Pratite nas

Kolumne

Denuncijanti Hrvatske

Objavljeno

na

Atenski su financijski stručnjaci i političari dug svoje zemlje riješili preko noći, sjetivši se ispostaviti račun Njemačkoj na iznos od blizu tristo milijardi eura na ime ratne odštete, što je ravno ukupnim kreditnim zaduženjima Grčke.

U nas je, pak, osvanuo Thomas Piketty, francuski ekonomist i novovjeki Karl Marx ili Sent Simone praćen kao prava estradna zvijezda, ponudivši kao spasonosno rješenje jednostavno otpis dugova i oporezivanje naslijeđa. Premijer Zoran Milanović navodno rado čita ovoga genija, ali još ne zna što bi s teorijom ispisanoj na sedamsto stranica. Kako se približavaju izbori, on izgleda i ne razmišlja o dugovima, nego je zajedno s ministrom Grčićem odlučio iznova zakotrljati priču i o EU fondovima i o velikim projektima, među kojima je najatraktivniji pelješki most.

Pločice bez grba i s grbom

Travanj počinje danom raznoraznih, obično bezazlenih šala i podvala. Ove se godine taj običaj nekako protegao na cijeli mjesec. Šale, međutim, nisu baš bezazlene. Prije tjeraju suze na oči. Vladu je nekako žestoko nasamario stanoviti Vladimir Kristijan, koji je nakon što je devet mjeseci bio na čelu Hrvatske banke za obnovu i razvoj dao ostavku i uzeo sa sobom tristo tisuća zlatnih kuna, da se, zlu ne trebalo, nađe pri ruci. Vlada nas je uspjela nasmijati još jednom odlukom ili, točnije, nizom dosljednih odluka vezanih uz izgled novih registracijskih pločica na automobilima.

Ranko Ostojić, član Vlade zadužen za redarstvena i policijska pitanja, obznanio je naciji tri varijante budućih pločica bez državnoga grba. Nakon prilično žestokih reakcija nekih političara i internetske javnosti, ponovno se pojavio pred TV kamerama kazavši kako će grb ipak ostati i opstati, objasnivši to naglim otkrićem kako predložena nova rješenja koja neće ugledati svjetlo prometnica s jednim crvenim i jednim plavim kvadratićem neugodno podsjećaju na znak HDZ-a.

Pokušaj brisanja grba najprije je objašnjen kao stručno rješenje uglednih dizajnera, a zna se kako se u nas struka poštuje uvijek i iznad svega. No, na nesreću, oglasiše se sami razočarani dizajneri, tvrdeći kako je upravo projektni (politički) zadatak bio rješenje bez “šahovnice” i zastave. Tko zna, možda se Vlada pribojavala opet neke UEFA-ine kazne.

Ljudi su u nevjerici slušali odluku Davora Šukera da Hajduku i Splitu povjeri organizaciju nogometne utakmice protiv Italije. A onda je došlo otrježnjenje, UEFA je kaznila HNS igranjem utakmice bez nazočnosti navijača. Odnedavni član Izvršnog odbora ove organizacije na tu je vijest, kažu ljudi iz njegove blizine, značajno namignuo.

Opet nam je podmetnuo neki Zoran Stevanović, koji se nikako ne može pomiriti s pozdravom “Za dom spremni”. UEFA drži kako je to rasistički pozdrav iz četrdesetih i naše pozivanje na povijest nikako je ne može razuvjeriti. Bit će zanimljivo vidjeti koliko će utakmica i godina čak bez publike igrati naši istočni susjedi sad kad konačno službeno rehabilitiraju pokret Draže Mihailovića, o kojemu i neka naša udarna pera, koja su inače alergična na riječi “dom” i “spremnost”, pišu s pijetetom.

Hrvatsku se, iako je adoptirana u veliku euroatlantsku obitelj, jače promatra i pazi kao na zločesto dijete. Vrlo ozbiljna upozorenja stigla su iz Odbora za ljudska prava Ujedinjenih naroda, za sada bez kazne. Ali je sličnost s UEFA-om i nogometom očita. Denuncijantsku ulogu Zorana Stevanovića odigrali su Vesna Teršelić, Zoran Pusić i kumpanija, a umjesto Šukera tamo u New Yorku zatječemo Ivana Šimonovića, koji je, kud će suza neg na oko, pomoćnik glavnog tajnika baš za ljudska prava.

Svi smo mi Romi

Ujedinjeni narodi se, naravno, ne bave Amerikom, Francuskom, ili Britanijom, dok Hrvatskoj zamjeraju zapreke ćirilici u Vukovaru, uopće nepoštovanje manjinskih prava, diskriminaciju Roma i Srba, koji su zakinuti u područjima zdravstvenog osiguranja, stanovanja, zapošljavanja i sudjelovanja u javnom životu. Sve to bez ijednog argumenta ili podatka, posve u klevetničkom tonu. Srbi se baš ne bi mogli požaliti na sudjelovanje u javnim poslovima, a Romi zaista teško žive s tim da je njihov način života dobrim dijelom i vlastiti izbor. I Milanović je rekao da su Romi diskriminirani jer su – eh, to je ta parola dana – drugačiji i jer drugačije izgledaju.

Ma neće biti. Diskriminirani su zato što su sirotinja, kao što je diskriminirana sva sirotinja, pa i ova hrvatska. Poseban se prigovor odnosi na neproporcionalno gonjenje za ratne zločine Srba i Hrvata. Računaju oni da bi među optuženima trebalo biti deset, a Hrvata 90 posto. Ovo je zaista neki naročiti smisao za pravdu, pravo i istinu. I na kraju smisao za šalu pokazao je Boris Pavelić, koji je priredio neku knjigu o Feralu. Feral je, po njemu, nedostižan uzor slobodnog novinarstva, najvažnije novinsko izdanje i najmarkantnije novine.

Za njegovu je propast optužio poslodavce koji se nisu htjeli reklamirati u listu, koji se prodavao u impozantnih 600 primjeraka. Bit će da je to bio neki važan medijski fenomen kad se na promociji Pavelićeve knjige koja je nalikovala na zakasnjelu komemoraciju okupilo tako elitno društvo u kojemu su se našli Budimir Lončar, Stjepan Mesić, Snježana Kordić, Slavenka Drakulić, Tomislav Jakić, Dejan Jović, Drago Hedl, Anto Nobilo, Čedo Prodanović, Jadranka Sloković, Anto Nobilo, Slavko Glodstein i brojni drugi uglednici.

[ad id=”68099″]

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari