Pratite nas

Kolumne

Desetine slučajeva potvrđuju da Macron ima pravo: BiH je doista tempirana bomba

Objavljeno

na

Opasniji od džihadista samo su oni koji ih brane: Pusić, Mesić, Komšić…

Vesna Pusić: „Macron bi trebao posjetiti BiH!“ Senada Šelo Šabić: „Macron zakuhao novom izjavom o BiH, što mu je to trebalo? ‘Dolijeva ulje na vatru, a šteti i Hrvatskoj“. Željko Komšić: “Puno veća opasnost za Bosnu i Hercegovinu jeste ostaviti zemlju izvan euroatlantskih integracija i NATO-a, nego što je to problem povratka stranih boraca.“ Od medijskih i političkih posvuduša i dežurnih analitičara u posljednjem tjednu nije se oglasila samo Jadranka Kosor.

Konac koji djelo krasi nakon uspješne akcije plaćenika i lobista da popeglaju europski imidž Sarajeva bio je protunapad dežurnoga lajavca iz Sarajeva Stjepana Kljujića kojemu je jedan od Napredaka, jer se onaj zagrebački ogradio, odmah organizirao predstavljanje knjige u Zagrebu koja je premijeru doživjela u prosincu prošle godine, a zove se Izdaja Bosne. U toj se knjizi sva krivnja za ‘podjelu, komadanje’ “Bosne” i stradanje tamošnjih Hrvata svaljuje na predsjednika Franju Tuđmana i tadašnje vodstvo u Zagrebu.

Nitko od navedenih i nije želio čuti bit problema (jer se o tomu očito mora šutjeti), odnosno ono što je izjavio francuski predsjednik Emmanuele Macron – o povratku džihadista.

Uvozno zlo i petrol-dolari

„Ako ste zabrinuti za ovu regiju (zapadni Balkan), prvo pitanje nisu ni Makedonija ni Albanija, već Bosna i Hercegovina. Tempirana bomba koja kuca tik uz Hrvatsku i koja se suočava s problemom povratka džihadista je Bosna i Hercegovina”, rekao je Macron za britanski tjednik The Economist.

Zamislimo samo da je rekao „Tempirana bomba koja kuca tik uz Sloveniju i koja se suočava s problemom povratka džihadista je Hrvatska“. Kada se tako stvari postave, onda se vrlo jednostavno pronalazi uzrok problema, a koji se na razne načine nastoji prikriti. I uglavnom uspijeva. Čak i unatoč činjenicama. Tijekom rata bošnjačko vodstvo s Alijom Izetbegovićem na čelu uspostavilo je pakt s crnim vragom kako bi uspjelo preživjeti zbog embarga. A taj je vrag imao pipke u kasnije nastajućoj Al Qaedi.

TWRA sa sjedištem u Beču i uredom u Zagrebu bila je praonica novca humanitarne organizacije kojoj je ‘Bosna’ bila u stvari paravan za lakše ubacivanje mreže terorista u Europu, ali i financiranje terorističkih operacija po Europi, te infiltriranje vehabističkoga i selefijskoga prakticiranja islama. To u biti znači doslovno poštivanje islama kakav je bio 7. stoljeću kada se bilježe začetci te vjere.

Pod plaštom stradanja Bošnjaka, vehabije su posijale sjeme zla u BiH i ostali sve do danas jako utjecajni. Ne zbog brojnosti, jer sigurnosne službe procjenjuju da više desetaka tisuća Bošnjaka muslimana od 2,1 milijuna prakticira i slijedi ovu vrstu islama nego zbog utjecaja jer su s njima došle i goleme količine novca bogatih saudijskih i drugih arapskih sponzora u čijim je državama/kraljevstvima vehabijska sljedba ujedno i dio vladajuće kaste.

Bošnjački politički, ali i vjerski vrh nikada se nije htio odreći vraga s novčanikom petrol-dolara, čak i unatoč tomu što su Bošnjake nakon početka masovnoga odlaska u redove terorističke organizacije Islamske države pozvali da to ne čine te se ogradili od takvih poteza. Napola je uspješno provedena i akcija zatvaranja paradžemata (kod katolika je džemat – župa), kojima upravo upravljaju pripadnici selefijskoga reda.

Dvadesetak takvih zatvorenih zajednica u BiH funkcionira izvan službene hijerarhije Islamske zajednice, a i oni drugi koji su se vratili u redovitu hijerarhiju i dalje vode vlastiti način prakticiranja islama. Uglavnom, iz tih zajednica u kojima se potiče ekstremizam i vjerski fanatizam događali su se svi napadi ili nastajali ubojice, teroristi… Zato je pomalo smiješno, neodgovorno i djetinjasto predstavljati prijetnje terorizmom iz BiH kao izolirane slučajeve. A na to je očito mislio i sam Macron.

New York i Armija BiH

Dva najveća svjetska teroristička napada u posljednjih 20 godina, onaj na tornjeve u New Yorku i Bataclan imaju rukopis iz BiH. KHalid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u Svjetski trgovinski centar u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkoga napada, bili su pripadnici Odreda El Mujaheed Armije BiH. Neki su obavještajni krugovi čak tvrdili da se još jedan pilot Navak El Hamzi borio na strani Armije BiH.

Napad u Francuskoj, kada je ubijeno 130 civila u kazalištu Bataclan upravo u studenome 2015. godine imao je poveznicu s BiH. Sredinom ove godine uhićen je i izručen Adis Abaz koji je isporučio naoružanje kojim je izveden napad u glavnome francuskom gradu. Najveći napad nakon udarca na tornjeve koji je spriječila nacionalna sigurnosna agencija, a trebao je biti izveden na obljetnicu 11. rujna 2009. godine, na najizravniji je način povezala još jednoga građanina BiH.

Adis Medunjanin trebao je s još dvojicom muslimana podrijetlom iz Afganistana izvesti napad u podzemnoj željeznici u udarnom satu. Osuđen je na doživotnu kaznu zatvora u New Yorku… Nisu tako uspješne bile domaće službe u BiH kao u SAD-u. Osim brojnih ratnih zločina koji su bili rukopisom identični odsijecanju glava zarobljenika s narančastim odijelima, kakav je bio i onaj Tomislava Salopeka, brojne su napade izveli upravo džihadisti, mudžahedini, a kasnije vjerski fanatici – selefije i vehabije. I tu se potvrdila teorija – da nisu svi selefije teroristi, ali sve terorističke napade izveli su upravo pripadnici iz toga kruga.

Prvi službeni poslijeratni napad povezan s radikalnim islamistima dogodio se u Banovićima krajem 1995. godine, kada je nestao američki vojnik William Jefferson. Istražitelji su kasnije pronašli njegovo mrtvo tijelo nakon niza razgovora službenika FBI-a s jednim od zapovjednika džihadista Ali Hamadom u zeničkome zatvoru. Najrazorniji teroristički napad dogodio se sredinom rujna 1997. godine u Mostaru kada su mudžahedini aktivirali auto-bombu. Tada je 29 osoba teže ili lakše povrijeđeno, među kojima i trojica policajaca.

Bošnjačko političko vodstvo optužilo je Hrvate za napad, a istraga je pak utvrdila da su ovaj jezivi napad izveli Ali Hamad, Ahmed Zuhair i Saleh Nedal. Dvojica su imali izravne veze s Al Qaedom. Ahmed Zuhair kasnije je uhićen u Јemenu i prebačen u američku bazu Guantanamo na Kubi. U središnjoj su Bosni nepoznati počinitelji, ali svi vjeruju da su to bili mudžahedini, digli u zrak dvojicu Hrvata policajaca povratnika Pericu Bilića i Antu Valjana 1998. godine.

Tri godine kasnije ponovno ista vrsta rasprskavajuće naprave eksplodirala je ispod vozila doministra unutarnjih poslova Federacije BiH Joze Leutara i usmrtila ga. Tajna bošnjačka policija uspješno je maskirala ovaj zločin i pripisala ga hrvatskom političkom vodstvu i Hrvatima. Sud je oslobodio optužene.

Pokolj na Božić nije bio terorizam

Novi stravičan pokolj dogodio se u selu Kostajnici kod Konjica, 2002. godine, kada je selefija Muamer Topalović na Badnju večer ušao u kuću hrvatskih povratnika Anđelića i ubio oca, majku i kćer, a sina teško ranio. Topalović je, zahvaljujući bošnjačkom pravosuđu, izbjegao kvalifikaciju zločina kao terorizam, što je skandalozno.

Pet godina kasnije selefija Mirsad Bektašević i još tri sljedbenika osuđeni su na zatvorske kazne jer su planirali teroristički napad sa samoubilačkim prslucima. Pretpostavljalo se da je meta trebalo biti američko veleposlanstvo u Sarajevu. Novi napad u središnjoj Bosni, na Hrvate, dogodio se 2008. godine u najvećem prodajnom objektu u zemlji – FIS u Vitezu. Tada je od paketa bombe poginuo zaštitar, a šest je osoba ozlijeđeno. Iste godine uhićena je ekipa Rijada Rustempašića, koji je kasnije poginuo boreći se u redovima ISIL-a. Planirali su napad na crkvu na Božić.

Sredinom 2010. godine u Bugojnu je selefija Haris Čaušević izveo napad bombom na policijsku postaju. Ubio je jednoga policajca, a jedna je policajka teže ranjena. Dobio je 35 godine zatvora. U listopadu 2011. godine selefija Mevlid Jašarević iz jednoga od najzloglasnijih naselja Gornja Maoča kod Brčkoga naoružan kalašnjikovom pucao je po američkom veleposlanstvu. Osuđen je na 15 godina zatvora.

Pet godina kasnije selefija Nerdin Ibrić u policijskoj je postaji u Zvorniku ubio policajca te ranio dvojicu. Ubijen je u razmjeni vatre s policijom. Iste godine selefija Enes Omeragić iz vatrenoga je oružja ubio dvojicu vojnika Oružanih snaga BiH. Od početka stvaranja Kalifata stotine je bosansko-hercegovačkih državljana, uglavnom selefija, otišlo i priključilo se terorističkoj organizaciji Islamska država.

U zarobljeničkim kampovima na sjeveru Iraka i Sirije na povratak u BiH čeka 100 muškaraca bivših boraca ISIL-a, te 160 žena i djece. Jedan od njih je i Muhamed Hasić, koji je nedavno u intervjuu za američku TV-postaju ABC izjavio kako se ne kaje, niti vidi išta loše što je radio u redovima ISIL-a, a proveo je nekoliko godina u Raqqi, najokorjelijem uporištu, u kojemu su se vodile teške i krvave borbe.

„Mislim čak da će se u Europi sada nešto dogoditi jer su mnogi ljudi uznemireni zbog smrti Al Bagdadija. Iako Trump tvrdi da kalifat ISIL-a više ne postoji, to nije važno. Ljudi i dalje postoje, ljudi su ‘tamo’. Al Bagdadijeva smrt ne pravi nikakvu razliku. Možda će čak postati još gore i opasnije nego prije“, poručio je Hasić. Za razliku od Pusićeve, Šabićeve i Komšića, Hasić zna o čemu govori.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik

 

Višnja Starešina: Arapi drugi put na Vlašiću

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Uskoro će fašnik pa će biti maškarada, posebno u Samoboru

Objavljeno

na

Objavio

Samoborski fašnik

Umjesto snježnih pahuljica u zraku su lebdeće čestice kao prinos globalnoj nečistoći koja će nas stajati glave. Planet je toliko prljav da su i oni koji su ga zaprljali shvatili da će vrag i njih odnijeti ako se tako nastavi, a ne samo neprofitnu sirotinju. Čak je i u posvećenom Davosu, gdje bi takva tema još prije koju godinu bila bogohulna, zelena politika dobila profitne pristalice, pod budnim okom ekološke Ivane Orleanske, to jest maloljetne Grete Thunberg.

Europa je pristala na zelene planove, ali ostali gadni zagađivači gledaju kako bi se sklonili od te opasnosti po njihov zmazani razvoj. Trump je odigrao dijagonalu sa sadnjom milijardu stabala, koja će teško popiti sve što lebdi zrakom, ali nešto je morao reći da se ne bi moglo reći da ništa o toj temi nije kazao.

Hrvatska još dobro stoji i u tom smislu, a ne samo u rukometu, ljudi ne hodaju unaokolo s maskama osim onih u sukobu interesa, no uskoro će fašnik pa će biti maškarada posebno u Samoboru, gdje će Krešo predati ključeve grada, a usput i HSS-a. Oči javnosti uprte su, međutim, u HDZ koji je dobio datum za unutarstranačke izbore, a dobio je i trijumvirat Kovač-Stier-Penava izlaskom iz šutnje u znakovitom prostoru Društva hrvatskih književnika. Ako tijumviri trijumfiraju bit će to čudo veliko, a možda i neveliko jer jedan čovjek jedan glas pruža beskrajne mogućnosti.

Za sada znamo samo da uglednici oko Plenkovića daju velikom vođi i učitelju potporu pred kamerama, što je logično, no kako god nekomu zvuči ipak smo u demokraciji napredovali pa nema masovnih slanja brzojava potpore kao u nekim prošlim vremenima. Osim toga slanje brzojava je postalo papreno skupo. Trijumviri žele, kažu, vratiti se Tuđmanu, što je lijepo, onom Tuđmanu iz vremenu kada suverenizam nije bio suspektan, što reče jedan pametni sugovornik u televizijskoj seriji o Franji.

Inače je ta serija dobro započela, koliko sam vidio, za sada joj nema prigovora, izbjegla je zamke sličnih uradaka. Glede suverenizma u današnjem trenutku hrvatske politike: nije samo suspektan nego i krajnje odiozan antisuverenistima koji su stvorili mali provincijalni kult, duboko suprotan ideji moderne hrvatske države.

Kult koji negira hrvatsku državu. Ako se tim smušenjacima ne stane na put, a krajnje je vrijeme, naći ćemo se svi skupa u Ujedinjenom europskom kraljevstvu (bez sadašnjeg Ujedinjenog, to jest razjedinjenog otočnog kraljevstva). Tada će biti kasno, a suverenisti postati separatisti i stavljeni izvan zakona, baš kao u olovnim jugoslavenskim i komunističkim vremenima.

Paradoksalno, nova naddržava mogla bi dobiti suverena koji će ognjem i mačem trijebiti suvereniste posebno u omanjim zemljama. Taj ne će govoriti da Hrvatska može opet postati samostalnom kada Sava poteče uzvodno, nego, recimo, kada Rajna poteče uzvodno.

Većina preduvjeta da se dogodi takav scenarij već je ispunjena. Pipcima kolonijalnih profitera Hrvatska je vidljivo obgrljena, njezina su dobra u stranim multirukama, njezine novčane žile sužene trombima bankarskih korporacija talijanskih, austrijskih, njemačkih, ruskih i inih, zelenaških ustanova koje na očigled države i Hrvatske narodne banke varaju građane, na krupno i na sitno.

Zadnji primjer kada je jedna banka (na rajfung se je sela.) neoprezno objavila „natječaj“ za nelegimitimo lobiranje, to jest pritisak prema hrvatskom pravosuđu, a sebi u korist, drznula se štoviše otvoreno reći da će svim načinima utjecati na Ustavni sud RH kako ne bi morala obeštetiti prevarene hrvatske građane – taj je primjer samo vrh sante leda koja plovi hrvatskim morem, već smrznutim od tolike bezobraštine. A otvara se i pitanje je li prema „nižim sudovima“ u tajnosti već nešto u tom smislu poduzimano.

Ako nije, zašto sve to tako drugo traje, zašto se ljude baca u očaj ovrha i siromaštine, tereta kredita koji su trebali biti znatno manje kamatareni, i na kraju koliko to utječe, a utječe, na iseljavanje iz Hrvatske (uz sve druge nepodopštine.) Odlaze Hrvati uglavnom u one zemlje odakle su u Hrvatsku došle banke koje su Hrvate iskamatarile.

S velikom zebnjom pratim kako i Crkva u Hrvata postaje nesamostalnom. Premda je neodvojiv dio univerzalne Katoličke crkve, odana Rimu i u najtežim trenutcima kada ju je zločinac nastojao odvojiti od Svete Stolice, Crkva u Hrvata uvijek je nastojala i uspijevala pronaći i svoj, originalni hrvatski put (da spomenem samo glagoljicu i bogoslužje na hrvatskom jeziku stoljećima prije ostalih koji su službu Božju na svom narodnom jeziku čekali do u duboko 20. stoljeće), pa ju zato tako i zovemo, kolokvijalno, takoreći, – Crkvom u Hrvata.

Sada , početkom ove godine posebno, iz Rima ju se upućuje na naoko ekumenski put koji u svojoj biti hrvatskoj Crkvi nije stran, ali ima već toliko loših iskustava da joj postaje zazornim. Papa Franjo za to ne zna ili ne želi znati, njegov nuncij ili danuncij gura hrvatsko svećenstvo (kao i onaj protiv kojega su se biskupi bili pobunili) i upriličuje susrete velikodostojnika različitih konfesija, s jedinom namjerom da preko Hrvatske dopre do pravoslavlja, kao što je činio i čini u pitanju Stepinca. Za svetosavlje se u Argentini nije čulo ni u vrijeme hunte. Dočim, ni u Rimu se nije čulo da pravoslavlje ima puno većih problema unutar sebe, pa mu nije potrebno još i katoličko upletanje koje ionako nema nikakve šanse. Svakako ne preko leđa Hrvatske.

S tim u svezi: nije to prvi put da Hrvatska treba poslužiti kao lađa. Slično je postupao, u drugim okolnostima, onaj za Hrvatsku i njezinu samostalnost znameniti papa Ivan VIII. koji je blagoslovio kneza Branimira, njegovu zemlju i narod .

Nije se radilo o SPC-u kojega tada nije bilo niti je moglo biti, nego o Bugarskoj koja se nećkala između carigradskog i rimskog patrijarha, pa je papa slao svoga legata preko Hrvatske koja je s Bugarskom graničila, a taj je vjerojatno u susretu s bugarskim carem Mihajlom uzdizao Hrvatsku kao primjer koji bi trebalo slijediti. Nije uspjelo, papa je doskora ionako ubijen, a Bugarska se prividno približila Bosporu, u stvari postigla crkvenu samostalnost.

No, pustimo povijest, ali ostanimo u vjerskom polju i ponešto kulturi a posebno filmu. Da hrvatski film naših dana (iznimaka je malo) može biti produciran samo ako je svjetonazorno ulijevo i nazorima hrvatskoga puka oštro suprotstavljen- poznato je. Da se samo takav financira iz proračuna – poznato je. Ostali projekti se cenzuriraju putem sličnonazornih visokih povjerenika u koje država ima povjerenje. Tako imamo što imamo. A što ova tema ima s vjerom?

Naime, režim je zapazio da mu više od kojekakvih političkih pustolova, znatnije može naškoditi pokret mladih katolika, mladeži koje se okuplja u vrlo velikom broju, ne buči, ne halabuči, ali je ustrajna i masovna a to je opasno. Mogla bi u nekom trenutku liberalnoblesavu Hrvatsku zaraziti koronavirusom ne toliko vjerskim koliko sekularnim u pitanjima temeljnih vrijednosti, općeljudskih takoreći.

Država na tu mladež ne može poslati interventnu policiju, ali može poslati – film. Tako je u brzini učinjen film „Glas“ (ili tako nešto) Ognjena Sviličića. Ne znam puno o njemu, nisam gledao, ali sam vidio najavu koju nacionalna televizija usrdno vrti, riječ je očito o ljetnom kampu opisane mladeži, kojoj se ondje valjda pere mozak, a izabran je kadar u kojem Isus ostaje bez glave. Sudeći po kritikama, film je slab, ali neka se nađe.

Irska, ljubavi moja

Dok ovo pišem donosi mi poštar novi zbornik Hrvatske matice iseljenika, kao i uvijek vrlo dobro uređivan, u njemu i opsežno kuturnoantropološko istraživanje života visokoobrazovanih Hrvata u Irskoj. Po hrvatskim podatcima ima ih oko sedam tisuća, po irskim dvadeset i pet tisuća, a potonji su vjerojatno točni. Istraživanje je provedeno više no profesionalno, s velikim brojem izravnih razgovora. Visokoobrazovani Hrvati rade više-manje u prodavaonicama burgera, osim ako nemaju veliku sreću. Bolje prolaze informatičari, valjda i liječnici, a od struka automehaničari koji odmah dobivaju posao jer su irski nikakvi.

Kazivači prate što se događa u Hrvatskoj, a ono što saznaju uvjerava ih da trebaju ostati u Irskoj. Tako djevojka Ana veli: „Pratim vijesti iz Hrvatske na Internetu i samo me nasekiraju bez veze…“. Mladić po imenu Neven:“ Pratim vijesti, podosta selektivno jer je užasno teško gledati sulude stvari koje se događaju kod kuće.“ Laura: „Vijesti su nam bile za nasmijat se, gle ovog, gle onog, tužno, a nama je bilo smiješno.“ Mladi par slično govori za vijesti iz Hrvatske: „Motivacija za ostat u Irskoj.“ Pa iako u Dublinu trideset puta na dan padne kiša, makar s fakultetskom diplomom peku hamburgere, kažu da im je dobro. Imaju posla, druže se međusobno, ali i s Ircima i useljenicima iz drugih zemalja. A Hrvatska?

No da, rukometaši su nam odlični, i nogometaši, pa i vaterpolisti, i tenisači. Oni najbolji su također u inozemstvu, ali kada se svi vrate i igraju kao reprezentacija Hrvatske, onda su nenadmašni. U športu smo na vrhu ili pri vrhu svijeta. Gledam izvješće HTV-a Saboru, u kratkom prilogu Dnevnika. Izvješće za 2018., kao i obično sa zgodnim odmakom.

U prilogu se hvale samo i jedino športskim poljem: da su pratili svjetsko nogometno prvenstvo (ali da nisu prenosili utakmice, to je prešućeno), da su prenosili doček u Zagrebu. Nego što su trebali, prešutjeti taj veličanstveni doček Neopisivih, to jest Vatrenih. (U isto vrijeme, ovih dana, i rukometnu reprezentaciju ne prenosi HTV nego komercijalna televizija. Navodno će biti bolje ubuduće, HTV se trudi.)

Josip Prudeus

U Samoboru je umro Josip Prudeus, književnik, učitelj mnogih naraštaja u samoborskim školama, dobitnik nagrade „Ivan Filipović“, autor tekstova po kojima su skladali pjesme Pero Gotovac, Arsen Dedić i još mnogi, haiku pjesnik, scenarist i suradnik mnogih časopisa za djecu. Bio je Joža i autor imena pod kojim je poznata hrvatska nogometna reprezentacija, Vatreni, često mi se tužio da njegovo autorstvo nije službeno priznato.

U mladosti živio u Slavoniji, kao matičar došao pod udar nakon sloma Proljeća, a zatim se preselio u rodni Samobor i ondje postao nakon mnogih godina raznovrsnih književnih i prosvjetnih pothvata svojevrsnom legendom. Blizak Crkvi, dobio je povelju pape Benedikta. Zadnjih je godina doživio dvije obiteljske tragedije, umrli su mu sin i kći, viđao sam ga kako luta izgubljen samoborskim ulicama.

Bili smo zajedno ne tako davno u jednoj od omanjih političkih akcija bez ikakve šanse jer se Samobor, Matošev „najhrvatskiji grad“, prometnuo u leno ultracrvenih baruna, kao što je poznato, a Joži se zatvarala vrata, što je u poznim godinama teško podnosio, vjerojatno se osjećao kao nakon propasti Hrvatskoga proljeća, nesretan što se sve zbiva u samostalnoj hrvatskoj državi koju je s toliko oduševljenja bio dočekao.

Fakultet hrvatskih studija

Čitam na portalu pismo uglednog povjesničara, iseljenika dr. Ante Čuvala. Piše on Plenkoviću jer je ministrici Divjak uzaludno pisati. Piše o Fakultetu hrvatskih studija koji je od prvih dana rađanja Hrvatskih studija na meti jugoljevičara, a kada je otvorio studij za demografiju i iseljeništvo promptno je ta novost proglašena ustaškim studijem.

Elem, sada kada su Hrvatski studiji napokon dobili status fakulteta, ministrica je odlučila držati u ladici svoju „dopusnicu“ premda ima na stolu preporuku Agencije za znanost i obrazovanje, a Fakultet je već upisan u sudski registar. No, hajdmo, misli gospođa, još malo opstruirati, ne ćemo se autonomije Sveučilišta držati kao pijan plota.

Dr. Čuvalo bio je predsjednik Udruge za hrvatske studije u Americi, i dopredsjednik Hrvatske akademije Amerike u vrijeme kada je Hrvatska morala šutjeti zalivena u olovo, pa ga sada rečeni odnos prema Fakultetu hrvatskih studija u Hrvatskoj podsjeća na minula vremena, koja očito nisu preminula. Piše Plenkoviću i predsjednik Australsko-hrvatskog kongresa S. Asić, kaže da je opstanak i razvoj takve institucije kao što je Fakultet hrvatskih studija od kardinalne važnosti (i) za iseljeništvo.

Ima li u svemu prste (osim sindikata koji muti vodu) i Filozofski fakultet, ne znam. Slutim, jer se na taj fakultet upisuje manje studenata nego prije, a na Fakultet hrvatskih studija sve više. Pa bi se i glas studenata trebao jače čuti. To više što od studenata nismo doživjeli krupnije prosvjede još od vremena Hrvatskog proljeća.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: I nacifašizam i komunizam su obilježili povijest Europe u prošlom stoljeću

Objavljeno

na

Objavio

Zašto je rusko-poljski spor zasjenio sjećanje na holokaust

Umjesto da spaja u spoznaji korijena zla, sjećanje na holokaust danas ponovo politički dijeli Europu. Ovih se dana obilježava 75. obljetnica oslobađanja logora Auschwitz s dvije velike komemoracije i jednim velikim političkim prijeporom. Glavna komemoracija održana je ovih dana u Jeruzalemu u nazočnosti svjetskih lidera.

S komemoracije je u znak prosvjeda izostao poljski predsjednik Duda, jer je izostavljen s liste govornika. On će u ponedjeljak održati poljsku komemoraciju u samome memorijalnom logorskom kompleksu Auschwitz-Birkenau, na koju nije pozvan ruski predsjednik Putin, a izostat će i najviša državnička razina uzvanika.

Ishodište rusko-poljskog spora (i) oko komemoracije holokausta jest u sve agresivnijoj Putinovoj naraciji velike sovjetske pobjede u Drugom svjetskom ratu, kojom legitimira svoje pravo na ideološko-političko mentoriranje Europi, nastojeći izbrisati iz povijesnog sjećanja da je to sovjetsko oslobađanje od nacizma za srednju i istočnu Europu značilo novo pokoravanje i nametanje komunističkog sustava. A sve one koji ne dijele tu njegovu naraciju, u staroj boljševičkoj maniri optužuje za povijesni revizionizam.

U Putinovoj povijesnoj naraciji, komunizam kao sustav nije ni u čemu sporan, ne postoji sporazum Ribbentrop – Molotov kojim dva totalitarna režima – dogovorno dijele, okupiraju i uništavaju Poljsku, već je Poljska sudionica holokausta u onom dijelu u kojem ju je već 1939. “oslobodila” Crvena armija.

Prije nekoliko mjeseci, otišao je korak dalje, optužujući izravno Poljsku za izazivanje Drugog svjetskog rata. S druge strane, Poljska se pokušala obraniti metodom iz totalitarnog spektra – zakonom koji bi branio propitivanje sudjelovanja u holokaustu.

Rusko-poljski spor koji je proizveo dvije komemoracije holokausta samo je vrh ledenog brijega europskog ili šireg zapadnog odnosa prema nasljeđu nacifašizma i komunizma. To nasljeđe prepušteno je selektivnom zaboravu po mjeri vlastite političke ugode.

Tako se države zapadne Europe koje su sudjelovale u holokaustu danas toga tek maglovito sjećaju jer je ugodnije zaboraviti, a prema komunizmu su uvijek bile benevolentne jer ih se nije ticao, jer su ih 1945. oslobodili zapadni saveznici predvođeni SAD-om, a ne istočni saveznici pod okriljem Crvene armije. Izuzetak je Njemačka. Druge države koje su bile sudionice oba totalitarizma, poput srednjoeuropskih država ili Hrvatske, selektivno se sjećaju obaju i često ih koriste tek kao instrumente u unutarpolitičkim obračunima.

Dovršavajući film o kardinalu Stepincu, posljednjih sam mjeseci imala i niz izravnih susreta s posljedicama hrvatskog selektivnog sjećanja o holokaustu. U hrvatskom javnom prostoru gotovo je nepoznato što su to nürnberški rasni zakoni, što znači zakonom propisati eliminaciju jednog naroda – Židova.

Maglovito znanje o tome kako je funkcionirao taj sustav rasne eliminacije u Pavelićevoj NDH, a kako drugdje u Europi. Ali kada netko prepozna svoju gimnaziju u Križanićevoj kao mjesto na koje su dopremani uhićeni zagrebački Židovi i odatle deportirani u Auschwitz, slijedi šok i pitanje: zašto mi o tome ništa ne znamo? Zašto nema nikakve spomen-ploče?

Dio razloga je u ugodi zaborava. Ugodnije je ne sjećati se da su vlasti NDH donosile i provodile rasne zakone. Drugi je razlog što u jugoslavenskoj komunističkoj naraciji pitanje holokausta i progona Židova praktički nije postojalo, osim u tragovima. U službenoj režimskoj propagandi gotovo nema žrtava, samo pobjednici – osloboditelji i krivci – neprijatelji naroda.

A nakon sloma komunizma pioniri te režimske propagande ponovno instrumentaliziraju holokaust, kako bi opravdali propali režim i propalu jugoslavensku državu. Rezolucija Europskog parlamenta iz rujna prošle godine, o važnosti sjećanja na žrtve totalitarnih režima, pokazuje put spoznaje djelovanja totalitarnih sustava na demokratskim standardima.

To je danas važno da bi se prevenirali totalitarizmi. No to ne znači vagati tko je više kriv – nacizam ili komunizam. Svakoj je žrtvi njezin tlačitelj ili krvnik najviše kriv. To znači mjeriti svaki totalitarizam jednakim mjerilom ljudskih prava i sloboda. A ne kako je kome zgodnije ili manje neugodno.

Jer upravo zbog tih kriterija – ne tiče me se i nije mi zgodno – i nacifašizam i komunizam su uspjeli obilježiti povijest Europe u prošlom stoljeću.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Prešućena rujanska Rezolucija Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari