Pratite nas

Religija i Vjera

Demonov zadah širi se strukturama u našoj zemlji i ne dopušta ozdravljenje hrvatskog bića!

Objavljeno

na

Prenosimo tekst homilije nadbiskupa zagrebačkog kardinala Josipa Bozanića s današnjeg euharistijskog slavlja na Trgu Republike Hrvatske u Šibeniku prigodom svetkovine sv. Mihovila, zaštitnika tog grada

Dragi pastiru Crkve šibenske biskupe Ante, i nadbiskupe metropolite splitsko-makarski Marine, draga subraćo u biskupstvu, predraga braćo svećenici, redovnici i časne sestre redovnice,poštovani predstavnici civilnih vlasti, ljubljena braćo i sestre u Kristu!

Povod našem današnjem okupljanju na ovu Euharistiju dogovor je, moglo bi se reći i ugovor, što su ga vaši preci davno sklopili s prvakom nebeske vojske, svetim arkanđelom Mihovilom. Mnoga su stoljeća prošla otkad je vjerni puk ovoga Grada, drevna Crkva šibenska odabrala da ju upravo On štiti na njezinu zemaljskom hodočašću.

No danas, kad stojimo zadivljeni pred, istodobno i slavnom i bremenitom, poviješću ove Biskupije i ovoga Grada, kada ovo rujansko sunce razotkriva i prečesto teško podnošljiv jaram svakodnevice, otvara se pitanje: nije li možda još ranije, u samo praskozorje čovječanstva, sveti arkanđeo Mihovil odabrao štititi baš vas i ovaj vaš predivni kraj?

Ovdje se sv. Mihovil od davnine štuje, i prije prvog povijesnog spomena Grada za vrijeme hrvatskog kralja Petra Krešimira IV., o čemu svjedoči trag njegova imena iz devetoga stoljeća kod crkve Sv. Lovre u Donjem Polju. Najranije postojanje grada Šibenika vezano je uz svetkovanje sv. Mihovila.

Dragi Šibenčani, tom ste Kristovu vojskovođi dali potpuno povjerenje da vas vazda štiti. Božja se naklonost prema Crkvi šibenskoj i stanovnicima ovoga Grada često potvrdila tijekom povijesti. A na kraju vremena u potpunosti će se razotkriti mjesto koje su u Božjemu naumu imale duše koje su se u ovom Gradu napajale svjetlom Evanđelja, pod providonosnom zaštitom arkanđela Mihovila.

Zato se danas, kao biskup vama sestrinske Crkve zagrebačke, osjećam počašćen pozivom dragoga subrata u biskupstvu i vašega pastira Ante, da u središtu ne samo Krešimirova grada, već usuđujem se reći i Arkanđelova grada i njegove Biskupije, predvodim ovo slavlje »ugovora« između neba i zemlje i da svima vama radosna srca čestitam blagdan vašeg nebeskog Zaštitnika.

Danas Crkva slavi blagdan trojice svetih arkanđela: Mihovila, Gabrijela i Rafaela. Malo je mjesta na svijetu u kojima bi se anđeoski značaj mogao toliko razotkriti kao što to postaje vidljivo u Šibeniku, gradu simbolu pjesme i simbolu borbe. Upravo to su, između brojnih drugih, oznake anđeoske službe. Možemo slobodno reći čitava je Dalmacija raspjevana gruda, no šibenska pisma tiha, šibenska pisma mila, posebno je glasovita.

Usuđujem se danas zapitati, nije li raspjevanost ovoga Arkanđelova grada, koja se kroz pjesmu naroda rađala u crkvi i oko crkve, koja je izniknula iz liturgije, zapravo ljudsko nastojanje da se približi onom vječnom anđeoskom hvalospjevu koji neprestano odjekuje pred sjajem lica Boga samoga? Uvjeren sam da je malo mjesta na svijetu tijekom svoje povijesti prolilo toliko suza, i toliko krvi, a da u njemu još uvijek živi pjesma. Stalna pjesma slave Bogu i neprestana borba protiv zmije, staroga napasnika đavla i njegovih podanika, odlikuje i anđeosko poslanje.

I sama pomisao koliko je ovaj Grad i ova Biskupija propatila u Domovinskom ratu, koliko je ljudi ubijeno na svojim ognjištima, koliko je branitelja stradalo, koliko je bilo ranjenih i prognanih, dovoljna je da čovjeka duboko potrese. Može li itko razuvjeriti vjerničko srce da u toj borbi i veličanstvenoj pobjedi presudnu ulogu nije imao upravo vaš zaštitnik sveti Mihovil koji nije dopustio da se razvije pakleni plan te drevnim hrvatskim krajem zavlada vonj truleži? Nebesa su tada presudila i kao da se začuo glas s neba silan: o, opstat ćeš, hrvatski vjerni puče, opstat ćeš!

Draga braćo i sestre, da, ovdje smo. I želio bih da se sada zaustavimo na prizoru kojim smo započeli ovo liturgijsko slavlje. Do ovog smo oltara došli u procesiji noseći lik sv. Mihovila. Koliko god neki u procesijama gledali puku vanjsku manifestaciju vjere, nazivajući ju vjerskim folklorom, procesija u sebi krije čovjekovu težnju, želju za skladom kakav vlada na nebesima. Kako su nam pisci u viđenjima ostavili svjedočanstvo brojnih svetih koji prilaze pokloniti se Bogu Svevišnjemu, tako i mi, hodajući u procesiji, prizivamo onaj nebeski red da bismo se na oltaru poklonili Kralju svega stvorenja. Duša hrvatskog vjernika dobro znade da tamo gdje su Krist i njegovi anđeli, uvijek se događa sklad, nebeski red za kojim svačije srce čezne.

Čuli smo, kako prorok Daniel u svome viđenju opisuje prizor savršena reda: teče ognjena rijeka u kojoj vidimo simbol snage Boga koji je punina ljubavi. Nižu se veličanstvene slike sklada: Pradavni sjedi na prijestolju, a tisuće tisuća mu služe, prilazi mu Sin Čovječji kojemu bi predana vlast.

Predivne li slike savršenstva nebeskoga obreda, kojim je Krist zakraljen! Ivan, pak, u Otkrivenju nam otkriva kako, nakon nebeskoga rata u kojem su se Mihovil i njegovi anđeli zaratili sa Zmajem, starom zmijom imenom Đavao, Sotona je bačen na zemlju. Pobijedili su Krvlju Jaganjčevom, Krvlju Kristovom, i tada je nastalo kozmičko veselje, nastao je red i sklad.

A gdje je čovjek u svemu tome? Natanael, kojega poznajemo kao apostola Bartola, zapravo bi se moglo reći, nesređen je čovjek koji tek u Kristovoj blizini dolazi k sebi. Tek nakon što ga je Krist razgolitio u najdubljem sloju duše i dao mu do znanja da mu je poznato gdje je bio i što je radio, te nakon što je priznao da se pred njim nalazi »Sin Božji« i »Kralj Izraelov«, postaje sređen čovjek, čovjek Božjega mira, sklada i reda.

Dragi vjernici, Krist je svima nama po njemu dao obećanje, nagovještaj zajedništva s Bogom: »Gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje silaze nad Sina Čovječjega«. A do toga, konačnoga i vječnoga reda, treba čekati, jer »demon je«, kazao je svojedobno i sveti papa Ivan Pavao II., »još uvijek živ i djeluje u svijetu«.

Ovdje, s Trga Republike Hrvatske, okupljeni u Kristovu redu i miru što ga je uspostavio svojom mukom, smrću i uskrsnućem, sa žalošću danas moramo gledati kaos koji se širi svijetom. Suosjećamo, i kao naraštaj koji je na vlastitom narodnom biću nedavno iskusio strahote rata, s našom braćom i sestrama u vjeri, kao i sa svim ljudima koji na Bliskom istoku, u Siriji, Iraku, Ukrajini, Africi… trpe od ratnih stradanja. Molimo za njih, molimo za mir u svijetu da prestanu ubijanja, ranjavanja, progoni i rušenja.

Ovdje, s Trga Republike Hrvatske, gledamo i slike nereda koji se sustavno i suptilno čini i u našoj Domovini. Ova Crkva i ovaj vjernički narod s nevjericom gleda kako se olako pogubnim metodama demonov zadah širi različitim strukturama, vidljivima i onima oku skrivenima, i ne dopušta ozdravljenje hrvatskoga bića. Znamo, ime arkanđela Mihovila znači Tko je kao Bog? Zagledani u našu hrvatsku stvarnost, kad bismo u različitim strukturama postavili pitanje: Tko je kao Bog?, kao da se već čuju odgovori raznih umišljenika: ja, ja, ja! Žalosne li zamke zloga pod koju su potpali i u koju nastoje uvući sve oko sebe!

Pitamo danas: dokle toliko iscrpljivanje hrvatskoga čovjeka, da je toliko zabrinut za budućnost svoje djece? Dokle ćemo slušati izvještaje o zatvaranju radnih mjesta i rastu broja nezaposlenih? Dokle ćemo trpjeti da se gazi život, od začeća, i čovjekovo dostojanstvo do smrti? Dokle ćemo gledati kako se olako postupa s javnim dobrima i šalje nedvosmislena poruka: ako nama nije do njih stalo, zašto bi bilo i drugima?

Dokle će nam se u školama, na ulicama i medijskim ulicama servirati ideološki obroci koji su dosad zatrovali obitelji mnogih naroda i stvorili rijeke otuđenih, usamljenih i propalih ljudi? Dokle ćemo podnositi nasilje nad hrvatskom poviješću? Dokle ćemo slušati o tobožnjoj pogubnosti svake ideje koja nastoji ozdraviti hrvatsku demokraciju? Dokle ćemo gledati natjecanje struktura različitih predznaka u osiromašenju, materijalnom i duhovnom, hrvatskoga nacionalnog bića?

Draga braćo i sestre, unatoč brojnim razočaranjima, stalnim rušenjima, i gaženjima naš se čovjek, kao i njegova Domovina, uvijek pridiže. Teško hoda, ali ide dalje. Zašto? Jer vjeruje. U pozadini vjere hrvatskih ljudi nije naivni optimizam, već duboka svijest, od pradjedova baštinjena, da je Kristova vlast vječna, nikada neće proći, da nikada propasti neće.

Zna duša hrvatskog vjernika, i to joj smiraj daje, da je zlo u svojem neredu, u svom razaranju, u svojem bučnom kaosu izgubilo bitku pred žrtvom koju je na križu za čovjeka, ponizno i tiho, podnio naš Gospodin, Isus Krist. Istina je, Isus je sam ponio grijehe čitavoga svijeta i otkupio čovjeka, ali s njime su uvijek bili Otac, i Duh Sveti, i vrlo važno, njegovi anđeli. Gdje je Krist, tu se uvijek rađa zajedništvo.

Ono je odraz nebeskoga sklada kojemu pripadamo, i zato nas ne treba čuditi da kad god se čovjek drži zajednice, bilo obiteljske, narodne, crkvene, i kad se bori za zajedničko, opće dobro, demon započinje svoju prljavu igru – jer je u svojoj nepodnošljivoj samoći razarač. On stvara nemir, nered, podjelu, razdor. Moralno zlo nije neka stvar, nego je neka neuredna uporaba stvari. Grijeh ne pripada stvaranju, nego rastvaranju. Zato nas ne čude toliki napadi na brak između muškarca i žene kao zajednicu, pokušaji dijeljenja obitelji kao zajednice koju je Bog ustanovio.

Čudi nas, naime, kako uopće netko misli da će moći napraviti razdor u Crkvi kao zajednici vjernika, predvođenih svojim pastirima, zajednici koja nema razloga bojati se jer Krist joj je glava, Duh Božji snaga, Marija mati, a nebo dom. Crkve nema bez zajedništva koje se temelji na zajedništvu Presvetog Trojstva: Oca; Sina i Duha Svetoga. Zato se svako vjerničko okupljanje, molitva i sakramentalno slavljenje, priključuje bezvremenskom, kozmičkom slavlju.

Dragi vjernici, tu je naša nepokolebljiva snaga, u tome je naša sigurnost. Stoga Crkva, gdje god može, okuplja ljude kojima je stalo do općega dobra, zato Crkva evangelizira kulturu, a time i društvo, a počinje od temelja, od djece i obitelji, o čemu svjedoči i vaš biskupijski ponos na prvu katoličku osnovnu školu u Hrvatskoj. I ona je plod ljubavi i zajedništva ove biskupijske Crkve.

Braćo i sestre u Kristu! Kako se danas, u ovoj iako u Domovinskom ratu ranjenoj ali iz ratnoga zla izbavljenoj grudi, ne zagledati u žrtvu koju su zajedno s hrvatskim braniteljima podnijeli brojni žitelji ovoga kraja? Trg Republike Hrvatske, koji je danas udomio ovaj oltar, ponos je hrvatskih branitelja. Oni su se borili za hrvatsko ime, za ljude svoje Domovine, za njezinu grudu, davši nam okusiti kristovski ideal davanja života za prijatelje svoje.

Tko to želi razbijati domovinsko zajedništvo koje se rodilo u časnoj obrani Domovine i to tako što nastoji ubiti ponos onima koji su za Domovinu živote dali? Kukavička je to strategija, a ne pobjednička. I kako ne shvaćaju, da su to jalova nastojanja. I zato branitelji, zajedno s čitavim razvijenim i kulturnim svijetom, s pravom očekuju ništa drugo nego da se suverena europska zemlja, kakva je danas Hrvatska, ponaša u skladu sa svojim pobjedničkim karakterom.

Agresija na Hrvatsku, ubijeni, nestali, ranjeni, ucviljeni, prognani i hrvatska pobjeda u oslobodilačkom ratu nije plod mašte ili nečije konstrukcije. Sve se to dogodilo u stvarnom vremenu, u povijesnom trenutku pred čitavim svijetom, za što postoje materijalni dokazi i svjedočanstva tolikih živih ljudi.

Zato, najblaže rečeno, čude postupci onih koji tu pobjedu odmiču od nužnih pravnih i materijalnih zadovoljština, a guraju je u područje mita i simbola, što se kasnije na različite načine pokušava relativizirati. To ne samo da nije ponašanje pobjednika, to je negiranje demokratske stečevine zemalja koje znaju vrednovati sebe, koje znaju da se jedino priznavanjem i evidentiranjem istine i njezinim pravnim provođenjem zaslužuje poštovanje, i u konačnici, pravedan mir. Hrvatska je oprostila, ali oproštenje ne zamjenjuje pravednost.

Braćo i sestre, kao zagrebački nadbiskup i sin ovoga mora, svaki put sa žaljenjem gledam kada netko pokušava napraviti razdor unutar hrvatskoga nacionalnog bića po bilo kojoj osnovi. Danas to govorim u Krešimirovu gradu, a povijest nas uči o njegovoj presudnoj ulozi u sjedinjenju razasutoga hrvatskoga naroda u njegovo vrijeme.

Tijekom naše burne povijesti, kad su nas ideologije pokušavale dijeliti i brisati s lica zemlje, zajedništvo je gradila vjera. Nebrojeni su sinovi i kćeri ovoga naroda, koje je vjera u Trojedinoga Boga i pouzdanje u majčinski zagovor Blažene Djevice Marije, uspjela održati zajedno. Između njih ne može se izostaviti ime prvoga hrvatskoga kanoniziranog sveca Nikole Tavelića, koji je vjernički stasao u ovome Gradu.

Usuđujem se reći, da je upravo sv. Nikola Tavelić, i njegovo proglašenje svetim u Rimu 1970. godine, označio početak ponovnoga otkrivanja identiteta hrvatskoga naroda pred Crkvom i pred svijetom. Tada, na svečanosti njegove kanonizacije, svijet je čuo kako sluga Božji papa Pavao VI. s dubokim poštovanjem spominje hrvatski narod. Tako nas je zagovor sv. Nikole Tavelića pred čitavim svijetom, koji nas u ideološkoj magli bivše države nije raspoznavao kao suveren narod, počeo izdizati iz pepela nepravedne anonimnosti, otkrivši bisere kršćanstva na hrvatskome tlu.

U nizu hrvatskih svetačkih bisera kako se u Šibeniku ne spomenuti službenice Božje Majke Klare Žižić i sluge Božjega Oca Ante Antića te bedema Crkve u Hrvata, kako ga je nazvao sveti papa Ivan Pavao II., blaženog Alojzija Stepinca, kojega Šibenčani posebno štuju. Njegov je grob u zagrebačkoj katedrali odredište na kojemu utjehu i zagovor traže brojni vjernici. Oni danomice svjedoče o izlijevanju milosti po njegovu zagovoru.

Stoga vas molim da žarko pojačate svoje molitve za proglašenje svetim blaženog Alojzija, jer njegovim se svetačkim naslovom neće samo pred svijetom razotkriti kršćanska veličina njegova života, nego će pasti maska koja se uporno lijepi katolicima u Hrvatskoj, pogotovo za razdoblje dvadesetoga stoljeća.

Nadbiskup se Stepinac u teškim vremenima zauzimao za čovjeka, bez obzira na vjeru, rasu ili naciju, a njegov je glas nadilazio svaki totalitarizam: fašizam, nacizam i komunizam. Zato je Alojzije Stepinac kao sin Katoličke Crkve, baština i zajedničko dobro ne samo za katolike nego i za sve kršćane i druge vjernike, za sve ljude dobre volje, za sve one koji ljube istinu. Njegov lik i milina njegove svetosti dovoljno su snažni da se umjesto bilo kakvog razdora gradi zajedništvo, onakvo kakvo je Krist želio, da svi budemo jedno.

Draga braćo i sestre, nemoguće je mjeriti našu zahvalnost svetom Mihovilu koji svojom snagom i ponosom nebeskoga vojskovođe trajno brani ovaj Grad i Biskupiju. On nas svojim zagovorom uči da i kad je teško treba pjevati slavu Bogu, uči nas da ima smisla boriti se i kad se sve čini izgubljenim.

Danas, u ovom euharistijskom zajedništvu, molimo njegov zagovor za naše obitelji, i za Biskupsku sinodu koja će se u prvoj polovici listopada održati u Rimu, da se po molitvi pape Franje svima ponovno probudi svijest o nepovredivom značenju obitelji i njezinoj ljepoti u Božjem promislu. Molimo svetog Mihovila da svojom snagom štiti čitavu nam domovinu Hrvatsku, njezinu djecu, mlade, starije, nemoćne i sve potrebne.

 

Sveti Mihovile Arkanđele,

čuvaj nas u boju;

budi nam zaklon protiv zloće i zasjeda đavla.

Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo:

A Ti, Vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge pakosne duhove,

koji svijetom obilaze na propast duša,

Božanskom jakošću u pakao protjeraj.

Amen.

 

Bitno.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Danas slavimo spomendan Gospinih zaruka sa sv. Josipom

Objavljeno

na

Objavio

Neke biskupije, slave danas spomendan Gospinih zaruka sa sv. Josipom. On je biblijski utemeljen jer sv. Matej piše: “S rođenjem Isusa Krista bilo je ovako: Njegova majka Marija bijaše zaručena s Josipom” (Mt 1,18). Sv. Luka opisujući navještenje Isusova rođenja, izričito kaže: “Poslije šest mjeseci posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad, imenom Nazaret, k djevici zaručenoj s mužem iz Davidove kuće, komu je bilo ime Josip” (Lk 1,26-27).

Kod starih Židova zarukama je bio sklopljen brak sa svim pravnim učincima. Po njima je Marija postala prava Josipova žena, samo što je prema običaju ostala kod roditelja još punu godinu dana. U to vrijeme došao je k njoj i anđeo Gabriel da joj navijesti Isusovo rođenje.

Zaruke su se kod Židova obavljale veoma svečano predavanjem nekog zlatnog predmeta i to pred dvama svjedocima. Zato su i bile punovrijedne kao samo sklapanje braka. Evanđelja nam ne govore ništa kako je izgledala svečanost Marijinih zaruka s Josipom. Apokrifi daju maha mašti pa su stoga nepouzdani. Mi možemo u duhu vjere pretpostaviti da je ta svečanost bila jednostavna, dostojanstvena, a nadasve pobožna, jer su se zaručivale dvije najsvetije ljudske osobe: buduća Bogorodica i sv. Josip, koga Sveto pismo naziva “pravedan” (Mt 1,19); u tom su izrazu bile sadržane sve starozavjetne vrline.

Bog je htio da ljudska kolijevka njegova Sina bude okružena najčistijim i najsvetijim osobama i zato je te osobe obdario milostima više nego sve ostale smrtnike. Ono malo što nam Biblija o njima govori ipak je tako sadržajno da nas neprestano može hraniti najuzvišenijim mislima.

Danas, kad je upravo brak uslijed velike pokvarenosti u tolikoj opasnosti, dobro je da kršćanski zaručnici i ženidbeni drugovi imaju neprestano pred očima nenadmašivi zaručnički i bračni par Josipa i Mariju. Od njih neka uče kako se obiteljsko gnijezdo čuva u čistoći i ljudskom dostojanstvu, kako prava ljubav ne poznaje strasti ni sebičnosti već međusobno poštivanje i upotpunjavanje.

Danas, kad se gaze tolike vrednote, vrijeme je da se naročito ugledamo u one koji su bili ljudi kao i mi, a ipak ostvarili zaruke i brak kako se samo poželjeti može. To su bili Josip i Marija, pa zato je posve opravdano da slavimo i uspomenu na njihove svete zaruke jer one su nadahnuće i za brak i za djevičanstvo.

Moć Presvete Djevice, Majke jedinstva

Kako se nalazimo u Svjetskoj molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana, kad se naše molitve naročitim žarom dižu prema nebu za ostvarenje Isusove želje izražene na posljednjoj večeri: “Sveti Oče, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao, da budu jedno, kao mi!” (Iv 17,11) – spomenimo u jednom primjeru i moć zagovora one koju je Gospodin postavio da bude majka svih kršćana!

Bilo je to 12. veljače godine Gospodnje 1700. kad se jedan francuski trgovački brod, bogato natovaren dragocjenim teretom, vraćao iz Lisabona u svoju matičnu luku Le Havre.

Došavši do rta Finistere naišao je na strašnu oluju, u onim predjelima veoma čestu pojavu. Već je počeo svitati dan, ali je bura bjesnila nesmiljenom snagom prijeteći uništenjem. Brod je izgubio sve svoje potrebne predmete, jedra, konope, kormilo, kompas, pa ni posadi ni putnicima nije davao više nikakva utočišta ni sigurnosti. Beznadan položaj, neizbježna smrt! Svaka sekunda kao da je naviještala skoro potapljanje. U tom, doista, očajnom položaju jedan je normandijski mornar predložio: “Zavjetujmo se našoj Gospi od Oslobođenja!”

To je bila jedina riječ utjehe i ohrabrenja pa mnogi padoše na koljena da se pomole i preporuče zagovoru one koju mornari nazivaju “zvijezdom mora”. Svi se osim kapetana i njegova dva brata zavjetovaše da će, ako se spase, poći u Gospino svetište da joj se od srca zahvale.

Zašto su ona trojica odbila položiti zavjet? Nisu bili nikakvi nevjernici, već su u srcu bili duboko pobožni. Oni su bili kalvini, a kao takvi odbacivali su zavjet Presvetoj Djevici kao nešto što sliči idolopoklonstvu. Kako su bili slabo poučeni o mjestu Bl. Djevice u planu spasenja, o njezinu bogomajčinstvu, zbog kojeg je postala i moćnom zagovornicom svih kršćana, nisu se usudili priključiti zajedničkom zavjetu i zaprositi njezinu pomoć.

Presveta Djevica kao dobra Majka znala je da je njihovo držanje u dobroj vjeri, bez njihove osobne krivnje, pa im je svojim zagovorom kod Sina htjela priteći u pomoć te izmoliti svjetlo kojim će više ući u kršćanske tajne. Kapetan je bio prvi dionik njezina zagovora jer je u onom beznadnom položaju izjavio: “Ako nas sveta Djevica može čuti i uslišati, onda ću je i ja zazvati.” Rekavši to pao je na koljena i počeo se križati i moliti kao i drugi. Za njim se poveo i njegov mladi brat.

U taj čas počeše se vjetrovi ukrštavati i jedni druge polako smirivati. Srca se sviju ispuniše nadom i počeše življe kucati. Most broda, koji su valovi već davno pokrili, poče se polako podizati iz vode. More se sve više stišavalo, a smrtno ranjeni brod uplovi u luku. Kapetanov brat, videći očito čudo, zavapi: “O naša Gospo od oslobođenja, sveta Majko Božja, uzvišena Kraljice svijeta, ja sam tvoj zauvijek!”
Drugi kapetanov brat nije se ipak u svom držanju još promijenio. Kad mu je kapetan spočitnuo njegovu otvrdnulost, on je odgovorio: “U svemu tome još mogu vidjeti Božju dobrotu koja nam ide u pomoć, ali ne vidim razloga za promjenu vjere svojih otaca.” Na to mu jedan od putnika dobaci: “Pa to su vaša braća koja prijeđoše na katolicizam, a što je to drugo nego prihvatiti vjeru vaših davnih otaca?” A onda će kapetan: “Nesretni sine, vidiš li u čemu je stvar?!” Na to mu pokaza jedini jarbol što je još stajao uspravno. Na njemu svi prisutni kao da opaziše blagi lik Djevice s djetetom u ruci koja moli za njihov spas. Dogodilo se i ono najveće čudo. I drugi kapetanov brat doživi promjenu u duši te pade na koljena kao i svi drugi.

Prva briga trojice kalvina nakon sretnog iskrcavanja u luci bila je da izvrše zavjet sa svima ostalima. Oni su ga izvršili u potpunosti jer su prihvatili i katoličku vjeru s njezinim naučavanjem o Presvetoj Djevici.

U sredini onih koji su nakon silaska Duha Svetoga povjerovali u Krista raspetoga i uskrsloga bila je Blažena Gospa. Tijekom povijesti uslijed ljudskih slabosti, ograničenosti i grijeha došlo je do teških raskola između Kristovih sljedbenika. Danas nije vrijeme da ispitujemo tko je za to više kriv i odgovoran. Više je vrijeme da poput prve Crkve “budemo jednodušno ustrajni u molitvi zajedno s Isusovom majkom Marijom i braćom njegovom” (Dj 1,14). Plodovi takve molitve, sigurno, neće izostati.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Stvaranje radnih mjesta jedan od najvažnijih preduvjeta za ostanak Hrvata katolika u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Članovi Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine održali su svoje XXI. redovito godišnje zajedničko zasjedanje, 21. siječnja 2019. u prostorima Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu.

Zasjedanju su predsjedali predsjednici dviju biskupskih konferencija zadarski nadbiskup Želimir Puljić i vrhbosanski nadbiskup i metropolita kardinal Vinko Puljić.

U uvodnom dijelu zasjedanja sudjelovao je i apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giuseppe Pinto koji je u svom obraćanju istaknuo važnost zajedničkog zasjedanja i duh kolegijalnosti koji je duša suradnje među biskupima na različitim razinama.

Pozdravljajući nazočne predsjednik HBK nadbiskup Puljić podsjetio je da su dvije konferencije povezane, ne samo poslovima pastoralne i poslovne naravi, već nadasve pastirske, ljudske i duhovne.

Dodao je da biskupi, kao članovi krovnih crkvenih institucija istoga naroda, imaju zajedničku odgovornost i potrebu redovito se godišnje sastajati i bratski raspravljati o zajedničkim temama i poslovima.

Kardinal Puljić u pozdravnoj riječi zahvalio je biskupima iz Hrvatske na blizini, solidarnosti i zanimanju za Crkvu i hrvatski narod u BiH.

Istaknuo je da su zajednička zasjedanja vjerničkom narodu u BiH, koji u ovom trenutku proživljava brojne teške izazove, snažan znak nade, zajedništva i potpore.

Nakon što su se osvrnuli na djelovanje Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu, biskupi su dali potrebne smjernice za budući rad zajedničke Komisije za spomenuti Zavod.

Biskupima je predstavljeno godišnje izvješće o radu Vijeća HBK i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu i Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu.

Predsjednik spomenutog Vijeća vrhbosanski pomoćni biskup Pero Sudar zahvalio je uime svih hrvatskih svećenika i pastoralnih djelatnika i djelatnica u župama, misijama i zajednicama u inozemstvu te posebno u ime iseljenika, svim biskupima i redovničkim poglavarima i poglavaricama za podršku i potporu koju pružaju radu hrvatske inozemne pastve.

Biskupi su razmotrili pojedina konkretna pitanja u svezi s djelovanjem u hrvatskoj inozemnoj pastvi te se osvrnuli na ovogodišnju komemoraciju u Bleiburgu.

Svjesni činjenice o nastavku iseljavanja Hrvata katolika iz Hrvatske i BiH, biskupi potiču sve njih da njeguju povezanost s hrvatskim katoličkim misijama i župama kamo su došli te da, ujedno, održe povezanost sa svojim rodnim krajem i župama iz kojih su otišli.

Na poseban način zahvaljuju svim djelatnicima u hrvatskoj inozemnoj pastvi za njihov ne mali trud i pastoralnu brigu za one koji su, iz raznih razloga, odselili u inozemstvo.

Pošto su saslušali iscrpno izvješće o radu Ravnateljstva, biskupi su odlučili povjeriti novi petogodišnji mandat dosadašnjem ravnatelju vlč. Tomislavu Markiću.

Na zasjedanju su biskupi informirani i o akciji pod nazivom Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u BiH o čemu su ih izvijestili predsjednici Hrvatskoga Caritasa i Caritasa BiH.

Spomenuta je i inicijativa „Nedjelja solidarnosti“ koju je pokrenula BK BiH s ciljem pomoći župama s malim brojem vjernika. Ponovno je istaknuta želja da svi članovi Crkve u Hrvata njeguju zajedništvo i povezanost što bi na osobit način trebalo biti prepoznatljivo u konkretnim akcijama pomoći potrebitima.

Tema zasjedanja bilo je i djelovanje Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij. Konstatirano je da je posljednjih godina veći broj biskupija i redovničkih zajednica Crkve u Hrvata poslao u Rim na tečaj za postulatore svećenike, redovnike ili redovnice kako bi mogli voditi postupke za proglašenje blaženima i svetima onih koji su, između velikog broja nevinih žrtava u ratovima i poraćima u 20. stoljeću, podnijeli mučeništvo ustrajni u svojoj vjeri.

Svjesni brojnih inicijativa za obilježavanje komemoracija raznih stradanja, biskupi potiču da se poštuje crkveni ustroj, a to znači da treba uvažiti mjerodavnost mjesnoga župnika i dijecezanskog biskupa.

Biskupi iz BiH upoznali su članove HBK s pojedinim aktualnostima iz crkvenog i društvenog života u BiH.

U tom duhu bilo je riječi o nekim važnim društvenim pitanjima, o demografskom stanju katolika u BiH te o uzajamnoj unutarcrkvenoj solidarnosti.

Posebno je istaknuta potreba da darovana sredstva iz Republike Hrvatske budu najviše ulagana u stvaranje radnih mjesta i gospodarski razvitak, jer je to jedan od najvažnijih preduvjeta za ostanak Hrvata katolika u BiH.

Biskupi također smatraju važnim dati potporu onima koji pokreću inicijative na planu povratka u krajeve iz kojih su izbjegli ili su iz njih prognani.

Posebno su zahvalili svim biskupijskim zajednicama u Republici Hrvatskoj na čelu s njihovim biskupima za brojne molitve i znakove solidarnosti.

Biskupi HBK izrazili su potporu svojoj subraći u njihovim pravednim nastojanjima oko opstanka Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda u BiH.

(Misija / IKA)

 

Biskup Košić: Blaženom Stepincu se još uvijek čini velika nepravda kada mu se pripisuje zločine iz II sv. rata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari