Connect with us

Feljton

Desnica u Hrvatskoj!

Objavljeno

on

( Ogled o modrenom hrvatskom nacionalnom pitanju )

Za onim gore težite, ne za zemaljskim / Kol, 3,2 /

Društvene pretpostavke za postojanja desnice u modernoj Hrvatskoj

U promišljanju temeljnih naznaka i obilježja suvremene Hrvatske teško bi bilo ne zapaziti društvenu istinu: Hrvatska je država mlade, neiživljene ( još nepotrošene ) demokracije. Opće je mjesto u razmatranju činjenica nastanka države u Hrvata: Hrvatska je uspostavljena u nametnutom ratu tako što su demokratske ustanove nacijepljene na duboko ukorijenjena ( duhovna) stabla/debla samourušenoga komunističkoga totalitarizma posebnoga tipa u cijelom komunističkom bloku od Trsta do Vladivostoka.

Ova, ne samo povijesna, činjenica u bitnome određuje kako društveno tako i intimno biće hrvatskoga čovjeka i naroda. Riječ je ovdje o samoupravljačkom unutarnjem mehanizmu u duhu hrvatskih ljudi nakon urušavanja i toga posebnoga oblika komunizma i njegovom zbiljskom odrazu u načinu razumijevanja i poimanja mjesta i uloge države u društvu. Naime, za razliku od komunizma u ostalom svijetu, koji je bio isti po načinu i sadržaju, u njegovoj samoupravnoj inačici, on je zaista duboko zadro, sa istim sadržajem, tako što je bio drugačiji po pristupu od onih u drugim zemljama zahvaćenim jednopartijskim komunističkim jednoumljem i diktaturom. Dakle, moderna Hrvatska nastala je bez ikakve tradicije ( iskustva ) svojih žitelja života u demokraciji. Stoga, i kad se govori o desnici kao političkom sustavu vrjednota, potrebno je prethodno u(s)tvrditi ishodišne pretpostavke za postojanje tradicionalnih okolnosti za bilo kakvo političko udruživanje osoba. Riječju, potrebno je utvrditi postojanje različitih društvenih temelja takvo udruživanju. A njih, kao što se zna, u totalitarnom komunizmu nije bilo. Niti ih je moglo biti.

Samo po sebi, ta činjenica nepostojanja pretpostavki za društvo različitosti/raznooobličnosti društvenog ustrojavanja je središnji problem u pokušaju da se ipak na nekom temelju odredi sam pojam desnice u Hrvatskoj. Naime, kako da se to zbude, kad nije postojalo nešto takvo kao što je društvena mnoštvenost/mnogoobličnost? Ali, nije to samo usud desnice u Hrvata, nego i ljevice i centra kao i njihovih prijelaznih oblika/međuoblika. Ništa takva nema korijena u temel(c)jima društva koje izlazi iz okrilja totalitarizma. Kao prvo, nakon pedesetogodišnjega sustavnoga komunističkog totalitarizma koji je živio na tlapnji o „besklasnom društvu“, pri čem su sustavno uništavani puki znaci, a ne da bi stvarno postojali, u društvenom okruženju neki, svojim posebnim interesima utvrđeni, društveni slojevi ili razredi. Jer i sama zamisao o društvenom samoupravljanju je u korijenu, u samoj svojoj bîti, činila bespredmetnim svaki oblik takvoga promišljanja. Osim toga, kako je ono bilo utvrđeno kao jedini sveobuhvatni dopušteni način života i rada osoba, budući da se ono zasnivalo na temelju nevlasničkih društvenih odnosa – društvenom vlasništvu kao ničijem i svačijem – i tako od ekonomije/gospodarstva pa sve do školstva i umjetnosti nikakvom obliku društvene mnoštvenosti nije bilo mjesta. Ni teorijski, a budući da je riječ o totalitarnom komunističkom sistemu, nije ni smjelo biti. Odnosno, tako nešto bilo je doslovno nezamislivo! I još: da ga je moglo biti i u naznakama, kao oblika ustrojavanja ljudi, bilo kazneno djelo, napad na same temeljce sistema ! U takvom društvenom suznačju i ozračju govoriti o desnici, ljevici centru, a što bi bilo jedino sociološki i moguće, spada i u neku vrstu kabinetskoga besadržajnoga razglabanja. U osnovi, tako nešto bilo bi, čak i na razini kabinetskih rasprava, nešto bez ikakvih stvarnih temelja u društvenom tkivu nacije, preživjele u uvjetima totalitarnoga sustava. Prema tome, i desnica, ljevica i centar u Hrvatskoj mogu opstajati samo kao jedan misaoni konstrukt ( puki intelektualizam ). Odnosno, nešto tako moguće je tek kao zamisao, u najboljem slučaju manje više uredan sklop dobrih želja što u društvenom tkivu naroda nema temelja, zbiljskih pretpostavki za zaživjeti, ili ih jedva može imati. I to tek u naznakama.

HSP

U ranom razdoblju nastanka hrvatske države od svih stranaka koje nose pridjevak „desne“ do Sabora je dogurala obnovljena HSP. U daljem trajanju državnoga Sabora, ostale stranke s desnom javnom označnicom sve zajedno su osvajale nekih 10 – 15 % od broja izašlih na izbore. I to je sve. I tako stalno. Isto tako, ako se pođe od programskih zasada, sve te stranke/čice nisu se bitno međusobno razlikovale. Na ovaj, ili na onaj način, sve su one temeljile svoj program na pravaštvu. Također, sve one su imale potpuno isti, negativni, odnos prema dr. Tuđmanu i njegovoj vladi. Oštro su joj se suprotstavljale jer da ta vlada izdaje čistu pravašku misao! I, među inim, time Hrvatsku vodi u propast. S obzirom na izniman osobni utjecaj i predsjednikovu karizmu sve, što su te strukture mogle postići u tim prilikama, bilo je puko traćenje vremena. Jer, predsjednik Tuđman je imao neupitni autoritet pobjedničkoga vođe u ratu i uspješnoga kreatora države u miru. Dakle, u ime svojih visokih zamisli i ideala o načinu vladanja Hrvatskom, a ne uzimajući u obzir kako vanjske takom ni unutarnje prilike i okolnosti i zadatosti politike kao umijeća mogućega, u spletu složenih međunarodnih i zahtjevnih unutarnjih (ne)zadatosti kao i negativnoga nasljeđa jednoumne komunističke diktature, te su se stranke/čice gubile u povijesnim maglama, u rasvjetljavanju usuda hrvatske nacionalne povijesti koju da dr. Tuđman izdaje. Svu tu svoju antituđmanovsku rabotu opravdavale su svojom misli – vodiljom: bitkom za što dosljednije nasljedovanje Oca nacije – Ante Starčevića!

Jednom riječi: živjele su u svom svijetu čistih, neupitnih istina u kojem kao da od doba Ante Starčevića nisu, u duhovnom, ali i u svakom drugom smislu, u stanju društvene svijesti, doslovno prošli eoni! Osim toga, takve su zamisli i ideje bile izvan samoga toga povijesnoga trenutka, a bile su i izvan svjetskih političkih kretanja, presudnih i čimbenika i silnica koje određuju aktualni povijesni čas. Jasno, ako se jedna misao samo troši na svoju neupitnu povijesnu istinitost ( opravdanost ), pa kad se pri tom postavi izvan trenutnoga povijesnoga zbivanja, ako uspostavlja red stvari izvan suvremenosti, ona mora izgubiti bitku u boju počam od onoga kao što je bitka za kruh svagdašnji! I ne samo to, nego i bitku s modernitetom. A tu nikakve izvanjske prilagodbe takvih programa istom modernitetu ne pomažu.

Također, na pravaške oči, predsjednik Tuđman ostvario je san svih pravaša: nacionalnu državu Hrvata! Naravno, ni u kom slučaju, savršenu, a još manje po mjeri vrijednosnoga sustava XIX. st. kad nastaje pravaštvo kao izvorni hrvatski društveno – politički fenomen. U tom smislu, ukazati je na istinu da je pravaštvo, kao društveno opravdana i stvarna, politička platforma moguća i smislena samo u takvom ( povijesnom ) suznačju kad jedna povijesna nacija ( Nacija koja je u svom stasanju imala svoju državu. ) živi u – višenacionalnom državnom okviru. Znači, u takvim okolnostima, a pozivom na neupitno državno pravo, svo se hrvatsko pravaštvo nužno svodi na zahtjev za ostvarenjem toga povijesnoga državnoga prava. A ono je samo povijesnim usudom, privremeno, ustuknulo pred jačim „pravom“ puke obrane gologa života hrvatske nacije u okviru jačega državnoga sustava. U tom smislu, ne slučajno rabljen je u XIX st. Pojam „virtualnih prava kraljevine Hrvatske! A, kao što se zna: u takvoj ( višenacionalnoj ) državi, u susretu s jačim nacijama, Hrvatska je nužno zakinuta u svom temeljnom biću i poslanju – vlastitoj državnosti. Odnosno, u takvim prilikama, ma kakve da joj se slobode davale, ona, samo od njih ne može opstati kao suvereni subjekt s međunarodnopravnim sadržajem. Odnosno, samo u takvim prilikama, kad je jedna povijesna nacija osujećena u svom temeljnom pravu na državu, moguće je, pa i nužno, i svu politiku takve, uskraćene, i u svom biću osakaćene, nacije, orijentirati prema jednim cilju: u suvremenim okolnostima, toga, ali i bilo kojega drugoga doba – oživjeti svoje neupitno pravo na državu i vlastito državno pravo!

S druge strane, u tadašnjim europskim prilikama druge polovice XIX st. kad se rađa pravaška ideja, o nekoj mogućnosti da Hrvati ostvare svoje neupitno povijesno pravo na svoju državu, a da pri tom taj europski poredak ravnoteže velikih kontinentalnih sila ne bude ugrožen, nije bilo nikakve stvarne podloge da se tako nešto i zbude! Osim usuda nesporazuma s povijesnim trenutkom nastanka moderne „Tuđmanove“ države, hrvatsko pravaštvo, u svim svojim inačicama, s manje ili više kršćansko – demokratske glazure, podložno je kobi stalnoga cijepanja s istodobnim upornim lelekom za ujedinjenjem svih pravaških ustroja.

I tako u krug!

Hrvatsko pravaštvo je razlog svoga povijesnoga neuspjeha u moderno doba, u oživljenoj hrvatskoj državi, našlo u nekom navodnom nastojanju predsjednika Tuđmana, njegove stranke HDZ da ga oslabi! Pri toj tvrdnji čudno je kako pravaški prvaci svih smjerova nisu zamijetili očito: da bi dr. Tuđman tako što činio u uvjetima kad ni iz čega treba izgraditi sve ustanove države, nakon sustavne komunističke pohare svih građanskih i demokratskih vrjednota, običnom razumu mora biti neshvatljivo! Zaista, za takvu duhovnu akrobaciju u odnosu prema dr. Tuđmanu, njegovu „rastrojavanju“ pravaštva, u času kad on djelatno ostvaruje san svih pravaša, za takvo ( političko ) zaključivanje zaista treba imati mašte!

Ali, na nevolju, u bîti, one na razini prvoškolaca! Odnosno, običnom razumu je upitati se: zašto bi se netko, tko stalno na demokratskim izborima pobjeđuje, pored svih poslova učvršćivanja nove države, bavio još i pravaškim zadjevicama i povijesnim maglama i istinama? I, da takva „zamisao“ o gušenju pravaštva bude apsurdna do kraja, da se time zabavlja osoba koja je po svom građanskom pozivu povjesničar – akademik! Nešto tako iracionalno bi činio jedino neki besposlen pop. A Franjo Tuđman, u danima stasanja hrvatske nacionalne države, na njenom čelu, u ratu za njen goli opstanak, sigurno za besposlenost vremena nije imao. Ili bi, po toj ( tek pravašima znanoj ) logici, kao čelnik najuspješnije stranke – pokreta u hrvatskoj povijesti, trebao da poziva glasače da svoje glasove daju pravašima?!! Ma u koliko se inačica oni predstavili na političkoj pozornici! I nužna napomena. Naime, ozbiljna i zbiljska hrvatska desnica bi itekako vrednovala i razlikovala uvjete i okolnosti u kojima je on domovinu gradio ni od čega, korak po korak i usuprot nakanama bitnih svjetskih čimbenika!

Takva bi desnica razumijevala bitne ograničavajuće okolnosti u kojima je on djelovao. A onda ga ne bi, ni u snu, ni u ludilu, proglašavala gušiteljem demokracije, diktatorom, svojim neprijateljem, onim koji ih je onemogućavao da budu čimbenici, ako ne već odlučujući, a ono bar suodlučujući u tom njegovom golemom djelu bez premca u povijesti hrvatskoga naroda.

Ukratko, hrvatska bi se desnica, a ne desnica u Hrvatskoj, mogla „boriti“ protiv Tuđmana, samo boljim Tuđmanom! Kao što se to slučaj u američkoj politici. Tamo se i „lijeva“ i „desna “Amerika „bori“ i sustavno trudi biti (naj)boljim Lincolnom od Lincolna! Da se ne kaže – boljim Washingtonom od Washingtona!!!

(Ili parafraza; hrvatska bi se desnica protiv HDZ-a mogla boriti jedino „boljim HDZ-om“!)

Ovo razmatranje ni na koji način ne osporava epohalno značenje pravaške misli u stasanju i razvoju moderne hrvatske političke nacije. Ono govori, samo jedno i jedino, o usudu onih koji su se pozvali na nju zanemarivši temeljno društveno ozračje ( društvenu zbilju hrvatskoga nacionalnoga prostora ) u trenutku nastanaka moderne neovisne hrvatske države! A to, samo po sebi očito je, nešto je sasvim drugo od dometa izvorne pravaške misli – i njenoga značenja u povijesti hrvatskoga naroda.

Krešimir Budimski

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari