Pratite nas

Priče

Deseti travnja – dan koji je zabranjeno i pomisliti?

Objavljeno

na

Bilo je to godine 1977. za Uskrs. U velikoj školskoj zgradurini na zagrebačkoj Šalati je ostalo nas nekoliko koji smo bili izdaleka pa nam je odlazak doma za Uskrs pričinjavao što materijalni, što vremenski problem.

Na ogromnim hodnicima austrougarske škole je vladao neobičan mir, tišina koja je parala uši i tjerala pitanja u kosti kad bi se mrak spustio, a mjesec bacao čudnovate sjene na zidove. S jedne strane uskršnji ugođaj u crkvi, a s druge strane napuštenost školskih hodnika i previše vremena na raspolaganju.

Te godine je Uskrs padao na deseti travnja. Bilo je to vrijeme socijalističkog režima. Dan deseti travnja je bila zabranjena kombinacija riječi u javnom prostoru. Već u osnovnoj školi sam naučio što znači kad javno pred svjedocima izgovoriš tu smrtonosnu, ogavnu, neprijateljsku kombinaciju riječi: „deseti travnja“. Bez ikakvog okolišanja ti je se moglo dogoditi da te učitelj priupita što ti pod tim podrazumjevaš jer si isto tako mogao reći deseti četvrtog ili deseti aprila. Sve te kombinacije su bile prihvatljive, al kombinacija „desetog travnja“ je bila ozbiljan pokazatelj da si ili glup ili izrazito politički neprilagođen.

Naš profesor filozofije, Grga Pejnović, je te nedjelje poslije podne ostao malo duže u razgovoru sa mnom i pozvao me je na jednu kraću šetnju iza vojne bolnice koju su partizani oduzeli Nadbiskupiji da bi u samom dvorištu imali svoju bazu.

„E moj Vinko“, počeo je profesor, kojeg smo obožavali zbog njegovih izravnih filozofskih zavrzlama i ličkog naglaska kad bi nam objašnjavao život i svijet. Grgu sam poštivao i cijenio kao izrazito skromnog i učenog profesora koji nam je pojašnjavao Heraklita, Platona ili Tomu Akvinskog dok bi vadio maramicu iz širokih hlača elegantnog mafijaša iz Hitschkokovog filma.

„Znaš li ti kako je to bilo tada? Znaš o čemu govorim?“

„Naravno, profesore“, potvrdio sam predosjećajući o čemu će profesor početi priču. Ipak je to bio dan koji se ne zaboravlja u svakodnevnici, dan koji se ne pojavljuje svako malo baš za Uskrs i dan koji se ne spominje pred svakim.

„Trg je bio prepun, sve je bilo kao svjetlom okupano, ozarena lica, ljudi su se pozdravljali kao da je nastupilo novo doba. Konačno smo dobili državu. Taj dan nikada ne ću zaboraviti. Bio je to dan kada smo konačno mogli reći da smo dobili ono što smo htjeli: hrvatsku državu. Nikada više u životu nisam osjetio toliku radost i toliku sreću. Zato se svake godine prošetam na taj dan da barem malo osjetim od onoga što se danas ne smije niti spomenuti.“

„Jedno mi nije jasno profesore“, nastavio sam s polupitanjem. „Zašto je taj datum toliko opasan za komuniste, zašto je dan proglašenja Nezavisne Države Hrvatske toliko ozloglašen? Pa nije jedan datum kriv za sva zlodjela nekog režima“.

„Da, dragi moj“, nastavio je profesor, „Zlodjela je bilo, pogotovu prema Židovima nakon što se glupi Pavelić udvarao Hitleru, strašno, puno toga se okrenulo po zlu, a ni ustaše nisu bili dorasli svojoj zadaći i odgovornosti. Pavelić je bio toliko zaluđen da nije ništa vidio. Tragedija. No njegova zlodjela nisu razlog zašto ovi danas toliko zabranjuju spomen dana proglašenja države. Oni su počinili i gore zločine, nije dakle problem u zločinima, problem je puno dublji. Problem je u samoj činjenici da smo proglasili svoju državu i zapamti, nikada mi ne ćemo ostvarit svoju državu ako ne privolimo neke od njih da budu za nju. Previše su oni ljudi poubijali, previše intelektualaca protjerali i zatvorili. Oni će sve učiniti da nikada više ne dobijemo svoju državu, al tako su mislili i Srbi 41. pa smo ipak doživjeli deseti travnja“.

Moj profesor i ja smo se toga popodneva dobro napričali, u sjećanju su mi ostale njegove riječi kao da ih danas slušam, a i dan danas se pitam: Je li deseti travnja dan koji je zabranjeno i misliti, a kamo li se njega sjećati kao dana kada je, nakon toliko stoljeća, proglašena hrvatska država?

Zašto je taj datum u Jugoslaviji, a i dan danas, toliko ozloglašen, toliko proskribiran, ovijen velom šutnje, zabrane ili neosnovanog ponosa i na ono na što ne možemo biti ponosni?

10travanj2

Mogu li Hrvati o desetom travnja raspravljati kao o danu kad je proglašena država koja je bila hrvatski san, a ne kao o danu na koji je tom hrvatskom državom počela upravljati vlast koja se nije pokazala dostojna da nosti taj povijseni teret? Je li moguće da Hrvati kad tad objektivno i na osnovu činjenica smiju govoriti, pisati i svađati se oko toga datuma, a ne na osnovu neviđene partizansko jugoslavenske objede i propagande? Postoji li ikakva nada da kad tad i Hrvatima bude dopušteno, bez prozivanja za fašizam, da o tom datumu misle, razmišljaju i pišu?

Kakva su vremena čni mi se da se malo pomalo otapa jugopartizanski vječni led koji je obavio svaku objektivnu raspravu. Promatrajući taj dan postavlja se pitanje zašto je taj dan proskribiran?

Zbog ljubavi prema humanosti onih koji ga smatraju nedostojnim i mišljenja, a kamo li neke proslave i sjećanja? Je li razlog njihova ljubav prema žrtvama ustaške valsti ili je jednsotavno taj datum nespojiv s njihovim visokim etičkim načelima? Ili je razlog daleko banalniji pa je deseti travanj kao pojam, simbol i datum proskribiran jer on neodvojivo podsjeća na proglašenje hrvatske države nakon nekoliko stoljeća? Je li on zabranjen jer je izravno i neumoljivo povezan s željom hrvatskog naroda da iziđe iz Jugoslavije?

Da se radi o humanističkim razlozima zabrane mišljenja nekih datuma onda bi humanisti zabranili svaki datum koji ima veze s nekim zločinom, u daljnjem ili bližem obliku. Tako bismo mogli zabraniti promišljanje i raspravu o svakom datumu i stvarnju bilo koje države jer svaki datum je moguće povezati s nekim zlom, svaku državu s nekim progonom i tako u nedogled.

Da bismo razumjeli ogromnu količinu energije koju je jugoslavenska fašistoidna partija ulagala u blaćenje, laganje, prokazivanje, zabrane i progon u svezi s desetim travnja i svime što s tim datumom ima veze moramo najprije biti svjesni jedne jednostavne, ali ključne istine u brobi hrvatskih i jugoslavenskih komunista. Jugoslavenski komunisti, a velikom većinom nažalost i hrvatski, se nisu primarno borili niti protiv ustaša niti protiv fašista, oni su se primarno borili protiv hrvatske države i za komunistički sustav. Prvotni entuzijazam hrvatskih partizana u borbi protiv Talijana je komunistički diktator Tito vješto iskoristio pa su se naši partizani i nakon talijanskog povlačenja borili protiv države NDH, a ne samo protiv ustaške vlasti.

To je jedan od rjeđih primjera u povijesti antifašističke borbe u Europi. Talijanski komunisti, mađarski ili austrijski su se borili za Italiju bez fašista ili Mađarsku bez fašista, al ne za nestanak samostalne Italije ili Mađarske. Samo su se hrvatski komunisti borili za ukidanje vlastite države i njezino cijepanje u korist komunističkih saveznika iz Srbije i Crne Gore. Da su se borili protiv fašizma iz humanističkih razloga onda oni sami nebi počinili tolika zlodjela, a da im je cilj bila hrvatska država onda nebi svoje velike snage uložili u borbu za stvaranje nove Jugoslavije nego bi jednostavno smijenili ustašku valst i uveli komunističku, kao što je to odrađeno u drugim europskim državama koje su imale sličnu vlast kao i Hrvati. Da im nije smetala hrvatska država, nego ustaški režim i njegova zlodjela, onda bi ostavili državu, a ukinuli ustašku vlast i nebi sami činili zlodjela. Onda bi sve generacije poznavale dan kad je otvoren Jasenovački logor, a ne dan kad je proglašena NDH. Priča nekih jugofilnih komunista danas po modelu: „da ti je ostala NDH živili bi u Italiji“ je u svakoj svojoj točci debilna i nategnuta, al ona i dan danas prolazi kod naroda kojemu su zabranili da razmišlja i svađa se na osnovu činjenica, a ne na osnovu ideološke indoktrinacije koju su provodili komunisti. Da je Tito želio Hrvatsku onda bi svrgnuo Pavelića, a nebi cijepao postojeću državu. No ovakvi argumenti naravno za komunsitičke agitpropovce nemaju nikakav značaj jer oni umjesto argumenata i rasprave rađe koriste ideološke toljage koje su skoro kopirali od Goebbelsa.

Osnovni problem desetog travnja nije dakle njegova veza s ustaškim režimom ili fašizmom nego njegova veza s hrvatskom državom kao samostalnim subjektom. Deseti travnja nije nikada za hrvatski narod, a ni za komuniste Jugoslavene u toj mjeri simbolizirao ustašku vlast koliko samo stvaranje države, a to je za sve generacije jugoslavenskih komunista bilo daleko opasnije i odbojnije od bilo kakvog zlodjela koje su počinili ustaški vladari.

Priča o nerazdvojivosti NDH i ustaša je priča za malu djecu jer je ustaški režim bio samo režim, kao što u mnogim državama vladaju ovakvi ili onakvi režimi. Čak i priča o prodaji Istre i Dalmacije ne pije vodu, ako i površno usporedimo podatke i datume. Dalamciju i Istru je ustaški režim, nakon kapitualcije Italije, prije Tita, proglasio hrvatskim teritorijem i formalno ga pripojio državi NDH.

Sva ideološko politička prepiranja oko zločina i teritorija su duda varalica za naivne i marketinški trikovi iz jeftinog laboratorija jugokomunista. Uostalom zašto govoriti o prodaji teritorija u odnosu na Istru, iako je prvi put u povijesti baš Ante Pavelić Istru proglasio hrvatskim teritorijem i to mjesec dana prije Tita, a ne govorimo o prodaji teritorija kad Tito daleko više i povijesnog i narodnog daruje Srbima i Crnogorcima, odnosno stvara BiH?

Očito je da u kontekstu destog travnja režim, humanost, hrvatski teritorijalni interes itd. nisu igrali za komuniste nikakvu ulogu.

Glavni problem zabranjenog dana je bila činjenica da je na taj dan proglašena država, a ne da je onaj tko taj dan proglasi nepoželjnim ima visoke moralne, etičke i nacionalne kriterije.

Jugoslavenski komunisti su se primarno borili protiv spomena stvaranja države, a ustaški zločini, oni stvarni i oni dodani, su bili dobar paravan za proskribiranje svake nacionalne ideje o samostalnoj hrvatskoj državi.

I dan danas, u samostalnoj i slobodnoj republici Hrvatskoj je dan deseti travnja izrazito napucan predrasudama, objedama, zabranama i izbjegavanju. Ni dan danas Hrvati ne smiju slobodno i na osnovu činjenica raspravljati o tom datumu, a da ih se odmah ne proglasi fašistima. Kao da se i dan danas Hrvati boje da ih ne zatvore, a potomci ili čimbenici jugoideje se još uvijek boje te neviđene simbolike koja je usječena u kolektivno sjećanje. Koliko se oni toga boje pokazuje energija kojom prokazuju ili čak i progone bilo kakav spomen u javnosti koji bi ih mogao podsjetiti na prošla vremena. Kao što reče moj stric Stipe:

Mi nismo tribali ni zapivat, oni bi se već usrali

Strah od države, a ne briga za humanost i etiku je komuniste i Jugoslavene tjerala da zabrane i mišljenje desetog travnja, a kamo li raspravu o njemu. Vještim povezivanjem države i ustaškog režima komunisti su pronašli idealnu ispriku i oružje da spriječe svaki zametak hrvatske državotvorne ideje. Mislili su da je pobjeda konačna i da niakda više Hrvati ne će imati državu, kao što reče njihov Fuehrer Tito. Da Srbi nisu bili pretjerali sa svojim megalomanskim apetitima možda bi se riječi mojeg profesora ostvarile.

Nažalost hrvatska javna rasprava još uvijek nije otvorena za objektivno promatranje fenomena desetog travnja jer nam se još uvijek pokušava u javnosti nametnuti teza o genocidnom karakteru same države koja je toga dana proglašena. Da se ovdje ne radi o humanim razlozima pokazuju banalne činjenice kao što je recimo nepovrat židovske imovine koju su konfiscirale ustaške vlasti.

Istina nikada nije samo na jednoj strani, ona skoro nikada nije ni na sredini, ona je ponekada tamo, ponekada vamo, al društvo koje nije u stanju podnijeti činjenične rasprave iz straha je društvo osuđeno na propast jer svaka kreacija i svaki argument nestaju pred ideološkom toljagom i agitpropovskim kreiranjem istine.

Za pomak kojemu moramo težiti deseti travnja ne može biti datum koji ne smijemo niti misliti nego mora postati povijesni datum kojega se u hrvatskoj političkoj povijesti dogodilo nešto značajno.

Neki će o njemu misliti s negativnim osjećajima, a neki s pozitivnim, kao moj profesor Grga i ja.

Vinko Vukadin

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

MAĆI

Objavljeno

na

Objavio

Facebook/PD Promina Drniš

Zimsko jutro u Promini. Svježe, ali kristalno jasno. Sunce obasjava okoliš i ljude.

Matu nije obasjavalo. Njega je obasjavala njihova mržnja. Rigala je kao grotlo vulkana. A iznad nje mrtvačka glava. I prekrižene mrtvačke kosti. Četnik se zadovoljno smijao. On je u punini svoje uloge.

Postrojili su ih uza zid blizu Jokaševe kuće. Znalo se što slijedi. Toliko puta viđeno u ovom ratu, Domovinskom kako su ga Hrvati zvali, a oni su za njega imali više imena, ovisno o tomu koja je politika bila na djelu. Klatili su se između velikosrpstva i jugoslavenstva, tamo i ovamo. Nešto će pobijediti, samozadovoljno su razmišljali.

»Vadi pare! Ne gledaj vamo ko tele. Je li, bre, jasno?«

Šutjeli su. Kakav novac! Ta davno su im oduzeli sve što su imali. Nije im bilo žao, samo neka je glava na ramenu, proći će i ovo. Ali se odužilo. Strpljivo su podnosili što se podnositi trebalo. Sad je izgleda kraj. Zbog čega nije bio prije, nisu znali. Neka bude kad već biti mora.

»Nemate sad. Imali biste da vam je naiša Tuđman. Samo ne će vam on nikad naići. Najprije, jer je ovo naša zemlja i on tuda nemere prolazit. A zatim jer vas više biti ne će. Došla komanda, šta ću vam ja. Jedino ako imate ti para, moglo bi se nešto učinit. Ta ne će vas niko brojit u jami.«

Monolog bi trajao i dalje da nisu došli Unproforci. Odmah se vidjelo da se ne žele miješati. Jovi je naravno bilo drago. Posao treba obaviti, mora se pohvalit pred drugovima.

Dobro su ga poznavali, kao i još neke među četnicima. Živio je tu među njima, zajedno su rasli, igrali se, tugovali. Ovo ludilo odmah ga je uhvatilo. Nije im bilo čudno. On je uvijek išao nekim svojim putem. Čak ni jugokomuniste nije dobro podnosio. Ali nisu ga previše dirali i išao je dalje. A da su oni tako postupali, davno bi im rebra bila polomljena.

Mate je jedini od njih imao nešto novca i dao Jovi. Nije mu bilo dosta. Mrštio se. Ostavio je Tomu gdje je i bio.

»Samo ovo? E, ne ćeš se ti tako lako izvuć. Donesi još.«

»Nemam više.«

Gledao ga je Jovo mrvicu netremice, a onda mu odvalio pljusku. Svom snagom, a imao ju je nažalost uvijek veliku. Matina je glava odletjela na drugu stranu. Polako ju je vratio u prvobitan položaj. I onda se dogodilo ono što Jovo nije predviđao. Pljusnuo ga je Mate također svom snagom. Nije mu puno naudio, jer godine su ipak učinile svoje. Nakon što se Jovo povratio od šoka, lupio ga je kundakom u stomak. Mate je tresnuo na zemlju. Jovo nije dopustio nikome da ga podigne.

»Ustaj ustaško pseto da vidiš kako Jova bije. Ustaj ili ću ti sprašit rafal u tu mišinu.«

Mati je bilo svejedno što će biti. Osjećao je duboko nutarnje zadovoljstvo. Neka je ovom bilmezu pokazao zube. Jadan ti je on i ta njegova »Krajina« čim svoju snagu iskaljuju na starčadi. Polako se podizao na noge. Jovo je divljački očekivao ponovni sraz.

Nije ovo Matu previše potreslo. Navikao je već na batine, navikao da ljudi nestaju. Mjeseci koje je živio pod velikosrpskom čizmom sve su mu razjasnili, iako nikada nije imao iluzija kao neki. Njemu ta jugoslavenština jednostavno nije mirisala i gotovo. Jest da mu je ćaća bio partizan, ali nešto je to drugo. Ta što je mogao biti!? Došli, unovačili ga i tuci se za njih. A kod kuće Talijani pa se ti vrati. Četnici također nisu bili daleko, prijateljevali su s tim Talijanima. Sada Talijana više nema, njih nažalost još ima. Kiselo se nasmiješio.

»Šta se ti budalo smiješ? Oćeš da te zakoljem na licu mesta?«

Sada se nasmijao još šire. Gotovo je, pa što ne bi.

Četnik je doista vadio nož. Mate se cerekao. Vidio ga je kako ide prema njemu.

»Stop«, čuo je nečiji glas i zveket oružja. I on i četnik nekako su se ukočili. Što je sad ovo?

Iz one skupine Unproforaca neki se garavi približavao. Njegovi su zauzeli borbeni stav. Četnicima ništa nije bilo jasno. Pa od početka su s njima u dobrim odnosima!?

Garavi se približio Mati. Odgurnuo je četnika i zapiljio se u njega.

»Bog, barba«, izustio je nakon nekoliko trenutaka naglaskom svoga jezika.

Neviđenom brzinom Mati se u glavi počeo odmatati davni film na koji je već bio zaboravio. Radili su u još jednoj tuđoj zemlji. Gradili su im puteve, a narod je bio siromašan. Kako im pomoći kad si i sam došao nešto zaraditi! Bilo mu ih je uistinu žao. Odlučio je učiniti što učiniti može. Počeo se sustavnije brinuti o onom malom što se svaki dan motao oko njihova kampa. Davao mu je hrane, dopuštao da je ponese i kući. Mali mu se predstavio kao Jusuf, a on ga je jednostavno zvao Maći. Nešto mu to bilo draže. Ali ne traje posao vječno. Došao je dan odlaska. Maći je bio tužan, pretužan. Dao mu je hrane koliko god je mogao ponijeti. Nije ga to zanimalo. Nešto mu je govorio na svom jeziku, on to nije razumio. Da je engleski hajde nekako, ali to… Dugo su jedan drugom mahali dok je cestovna prašina ostala vihoriti u zraku.

Vedro se nasmiješi, onako kako već dugo nije.

»Bog, barabo«, odvratio je.

Ta davna lozinka ponovno je uspostavljena. Poletjeli su jedan drugom u zagrljaj. Dugo su se držali, a četnici su iznenađeno stajali obješenih lica. Kako dalje?

Sada je Maći već nešto znao engleski pa su se mogli sporazumjeti. Ali ga četnici nisu znali. Bojali su se onoga što ova dvojica govore.

»Prevedi«, gurnuo je jedan puškom Vladu. »Ne će mi ovaj crnjo tu zapovidat. Prevedi!«

Vladi se to nije dalo. Sjetio se onih davnih jugoslavenskih vojničkih priča. Nije ih volio, ali ih je morao slušati od onih koji su nalikovali na ovoga tu. Pa mu je počeo vaditi nešto iz toga repertoara. Četnik je ubrzo shvatio da ga ovaj zafrkava. Podigao je u ljutnji pušku i još je brže spustio. Neki Unproforac je bio iza njega.

»A platit ćeš ti meni, ne će ovi uvek biti tu. Stoko neodgojena.«

I drugi se u skupini počeše smješkati. Stvarno je ovaj četnik odgojen.

»Vi četnici odmaknite se, a vi što stojite uza zid polako za onim tamo Unproforcem.«

Govorio je to Mate kao da je u svojoj konobi.

»A ne more to tako, ja sam ovde glavni«, počeo je neki brkajlija i bradonja vikati. Maći ga je ošinuo pogledom. Namignuo je i jednome svome pa se oču rafal. Istina u zrak. Svi su zastali.

»Hajde, šta čekate«, ponovio je Mate.

Nabili su se u onaj Unproforov kamiončić. Maći je vodio glavnu riječ. Svi su se zadovoljno smijali, a četnici se pokislo kupili prema svojim vozilima. Propade im posao. Psovali su, čulo se nadaleko. Unproforci su htjeli znati što govore. Domaći su odmahnuli rukom, na što se Unproforci stadoše smijati.

Dan je nastavio biti jednako lijep. Svi su to sada primjećivali. Molili su se Bogu, nikada žarče u životu.

Miljenko Stojić

dhk.hr, 20. travnja 2020.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Ljubuške PRiče

Objavljeno

na

Objavio

spomenik "Majkama udovicama II. svjetskog rata i poraća"

Storytelling (pričanje priča, pripovijedanje) predstavlja relevantnu i uspješnu tehniku za PRomicanje nekog PRoizvoda, usluge ili organizacije. Analogno, može biti i jako učinkovito i u kreiranju određenog mjesta kao turističkog PRoizvoda.

Puko nabrajanje podataka kod slušatelja ostavlja dojam suhoparnosti, što implicira nezainteresiranost, dok dobre PRiče nadahnjuju i potiču emocije. One, na određeni način, omogućavaju slušatelju izgradnju posebna emocionalnog odnosa s PRedmetom PRiče, poistovjećujući se s njom. Vremenom mogu postati dio nevidljivog kulturnog blaga, odnosno kontekst i temelj za kreiranje željena identiteta.

Storytelling (pričanje priča, pripovijedanje) predstavlja relevantnu i uspješnu tehniku za PRomicanje nekog PRoizvoda, usluge ili organizacije. Analogno, može biti i jako učinkovito i u kreiranju određenog mjesta kao turističkog PRoizvoda. Puko nabrajanje podataka kod slušatelja ostavlja dojam suhoparnosti, što implicira nezainteresiranost, dok dobre PRiče nadahnjuju i potiču emocije. One, na određeni način, omogućavaju slušatelju izgradnju posebna emocionalnog odnosa s PRedmetom PRiče, poistovjećujući se s njom. Vremenom mogu postati dio nevidljivog kulturnog blaga, odnosno kontekst i temelj za kreiranje željena identiteta.

Antička ljubuška PRiča

Vrijeme je antičkog Rima, 45. g. pr. Kr. Naronom upravlja Publije Vatinije (Publius Vatinius), osoba koja je tijekom rata, kao Cezarov izaslanik, predala mirovnu ponudu Pompeju. Tamo je ostao do 44. g. pr. Kr. kada su, nakon Cezarova ubojstva, njegovi vojnici prešli na Brutovu stranu.

U to doba najveći rimski govornik, politički teoretičar i državnik, odvjetnik i filozof, Ciceron (Marcus Tullius Ciceron) piše pismo Vatiniju, koje, u slobodnoj interpretaciji, ima sljedeći sadržaj: „ … Moj rob Dionizije, koji se brinuo o mojoj knjižnici, pretpostavljajući da neće biti kažnjen, ukrao je moje knjige i pobjegao. U Naroni su ga vidjeli moji prijatelji, koji su mu povjerovali da sam ga oslobodio. Bilo bi mi jako drago ako bi se potrudio da se on vrati. To bi mi bilo jako važno, jer me boli duša …“

Vatinije mu, usput tražeći Ciceronov zagovor kod Cezara, otprilike odgovara: „… zapovjednik Vatinije pozdravlja svog Cicerona… Kažu mi da ti je rob pobjegao i da je među Ardijejcima …, ali ipak sam naredio da ga i dalje traže i na kopnu i na moru. Sigurno ću ga pronaći, izuzev ako se nije sklonio kod Delmata, a i ako je tamo nekako ću ga pronaći…“

Ono što je manje poznato da je Dionizije bio podrijetlom s ovih područja i zaljubljenik u knjige, ali status roba mu nije omogućavao realizaciju njegovih želja. Bježeći s knjigama kući zapravo je želio promovirati znanje među svojim pukom. Privremeno se nastanio se u najbližem urbanom naselju do svoga doma.

Također je manje poznata činjenica kako je žena imena Katarina (Rimljani su ga izveli iz grčkog pridjeva καθαρός (katharos) što znači „čista”), koja je Vatiniju bila ono što bi se danas moglo nazvati predstojnicom ureda, potajice, skrivajući se od javnosti, ljubila Dionizija. Uzrečica „nomen est omen“ (ime je znamen) se i u ovom slučaju potvrdila – bila je to čista, nepatvorena ljubav. Čim je saznala za Vatinijev odgovor Ciceronu javila je svom dragom da bježi. Kako je on odbijao poći bez nje, ona je u ime ljubavi napustila svoj društveni status i pristala pobjeći s njim. Nema daljnjih spoznaja o njihovu životu, osim što postoje PRiče kako su se jedno vrijeme skrivali u pećinama na izvorima rijeka (Ravlića pećina, vrelo Vrioštice) i uglavnom oko tri vodopada (Koćuša, Mandića jaz, Kravica) na današnjem području grada koji je kasnije temeljem riječi „ljubav“ i ime dobio. Postoje PRiče da su ih Rimljani pronašli i žive zakopali u jednu malu pećinu na Buturovici (pretpostavlja se u Šabića pećinu).

A što bi sa knjigama?

One nikad nisu pronađene, međutim sasvim je jasno da ljubav prema slovu i knjigama kao duh lebdi ovim krajem i da je na određeni način zapisana u genetski kod njegovih žitelja. Stoga nije čudno kako je najstariji spomenik pismenosti u Bosni i Hercegovini, Humačka ploča, pronađena upravo u Ljubuškom, ali i da je jedan od rijetkih autora latinsko-hrvatske gramatike (iz 1713.) Lovro (Stjepan) Šitović Ljubušak (Laurentius de Gliubusschi). Također je „Ljubušak“ neizostavni dio imena čuvenog književnika i poznatog sarajevskog gradonačelnika s konca 19. stoljeća, Mehmed bega Kapetanovića (u čijem je mandatu ovaj grad dobio električnu rasvjetu, zatim tramvaj, zgradu vijećnice te tržnicu Markale, njem. Markthalle – natkrivena tržnica).

S druge strane, evidentno je kako postoje knjige i znanstveni radovi u kojima se nalazi Ciceron, na način da je citiran ili u kojima je duh njegovih slova uvelike formatirao promišljanja priznatih komunikacijskih stručnjaka, a Ljubušaka: prof. dr. Zorana Tomića, prof. dr. Ike Skoke, prof. dr. Bože Skoke, prof. dr. Nine Ćorića, doc. dr. Ivice Granića, Maje Marić, Marina Čuljka i drugih.

Srednjovjekovna ljubuška PRiča

Majka hercega Stjepana Kosače zvala se Katarina i bila je iz Italije. Prije nego se udala ispričana joj je ljubavna priča između njezine imenjakinje i sunarodnjakinje i Dionizija, a ona ju je prenijela svome sinu Stjepanu. Na majčin nagovor, on, u spomen toj ljubavnoj priči, na Buturovici podiže zavjetni grad Ljubuški.

Herceg Stjepan 1424. ženi Jelenu Balšić s kojom, godinu kasnije dobiva kćer Katarinu. Nakon što Jelena umire on ženi jednu pučanku negdje s područja sela Ljubuše, koje se prostiralo od Kokota do Vrata (Libušu). Kako Libuša nije imala plemićko podrijetlo, morao ju je, pod pritiskom drugih velikaša, ostaviti. Ipak, postoje PRiče kako ju je kasnije u snu znao dozivati.

Mlada Katarina, (Katja, Kaća, Kaćuša kako su joj tepali u obitelji) je u mladosti često boravila u Ljubuškom i uživala na njegovoj rijeci (postoje pisani tragovi iz 1438. o franjevačkom samostanu i crkvi sv. Katarine u Ljubuškom). Puk je slapove ispod kojih se kupala prozvao Katarininim, Kaćušinim slapovima (kasnije samo Kaćuša, odnosno Koćuša).

Katarina se na Uzašašće 1446. u kraljevskoj ljetnoj rezidenciji u Milodražu kod Kiseljaka udaje za Stjepana Tomaša Kotromanića. U braku je rodila troje djece: Žigmunda (Šimuna), Katarinu i treće kojemu se ne zna ime. Nakon što 1461., pod zagonetnom okolnostima, kralj Stjepan Tomaš umire, Katarina u svojoj 36. godini ostaje udovica. Prijestolje preuzima Stjepan Tomašević, njegov sin iz prvog braka, a Katarina dobiva titulu „kraljica majka“. Kada Turci u Jajcu ubijaju kralja Stjepana (5. 6. 1463., čime se označava pad Bosanskog kraljevstva), njegova supruga, kraljica Mara, se iz Ključa upućuje u Ljubuški, odakle odlazi u Split, dok „kraljica majka“ Katarina ostaje jedno vrijeme na Kupresu, a onda dolazi kod brata u Počitelj, odnosno u Ljubuški, odakle ide u Dubrovnik (na Lopud), pa u Rim, gdje i umire 25. listopada 1478. Na vlastitu želju biva sahranjena u bazilici Santa Maria in Aracoeli, upravo u blizini mjesta gdje se nalazila Ciceronova kuća iz koje je njezin daleki predak Dionizije pobjegao.

P.S. U Ljubuškom je 15. 2. 2020. otkriven spomenik udovici, na kojem je prikazana majka s troje djece, rad autora Stjepana, u terminu kad su se oglasila zvona sa crkve sv. Kate,

piše Frane Damjanović/Poskok.info.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati