Pratite nas

Kolumne

Desetine slučajeva potvrđuju da Macron ima pravo: BiH je doista tempirana bomba

Objavljeno

na

Opasniji od džihadista samo su oni koji ih brane: Pusić, Mesić, Komšić…

Vesna Pusić: „Macron bi trebao posjetiti BiH!“ Senada Šelo Šabić: „Macron zakuhao novom izjavom o BiH, što mu je to trebalo? ‘Dolijeva ulje na vatru, a šteti i Hrvatskoj“. Željko Komšić: “Puno veća opasnost za Bosnu i Hercegovinu jeste ostaviti zemlju izvan euroatlantskih integracija i NATO-a, nego što je to problem povratka stranih boraca.“ Od medijskih i političkih posvuduša i dežurnih analitičara u posljednjem tjednu nije se oglasila samo Jadranka Kosor.

Konac koji djelo krasi nakon uspješne akcije plaćenika i lobista da popeglaju europski imidž Sarajeva bio je protunapad dežurnoga lajavca iz Sarajeva Stjepana Kljujića kojemu je jedan od Napredaka, jer se onaj zagrebački ogradio, odmah organizirao predstavljanje knjige u Zagrebu koja je premijeru doživjela u prosincu prošle godine, a zove se Izdaja Bosne. U toj se knjizi sva krivnja za ‘podjelu, komadanje’ “Bosne” i stradanje tamošnjih Hrvata svaljuje na predsjednika Franju Tuđmana i tadašnje vodstvo u Zagrebu.

Nitko od navedenih i nije želio čuti bit problema (jer se o tomu očito mora šutjeti), odnosno ono što je izjavio francuski predsjednik Emmanuele Macron – o povratku džihadista.

Uvozno zlo i petrol-dolari

„Ako ste zabrinuti za ovu regiju (zapadni Balkan), prvo pitanje nisu ni Makedonija ni Albanija, već Bosna i Hercegovina. Tempirana bomba koja kuca tik uz Hrvatsku i koja se suočava s problemom povratka džihadista je Bosna i Hercegovina”, rekao je Macron za britanski tjednik The Economist.

Zamislimo samo da je rekao „Tempirana bomba koja kuca tik uz Sloveniju i koja se suočava s problemom povratka džihadista je Hrvatska“. Kada se tako stvari postave, onda se vrlo jednostavno pronalazi uzrok problema, a koji se na razne načine nastoji prikriti. I uglavnom uspijeva. Čak i unatoč činjenicama. Tijekom rata bošnjačko vodstvo s Alijom Izetbegovićem na čelu uspostavilo je pakt s crnim vragom kako bi uspjelo preživjeti zbog embarga. A taj je vrag imao pipke u kasnije nastajućoj Al Qaedi.

TWRA sa sjedištem u Beču i uredom u Zagrebu bila je praonica novca humanitarne organizacije kojoj je ‘Bosna’ bila u stvari paravan za lakše ubacivanje mreže terorista u Europu, ali i financiranje terorističkih operacija po Europi, te infiltriranje vehabističkoga i selefijskoga prakticiranja islama. To u biti znači doslovno poštivanje islama kakav je bio 7. stoljeću kada se bilježe začetci te vjere.

Pod plaštom stradanja Bošnjaka, vehabije su posijale sjeme zla u BiH i ostali sve do danas jako utjecajni. Ne zbog brojnosti, jer sigurnosne službe procjenjuju da više desetaka tisuća Bošnjaka muslimana od 2,1 milijuna prakticira i slijedi ovu vrstu islama nego zbog utjecaja jer su s njima došle i goleme količine novca bogatih saudijskih i drugih arapskih sponzora u čijim je državama/kraljevstvima vehabijska sljedba ujedno i dio vladajuće kaste.

Bošnjački politički, ali i vjerski vrh nikada se nije htio odreći vraga s novčanikom petrol-dolara, čak i unatoč tomu što su Bošnjake nakon početka masovnoga odlaska u redove terorističke organizacije Islamske države pozvali da to ne čine te se ogradili od takvih poteza. Napola je uspješno provedena i akcija zatvaranja paradžemata (kod katolika je džemat – župa), kojima upravo upravljaju pripadnici selefijskoga reda.

Dvadesetak takvih zatvorenih zajednica u BiH funkcionira izvan službene hijerarhije Islamske zajednice, a i oni drugi koji su se vratili u redovitu hijerarhiju i dalje vode vlastiti način prakticiranja islama. Uglavnom, iz tih zajednica u kojima se potiče ekstremizam i vjerski fanatizam događali su se svi napadi ili nastajali ubojice, teroristi… Zato je pomalo smiješno, neodgovorno i djetinjasto predstavljati prijetnje terorizmom iz BiH kao izolirane slučajeve. A na to je očito mislio i sam Macron.

New York i Armija BiH

Dva najveća svjetska teroristička napada u posljednjih 20 godina, onaj na tornjeve u New Yorku i Bataclan imaju rukopis iz BiH. KHalid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u Svjetski trgovinski centar u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkoga napada, bili su pripadnici Odreda El Mujaheed Armije BiH. Neki su obavještajni krugovi čak tvrdili da se još jedan pilot Navak El Hamzi borio na strani Armije BiH.

Napad u Francuskoj, kada je ubijeno 130 civila u kazalištu Bataclan upravo u studenome 2015. godine imao je poveznicu s BiH. Sredinom ove godine uhićen je i izručen Adis Abaz koji je isporučio naoružanje kojim je izveden napad u glavnome francuskom gradu. Najveći napad nakon udarca na tornjeve koji je spriječila nacionalna sigurnosna agencija, a trebao je biti izveden na obljetnicu 11. rujna 2009. godine, na najizravniji je način povezala još jednoga građanina BiH.

Adis Medunjanin trebao je s još dvojicom muslimana podrijetlom iz Afganistana izvesti napad u podzemnoj željeznici u udarnom satu. Osuđen je na doživotnu kaznu zatvora u New Yorku… Nisu tako uspješne bile domaće službe u BiH kao u SAD-u. Osim brojnih ratnih zločina koji su bili rukopisom identični odsijecanju glava zarobljenika s narančastim odijelima, kakav je bio i onaj Tomislava Salopeka, brojne su napade izveli upravo džihadisti, mudžahedini, a kasnije vjerski fanatici – selefije i vehabije. I tu se potvrdila teorija – da nisu svi selefije teroristi, ali sve terorističke napade izveli su upravo pripadnici iz toga kruga.

Prvi službeni poslijeratni napad povezan s radikalnim islamistima dogodio se u Banovićima krajem 1995. godine, kada je nestao američki vojnik William Jefferson. Istražitelji su kasnije pronašli njegovo mrtvo tijelo nakon niza razgovora službenika FBI-a s jednim od zapovjednika džihadista Ali Hamadom u zeničkome zatvoru. Najrazorniji teroristički napad dogodio se sredinom rujna 1997. godine u Mostaru kada su mudžahedini aktivirali auto-bombu. Tada je 29 osoba teže ili lakše povrijeđeno, među kojima i trojica policajaca.

Bošnjačko političko vodstvo optužilo je Hrvate za napad, a istraga je pak utvrdila da su ovaj jezivi napad izveli Ali Hamad, Ahmed Zuhair i Saleh Nedal. Dvojica su imali izravne veze s Al Qaedom. Ahmed Zuhair kasnije je uhićen u Јemenu i prebačen u američku bazu Guantanamo na Kubi. U središnjoj su Bosni nepoznati počinitelji, ali svi vjeruju da su to bili mudžahedini, digli u zrak dvojicu Hrvata policajaca povratnika Pericu Bilića i Antu Valjana 1998. godine.

Tri godine kasnije ponovno ista vrsta rasprskavajuće naprave eksplodirala je ispod vozila doministra unutarnjih poslova Federacije BiH Joze Leutara i usmrtila ga. Tajna bošnjačka policija uspješno je maskirala ovaj zločin i pripisala ga hrvatskom političkom vodstvu i Hrvatima. Sud je oslobodio optužene.

Pokolj na Božić nije bio terorizam

Novi stravičan pokolj dogodio se u selu Kostajnici kod Konjica, 2002. godine, kada je selefija Muamer Topalović na Badnju večer ušao u kuću hrvatskih povratnika Anđelića i ubio oca, majku i kćer, a sina teško ranio. Topalović je, zahvaljujući bošnjačkom pravosuđu, izbjegao kvalifikaciju zločina kao terorizam, što je skandalozno.

Pet godina kasnije selefija Mirsad Bektašević i još tri sljedbenika osuđeni su na zatvorske kazne jer su planirali teroristički napad sa samoubilačkim prslucima. Pretpostavljalo se da je meta trebalo biti američko veleposlanstvo u Sarajevu. Novi napad u središnjoj Bosni, na Hrvate, dogodio se 2008. godine u najvećem prodajnom objektu u zemlji – FIS u Vitezu. Tada je od paketa bombe poginuo zaštitar, a šest je osoba ozlijeđeno. Iste godine uhićena je ekipa Rijada Rustempašića, koji je kasnije poginuo boreći se u redovima ISIL-a. Planirali su napad na crkvu na Božić.

Sredinom 2010. godine u Bugojnu je selefija Haris Čaušević izveo napad bombom na policijsku postaju. Ubio je jednoga policajca, a jedna je policajka teže ranjena. Dobio je 35 godine zatvora. U listopadu 2011. godine selefija Mevlid Jašarević iz jednoga od najzloglasnijih naselja Gornja Maoča kod Brčkoga naoružan kalašnjikovom pucao je po američkom veleposlanstvu. Osuđen je na 15 godina zatvora.

Pet godina kasnije selefija Nerdin Ibrić u policijskoj je postaji u Zvorniku ubio policajca te ranio dvojicu. Ubijen je u razmjeni vatre s policijom. Iste godine selefija Enes Omeragić iz vatrenoga je oružja ubio dvojicu vojnika Oružanih snaga BiH. Od početka stvaranja Kalifata stotine je bosansko-hercegovačkih državljana, uglavnom selefija, otišlo i priključilo se terorističkoj organizaciji Islamska država.

U zarobljeničkim kampovima na sjeveru Iraka i Sirije na povratak u BiH čeka 100 muškaraca bivših boraca ISIL-a, te 160 žena i djece. Jedan od njih je i Muhamed Hasić, koji je nedavno u intervjuu za američku TV-postaju ABC izjavio kako se ne kaje, niti vidi išta loše što je radio u redovima ISIL-a, a proveo je nekoliko godina u Raqqi, najokorjelijem uporištu, u kojemu su se vodile teške i krvave borbe.

„Mislim čak da će se u Europi sada nešto dogoditi jer su mnogi ljudi uznemireni zbog smrti Al Bagdadija. Iako Trump tvrdi da kalifat ISIL-a više ne postoji, to nije važno. Ljudi i dalje postoje, ljudi su ‘tamo’. Al Bagdadijeva smrt ne pravi nikakvu razliku. Možda će čak postati još gore i opasnije nego prije“, poručio je Hasić. Za razliku od Pusićeve, Šabićeve i Komšića, Hasić zna o čemu govori.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik

 

Višnja Starešina: Arapi drugi put na Vlašiću

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

O uhljebima, Hrvatskoj korisnima i beskorisnima

Objavljeno

na

Objavio

Ah, ti uhljebi, najveće zlo Hrvatske! Kad ih ne bi bilo, poduzetnici bi lakše disali, mladi ne bi odlazili u inozemstvo, umirovljenici bi imali veće mirovine, a djeca novije i funkcionalnije vrtiće i škole… No, ne daju uhljebi…

Uhljebljeni su posvuda, po državnim službama, u lokalnoj upravi, u javnim poduzećima, u privatnim tvrtkama poslovima povezanima s državom,… sve to zahvaljujući političkim moćnicima kojima prsten ljube. Pa bez po’ muke zauzimaju radna mjesta za koja nisu kvalificirani. Ili jednostavno ne rade ništa, a dobivaju plaću.

„HDZ = SDP“?

Ako je suditi po medijskim napisima, uhljebi stanuju uglavnom, ako ne i isključivo, u HDZ-u. Tamo im je meka. Čim ljevica dođe na vlast, misteriozno nestanu, izuzme li se razotkrivanje ponekog trofejnog uhljeba zaostalog od HDZ-ove vlasti. Uglavnom, put – od „neki HDZ-ovci su uhljebi“ i „samo HDZ-ovci su uhljebi“ do „svi su HDZ-ovci uhljebi“ – u glavama primatelja takva sadržaja ne bude dug. Na istom valu, kad HDZ-ovci tuku žene, emitira se epska medijska saga. Učini li, pak, to koji SDP-ovac, izostane i pilot-epizoda. Makar, ne bi li, prema onoj da nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa, bilo primjerenije uzusima zanata izvijestiti o nepodopštini u neočekivanom, SDP-ovom, nego očekivanom, HDZ-ovom okruženju? Bi, ali ta se kockica ne bi uklopila u slagalicu percepcije o bahatom, rasipnom, dekadentnom HDZ-u, te urednom, savjesnom i progresivnom SDP-u.

No, kako to da glava nasađena na tjelesinu ispunjenu uhljebima ipak postiže kakve-takve, katkad i dojmljive rezultate? To veće, usporede li se s onima glave u čijem tijelu uhljeba jedva da se u tragovima nazire. Naime, usred HDZ-a, tog legla uhljeba, izrasla je većina ratnih generala koji su ostvarili veličanstvenu ratnu pobjedu. HDZ-ovi uhljebi u sferi vanjskih poslova ostvarili su sve zacrtane strateške ciljeve – od međunarodnog priznanja, preko prijema u NATO savez i završetka pregovora s EU, sve do zapaženog pozicioniranja u europskim institucijama i povučenih pozamašnih milijarda iz te – kako ju sad neki nazivaju – mrtve Europe. Među viđenijim HDZ-ovim uhljebima svakako su nogometni dužnosnici na čelu i u tijelu organizacije čiji je finalni proizvod krajem devedesetih bio treći na svijetu, da bi se prije dvije godine popeo i stubu više, kao samo još jedan izraz kontinuiteta velebnih uspjeha od Tuđmanova do Plenkovićeva vremena. Nije u tomu iznimka ni postignuće današnjih generala, HDZ-ovih epidemiologa, koji su u svakom mjerljivom pogledu Hrvatsku svrstali u sâm svjetski vrh glede borbe protiv globalne pošasti. Onako kako su devedesetih generali, oslobodivši privremeno zauzete krajeve, povezali Hrvatsku, a što je bio preduvjet njezinog političkog i gospodarskog opstanka, tako su i epidemiolozi i infektolozi, besprijekorno obavivši posao, stvorili uvjete za brži gospodarski oporavak u odnosu na konkurenciju, nadasve u ključnoj turističkoj branši. Pa odakle svi ti uspjesi kraj tolikih uhljeba?

Kako to da se SDP, koji kronično kuburi s pomanjkanjem uhljeba, za svojih mandata ne može pohvaliti rezultatima usporedivog ranga?

Možda zato što je u ovim pitanjima nerijetko gurao kola u suprotnom smjeru – ka provaliji?

Obezglavljivao je nogomet pod firmom isušivanja močvare ne libeći se pritom instrumentalizirati pravosuđe i ulične huligane. Štitio je ubojice u službi komunističkog totalitarizma inateći se središtu Unije, poradi čega je odgođeno korištenje EU fondova i produljena recesija. Udarajući kontru hrvatskom vodstvu u borbi protiv virusa, predsjednik Milanović je otvoreno koketirao sa švedskim modelom, čiji sve manje blistavi rezultati iz dana u dan izlaze na vidjelo, dočim je posve pogubljeni Davor Bernardić čak i osobnim primjerom opstruirao suzbijanje širenja zaraze, dijeleći ženama ruže i poljupce dok se bolest u Hrvatskoj gnijezdila već desetak dana. S obzirom da se nisu ustručavali proslavljene ratne generale u naponu moći slati u mirovinu, razložno je zapitati se – prijeti li u slučaju SDP-ove pobjede sličan scenarij i vodećim epidemiolozima i infektolozima?
Toliki bezdan između dviju vodećih stranaka doista može premostiti tek more lažnih slika, spinova i percepcija o poštenom SDP-u i korumpiranom HDZ-u.

No, usudi li se tko pitati je li te i takve, koji na taj način stvaraju umjetnu ravnotežu između HDZ-a i SDP-a, briga za dobro Hrvatske? Ha, vjerojatno jest, barem koliko i one koji ih žele posvema izjednačiti, na ništa manje fantomskim opsjenama gradeći dijaboličnu formulu „HDZ = SDP“!

Lojalnost na udaru ocvalih anarhista

Danas se kao svojevrsna simbolička razdjelnica na hrvatskoj političkoj pozornici nametnuo odnos prema 30. svibnju kao Danu državnosti. S jedne strane stoje oni koji dostojno obilježavaju taj prijelomni dan moderne hrvatske povijesti kad je hrvatski narod uzeo u ruke sudbinu i sreću, a s druge oni koji, ili ne znaju što bi o njemu mislili, ili ga drže nečijim „privatlukom“, danom podjela – i to je to! Na združenom udaru SDP-a i saveznika, svih onih koje 30. svibnja kao Dan državnosti zbunjuje, zadnjih se tjedana našao predsjednik raspuštenog saziva Sabora za čijeg je mandata tom velikom danu vraćen značaj kakav zaslužuje, Gordan Jandroković.
Njega drže pokaznim primjerom uhljeba više kategorije, koji se vazda nekako dokopaju visokih državnih dužnosti, a da to ničim nisu zaslužili. Iako je, za razliku od, primjerice, Zorana Milanovića, koji se uspinjao po načelu negativne selekcije – naime, tek nakon što je propao u matičnoj mu disciplini, diplomaciji, kvalificirao se za najviše državne dužnosti (u kojima je diplomacija sve samo ne nevažna) – Jandroković postupno politički napredovao od lokalne razine prema državnoj, iskazujući sve to vrijeme, kao i ogromna većina savjesnih članova stranke, lojalnost njezinu vodstvu.

Napokon, odanost i poštivanje hijerarhije temelji su na kojima počiva unutarnja povezanost i djelovanje bilo kakve organizirane strukture, bila riječ o državi, tvrtki, stranki,… sve do obitelji. No, Jandrokovićevi kritičari ne vide odanost kao vrlinu. U njihovu vrijednosnom sklopu ona je zastarjela i prevladana kategorija pa ju krste izrazima poput poslušništva i podaništva, baš poput anarhističkih pokreta zaokupljenih misijom razaranja stupova društva još od druge polovice prošloga stoljeća. A kao alternativu nude neposluh i vjernog mu pratitelja, nered. Novost je tek što u zadnje vrijeme takvi pogledi, do jučer karakteristični za krajnju ljevicu, nalaze sve više pobornika i na naizgled suprotnom polu političkog spektra, onome koji se predstavlja desnim, konzervativnim, pa čak i demokršćanskim.

Kako bi ga uvukli u blato, Jandrokovićevi kritičari se ne srame iskazati elementarno nepoznavanje političkog sustava parlamentarne demokracije, u čijoj srži leži praktično i pragmatično načelo prijenosa izbornog legitimiteta. Pa ga prozivaju da je postao predsjednikom Sabora sa svega 808 osvojenih glasova, što je čista laž. Naime, Jandroković je na tu visoku dužnost izabran s još manje glasova, njih 76, ili možda tek kojim više, prema proceduri i zakonu izabranih saborskih zastupnika, čiji svaki pojedini glas vrijedi jednako, neovisno o broju dobivenih preferencijalnih glasova na izborima. Tih 808 Jandrokovićevih glasova odnosi se upravo na broj preferencijalnih glasova koje je dobio u neprirodnom nadmetanju s članom iste momčadi, eksponiranijim kolegom bliskih mu političkih uvjerenja, Andrejom Plenkovićem.

Spočitavati mu zato mali broj glasova, slijedno tome ga i diskvalificirati za državne dužnosti, jednako je apsurdno kao kad bi se Domagoju Vidi odricalo moralno pravo da bude stup obrane vatrenih zato što je u anketi navijača dobio znatno manje glasova od Luke Modrića. Da Jandroković ipak ne figurira kao politički fikus, pokazao je rezultatom na izborima održanim ni godinu dana ranije, kada je dobio skoro deset puta više preferencijalnih glasova od kolege s iste liste, Zlatka Hasanbegovića, u nekim demokršćanskim krugovima vrlo cijenjenog političara.

Kad savršeni uhljebi dijele etikete

No, kad su argumenti tanki ili ništavni, k tome i kao pincetom izvađeni iz šireg konteksta, onda valja poći korak dalje pa posegnuti za žešćom i učinkovitijom „argumentacijom“ – ad hominem iliti đonom na osobu. Ali ne tako da ju se obilježi jednokratnom metaforom povezanom s određenim nepriličnim činom, nego da joj se za vazda prilijepi posprdna etiketa kako bi ju se trajno omalovažilo, u konačnici i dehumaniziralo. U tomu će upućeniji prepoznati tipičnu psihološku polugu društvenog odbacivanja koju su koristili komunisti, u prvo vrijeme kako bi opravdavali pogubljenja, a potom i izbacivanje iz partije, dok ju danas ne manje strasno provode istinski baštinici njihova duha.

Takvu su vidu zlostavljanja, zanimljivo, izloženi samo vodeći ljudi HDZ-a, jedine stranke s itekako opipljivim rezultatima za Hrvatsku. Pa jedan bude „ćato“ uhljebljen u Bruxellesu i od Bruxellesa, drugi „njonjo“ uhljebljen u Saboru, a treća je bila „plavuša“ uhljebljena u NATO-u. Plavuše su se složna braća zajedničkim snagama već riješili, a dvojac im još uvijek smeta. Čitav im rezon počiva na čudnovatoj zamisli kako su, eto, samo u politici, toj možda i najsloženijoj grani ljudskoga djelovanja, radno iskustvo i razvijena mreža kontakata s utjecajnim ljudima teret, a ne prednost. Drugdje bi, radilo se o pečenju odojka, popravku auta, pravljenju frizure, čemu god ni izbliza tako složenome kao tkanje politike, takvo što nesumnjivo vidjeli kao prednost a ne teret. Kad biste ih pitali zašto, gledali bi vas k’o budalu. Pa kad već posvuda traže licemjerje, evo im ga u zrcalu!

Toj su izvrnutoj logici izrazito podložne osobe koje se ne mogu pohvaliti konkretnim djelima, niti bilo čime što bi ih izdiglo iz prosječnosti ambijenta u kojem životare, makar to činili i punim plućima, pa to nastoje nadoknaditi osjećajem moralne nadmoći spram boljih od sebe. Takvi se natječu za mjesto u Saboru ne kako bi sudjelovali u vlasti, čije formiranje je sâma bit i svrha izbora. Njima se, naime, svaka vlast gadi, u sabornici bi samo sjedili, u prazno blebetali i divili se vlastitoj slici i prilici, nadmeno uživajući u nadmoćnoj im moralnosti, neukaljanoj konkretnim radom i odgovornošću za njegove posljedice. Time zapravo ostvaruju san svakog uhljeba – nije im ni u primisli raditi posao u okviru njegova smisla i svrhe, i sve to još za 100% unosnih prihoda i doživotnih mirovinskih povlastica, a s 0% odgovornosti! Neuprljani odgovornošću i dalje ostaju 100% moralni, kao da se natječu za miss pravednosti, poštenja, čestitosti… Za razliku od uhljebništva u uobičajenom smislu, koje je s pravom društveno prezreno, ovaj vid uhljebništva pokriven je izbornim legitimitetom izraženim kroz volju dijela naroda, čime stječe određenu društvenu prihvatljivost. Upravo ga prihvaćenost i u ideji i u praksi čini savršenim uhljebništvom, ali i do srži koruptivnim.

Penicilin za „missice“

Pomalo neočekivano, pravim penicilinom za kandidate za miss poštenja, miss pravednosti i miss čestitosti pokazao se upravo Gordan Jandroković. S po jednom kratkom izjavom otpilio ih je u dva navrata. Iz izjave kako ima troje djece s istom ženom, izrečene kako bi podcrtao razliku u odnosu na demokršćansku uzdanicu u usponu, svak’ će razuman zaključiti kako se odnosi na čine očeva a ne na djecu, jednostavno stoga što djeca nastaju voljom i djelom roditelja a ne obrnuto. No, kandidat za miss čestitosti je u razgovoru na N1 televiziji, toj stamenoj utvrdi lijevog liberalizma, smisao neizravno izrečenog dijela izjave izopačio i ispleo pravi roman. Utekavši od rasprave o očevima, što barem na tom dijelu političkog spektra ne bi trebao biti tabu, ne samo što je Jandrokoviću podmetnuo vlastitu djecu u usta, nego je nekom logičkom vratolomijom uspio zaključiti i kako se tu radi o prebiranju i klasificiranju djece kao vrijedne i manje vrijedne. Kao da se u njega uselio duh glasnogovornika udruge B.A.B.E, uznemirenog nekom inicijativom Željke Markić na temu obitelji.

A što je to kandidat za miss čestitosti prije aktivnog političkog angažmana činio, nego „nesebično“, šakom i kapom dijelio HDZ-ovim istaknutim ljudima etikete, te skretao pozornost glasačima HDZ-a kako su „ćato“ i „njonjo“ licemjerni jer žmigaju desno a skreću lijevo? Nije li time zapravo zadužio i druge da upozore i njegovo potencijalno biračko tijelo, napose ono demokršćanske orijentacije, na frapantnu neusklađenost svjetonazorskih mu načela i djela?

Dvojac kandidata za miss pravednosti i poštenja Jandroković je neutralizirao opaskom da HDZ-u nisu prihvatljivi kao koalicijski partner, plasiranom u vrijeme pregovora „missica“ s najbližim im političkim srodnikom. Nikako nisu mogli otrpjeti teret te izjave na nejakim im plećima pa su pregovore prekinuli bez dogovora. Kad se tako lako povijaju pred jednom jedinom, usputnom rečenicom čovjeka kojeg nazivaju njonjom, što li bi tek bilo kad bi se suočili s pritiscima kakvima je bio podvrgnut predsjednik Vlade dok se odlučivalo o vodstvu Europske komisije, kad mu je umjetno produciranim korupcijskim skandalima bila rušena trećina Vlade? Eto, kad ostaneš čvrst, ustraješ i ne slamaš se pod pritiscima, to se višestruko vraća,… Kroz respekt drugih, ali i posebno vidljivo ovih dana, kroz euro-milijarde za Hrvatsku. Srećom po „missice“, one taj gorki kalež ne će kušati, srkat će na slamčicu slatki nektar sa 100% sinekura i 0% odgovornosti, kako, uostalom, i priliči kandidatima za miss pravednosti, poštenja, čestitosti,… naravno, pokaže li se da ljubitelja istinskih uhljeba ima dovoljno.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Jedno poglavlje je zatvoreno

Objavljeno

na

Objavio

Počelo je, sad već davne, 2009. godine. Večernji list je želio ojačati subotnji prilog Obzor i kontaktirao je niz osoba, uglavnom mlađih ljudi iz akademskog miljea, i ponudio im suradnju. Malo prije toga sam doktorirao, imao višak vremena i energije, te izvjesno medijsko i autorsko iskustvo.

Prvi put sam se našao pred zadatkom pisanja u redovitom ritmu. Prihvatio sam pretpostavljajući da ću napisati desetak tekstova na meni bliske teme i da će to biti to. Većini tada uključenih autora doista se tako i dogodilo, jer različitim ljudima odgovaraju različiti formati i ritmovi. No moja kolumna je spontano išla dalje. Teme su se širile, početni dvotjedni ritam prešao u tjedni, potom se kolumna prebacila na petak i išla tim danom do danas.

Osvrćući se sada unatrag, znakovito je da mi kroz sve te godine nikada nije ponestalo tema. Nijednom se nisam našao pred praznim ekranom pitajući se – jadan ja, o čemu bih pisao? To je za kolumnista dobra vijest, ali za društvo u cjelini loša, jer je u skladu s kletvom – „dabogda živio u zanimljiva vremena“. A u nas je uvijek zanimljivo. Ne znam o čemu bih pisao svaki tjedan da živim u uređenoj Švicarskoj ili Švedskoj, niti žalim za tim, tu smo i tu nam se boriti.

Iako su me stariji i iskusniji upozoravali da budem svjestan kako je svatko hit jednu-dvije sezone i da čitatelji, kao što se brzo okupe, tako i nestanu, s Espressom nije bilo tako. Čitateljstvo je raslo do samoga kraja. Našao sam formu koja mi je odgovarala, uspio sam pogoditi ton, pisao sam s lakoćom. S godinama mi je sjesti za kompjuter u srijedu navečer postao dio života. Tjedni ritam pisanja kolumne me disciplinirao i natjerao da sustavno pratim politiku, domaću i stranu, ali brojne druge društvene fenomene, koji bi mi inače promicali. U mnogim stvarima sam se kroz taj kolumnistički rad i samoobrazovao.

Pogrešan je dojam da sam pisao samo o politici. Najsretniji sam bio kad sam se mogao baviti drugim temama, a bilo je tu svega, od pet kolumni o nogometu za Svjetskog prvenstva u Rusiji, gdje naravno ne pišem o formacijama i taktici, već o nogometu kao složenom političkom, ekonomskom, kulturnom, mitskom, identitetskom pa i parareligioznom fenomenu iz kojeg, kao iz nekog mikrosvijeta, možemo puno naučiti i o „stvarnom“ svijetu, pa do tri putopisne kolumne o Siciliji prošlog ljeta. Pisao sam o svakome ali i o Nikome, tako sam jednu kolumnu posvetio onoj začudnoj kategoriji u istraživanju javnog mnijenja, kada ljudi na pitanje – tko vam je najdraži političar, odgovore: Nitko. Često bi Nitko završio na prvom mjestu, ispred predsjednice i premijera pa sam se pitao kakav je taj Nitko i što se sve u njega projicira.

Svijet medija se u proteklih 11 godina potpuno promijenio. Informacije su trenutno dostupne svima. No u poplavi istih vijesti na svim medijima, dodatnu težinu dobiva njihova suvisla interpretacija, autorski tekst, utemeljen stav. Sporost papirnate novine u odnosu na nove medije javila mi se kao problem samo jednom.

Pred predsjedničke izbore 2014. špekuliralo se o kandidaturi Kolinde Grabar Kitarović, no ona nikako da je potvrdi ili opovrgne. Napisao sam tada kolumnu pod naslovom “Kolinda se još nije kandidirala, a kad će ne znamo” aludirajući na kultnu crnogorsku seriju o Đekni. Pošaljem tekst nešto ranije, u četvrtak u podne i odem u centar grada. U tri me zovu iz uredništva – Nino, Kolinda objavila kandidaturu! Sad zamislite bruku, u petak ujutro čitaju moj tekst o oklijevanju s kandidaturom, a ona već pola dana objavljena i obilno iskomentirana na bržim medijima. Tada sam iz tramvaja, iz glave, diktirao izmjene u zadnji čas i spasio se, točnije, sačuvao iluziju aktualnosti tiskanog na papiru. Ali papirnata novina, s druge strane, ima svoje čari koje nijedan drugi medij nema.

Ljudi su čitali Kratki espresso petkom uz kavu, najčešće u kafiću, toj temeljnoj instituciji naše političke javnosti. Uz kratki espresso u kafiću Koralj pored tadašnje redakcije Večernjaka 2009. sam i dogovorio kolumnu. Na pitanje urednika – kako će se rubrika zvati, pogledao ispred sebe i rekao – “Kratki espresso”. To ne znači da bih je nazvao “gorki pelin” da sam tom prilikom pio žesticu.

Odlučio sam se za taj naziv zbog talijanističke crte koja mi je važna, lakoće, ali i svijesti da je kava racionalističko piće koje razbuđuje i bistri um. Nije ni čudo da se kultura ispijanja kave i kavana širi Europom u 18. stoljeću u vrijeme prosvjetiteljstva. Laskao sam sebi da se za spremiti kratki espresso (tal. ristretto) treba samljeti puno kave (znanja i iskustva) pa pod jakim mentalnim pritiskom pustiti vodu bistre misli da bi se dobio kratki finalni proizvod koji razbuđuje i bistri um. Za neke je to bila odurna doljevuša, ali iz nekog razloga je nisu ignorirali. Takvi će sada odahnuti. No važniji su mi oni drugi, moji vjerni čitatelji, kojima zahvaljujem na podršci. Jedno poglavlje je zatvoreno, ali „stroj“ koji je od 2009. spravljao Kratki espresso, na drugom mjestu i na druge načine, radit će i dalje.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari