Pratite nas

Kolumne

Demografski preokret na pomolu?

Objavljeno

na

Nema tomu mjesec dana kako je buru u javnosti izazvalo izvješće Državnog statističkog zavoda o znatnim promjenama u migracijskim kretanjima između Hrvatske i inozemstva. Da se doista radi o prekretnici, zorno predočava sljedeći graf:

U prvih nekoliko godina po ulasku u Europsku Uniju, zaključno s 2017., kretanje stanovništva u Hrvatskoj je obilježavao postupni blagi rast broja doseljenih i dramatičan porast broja odseljenih. No, podaci za 2018. godinu pokazuju kako je doseljavanje naglo pojačano, a iseljavanje osjetno smanjeno.

Njemačka statistika i hrvatska statistika

Kako se često čuju ocjene da su službene hrvatske statistike manjkave i kako ni izbliza ne pokazuju pravo stanje stvari, usporedimo ih sa službenom njemačkom statistikom (Destatis):

Plavi stupci označavaju neto razliku doseljenih iz Hrvatske u Njemačku prema njemačkoj statistici, a crveni stupci neto razliku odseljenih iz Hrvatske u Njemačku po hrvatskoj statistici. Navedene statistike nema smisla gledati drukčije nego na neto principu zbog razlika u metodologiji. Hrvatska, naime, bilježi samo odlaske i dolaske planirane na barem godinu dana, dok Njemačka evidentira i kretanja sezonskog karaktera, primjerice ono radnika hrvatskih građevinskih tvrtki. Tako u 2017. godini njemačka statistika vidi 53050 doseljenih iz Hrvatske i čak 23955 odseljenih u nju, dok hrvatska statistika vidi svega 2973 doseljenih iz Njemačke i 29 053 odseljenih u nju. Za usporedbu je smislen očito samo neto princip koji u ovom slučaju daje malu razliku od svega 3 tisuće.

Ipak, uzmu li se u obzir i ostale godine, uočljive su velike razlike između dviju statistika, premda je istodobno vidljivo i kako su one sve manje. Kumulativno gledano, u razdoblju 2013.-2018. Njemačka bilježi dvostruko više (za čak 80 tisuća) neto useljenih iz Hrvatske, nego Hrvatska neto iseljenih u Njemačku. Zanimljivo, njemačka statistika pokazuje trend pada useljavanja iz Hrvatske već od 2016. godine, što hrvatska statistika bilježi s odmakom od dvije godine, uglavnom zbog kasnije odjave u Hrvatskoj u odnosu na prijavu u Njemačkoj. No, postoje i dva razloga koja iskrivljuju njemačku statistiku čineći razliku nerealno velikom.

Prema njemačkim podacima, Njemačka je još 2011. godine (prije ulaska Hrvatske u EU) imala blago negativan migracijski saldo s Hrvatskom, a godinu potom tek minimalan plus, što nije realno imajući u vidu kako Njemačkoj nije trebalo čitavih 6 godina da se počne oporavljati od ekonomske krize. Sva je prilika da su hrvatski državljani, očekujući povoljan razvoj događaja (sredinom 2011. je obznanjen ulazak Hrvatske u EU s 1.7.2013.), već tada pohrlili u Njemačku raditi “na crno”, da bi svoj status legalizirali s ulaskom Hrvatske u EU i potpunom liberalizacijom pristupa njemačkom tržištu rada od 1.7.2015. godine. Stoga je njemačka statistika njihov dolazak zabilježila s kašnjenjem, a upitno je u kojoj su se oni mjeri potom odjavljivali iz Hrvatske.

Drugi razlog je nerazmjerno velik broj hrvatskih državljana koji u Njemačku dolaze izvan Republike Hrvatske (njih hrvatski zavod ne može registrirati), a Njemačka ih takvima ne vidi, iako vodi obje evidencije – i prema zemlji odlaska/dolaska, i prema državljanstvu. No, ne baš onako pedantno kako bi se to od Nijemaca očekivalo, a što predočava sljedeći graf:

Kako pokazuje sve veća razlika između crvenog i plavog stupca, u relativnoj mjeri prikazana rastućom crvenom crtom, njemačka statistika iz godine u godinu uočava sve veći udjel hrvatskih državljana izvan Hrvatske u ukupnom broju neto useljenih hrvatskih državljana, s 5,3% u 2013. na 12,9% 2018. godine, i tom trendu se ne nazire kraj. Naime, među iseljenim hrvatskim državljanima izrazito su brojni Hrvati iz BiH, što zbog nesređene situacije u svojoj zemlji (prema kojoj se Hrvatska doimlje poput Njemačke), što zbog duge tradicije iseljavanja i mnoštva BiH Hrvata već situiranih u Njemačkoj, spremnih pomoći rođacima i znancima u novoj sredini. A tu su još i Srbi izbjegli iz Hrvatske nakon operacija Hrvatske vojske 1995. godine, te brojni Muslimani, poglavito oni iz Cazinske krajine, koji njemačkom tržištu rada mogu slobodno pristupiti samo s hrvatskim dokumentima. Malo je vjerojatno da oni životnu prigodu nisu koristili jednako intenzivno već od samog početka, nego su pojačani poriv za odlaskom počeli osjećati tek u zadnje vrijeme. Stoga je razložno pretpostaviti kako je njihov udio čitavo vrijeme manje-više konstantan, samo ga njemačka statistika postupno prepoznaje. No, u cijelosti ga ne će prepoznati nikada, jer znatan dio hrvatskih državljana koji ne žive u Hrvatskoj ima u dokumentima zapisanu hrvatsku adresu. Inače, barem još u nedavnoj prošlosti, nisu mogli u Hrvatskoj ostvariti neka prava koja proistječu iz državljanstva (kupnja nekretnina, prava vezana uz radni odnos, porodiljne naknade,…), dok su nerijetki Srbi, izbjegli iz Hrvatske, zadržali hrvatsku adresu i kako bi mogli glasovati na lokalnim izborima (poznati “Lasta” autobusi).

Zlonamjerna medijska podmetanja

Kako bi prigušili odjek dobre vijesti o smanjenju iseljavanja, mnogi su pohitali prenijeti njemačku statistiku za 2018. zanemarivši opisani kontekst. Naglašavali bi uvijek najveći broj, onaj o 57 tisuća iseljenih hrvatskih državljana, a nešto tiše bi spomenuli i 28 tisuća povratnika. Neki su čak problematizirali kako je upitno da se iseljavanje uopće smanjuje, iako to nedvojbeno pokazuju i njemačka i hrvatska statistika. Tako je s nekim čudnim veseljem u glasu Hrvatski katolički radio prenio vijest o 57 tisuća iseljenih hrvatskih državljana u Njemačku, ne spominjući kako to uključuje i glavninu Hrvata iz BiH, ali i druge. Štoviše, još je zasolio ranu podatkom o 22 tisuće iseljenih državljana BiH, zlurado dodavši – “među kojima je mnogo Hrvata”. Mada je i površnom poznavatelju prilika jasno kako se Hrvati iz BiH iseljavaju s hrvatskim dokumentima, i da među onima koji idu u svijet s BiH dokumentima Hrvati čine otprilike jednak udjel kao u broju glasova za Željka Komšića.

S ne manjom radošću u utjecajnim je tiskovinama objavljena vijest o smanjenju broja učenika u osnovnim i srednjim školama za 44 tisuće u razdoblju od 2013. do 2019., čime se željelo potencirati strahovite razmjere iseljavanja, a za što se odmah uhvatio dežurni stručnjak Stjepan Šterc. No, stručnjaku je iz nekog razloga promaklo kako se ovdje radi o oduzimanju jabuka i krušaka. Naime, navedeni pad, višestruko veći u srednjim školama, nastao je većinom kao posljedica razlike u broju rođenih u vrijeme kad su ti srednjoškolci dolazili na svijet. Naime, srednjoškolci s početka promatranog razdoblja bili su rođeni još u vrijeme vladavine predsjednika Tuđmana, dok su u godinu s kraja usporedbe ušle bitno malobrojnije generacije rođene za vlade Ivice Račana. Jasno je kako takva matematika može poslužiti samo kao argument za usporedbu demografskih politika tih dviju vlada, a nipošto ne može predstavljati argument u kontekstu problematike iseljavanja.

Smanjenje broja učenika kao realno mjerilo razmjera iseljavanja

Smanjenje broja učenika ipak može poslužiti kao mjerilo razmjera iseljavanja, ali samo ako se oduzimaju jabuke od jabuka i kruške od krušaka. Primjerice, promatra li se ukupan broj učenika određenog razreda osnovne škole početkom školske godine i usporedi ga s brojem učenika razreda koji su ti isti učenici pohađali početkom prethodne. Ova metoda doista utvrđuje realno stanje jer eliminira utjecaj ključnih problema s kojima se suočavaju statistički zavodi (neprijavljivanje i vremenski odmak u prijavljivanju). Graf niže je dobiven opisanom usporedbom – na razini cijele Hrvatske za sedam razreda je zbrojen manjak učenika u odnosu na prethodnu godinu, drugih razreda u odnosu na prve, trećih u odnosu na druge,… sve do osmih u odnosu na sedme, pri čemu broj ponavljača ne iskrivljuje bitno statistiku, a pogotovo ne trend. Konačno, zbrojeni manjak učenika je podijeljen s ukupnim brojem učenika prvih sedam razreda prethodne godine i prikazan kao postotak. Taj podatak je stavljen u suodnos s njemačkom statistikom o broju neto-doseljenih iz Hrvatske.

Vidljivo je kako krivulja trenda pada broja učenika u Hrvatskoj prati intenzitet doseljavanja u Njemačku, ali i da se 2018. dogodilo oštro smanjenje pada, što je znak slabijeg iseljavanja, ali i najava povoljnog trenda i u 2019. godini. Promatrano apsolutno, broj učenika 7 promatranih razreda smanjen je od ulaska Hrvatske u EU za 13323, a projicira li se linearno i na prvi razred, te 4 srednjoškolska razreda koji se, kako potvrđuje službena statistika, slabije iseljavaju (posve logično, jer su im roditelji stariji), ukupno se dobije nešto više od 20 tisuća neto iseljenih učenika u tih 6 godina, što je dvostruko manje od 44 tisuće kako sugeriraju oni koji vole oduzimati kruške od jabuka.

Procjena temeljem statistike odseljenih po dobnim skupinama pokazuje kako učenici promatranih 7 razreda čine oko 10% neto odseljenih u EU pa može poslužiti i kao solidan orijentir za približan izračun ukupnog broja stvarno iseljenih iz Hrvatske. Prema toj metodi, on iznosi nekih 135 tisuća, dok ih državni zavod bilježi tek nešto preko 100 tisuća. Dakle, ne vidi otprilike 30-40 tisuća iseljenih a neodjavljenih, a ne stotine tisuća kako tvrde vjesnici katastrofe. Napokon, tako dramatično iseljavanje mahom mlađih ljudi moralo bi se odraziti i na pad broja rođenih, koji je u Hrvatskoj već četvrtu godinu zaredom, dakle na vrhuncu vala iseljavanja, stabilan (kreće se između 36 500 i 37 500, a nakon 5 mjeseci ove godine Hrvatska ima svega 50 rođenih manje nego u isto vrijeme lani). A to pomalo već graniči s čudom, budući se smanjuje i broj žena u dobi za rađanje. Razliku u odnosu na zapanjujuće njemačke brojke čine naknadno prijavljeni Hrvati iseljeni prije ulaska u EU (oko 20 tisuća), potom hrvatski državljani izvan Hrvatske, pri čemu na Hrvate iz BiH otpada oko 50 tisuća (što potvrđuju stopa pada broja učenika i statistike tamošnje Katoličke crkve), od čega je najviše četvrtina uselila u Hrvatsku, te iseljeni Srbi i Muslimani s hrvatskim državljanstvom čiji je broj teško pouzdano utvrditi.

Tko dolazi u Hrvatsku?

Onima, kojima stvarnost nikad ne može biti toliko loša da ne bi osjećali potrebu prikazati ju još gorom, osim smanjenja iseljavanja, smeta i struktura doseljenih u Hrvatsku. S jedva prikrivenim prijezirom navode kako je riječ mahom o povratku umirovljenih gastarbajtera, mada je nejasno što ima loše u tome da se vraćaju ljudi sa solidnom ušteđevinom koji, uz to, nisu na teret hrvatskog mirovinskog sustava. Ipak, vjerojatnije je da oni većinom provode tek dio godine u Hrvatskoj a dio u Njemačkoj, pa stoga ne ulaze u hrvatsku statistiku doseljenih. Dodatno, s obzirom na njemačke najave kako će iznos isplaćene mirovine prilagoditi troškovima u zemlji življenja, upitno je zašto bi se baš sad počeli pojačano prijavljivati u Hrvatskoj. Uz to, rast broja useljenih iz Njemačke je prevelik da bi se objasnio samo tim razlozima. Radi se o stalnom porastu od prosječno oko 500 ljudi godišnje (sa 620 u 2012. na 3232 u 2018.), pri čemu se u skoro 90% slučajeva radi o hrvatskim državljanima. Iako taj broj ne izgleda impresivno usporedi li ga se s brojem iseljenih, zgodno je primijetiti kako će, nastavi li se trend, već ove godine nadmašiti broj iseljenih u opjevanu, obećanu zemlju Irsku, i to po tamošnjoj statistici koja uključuje sve hrvatske državljane. A ohrabruje i što se doseljavanje iz zemalja Europske unije u Hrvatsku od njenog ulaska u EU više nego utrostručilo (sa 2009 useljenih u 2012. godini na 6256 u 2018. godini).

Mnoge ne veseli ni što glavninu porasta doseljenih čine sezonski radnici iz zemalja bivše Jugoslavije, koji dolaze obavljati nužne poslove koje Hrvati u dovoljnoj mjeri ne žele ili ne znaju raditi. Oni dosad nisu bili zamjetnije obuhvaćeni statistikom jer su prijavljivani na boravak kraći od godinu dana. Sad jesu jer su prijavljeni na dulji rok. Naime, uslišane su molbe poslodavaca da ih se poštedi iritantne administracije pa da one stalne, dokazano marljive sezonce ne moraju svako malo prijavljivati. Neke će uznemiriti i što je prekinut 15-godišnji negativni migracijski saldo sa Srbijom (ukupno 30 tisuća ljudi). No, tu se zapravo nije radilo o stvarnom seljenju, nego o usklađivanju s realnim stanjem. Riječ je većinom o Srbima pobjeglima iz Hrvatske devedesetih, koji su u starim dokumentima imali evidentirano prebivalište u Hrvatskoj, a pri podizanju novih deklarirali su ono stvarno u Srbiji ili BiH.

Migracijski plus sa zemljama bivše Jugoslavije čine uglavnom sezonski radnici kojima je dom blizu pa nažalost dobrim dijelom ne će trajno ostati u Hrvatskoj. Zašto nažalost? Pa ne dolaze oni sada kao age i begovi, nego kao obična raja. Ne dolaze niti kao vojnici, policajci, sudci i učitelji da bi vladali Hrvatima, nego obavljati poslove koje Hrvati ne žele raditi, jer su ili teški ili nisu cijenjeni na društvenoj ljestvici. Osim toga, došljaci dobro znaju kako njihovo srpsko ili muslimansko porijeklo nije nešto s čime bi se u novoj sredini trebali ponositi, što naznačuje da su podložni bržoj asimilaciji od možebitne alternative s još daljeg istoka. Kome to nije jasno, neka listajući novine baci pogled na posljednje pozdrave preminulima sa srpskim i muslimanskim imenima i usredotoči se na imena ožalošćenih unuka, i sve će mu se samo kazati.

Ne prvi put u povijesti, Hrvati se ne će moći samo vlastitim snagama iskobeljati iz demografske provalije. I u prošlosti je hrvatski narod bilježio strahovite demografske gubitke da bi njegov oporavak  potpomogli razni čudni ljudi čudnog imena utopivši se u hrvatsko narodno biće, bez čega bi njegov daljnji razvoj, pa čak i opstanak, bio nezamisliv. Novost ovoga vremena je što će se takvima, po svemu sudeći, pridružiti i ljudi čudnog izgleda, pri čemu Hrvatska mora izvući lekcije iz iskustva zapadnoeuropskih zemalja. Kulturološki nekompatibilne doseljenike treba prihvaćati sporo, u što manjem broju, i raspršivati ih diljem državnog područja kako bi se onemogućilo njihovo okupljanje i stvaranje paralelnih društava. Još važnije, nužno je izbjeći fatalnu grešku Europe koja je vlastitu kulturu i identitet bila spremna staviti na stup srama samo kako bi podilazila došljacima. Razumno je činiti upravo suprotno, njegovati ozračje u kojem će se pridošlice sramiti svoje kulture i identiteta. Jer sram je, kako to pokazuje povijest, pa i primjer doseljenih s područja bivše države, najjači katalizator asimilacije. Unatoč sustavnom podrivanju vodećih medija, ovaj prirodni mehanizam u medijski nevidljivoj matici hrvatskog društva još uvijek učinkovito funkcionira.

A koliko je snažna projekcija moći okupljanja oko hrvatskog identiteta i koliko nadilazi same granice Hrvatske, simbolički govori trolist najboljih igrača srebrne, mlade rukometne reprezentacije na netom završenom svjetskom prvenstvu  – bosanski Hrvat porijeklom iz Jajca rođen u Beču, potomak bosanskog Muslimana rođen u Rijeci i hercegovački Hrvat rođen u Mostaru. A za zlato je falio samo etnički Srbin porijeklom iz Plaškog, inače ključni igrač te generacije.

Turbofolk demografi razvaljuju

Recept za uspjeh, međutim, ne zadovoljava one koji nalaze problem u svakom rješenju. Stanje na domaćoj demografskoj sceni u neku se ruku može usporediti s onim u svijetu popularne glazbe. Što jače zavijaju, nariču i prosipaju uokolo crnilo, to ih mediji jače promoviraju. Najveću popularnost uživaju oni koji iz prsta izvlače preuveličane brojke kao da su matematiku učili na nekom srpskom institutu za Jasenovac. Nekontrolirano se razmeću brojevima, ne što bi bili zabrinuti zbog sudbine onih koji se iza njih kriju, nego da bi drugima nakalemili na pleća što veću krivnju.

Među turbofolk demografima, uz spomenutog Šterca, koji pokriva središnji medijski prostor sve tamo do N1 televizije i Al Jazeere, u zadnje se vrijeme ističe Tado Jurić, demograf s katoličkog sveučilišta koji odmahuje rukom na sve statistike koje pokazuju trend smanjivanja iseljavanja. Uvjerava kako je recentno iseljavanje Hrvata bitno drukčije naravi od onoga drugih naroda koji su nakon propasti komunizma ušli u EU, što obrazlaže tvrdnjom kako svega 15% odseljenih Hrvata razmišlja o povratku u kratkom ili srednjem roku. Koristeći se manipulativnom metodologijom posve nalik onoj koju su razvili društvenjaci marksističkog usmjerenja kako bi “znanstveno” potkrijepili svoja revolucionarna otkrića, Jurić “dokazuje” da su glavni razlozi iseljavanja nesposobni političari (vodstva stranaka i državno vodstvo), korupcija i nepotizam, te nemoral političkih elita, a što se savršeno poklapa s percepcijama koje stvaraju mediji. Oni su, pak, pretežnim dijelom u njemačkom i austrijskom vlasništvu, i kao takvi su prilično zainteresirani da Hrvati, već dokazano lako uklopivi u germansko društvo, popune tamošnje brzorastuće demografske rupe.

Razlozi i motivi ni slučajno ne leže u znatno boljim plaćama i radnim uvjetima, te u hrvatskoj posebnosti u vidu višedesetljetne tradicije iseljavanja, čiji je plod već etablirana emigracija koja po naravi stvari povlači za sobom rođake, prijatelje i znance. Bez obzira što tome u prilog govori i znatno jače iseljavanje još od komunističkih vremena u tomu iznadprosječno zastupljenih Hrvata iz BiH, te razloge i motive Tado Jurić uopće nije ponudio u svom istraživačkom upitniku. Razumljivo, jer čemu nepotrebno zbunjivati ispitanike kad bi to poremetilo čitavu koncepciju, a možda i priželjkivane rezultate? Koliko je Tado Jurić objektivan znanstvenik, zorno svjedoči što rad okončava za znanost nekarakterističnim izljevom patetike – naramkom ogorčenih izjava pojedinaca kao izrezanih s portala index.hr ili tabloida “24 sata”, medijskih perjanica zdušno upregnutih u misiju – kako Hrvatima zgaditi Hrvatsku!

Zbog aureole znanstvenika s katoličkog sveučilišta Juriću prostor daju i takozvani domoljubni, osobito katolički mediji, ali i drugi pasionirani ljubitelji srcedrapajuće turbofolk demografije. No, kad se zagrebe ispod površine, pod firmom znanosti koja manipulira obično se naiđe tek na ordinarno politikantstvo. Ono je u Štercovu slučaju našlo politički izraz u Živom zidu, dok se kod Tade Jurića iskazuje kroz borbu protiv korupcije i nepotizma pod pokroviteljstvom nesposobne vlasti (Koje, ako ne ove? Ne valjda svih onih prethodnih koje su nečinjenjem zabetonirale preduvjete za masovni odlazak iz Hrvatske?). Prepoznatljivi je to rušilački narativ koji nailazi na buran pljesak dijela poslovično natmurene konzervativne javnosti, a nalazi poklonike čak i u jednom krajnje opskurnom kutku HDZ-a.

Od smanjenja iseljavanja Tadu Jurića više nervira tek spomen mogućeg povratka. Povratka ne može biti budući se ne događa ništa zbog čega bi se zbio. A ako se tko vraća, onda su to umirovljenici. U tom uvjerenju ga ne može smesti ni činjenica da je povratak krenuo čak i iz Irske, koja baš ne vrvi hrvatskim umirovljenicima (u 2018. iz Irske se vratilo 10% u odnosu na one koji su otišli u istoj godini, a u Njemačkoj njih 15%, i ti brojevi pokazuju tendenciju brzog rasta). Izgleda da je znanstveniku začahurenom u politikantstvo promaklo kako Hrvatska zahvaljujući pruženoj ruci Europe napokon infrastrukturno ulazi u 21. stoljeće, kako oni ambiciozniji i poduzetniji koji žele raditi – među kojima je, istina, neznatan udio kabinetskih znanstvenika – pri pokretanju posla dobivaju zamašan vjetar u jedra, kako se hrvatska vojska i policija dižu, kako hrvatsko gospodarstvo po prvi put u modernoj povijesti napokon raste na zdravim nogama (uz razduživanje a ne zaduživanje). Ukratko, gotovo sve se odvija onako kako i priliči zemlji koja se, što na sportskim terenima, što za međunarodnim vojnim i političkim stolom, bori daleko iznad svoje kategorije (eto, nesposobnim vlastima unatoč). A sve će se to još jače odraziti u nezaustavljivom demografskom preokretu u nadolazećim godinama.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Suverenisti vs. europeisti, ili zašto mi je draža Varšava od Bruxellesa

Objavljeno

na

Objavio

Prema svim istraživanjima, više od 80 posto Poljaka negativnim ocjenjuje svoje pravosuđe. Razloga je više.

Suci su posebna kasta koju nitko ne kontrolira, pa se dogovaraju, biraju i postavljaju na položaje po prijateljskoj liniji. K tome, postoji veliki problem, kao i kod nas, da je pravosuđe u Poljskoj impregnirano kadrovima formiranim u komunističkom režimu, koji proizvode iste takve, na svoju sliku i priliku.

BRUXELLSKA STISKA

I kada poljski narod kaže, bilo u istraživanjima, bilo na izborima, gdje je ponovno premoćno pobijedila suverenistička stranka Pravo i pravda, da takvo loše pravosuđe, takvu u sebe zatvorenu klijentelističku korumpiranu kastu treba razbucati, eto ti reakcije Bruxellesa koji buči da je u Poljskoj ugrožena “neovisnost pravosuđa”.

I hajdemo stisnuti Poljake, poljski narod koji je suprotnog mišljenja, i stao je uz Pravo i pravdu. Kao da ćate u Bruxellesu znaju bolje od Poljaka kakvo je stanje u njihovu pravosuđu.

No budući da su Poljaci ozbiljan narod i država s ozbiljnim političarima, poljski predsjednik Duda im je argumentirano, baš u europskom duhu, odbrusio i pozvao se na Venecijansku komisiju, rekavši da “mi Poljaci imamo pravo sami odlučiti o sebi i svojim zakonima”. Pa malo kasnije podebljao: “Neće nam govoriti na drugim jezicima kakav sustav trebamo imati u Poljskoj i kako upravljati poslovima u Poljskoj”, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

I dok europski mediji pišu o sukobu Poljske i EU-a, prikazuju Poljake crnim tonovima, tu se ne radi ni o kakvom sukobu, već o napadu Bruxellesa na ingerencije suverene države.

Ovdje se radi o dva koncepta Europe. Prvi je bruxelleski, polutotalitarni, koji želi Europsku uniju kao imperij, kako je rekao bivši šef Komisije Barroso, i koji bi narodima Europe diktirao kako će urediti vlastite države, protiv volje samih naroda od strane par desetaka tisuća nedemokratski postavljenih EU birokrata. Te zovu europeistima.

Drugi je onaj koji guraju, među inim i Poljaci, a zovu ih suverenistima. Suverenisti nisu antieuropejci, naprotiv, pozivajući se na princip supsidijarnosti koji je ugrađen u sve temeljne EU dokumente (!), suverenisti zapravo traže njegovu konkretnu primjenu, u smislu da se viša razina ne treba miješati u stvari koje mogu uraditi same države članice.

Dakle, luda kuća, Poljaci se bore za Europsku uniju koju bi, i njezine principe, sami europeisti trebali štiti, a ne rušiti. Ovaj “sukob”, zapravo podvalu, uočio je francuski sociolog Dominique Wolton još 1993. godine u studiji pod naslovom “La dernière utopie. Naissance de l’Europe démocratique”, u kojoj ukazuje na “agresivni voluntarizam bruxellskih elita” protiv prava europskih naroda da, unutar EU-a, sami, sukladno vlastitoj kulturi i tradiciji, kroje vlastite zakone i državu, a ne anonimna moć u Bruxellesu.

Wolton piše da je, suprotno idealima otaca utemeljitelja Europe, pretvaranjem Europske ekonomske zajednice u Europsku uniju, igru preuzeo “snažni pokret voluntarističke klike u Bruxellesu”, te dodaje: “Europski diskurs potom je monopoliziran od strane ove voluntarističke grupe, bez stvarne konfrontacije s bazom, narodima Europe”, s obzirom na njihove kulturne, povijesne i tradicijske specifičnosti. Nije ista, u tom smislu, mediteranska, skandinavska ili srednja Europa.

POLJSKA OBRANA OD EUROPEISTA

Poljaci upravo brane europske različitosti i vrijednosti od – europeista!? Suverenisti nisu problem, već simptom i lijek za EU protiv voluntarizma globalističkih elita koji bi unificirali EU kao naddržavu, imperij, protiv država nacija, njihovih kultura i povijesti.

Tu su Poljaci jasni još od pada Berlinskog zida, dok još nisu ušli u bilo koju nadnacionalnu asocijaciju, a ne tek danas.

Tako bivši službenih nuncijature u Varšavi, mons Celestino Migliore svjedoči: “Kada sam 1992. godine premješten iz Varšave u misiju Svete Stolice pri Vijeću Europe, u mom prvom susretu s glavnom tajnicom Catherine Lalumière, odmah me upitala zašto Poljska već tri godine odbija pristupiti Vijeću Europe.

Odgovorio sam joj, u suglasju s tadašnjim poljskim inoministrom Skubiszewskim, da Poljaci, nakon 50 godina života u nadnacionalnom sovjetskom bloku, prije nego što pristupe bilo kojoj nadnacionalnoj organizaciji, prvo žele odrediti i srediti cijeli aparat svoje države, ustav, zakone, zakonodavna i izvršna tijela, u skladu s vlastitim nacionalnim, kulturnim i društvenim identitetom, pa nakon toga tek ulaziti u zajednice s drugim narodima”.

Tko je, dakle, problem u “sukobu” Varšave i Bruxellesa? Bruxelles. Kako je vidljivo, Poljska o Europskoj uniji i nadnacionalnim asocijacijama ima isti stav od početka, od pada Berlinskog zida, u skladu sa željama otaca Europe. Nije se, dakle, promijenila Poljska, već Bruxelles i voluntarizam tamošnje birokracije, kako je opisao francuski sociolog Dominique Wolton, koja gradi EU “odozgo”, na bruxelleskom unitarizmu i globalizmu. Poljaci su od početka do danas dosljedni.

Zato, na temelju razuma i činjenica, između onog što simbolizira danas Bruxelles, i što simbolizira Varšava, biram – Varšavu. Jer Poljaci ovdje ne brane sebe, već samu izvornu ideju Europe i njezine različitosti, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: EU postaje imperij na štetu čovjeka i država i država nacija

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Uskoro će fašnik pa će biti maškarada, posebno u Samoboru

Objavljeno

na

Objavio

Samoborski fašnik

Umjesto snježnih pahuljica u zraku su lebdeće čestice kao prinos globalnoj nečistoći koja će nas stajati glave. Planet je toliko prljav da su i oni koji su ga zaprljali shvatili da će vrag i njih odnijeti ako se tako nastavi, a ne samo neprofitnu sirotinju. Čak je i u posvećenom Davosu, gdje bi takva tema još prije koju godinu bila bogohulna, zelena politika dobila profitne pristalice, pod budnim okom ekološke Ivane Orleanske, to jest maloljetne Grete Thunberg.

Europa je pristala na zelene planove, ali ostali gadni zagađivači gledaju kako bi se sklonili od te opasnosti po njihov zmazani razvoj. Trump je odigrao dijagonalu sa sadnjom milijardu stabala, koja će teško popiti sve što lebdi zrakom, ali nešto je morao reći da se ne bi moglo reći da ništa o toj temi nije kazao.

Hrvatska još dobro stoji i u tom smislu, a ne samo u rukometu, ljudi ne hodaju unaokolo s maskama osim onih u sukobu interesa, no uskoro će fašnik pa će biti maškarada posebno u Samoboru, gdje će Krešo predati ključeve grada, a usput i HSS-a. Oči javnosti uprte su, međutim, u HDZ koji je dobio datum za unutarstranačke izbore, a dobio je i trijumvirat Kovač-Stier-Penava izlaskom iz šutnje u znakovitom prostoru Društva hrvatskih književnika. Ako tijumviri trijumfiraju bit će to čudo veliko, a možda i neveliko jer jedan čovjek jedan glas pruža beskrajne mogućnosti.

Za sada znamo samo da uglednici oko Plenkovića daju velikom vođi i učitelju potporu pred kamerama, što je logično, no kako god nekomu zvuči ipak smo u demokraciji napredovali pa nema masovnih slanja brzojava potpore kao u nekim prošlim vremenima. Osim toga slanje brzojava je postalo papreno skupo. Trijumviri žele, kažu, vratiti se Tuđmanu, što je lijepo, onom Tuđmanu iz vremenu kada suverenizam nije bio suspektan, što reče jedan pametni sugovornik u televizijskoj seriji o Franji.

Inače je ta serija dobro započela, koliko sam vidio, za sada joj nema prigovora, izbjegla je zamke sličnih uradaka. Glede suverenizma u današnjem trenutku hrvatske politike: nije samo suspektan nego i krajnje odiozan antisuverenistima koji su stvorili mali provincijalni kult, duboko suprotan ideji moderne hrvatske države.

Kult koji negira hrvatsku državu. Ako se tim smušenjacima ne stane na put, a krajnje je vrijeme, naći ćemo se svi skupa u Ujedinjenom europskom kraljevstvu (bez sadašnjeg Ujedinjenog, to jest razjedinjenog otočnog kraljevstva). Tada će biti kasno, a suverenisti postati separatisti i stavljeni izvan zakona, baš kao u olovnim jugoslavenskim i komunističkim vremenima.

Paradoksalno, nova naddržava mogla bi dobiti suverena koji će ognjem i mačem trijebiti suvereniste posebno u omanjim zemljama. Taj ne će govoriti da Hrvatska može opet postati samostalnom kada Sava poteče uzvodno, nego, recimo, kada Rajna poteče uzvodno.

Većina preduvjeta da se dogodi takav scenarij već je ispunjena. Pipcima kolonijalnih profitera Hrvatska je vidljivo obgrljena, njezina su dobra u stranim multirukama, njezine novčane žile sužene trombima bankarskih korporacija talijanskih, austrijskih, njemačkih, ruskih i inih, zelenaških ustanova koje na očigled države i Hrvatske narodne banke varaju građane, na krupno i na sitno.

Zadnji primjer kada je jedna banka (na rajfung se je sela.) neoprezno objavila „natječaj“ za nelegimitimo lobiranje, to jest pritisak prema hrvatskom pravosuđu, a sebi u korist, drznula se štoviše otvoreno reći da će svim načinima utjecati na Ustavni sud RH kako ne bi morala obeštetiti prevarene hrvatske građane – taj je primjer samo vrh sante leda koja plovi hrvatskim morem, već smrznutim od tolike bezobraštine. A otvara se i pitanje je li prema „nižim sudovima“ u tajnosti već nešto u tom smislu poduzimano.

Ako nije, zašto sve to tako drugo traje, zašto se ljude baca u očaj ovrha i siromaštine, tereta kredita koji su trebali biti znatno manje kamatareni, i na kraju koliko to utječe, a utječe, na iseljavanje iz Hrvatske (uz sve druge nepodopštine.) Odlaze Hrvati uglavnom u one zemlje odakle su u Hrvatsku došle banke koje su Hrvate iskamatarile.

S velikom zebnjom pratim kako i Crkva u Hrvata postaje nesamostalnom. Premda je neodvojiv dio univerzalne Katoličke crkve, odana Rimu i u najtežim trenutcima kada ju je zločinac nastojao odvojiti od Svete Stolice, Crkva u Hrvata uvijek je nastojala i uspijevala pronaći i svoj, originalni hrvatski put (da spomenem samo glagoljicu i bogoslužje na hrvatskom jeziku stoljećima prije ostalih koji su službu Božju na svom narodnom jeziku čekali do u duboko 20. stoljeće), pa ju zato tako i zovemo, kolokvijalno, takoreći, – Crkvom u Hrvata.

Sada , početkom ove godine posebno, iz Rima ju se upućuje na naoko ekumenski put koji u svojoj biti hrvatskoj Crkvi nije stran, ali ima već toliko loših iskustava da joj postaje zazornim. Papa Franjo za to ne zna ili ne želi znati, njegov nuncij ili danuncij gura hrvatsko svećenstvo (kao i onaj protiv kojega su se biskupi bili pobunili) i upriličuje susrete velikodostojnika različitih konfesija, s jedinom namjerom da preko Hrvatske dopre do pravoslavlja, kao što je činio i čini u pitanju Stepinca. Za svetosavlje se u Argentini nije čulo ni u vrijeme hunte. Dočim, ni u Rimu se nije čulo da pravoslavlje ima puno većih problema unutar sebe, pa mu nije potrebno još i katoličko upletanje koje ionako nema nikakve šanse. Svakako ne preko leđa Hrvatske.

S tim u svezi: nije to prvi put da Hrvatska treba poslužiti kao lađa. Slično je postupao, u drugim okolnostima, onaj za Hrvatsku i njezinu samostalnost znameniti papa Ivan VIII. koji je blagoslovio kneza Branimira, njegovu zemlju i narod .

Nije se radilo o SPC-u kojega tada nije bilo niti je moglo biti, nego o Bugarskoj koja se nećkala između carigradskog i rimskog patrijarha, pa je papa slao svoga legata preko Hrvatske koja je s Bugarskom graničila, a taj je vjerojatno u susretu s bugarskim carem Mihajlom uzdizao Hrvatsku kao primjer koji bi trebalo slijediti. Nije uspjelo, papa je doskora ionako ubijen, a Bugarska se prividno približila Bosporu, u stvari postigla crkvenu samostalnost.

No, pustimo povijest, ali ostanimo u vjerskom polju i ponešto kulturi a posebno filmu. Da hrvatski film naših dana (iznimaka je malo) može biti produciran samo ako je svjetonazorno ulijevo i nazorima hrvatskoga puka oštro suprotstavljen- poznato je. Da se samo takav financira iz proračuna – poznato je. Ostali projekti se cenzuriraju putem sličnonazornih visokih povjerenika u koje država ima povjerenje. Tako imamo što imamo. A što ova tema ima s vjerom?

Naime, režim je zapazio da mu više od kojekakvih političkih pustolova, znatnije može naškoditi pokret mladih katolika, mladeži koje se okuplja u vrlo velikom broju, ne buči, ne halabuči, ali je ustrajna i masovna a to je opasno. Mogla bi u nekom trenutku liberalnoblesavu Hrvatsku zaraziti koronavirusom ne toliko vjerskim koliko sekularnim u pitanjima temeljnih vrijednosti, općeljudskih takoreći.

Država na tu mladež ne može poslati interventnu policiju, ali može poslati – film. Tako je u brzini učinjen film „Glas“ (ili tako nešto) Ognjena Sviličića. Ne znam puno o njemu, nisam gledao, ali sam vidio najavu koju nacionalna televizija usrdno vrti, riječ je očito o ljetnom kampu opisane mladeži, kojoj se ondje valjda pere mozak, a izabran je kadar u kojem Isus ostaje bez glave. Sudeći po kritikama, film je slab, ali neka se nađe.

Irska, ljubavi moja

Dok ovo pišem donosi mi poštar novi zbornik Hrvatske matice iseljenika, kao i uvijek vrlo dobro uređivan, u njemu i opsežno kuturnoantropološko istraživanje života visokoobrazovanih Hrvata u Irskoj. Po hrvatskim podatcima ima ih oko sedam tisuća, po irskim dvadeset i pet tisuća, a potonji su vjerojatno točni. Istraživanje je provedeno više no profesionalno, s velikim brojem izravnih razgovora. Visokoobrazovani Hrvati rade više-manje u prodavaonicama burgera, osim ako nemaju veliku sreću. Bolje prolaze informatičari, valjda i liječnici, a od struka automehaničari koji odmah dobivaju posao jer su irski nikakvi.

Kazivači prate što se događa u Hrvatskoj, a ono što saznaju uvjerava ih da trebaju ostati u Irskoj. Tako djevojka Ana veli: „Pratim vijesti iz Hrvatske na Internetu i samo me nasekiraju bez veze…“. Mladić po imenu Neven:“ Pratim vijesti, podosta selektivno jer je užasno teško gledati sulude stvari koje se događaju kod kuće.“ Laura: „Vijesti su nam bile za nasmijat se, gle ovog, gle onog, tužno, a nama je bilo smiješno.“ Mladi par slično govori za vijesti iz Hrvatske: „Motivacija za ostat u Irskoj.“ Pa iako u Dublinu trideset puta na dan padne kiša, makar s fakultetskom diplomom peku hamburgere, kažu da im je dobro. Imaju posla, druže se međusobno, ali i s Ircima i useljenicima iz drugih zemalja. A Hrvatska?

No da, rukometaši su nam odlični, i nogometaši, pa i vaterpolisti, i tenisači. Oni najbolji su također u inozemstvu, ali kada se svi vrate i igraju kao reprezentacija Hrvatske, onda su nenadmašni. U športu smo na vrhu ili pri vrhu svijeta. Gledam izvješće HTV-a Saboru, u kratkom prilogu Dnevnika. Izvješće za 2018., kao i obično sa zgodnim odmakom.

U prilogu se hvale samo i jedino športskim poljem: da su pratili svjetsko nogometno prvenstvo (ali da nisu prenosili utakmice, to je prešućeno), da su prenosili doček u Zagrebu. Nego što su trebali, prešutjeti taj veličanstveni doček Neopisivih, to jest Vatrenih. (U isto vrijeme, ovih dana, i rukometnu reprezentaciju ne prenosi HTV nego komercijalna televizija. Navodno će biti bolje ubuduće, HTV se trudi.)

Josip Prudeus

U Samoboru je umro Josip Prudeus, književnik, učitelj mnogih naraštaja u samoborskim školama, dobitnik nagrade „Ivan Filipović“, autor tekstova po kojima su skladali pjesme Pero Gotovac, Arsen Dedić i još mnogi, haiku pjesnik, scenarist i suradnik mnogih časopisa za djecu. Bio je Joža i autor imena pod kojim je poznata hrvatska nogometna reprezentacija, Vatreni, često mi se tužio da njegovo autorstvo nije službeno priznato.

U mladosti živio u Slavoniji, kao matičar došao pod udar nakon sloma Proljeća, a zatim se preselio u rodni Samobor i ondje postao nakon mnogih godina raznovrsnih književnih i prosvjetnih pothvata svojevrsnom legendom. Blizak Crkvi, dobio je povelju pape Benedikta. Zadnjih je godina doživio dvije obiteljske tragedije, umrli su mu sin i kći, viđao sam ga kako luta izgubljen samoborskim ulicama.

Bili smo zajedno ne tako davno u jednoj od omanjih političkih akcija bez ikakve šanse jer se Samobor, Matošev „najhrvatskiji grad“, prometnuo u leno ultracrvenih baruna, kao što je poznato, a Joži se zatvarala vrata, što je u poznim godinama teško podnosio, vjerojatno se osjećao kao nakon propasti Hrvatskoga proljeća, nesretan što se sve zbiva u samostalnoj hrvatskoj državi koju je s toliko oduševljenja bio dočekao.

Fakultet hrvatskih studija

Čitam na portalu pismo uglednog povjesničara, iseljenika dr. Ante Čuvala. Piše on Plenkoviću jer je ministrici Divjak uzaludno pisati. Piše o Fakultetu hrvatskih studija koji je od prvih dana rađanja Hrvatskih studija na meti jugoljevičara, a kada je otvorio studij za demografiju i iseljeništvo promptno je ta novost proglašena ustaškim studijem.

Elem, sada kada su Hrvatski studiji napokon dobili status fakulteta, ministrica je odlučila držati u ladici svoju „dopusnicu“ premda ima na stolu preporuku Agencije za znanost i obrazovanje, a Fakultet je već upisan u sudski registar. No, hajdmo, misli gospođa, još malo opstruirati, ne ćemo se autonomije Sveučilišta držati kao pijan plota.

Dr. Čuvalo bio je predsjednik Udruge za hrvatske studije u Americi, i dopredsjednik Hrvatske akademije Amerike u vrijeme kada je Hrvatska morala šutjeti zalivena u olovo, pa ga sada rečeni odnos prema Fakultetu hrvatskih studija u Hrvatskoj podsjeća na minula vremena, koja očito nisu preminula. Piše Plenkoviću i predsjednik Australsko-hrvatskog kongresa S. Asić, kaže da je opstanak i razvoj takve institucije kao što je Fakultet hrvatskih studija od kardinalne važnosti (i) za iseljeništvo.

Ima li u svemu prste (osim sindikata koji muti vodu) i Filozofski fakultet, ne znam. Slutim, jer se na taj fakultet upisuje manje studenata nego prije, a na Fakultet hrvatskih studija sve više. Pa bi se i glas studenata trebao jače čuti. To više što od studenata nismo doživjeli krupnije prosvjede još od vremena Hrvatskog proljeća.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari