Pratite nas

Komentar

DETITOIZACIJA HRVATSKE

Objavljeno

na

Nije li Tito kao balkanski skorojević sa svojim faraonskim „life styleom“, praotac i glamurozni uzor svih naših korumpiranih skorojevića? Je li uklanjanje njegove biste s Pantovčaka, simbolička gesta hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović kojom najavljuje početak politike detitoizacije Hrvatske?

Nevjerojatno je koliko se jugoslavenskog, „regionskog“ sentimenta provlači kroz hrvatske medije i javnost u kojoj kao da podsvjesno izbija nekakva nova forma jugo-nostalgije i fascinacije titoizmom. Štoviše, i od našeg ulaska u EU, stječe se dojam kao da i nismo ušli u EU, nego smo još dublje zašli na tzv. Zapadni Balkan. Takva subjekcija proizlazi iz nekakvog političkog i medijskog „spleena“ kojega je teško racionalno odrediti – to je psihosociološki, rekao bih, i parapsihološki ideološko-kulturalni fenomen, ta mahnita, gorljiva, somnambulska, ovisnička potreba za novom dozom Balkana u venama. Jugoslavenstvo je ostalo u podsvijesnom kodu dijela hrvatske populacije, jungovski rečeno, poput nekog arhetipa koji joj na svjesnoj razini diktira ponašanje. Novine su proteklih godina pune pozitivnih feljtona o Titu, o njegovoj faraonskoj imovini, ljubavnicama, bonvivanskom životu, kao da je riječ o holivudskom brendu a ne o jugoslavenskom diktatoru koji je uništio mnoge hrvatske obitelji, živote i talente. Fascinacija Titom ide toliko daleko da se nitko javno ne pita u hrvatskim medijima o stvarnom moralnom kontekstu i društvenim posljedicama života takvog vlastodršca, i je li taj čovjek zapravo bio preteča današnjeg frankenštajnovskog sustava vrijednosti „na ovim prostorima“, križanca socijalističke ideologije i kapitalističke raspamećenosti, pervertirane ekonomije proizašle iz spoja komunističko-direktorske elite i tržišnog predatorstva, gdje je radništvo propalo i kao kategorija i kao stvarnost u bunar socijaldemokratskog licemjerstva.

Nije li taj i takav Tito, balkanski skorojević preteča svih naših današnjih skorojevića, tajkuna, korumpiranih političara, ministara i sličnih? Nije li on njihov stvarni otac? Paradoks je u tomu da se dio današnje hrvatske sirotinje s nostalgijom sjeća titoističke utopije u stilu infantilne doskočice „Tito je krao ali je i drugima dao“, iako je sve što nam se danas događa posljedica nakaradnog sustava kojeg je on sam začeo i koji je nastao kao produkt pervertiranog komunističko-kapitalističkog amalgama. Uostalom, zaboravljamo da su mnogi koji su se u neovisnoj Hrvatskoj obogatili pa čak postali i tajkuni bili komunistički direktori ili su njihova djeca danas uspješni poduzetnici, bogatuni, tihi nasljednici starih socijalističkih direktorsko-partijskih dinastija. Hrvatska je sociološkom smislu jedna vrlo nakazna zemlja upravo zbog izostanka prave lustracije koja je postala nemogućom već početkom devedesetih godina. Odnosi snaga zacementirani su, baštinici titoističke ideologije ili njihovi potomci drže sve važnije pozicije u ekonomiji, politici i medijima. Titov zloduh zato nije ni egzorciran iz hrvatske države i društva. On je tu kao fantom povijesti koji se povremeno javlja iz pakla da bi svoje sljedbenike fascinirao poput nekakvog zaumnog celebritija, sa svojim cigarama, glumicama i ljubavnicama. No ta komična opereta nikoga ne tjera na smijeh, satira izostaje, poruge nema nigdje, nema te feraltribunovske demonologije koja bi se bavila svojim luciferijanskim praocem. Tito je postao zabavni brend, i nitko mu se ne suprotstavlja jer je prešao u sferu benignog estradnog trača, u duhu vremena u kojemu živimo.
Zanimljiva je jedna povijesna digresija u ovom kontekstu. Mnogi naši ljevičari koji se pale na Tita i Castra (i Che Guevaru) ne znaju za odioznost Fidela Castra prema Titovom skorojevićkom stilu. Castro nije volio tog balkanskog pozera, prozreo ga je. Castro je intelektualac, čovjek koji je živio za ideju, njegov revolucionarni stil je bio asketski. Castro nije živio kao bonvivan, on je bio ljubavnik revolucije, iako su mu i žene bile velika slabost. No Fidel Castro kao takav je osebujan lik, donkihotski revolucionar, u kojemu je ostalo nešto od isusovačkog garda i askeze, posvećenosti ideji, jer ne zaboravimo – on je bio isusovački đak. Također mnogi ne znaju da njegova revolucija protiv Batiste (tog bijednog američkog ulizice) nije započela kao socijalistička nego kao nacionalna, kao pokret za oslobađanje Kube od američkog kolonijalizma. Splet geopolitikih okolnosti i američke prijetnje natjerale su Castra u zagrljaj Sovjetima, a njegov brat Raul i Che Guevara prevagnuli su sa svojom komunističkom ideeologijom. Castro u mladosti i na početku revolucije nije bio komunist. On je to kasnije postao. Ali njegov komunizam zasigurno je bio nešto drugo od titoističkog. Castro je vjerovao u svoju revoluciju, nadživio ju je, a Tito je vjerovao samo u svoj hedonizam. I što nam je jedan priučeni bezveznjak, poluinteligent mogao ostaviti u baštinu osim svoje ispraznosti? Castro je Titu mogao biti profesor iz povijesti, politike, književnosti, filozofije, prava, čega god. Josip Broz, ta zastrašujuća lutka koja govori javlja se u hrvatskoj podvijesti kao lik iz noćne more. Pitam se je li on uopće bio stvaran čovjek ili neka nakaza iz laboratorija engleske obavještajne službe, a možda i same Staljinove Kominterne, vrag će ga znati…

Meštar sviju hrvatskih hulja

augustincic_antun-busto_di_tito„Jutarnji list“ s vremena na vrijeme objavljuje uvijek svježe „ekskluzivne“ materijale o komunističkom diktatoru Josipu Brozu Titu kao nove priloge njegovoj hagiografiji, da se ne zaboravi gradivo, da se utvrdi, i da se stvori novi kult. Uvijek su to neka nova epohalna otkrića i promocija Titovog glamuroznog „life stylea“. Titoistički mediji kadri su nam tog naizgled benevolentnog ljudoždera prikazati i kao estetu s profinjenim ukusom, tankoćutnu umjetničku dušicu, petronijevskog epikurejca koji je znao uživati u životu, lišavajući pritom života one koji su po logici njegove boljševičke paranoje mogli ugroziti njegov faraonski mir. Od početka stoljeća, rehabilitacija Josipa Broza traje kao projekt pokrenut iz angloameričke obavještajne kuhinje. Uostalom, oživjeli su povijesnu mumiju svog vjernog, prikrivenog saveznika. Taj agent Kominterne bio je vrlo vjerojatno dvostruki igrač a to znači i engleski agent. Stari pokvarenjak i dvoličnjak koji je na svoj kanibalsko-komunistički kult, na svoj zmijski totem, navukao masku s ljudskim licem.

Kako je moguće da nitko u Hrvatskoj u zadnja dva i pol desetljeća nije napravio dublju i ozbiljniju studiju o političkim, psihološkim i ekonomskim aspektima titoizma i njegovim posljedicama po hrvatsku realnost? Kako je moguće da se nitko nije ni usudio analitički prodrijeti u zloćudnost Titova režima a da ne pripada krugu njegovih posrednih ili neposrednih žrtava nego krugu hrvatske inteligencije barem umjereno lijeve provenijencije? Može li se preispitati povijest i savjest komunističkih vremena bez da sami baštinici Titove ideologije kritički ne preispitaju tu baštinu? Je li to iluzija? Jesam li naivan kad očekujem minimum intelektualnog poštenja od tito-nostalgične inteligencije? Nije samo neukusno javno divljenje „profinjenosti“ jednog diktatora, koliko je neukusno to podsvjesno promoviranje njegovog skorojevićevskog stila života, njegova glamoura dok se istodobno isti Titovi poklonici zgražaju nad današnjom hrvatskom korumpiranom elitom. Bilo desni ili lijevi korumpirani političari u Hrvatskoj – svi su oni podsvjesno socrealistički skorojevići! Ako se neki dive Titovom ukusu i umjetničkim nagnućima, njegovim lovačkim umijećima i ljubavničkim uspjesima, zašto se onda zgražaju nad, recimo, Vidoševićevim trofejima sa safarija?

Nedavno sam čitao jednu opširnu biografiju Ernesta Che Guevare i nametnula mi se još jedna znakovita analogija: Che je podrijetlom bio iz argentinske aristokratske obitelji, ali mu nikad nije bilo do društvenog materijalnog statusa. Veći dio svog života proveo je u radnoj vojnoj uniformi. Nije se stidio raditi i s lučkim radnicima na vrhuncu svoje slave. I to nije bila poza nego stil života. S druge strane, Tito je bio iz jedne zagorske seljačke obitelji, a veći dio svog postratnog diktatorskog vijeka proveo je u bijelim odijelima i živeći kao skorojević na visokoj nozi, koji se dočepao tuđeg bogatstva i luksuza. I eto uzora mnogim današnjim hrvatskim skorojevićima! Tito kao meštar sviju hrvatskih hulja! Ma da je samo to u pitanju, mudar čovjek bi se stidio reći nešto dobro o takvom čovjeku kao što je bio J.B. Tito.

Skidanje biste

I sada dolazimo do poante ove priče. Nakon što je petnaest godina na Pantovčaku carevao Titov duh, u liku Mesića i Josipovića, i jugoslavenskog malog Mefistofelesa Bude Lončara, došlo je vrijeme da se drugu Titu barem simbolično – s uklanjanjem njegove biste iz Predsjedničkih dvora – kaže zbogom! Ako je ta gesta hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović znak da je to početak stvarne i konkretne detitoizacije Hrvatske, onda Titovu bistu treba spremiti u neki mračni podrum, u politički Had, u podzemlje odakle je i došao. No ako sve ostane na simbličnoj gesti onda je svejedno je li bista na Pantovčaku ili negdje drugdje. Predsjednica Kolinda bi mogla najprije detitoizirati diplomatske strukture, što je mukotrpan posao, pogotovo u kohabitaciji s SDP-ovom Vladom, i strankom čiji je Tito otac i guru, vječni vođa i nadahnuće, pogansko božanstvo i čovjekobog. Ali taj posao jednom treba započeti i egzorcirati hrvatsku vanjsku politiku od lončarevskog zloduha koji joj je nanio nemjerljivu štetu. U unutarnjoj politici, utjecaj predsjednice može biti društveni, političko-semantički, psihološki, ona može mijenjati neke paradigme i stvarati novo ozračje i značenja, naprosto može tijekom idućih pet godina zauvijek istjerati titoizam kao pogansku pseudoreligiju Balkanaca u Hrvatskoj, i graditi budućnost na mladima koji nisu inficirani tim virusom. Predsjednica Kolinda može utjecati na promjenu svijesti mlađih naraštaja za čije se duše borimo jer su mnogi indoktrinirani lažima o našoj bližoj povijesti. Dva desetljeća hrvatske se elite ponašaju kao da je vrijeme do 1990. godine u Hrvatskoj „tabula rasa“. Zato se ne treba zavaravati da titoistički bjesovi neće uzvratiti udarac i već su započeli zakuhavati latentnu kampanju protiv hrvatske predsjednice s ciljem da je omalovaže i izrugaju. Skidanje Titove biste za njih nije simboličan čin nego znak na uzbunu, sirena opće opasnosti – njihovo svetište je ukinuto, njihovo božanstvo svrgnuto.

[ad id=”40551″]

Autor: Zoran Vukman

Poznati novinar i publicist Zoran Vukman pokrenuo je nedavno svoj blog koji koristi za komentare i fenomenološku analizu hrvatskih akutalnosti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Jure Vujić: Trumpovo proglašavanje terorističkom organizacijom pokret „Antifa“ moglo bi biti presedan za cijelu Europu i Hrvatsku

Objavljeno

na

Objavio

Najava Američkog predsjednika Donalda Trumpa da će njegova administracija uvrstiti krajnje lijevi pokret “Antifa” (antifašisti) na američku listu terorističkih organizacija ( optuženi za nerede i nasilje tijekom prosvjeda u Minneapolisu i diljem SAD zbog pogibije afroamerikanca George Floyda), mogla bi biti pravni i politički presedan na kojeg bi se mogle i pozvati vlade država članica EU i Hrvatske, u kojima također djeluju Antifa organizacije i grupe ekstremističke ljevice.

Što se tiče političkog lijevog ekstremizma, zanimljivo je podsjetiti da je u posljednjem godišnjem izvješću EUROPOL-a istaknut porast ljevičarskog ekstremizma u obliku organiziranog terorizma i to kao nova prijetnja u Europi pored islamskog radikalizma. Primjerice Njemački ured za očuvanje ustavnopravnog poretka je registriralo 1.608 terorističkih napada radikalne ljevice za 2014-2015 na svom tlu, daleko više negoli slična djela krajnje desnice. EUROPOL navodi kako su ljevičarske ekstremističke grupe provele 27 nasilnih napada u 2016. godine unutar EU.

Riječ je o mrežama autonomnih grupa koji se povezuje putem koordinacija : u Njemačkoj, « Antifaschistische Aktion », u Velikoj Britaniji « Antifascist Action » , u Francuskoj mreža No Pasaran, dok u SAD djeluju preko 200 grupa poput Anti-Racist Action , Rose City Antifa, NYC Antifa, pokret Black Lives Mattera, radikalni ljevičarski pokret koji je osnovan 2013. kao reakcija protiv policijskih ubojstava crnaca, a koji se širi nakon prosvjeda u Fergusonu kada je ubijen mladi crnac Michael Brown.

Također treba napomenuti kako su međunarodne mreže “antifa” (antifašistička akcija je neformalna svjetska mreža antifašista koja ima i svoje krakove u Hrvatskoj) pa i domaće “antife”( http://www.crvena-akcija.org/category/akcije/antifa/ Antifašistička akcija, Antifašistička liga Hrvatske, Radnička fronta, itd…) izrazito agresivne ne samo po pitanju učestaloga govora mržnje i pozivanja na “oružani ustanak” kao prijetnja ustavno-pravnom poretku RH na društvenim mrežama već i po pitanju političkog nasilja. Treba podsjetiti da je američka savezna država New Jersey uvrstila antifašistički pokret među terorističke organizacije, a u SAD je pokrenuta peticija u kojoj više do 130.000 američkih građana traže od vlade da se zabrane Antife pokreti kao terorističke organizacije.

U Hrvatskoj anarhistička i radikalna ljevica u sprezi s antifašističkim mrežom i portalima dobivaju snažnu potporu drugih srodnih europskih struktura po pitanju organiziranja tribina, festivala, konferencija. U 2011.godini lijevo-radikalni subverzivni film festival je ugostio kao predavača Antonio Negrija (http://www.kinoeuropa.hr/program/4-subversive-film-festival-18056), talijanski filozof postmarksističkog operaizma, koji je poznat je po svojoj terorističkoj prošlosti unutar redova radikalne ljevice za vrijeme Olovnih godina u Italiji. 1979 optužen i suđen je za sudjelovanje u ubojstvo Aldo Moroa i povezivanja s Crvenim Brigadama.

Jure Vujić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marko Ljubić: Opasne igre nad Hrvatskom

Objavljeno

na

Objavio

foto HINA

Serija Milanovićevih postupaka, počevši od inauguracije, preko uklanjanja bista hrvatskih velikana iz Ureda predsjednika Republike Hrvatske, zatim poruke iz Jasenovca i eskalacija s napuštanjem državnog protokola u Okučanima, bile su samo potvrda zlućudne političke platforme koja čini Milanovića i društvenu i političku strukturu, koju on predstavlja. Njegovo ponašanje na Dan državnosti je i slijepcu trebalo otvoriti oči.

Idiotske, prigodničarske, nezrele i iznad svega manipulativne interpretacije tog zloćudnog niza, kao nekakvog izraza Milanovićevog osebujnog karaktera, njegove incidentnosti, nepromišljenosti i pogotovo kao nekakve javno-političke finte ili igrokaza između Milanovića i Plenkovića, puno su opasnije od samih postupaka tog čovjeka i demonstracije realne politike, koju predstavlja. U rasponu od Milanovićevog pajdaša Kotromanovića, koji poručuje da se Milanović i Plenković “zajebaju” sa svima, do Škorine, identične ocjene o frajerluku i šaljivdžijama, te sinkroniziranog tumačenja autoriteta s ljevice i desnice da Milanović ovim postupcima ide na ruku Plenkoviću, baš sve što čujemo i čemu svjedočimo u javnosti, ukazuje na duboku, duboku nevolju u kojoj se trenutno nalazi hrvatski narod i njegova državnost.

Kada predsjednik Republike na Dan državnosti, dakle na datum koji je usvojen na jedini mogući način i potvrđen kao Dan državnosti, otvoreno kaže da to nije Dan državnosti, da on to ne prihvaća i da zakone može donijeti tko god ima zakonodavnu većinu, otvoreno iskazujući neprihvaćanje takve zakonodavnosti, to je više nego jasna poruka nepoštivanja temeljnih ustavnih vrednota državnog poretka, temeljnih načela na kojima počiva civilizacija kojoj pripadamo i što je najzolućudnije to je izravno zastupanje i promicanje boljševičko-revolucionarnog modela društvenog uređenja u narodu prepoznatog u Titovim riječima – ne držimo se zakona kao pijan plota! Iza i ispod tih riječi pobijeno je, zlostavljano i protjerano stotine tisuća Hrvata s najstrašnijim ubilačkim udarom u nacionalnoj povijesti. Pod tom agendom ubijeno je u svijetu preko sto milijuna ljudi, a milijarde su zaustavljene u svom povijesnom razvoju, pri čemu su mnogi narodi vraćeni stoljeća unatrag, a hrvatski narod gotovo uništen.

Na to zlo treba znati odgovor primjeren njegovoj razini. I treba ga htjeti i znati javno zastupati, a ne banalizirati ili se skrivati iza zvučnih riječi i deklaracija. Konačno, pokojni Ivica Račan je povijesni eksponent bezbačajnosti deklaracija, usvojivši ih i podržavši uvijek i istodobno ozakonjujući suprotnosti u presudnim trenutcima, pa bi čak i s paradigmatske strane nacionalna Hrvatska morala to imati na umu i pozabaviti se uzrocima a ne posljedicama.

U tijeku je pokušaj završnog udarca u sami korijen višestoljetnog, dobrano okljaštrenog hrvatskog nacionalnog stabla i Milanović je izabran baš zbog svog individualnog profila raskopčane osobe, pomalo neodgovornog, lijenog i nesustavnog atipičnog ljevičara, ili lijevog suverenista kako je minuciozno predstavljan u zbunjenoj javnosti godinama, pogotovo sa strane desnih intelektualnih javnih autoriteta, što je gotovo idealan profil i stereotip za pogrešno usmjeravanje pozornosti s vrlo opasnih politika i ciljeva na njegov osobni profil.

Javno usmjeravati problematiku države i političke postupke na klackalicu na kojoj s jedne strane sjedi Milanovićeva politika raskapanja korijena državnosti, u nekakvu istoznačnost s Plenkovićem, iznimno je opasna prevara. Pri tome je Andrej Plenković osobno gotovo nebitan, makar da je i deset puta anacionalniji, jugoslaveniziraniji ili europsko-oligarhijski profiliran, jer on je nakon izbora u HDZ-u postao personalni eksponent političke volje, identiteta i kulture za više od 60 tisuća članova te stranke, koje se nikako ni usprkos svim greškama stranke ne može dovesti u ravan istoznačnosti s Milanovićevim politikama ili proglasiti idiotima, ili pokvarenjacima. Ako tom broju pridodamo nekoliko stotina tisuća ljudi,koji uporno podupiru tu političku ideju, postavlja se pitanje pred ocjenjivače, odakle vam pravo taj dio hrvatskog naroda proglašavati izravno ili neizravno suspektnim?

Predstavljati Milanovičeve navedene politike, ne incidente nego upravo i jedino politike, kao politički igrokaz s Plenkovićem, posve je isto kao bilo koju opravdanu ili neopravdanu kritiku Milorada Pupovca ili političkog srpstva, proglašavati igrokazom, jer, posve isti bi se argumenti mogli i morali upotrijebiti za logičan zaključak. Zar se ne bi onda Pupovčeva izjava da ne dolazi u obzir nikakvo partnerstvo ni s kim tko će surađivati sa Škorom, morala po istoj matrici tumačiti kao igrokaz Pupovca i Škore, ili Pupovčeva potpora Škori? Pada li ljudima koji pristaju na preuveličavanje inače ustavno pozicionirane Pupovčeve velikosrpske pozicije i proglašavanje Pupovca guvernerom Hrvatske, na pamet, da je upravo lijeva, pretežito anacionalna Hrvatska Pupovčevo prirodno okruženje s kojim ne treba ni koalirati, niti biti u “trgovačkom” savezu da bi dobio više nego traži, te da mu je upravo strateški cilj oslabiti u toj mjeri HDZ, kako u najgorem slučaju ne bi mogao bez njega, ako već ljevica ne može formirati vlast, te na taj način sisati krv nacionalnoj Hrvatskoj na najbolniji način, razarajući stranku, koja se što zbog svojih slabosti, što zbog trajnog koordiniranog pritiska i s ljevice i s desnice, dovodi u sve težu poziciju, vukući za sobom cjelokupan narod, ili u najboljem slučaju, usporavajući razvoj Hrvatske u svim elementima?

Naravno da se takva pitanja ne mogu čuti, ni na ljevici, a pogotovo na jurišničkoj desnici, kojoj se kao uljudbeni spas ucjepljuje Peternel, godinama u krugovima Željke Markić pripreman za manekena nacionalno-kršćanske Hrvatske s dnevnom afirmacijom na portalu narodnog imena (.opa K.). Tako se ostvaruje relativizacija, pere karijera i stvaraju modeli. Hoćemo li dakle konzistentnu logiku primijeniti na sve navedene primjere i zanemarivati utemeljene motive, a fabricirati nategnute?
Naravno da ne bi smjeli, a upravo tome svjedočimo. Kao što bi se svaka javna kritika na isti način mogla relativizirati, a predmet i bit kritike preusmjeriti i banalizirati. Nema opasnije činjenice i stanja od sveopće relativizacije, niti ima efikasnijeg modela uništenja jednog društva i naroda od relativizirajućeg kaosa, koji ljudima oduzima mogućnost racionalnog sagledavanja problema i nužno ih prirodnim refleksom zbija u skupine na temelju projiciranog ili proizvedenog dojma.
Upravo se taj instrument koristi stvarajući prihvatljivu javnu sliku i percepciju, pronalazeći takve ljude ili proizvodeći takve protagoniste, ako treba i negativnim kampanjama, kako bi u neosvojivom dijelu političkog tijela kreatori pozadinskih namjera i ciljeva postigli ono što ne mogu otvoreno i javno izravno.

Zato se upravo na nacionalnom tijelu hrvatskog naroda stalno potiču i održavaju histerične optužbe o udbašima, jugoslavenčinama, kosovcima, s ciljanim efektom. Ako je svatko udbaš, onda nije nitko, zato se korupcija gotovo isključivo veže za protagoniste nacionalne političke scene, isključivo se njih progoni, kao što se ratne zločine gotovo isključivo projiciralo i procesuiralo na hrvatskoj strani, i u Hrvatskoj i u BiH, naročito u Federaciji. Zato se svako malo, nakon istrošenih inicijativa i manekena, pojavljuju novi, potroše se, izazovu kaos, potaknu prvo nadu velikog broja ljudi, a onda izazovu frustracije i malodušje, pa potpunu rezignaciju, koja završava ili povlačenjem iz društvenih procesa ili odlaskom iz zemlje. Treba samo usporediti vremena nastanka MOST-a, njegovu političku misiju u bitnim stvarima, njegovo osipanje i marginalizaciju, a danas pojavu Škore sa svim saveznicima koji nude to što nude.

Također vrijedi znati da je model tako nastalih, uvijek umjetno potaknutih i produciranih sudionika političkih procesa, vrlo zvučna retorika, milozvučna i prihvatljiva deklarativnost, vrlo širok spektar, što više, ali nikada presudno puno, stvarno i dokazano prihvatljivih ljudi, sa što manje ili nimalo jasnih vrijednosnih zajedničkih načela, te usmjeravanje djelovanja na “naše” nevaljalce, prokušani uspješni scenarij ovladavanja državnim i društvenim procesima i zadržavanja postojećeg stanja moči. Dok se ljudi sjete, vlakovi prođu, a na kolodvore se već spremaju novi, kićeniji.

Prastara je mudrost zrelih naroda ne zatvarati si šansu. Zato nije danas u ovom izbornom razdoblju prvo pitanje za koga glasovati, nego s kim se ima barem malo šansi ostvariti nekoliko najvažnijih ciljeva, a ključna referenca za odgovor na to pitanje je – tko ima ili može imati potrebnu moć za postizanje proklamiranih ciljeva? Jer, obećanja bez sigurnog potencijala moći su egzibicionizam, a iza njega najčešće obična prevara. Odgovor na tu enigmu je bit racionalnog političkog odlučivanja.

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari