Pratite nas

Kolumne

Denuncijanti Hrvatske

Objavljeno

na

Atenski su financijski stručnjaci i političari dug svoje zemlje riješili preko noći, sjetivši se ispostaviti račun Njemačkoj na iznos od blizu tristo milijardi eura na ime ratne odštete, što je ravno ukupnim kreditnim zaduženjima Grčke.

U nas je, pak, osvanuo Thomas Piketty, francuski ekonomist i novovjeki Karl Marx ili Sent Simone praćen kao prava estradna zvijezda, ponudivši kao spasonosno rješenje jednostavno otpis dugova i oporezivanje naslijeđa. Premijer Zoran Milanović navodno rado čita ovoga genija, ali još ne zna što bi s teorijom ispisanoj na sedamsto stranica. Kako se približavaju izbori, on izgleda i ne razmišlja o dugovima, nego je zajedno s ministrom Grčićem odlučio iznova zakotrljati priču i o EU fondovima i o velikim projektima, među kojima je najatraktivniji pelješki most.

Pločice bez grba i s grbom

Travanj počinje danom raznoraznih, obično bezazlenih šala i podvala. Ove se godine taj običaj nekako protegao na cijeli mjesec. Šale, međutim, nisu baš bezazlene. Prije tjeraju suze na oči. Vladu je nekako žestoko nasamario stanoviti Vladimir Kristijan, koji je nakon što je devet mjeseci bio na čelu Hrvatske banke za obnovu i razvoj dao ostavku i uzeo sa sobom tristo tisuća zlatnih kuna, da se, zlu ne trebalo, nađe pri ruci. Vlada nas je uspjela nasmijati još jednom odlukom ili, točnije, nizom dosljednih odluka vezanih uz izgled novih registracijskih pločica na automobilima.

Ranko Ostojić, član Vlade zadužen za redarstvena i policijska pitanja, obznanio je naciji tri varijante budućih pločica bez državnoga grba. Nakon prilično žestokih reakcija nekih političara i internetske javnosti, ponovno se pojavio pred TV kamerama kazavši kako će grb ipak ostati i opstati, objasnivši to naglim otkrićem kako predložena nova rješenja koja neće ugledati svjetlo prometnica s jednim crvenim i jednim plavim kvadratićem neugodno podsjećaju na znak HDZ-a.

Pokušaj brisanja grba najprije je objašnjen kao stručno rješenje uglednih dizajnera, a zna se kako se u nas struka poštuje uvijek i iznad svega. No, na nesreću, oglasiše se sami razočarani dizajneri, tvrdeći kako je upravo projektni (politički) zadatak bio rješenje bez “šahovnice” i zastave. Tko zna, možda se Vlada pribojavala opet neke UEFA-ine kazne.

Ljudi su u nevjerici slušali odluku Davora Šukera da Hajduku i Splitu povjeri organizaciju nogometne utakmice protiv Italije. A onda je došlo otrježnjenje, UEFA je kaznila HNS igranjem utakmice bez nazočnosti navijača. Odnedavni član Izvršnog odbora ove organizacije na tu je vijest, kažu ljudi iz njegove blizine, značajno namignuo.

Opet nam je podmetnuo neki Zoran Stevanović, koji se nikako ne može pomiriti s pozdravom “Za dom spremni”. UEFA drži kako je to rasistički pozdrav iz četrdesetih i naše pozivanje na povijest nikako je ne može razuvjeriti. Bit će zanimljivo vidjeti koliko će utakmica i godina čak bez publike igrati naši istočni susjedi sad kad konačno službeno rehabilitiraju pokret Draže Mihailovića, o kojemu i neka naša udarna pera, koja su inače alergična na riječi “dom” i “spremnost”, pišu s pijetetom.

Hrvatsku se, iako je adoptirana u veliku euroatlantsku obitelj, jače promatra i pazi kao na zločesto dijete. Vrlo ozbiljna upozorenja stigla su iz Odbora za ljudska prava Ujedinjenih naroda, za sada bez kazne. Ali je sličnost s UEFA-om i nogometom očita. Denuncijantsku ulogu Zorana Stevanovića odigrali su Vesna Teršelić, Zoran Pusić i kumpanija, a umjesto Šukera tamo u New Yorku zatječemo Ivana Šimonovića, koji je, kud će suza neg na oko, pomoćnik glavnog tajnika baš za ljudska prava.

Svi smo mi Romi

Ujedinjeni narodi se, naravno, ne bave Amerikom, Francuskom, ili Britanijom, dok Hrvatskoj zamjeraju zapreke ćirilici u Vukovaru, uopće nepoštovanje manjinskih prava, diskriminaciju Roma i Srba, koji su zakinuti u područjima zdravstvenog osiguranja, stanovanja, zapošljavanja i sudjelovanja u javnom životu. Sve to bez ijednog argumenta ili podatka, posve u klevetničkom tonu. Srbi se baš ne bi mogli požaliti na sudjelovanje u javnim poslovima, a Romi zaista teško žive s tim da je njihov način života dobrim dijelom i vlastiti izbor. I Milanović je rekao da su Romi diskriminirani jer su – eh, to je ta parola dana – drugačiji i jer drugačije izgledaju.

Ma neće biti. Diskriminirani su zato što su sirotinja, kao što je diskriminirana sva sirotinja, pa i ova hrvatska. Poseban se prigovor odnosi na neproporcionalno gonjenje za ratne zločine Srba i Hrvata. Računaju oni da bi među optuženima trebalo biti deset, a Hrvata 90 posto. Ovo je zaista neki naročiti smisao za pravdu, pravo i istinu. I na kraju smisao za šalu pokazao je Boris Pavelić, koji je priredio neku knjigu o Feralu. Feral je, po njemu, nedostižan uzor slobodnog novinarstva, najvažnije novinsko izdanje i najmarkantnije novine.

Za njegovu je propast optužio poslodavce koji se nisu htjeli reklamirati u listu, koji se prodavao u impozantnih 600 primjeraka. Bit će da je to bio neki važan medijski fenomen kad se na promociji Pavelićeve knjige koja je nalikovala na zakasnjelu komemoraciju okupilo tako elitno društvo u kojemu su se našli Budimir Lončar, Stjepan Mesić, Snježana Kordić, Slavenka Drakulić, Tomislav Jakić, Dejan Jović, Drago Hedl, Anto Nobilo, Čedo Prodanović, Jadranka Sloković, Anto Nobilo, Slavko Glodstein i brojni drugi uglednici.

[ad id=”68099″]

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno, dok je u Hrvatskoj još vladao komunizam, postojala je samo jedna partija, Savez komunista. No, i u takvom sustavu gdje nije bilo slobodnih izbora, stvarni život probijao je svoj put, pa je bilo izbora s više kandidata. Postojale su, naime, partijske frakcije koje su za čelne funkcije kandidirale svoje ljude. Na taj su način 1980-ih birani i šefovi partije i omladine.

Tridesetak godina poslije, u višestranačju, kao da radimo puni krug nazad. U vladajućem HDZ-u održani su izbori za novog predsjednika Mladeži HDZ-a. Nije bilo protukandidata, pa je glatko prošao momak izabran prije toga u stranačkom vrhu, 29-godišnji Ivan Vidiš. Naravno, ima savršeni životopis, koji podsjeća na karijerni put šefa stranke Andreja Plenkovića, za kojega je, uostalom, Vidiš kao pripravnik i radio u Bruxellesu u doba kad je Plenković bio europarlamentarac , piše Davor Ivanković/VečernjiList

Vidišev je otac, naravno, diplomat i MVP-ovac, kao i kompletna aktualna vladajuća politička elita Hrvatske. Mladi Vidiš je vjerojatno dobar izbor, no porazno je što je svoju političku karijeru započeo uz demokratski deficit. Bez natjecanja, sučeljavanja s protukandidatima, odmjeravanja i svladavanja vještine izborne kampanje, nego je već kao mladi političar postavljen dekretom. To je kriva poruka i time mu je već u startu učinjena medvjeđa usluga. No, ako mladi Vidiš nije imao izbora, imao je vrh HDZ-a, no ipak je mladež natjerao na izbore po dekretu. S tih izbora mediji su Vidiša samo spomenuli, ali su citirali Plenkovića i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića. Plenković je svojoj mladeži poručio da bude hrabra i odvažna, Jandroković da mora biti buntovna, kritična, kreativna i inovativna. Kako će, za ime Božje, ti mladi biti sve to kada ih se zarana podučava dekretu vodstva umjesto demokratskoj proceduri. Da slušaju šefove, pa će, još ako imaju i društveni pedigre, ući u kastu državnih činovnika. I kako onda sada zvuči poruka vladajućih mladima da ostanu ovdje, da će biti bolje. Ma na temelju čega? Poruka im je to da nikad neće imati priliku za demokratsko natjecanje.

Plenkoviću i njegovu vodstvu to očito nije problem jer u hrvatskoj političkoj javnosti najvažniji je rezultat, a ne procedura. I Plenković je u ljeto 2016. na čelo HDZ-a došao bez protukandidata. Bilo je zainteresiranih, kao i u slučaju mladog Vidiša, ali su im stranački oligarsi “sugerirali” da odustanu od kandidature. I jesu, pod parolom da bi “njihova kandidatura dovela do polarizacije unutar HDZ-a”. Olakotna okolnost pri izboru Plenkovića je to da baš i nije bilo vremena za “širi izborni postupak”, jer je do parlamentarnih izbora bilo samo nekoliko mjeseci. Bez obzira na taj alibi, sada, s obzirom na nastavak nedemokratskog unutarstranačkog trenda, može se reći da će ono započeto u demokratskom deficitu kasnije završiti demokratskim deficitom.

Da procedura, principi i kakav-takav moralni ustroj hrvatskog parlamentarizma tonu prema dnu pokazujue i aktualni parlamentarni kaos, kao i onaj u zagrebačkoj skupštini. U postupcima u kojima više ništa nije sveto sada već deseci zastupnika i vijećnika pretrčavaju u drugi tabor, kao na sajmovima na hrvatskim periferijama. Sve bizarnije pretumbacije postaju model, a ne poremećaj. Zašto? Prvo, zato što to nimalo ne smeta onima koji čine moralni harakiri, drugo, stoga što to nimalo ne smeta vladajućima i osigurava im poziciju, a treće, ujedno i najgore, zato što takvu rabotu hrvatski birači još uvijek ne kažnjavaju. Naprotiv. Za njih ti vješti politički nakupci postaju narodni junaci i hajduci, kojima treba aplaudirati jer su se dobro snašli.

Za razliku od situacije u Saboru i zagrebačkoj Skupštini, kada je ona očajna Splićanka dala mito splitskom kirurgu da joj spasi muža, po zakonu je bila jednako kriva zbog davanja mita kao i onaj tko ga je primio. Za taj moralni rasap u politici posljedice bi trebali snositi i prebjezi i oni koji su ih na to navukli. A kada je riječ o prebjezima kojima je bila ugrožena egzistencija i pristojan život, što ih stavlja u poziciju ucijenjene žrtve, tada je krimen onoga koji ih je politički vabio i veći. I dok nema sumnje da prebjezi imaju svoj rok trajanja u politici samo do idućih izbora, nije sigurno da će i vladajući osjetiti posljedice. Politički pragmatizam Plenkovića i Bandića jest efikasan, premda nakaradan politički i moralno. Postoje veliki izgledi da oni nastave s istom praksom zato što nemaju straha da će im se to obiti o glavu. Jer da je drukčije ne bi Hrvati Bandića birali šest puta, ili Stipu Mesića dva puta. Nažalost, od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači.

Davor Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari