Pratite nas

Povijesnice

Deset tumačenja tko je kriv za Prvi svjetski rat

Objavljeno

na

Tko je glavni krivac za Prvi svjetski rat, pitanje je oko kojeg se “lome akademska koplja” i 100 godina poslije.

Britanski BBC prenosi mišljenja 10 europskih povjesničara, u kojima većina krivi Njemačku i Austrougarsku, ali po netko i Rusiju, Francusku, Britaniju i – Srbiju.

Sir Max Hastings vjeruje da najveću odgovornost snosi Njemačka. Kako kaže, “nijedna nacija ne zaslužuje snositi svu odgovornost za izbijanje rata, ali Njemačka – čini mi se – zaslužuje najviše”.

Po njegovim riječima, samo je Njemačka imala moć da zaustavi “ulazak u katastrofu” u bilo kojem trenutku srpnja 1914. povlačenjem podrške Austriji za napad na Srbiju.

Ističući da ga “nisu uvjerili argumenti” protiv Srbije, Hastings kaže da ne vjeruje ni da je Rusija željela europski rat te 1914. godine, jer su ruski čelnici znali da bi bili u mnogo jačoj poziciji za borbu dvije godine kasnije, kad okončaju program naoružavanja.

Profesor povijesti na Cambridgeu sir Richard Evans, međutim, uvjeren je da je Srbija glavni krivac.

“Srbija je snosila najveću odgovornost za izbijanje Prvog svjetskog rata. Srpski nacionalizam i ekspanzionizam bili su najdublje odgovorne sile, a srpska podrška teroristima ‘Crne ruke’ bila je krajnje neodgovorna. Austrougarska snosi malo manju odgovornost zbog panične i pretjerane reakcije na ubojstvo nasljednika habsburškog trona “, smatra on.

Po Evansovu mišljenju, Francuska je istovremeno ohrabrivala “agresiju Rusije prema Austrougarskoj i Njemačkoj”, dok je Britanija propustila posredovati, kao što je činila tijekom ranijih balkanskih kriza, zbog straha od europskih i svjetskih ambicija Njemačke.

Dr. Heather Jones glavnim krivcima smatra Austrougarsku, Njemačku i Rusiju, čiji su ratoborni politički i vojni lideri izazvali Prvi svjetski rat.

“Ubojstva osobe ‘plave krvi’ bila su prilično uobičajena prije 1914. i rat obično nije bio posljedica takvih događaja. Ali, austrougarski vojni sokolovi – glavni krivci za sukob – vidjeli su sarajevsko ubojstvo nadvojvode Franca Ferdinanda i njegove supruge, koje je izvršio Srbin iz bosne, kao izgovor da osvoje i unište Srbiju, nestabilnu susjednu državu koja je težila da se proširi izvan svojih granica, na austrougarske teritorije. Srbija, iscrpljena poslije dva balkanska rata, 1912-13, u kojima je igrala glavnu ulogu, nije željela rat 1914 “, smatra Jones.

ypres1Po njenim riječima, “širi europski rat je uslijedio pošto su njemačke političke i vojne ličnosti poticale svog saveznika, Austrougarsku, da napadne Srbiju”, što je “uznemirilo Rusiju, koja je podržavala Srbiju, i koja je stavila svoju vojsku u borbeni položaj prije nego što su iscrpljene sve mogućnosti za postizanje mira “.

Profesor John Rol kao krivce označava Njemačku i Austrougarsku, naglašavajući da “Prvi svjetski rat nije izbio slučajno niti zato što je zakazala diplomatija”, već “kao rezultat zavjere vlada imperijalističke Njemačke i Austrougarske, koje su se nadale da će Britanija ostati izvan sukoba”.

Rol, profesor Sveučilišta u Sussexu, podsjeća da je u tom trenutku već 25 godina na tronu u Njemačkoj bio car Wilhelm II, autokrat koji je bio uvjeren da je “njemački bog” i koji je s dvadesetak suradnika procijenio da je dobar trenutak za rat, jer su postojeći status quo u Europi za njega, kao i za austrougarske saveznike, bili “ponižavajući i neodrživi”.

“U proljeće 1914. ta mala skupina ljudi u Berlinu je odlučila ‘skoči u mrak’, jer su znali da će podrška austrijskom napadu na Srbiju skoro sigurno to značiti”, ističe on.

Profesor Sveučilišta u Stuttgartu Gerhard Hirschfeld smatra da odgovornost dijeli šest zemalja: Austrougarska, Njemačka, Rusija, Francuska, Britanija i Srbija.

“Mnogo prije izbijanja neprijateljstava, prusko-njemačke konzervativne elite su bile ubijeđene da će europski rat pomoći ispunjavanju njemačkih kolonijalnih i ambicija za vojnim i političkim prestižom u svijetu”, kaže njemački profesor. Odluka da se stupi u rat zbog relativno male međunarodne krize kakva je bio sarajevski atentat je, u svakom slučaju, bila rezultat kobne mješavine pogrešnih političkih procjena, straha od gubitka prestiža i tvrdoglave predanosti na svim stranama vrlo složenom sustavu vojnih i političkih savezništava europskih država. “

Dr. Anika Mombauer smatra da su krivci Austrougarska i Njemačka.

“Rat nije bio slučajna nezgoda i mogao se izbjeći srpnja 1914. U Beču, vladini i vojni lideri su željeli rat protiv Srbije. Momentalna reakcija na ubojstvo Franca Ferdinanda 28. lipnja 1914. bila je da traže obeštećenje od Srbije, za koju se smatralo da stoji iza zavjere za ubojstvo i koja je prijetila položaju Austrougarske na Balkanu već neko vrijeme. Ključno je to što je diplomatska pobjeda smatrana bezvrijednom … Početkom srpnja, ljudi koji su odlučivali u Austriji izabrali su rat. “

Za to im je, podsjeća, bio potreban glavni saveznik, Njemačka, koja je odmah ponudila bezuvjetnu podršku i izvršila pritisak na Beč da iskoristi svoju “zlatnu šansu”: “Obje vlade su znale da je skoro izvjesno da će Rusija doći da pomogne Srbiji i da će to pretvoriti lokalni sukob u europski, ali bili su spremni preuzeti taj rizik. “

Kako primjećuje Mombauer, austrougarski ultimatum Srbiji od 23. srpnja namjerno je napravljen tako da bude neprihvatljiv, pošto se Njemačkoj i Austrougarskoj činilo da je “trenutak savršen” – iako se kasnije pokazalo da je to bio početak njihovog pada.

Sean Mekmikin sa sveučilišta u Istanbulu, kao i njegov kolega iz Štutgarta, smatra da je odgovorna “šestorka” u sastavu Austrougarska, Njemačka, Rusija, Francuska, Britanija i Srbija.

“U ljudskoj je prirodi da traži jednostavne, zadovoljavajuće odgovore, pa je zato teza o njemačkoj krivnji za rat opstala do danas”, smatra.

Po njemu, Prvi svjetski rat ne bi izbio da nije bilo podrške Njemačke Austrougarskoj, ali je “jednako točno da u odsustvu terorističke zavjere smišljene u Beogradu ni Njemačka niti Austrougarska ne bi morale suočiti s užasnim izborom”.

Mekmikin vjeruje da su i Njemačka i Austrougarska pokušale “lokalizirati” balkanski sukob, ali da su Rusija i Francuska učinile taj konflikt europskim ratom, a ulaskom Britanije i svjetskim.

“Rusija, a ne Njemačka, prva je počela mobilizaciju”, tvrdi i zaključuje: “Rat u kojem su Francuska i Britanija podržavale Srbiju i Rusiju protiv Središnjih sila bio je ishod koji je priželjkivala Rusija, a ne Njemačka. Pet zaraćenih velikih sila, zajedno sa Srbijom, oslobodile su Armagedon. “

Profesor Gary Sheffield krivi Austrougarsku i Njemačku.

“Rat su započeli čelnici Njemačke i Austrougarske. Beč je iskoristio priliku koja se ukazala ubojstvom nadvojvode pokušati uništiti svog suparnika na Balkanu, Srbiju. To je učinjeno iako su svi znali da će zaštitnica Srbije, Rusija, teško ostati po strani i da bi sve moglo voditi općem europskom ratu “, kaže Sheffield.

“Njemačka je težila da prekine francusko-rusko savezništvo i bila je potpuno spremna riskirati ulazak u veliki rat. Neki predstavnici njemačke elite pozdravljali su mogući početak ekspanzionističkog, osvajačkog rata”, dodaje i zaključuje da su Rusija, Francuska i, kasnije, Britanija samo reagirali na to, obrambeno: “Najbolje što se može reći za njemačke i austrijske lidere u srpanjskoj krizi je da su zločinački riskirali svjetski mir.”

Dr. Catriona Penel također krivi Njemačku i Austrougarsku čije političko rukovodstvo i diplomacija “moraju snositi teret odgovornosti za širenje balkanskog sukoba u europski i, kasnije, svjetski rat”.

“Njemačka, koja je patila od kompleksa ‘mlađeg djeteta’ u obitelji europskih imperija, vidjela je mogućnost da rekonfiguriše odnos moći u svoju korist agresivnim osvajačkim ratom”, ističe ona.

Kako naglašava, ne smije se podcijeniti ni uloga Austrougarske, jer je “ultimatum Srbiji od 23. srpnja bio formuliran tako da je bilo praktično nemoguće prihvatiti ga”.

Austrougarska je objavila rat Srbiji 28. srpnja, točno mjesec dana poslije atentata, a Rusija je dan kasnije naložila mobilizaciju.

Profesor Davis Stevenson kao glavnog krivca označava Njemačku, za koju kaže da “snosi najveći dio odgovornosti” podrškom Austrougarskoj da napadne Srbiju, iako je znala da će sukob eskalirati.

“Bez njemačke podrške, Austrougarska ne bi djelovala tako drastično”, uvjeren je. “Oni su također započeli šira europska neprijateljstva ultimatumom Rusiji i Francuskoj, kao i time što su proglasili rat čim je ultimatum odbijen – zapravo fabrikujući izgovor da je francuski avion bombardovao Nirnberg. I, na kraju, prekršili su međunarodne sporazume invazijom na Luksemburg i Belgiju, znajući da će to kasnije sigurno ‘uvesti’ i Britaniju. “

Po mišljenju Stevensona, njemačka odgovornost nije jedina, jer je “Srbija priredila Austrougarskoj izuzetnu provokaciju”, pa je “dvjema stranama bio potreban oružani sukob”: “Iako su Centralne sile preuzele inicijativu, ruska vlada je, uz ohrabrenje iz Francuske, bila spremna odgovori. “

Odgovornost Britanije je, po Stivensonu, bila “više pasivna nego aktivna”.

U Prvom svjetskom ratu je više od 70 milijuna ljudi bilo pod oružjem, ubijeno je više od 15 milijuna 0,20 milijuna ranjeno, a izravne sudionice rata su pretrpjele ogromna razaranja.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

24. studenog 1991. – Planinska satnija Velebit

Objavljeno

na

Objavio

Dana 24. studenog 1991. pripadnici Planinske satnije Velebit napokon su uspostavili nadzor nad većim dijelom južnog Velebita.

Naime, početkom studenog temperature na Velebitu spustile su se do nule, a uvjete su pogoršavale i hladne kiše koje su svakodnevno padale dva mjeseca.

Zbog toga su se pobunjeni Srbi povukli u Medak, što su iskoristili hrvatski alpinisti i policajci iz Lovinca postavivši visinske baze i kontrolne punktove na Ivinim vodicama i Buljmi.

Pripadnici Planinske satnije bili su vrhunski alpinisti, speleolozi i gorski spasioci. Njih 16 penjalo se na Himalaju, a devetorica su bili članovi ekspedicije na najviši vrh svijeta – Mount Everest, piše HRT

Zapovjednik Planinske satnije Velebit bio je poznati zagrebački alpinist, Jerko Kirigin. Tijekom okupacije Lovinca prvi su put angažirani kako bi preko Velebita zbrinuli protjerane civile. Sedamnaestero staraca u noći između 28. i 29. rujna, spuštajući ih kozjim stazama nosiljkama uspješno su prenijeli do Starigrada Paklenice.

Najvažnija zadaća Planinske satnije bila je prikupljanje podataka o položajima pobunjenika. Također, izveli su nekoliko diverzija, od kojih je najučinkovitija bila granatiranje Metka u prosincu, a provodili su i alpinističku obuku za pripadnike specijalne policije.

Tijekom srpskog protuudara u obrambenoj fazi operacije „Maslenica“ Glavni stožer uvidio je stvarnu važnost Planinske satnije koja je bila čimbenik sigurnosti svih postrojbi Hrvatske vojske i policije koje su se smjenjivale na Velebitu.

Iako je većim dijelom bila demobilizirana, tijekom 1994. godine istaknuti zapovjednici i pripadnici postrojbe održavali su na Velebitu planinarsko-alpinističku obuku za postrojbe specijalnih namjena i gardijskih brigada.

Planinske postrojbe za posebne namjene i danas su elitni dio svjetskih vojski, ali samo su hrvatski alpinisti silom prilika od civila postali ratnici koji su na velebitskom masivu branili slobodu svoje domovine.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

24. studenoga 1918. Stjepan Radić: ‘Ne srljajte kao guske u maglu’

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1918. na sjednici Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, Stjepan Radić održao je povijesni govor protiv bezuvjetnog ujedinjenja Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom na kraju kojeg je rekao poznatu rečenicu: “Ne srljajte kao guske u maglu”.

U Narodnom vijeću sve više preovladavalo je stajalište kako ujedinjenje Države SHS sa Srbijom i Crnom Gorom treba izvršiti što prije i to na unitarističkoj osnovi, a bez ikakvih utanačenja o položaju pojedinih povijesnih zemalja koje bi stupile u zajedničku državu te je Radić na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća od 23. studenoga 1918. godine podnio prijedlog da se zajednička država uredi kao savezna država u kojoj bi vrhovnu vlast imala tri regenta, srpski prijestolonasljednik, hrvatski ban i predsjednik slovenskog Narodnog sveta.

Sljedećega dana, 24. studenoga 1918. godine, na još jednoj sjednici Središnjega odbora Narodnog vijeća SHS drži govor i suprotstavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja. Radić tada izriče proročansku opomenu.

“Upozoravam, da se ljuto varate, ako mislite, da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti… Mi Hrvati za to nismo.

Naš hrvatski seljak – a to je devet desetina hrvatskoga naroda – u ratu postao je potpun čovjek, a to znači, da ne će više nikome služiti, nikome robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u veliko ovo doba ta država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom čovječanskom (socijalnom) temelju”, kazao je Radić.

“Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu”, rekao je Stjepan Radić u svom poznatom govoru.

“Nemojte tako postupati da se bude moralo danas-sutra kazati, da ste i vi Slovenci i vi Srbi Vojvođani i Bosanci, i vi naši Hrvati Dalmatinci, a nadasve vi naši domaći hrvatski Srbi, da ste se svi skupili danas ovamo samo zato da izvršite jedno urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i protiv Hrvata”, upozorava Radić.

“Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška stavljati svoj rođeni narod pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po svojoj gospodarskoj voljici bez naroda i proti narodu.

Ako to ne vjerujete, dao vam Bog svima proživjeti toliko – to ne će biti dugo – da vidite, kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas odpuhnuti baš u času, kad ćete misliti, da se je narod smirio, a vi da ste ga dobro zajašili. Živjela republika! Živjela Hrvatska,”, završio je Radić svoj govor u Skupštini.

Bio je izabran u delegaciju od 28 članova koja je išla u Beograd na proglašenje ujedinjenja ali glavna skupština HPSS-a, koja je održana 25. studenoga 1918., zaključila je kako on neće ići u Beograd. Komentirajući tu odluku rekao je: “Ma što se dogodilo, nemojte zamrziti Srbijance. Našu sestru Srbiju proglašavaju za našu mater. Naša mati je samo sveta naša domovina.”

Sutradan, 26. studenoga 1918., Središnji odbor Narodnog vijeća isključio ga je, no ne i njegovu stranku HPSS, iz Vijeća “zbog njegovih napadaja i kleveta” na toj glavnoj skupštini stranke gdje je on “našu gospodu” koja vode politiku nazvao “zanešenjaci”, “tašti”, “siloviti”, “sebičnjaci”, a potkraj studenoga otputovao je u Prag gdje ostaje do 10. prosinca 1918.

Krajem 1918. godine već je otvoreno isticao svoj republikanizam a 1919. saziva izvanrednu glavnu skupštinu HPSS-a s koje su upućene javne optužbe režimu te Središnji odbor HPSS zahtijeva hrvatsku neutralnu seljačku republiku i odlučuje se taj zahtjev uputiti američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari