Pratite nas

Priče

Deseti travnja – dan koji je zabranjeno i pomisliti?

Objavljeno

na

Bilo je to godine 1977. za Uskrs. U velikoj školskoj zgradurini na zagrebačkoj Šalati je ostalo nas nekoliko koji smo bili izdaleka pa nam je odlazak doma za Uskrs pričinjavao što materijalni, što vremenski problem.

Na ogromnim hodnicima austrougarske škole je vladao neobičan mir, tišina koja je parala uši i tjerala pitanja u kosti kad bi se mrak spustio, a mjesec bacao čudnovate sjene na zidove. S jedne strane uskršnji ugođaj u crkvi, a s druge strane napuštenost školskih hodnika i previše vremena na raspolaganju.

Te godine je Uskrs padao na deseti travnja. Bilo je to vrijeme socijalističkog režima. Dan deseti travnja je bila zabranjena kombinacija riječi u javnom prostoru. Već u osnovnoj školi sam naučio što znači kad javno pred svjedocima izgovoriš tu smrtonosnu, ogavnu, neprijateljsku kombinaciju riječi: „deseti travnja“. Bez ikakvog okolišanja ti je se moglo dogoditi da te učitelj priupita što ti pod tim podrazumjevaš jer si isto tako mogao reći deseti četvrtog ili deseti aprila. Sve te kombinacije su bile prihvatljive, al kombinacija „desetog travnja“ je bila ozbiljan pokazatelj da si ili glup ili izrazito politički neprilagođen.

Naš profesor filozofije, Grga Pejnović, je te nedjelje poslije podne ostao malo duže u razgovoru sa mnom i pozvao me je na jednu kraću šetnju iza vojne bolnice koju su partizani oduzeli Nadbiskupiji da bi u samom dvorištu imali svoju bazu.

„E moj Vinko“, počeo je profesor, kojeg smo obožavali zbog njegovih izravnih filozofskih zavrzlama i ličkog naglaska kad bi nam objašnjavao život i svijet. Grgu sam poštivao i cijenio kao izrazito skromnog i učenog profesora koji nam je pojašnjavao Heraklita, Platona ili Tomu Akvinskog dok bi vadio maramicu iz širokih hlača elegantnog mafijaša iz Hitschkokovog filma.

„Znaš li ti kako je to bilo tada? Znaš o čemu govorim?“

„Naravno, profesore“, potvrdio sam predosjećajući o čemu će profesor početi priču. Ipak je to bio dan koji se ne zaboravlja u svakodnevnici, dan koji se ne pojavljuje svako malo baš za Uskrs i dan koji se ne spominje pred svakim.

„Trg je bio prepun, sve je bilo kao svjetlom okupano, ozarena lica, ljudi su se pozdravljali kao da je nastupilo novo doba. Konačno smo dobili državu. Taj dan nikada ne ću zaboraviti. Bio je to dan kada smo konačno mogli reći da smo dobili ono što smo htjeli: hrvatsku državu. Nikada više u životu nisam osjetio toliku radost i toliku sreću. Zato se svake godine prošetam na taj dan da barem malo osjetim od onoga što se danas ne smije niti spomenuti.“

„Jedno mi nije jasno profesore“, nastavio sam s polupitanjem. „Zašto je taj datum toliko opasan za komuniste, zašto je dan proglašenja Nezavisne Države Hrvatske toliko ozloglašen? Pa nije jedan datum kriv za sva zlodjela nekog režima“.

„Da, dragi moj“, nastavio je profesor, „Zlodjela je bilo, pogotovu prema Židovima nakon što se glupi Pavelić udvarao Hitleru, strašno, puno toga se okrenulo po zlu, a ni ustaše nisu bili dorasli svojoj zadaći i odgovornosti. Pavelić je bio toliko zaluđen da nije ništa vidio. Tragedija. No njegova zlodjela nisu razlog zašto ovi danas toliko zabranjuju spomen dana proglašenja države. Oni su počinili i gore zločine, nije dakle problem u zločinima, problem je puno dublji. Problem je u samoj činjenici da smo proglasili svoju državu i zapamti, nikada mi ne ćemo ostvarit svoju državu ako ne privolimo neke od njih da budu za nju. Previše su oni ljudi poubijali, previše intelektualaca protjerali i zatvorili. Oni će sve učiniti da nikada više ne dobijemo svoju državu, al tako su mislili i Srbi 41. pa smo ipak doživjeli deseti travnja“.

Moj profesor i ja smo se toga popodneva dobro napričali, u sjećanju su mi ostale njegove riječi kao da ih danas slušam, a i dan danas se pitam: Je li deseti travnja dan koji je zabranjeno i misliti, a kamo li se njega sjećati kao dana kada je, nakon toliko stoljeća, proglašena hrvatska država?

Zašto je taj datum u Jugoslaviji, a i dan danas, toliko ozloglašen, toliko proskribiran, ovijen velom šutnje, zabrane ili neosnovanog ponosa i na ono na što ne možemo biti ponosni?

10travanj2[ad id=”68099″]

Mogu li Hrvati o desetom travnja raspravljati kao o danu kad je proglašena država koja je bila hrvatski san, a ne kao o danu na koji je tom hrvatskom državom počela upravljati vlast koja se nije pokazala dostojna da nosti taj povijseni teret? Je li moguće da Hrvati kad tad objektivno i na osnovu činjenica smiju govoriti, pisati i svađati se oko toga datuma, a ne na osnovu neviđene partizansko jugoslavenske objede i propagande? Postoji li ikakva nada da kad tad i Hrvatima bude dopušteno, bez prozivanja za fašizam, da o tom datumu misle, razmišljaju i pišu?

Kakva su vremena čni mi se da se malo pomalo otapa jugopartizanski vječni led koji je obavio svaku objektivnu raspravu. Promatrajući taj dan postavlja se pitanje zašto je taj dan proskribiran?

Zbog ljubavi prema humanosti onih koji ga smatraju nedostojnim i mišljenja, a kamo li neke proslave i sjećanja? Je li razlog njihova ljubav prema žrtvama ustaške valsti ili je jednsotavno taj datum nespojiv s njihovim visokim etičkim načelima? Ili je razlog daleko banalniji pa je deseti travanj kao pojam, simbol i datum proskribiran jer on neodvojivo podsjeća na proglašenje hrvatske države nakon nekoliko stoljeća? Je li on zabranjen jer je izravno i neumoljivo povezan s željom hrvatskog naroda da iziđe iz Jugoslavije?

Da se radi o humanističkim razlozima zabrane mišljenja nekih datuma onda bi humanisti zabranili svaki datum koji ima veze s nekim zločinom, u daljnjem ili bližem obliku. Tako bismo mogli zabraniti promišljanje i raspravu o svakom datumu i stvarnju bilo koje države jer svaki datum je moguće povezati s nekim zlom, svaku državu s nekim progonom i tako u nedogled.

Da bismo razumjeli ogromnu količinu energije koju je jugoslavenska fašistoidna partija ulagala u blaćenje, laganje, prokazivanje, zabrane i progon u svezi s desetim travnja i svime što s tim datumom ima veze moramo najprije biti svjesni jedne jednostavne, ali ključne istine u brobi hrvatskih i jugoslavenskih komunista. Jugoslavenski komunisti, a velikom većinom nažalost i hrvatski, se nisu primarno borili niti protiv ustaša niti protiv fašista, oni su se primarno borili protiv hrvatske države i za komunistički sustav. Prvotni entuzijazam hrvatskih partizana u borbi protiv Talijana je komunistički diktator Tito vješto iskoristio pa su se naši partizani i nakon talijanskog povlačenja borili protiv države NDH, a ne samo protiv ustaške vlasti.

To je jedan od rjeđih primjera u povijesti antifašističke borbe u Europi. Talijanski komunisti, mađarski ili austrijski su se borili za Italiju bez fašista ili Mađarsku bez fašista, al ne za nestanak samostalne Italije ili Mađarske. Samo su se hrvatski komunisti borili za ukidanje vlastite države i njezino cijepanje u korist komunističkih saveznika iz Srbije i Crne Gore. Da su se borili protiv fašizma iz humanističkih razloga onda oni sami nebi počinili tolika zlodjela, a da im je cilj bila hrvatska država onda nebi svoje velike snage uložili u borbu za stvaranje nove Jugoslavije nego bi jednostavno smijenili ustašku valst i uveli komunističku, kao što je to odrađeno u drugim europskim državama koje su imale sličnu vlast kao i Hrvati. Da im nije smetala hrvatska država, nego ustaški režim i njegova zlodjela, onda bi ostavili državu, a ukinuli ustašku vlast i nebi sami činili zlodjela. Onda bi sve generacije poznavale dan kad je otvoren Jasenovački logor, a ne dan kad je proglašena NDH. Priča nekih jugofilnih komunista danas po modelu: „da ti je ostala NDH živili bi u Italiji“ je u svakoj svojoj točci debilna i nategnuta, al ona i dan danas prolazi kod naroda kojemu su zabranili da razmišlja i svađa se na osnovu činjenica, a ne na osnovu ideološke indoktrinacije koju su provodili komunisti. Da je Tito želio Hrvatsku onda bi svrgnuo Pavelića, a nebi cijepao postojeću državu. No ovakvi argumenti naravno za komunsitičke agitpropovce nemaju nikakav značaj jer oni umjesto argumenata i rasprave rađe koriste ideološke toljage koje su skoro kopirali od Goebbelsa.

Osnovni problem desetog travnja nije dakle njegova veza s ustaškim režimom ili fašizmom nego njegova veza s hrvatskom državom kao samostalnim subjektom. Deseti travnja nije nikada za hrvatski narod, a ni za komuniste Jugoslavene u toj mjeri simbolizirao ustašku vlast koliko samo stvaranje države, a to je za sve generacije jugoslavenskih komunista bilo daleko opasnije i odbojnije od bilo kakvog zlodjela koje su počinili ustaški vladari.

Priča o nerazdvojivosti NDH i ustaša je priča za malu djecu jer je ustaški režim bio samo režim, kao što u mnogim državama vladaju ovakvi ili onakvi režimi. Čak i priča o prodaji Istre i Dalmacije ne pije vodu, ako i površno usporedimo podatke i datume. Dalamciju i Istru je ustaški režim, nakon kapitualcije Italije, prije Tita, proglasio hrvatskim teritorijem i formalno ga pripojio državi NDH.

Sva ideološko politička prepiranja oko zločina i teritorija su duda varalica za naivne i marketinški trikovi iz jeftinog laboratorija jugokomunista. Uostalom zašto govoriti o prodaji teritorija u odnosu na Istru, iako je prvi put u povijesti baš Ante Pavelić Istru proglasio hrvatskim teritorijem i to mjesec dana prije Tita, a ne govorimo o prodaji teritorija kad Tito daleko više i povijesnog i narodnog daruje Srbima i Crnogorcima, odnosno stvara BiH?

Očito je da u kontekstu destog travnja režim, humanost, hrvatski teritorijalni interes itd. nisu igrali za komuniste nikakvu ulogu.

Glavni problem zabranjenog dana je bila činjenica da je na taj dan proglašena država, a ne da je onaj tko taj dan proglasi nepoželjnim ima visoke moralne, etičke i nacionalne kriterije.

Jugoslavenski komunisti su se primarno borili protiv spomena stvaranja države, a ustaški zločini, oni stvarni i oni dodani, su bili dobar paravan za proskribiranje svake nacionalne ideje o samostalnoj hrvatskoj državi.

I dan danas, u samostalnoj i slobodnoj republici Hrvatskoj je dan deseti travnja izrazito napucan predrasudama, objedama, zabranama i izbjegavanju. Ni dan danas Hrvati ne smiju slobodno i na osnovu činjenica raspravljati o tom datumu, a da ih se odmah ne proglasi fašistima. Kao da se i dan danas Hrvati boje da ih ne zatvore, a potomci ili čimbenici jugoideje se još uvijek boje te neviđene simbolike koja je usječena u kolektivno sjećanje. Koliko se oni toga boje pokazuje energija kojom prokazuju ili čak i progone bilo kakav spomen u javnosti koji bi ih mogao podsjetiti na prošla vremena. Kao što reče moj stric Stipe:

Mi nismo tribali ni zapivat, oni bi se već usrali

Strah od države, a ne briga za humanost i etiku je komuniste i Jugoslavene tjerala da zabrane i mišljenje desetog travnja, a kamo li raspravu o njemu. Vještim povezivanjem države i ustaškog režima komunisti su pronašli idealnu ispriku i oružje da spriječe svaki zametak hrvatske državotvorne ideje. Mislili su da je pobjeda konačna i da niakda više Hrvati ne će imati državu, kao što reče njihov Fuehrer Tito. Da Srbi nisu bili pretjerali sa svojim megalomanskim apetitima možda bi se riječi mojeg profesora ostvarile.

Nažalost hrvatska javna rasprava još uvijek nije otvorena za objektivno promatranje fenomena desetog travnja jer nam se još uvijek pokušava u javnosti nametnuti teza o genocidnom karakteru same države koja je toga dana proglašena. Da se ovdje ne radi o humanim razlozima pokazuju banalne činjenice kao što je recimo nepovrat židovske imovine koju su konfiscirale ustaške vlasti.

Istina nikada nije samo na jednoj strani, ona skoro nikada nije ni na sredini, ona je ponekada tamo, ponekada vamo, al društvo koje nije u stanju podnijeti činjenične rasprave iz straha je društvo osuđeno na propast jer svaka kreacija i svaki argument nestaju pred ideološkom toljagom i agitpropovskim kreiranjem istine.

Za pomak kojemu moramo težiti deseti travnja ne može biti datum koji ne smijemo niti misliti nego mora postati povijesni datum kojega se u hrvatskoj političkoj povijesti dogodilo nešto značajno.

Neki će o njemu misliti s negativnim osjećajima, a neki s pozitivnim, kao moj profesor Grga i ja.

Vinko Vukadin

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

Priča o povratku – Konkretne aktivnosti ulijevaju nadu

Objavljeno

na

Objavio

Svoje dojmove nakon sastanka visokih dužnosnika Vlade Republike Hrvatske s predstavnicima udruga prognanih Hrvata u Banja Luci za naš portal iznosi Ante Ljevar, predstavnik udruge “Stara Rijeka i okolina” i katoličkih  župa općine Sanski Most:

 “Nas je na sastanak pozvao biskup  dr. Komarica preko udruge “Nazaret” a razgovarali smo na teme povratka i obnove i poteškoće u realizaciji istih. Moram reći da sam jako zadovoljan održanim sastankom. Svi smo imali mogućnost iznijeti svoje stavove i čini mi se, da je ovo jedan od, do sada, ozbiljnijih sastanaka održan na ovu temu. Osobno očekujem da ćemo iznaći rješenja i nastaviti suradnju na dobrobit svih”, kazao je Ljevar, koji posebno ističe ogromne probleme pri povratku na području triju Župa: Sanski Most, Stara Rijeka i Sasina, gdje je do prije rata živjelo  2.800 Hrvata ili 8 posto. Najveći problem predstavlja obnova, kaže naš sugovornik i napominje kako od 1995. godine ni jedna kuća nije obnovljena, a podneseno je  iz njegove udruge oko 200 zahtjeva samo u 2013. godini. Interesantno je kako od Federalnog Ministarstva za prognane i raseljene osobe nije stigao niti jedan odgovor na predane  zahtjeve. Međutim, nekoliko je ljudi povratnika s rada u inozemstvu svojim sredstvima obnovilo domove i tamo živi.

 Piše: Anto PRANJKIĆ 

Nedavni sastanak banjolučkoga biskupa dr. Franje Komarice i predstavnika hrvatskih  udruga s prostora Republike Srpske s državnim tajnicima i predstavnicima Ministarstva vanjskih poslova,  Ministarstva regionalnog razvoja i EU fondova održan prije nekoliko dana u Banja Luci odjeknuo je širom banjolučke regije. Naime,  prema riječima nazočnih  radilo se o jednom od, do sada, nabolje organiziranih te sastanaka s konkretnim temama razgovora i rezultatima.

Prema riječima Ante Ljevara, predstavnika Župe Sanski Most i Udruge Stara Rijeka i okolina bila je to prigoda kako bi se mogli iznijeti problemi koji muče povratnike u hrvatskim mjestima na ovom području.

Ante Ljevar

– Nas je na sastanak pozvao biskup  dr. Komarica preko udruge “Nazaret” a razgovarali smo na teme povratka i obnove i poteškoće u realizaciji istih. Moram reći da sam jako zadovoljan održanim sastankom. Svi smo imali mogućnost iznijeti svoje stavove i čini mi se, da je ovo jedan od, do sada, ozbiljnijih sastanaka održan na ovu temu. Osobno očekujem da ćemo iznaći rješenja i nastaviti suradnju na dobrobit svih, kazao je Ljevar, koji posebno ističe ogromne probleme pri povratku na području triju Župa: Sanski Most, Stara Rijeka i Sasina, gdje je do prije rata od živjelo 2.800 Hrvata ili 8 posto od ukupnog broja stanovnika. Najveći problem predstavlja obnova, kaže naš sugovornik i napominje kako od 1995. godine ni jedna kuća nije obnovljena, a podneseno je  iz njegove udruge oko 200 zahtjeva samo u 2013. godini. Interesantno je kako od Federalnog Ministarstva za prognane i raseljene osobe nije stigao niti jedan odgovor na predane  zahtjeve. Međutim, nekoliko je ljudi povratnika s rada u inozemstvu svojim sredstvima obnovilo domove i tamo živi.

– Posebno je alarmantno stanje u mučeničkom selu Briševo, gdje je 1992. godine ubijeno 68 civila, a župna crkva je obnovljena. No,… Mi smo nabavili crkvena zvona za crkvu, ali u crkvi nema električne energije i zvona ne mogu zvoniti. Apsurdno je i to što je vod električne struje u blizini i taj se problem može lako riješiti, ali ne postoji volja, ističe Ljevar i kaže kako je stanje bilo donekle bolje, dok nije umro župnik vlč. Ilija Arlović, koji je svoju župničku dužnost obnašao i za vrijeme rata te stoga imao mnogo nedaća i problema, a bio je i pretučen. Pretpostavlja se da je i  od posljedica kasnije i preminuo.

Iako je stanje na ovom području vrlo teško raduje činjenica da postoje ljudi koji žive na području župe Stara Rijeka. U selu Poljak u zaseoku Zagaj živi i  šest osnovnoškolaca, koji svakodnevno putuju u školu a zbog nepristupačne ceste autobus ne dolazi, pa djeca pješače kilometre do škole. Dolaze iz obitelji Pranjić, Šeić i Grgić.

– To nam je ovdje veliki problem. Naime za uređenje i asfaltiranje  ceste treba nam oko 100 tisuća konvertibilnih maraka. Općina je obećala dati 50 posto, JP Šumarija FBiH 25 posto, a nama je preostalo da potražimo pomoć za preostalih 25 posto sredstava. Čim izradimo Troškovnik za ovaj projekt javit ćemo se i nadležnim u institucijama RH kako bi nam pomogli da riješimo taj prioritetni problem. Inače, vrlo je težak život za nas Hrvate na ovim prostorima. Kada stranac dođe u Bosnu i Hercegovinu, a posebno u Republiku Srpsku, gdje god vidi razrušene i neobnovljene kuće znat će da su to hrvatske kuće, jer mi smo zakinuti i u RS i FBiH. Na sastanku u Banja Luci iznesen je poražavajući podatak kako je obnova hrvatskih kuća u odnosu na srpske u RS 1:12, a u odnosu na bošnjačke u FBIH 1:8, kaže Ljevar i ističe kako mu je sastanak u Banja Luci ulio čvrstu nadu da će se stanje pomaknuti s mrtve točke te da će Hrvati u Republici Srpskoj konačno početi rješavati prioritetne probleme

– Na sastanku smo kod predstavnika iz RH: državne tajnice iz Ministarstva vanjskih poslova Zdravke Bušić, državnog tajnika u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske Zvonka Milasa, državnog tajnika Nikole Mažara te predstavnice Minsitarstva regionalnog razvoja i EU fondova gospođe Stele Arneri vidjeli spremnost da nam pomognu, ali i konkretne aktivnosti, a što je primijetio i sam biskup dr. Franjo Koomarica, kaže Anto Ljevar iz udruge Satara Rijeka i okolina i predstavnik župa Sanski Most, Sasina i Stara Rijeka na sastanku održanom u Banja Luci.

Inače, Ljevar ističe i dobru suradnju Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i zaposlenicu toga ureda Žanu Ćorić s udrugama prognanih i raseljenih Hrvata Sjeverozapadne Bosne.

Na sastanku održanom u Banja Luci predstavnica udruge “Nazaret” gospođa Jacinta Laštro napomenula je veliki problem Hrvata koji imaju pravomoćne presude za useljenje u svoje domove. Međutim,  cijeli proces se odugovlači, pa se oni još uvijek ne mogu vratiti i koristiti svoje nekretnine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Tužna Božićna priča o Anti iz Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

“Evo vam jedne božićne priče od danas… Zapravo bih najradije vrištala od nemoći i nemoćnog jada. Možda bi taj vrisak netko čuo”, podijelila je svoju priču vukovarska ratna sestra, Slavica Marić ne nadajući se da će se za njezinu priču o Anti iz Vukovara itekako čuti.

“Danas prije podne, šetam pješice od KBC Rebro prema udaljenom parkingu nasuprot Maksimira, gdje sam ostavila auto..

Ispred mene, polako, šepajući, ide čovjek mojih godina i razgovara telefonom..pažljivo ga obilazim i usput čujem razgovor:
“Nemoj plakati, bit će sve dobro. Pustili su me danas iz bolnice, iako su trebali u petak, ali su odlučili zadržati me i preko Božića..Odredili su mi 10 kemoterapija..Evo, sad idem prema tramvaju pa ću na autobus i dolazim kući u Vukovar…molim te, nemoj plakati, znaš da ta tvoja štitnjača ne podnosi stres… Sad me ne boli, dobio sam lijekove, ne znam kako će biti kad popuste. U svakom slučaju, dolazim kući i onda će već nekako biti! Ne plači, molim te, teško mi je slušati te..”

Zastanem, ne mogu proći. Ne mogu otići i praviti se da nisam čula: “Oprostite, mogu li vam pomoći? Mogu li vas odvesti, vidim da vas boli….”

“Hvala vam, ne treba, polako ću do tramvaja…” odgovara ponosni čovjek, neugodno mu je. Nastavi razgovarati sa ženom. Ja polako idem pored njega, kao da ništa nije rekao..On umorno i pod teškim stresom, uplašen, tješi svoju ženu da će sve biti dobro, da ne plače, ponavlja to opet i opet..

Stigli smo do parkinga, lagano ga uhvatim za lakat i skrenem prema automobilu. Zbunjeno me pogleda, ali ide poslušno, bez riječi..Pomaže mi isparkirati auto stješnjen da on ni ne može ući u auto..BAcim torbu na zadnje sjedalo i otvorim mu vrata: “Udjite, odvest ću vas!” Pokušavam veselo dati mu nadu u bolje…

“Je li vam usput?!” s brigom u glasu pita. “Uopće nije važno! Ja sam Slavica! ” Pružam mu ruku. “Ja sam Ante, drago mi je, niste trebali…”

Započinjemo razgovor, pitam ga za prezime…Kad mi je rekao, šok me pritisne na sjedalo…Ja znam to prezime…ta je obitelj izgubila mnogo članova u Vukovaru, za neke i danas ne znaju gdje im je grob..Dva su mu brata našli, stariji nije htio s Antom u proboj iz opkoljenog Vukovara, odlučio je ostati radi mladjeg brata, da ga sačuva…Našli su ih poslije par dana u podrumu na Gjergaju..Mati mu nikad nisu našli..priča mi svoju tugu..
I sad mu moram reći, da ga znam, da se mi poznajemo, da sam ja vodila svu skrb za branitelje Vukovara, konvoj za ranjenike i sve razmjene zarobljenika i da sam mu “ratna sestra”…

I …otvori se duša… izašao je u proboju, nikada nije zatražio status branitelja, radi već 25 godina za firmu koja sada ne isplaćuje plaće…Ide kući, u Vukovar, ima kćer od 13 godina, obitelj nije imala što jesti za Božić…On sada ide na autobus, ali nije siguran da će ga primiti u autobus….

“Zašto, kako?” Ne razumijem zašto ne bi mogao ući u autobus…

“Nemam dovoljno da platim kartu. Neće me primiti sigurno.” Tiho kaže…”Ali, zamolit ću ga, ako dodje neka kontrola preuzet ću krivicu na sebe”…”

Ovo je trenutak kada bih mogla početi urlati od bola, vrištati, psovati, kleti, bjesniti, proklinjati…vrištati da me samo nebo čuje..na sve one koji su odgovorni, koji su krivi, koji su lopovi i pljačkaši ove zemlje, koji ne poštuju nikoga i ništa, zbog ljudi za koje nema mjesta u ovoj zemlji, koji su osudjeni na propast ili odlazak, bijeg odavde, ponovo kao i 91. s malo stvari u ruci…ili ostanak ovdje i tiho umiranje…
Ante ne osudjuje nikoga, kaže da misli kako su nas namjerno zavadili, zna da ni u Srbiji nije bolja situacija za život..

Dobio je geler u kralježnicu, ali je operacija dobro prošla…Nikada nije zatražio naknadu za ranjavanje…Ma, nije to ništa bilo!” Pravda se.. Brzo sam nakon operacije se vratio na ratište..

Ali…na tom mjestu danas ima karcinom, koji je zahvatio već nekoliko kralježaka, boli ga i zato šepa…Ne smije ženi ni priznati..ona se i tako već previše brine…
Otišao bi i on van, iako je uvijek bio za Hrvatsku, samo da je zdrav.
Ne da mi da ga dovezem pred Autobusni kolodvor, već samo do prilazne ceste “da mi bude lakše izaći”…a on će se već snaći…

Molim ga da pričeka, petljam po torbi, svi smo sirotinja..Srećom, imam sa sobom zadnjih 200 kuna, do zadnje plaće prije mog odlaska van iz zemlje….Pomažem mu da izađe iz auta i grlim ga, guram mu u drhtavu ruku novčanicu i ne dopuštam da se buni..”Kako ću ti se ikad zahvaliti!” zbunjeno me pita..

“Samo ti ozdravi, to je najvažnije!” grlim ga…”I molim te, podnesi te papire za status branitelja, molim te! TO moraš riješiti!”

Šepajući ide polako prema zgradi Autobusnog kolodvora i traži me pogledom, smiješi se i široko mi maše rukom…

Ne morate ići u crkvu, ne morate biti ni vjernik, da biste razumjeli da Bog uvijek pošalje Anđela da pruži ruku i pomogne, makar samo i sitnicom..

I zapamtite samo jedno: Kada ste vi taj Anđeo, a to ćete sigurno prepoznati, nemojte se oglušiti, nemojte produžiti, zastanite i učinite koliko možete.
Ponekad i samo lijepa riječ i topli bratski zagrljaj daju čovjeku nadu i podstrek da se počne boriti.
Boriti ponovo, za sebe, za svoje zdravlje, za svoju obitelj, za svoju domovinu…Vraćate mu nadu u ljude i u život.

Sada ja molim, ovdje, one koji mogu pomoći, kao i vukovarske branitelje, da mi se jave i da pomognu…Ovoj obitelji treba pomoć, a ovom čovjeku treba pomoć oko papira i statusa branitelja.

Sad vas ja molim, budite Anđeli i javite se, pomozite Anti”, napisala je Slavica.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari