Pratite nas

Kolumne

Deratifikacija istanbulažnjenja: Zagreb – Split – REFERENDUM!

Objavljeno

na

Zmija s jabukom dopuzala je od Adama i Eve do Hrvatskoga sabora

Hrvatice i Hrvati!“ (F. Tuđman) povijesni je trenutak otprilike jednako dramatičan kao i onaj kad smo izašli iz hrvatske šutnje i kolonizatorima jugokomunizma rekli – dosta! I doista, preuzevši sudbinu u svoje ruke, oslanjajući se na „moralnu snagu hrvatskoga naroda“, dakle, „vlastite snage i pomoć Božju“ (F. Tuđman) postali smo subjekt.

Ratifikacijom Istanbulske konvencije postajemo većim objektom negoli smo to bili u jugokomunističkom sustavu. Čini mi se da Bog i Hrvate hoće vidjeti kao subjekte u punini dostojanstva i odgovornosti. Najveća pogibelj po ratifikaciji Istanbulske konvencije objektivno prijeti najslabijima – hrvatskoj djeci. Njih će indoktrinirati, čupati im dušu i preodgajati već u vrtićkoj dobi.

Uoči saborske raspre u kojoj nećemo čuti ništa novoga, možda je dobro ponoviti gradivo. Vjeronauk pseudoznanstvene podvale rodne ideologije mogao bi započeti ovako – Zapad je ubio oca i mater. Racionalizam oca, feminizam majku. Bez oca i matere nema obitelji. S ubijenim ocem i majkom, čovjek je napokon slobodan od svih tlaka. Sam je sebi bog. Što je više bog, to je manje čovjek. Može izabrati hoće li biti i koliko dugo će biti muško ili žensko (ili nešto treće!) bez obzira na spolnu datost stečenu s darom života. Čim izabere ono što nije, odriče se ljudskoga dostojanstva. Tako se pokazuje kako je mali korak od zapadnjačke smrti Boga Oca do smrti čovjeka.

Sa smrću oca i majke obitelj je poslana na rodnu giljotinu kulture smrti. Kako je biblijska zmija, nakon što je Adamu i Evi „ratificirala“ jabuku, uopće dopuzala od „stabla spoznaje“ do naših dana, to jest do Plenkovića, Jandrokovića, Šuice i njihovih pionira, do Bernardićevih vječnih omladinaca, do jugoslavenskih seniora i do četvrte generacije mutiranih kokardaša s petokrakašima? Njih je prepun Sabor za ratifikaciju spremnih!

Prođimo zajedno kroz malu školu pseudoznanstvene podvale rodne ideologije za proizvodnju hrvatskih zombija, kako bismo za dom, obitelj i dostojanstvo osobe koliko-toliko spremni dočekali saborsku raspravu o ratifikaciji nove, ovaj put rodne, ideologije. Biblijski gledano ne možemo, naime, po drugi put odigrati ulogu povodljivoga Adama i prevrtljive Eve i dati se bez otpora nasamariti od stare zmije i njezine ratificirajuće priče o jabuki!

Lekcija 1.: Početak je chicken shit

Izraz rod pojavio se 1955. u SAD. Spada u psihijatriju paraznanstvenoga bolesnika Johna Moneya. Rod je: „Sve one stvari koje neka osoba govori ili čini kako bi pokazala da se opredjeljuje za položaj muškog ili ženskog“. Riječ je, dakle, ostanimo terminološki u SAD-u, o čistome „chicken shitu“ na razini seoskih baba gatara.

Lekcija 2.: Imenice postaju glagoli

Godine 1990. čelnica rodnoga prevrata, Judith Butler, proglašava da riječi „spol“ i „rod“ nisu imenice nego – glagoli. A to znači – osoba postaje ono što on ili ona izabere da kaže ili čini. Drugim riječima: „Biti muško ili žensko nije nešto po tome što netko jest, nego po tome što čini“.

Lekcija 3.: Prekomjerno granatiranje jezika

Ideolozi znaju kako je sve u jeziku. Nova terminologija pripremala je stoga teren novoj ideologiji: Muž i žena nisu supružnici, već – partneri. Osoba je – pojedinac ili pojedinka, prethodno građanin ili građanka, pretprethodno Hrvat ili Hrvatica. Brak muža i žene nije potpuni brak, jer može biti i istospolan, pa i više od dvije osobe, čak i jednoga spola s jednom ili više životinjskih vrsta… Materinstvo je – pravo na vlastito tijelo. Novi život je – oplodnja. Začeće je – umjetna oplodnja. Obitelj nije obitelj bez kućnoga ljubimca s obiteljskim pravima. I tako dalje.

Lekcija 4.: Razgradnja života

Rod ima funkciju jezične i ontološke razgradnje prirodnoga reda stvari. Protivnici razgradnje objekt su ismijavanja, odbacivanja, etiketiranja, progona i zavrjeđuju likvidaciju, jer nisu zagrizli ponuđenu jabuku i progutali u njoj serviranu ideologiju.

Lekcija 5.: Provoditelji se prodali Vragu

Za promicatelje rodne ideologije zaduženi su globalni i lokalni autoriteti: OUN, Svjetska zdravstvena organizacija, nevladine organizacije, nacionalni jahači apokalipse, riječju – kolonizatori rodne ideologije, za koje hrvatski narod kaže kako je riječ o ljudima koji su „dušu prodali Vragu“. Ko za Vraga, baš takvi krkani najviše vole najviša mjesta u političkoj areni.

Lekcija 6.: Do pada Berlinskoga zida

Još sredinom prošloga stoljeća OUN priznaje „jednaka prava muškaraca i žena“, da je brak slobodno sklopljena zajednica između jednoga muškarca i jedne žene, te da je obitelj prirodni temelj društva s pravom zaštite države. I bi tako, otprilike do pada Berlinskoga zida.

Lekcija 7.: Peking 1995.

Svjetska konferencija o ženama (Peking, rujan 1995.) uvela je pomutnju u dotadašnji red. Na njoj je turbo radikalna feministica Hillary Clinton zaključila: „Prava žena su prava muškaraca“. Vau! Rodna ideologija još nije otvoreno zasiktala, ali je počela u drugi plan potiskivati pojmove kao što su majka i obitelj. Poslije Pekinga, namirisavši krv, ideolozi počinju tražiti prihvatljivu definiciju „roda“. Sveti Stolac je iste godine izrazio svoju zabrinutost prema pekinškom tumačenju pojma „rod“. Otad je Katolička crkva glavni neprijatelj rodne ideologije, po istom načelu kao i sa svim prethodnim ideologijama.

Lekcija 8.: Obitelj – mjesto sukoba

Rodna ideologija obitelj pretvara u mjesto sukoba, jer je obitelj trulež svekolike nejednakosti. Da bi se postigla rodna ravnoteža potrebno je izmijeniti odnose moći muškarca i žene, dječaka i djevojčice. Preodgoj treba početi u predškolskom i osnovnoškolskom sustavu. Otud Jovanovićev „zdravstveni odgoj“. Kroz tu prizmu, među ostalim, treba gledati i Jokić – Divjak kurikulnu reformu, ali i odozgo nametnuti sastav „inkluzivne“ vlade.

Lekcija 9.: Prvoborci rodne ideologije

Rodna ideologija obuhvaća feminističke, homoseksualne i transseksualne skupine kao svoje prvoborce. Nije u ovoj lekciji riječ o tome kojoj skupini pripadaju hrvatski prvoborci rodne ideologije, već o tome za koga rade nakon što legitimitet i legalitet steknu od muškaraca koji se nazivaju muškarcima i žena koje se nazivaju ženama i zauvijek žele takvima biti. Dakle, vratimo se na prvu lekciju, rade za Moneyev rodni „chicken shit“.

Lekcija 10.: Šminkanje ideoloških ciljeva

Prvoborci rodne ideologije provode politike koje nastoje oslabiti ili uništiti kulturne, religijske i političke snage koje ograničavaju ideološke ciljeve radikalnih feminističkih, homoseksualnih i transseksualnih skupina. Dakako, svoje politike lažno prikazuju. U slučaju Istanbulske konvencije kao krinka poslužila je „zaštita žena od nasilja“.

Lekcija 11.: Otkrivanje karata

Vijeće Europe je 11. svibnja 2011. otkrilo karte rodne ideologije Konvencijom o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Ratifikacija „Istanbulske konvencije“ uvodi u države dvosmislen pojam „rod“, odvaja ga od pojma „spol“, zahtijeva obvezujuće provedbene postulate rodne ideologije i naddržavni nadzor globalne milicije.

Lekcija 12.: Informirati se prije ratifikacije

Sveti Stolac je kroz Stalnu misiju pri Vijeću Europe u ožujku 2017. izrazio ozbiljnu zabrinutost zbog dvosmislenosti pojma „rod“ u Istanbulskoj konvenciji. Taj je dokument objavljen u Glasu Koncila od 25. ožujka 2018. (str. 9). Tko god sudjeluje u procesu (ne)ratifikacije nove ideologije morao bi ga pročitati. Nedolično je nepismen i neinformiran, a solidno dezinformiran i interpretativno sluđen, doći na raspravu u Hrvatski sabor, bez obzira na to što šef partije misli, interpretira i nameće.

Lekcija 13.: Sinonimi više nisu sinonimi

Definicija roda iz Istanbulske konvencije bitno se razlikuje od svih dosad poznatih i prihvaćenih u međunarodnom pravu. Do Istanbulke pojmovi „rod“ i „spol“ bili su – sinonimi.

Lekcija 14.: Statistika

Konvenciju je ratificiralo 24 od 49 država članica Vijeća Europe, odnosno 14 država Europske unije.

Lekcija 15.: Okvir znanosti

Za razliku od rodne ideologije, rodna teorija ostaje u okvirima znanosti dok proučava različite oblike podjela u društvu u odnosu na spolnu pripadnost.

Lekcija 16.: Prijelaz u ideologiju

Rodna teorija postaje ideologijom kad zaniječe da je spol prirodna konstanta i ontološka datost, te kad spol razdvaja od roda. Istanbulska konvencija razdvaja spol od roda. Prema tome, ona je ideološki obojen dokument s nesagledivim negativnim posljedicama. Svaka protuljudska ideologija provodi se i završava totalitarnim sredstvima od niskoga prema viskom intenzitetu.

Lekcija 17.: Sluge rodne ideologije

Ako se ratificira Istanbulska konvencija, onda ona postaje dijelom pravnoga poretka, a oni koji glasuju za njezinu ratifikaciju postaju sluge rodne ideologije. Eventualne interpretativne izjave suvremenih Adama i Eva krinke su ideoloških kolonizatora. U kakvoj su svezi s „istočnim grijehom“ nisam istraživao.

Lekcija 18.: Nasilje odozgo i izvana

Posljedice ratifikacije su urušavanje kulturalne i ustavne baštine, te uskrata prava roditelja da odgajaju svoju djecu u skladu sa svojim svjetonazorskim uvjerenjima. Upravo zbog toga rodna ideologija nameće se odozgo i izvana. Nijedan odgovoran roditelj zdrave pameti ne bi, naime, došao na pomisao da od svojega sina umjetno stvara kćer, ili od svoje kćeri umjetno stvara sina, te takvu praksu ponudio Hrvatskom saboru na ozakonjenje.

Lekcija 19.: Muško i žensko stvori ih

Hrvatska biskupska konferencija 2014. godine objavila je poruku „Muško i žensko stvori ih!“ u kojoj je progovorila o neprihvatljivim polazištima rodne ideologije. Promicatelji i kolonizatori rodne ideologije u Hrvatskoj na tu su poruku odgovorili 2015. uvođenjem „rodnoga identiteta“ u nekoliko zakona, među kojima i u Zakon o državnim maticama s Pravilnikom koji je usklađen s duhom rodne ideologije.

Lekcija 20.: Skidanje zmije s vrata

Ako Sabor ratificira uvođenje rodne ideologije, bit će to još jedan nasrtaj izvana i odozgo na „Hrvatice i Hrvate“. Zdravoj i odgovornoj pameti u tom slučaju ne preostaje ništa drugo nego poći putem Zagreb – Split – REFERENDUM. S nadom da se Hrvati mogu ujediniti barem u temeljnom određenju čovjeka. U tom smislu čini se kako bi trebalo žurno poraditi na neoborivoj formulaciji referendumskoga pitanja, te umrežiti sve potencijale hrvatskoga naroda u uspješnu organizaciju narodnoga referenduma o skidanju zmije s vrata. I dobro upamtiti stranke i osobe, koje su nametnule ratifikaciju rodne ideologije. S njima na budućim izborima ne može biti kompromisa, sve do eventualnoga iskrenog procesa kajanja, traženja oprosta i izvršene pokore.

Nenad Piskač / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari