja pitanja nestalih unazad 20 godina, pokazali kako im do toga ustvari uopće nije stalo. Tom bolnom, desetljećima nerazriješenom temom služe se tek kao monetom za politikantsko potkusurivanje.

Odanost čini razliku

I u Predsjedničinoj politici prema BiH napokon se nakon dugo vremena osjeća duh politike predsjednika Tuđmana. Hrvati u BiH nisu više neko, u vrtlogu burne povjesnice izgubljeno pleme s kraja svijeta koje Hrvatska ne poznaje, nego isto tijelo i ista duša jedinstvenog hrvatskog nacionalnog bića. Predsjednica se nije ustručavala bez kompleksa upozoravati svijet na globalno zloćudnu politiku onih koji sadistički gnjave Hrvate u BiH, i pod cijenu riganja vatre tamošnje zelene aždaje, navikle da ju se iz Hrvatske samo gladi perom i ispričava joj se za konglomerate loših politika.

Dosljedno tomu, nije se sustegla poslati izaslanicu na predstavljanje knjige Miroslava Tuđmana o haškom krivolovu na šestoricu Hrvata, dužnosnika Herceg-Bosne. A sjetila se i na globalnoj društvenoj mreži zapaliti svijeću u znak sjećanja na odlazak u vječnost generala Praljka, usudivši se objaviti mu fotografiju pod punim njegovim imenom. Pritom je snalažljivo iskoristila rupu u algoritmu „Velikog brata“, koji, prateći u stopu krivorijek svoje subraće u togama, nastoji zatrti svako sjećanje na hrvatsku legendu.

Za razliku od Predsjednice, navodno desni kandidat je, nastupajući iz daleko lagodnijeg izazivačkog kuta, u istoj stvari iskazao hrabrost neviđenu od sezone „jesen ’89 – zima ’90“, i tako njih još nekoliko redom. Nije se, naime, usudio prozvati generala Praljka imenom, nego ga se tek metaforički prisjetio pjesmom koju svako malo pušta u raznim prigodama – učinio je to, recimo, i za Dan neovisnosti – eto, baš onom jedinom u kojoj mu zapaženu dionicu odrađuje kum. Valjda to čini kako bi kompenzirao znakovitu kumovu šutnju u svezi njegove kandidature. Kum mu sad puno nedostaje pa mu se, eto, pričinja, čak i za proslave Martinja. A problem, po svoj prilici, leži u tome što kum dobro zna što je odanost, taj dotičnom predsjedničkom kandidatu i spram kuma očito nepoznat pojam. Stoga i nije neobično što odanost ni kod drugih ne prepoznaje.

Uznemirilo ga je što Predsjednica pokazuje da cijeni odanost, posebno onih koji ne podliježu pokazati ju i u najtežim iskušenjima, a u tome teško da ima premca zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću. Oboje dobro znaju kako je upravo on činio prevagu u Predsjedničinoj pobjedi nad Ivom Josipovićem, zbog čega je, napokon, i dva mjeseca prije tih izbora završio u zatvoru. Odatle i nedavna Predsjedničina izjava o potencijalnom posjetu zatvoru s kolačima za potencijalnog zatvorenika Bandića. No, kad su takvi kolači u pitanju, ima ona još putra na glavi. Svojedobno je posjećivala i osuđenog „zločinca“, k tome još i „terorista“, Zvonka Bušića, dok za njega još mnogi Hrvati na privremenom radu u Americi i njihova američka rodbina nisu ni čuli. Ili možda nisu željeli čuti?

Kako god bilo, ključ izborne pobjede i na ovim izborima ostaje isti – prevesti k sebi one iz ideološki suprotnog tabora. U tome je sad uloga svojevrsnog Bandićevog antipoda zapala onoga koji ni prema kumu nije pokazao odanost kad je trebalo. No, za njega nema zime da bi mogao završiti u zatvoru. Na kraju krajeva, ipak je tu ključni kriterij za koga igraš.

Sve to, posebno ovo zadnje, upućuje na to da je pred Hrvatima još jedan ozbiljan test, test inteligencije, i to ne u odveć poodmakloj fazi. Jer pitanje koje im se postavlja, kao i ponuđeni odgovori, navode na zaključak kako oni još uvijek rješavaju cjelinu u kojoj treba prijeći kvocijent inteligencije koji odgovara broju papuča, prije balerine nego nekog košarkaškog centra.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Jesmo li stvarno najgluplji

Objavljeno

na

Objavio

PISA tobože pokazuje spremnost za život. Kakav život i gdje? Ispada da će ovaj iz Singapura i Estonije preveslati Izraelca ili Imoćanina? Nešto sumnjam

U utorak smo obaviješteni da je sve propalo. Džaba smo krečili, treba proglasiti zatvaranje butige, raspustiti državu, poslati delegaciju u Beograd, Beč ili Budimpeštu, i zamoliti ih da opet preuzmu vlast nad nama. Dogodila se nacionalna katastrofa jer je uzorak naših 15-godišnjaka koji su ispunjavali PISA test ostvario “ispodprosječan”, “loš” ili “katastrofalan” rezultat, ovisno o izvorima.

U gorkim i mračnim lamentacijama nad našim školstvom prednjačio je scijentistički prorok Jeremija, dežurni Znanstvenik i član predsjedništva stranke Pametno Ivica Puljak, koji je rezultate hrvatskih učenika na PISA testiranju komentirao ovako:

“Zbog ovoga bih proglasio Dan žalosti, sazvao specijalnu sjednicu parlamenta, zatvorio sve ministre u klauzuru i izašao s hitnim planom da ovo preokrenemo u sljedeće tri godine”. Kako u tri godine, do sljedećeg testiranja, postati pametni? To je pitanje svih pitanja.

Tri su objašnjenja bolne činjenice utvrđene PISA-om: Ili su Hrvati gluplji od većine drugih naroda, ili smo pametni ali nam ne valja obrazovni sustav, ili nešto nije u redu s testiranjem i tumačenjem rezultata.

Krenut ćemo od zadnje mogućnosti. Jer ako se potiče kritičko mišljenje, ono valjda smije vrijediti i za PISA test. Dakle, o čemu je riječ? Što je PISA i tko je provodi? PISA (Programme for International Student Assessment) su međunarodna istraživanja i procjene znanja i vještina 15-godišnjih učenika pod pokroviteljstvom OECD-a. Započela su 2000. i provode se svake tri godine.

A što je OECD (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj) koja stoji iza PISE? To je međunarodna organizacija formirana 1960. kao nasljednik Organizacije za europsku ekonomsku suradnju koja je pak osnovana 1948. za usmjeravanje američke i kanadske pomoći u okviru Marshallova plana za obnovu ratom razorenih europskih gospodarstava, piše Nino Raspudić / Večernji list

Organizacija obuhvaća 30 zemalja članica, a surađuju sa još 70 zemalja i ekonomija, nevladinim organizacijama i civilnim društvom. Klasična globalistička, multilateralna boza. Temeljni ciljevi OECD-a su “unapređivanje gospodarskog napretka u članicama i nečlanicama OECD-a”, “doprinos širenju međunarodne trgovine na multilateralnoj osnovi” i “težnja povećanju svjetske trgovine”.

Dakle, istraživanje provodi organizacija koja se primarno ne bavi znanošću ili obrazovanjem, već širenjem svjetske trgovine i razvojem gospodarstva. Unatoč tome, nameće se kao neupitan arbitar za ocjenu školskih sustava, i u zemljama koje su na PISA testu prošle dobro, jer se grčevito bore da status na rang listi zadrže, a pogotovo u onima koje su ocijenjene “ispodprosječno”, gdje onda promptno kreće medijska moralna panika i isplivavaju samoproglašeni mesije koji će nas u tri godine učiniti pametnim.

Drugo pitanje koje valja razmotriti tiče se samog istraživanja. Kako se odabire uzorak za testiranje? Brojne su primjedbe bile na činjenicu kako je Kina već godinama na prvom mjestu isključivo zbog nereprezentativnog uzorka, jer su testirani samo učenici u najrazvijenijim dijelovima s najboljim školama kao što su Peking i Šangaj. Jesu li neke stvari uopće sumjerljive?

Kako izvršiti uravnilovku i svesti na istu skalu čitalačku vještinu 15-godišnjeg Kineza u kineskom jeziku i Hrvata u hrvatskom? To je kao ustanoviti je li veća politička pamet Puljka u Hrvatskoj ili nekog Felipea u Filipinima.

Što se sve može mjeriti, kojom mjerom i tko je za to ovlašten? Problematično je i to što nisu dostupni svi ispitni materijali, tako da je onemogućena cjelovita analiza istraživanja. Ostavivši po strani sve upitnike oko toga tko testira, načina određivanja uzorka, izrade testa, metodologije i uravnilovke, problem je što je u našoj javnosti i ono što je dobiveno kao rezultat uglavnom krivo interpretirano.

Mediji javljaju o obrazovnoj katastrofi. Ministrica potiho likuje, u smislu, sad se vidi da je stanje školstva toliko loše da ga, što god mi brljali, ne možemo dodatno pokvariti. Prava je istina, ako i ostavimo po strani sve rezerve i nejasnoće oko samog istraživanja, da hrvatski rezultati uopće nisu loši. U testiranju sudjeluje 78 zemalja, iz tzv. Prvog i Drugog svijeta.

Najnerazvijenije svjetske države nisu uključene. U konkurenciji prve trećine uspješnih svjetskih država, mi smo u gornjoj polovici. Konkretno, u čitalačkoj pismenosti od 77 zemalja završili smo kao 29., u matematičkoj i prirodoslovnoj od 78 država smo na 40. i na 36. mjestu. Dakle, tijesno ulazimo u gornju polovicu gornje trećine zemalja na svijetu. Osim Slovenije, zemlje u našem sjevernom i zapadnom okruženju su otprilike u rangu s nama, dok istočni susjedi daleko zaostaju.

U čitalačkoj pismenosti su tako iza nas Mađarska, Luksemburg, Island, ali što je posebno zanimljivo i Rusi i Talijani koji po OECD-u ispadaju mutavi. Posebno je zabavno što je u matematici iza nas (koji smo “katastrofalni”) Izrael, a u “znanosti” su iza nas su i Izrael i Italija. Eto, ispada kako Izraelci ne znaju računati i nemaju pojama o znanosti jer su čak i iza nas koji smo dno dna. Kako su tek oni nespremni za život! Koliko bi tek nobelovaca Izrael proizvodio i kakvu tehnologiju i vojsku imao da nisu tako neuki! Njima bi da se izvuku trebale tri stranke Pametno.

PISA tobože pokazuje spremnost za život. Kakav život i gdje? Ispada da će ovaj iz Singapura i Estonije preveslati Izraelca ili Imoćanina? Nešto sumnjam. Ovo nije rezultat znanja za život, već za PISA test.

Naši mediji olako su poistovjetili jedan test sa stvarnim životom. Zatim, čovjek se ne razvija i priprema za život samo do 15 godine, nego i dalje. Djeca u najbolje rangiranim azijskim zemljama imaju puno dopunske nastave i vrlo strog sustav, no upitno je do kada se takav njihov razvoj nastavlja. I trebaju li nam pretrenirani i prenapregnuti učenici iz dijela azijskih zemalja biti uzor, ili je možda uputnije vidjeti što rade dobro rangirani Slovenci pa usvojiti nešto od njihovog modela?

“Ovi rezultati, a naročito trend smanjivanja prirodoslovne pismenosti prava su nacionalna katastrofa”, smatra Puljak i odmah nudi i recept: “Neophodno je okrenuti se budućnosti, vratiti se Cjelovitoj kurikularnoj reformi onako kako je u početku bila postavljena i osigurati da se politika ne miješa u struku, već da definira proces, poveća ulaganja u obrazovanje i izgradi širi društveni okvir u kojem će biti moguće prave promjene”.

A tko je postavio tu ekipu? Naravno, politika. Tada SDP-ova. Dakle, kada njemu bliža politička i ideološka opcija vodi reformu obrazovanja to nije miješanje politike u struku, inače jeste. Sve i da rezultat jeste katastrofalan, jesmo li sigurni da će ga reforma poboljšati, a da ga neće učiniti još gorim? Kao što je u važnoj knjizi “Teorija neobrazovanosti: Zablude društva znanja” pisao Konrad Paul Liessmann, živimo u vremenu fetišizacije rangiranja i reformi. Postavljaju se katastrofične dijagnoze, a onda se nude spasonosna “rješenja”.

No nije im cilj poboljšati nego destabilizirati institucionalne okvire koji su, kako bilo da bilo, uvijek nekako funkcionirali, što ne znači da ih ne treba poboljšavati. U svemu tome profitiraju akreditacijska poduzeća, agencije koje se bave testiranjem, savjetodavne tvrtke koje će po visokim cijenama testirati, evaluirati i savjetovati škole i sveučilišta. Ispada kako je glavna svrha obrazovanja popraviti mjesto na rang listi, a fetišizacija rang-liste pokazuje manjak moći rasuđivanja jer je rasuđivanje svedeno na kvantificiranje.

Škole postaju poligoni za treninge prema tajnim nastavnim planovima OECD-ovih ideologa, a ovako uspostavljene rang liste služe kao paravani za druge politike, između ostalog za kresanje proračuna, zatvaranje sveučilišta i slične zahvate.

Na te stvari upozorava i pismo inozemnih stručnjaka iz 2014. koji upozoravaju kako OECD i PISA oštećuju obrazovanje diljem svijeta. Poanta je u tome da se niti jedna značajna reforma ne bi smjela temeljiti na jednoj, uskoj mjeri kvalitete. PISA danas utječe na obrazovne politike u mnogim zemljama, u kojima se fokus usmjerava isključivo na mjesto na listi, a reforme obrazovnih sustava se kroje prema PISA-i, pri čemu se uvode i posebni programi pomoći, kao što je “Race to the Top” program u SAD-u, samo da bi se popeli na listi.

Australija tako javno postavlja cilj doseći prvih pet do 2025. Najvažnije je, dakle, napraviti obrazovni sistem koji je PISA friendly. Pri tome se prosipa teška demagogija na granici ezoterije, o čemu svjedoči i ovo što je svojevremeno izjavila voditeljica PISA istraživanja u Hrvatskoj Michelle Braš Roth: “PISA pokušava pomoći vladama da učenike kroz kvalitetan obrazovni sustav pripreme za zanimanja koja danas još ni ne postoje, a koja će ti mladi ljudi jednoga dana u svom životu morati obavljati.

Dakle, govorimo o velikom spektru novih zanimanja koja tek dolaze, za koja ni ne znamo da će postojati.” Znamo da dolaze, iako ne znamo da će postojati, jedino se sigurno zna kako nam PISA pomaže da se s time što još nije i ne znamo hoće li biti uspješno nosimo. Uostalom, ne moramo u svemu biti najbolji. Važno je sudjelovati.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Grabar Kitarović: Rezultati PISA 2018 dokaz da reforma ne donosi rezultate

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari