Connect with us

Feljton

Desnica u Hrvatskoj – pitanje ujedinjavanja

Objavljeno

-

Kako vrijeme prolazi, u Hrvatskoj je sve više glasova o prijekoj potrebi ujedinjavanja desnih snaga. I to kako onih iz devedesetih, tako i novijih i najnovijih tako utvrđenih na potpuno istoj društvenoj matrici – samoimenovanju. Ako ništa drugo, već i ta činjenica govori barem jedno: svi ti ustroji vjeruju da je pridjevak „desnice“ unosna investicija u politički uspjeh!

Osim toga, s obzirom na potrebu ujedinjavanja desnice, tvrdi se da bi to bila pobjednička formula protiv žilavoga nasljeđa komunizma ( Osim HSS koja se je svrstala uz (ne)reformiranu partiju. ). Naravno, istina je nešto drugačija: to bi bio mnogo jači udarac HDZ – i! Štoviše, čelnici desnice to i ne kriju kao svoj prvotni cilj. Jer, zna se: po njima, glavni krivac za njihove nevolje je stalni golemi prestiž HDZ u desnom političkom biračkom tijelu.

Donekle u prilog tom vapaju ide činjenica da desne stranke/čice zajedno ostvare nekih 15 % – tak biračkoga tijela onih koji izlaze na birališta u Hrvatskoj. Tako je bar bilo do sad u svim izborima za Sabor. Temeljni problem takve zamisli, inače dobre same po sebi, je činjenica da je tako nešto malo vjerojatno, ako je suditi po dosadašnjem iskustvu.

Prvo, desnice, izvan glavnoga grada, kao neke uvjerljive društvene snage, nema. Odnosno, desne stranke/čice nemaju nikakvu utjecajnu i stalnu stranačku osnovu širom države. A to je temeljni preduvjet za bilo kakav učinak u nacionalnom političkom prostoru. Drugo, te stranke/čice nemaju ni jednu jedinu utjecajnu osobu u javnom prostoru oko koje bi mogle okupiti svoje snage, a čiji bi javni autoritet jamčio jedinstveno učinkovito djelovanje. U tom smislu, traži se osoba koja, sama po sebi, po svojem unutarnjem ustroju ( biću ) budi pozornost i povjerenje birača ponajprije kao moderan političar. To znači da je u pitanju osoba otvorena prema izazovima vremena a koja, istovremeno, razumije suvremeni svijet, njegovu složenost i zahtjevnost. Takvoj bi osobi stroga pravila igre u suvremenom duhovnom i tvarnom okruženju, značila samo nove mogućnosti, izazov, a ne ograničenje u djelovanju i nuđenju ozbiljnih i promišljenih rješenja za Hrvatsku u svijetu. Naravno ta bi osoba pri tom u obzir u svom djelovanja uzimala, i računala, sa svekolikim hrvatskim ukupnim povijesnim naslijeđem i opterećenjem, izgledima i mogućnostima hrvatskih ljudi kako u domovini tako i u svijetu.

Također, ona bi svu tu zahtjevnost umjela prepoznavati i na nju se referirati u očuvanju hrvatskih nacionalnih vrjednota. Jasno, pod uvjetom da ih zbiljski prepoznaje te da ih umije određivati s obzirom na okruženje u kojem se država i nacija nalaze, kako s vanjskopolitičkih, i isto tako, i s unutarnjopolitičkih prilika! Jer, Hrvati, u svijetu kakav je, znači ni njihova država, nisu jedini subjekti ( igrači ) u igrama oko svoje sudbine. Prema tome, to bi trebalo da bude osoba koja takve vrjednote prepoznaje kao poklad uspješnosti i kao hrvatski doprinos svjetskoj uljudbenoj i inoj baštini. Ne treba ni naglašavati: za takvu osobu podrazumijeva se unutarnja temeljna pretpostavka – širina duha i duhovitosti kako bi sve, ionako nebitne, razlike među desnicom, znala skloniti u stranu.

Treće, a nasuprot rečenom, te stranke/čice bitno određuju njihovi lideri koji, svaki za sebe, jedino same sebe doživljavaju kao os susreta i zajedništva desnice. Prevladati te taštine i vidike iz kula bjelokosnih je nerješiva zagonetka.

Četvrto, desnica u Hrvatskoj, već je dva i pol desetljeća hrvatske državne slobode izvan stvarnih tijekova moderniteta. U ratu je s ovim povijesnim časom u borbi s vjetrenjačama za što jasniju sliku hrvatske povijesti i svoje uloge u njoj. Odnosno, njoj je glavna zanimacija u animiranju glasača ukazati na značenja svojih prednika u oblikovanju i stvaranju moderne hrvatske nacije ( Epohalno značenje i važnost nauka Oca Domovine. ). Samim time, takva desnica, je i u nesporazumu s onim što (uspješna ) desnica danas u Europi čini. A ta je, prije svega, moderna.

Ona polazi od neuspjeha, bolje kazati, kraha liberaloidnih ( lijevih i ljevijih ) epohalnih zabluda o prirodi i usudu čovjeka, a samim time i ljudskoga društva. Također, njezina je snaga u slijepom dogmatizmu, okoštalosti europske ljevice da uvidi svoje zablude o ulozi i smislu nacije u očuvanju samobiti ( posebnosti ) europske uljudbe koju čini upravo nacionalna i uljudbena raznooobličnosti na istim duhovnim (kršćanskim ) temeljima.

Metaforički rečeno: desnica u Europi piše na računalu i leti interkontinentalnim lijetalima, a ona u Lijepoj našoj piše kredom i guščjim perom i vozi se parnjačom! Peto, desnica u Hrvatskoj je i u povijesnom nesporazumu s potrebama hrvatskoga naroda. Naime, ona se i dalje bavi prošlošću od ove najbliže, kad je ušla u nesporazum sa zamislima i ostvarenjima dr. Tuđmana, pa do one kad se, kao politička misao, oblikovala u XIX. st. Takva desnica u Hrvatskoj još nije uvidjela da je hrvatska nacija danas jedna zrela samobit, dovršena društvena činjenica.

Naime, hrvatska nacija u ove naše dane je drugačije društveno strukturirana nego u bližoj prošlosti, a da se o onoj u XIX. stoljeću ni ne govori. Ona ima sasvim drugačije potrebe od toga da stalno pliva po bespućima svojih povijesnih zbiljnosti. Ona danas treba odrediti sebe u svijetu koji ulazi u četvrtu tehnološku revoluciju koja će bitno promijeniti, i već mijenja, ne samo društveno, nego i ino biće ljudskoga stvorenja. Samim time i društva! Odnosno, nastupio je povijesni čas kad se valja postaviti prema izazovima takvog opsega i značenja što ih dosadašnja ljudska povijest ne poznaje. Oni cjelokupno dosadašnje iskustvo ljudske vrste stavljaju u potpuno nove odnose. U takvim zbivanjima temeljna je zadaća političkih čimbenika umjeti prepoznati njihovu bît i onda odrediti čvrste točke, uporišta u koja se ne može dirati i koja se moraju očuvati pod svaku cijenu. Jer u pitanju je sâmo samobiće čovjeka! Posljedično i ( svakoga ) naroda, prvenstveno zapadnoeuropskih izvora i korijena! Pri toj se zadaći ne smije zaostati u ubrzanom, sada već, ne hodu, nego jurnjavi vremena koje vremena za čekanje i neodlučnost nema. Jasno, pri tom nikako ne valja ispustiti iz vida vječnu istinu ( javnoga ) života: bitne će se silnice svjetskih čimbenika i na dalje boriti i u tim novim prilikama novim sredstvima za očuvanje svojih ( preovladajućih ) pozicija! Ma kako ovo ovdje rečeno bilo, i izgledalo, dramatičnim.

Za svijet u kojem živimo, ništa nova. Jer, dok je čovjeka na zemlji tako biti mora.

Konačno, to je jedina zbiljska konstanta povijesti: uvijek su u igri moći silnice koje odlučuju u zbilji bitaka za očuvanje stečenih, osvojenih ( društvenih ) prednosti. U ove dane te silnice su tehnologija i s njom povezani interesi onih koji ju imaju – i proizvode. U takvom ozračju, i suznačju, hrvatska desnica, ako želi imati ikakav utjecaj, mora i o tome imati svoju riječ! A, s obzirom na okolnosti njezinoga dosadašnjega puta u nacionalnom javnom prostoru, ona je nema! Isto tako, a s obzirom na ukupne okolnosti njenoga postojanja, jedva da ima nade da bi tako nešto, kao prijeku potrebu trenutka, mogla uvidjeti i ( prepoznati ).

Šesto, ako se ne razumije bît povijesnoga časa ( temeljna stremljenja sadašnjeg trenutka ), onda se ni ne može stvoriti čitljiv, prihvatljiv nacionalni, ne samo politički, program uključivanja Hrvatske u taj i takav svijet. Naime, ni hrvatski narod ne će mimoići sve mijene u vremenu na istoj onoj razini na kojoj se otvaraju i ostalim pucima Europe. Ni on ne može živjeti samo od razjašnjavanja povijesti. I on želi živjeti sada kao sav ostali svijet. A kako taj ostali svijet živi Hrvati, kao iseljenička nacija, poznaju veoma dobro. ( U Hrvata gotovo da i nema obitelji koja nekoga svoga u tom užurbanom svijetu nema! )
Zaključno: desnica u Hrvatskoj nacionalnoga programa, koji bi mogao naciju povesti prema izazovima ovoga povijesnoga časa, nema. A bez toga, čak i da se ujedine sve te stranke/čice, nema ni pravaca učinkovitoga djelovanja! Također, što desnica u Hrvata vidi kao hrvatski problem, vidi baš svaka ptičica na grani: potrebu jake, učinkovite države; nacionalne države Hrvata; konačni raskid s nasljeđem komunizma kao teretu težem od olova na nogama, duhu i duši hrvatskoga naroda.
I to je sve.

To je zaista nužno, ali ni izdaleka dovoljno da bi bilo nacionalnim pokličem za preokret i preobrazbu hrvatskoga društva u društvo uspješnosti i umješnosti, uključenosti u svjetske tijekove na onoj razini na kojoj je to moguće. Naravno, i na onim područjima ljudskoga umijeća gdje se može ostvariti neka hrvatska nacionalna posebnost kao njena prednost u globalnom svijetu ( U natjecanju za društveni utjecaj, hrvatsku nacionalnu prepoznatljivost, a da to ne bude nogomet! )

Drugim riječima, bitka za jaku, uspješnu Hrvatsku ne može se dobiti mimo, nego samo uz svijet. A, kao što je rečeno, vrijeme juri. Osim toga, desnica u Hrvatskoj, kad zbori što želi, onda je to samo jedno: pobijediti aktualnu vlast u Hrvatskoj skrpanu od međusobno nasuprotnih temeljnih/ishodišnih zamisli o svijetu i domu. To je razumljivo, ali sasvim je nedostatno za bilo kakav uspjeh na dulju stazu. Jer, ni hrvatski čovjek, izmoren, rastezan po svim temeljnim zabludama zadnjega stoljeća koje su se njegove duše primale kao korov, nema više snaga za nadmudrivanja: i on želi, konačno, samo mirno živjeti od rada svojih ruku. Baš kao i sav normalan svijet.

A kad se prosuđuje stanje ( umornoga i rastrzanoga ) duha ove nacije, onda je neizbježno prisjetiti se poguba kroz koje je on prošao do svoje države ( nacionalne slobode ): od nametanja i uvoza totalitarizma svih boja, inače potpuno izvan njegovoga povijesnoga iskustva i bitka, pa do današnjega totalitarnoga relativizma – ovoga vremena kad je sve dopušteno i dobro. Samo pod jednim uvjetom: da to „sve dopušteno“ bude takvo ne šteti nikome drugome! ( Koje li kraljevske tlapnje slaboga duha ovoga svijeta i vijeka?!! Kako li loših gospodara naših dana!?! Jer, nemoguće je činiti što se želi, a da se ne šteti nekome. Ako nikome drugome, što je opet nemoguće, a ono sebi samome sasvim sigurno!!!)

A budući da je izmoren, nagrižen iznutra, ranjen zlima i zabludama protekloga stoljeća, hrvatski narod želi, i treba, svježinu duha i duhovnosti. U konačnici, treba mu duhovitosti u najboljem smislu te riječi. Treba on one svježine istine koja će se na njegovu povijest ponižavanoga naroda, uskraćivanoga u temeljnom pravu na sama sebe, ma kakav on sam bio, prirodno nadograditi, ucijepiti. Srećom nije na početku: samo treba prepoznati ono što ga je kroz vjekove ( očuvalo ) i držalo u nadi protiv svake nade. I to se zna: njegova ucijepljenost u kršćanskoj vjeri i vjernosti Crkvi.

Ako ičije povijesno iskustvo pokazuje, ono hrvatsko je živi dokaz: Hrvati su preživjeli kao narod jer, kad nisu imali više ništa, imali su svoj krst časni.

Krešimir Budimski

Desnica u Hrvatskoj II

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari