Pratite nas

Komentar

Depresivci ne ruše zrakoplove

Objavljeno

na

Priča o depresiji Andreasa Lubitza kao uzroku njegovog suludog čina je potpuno neuvjerljiva. Naime, o motivu njegova zločina ni dalje ne znamo ništa, osim što jezovito podsjeća na smišljeni teroristički čin.

Suvremeni čovjek obično želi vjerovati da su stvari sigurne kad se čine sigurnima, i da se sve može izmjeriti prema zadanim standardima. Suvremeni čovjek najviše žudi za sigurnošću koja je nemoguća jer dovoljna je jedna iracionalnost pa da najsigurniji sustav nenadano padne. Život je nepredvidljiv i čovjek je nepredvidljivo stvorenje. Mjerljivost sustava tehnološki funkcionira do određene razine a onda nas šokira jedan kopilot kamikaza koji ubije sebe i još 150 ljudi.

Tada krenu razne teorije, a mediji koji vrše svoju paralelnu istragu samo još više zbunjuju javnost. Teza o depresiji Andreasa Lubitza kao uzroku njegove sulude odluke da AirbusA320 na liniji Barcelona-Dusseldorf usmjeri u planinu, još ništa ne govori o njegovoj motivaciji niti uopće drži vodu kao objašnjenje nečeg tako bolesnog i iracionalnog. Njegov čin je, zapravo, neshvatljiv kao i čin islamističkog samoubojice omotanog eksplozivom koji se raznese na javnom mjestu i ubije mnoštvo ljudi. Možemo govoriti o bolesnom psihičkom stanju, nagađati o psihosocijalnim, političkim ili vjerskim motovima, no sve to nije dostatno da bi ušli u glavu jednog takvog čovjeka. Depresija kao okidač je smiješna teorija jer depresivci ne ruše avione, depresivci nisu masovni ubojice. Depresivan čovjek, pogotovo s težim oblikom kao što je bipolarni poremećaj može ubiti sebe ali teško je povjerovati da bi postao masovni ubojica. Osim toga, klinika u Dusseldorfu u kojoj se nedavno liječio kopilot Lubitz, navodno krijući to od svoje kompanije, demantirala je da je riječ o depresiji ali nije ni iznijela o čemu se zapravo radi, o kakvoj bolesti je riječ.

Andreas-Lubitz-CLO_3247460bAko je riječ o psihičkoj bolesti, onda bi to morao biti neki vrlo teški poremećaj osobnosti, moralo bi se raditi o paranoidnom shizofreniku ili nekom prikrivenom patološkom tipu koji bi smislio ovakav suludi ubilački čin. Ali u tom slučaju odgovornost bi snosila njegova kompanija, odnosno njezin sustav obuke i testiranja pilota čim joj je promakao ozbiljno bolestan čovjek. Ako je Lubitz bio fizički bolestan, je li bila riječ o kombinaciji neke smrtnosne bolesti i depresije? Ali zašto bi onda odlučio srušiti zrakoplov i ubiti sve te ljude? Depresivni samoubojica pronašao bi neki drugi način da ubije samo sebe. I da nije bio priseban u kokpitu, da mu se nešto dogodilo zbog lošeg zdravstvenog stanja, ne bi se čulo njegovo smireno disanje i ne bi ručno namjestio autopilota na spuštanje do razine udara o tlo. U cijeloj ovoj priči puno je toga čudnog i nejasnog, ne samo zbog šokantnih i neviđenih okolnosti nesreće, nego i zbog sumnji da kompanija Germanwings nije objavila sve što zna, da je istraga došla do nekih šokantnih saznanja koja ne želi još objaviti, a možda i neće.

Jezovita je pretpostavka, koju istraga unaprijed opovrgava, da je Lubitz mogao biti teroristički spavač-kamikaza koji se u jednom trenutku aktivirao, i da ga je netko za to vrbovao i obučio. Njegovo ponašanje prema dostupnim činjenicama može upućivati i na takvu teoriju. Druga je pretpostavka, da njegova kompanija o njemu nešto zna što mi ne znamo, i da je sada u nevolji, ne može to objaviti jer bi morala priznati vlastiti propust. Naravno, ovo su samo hipoteze na temelju medijskih indicija i onoga što je objavljeno kao sadržaj „crne kutije“. U svakom slučaju, ovo je događaj za istragu detektiva na razini Hercula Poirota! Naime, u svakom zločinu mora postojati motiv. Ovdje je motiv potpuno nepoznat i nije jasno je li istraga došla do njega i o kakvom se motivu uopće radi. Depresija kao katalizator motiva za ovako strašan čin je neuvjerljivo tumačenje. Sada se javljaju i stručnjaci s oprečnim mišljenjima. Neki psihijatri tvrde da je kod Lubitza bila prisutna akumulirana agresija i želja da ubije i bude ubijen, dok drugi tvrde da je depresija, logično, česta i kod pilota koji rade vrlo stresan posao, i da se piloti liječe i izliječe od depresije.

Kod Lubitza ništa ne upućuje na smanjenu ubrojivost samoubojice, dapače, radi se o predumišljaju, o zločinu koji je dugo pripreman, kao što bi ga pripremao neki terorist-samoubojica. Sve upućuje na to da se radi o čovjeku koji je pomno planirao taj čin. Kad saznamo motiv, ako ga ikada saznamo, vjerojatno će to biti novi šok. Zabrinjavajuća je činjenica da u posljednje vrijeme mogu nestati ili pasti zrakoplovi, a da uza svu sofisticiranu tehnologiju ne može se odgonetnuti što se dogodilo. I u slučaju nestalog malezijskog zrakplova spekuliralo se o pilotu koji je namjerno srušio zrakoplov. To je već najjezovitija dimenzija priče o zrakoplovnim letovima u 21. stoljeću, da oni koji su zaduženi da sa zrakoplovima sigurno upravljaju i prizemlje ih na odredište, mogu biti svojevrsni dr. Jekyll i mr. Hyde, i da se više ni u koga ne možemo pouzdati! U doba koje teži sofisticiranoj sigurnosti, sve postaje nesigurno!

 Svijet apsurda

Albert Camus u „Mitu o Sizifu“ kaže: „Prvi korak duha jest da razlikuje ono što je istinito od onog što je lažno. Ipak, od trenutka kad misao razmišlja o sebi samoj, ono što najprije otkriva jest proturječje.“ Svijet je sazdan od proturječja, a čovjek se trudi da ih premosti na razne načine umjesto da ih shvati i usvoji njihovu bit. I tu dolazi na područje spoznaje apsurdnosti svijeta. Mogu li se proturječja shvatiti? Camus izriče jednu genijalnu misao koja je gnomska, mudrosna, više nego aforistična: „Apsurd ima smisla samo ako se na njega ne pristaje.“ Svijet apsurda nas okružuje danas više nego ikada u povijesti: svijet tjeskobnih paradoksa i milijuna istina koje potiru jedna drugu, svijet slikovit, uzavreo, iracionalan, senzualan, hitar, pun strasti za jednokratnim užicima i otkrićima, infantilan i pun divlje, nesputane požude. Svijet koji je izgubio svoje središte i uporište, svijet u kojemu je sve moguće i sve dopušteno, svijet koji ide vrtoglavo do kraja nakon što je uklonio Boga – u vlastito samoubojstvo!

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Komentar

Ante Rašić: Sva težina osjećaja beznačajnosti

Objavljeno

na

Objavio

Sva htijenja prema osjećaju važnosti postanu neizmjeran teret kad ti se dogodi osjećaj beznačajnosti. Upravo to se dogodilo Miroslavu Škori i njegovoj političkoj platformi pod nazivom Domovinski pokret Miroslava Škore.

Sve ono htijenje, preneseno još s predsjedničkih izbora u parlamentarne, postalo je nakon parlamentarnih teret oko vrata svim onim koji su bili uključeni u taj pokret, nadasve koalicijskim partnerima Domovinskog pokreta. Saznanje da si upravo postao nitko i ništa u političkom smislu i da zapravo tvoje ime i tvoj glas nema nikakvu važnost i nikakvu težinu, postaju problem, ne samo u Saboru, već i kod onih koji su ti dali glas i koji su od tebe nešto očekivali, piše Ante Rašić.

Osjećaj beznačajnosti i nemoći, frustriranosti i defetizma neće se manifestirati samo kod onih koji su ušli u Sabor već i kod onih koji su im to omogućili. Sve kalkulacije iz izborne kampanje, obećanja biračima svih onih želja koje su artikulirali postaju teret koji će se vremenom pretvoriti u bunt i optužbe.Za sve ovo isključivi krivci su Miroslav Škoro kao vođa i čovjek koji donosi odluke, ali i njegovi koalicijski partneri, pogotovo oni koji sebe nazivaju Suverenisti.

Kriva je kampanja i predkampanja, vođena potpuno pogrešno, pogrešnom retorikom i pogrešnim komunikacijskim kanalima. Potpuno je promašena kalkulacija o broju njima sklonim biračima i biračima tzv „desnog“ spektra. Koštalo ih je napuštanje retorike iz Škorine predsjedničke kampanje i odricanje birača tzv „centra“ i zanemarivanje znanstvenih ispitivanja o političkim preferencijama birača.

Ne tako davno institut Ivo Pilar napravio je to znanstveno ispitivanje gdje je dokazao da je hrvatsko biračko ili političko tijelo podijeljeno u omjeru : 27-27-27 %. To znači da po 27 % podrške imaju stranke lijevog centra, centra i desnog centra. Sve ono što ostaje dijele ljevica i desnica, a to su upravo birači dviju opcija, one DP i one platforme Možemo.

Potpuno pogrešnom kampanjom, ekipa okupljena oko Miroslava Škore izgubila je sve one glasove centra koje je Miroslav Škoro dobio na predsjedničkim izborima , jer da su radili drugačije danas ne bi bili beznačajni. i oni koje nitko ne treba i nitko ni ne želi. Da je se držalo bar malo načela i retorike iz predsjedničke kampanje DP Miroslava Škore bio bi u potpuno drugoj situaciji i sigurno s onolikim brojem mandata da može biti neko i nešto, da nije beznačajan. Ovako su sve te birače poslali HDZ-u iz samo jednog razloga, straha od njih samih.

Dakako da se to može i promijeniti, no u tom slučaju Domovinski pokret će se morati odlučiti na neke radikalne promjene u svom političkom smjeru, svojoj doktrini i retorici, ali i odricanju od nekih koalicijskih partnera koji su ima već postali teret. Ti koalicijski partneri ionako su ostvarili svoj primarni cilj, a to je udobna saborska fotelja i svi benefiti koji idu uz to.

Ante Rašić/Hrvatski Glasnik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Ljevica je u katoličkoj Hrvatskoj neprirodna pojava

Objavljeno

na

Objavio

Jedan se lijevi portal pita: “Desni centar i desnica dobili su više mandata nego ’95., dva mjeseca nakon Oluje. Što nam to govori?” Podsjeća na to kako je koji mjesec poslije Oluje pobjeda HDZ-a bila “brutalno uvjerljiva”.

Tuđmanova stranka osvojila je 75 od tada ukupno 127 zastupničkih mjesta u Saboru, a pobjeda koju su sada “odnijeli desni centar i desnica bila je dosta uvjerljivija.”

Mnogi ljevičari još uvijek ne shvaćaju da je ljevica u katoličkoj Hrvatskoj neprirodna pojava, pogotovo kad se poistovjećuje sa zločincem Titom i kad izmišlja fašizam. Prije izbora Restart koalicija opominjala je Hrvate – birate između fašističke i moderne Hrvatske, što je značilo da su svi oni koji neće glasati za njih u službi toga mraka.

Ljevici je u tradiciji krivotvorenje stvarnosti, Titu je tijekom desetljeća koje je proveo na vlasti glavni protivnik bio neprijatelj kojega nije bilo, i ona šačica u emigraciji bila je prošarana udbašima. Iz razloga svoga postojanja ljevica je davno isključila “radničku klasu”, isključila je i narod koji optužuje, pa što joj je onda ostalo?

Ostali su joj glasači iz navike i komunističkog nasljeđa, a i takvih je sve manje, stoga tko zna hoće li na idućim izborima SDP biti najjača lijeva stranka, komentirao je Milan Ivkošić vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari