Pratite nas

Kolumne

Desnica ne prijeti – oni tiho mole i glasno pjevaju Thompsona

Objavljeno

na

U prvoj fazi povela se borba protiv samoga “Hasana” – inicirana kao “borba protiv fašizma”. Zatim se akcija prenijela na Filozofski fakultet, kao kampanja protiv “objedinjavanja” studija filozofije i teologije

Zna li desnica što radi ljevica? Što radi desnica, ljevica misli da joj je jasno i svakoga dana na to upozorava, glasajući se na sto stentorskih fejsbukovskih usta… S blogerajem po tzv. portalima, doduše, malo se posustalo, otkako je ponestalo para jer je zloglasni Hasanbegović zavrnuo slavinu. Zato se idejna borba prenijela na druge frontove. Poduzimaju se izravne akcije u duhu direktne demokracije, a za to ti ne treba novac budući da se možeš osloniti na inherentni angažman egzistencijalno ugroženih društvenih skupina koje sačinjavaju “poštenu inteligenciju”.

U prvoj fazi povela se borba protiv samoga “Hasana” – inicirana kao “borba protiv fašizma”. Zatim se akcija prenijela na zagrebački Filozofski fakultet, kao kampanja protiv “objedinjavanja” studija filozofije i teologije, zapravo protiv ideje da se dopusti uobičajena praksa interdisciplinarnog studija priznavanjem “kredita” bogoslovima i laicima koji studiraju na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu, ako nekoliko kolegija upišu na Filozofskom. Ustanak se vodio pod egidom “antiklerikalizma”. Što je, zapravo, smiješno, jer je u toj ideji bila sadržana zamisao “otvaranja” zagrebačke teologije prema svjetovnoj akademskoj zajednici, ranije naznačena malim pomacima kao što je ovogodišnja, prva u povijesti, proslava “brucošijade” na toj crkvenoj obrazovnoj ustanovi iz 1669. godine. Ono što su na Trnju doživjeli kao ofenzivu klerikalizma, na Kaptolu su vjerojatno vidjeli kao “koncilsku”, modernu gestu. Odbojna reakcija svakako je osnažila reakcionarne krugove u tom crnom jatu.

Ono što je počelo s “antiklerikalizmom” razvilo se zakonomjerno u akademski rat protiv konzervativnog establišmenta, koji uvijek možeš povesti iz menze u podrumu Filozofskog fakulteta, gdje je katedru držao i sam Đoni B. Štulić. Svršilo je smjenom profesora Unratha, dekana koji se sam pretvorio u komičnu figuru kad je angažirao zaštitare bojeći se upada terorista prilikom svog susreta s japanskim ambasadorom. Dekan, naravno, nije bio pravi cilj, nego profesorska kabala predvođena rektorom Borasom, koji se na početku mandata predstavio ovom malom, izluđenom gradu stupajući na čelu procesije kostimiran kao karikatura svog uglednog staleža.

Kad je “antiklerikalna” i “antikonzervativna” faza instant-revolucije dovršena, pokrenuta je velika kampanja protiv “antiaborcionista”. To su male skupine ljudi koji nemaju preča posla nego da mole pred bolnicama u kojima se, po njihovu mišljenju, provodi holokaust fetusa. Sama njihova prisutnost izazvala je gotovo histeričnu provalu ogorčenosti i podsmijeha na društvenim mrežama, ali, politički, to je definirano kao “posljednja linija obrane” pred nadirućim fanatizmom, zakonodavnom represijom žena te njihova prava da raspolažu svojim tijelom. O takvoj ugrozi, realno, nema ni govora s obzirom na raspored snaga u politici, političke prioritete vlasti i poziciju Hrvatske u Europskoj uniji. No, to nije razlog da se ne povede ogorčena “principijelna” borba. Hrvatsko društvo nastoji se pritom prikazati kao izgledna žrtva podivljale nemani kojom upravljaju primordijalne nečiste sile – fašizam, klerikalizam, te konzervativno reakcionarstvo koje ugrožava osnovna ljudska prava. Je li to stvarno iskustvo života u ovoj ekonomski zaostaloj zemlji, predzadnjoj u cijeloj Europskoj uniji, koja se već dvadeset i pet godina ne uspijeva otrgnuti iz socijalizma, determiniranog pretežno podržavljenim privrednim funkcijama?

Naprotiv – Hrvatska se čini kao mirna, tolerantna zemljica u kojoj se ugodno živi, koju ljudi rado posjećuju jer je beskonfliktna, sigurna, s najnižom stopom kriminala u svijetu izuzimajući jednu ili dvije države europskog sjevera. Zagreb je tako ugodno mjesto da ga ni donedavni premijer ne namjerava napustiti kad se vrati u vrhove svjetskog biznisa – radije će na putu provesti pola godine, nego da se miče s ove točke gdje su more i najbolja svjetska skijališta podjednako blizu, a dostupne su sve pogodnosti europskog života. Sve je u Hrvatskoj, zaista, super – ako tu ne moraš zarađivati za život, što je prava tlaka, jer se ekonomija nikako ne može odlijepiti od dna. No, vidljiv uspon počeo je upravo u prošlom, kratkom mandatu Vlade premijera-tehnokrata, kad su svi temeljni pokazatelji iz crvenog prešli na zeleni dio skale. Svi normalni ljudi znaju – u Hrvatskoj jedini je istinski problem ekonomija, a ne duboke društvene deformacije, ovdje ne caruju fašizam, klerikalizam i reakcija – ali doista nema para. Siromaštvo rađa provincijalizam, a provincijalizam je majka gluposti. Koja se rafinira u derivat ljevičarskog populizma i folklorno desničarenje. Ali, te “izvaninstitucionalne” manifestacije ne utječu bitno na hrvatsku politiku jer je kod nas država u svemu jaka i premoćna. Tek je politički aktivizam idejno i politički neusustavljenog Mosta okrhnuo tu institucionalnu inertnost, dokinuo stabilnost koja priječi poboljšanja, ali ne dopušta da se zajednica raspadne.

Ukratko, problem Hrvatske nije ni podivljali fašizam, niti klerikalizam ili reakcionarstvo, problem je njena zaostalost, inkompatibilnost s europskim i svjetskim kontekstom. Borci na lijevoj fronti to žele još više produbiti. Oni priželjkuju uspostavljanje definicije “antifašizma” izvan važeće, europske i zapadne norme “antikomunističkog antifašizma” (jer je “komunistički antifašizam” također jedan zločinački projekt čije se žrtva još nisu prebrojile, jer se ovdje tek pristupilo iskopavanju, dok su svjetske statistike tako porazne, da je problem tek sagledan u modernoj historiografskoj literaturu u knjigama što su izašle posljednjeg desetljeća). Također, htjeli bi antiklerikalnu borbu voditi ne samo protiv kršćanskog pokreta koji je zahvatio istočnu Europu, nego i protiv same institucije Katoličke crkve, koju optužuju da ga je potakla, što je smiješno, jer je ona feudalno ustrojena i konzervativna, pa prelatima idu na živce ti prozeliti koji hodaju po vodi, kao i sam Kristu nalik papa Franjo, i to više nego prosječnom ultraljevičaru iz birtije, koji će među pripadnicima laičkog pokreta odmah prepoznati srodne duše…

Hrvatska jest konzervativna, ali sve njezine institucije potječu iz socijalizma. Raspadaju se i više ne vrijede ni pišljiva boba, ali nove tek treba izgraditi, i to u duhu europskih liberalnih vrijednosti, a sigurno ne kao uporište “antiliberalnokapitalističkih” akcija i “direktnodemokratske prakse”. Lijeva uhljebarska inteligencija jasno sagledava problem – kapitalistička revolucija, famozne “reforme”, koje neće biti egalitarne, nego zapadnjačke i europske, Hrvatsku će (ako dragi Bog i Marx to dopuste) pretvoriti u još jednu Slovačku ili Irsku, što znači da će se dokinuti autonomija “javnog sektora”, pojilišta na kojemu se napajaju horde raznih lokalnih antiglobalista, koje nadasve obilježava – neizvrsnost. Anonimni profesorčići s patvorenim referencijama s bijednih i lažnih domaćih akademskih ustanova, aktivisti u nevladinom sektoru koji žive od Vlade koju podupiru ili ucjenjuju, umjetnici koji su angažirani politički, a ne stvaralački, pa “kreiraju političku umjetničku praksu”, a nemaju priznata djela, osim ako ne proizvedu kakav skandal… To je sve jedan veliki sindikat, koji nema svoj centralni komitet. Ipak djeluje kao geštalt, s kolektivnim umom koji donosi vrlo racionalne zaključke i smjernice. Planira revolucionarne akcije, preuzimanje institucija “javnog sektora” radi ponovnog osvajanja novca iz državnog budžeta. Prihodi su im bili ugroženi padom esdepeovske Vlade, koju su doživljavali kao garanciju obrane interesa, prihoda i vrijednosti. Kako se održati kad te Vlade više nema?

Ofenziva je najbolja defanziva. Novoj vlasti treba pokazati da je jeftinije da ih kupe, nego da se s njima bore. Što je potpuno točno. Hrvatska je siromašna, ali najskuplje bi bilo destabilizirati društvo te pokvariti beskonfliktnu klimu. Desnica zaista ne prijeti – oni tiho mole, glasno pjevaju Thompsona, divljaju po Slavoniji ako ruše vlast, ali sad imaju svoju, pa ne moraju… Ukratko, najpametnije bi bilo da se cijeli lijevi sektor kupi za male pare, ali bit će da to ne treba savjetovati mandataru, jer se on, kako se čini, ekipira da upravo to napravi.

Denis Kuljiš/Jutarnjilist

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kako kupiti najskuplje zrakoplove i još zaraditi dosta novaca!?

Objavljeno

na

Objavio

Strateško partnerstvo (II)

Kako kupiti najskuplje zrakoplove i još zaraditi dosta novaca? Moguće je, moguće, samo je pitanje kako se dogovara i tko dogovara strateško partnerstvo. Osnovno je pitanje, želi li netko strateško partnerstvo uopće, a ako želi, s kim ga želi.

Prije dva tjedna Hrvatska danas objavila je o tome što je zapravo strateško partnerstvo kod odabira borbenih zrakoplova i tko je u stvarnosti hrvatski strateški partner i u čemu se može očitovati to strateško partnerstvo. Taj Dan D se bliži, Hrvatska ima tri relevantne ponude, američku – s novim, skupim i najboljim zrakoplovima koji daju stratešku vojnu prednost za sljedećih 20 godina i izraelsku, te švedsku, malo jeftiniju, a u medijima spominjanu kao zadovoljavajuću.

Pišu: Ante Rašić i Neven Pavelić

No, najskuplja ponuda može biti ujedno i najjeftinija, točnije s njome se može vrlo lijepo zaraditi.

Priča prva

Negdje sredinom rujna u uvalu Martinšćica uplovio je ratni brod USNS Trenton iz sastava Američke ratne flote, točnije logistički brod Šeste flote na remont. Remont tog broda zove se strateško partnerstvo i zasigurno nije jeftin ali vjerojatno ni jedini koji će doći u Viktor Lenac na remont, ne samo Viktor Lenac već u skoro svako operativno osposobljeno brodogradilište u Hrvatskoj. Činjenica da je Američka ratna flota najbrojnija ratna flota na svijetu, a da je hrvatska brodogradnja jedna od najcjenjenijih u svijetu uz činjenicu da su obadvije zemlje prijateljske i članice NATO saveza otvara put ka ostvarivanju gospodarske suradnje, povećanju broja uposlenih i doprinosi punjenju državne blagajne. Otvaranje, točnije ugovaranja ovakvih poslova upravo je ono što je jedan od osnovnih parametara prilikom nabavke novih zrakoplova. Naplatom PDV-a, na obavljene radove velikim dijelom bi se otplatila godišnja rata za te zrakoplove, a da se ne računaju ostali benefiti ostvareni tom suradnjom.

Priča druga

Zrakoplovna baza Udbina, nastala za vrijeme SFRJ, svojevremeno je trebala biti okosnica razvoja Udbine i okolice. Danas je ta baza zapuštena, prepuštena korovu, a Udbina postaje grad duhova i staraca. Jedna, samo jedna pametna glava u Hrvatskoj trebala je već taj potencijal ponuditi SAD ili NATO na upravljanje i Udbina bi procvjetala. Zrakoplovna baza u Udbini treba biti strateški vojni objekt ne samo Hrvatske, već svih njenih saveznika.

Jedan borbeni zrakoplov opslužuje stotinjak ljudi, a eskadrila broji 24 ratna i desetak servisnih zrakoplova. Ta masa od nekoliko tisuća ljudi, treba negdje živjeti i to većina s obiteljima, negdje se hraniti i negdje provoditi slobodno vrijeme. Sve to su investicije, sve je to dohodak koji ide u blagajnu države, hrvatske države. Smještena uz najmoderniju prometnicu, blizu Jadranskog mora i Zagreba Udbina bi bila projekt višestruko veći od cijene koštanja borbenih zrakoplova.

Priča treća

Remontni zavod u Velikoj Gorici nije namijenjen niti predviđen za 12 zrakoplova ali mogao bi biti i centralni zavod za remont i održavanje na ovom dijelu Europe za NATO i njene saveznike.

Priča četvrta – energetika

Svi su vidjeli, bilo je na televiziji, Donaldu Trumpu stalo je do LNG terminala na Krku. Stalo je i EU. Hrvatskoj treba termoelektrana, baulja se s neinteligentnim rješenjima – Plomin 2 i 3, TE Peruća. Pametno rješene je velika TE na plin, tamo gdje ga ima, a to je LNG terminal.

Time se ubijaju još dvije muhe – jednim udarcem, jednostavno se ugase za zdravlje štetne TE Plomin na ugljen i TE na mazut koja zagađuje Rijeku.

Hrvatska želi otkupiti MOL-ove dionice, zašto to ne bi učinio strateški partner? Pa zato i postoje strateški partneri.

Priča peta – industrija

Hoćete radna mjesta – sisačka željezara čeka, autoindustrija? Zašto ne, i to rješava strateški partner.

Ante Rašić i Neven Pavelić

Strateško Partnerstvo I dio

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Esad Hećimović bio je savjest Bošnjaka – muslimana, takvoga više među njima nema

Objavljeno

na

Objavio

Bosansko-hercegovački muslimani više nemaju novinara formata pokojnog Zeničana Esada Hećimovića – ili ja barem za takvoga među njima ne znam.

Ovaj pošteni i časni čovjek, diplomirani filozof i sociolog, novinar – istraživač, publicist, dobitnik brojnih nagrada, novinar godine (2011., u izboru Nezavisnih novina), profesionalac koji je istinu uvijek stavljao na prvo mjesto, otišao je nažalost, prerano, u travnju 2017. godine, u svojoj 54. godini života.

Koja je bila njegova motivacija da se uopće upusti u ovako opasan, rizičan posao?

Jednostavno, pripadao je krugu razumnih i racionalnih pro-zapadno orijentiranih bosansko-hercegovačkih muslimana i kao takav smatrao je da su radikalni islamisti došli oteti mu Bosnu i Hercegovinu. Njegovu domovinu u kojoj je svakomu muslimanu po svemu bliži susjed (ma koje vjere i nacije bio) od došljaka iste vjere iz dalekog svijeta.

I on je od njih pokušao braniti svoju Bosnu i Hercegovinu razumom i istinom, pisanom i izgovorenom riječju.

Nije se libio uhvatiti se u koštac i s najzahtjevnijim i najosjetljivijim temama, kao što su, primjerice, one vezane za zločine mudžahedina u srednjoj Bosni. U svojoj knjizi Garibi – Mudžahedini u B i H 1992-1999. (prvo izdanje: Zenica 2006.), on je ovu temu otvorio, istražio, dokumentirao i iznio javnosti bez ikakvoga kolebanja i predomišljanja, iako je ne rijetko bio suočen s ozbiljnim pritiscima pa i prijetnjama smrću od onih koji su ovu istinu nastojali po svaku cijenu skriti.

„U toku aprila 1993. godine, mudžahedini su izveli niz oružanih akcija koje su najavile početak novog oružanog sukoba. U području srednje Bosne je u martu 1993. godine zarobljen prvi direktor Visokog saudijskog komiteta u B i H, Abdul Hadi Al Gahtani. Na putu za Mehuriće, vozač je pogrešno skrenuo na punkt HVO-a. ‘Bio sam tada dva mjeseca u logoru HVO-a u Busovači. Tu smo maltretirani i zlostavljani na sve moguće načine. Mnogo su nas tukli, a jednog brata su i ubili. Poslije dva mjeseca došlo je do razmjene i ja sam razmijenjen’, rekao je Al-Gahtani. To je bio samo jedan od humanitaraca u zatvoru HVO-a u Busovači, ali Al Gahtani je imao posebno važnog prijatelja. Njegovo ime je bilo Abu Maali i slovio je kao jedan od zapovjednika mudžahedina u srednjoj Bosni. U zatvoru HVO-a na Kaoniku kod Busovače, do sredine aprila 1993. godine, bilo je najmanje 13 osoba arapske nacionalnosti.

Mudžahedini su u jutarnjim satima 15. aprila 1993. Napravili zasjedu na lokalnom putu, koji je iz Zenice, pored ograde željezare, vodio i naselje Pobrežje i Tetovo.“ (GaribiMudžahedini u B i H 1992-1999.; str. 13.; istaknuo: Z.P.; Vidi: http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/IZ_TISKA/KNJIGE/Esad_Hecimovic_Garibi_Mudzahedini_u_BiH_1992_1999.pdf; stranica posjećena 12.12.2017.)

U nastavku autor opisuje zarobljavanje lokalnog zapovjednika HVO-a Živka Totića, pri čemu su ubijena četiri vojnika iz njegove pratnje i jedan slučajni prolaznik – svjedok događaja.

Poslije otmice, na lice mjesta došli su civilni i vojni istražni organi Armije B i H i HVO-a. Istragu je vodila Vojna bezbjednost 3. korpusa Armije B i H i tim Centra službi bezbjednosti. Oni su navodno „utvrdili“ da im nije poznato tko su otmičari, niti gdje se nalazi oteti Totić, iako to nije bilo prvi put, jer su ranije u Travniku oteta četiri časnika HVO-a na sličan način. Neposredno nakon tog događaja i ovako obavljene „istrage“, časnici Promatračke misije EZ-a dobili su dva identična pisma na arapskom jeziku u kojima se zahtijevalo da se iz svih zatvora HVO-a u B i H puste svi strani državljani, prijeteći kako će ako im se ne udovolji, pobiti taoce.

„Upozoravamo vas da su ova braća iz stranih zemalja došla da umru kao mučenici na Allahovom putu i da to neće biti posljednja operacija. To će biti početak serije operacija džihada i mučeničkih akcija“, pisalo je među ostalim u pismu. (isto; istaknuo: Z.P.)

Slijedi Hećimovićev opis formalne „potrage“ za otmičarima koju su vodile bošnjačko-muslimanske vojne vlasti na području između Zenice i Kaknja. Nakon što su pronašli vozilo otmičara, vidjeli su naoružane strance arapskog podrijetla, ali su kasnije izjavili kako su to bili „humanitarci“. Ovih „humanitaraca“ (koji su ubijali i otimali ljude) bilo je na području sela Babino, Arnauti, Puhovac i Radinovići i to još od ljeta 1992. godine, što je vojnim i civilnim vlastima B i H bilo jako dobro poznato, kao što su znali i da nije riječ o humanitarcima, nego mudžahedinskim džihad-ratnicima. Na tom je području ne slučajno nastala i Sedma muslimanska brigada Armije B i H. Sve su to znale i lokalne vlasti i europski promatrači, ali se ništa nije poduzimalo. Nakon izbijanja sukoba između HVO-a i Armije B i H, mudžahedini su se premjestili iz svojih baza u planinskom dijelu, u zgradu poduzeća „Vatrostalna“ u selu Podbrežje. Totić je na kraju razmijenjen za 13 mudžahedina („humanitaraca“), a istraga nikad nije nastavljena, niti su otkriveni i kažnjeni oni koji su ga oteli i ubili četiri njegova vojnika.

„Prekidanje ove istrage, omogućilo je nove nekažnjene zločine počinjene nad Hrvatima u području Travnika od juna do oktobra 1993. godine“, piše Hećimović na str. 14. (istaknuo: Z.P.)

Autor zatim opisuje napade Armije B i H na područje Guče Gore, odnosno, na hrvatski dio sela (u ranu zoru 8. lipnja u 3,30 sati) i progon civila i likvidacije koje su potom uslijedile, a napadnuta je i zauzeta i katolička crkva. Crkva je oskvrnavljena, a sam čin oskvrnavljenja sniman je kamerom i ta je video kaseta kasnije korištena kao promo-materijal u prikupljanju donacija po islamskim zemljama za džihad u Bosni. (isto; str. 15-17.; istaknuo: Z.P.)

Susret u Zenici: Alija Izetbegović u rujnu 1995. sastao se u Zenici s mudžahedinskim vođama i međunarodnim teroristima Abu el Ma’alijem, Anwarom el Shabanom i drugima (na slici se vidi i general Armije BiH Sakib Mahmuljin) (Izvor za fotografiju: https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-politika/nevjerojatno-bakir-kao-i-alija-izetbegovic-tvrdi-da-su-mudzahedine-doveli-hrvati/6555240/)

 

Hećimovićeva knjiga prepuna je podataka i detaljnih opisa, tako da se čitajući je dobiva prava slika onoga što se događalo u srednjoj Bosni. Fascinira njegovo poznavanje različitih mudžahedinskih skupina i njihovih vođa, kao i analiza djelovanja džihadista, bilo da su svoje operacije provodili samostalno ili u sklopu „Armije B i H“.

Otmice su bile uobičajena strategija mudžahedina i one su vršene iz razloga uzimanja talaca ili jednostavno likvidacije zarobljenika. Ne rijetko, zaustavljali su pripadnike Armije B i H i „otimali“ im zarobljene vojnike HVO-a ili hrvatske civile i ubijali ih. Nitko za to nije odgovarao, pa čak ni neposredni zapovjednici postrojbi Armije B i H u kojima su se ovakve stvari događale. Čitatelj se ne može oteti dojmu da su te „otmice“ išle tako glatko, kao da su unaprijed dogovorene i režirane.

Iz materijala koji je za sobom ostavio Esad Hećimović, potpuno je razvidno:

  1. Da su mudžahedini od početka imali povlašten položaj i da su vojne i civilne bošnjačko-muslimanske vlasti imale prema njima krajnje blagonaklon stav, a otvorenu potporu su im pružali Alija Izetbegović i njegovi najbliži suradnici

2.Nakon početka oružanih sukoba HVO-a i Armije B i H, mudžahedini djeluju s Armijom B i H, a neke skupine se i formalno uključuju u ustroj brigada Armije B i H (Sedma brigada u sastavu 3. korpusa itd.)

3.Bošnjačko-muslimanske vojne i civilne vlasti ne samo da nisu kažnjavale masovne zločine mudžahedina i vlastitih vojnika nad civilima i zarobljenicima, nego su naprotiv, takve slučajeve zataškavali, pa čak i kad su vršena ubojstava – egzekucije nad 10, 15, 30, 50 ili više žrtava.

4.Muslimani-bošnjaci i danas negiraju da su se vršila ritualna odsijecanja glava žrtvama (na taj barbarski način pogubljeno je 400 Hrvata u srednjoj Bosni), iako za brojne slučajeve postoje audio-vizualne snimke, fotografije, izjave očevidaca, dokumenti itd.

5.Iz raspoloživih činjenica i dokaza sasvim je jasno kako su radikalni islamistički pokreti iz Saudijske Arabije, Irana, Sirije i drugih zemalja bili glavni podupiratelji islamizacije B i H (kako financijski, tako i u pogledu organiziranih slanja mudžahedina koji su u B i H stizali kao „humanitarci“)

To što ni jedan muslimanski zločin (a činili su ih ne samo mudžahedini nego i pripadnici „Armije B i H“ samostalno ili u suradnji s njima), sramota je današnjeg civiliziranog svijeta.

Tijekom suđenja pred MKSJ u Den Haagu, muslimansko-bošnjački optuženici dobili su ukupno 8,5 godina zatvora, a Hrvati 273 godine. Pogledamo li razmjere zločina, tek onda postaje jasno kolika je i kakva to nepravda.

Za ubojstvo 1.600 Hrvata u srednjoj Bosni (od čega 1.088 civila!), za 632 Hrvata ubijena u logorima (kojih su Bošnjaci imali ukupno 331 – kroz njih je prošlo 14.444 registrirana logoraša), za 172.000 protjeranih Hrvata (s područja pod kontrolom „Armije B i H“), 8,5 godina zatvora! Eto, to je prava mjera „pravde“ koju „demokratski i civilizirani svijet“ preko UN-a provodi!

Esad Hećimović učinio je sve kako bi istina o svemu što se događalo u B i H ugledala svjetlo dana, ali ono što je naročito porazno jeste da je i Republika Hrvatska na sve to ostala slijepa i gluha.

On je jako dobro znao kakvu opasnost za samu Bosnu i Hercegovinu predstavlja radikalni islamski ekstremizam koji je i danas na djelu u ovoj zemlji.

Vitez Herceg Bosne, junak Domovinskog rata, časni hrvatski general Slobodan Praljak na haškom je sudištu govorio ISTINU koju je zastupao i Esad Hećimović. Njih dvojica borili su se za istu Bosnu i Hercegovinu – svaki na svoj način.

Razumijemo li mi Hrvati to?

I imamo li pravo odustati od istine…sad kad nam je potrebnija nego ikada?

 

Zlatko Pinter

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari