Pratite nas

Kolumne

Deratifikacija istanbulažnjenja: Zagreb – Split – REFERENDUM!

Objavljeno

na

Zmija s jabukom dopuzala je od Adama i Eve do Hrvatskoga sabora

Hrvatice i Hrvati!“ (F. Tuđman) povijesni je trenutak otprilike jednako dramatičan kao i onaj kad smo izašli iz hrvatske šutnje i kolonizatorima jugokomunizma rekli – dosta! I doista, preuzevši sudbinu u svoje ruke, oslanjajući se na „moralnu snagu hrvatskoga naroda“, dakle, „vlastite snage i pomoć Božju“ (F. Tuđman) postali smo subjekt.

Ratifikacijom Istanbulske konvencije postajemo većim objektom negoli smo to bili u jugokomunističkom sustavu. Čini mi se da Bog i Hrvate hoće vidjeti kao subjekte u punini dostojanstva i odgovornosti. Najveća pogibelj po ratifikaciji Istanbulske konvencije objektivno prijeti najslabijima – hrvatskoj djeci. Njih će indoktrinirati, čupati im dušu i preodgajati već u vrtićkoj dobi.

Uoči saborske raspre u kojoj nećemo čuti ništa novoga, možda je dobro ponoviti gradivo. Vjeronauk pseudoznanstvene podvale rodne ideologije mogao bi započeti ovako – Zapad je ubio oca i mater. Racionalizam oca, feminizam majku. Bez oca i matere nema obitelji. S ubijenim ocem i majkom, čovjek je napokon slobodan od svih tlaka. Sam je sebi bog. Što je više bog, to je manje čovjek. Može izabrati hoće li biti i koliko dugo će biti muško ili žensko (ili nešto treće!) bez obzira na spolnu datost stečenu s darom života. Čim izabere ono što nije, odriče se ljudskoga dostojanstva. Tako se pokazuje kako je mali korak od zapadnjačke smrti Boga Oca do smrti čovjeka.

Sa smrću oca i majke obitelj je poslana na rodnu giljotinu kulture smrti. Kako je biblijska zmija, nakon što je Adamu i Evi „ratificirala“ jabuku, uopće dopuzala od „stabla spoznaje“ do naših dana, to jest do Plenkovića, Jandrokovića, Šuice i njihovih pionira, do Bernardićevih vječnih omladinaca, do jugoslavenskih seniora i do četvrte generacije mutiranih kokardaša s petokrakašima? Njih je prepun Sabor za ratifikaciju spremnih!

Prođimo zajedno kroz malu školu pseudoznanstvene podvale rodne ideologije za proizvodnju hrvatskih zombija, kako bismo za dom, obitelj i dostojanstvo osobe koliko-toliko spremni dočekali saborsku raspravu o ratifikaciji nove, ovaj put rodne, ideologije. Biblijski gledano ne možemo, naime, po drugi put odigrati ulogu povodljivoga Adama i prevrtljive Eve i dati se bez otpora nasamariti od stare zmije i njezine ratificirajuće priče o jabuki!

Lekcija 1.: Početak je chicken shit

Izraz rod pojavio se 1955. u SAD. Spada u psihijatriju paraznanstvenoga bolesnika Johna Moneya. Rod je: „Sve one stvari koje neka osoba govori ili čini kako bi pokazala da se opredjeljuje za položaj muškog ili ženskog“. Riječ je, dakle, ostanimo terminološki u SAD-u, o čistome „chicken shitu“ na razini seoskih baba gatara.

Lekcija 2.: Imenice postaju glagoli

Godine 1990. čelnica rodnoga prevrata, Judith Butler, proglašava da riječi „spol“ i „rod“ nisu imenice nego – glagoli. A to znači – osoba postaje ono što on ili ona izabere da kaže ili čini. Drugim riječima: „Biti muško ili žensko nije nešto po tome što netko jest, nego po tome što čini“.

Lekcija 3.: Prekomjerno granatiranje jezika

Ideolozi znaju kako je sve u jeziku. Nova terminologija pripremala je stoga teren novoj ideologiji: Muž i žena nisu supružnici, već – partneri. Osoba je – pojedinac ili pojedinka, prethodno građanin ili građanka, pretprethodno Hrvat ili Hrvatica. Brak muža i žene nije potpuni brak, jer može biti i istospolan, pa i više od dvije osobe, čak i jednoga spola s jednom ili više životinjskih vrsta… Materinstvo je – pravo na vlastito tijelo. Novi život je – oplodnja. Začeće je – umjetna oplodnja. Obitelj nije obitelj bez kućnoga ljubimca s obiteljskim pravima. I tako dalje.

Lekcija 4.: Razgradnja života

Rod ima funkciju jezične i ontološke razgradnje prirodnoga reda stvari. Protivnici razgradnje objekt su ismijavanja, odbacivanja, etiketiranja, progona i zavrjeđuju likvidaciju, jer nisu zagrizli ponuđenu jabuku i progutali u njoj serviranu ideologiju.

Lekcija 5.: Provoditelji se prodali Vragu

Za promicatelje rodne ideologije zaduženi su globalni i lokalni autoriteti: OUN, Svjetska zdravstvena organizacija, nevladine organizacije, nacionalni jahači apokalipse, riječju – kolonizatori rodne ideologije, za koje hrvatski narod kaže kako je riječ o ljudima koji su „dušu prodali Vragu“. Ko za Vraga, baš takvi krkani najviše vole najviša mjesta u političkoj areni.

Lekcija 6.: Do pada Berlinskoga zida

Još sredinom prošloga stoljeća OUN priznaje „jednaka prava muškaraca i žena“, da je brak slobodno sklopljena zajednica između jednoga muškarca i jedne žene, te da je obitelj prirodni temelj društva s pravom zaštite države. I bi tako, otprilike do pada Berlinskoga zida.

Lekcija 7.: Peking 1995.

Svjetska konferencija o ženama (Peking, rujan 1995.) uvela je pomutnju u dotadašnji red. Na njoj je turbo radikalna feministica Hillary Clinton zaključila: „Prava žena su prava muškaraca“. Vau! Rodna ideologija još nije otvoreno zasiktala, ali je počela u drugi plan potiskivati pojmove kao što su majka i obitelj. Poslije Pekinga, namirisavši krv, ideolozi počinju tražiti prihvatljivu definiciju „roda“. Sveti Stolac je iste godine izrazio svoju zabrinutost prema pekinškom tumačenju pojma „rod“. Otad je Katolička crkva glavni neprijatelj rodne ideologije, po istom načelu kao i sa svim prethodnim ideologijama.

Lekcija 8.: Obitelj – mjesto sukoba

Rodna ideologija obitelj pretvara u mjesto sukoba, jer je obitelj trulež svekolike nejednakosti. Da bi se postigla rodna ravnoteža potrebno je izmijeniti odnose moći muškarca i žene, dječaka i djevojčice. Preodgoj treba početi u predškolskom i osnovnoškolskom sustavu. Otud Jovanovićev „zdravstveni odgoj“. Kroz tu prizmu, među ostalim, treba gledati i Jokić – Divjak kurikulnu reformu, ali i odozgo nametnuti sastav „inkluzivne“ vlade.

Lekcija 9.: Prvoborci rodne ideologije

Rodna ideologija obuhvaća feminističke, homoseksualne i transseksualne skupine kao svoje prvoborce. Nije u ovoj lekciji riječ o tome kojoj skupini pripadaju hrvatski prvoborci rodne ideologije, već o tome za koga rade nakon što legitimitet i legalitet steknu od muškaraca koji se nazivaju muškarcima i žena koje se nazivaju ženama i zauvijek žele takvima biti. Dakle, vratimo se na prvu lekciju, rade za Moneyev rodni „chicken shit“.

Lekcija 10.: Šminkanje ideoloških ciljeva

Prvoborci rodne ideologije provode politike koje nastoje oslabiti ili uništiti kulturne, religijske i političke snage koje ograničavaju ideološke ciljeve radikalnih feminističkih, homoseksualnih i transseksualnih skupina. Dakako, svoje politike lažno prikazuju. U slučaju Istanbulske konvencije kao krinka poslužila je „zaštita žena od nasilja“.

Lekcija 11.: Otkrivanje karata

Vijeće Europe je 11. svibnja 2011. otkrilo karte rodne ideologije Konvencijom o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Ratifikacija „Istanbulske konvencije“ uvodi u države dvosmislen pojam „rod“, odvaja ga od pojma „spol“, zahtijeva obvezujuće provedbene postulate rodne ideologije i naddržavni nadzor globalne milicije.

Lekcija 12.: Informirati se prije ratifikacije

Sveti Stolac je kroz Stalnu misiju pri Vijeću Europe u ožujku 2017. izrazio ozbiljnu zabrinutost zbog dvosmislenosti pojma „rod“ u Istanbulskoj konvenciji. Taj je dokument objavljen u Glasu Koncila od 25. ožujka 2018. (str. 9). Tko god sudjeluje u procesu (ne)ratifikacije nove ideologije morao bi ga pročitati. Nedolično je nepismen i neinformiran, a solidno dezinformiran i interpretativno sluđen, doći na raspravu u Hrvatski sabor, bez obzira na to što šef partije misli, interpretira i nameće.

Lekcija 13.: Sinonimi više nisu sinonimi

Definicija roda iz Istanbulske konvencije bitno se razlikuje od svih dosad poznatih i prihvaćenih u međunarodnom pravu. Do Istanbulke pojmovi „rod“ i „spol“ bili su – sinonimi.

Lekcija 14.: Statistika

Konvenciju je ratificiralo 24 od 49 država članica Vijeća Europe, odnosno 14 država Europske unije.

Lekcija 15.: Okvir znanosti

Za razliku od rodne ideologije, rodna teorija ostaje u okvirima znanosti dok proučava različite oblike podjela u društvu u odnosu na spolnu pripadnost.

Lekcija 16.: Prijelaz u ideologiju

Rodna teorija postaje ideologijom kad zaniječe da je spol prirodna konstanta i ontološka datost, te kad spol razdvaja od roda. Istanbulska konvencija razdvaja spol od roda. Prema tome, ona je ideološki obojen dokument s nesagledivim negativnim posljedicama. Svaka protuljudska ideologija provodi se i završava totalitarnim sredstvima od niskoga prema viskom intenzitetu.

Lekcija 17.: Sluge rodne ideologije

Ako se ratificira Istanbulska konvencija, onda ona postaje dijelom pravnoga poretka, a oni koji glasuju za njezinu ratifikaciju postaju sluge rodne ideologije. Eventualne interpretativne izjave suvremenih Adama i Eva krinke su ideoloških kolonizatora. U kakvoj su svezi s „istočnim grijehom“ nisam istraživao.

Lekcija 18.: Nasilje odozgo i izvana

Posljedice ratifikacije su urušavanje kulturalne i ustavne baštine, te uskrata prava roditelja da odgajaju svoju djecu u skladu sa svojim svjetonazorskim uvjerenjima. Upravo zbog toga rodna ideologija nameće se odozgo i izvana. Nijedan odgovoran roditelj zdrave pameti ne bi, naime, došao na pomisao da od svojega sina umjetno stvara kćer, ili od svoje kćeri umjetno stvara sina, te takvu praksu ponudio Hrvatskom saboru na ozakonjenje.

Lekcija 19.: Muško i žensko stvori ih

Hrvatska biskupska konferencija 2014. godine objavila je poruku „Muško i žensko stvori ih!“ u kojoj je progovorila o neprihvatljivim polazištima rodne ideologije. Promicatelji i kolonizatori rodne ideologije u Hrvatskoj na tu su poruku odgovorili 2015. uvođenjem „rodnoga identiteta“ u nekoliko zakona, među kojima i u Zakon o državnim maticama s Pravilnikom koji je usklađen s duhom rodne ideologije.

Lekcija 20.: Skidanje zmije s vrata

Ako Sabor ratificira uvođenje rodne ideologije, bit će to još jedan nasrtaj izvana i odozgo na „Hrvatice i Hrvate“. Zdravoj i odgovornoj pameti u tom slučaju ne preostaje ništa drugo nego poći putem Zagreb – Split – REFERENDUM. S nadom da se Hrvati mogu ujediniti barem u temeljnom određenju čovjeka. U tom smislu čini se kako bi trebalo žurno poraditi na neoborivoj formulaciji referendumskoga pitanja, te umrežiti sve potencijale hrvatskoga naroda u uspješnu organizaciju narodnoga referenduma o skidanju zmije s vrata. I dobro upamtiti stranke i osobe, koje su nametnule ratifikaciju rodne ideologije. S njima na budućim izborima ne može biti kompromisa, sve do eventualnoga iskrenog procesa kajanja, traženja oprosta i izvršene pokore.

Nenad Piskač / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvatska reprezentacija pod skalpelom kvaziantifašista

Objavljeno

na

Objavio

Da čovjeku „mozak stane“, da se Hrvatska na pobjedničkom postolju, srebrene svjetske nogometne medalje počne stidjeti, zahvaljujući nekakvom kolektivnom udbaško-antifašističkom (čitaj fašističkom) skalpelu u rukama, skoro pa svih televizijskih kuća. Kao da su urednici školovani u istom podrumu od dva metra armiranog betona. U svim post slavljeničkim izvještajima, svih televizijskih kuća, pa i javne televizije HRT, pjevač M.P. Thompson „izrezan“ je precizno tim skalpelom, da sada i svakog prosječnog gledatelja može uvjeriti kolika je stvarna moć u rukama tzv. urednika i medija.

Čisto faktografski, bez obzira na silne emocije hrvatskog gledatelja i navijača reprezentacije, koje je skoro pa cijela nacija „prolazila“ kroz prijenose utakmica hrvatske nacionalne vrste, pa i silnim napetostima, do frustracija i delirija, činjenica da su mjesto vice-prvaka svijeta u nogometu izborila 22 igrača, imenom i prezimenom, sa svojim izbornikom i stručnim stožerom. Činjenica je da je slavlje primarno njihovo, jer su i zasluge isključivo njihove, ali kao stvarni domoljubi igrače i njihovu domovinu, kao i hrvatski narod povezuje taj viši osjećaj uzajamne povezanosti, upravo iz osjećaja domoljublja, kao direktna posljedica Domovinskog rata i zasluga naših branitelja. Iz toga proizlazi da su pjevači i repertoar pjesama isključivo u njihovoj domeni, a da silni dušebrižnici uma i tijela nacije, koji „uskaču“ u trenutku kada je sve gotovo, žele preuzeti čak i te igračke zasluge, zbog kojih je cijela nacija i hrvatski narod „opijen“ i želi nametati svoja uredničko-ideološka stajališta, svjetonazor koji ti svjetski igrači ne razumiju, a niti ogromna većina hrvatskog puka. Oni bi im „uređivali“ pjevački sastav i njihov repertoar.Sve u svrhu daljnjeg dijeljenja naroda po nekakvim čak uvjetno rečeno svjetonazorskim stajalištima, a koje je u svrhu dodvoravanja raznim centrima moći koja se nalaze van naše domovine, ali koja ih vjerojatno izdašno financiraju, osiguravajući im osim svakodnevne egzistencije i jako dobre dodatne povlastice i materijalna dobra. Bilo bi interesantno provjeriti imovinska stanja nositelja istih radnji, bilo da su vlasnici medijskih kuća ili urednici pa i pojedini novinari. Svakako bi nekakvo državno tijelo trebalo transparentno utvrditi i ne samo razmjere imovinskog stanja i primanja, nego i načine financiranja, baš kao što se državna tijela iz poreznog ili sličnog tijela, skrbe o svakom hrvatskom građaninu i pravnoj osobi te i postupa pri ustanovljavanju nepravilnosti ili počinjenja kaznenog djela.

Ogavno je, glupavo i zločesto skalpelom povlačiti po najvećem hrvatskom slavlju od stvaranja neovisne hrvatske države devedesetih godina, pa sve do samog dna svake ljudskosti i ispod svakog dostojanstva hrvatskih nogometnih junaka, novinarskim pitanjima; tko je pozvao M.P.Thompsona, otkud on u autobusu, otkuda on na bini, pa sve do isključivanja mikrofona u grotlu slavlja. Pravo je pitanje s kim se organizator slavlja u Zagrebu konzultirao o tijeku programa na Jelačića trgu, kao i glazbenom izboru. Dolenčić je očito izbor sa lošim nakanama, ali samo radi paradigme, zašto nisu pozvali nekog bečkog ceremonijal majstora, barem bi čuli „Na lijepom plavom Dunavu“ i imali opravdanja o najboljem, najskupljem ili najpopularnijem ceremonijal meštru. Čini mi se da su naši nogometni čarobnjaci daleko, daleko bolji režiseri i ceremonijal majstori, jer su iz hrvatskog naroda, nedestilirani i nepatvoreni, znaju i osjećaju bilo svog naroda, zato su i odigrali onako vatrene nogometne predstave, do zadnjeg atoma snage, pa čak i preko toga. Za potvrdu svojih osobnosti, za svoj narod koji ih obožava, jer su na travnjaku pokazali ono što mi Hrvati jesmo, čvrsti, vatreni, skromni i ponizni, a opet ponosni „ratnici“, što su osjetile mnoge reprezentacije pa i Francuzi, bez obzira na poraz. Hrvatskom dresu i crveno-bijelim kockicama klanja se i aklamira cijeli svijet, a naša „lijeva smetala“ imaju druge nakane. Oni bi da se pjeva kako oni kažu, ne daj Bože i „komanduju“.

Što se tiče M.P.Thompsona i njegovog ratnog puta, njegovih pjevanja i pjesama, opet činjenično, da nema raznih udruga, antifašističko-fašističkih organizacija, njihovih prijava i ne samo u Hrvatskoj, nego i van, ništa ne bi bilo sporno, kao što i nije, nema presuda, nema ničega što bi ga anatemiziralo, osim ovih vlasnika i urednika TV kuća pa i drugih medija, koji imaju svoje ideološko-materijalističke nakane. Pjevali su „evo zore, evo dana…“, samo da podsjetim, Mesić, Matić, Kotromanović pa i mnogi mnogi ti urednici i novinari, onda kada su bili na rubu očaja ili u ekstazi uspjeha na bojnom polju. Pjevao je i Thompson, veliki broj branitelja pa i dolje potpisani. I u čemu je problem? To vrijeme je daleko iza nas, neki su se ispričavali, neki izmotavali, ali je činjenica da su ta vremena iza nas, a da danas, nažalost, bijemo druge bitke, čak i ove nametnute raznim svjetonazorskim pogledima nazovi liberalno-komunističkih pogleda. Što ima liberalizam sa komunizmom i antifašizmom danas izjednačenim sa fašizmom u svojoj neodređenoj definiciji, na to bi pitanje trebao odgovoriti npr. B. Obama ili W. Oprah pa onda usporediti sa odgovorima naših antifa, M. Pupovca ili samoukog filozofa G.B. Richembergha, koji evo silne godine se još muči da nauči kako se zove i  preziva, što je na kraju u skladu sa hrvatskim zakonima o promjeni imena, ali i uputa hrvatskom glasaču u njegovoj osobnosti i političkim nakanama. Pravi Odisej. Neka mu mentorira F. Radin, koji ima blaženo i prosvijećeno talijansko prezime. Biti će im lakše, obadvojici. Ili neka pozovu prvoborca Domovinskog rata, sumnjivog ratnog puta, ali nesumnjive automobilske „obijačke mafije“, K. Beljaka, tu sramotu i opus operandi prosječnog uspješnog hrvatskog političara, moralne upravnice par excellence, koji je u pubertetu bio sa 28 godina, koji je na radost HSS-a i njihov predsjednik, legitimno izabran. Da se duboko zamislimo i o svjetonazoru cijelog članstva koji podupire ovog osuđenika teške krađe, kojem se oprašta kazneno djelo, ali začudo i postdiplomca Vanjske politike i diplomacije (iz 2016.g.) na kojoj je izvještio diplomatski rječnik do zavidnih visina, „smeće fašističko“. Toliko diplomatski da su ga citirale sve srbijanske tiskovine i portali, isti oni koji se ni danas ne stide svojih sarkastičnih umjetničkih prvoboraca, malo neurednih i neobrijanih, zbog siline vukovarske bitke, koji pjevaju rodoljubnu srpsku  „Slobodane šalji nam salate, bit’ će mesa klat’ ćemo Hrvate……..“, toliko diplomatsko da sa našom neobrijanom istočnom braćom dijeli isti vanjsko-diplomatski stav glede pjesama i pjevača M.P.Thompsona.

Aferim, rekli bi naša braća Bošnjaci, koji osuđuju slavlje hrvatskog naroda u BiH, nastalog uspjesima vatrenih, skromno zaboravljajući svoje fanatično navijanje za Tursku, isticanje i vijorenjem zastavama države Turske, koja im je na tri mjeseca jahanja, ali ne i za komšije Hrvate. Kao da oni igraju protiv nogometne vrste Hrvatske, dakako revizionističko-ustaške, skoro zaboravih, da se i u tome slažu sa Beljakom, Beusom, Pupovcem, Radinom i mnogim političkim veličinama mlade hrvatske države. Na djelu su pobratimi u čistom fašističkom ludilu, antihrvatskom.

A narod pjeva i pjevati će Markove pjesme, hrvatske budnice i domoljubne pjesme i mnogih drugih hrvatskih domoljubnih pjevača i pjevačica, koji još nisu na tapetu, stignu. Tuku “pobratime u vasioni“  bećarci i klape, hrvatski reperi i bendovi, od Vukovara do Dubrovnika, a da je na djelu opasna ustaško-revizionistička stvarnost pokazuje i naš osvjedočeni domoljub M. Grdović, koji nadahnjuje ustaško-revizionistički pokret u Hrvatskoj pjesmom „Nije u šoldima sve“, pjesmom koja u dubini negira politički habitus gore navedenih političara i medijskih umotvoraca, a dubokog revizionističkog stava kakvog može da smisle naši vatreni nogometni čarobnjaci, puni novaca, koji mu pjesmu promoviraše u status himne. A vi naši „srebrni čarobnjaci, hrvatskog sjaja“, kakva je i ogromna većina hrvatskog naroda i branitelja, dobro pripazite koju pjesmu i kojeg pjevača slušate i pjevate. Dovodite ih u opasnost primitivnog novinarskog propitivanja, lijepljenja raznih etiketa, pribijanja na njihove uredničko-moralne kolce. Ovako, igranjem u finalu svjetskog nogometnog prvenstva šokirali ste na izvjesno vrijeme bratiju koja jasno dijeli nedužne žrtve Jasenovca i Bleiburga, na žrtve kao sramotu hrvatskog naroda i žrtve kojih je bilo premalo u ime drugih naroda, jer nije dovršen posao, kako je bravar naredio, a nedavno „osvježio“ ugledni hrvatski biciklista N. Stazić. Hrvatski narod je preživio „bravara“, u svojoj obitelji, gdje su bake i djedovi, očevi i majke prenosile istinu o hrvatskom domoljublju i čovjekoljublju i to radimo i danas. Preživjeti će i bravarsku piljevinu i hrđu medijske i političke hrvatske svakodnevnice. Vidjeli ste da vas je u Zagrebu u samom centru dočekalo preko 300.000 Hrvata, od toga više od 70 % mlađih od trideset godina. Letjeli su iz Australije, N. Zelanda, američkog kontinenta, cijele Europe samo da budu s vama, našim ponosom i barem privremenom srećom, svi u kockicama, svi sa zastavama, svi sa pjesmom, navijačkom i domoljubnom, svi ozareni i ponosni na vas i na svoje domoljublje. Nitko nikome na nogu nije stao, a bilo ih je više od pola milijuna.

Svakome jasno.

Zlatko Majić

Kamenjar.com

( autor je predsjednik UT „Tigrovi“, član Koordinacije udruga branitelja Zagreba, ratni zapovjednik više postrojbi HV-a, sada aktivista braniteljskih udruga)rvati

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Za našu Hrvatsku se isplati boriti. Jer, zaslužili smo bolje! Puno, puno bolje!

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatskom narodu vraćen je ponos! I sve lijepo što se događalo posljednjih mjesec i pol dana pokazalo je nekoliko stvari. Prvo, da ona tiha i domoljubna Hrvatska, neki bi je nazvali i marginalnom, i te kako postoji. Da još uvijek postoje ljudi satkani od istog materijala kao i svi oni ljudi koji su devedesetih ostavili sve i otišli braniti Domovinu.

No, ipak ima negativnih reakcija? Doduše, Pupovac se još uvijek nije oglasio, no nema sumnje, brzo će nastaviti svoju standardnu kuknjavu. Pogotovo jer se bliži Oluja. Pa ćemo ubrzo opet slušati o fašizaciji, ustaštvu u Hrvatskoj. Točno onako kako je zacrtano po projektu SANU 2. Nema iznenađenja.

No, dok čekamo na Pupovca, oglasili su se neki drugi koji trabunjaju o tome kako je doček reprezentacije zapravo trebao poslužiti za „meki ustaški državni udar na Hrvatsku, koji nije uspio“.

Ključno je pitanje, međutim, što je to zasmetalo dežurnim mrziteljima Hrvatske ali i onima koji se ne mogu identificirati s tolikim izljevom domoljublja da su se tako aktivirali. I odgovor je jednostavan.

Hrvatski reprezentativci nisu bili djeca koja su odrasla sa zlatnom žlicom u ruci. Potječu iz obitelji koje su ih naučile da se do uspjeha dolazi mukotrpnim trudom i radom, odanošću i poštenjem.

Netom prije finalne utakmice objavljena kratka snimka petogodišnjeg Luke Modrića, koji u prevelikoj jakni, na velebitskom kršu i buri tjera koze ne obazirući se na vukove koji ga zlokobno gledaju, govori više nego cijeli ispisani roman. Jer govori o čvrstoći tog mladog čovjeka i jakim korijenima zbog kojih je takav. A takvi su i drugi reprezentativci. I upravo su zbog toga uzor cijeloj Hrvatskoj, a pogotovo mladima.

Na svjetskom prvenstvu oni su, zajedno s velikim čovjekom i izbornikom Dalićem, prezentirali brojne vrline. U najvećim pobjedama pokazivali su skromnost, poniznost i jednostavnost, ali i upornost, borbenost, zajedništvo, te ljubav prema Domovini, Bogu, obitelji. I prema hrvatskim braniteljima kojima su posvećivali pobjede. Ti mladi ljudi javno su iskazivali ljubav prema svojim suprugama i djevojkama, nakon utakmica na travnjak su utrčavala njihova bosonoga dječica.

Sve su to vrijednosti s kojima se identificira ona tiha, ali ipak dominantna većina hrvatskog naroda. To su vrijednosti koje svi razumijemo unatoč tome što glasna i mizerna šačica stalno na silu nameće nešto drugo. Ma koliko god netko o tome šutio i pravio se da takva Hrvatska više ne postoji, doček naših Vatrenih pokazao je pravu istinu. Ljudi okupljeni na hrvatskim trgovima dijele te vrijednosti, a oni koji to ne vide ili ne žele vidjeti imaju (ili će imati) ozbiljan problem.

Otužno je bilo ovih dana slušati frustrirane pojedince – koji su zbog tih slika razdraganih reprezentativaca, hrvatskih ljudi, a onda i hrvatske predsjednice koja je svojim ponašanjem osvojila cijeli svijet – sipali jal i bijes.

Na primjer stanoviti Sandi Blagonić koji je čak zaposlen u HAZU-u o trošku državnog proračuna, a koji je na društvenim mrežama uz najgnusnije prostačke izraze vrijeđao hrvatsku predsjednicu. A onda mu to nije bilo dosta pa je u francuskim novinama, uz pomoć svoje stranačke drugarice SDP-ovke Marije Lugarić, napisao falsifikat protiv Hrvatske. A što treba očekivati od lika koji se hvali kako gleda utakmice u kojima igra hrvatska reprezentacija samo zato kako bi navijao protiv.

Pa neka mali frustrirani Sandi navija protiv, kao da je to nekog uopće briga. No, možda bi se trebalo postaviti pitanje etičnosti ( i zakonistosti) s obzirom na to da mu plaću isplaćuju porezni obveznici čiju državu blati po svijetu. Riječju, nek’ Sandi sam zaradi nešto, a onda može pisati što god ga volja.

Ili Krešo Beljak, predsjednik HSS-a, koji je prestao navijati za reprezentaciju jer se Thompson vozio u autobusu s našim nogometašima?! Inače, Beljak je poznata „moralna vertikala“ i šteta što Sandi o njemu nije napisao riječ-dvije kada je već blatio Hrvatsku.

Barem bi napisao nešto istinito. Jer Beljak je valjda svjetski raritet, provaljivao je u automobile i krao kasetofone, a sada kao saborski zastupnik, moralizira. Najbolji odgovor nakon njegove sramotne objave dale su društvene mreže pa ću citirati: Zamislite da se Beljak umjesto Thompsona vozio s Vatrenima – ostali bi bez medalja?!

Kad smo već kod Thompsona, zanimljivo je kako su se raznorazni blagonići i njima slični tipovi, brže bolje potrudili cijelom svijetu prikazati kako je na dočeku hrvatske reprezentacije bio – radikal, desničar, ustaša. Retorika ispala iz velikosrpske torbe. No, mene zanima koja je to pjesma kojom Thompson veliča ustaše ili nacionalizam?

Čavoglave i uzvik: Za dom spremni?! Mrzitelji bi trebali znati da je ta pjesma nastala spontano, između granata kojima su četnici ubijali i rušili Hrvatsku i da je kao takva služila za dizanje morala i nacionalnog ponosa. I bez obzira na uzvik koji na početku ima, treba ju se staviti u kontekst i vrijeme u kojem je nastala.

Čavoglave nemaju veze s ustaštvom, a ako nam taj uzvik nije smetao u Domovinskom ratu, ne treba ni sada. Druge Thompsonove pjesme mogu ne nekome sviđati ili ne, mogu ga slušati ili ne, no činjenica je da u njima nema ništa osim domoljublja, ljubavi prema vrijednostima hrvatske kulture i naroda, ljubavi prema Bogu i obitelji. I to je jedini razlog zbog kojeg se Thompson proganja.

Uostalom, kao i na dočeku Vatrenih. Unatoč jasno izraženoj želji izbornika i igrača da nastupe Thompson i Grdović, organizator je napravio sve da to zaobiđe. Reprezentacija nam je dala toliko sretnih trenutaka posljednjih mjesec dana, a organizatori nisu htjeli ispuniti tu želju.

Stigla je zapovijed: Nema hrvatovanja! Thompson je, na inzistiranje Vatrenih, pjevao preko podloge Klape Sv. Juraj, a kad je počeo pjevati drugu pjesmu, mikrofon mu je naprasno isključen, a doček zaključen. Pa neće valjda narod okupljen na trgu slušati ono što hoće kad su tu drugovi koji će odrediti što se može, a što ne može slušati.

No, nije važno. Te zabrane ne će poništiti činjenicu da će marginalci s hrvatskih trgova slijediti vrijednosti koje su tako lijepo prezentirali naši Vatreni. Jedna od njih je da se za našu Hrvatsku isplati boriti. Jer, zaslužili smo bolje! Puno, puno bolje!

Silvana Oruč Ivoš

 

Video prilog o Vatrenima koji morate pogledati!!

 

 

Nije Vrsaljko legao na voljenu zastavu s onakvim dječački snenim izrazom lica zato što je slušao jazz.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori