Pratite nas

Povijesnice

Deset najvećih državnih bankrota

Objavljeno

na

Mnogobrojne države su kroz povijest morale objaviti stečaj. Razlozi tome su bili raznorazni, a isto tako i posljedice. Donosimo pregled deset najvećih bankrota u povijesti.

1918. Sovjetski Savez

Nakon Oktobarske revolucije Rusija je objavila stečaj. Razlog je bio taj što je nova vlada pod Lenjinom odbijala platiti dugove koje su joj ostavili ruski carevi, a koji su sada, nakon revolucije, živjeli u inozemstvu. Stečajem Rusije su prvenstveno bili pogođeni vjerovnici u Francuskoj. Rusija će ove dugove vratiti tek tijekom 90-ih godina 20. stoljeća, nakon sloma sovjetskog režima.

1923. Njemačka

200 milijardi maraka za jedan kilogram kruha. Tijekom 1923. godine Nijemci su u kupovinu živežnih namirnica sa sobom morali nositi čitave košare pune novca. Ovakav pad vrijednosti novca bio je jedan od najekstremnijih neke industrijske nacije. Vrijednost je opadala gotovo iz sata u sat. Ova hiperinflacija bila je posljedice Prvog svjetskog rata i ekstremnog zaduženje. Ovo iskustvo i šok utjecat će i na kasnije generacije Nijemaca.

1933. Newfoundland

Newfoundland je jedan od malobrojnih primjera koji pokazuju da stečaj neke države ujedno može značiti i njezin kraj. Naime, današnja kanadska provincija Newfoundland nekoć je bila samostalna država i koja se nalazila u sklopu Britanskog kraljevstva. Nakon bankrota 1933. ova je zemlja izgubila svoju neovisnost i od tada se nalazi u sklopu Kanade.

Lenjin u Moskvi 1920. godine Lenjin u Moskvi 1920. godine, jednoj od najtežih u Rusiji uopće

1945. Njemačka

Nakon Drugog svjetskog rata više ništa nije kako je bilo – Njemačka je u potpunosti bankrotirala. Tri godine nakon rata, vrijednost valute je nastavila opadati budući da industrija kao i zemljoradnja nisu uopće poslovale. No, istodobno je u optjecaju bilo sve više novca. Gospodarski uspon počinje 1948. s reformom valute i uvođenjem triju zona u zemlji – ruske, američke i britanske.

1971. SAD

Ono što se tijekom 70-ih godina dogodilo u SAD-u, danas je poznato pod nazivom „Nixonov šok“. Ondašnji predsjednik zemlje, Richard Nixon, takoreći preko noći je odustao od tzv. „zlatnog standarda“, odnosno, donio odluku da dolar više ne mora imati polog u zlatu. S time je on zapravo proglasio stečaj svoje zemlje.

1998. Rusija

Uslijed pada cijene nafte 1998. je pala i vrijednost ruske rublje. Gospodarski gledano, ovoj zemlji nije išlo baš sjajno još od raspada Sovjetskog Saveza. Rusija se istodobno sve više zaduživala – sveukupno je njezin dug iznosio 140 milijardi dolara. To je bilo puno previše i Rusija više nije bila u stanju otplaćivati svoje dugove i objavila je stečaj. Ova kriza rublje bila je inače peti po redu stečaj ove najveće zemlje na svijetu.

Njemačka 1923. U Njemačkoj 1923. je kriza pogodila sve dijelove društva

2002. Argentina

Aktualna kriza mogla bi kod mnogih Argentinaca probuditi neugodna sjećanja na 2002. Tada je kolabirao financijski sustav nakon što je država postala platežno nesposobna. Posljedica je bila kaos: generalni štrajkovi, sukobi s policijom, pljačke supermarketa, provale u banke. Najveći dio svojih ušteđevina tada je izgubio prvenstveno srednji sloj društva.

2008. Island

Tijekom financijske krize vlada Islanda je pokušala spasiti zemlju time što su banke prešle u ruke države. No, ovaj korak je učinjen prekasno. Island više nije mogao otplaćivati svoje dugove i de facto odlazi pod stečaj. No, službeno gledano, ova zemlja ipak nije bankrotirala između ostalog i zato što joj je pomoć pružio Međunarodni monetarni fond.

2010. Grčka

Argentina Dužnička kriza u Grčkoj godinama je bila na stalnom dnevnom redu u EU-u. Uvijek iznova je ova zemlja tek u posljednji trenutak, nakon niza noćnih sjednica u Bruxellesu, mogla izbjeći stečaj.

No, kriza u Grčkoj je ipak mnoge duboko pogodila; gotovo svaki četvrti stanovnik je nezaposlen, u grupi mladih, mlađih od 25. godine starosti – čak svaki drugi.

Argentinci čekaju pred bankama 2002. godine

2012. Belize

23 milijuna dolara su Belize ipak odveli u bankrot. Ova mala država u Srednjoj Americi ima prevelike devizne dugove, više nije u stanju SAD-u isplatiti kamate – i prijavljuje stečaj.

dw.de

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

8. prosinca 1638. umro Ivan Gundulić – Jedan od najvećih hrvatskih književnika

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 8. prosinca 1638. umro je u 49 godini života Dubrovčanin Ivan Gundulić, jedan od najvećih hrvatskih književnika uopće. Njegova tri djela: Suze sina razmetnoga, Dubravka i Osman ostaju zauvijek upisana u antologiju hrvatske i europske književnosti.

Bio je duboko pobožan čovjek, kršćanin, tako da su pod utjecajem pjesnikove vjere u Boga njegove jedine dvije kćeri otišle u časne sestre redovnice franjevačkog i benediktinskog reda.

Bio je član jedne od najstarijih i najuglednijih vlastelinskih obitelji u Dubrovniku, odgojen u plemićkoj obitelji, od oca Frana Ivana Gundulića i majke Džive Gradić. Kada su mu bile tri godine, odrekne se otac brige o malome Dživu (dubrovački oblik imena Ivan) i preda sve zakonske ovlasti u vezi s njegovim odgojem trojici skrbnika, piše narod.hr

Tihe i mirne ćudi, zatvoren u sebe, kontemplativan, misaon, duboko religiozan i zaokupljen brigama o budućnosti svoga grada – republike, ne odviše sklon humoru, strastven u ljubavi prema Dubrovniku, duboko i iskreno religiozan, odličan poznavalac ljudskih naravi, ljudskih mana i slabosti, proživio je Dživo Gundulić svoj kratki životni vijek u rodnome gradu, u kojemu se školovao i gdje je obnašao – kao plemić – redom sve dužnosti što su ih po običaju Dubrovačke Republike obnašali svi sinovi njegova staleža.

Bio je dvaput i knez u Konavlima (1615. i 1619.), senator, član Malog vijeća. Godine 1628. pjesnik se oženio Nikom Šiška Sorkočevića, s kojom je imao petero djece: tri sina i dvije kćeri. Najstariji njihov sin Frano bio je pukovnik u austrijskoj vojsci, srednji, Šiško, bavio se pjesništvom, a najmlađi, Mato, vjerojatno je napisao raspravu o kršćanstvu u turskoj državi.

Obje Gundulićeve kćeri, Dživa i Mada, otišle su u samostan: jedna je postala franjevka, druga benediktinka. Ivan Gundulić je umro mlad, ne napunivši ni pedeset godina, od neke opake i nagle bolesti, bolesti koja ga je pokosila u punoj stvaralačkoj snazi, 10. prosinca 1638. godine. Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku.

Književnim radom Ivan Gundulić bavio se tokom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “zrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija djela: Dubravka (1628.) – pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621.)– refleksivna poema, te Osman (1621. – 1638.) – ep. Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.

Književnim radom Ivan Gundulić bavio se tokom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “zrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija djela: Dubravka (1628.) – pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621.)– refleksivna poema, te Osman (1621. – 1638.) – ep. Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.

Gundulićeva „Himna slobodi“ bila je i jest nadahnuće mnogih generacija hrvatskih domoljuba, često recitirana i govorena u najtežim trenucima opstanka hrvatske kulture i jezika, a osobito u nedavnovrijeme nasilne srbizacije hrvatskog jezika u komunističkoj Jugoslaviji, kada se hrvatski jezik čak morao zvati srpsko-hrvatski po prijetnjom kaznenog progona.

„Himna slobodi“
O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!
(Ivan Gundulić)

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

7. prosinca 1991. – Badinterova komisija proglasila “smrt Jugoslavije”

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku Europska zajednica ustanovila je u kolovozu 1991. arbitražnu peteročlanu komisiju koja je po Francuzu koji je njome predsjedao dobila naziv Badinterova komisija.

Njezin je zadatak bio na temelju jugoslavenskog Ustava iz 1974. i Ustava Republike Hrvatske iz 1990. riješiti sporna pravna pitanja hrvatske samostalnosti te pomoći mirnom rješenju krize u bivšoj Jugoslaviji.

U dva mjeseca koliko se sastajala daleko od očiju političara i medija Komisija je zaključila da se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija raspala i da više ne postoji kao država, piše HRT

Naglašeno je da nijedna država sljednica nema pravo nastaviti članstvo SFRJ u međunarodnim organizacijama. Posebna je pozornost usmjerena na ljudska prava i slobode etničkih i nacionalnih manjina.

Već 7. prosinca 1991. na pitanje predsjedavatelja Mirovne konferencije o Jugoslaviji lorda Carringtona postoji li uopće Jugoslavija, arbitražna je komisija objavila da se ta država raspala. Zbog toga je francuski pravnik, znanstvenik i političar Robert Badinter u srbijanskm medijima prozvan “grobarom Jugoslavije”.

Zaključci komisije postali su jedan od temeljnih uvjeta za međunarodno priznanje Hrvatske ali i za sve buduće pregovore o granicama između novih država. Bila je to prva velika diplomatska pobjeda Hrvatske i nagovještaj njezina priznanja.

Ministarsko vijeće Europske zajednice najavilo je priznanje Hrvatske za mjesec dana uz uvjet da se zajamče prava srpskoj manjini. Hrvatski je Sabor ubrzo donio Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina.

Badinterova je komisija taj zakon ocijenila pozitivnim pa je 15. siječnja 1992. Europska zajednica priznala Republiku Hrvatsku, a potom su priznanja i čestitke stigle i iz drugih država sa svih kontinenata. Robert Badinter je 2003. primio titulu počasnog doktora zagrebačkog Sveučilišta.

Tom je prigodom novinarima izjavio da su na povijesnu odluku njegove komisije više utjecala hrvatska ustavna rješenja nego Titov ustav države u raspadu. Samostalnost Hrvatske bila je neizbježan proces u traženju nacionalnog identiteta.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari