Pratite nas

Komentar

DETITOIZACIJA HRVATSKE

Objavljeno

na

Nije li Tito kao balkanski skorojević sa svojim faraonskim „life styleom“, praotac i glamurozni uzor svih naših korumpiranih skorojevića? Je li uklanjanje njegove biste s Pantovčaka, simbolička gesta hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović kojom najavljuje početak politike detitoizacije Hrvatske?

Nevjerojatno je koliko se jugoslavenskog, „regionskog“ sentimenta provlači kroz hrvatske medije i javnost u kojoj kao da podsvjesno izbija nekakva nova forma jugo-nostalgije i fascinacije titoizmom. Štoviše, i od našeg ulaska u EU, stječe se dojam kao da i nismo ušli u EU, nego smo još dublje zašli na tzv. Zapadni Balkan. Takva subjekcija proizlazi iz nekakvog političkog i medijskog „spleena“ kojega je teško racionalno odrediti – to je psihosociološki, rekao bih, i parapsihološki ideološko-kulturalni fenomen, ta mahnita, gorljiva, somnambulska, ovisnička potreba za novom dozom Balkana u venama. Jugoslavenstvo je ostalo u podsvijesnom kodu dijela hrvatske populacije, jungovski rečeno, poput nekog arhetipa koji joj na svjesnoj razini diktira ponašanje. Novine su proteklih godina pune pozitivnih feljtona o Titu, o njegovoj faraonskoj imovini, ljubavnicama, bonvivanskom životu, kao da je riječ o holivudskom brendu a ne o jugoslavenskom diktatoru koji je uništio mnoge hrvatske obitelji, živote i talente. Fascinacija Titom ide toliko daleko da se nitko javno ne pita u hrvatskim medijima o stvarnom moralnom kontekstu i društvenim posljedicama života takvog vlastodršca, i je li taj čovjek zapravo bio preteča današnjeg frankenštajnovskog sustava vrijednosti „na ovim prostorima“, križanca socijalističke ideologije i kapitalističke raspamećenosti, pervertirane ekonomije proizašle iz spoja komunističko-direktorske elite i tržišnog predatorstva, gdje je radništvo propalo i kao kategorija i kao stvarnost u bunar socijaldemokratskog licemjerstva.

Nije li taj i takav Tito, balkanski skorojević preteča svih naših današnjih skorojevića, tajkuna, korumpiranih političara, ministara i sličnih? Nije li on njihov stvarni otac? Paradoks je u tomu da se dio današnje hrvatske sirotinje s nostalgijom sjeća titoističke utopije u stilu infantilne doskočice „Tito je krao ali je i drugima dao“, iako je sve što nam se danas događa posljedica nakaradnog sustava kojeg je on sam začeo i koji je nastao kao produkt pervertiranog komunističko-kapitalističkog amalgama. Uostalom, zaboravljamo da su mnogi koji su se u neovisnoj Hrvatskoj obogatili pa čak postali i tajkuni bili komunistički direktori ili su njihova djeca danas uspješni poduzetnici, bogatuni, tihi nasljednici starih socijalističkih direktorsko-partijskih dinastija. Hrvatska je sociološkom smislu jedna vrlo nakazna zemlja upravo zbog izostanka prave lustracije koja je postala nemogućom već početkom devedesetih godina. Odnosi snaga zacementirani su, baštinici titoističke ideologije ili njihovi potomci drže sve važnije pozicije u ekonomiji, politici i medijima. Titov zloduh zato nije ni egzorciran iz hrvatske države i društva. On je tu kao fantom povijesti koji se povremeno javlja iz pakla da bi svoje sljedbenike fascinirao poput nekakvog zaumnog celebritija, sa svojim cigarama, glumicama i ljubavnicama. No ta komična opereta nikoga ne tjera na smijeh, satira izostaje, poruge nema nigdje, nema te feraltribunovske demonologije koja bi se bavila svojim luciferijanskim praocem. Tito je postao zabavni brend, i nitko mu se ne suprotstavlja jer je prešao u sferu benignog estradnog trača, u duhu vremena u kojemu živimo.
Zanimljiva je jedna povijesna digresija u ovom kontekstu. Mnogi naši ljevičari koji se pale na Tita i Castra (i Che Guevaru) ne znaju za odioznost Fidela Castra prema Titovom skorojevićkom stilu. Castro nije volio tog balkanskog pozera, prozreo ga je. Castro je intelektualac, čovjek koji je živio za ideju, njegov revolucionarni stil je bio asketski. Castro nije živio kao bonvivan, on je bio ljubavnik revolucije, iako su mu i žene bile velika slabost. No Fidel Castro kao takav je osebujan lik, donkihotski revolucionar, u kojemu je ostalo nešto od isusovačkog garda i askeze, posvećenosti ideji, jer ne zaboravimo – on je bio isusovački đak. Također mnogi ne znaju da njegova revolucija protiv Batiste (tog bijednog američkog ulizice) nije započela kao socijalistička nego kao nacionalna, kao pokret za oslobađanje Kube od američkog kolonijalizma. Splet geopolitikih okolnosti i američke prijetnje natjerale su Castra u zagrljaj Sovjetima, a njegov brat Raul i Che Guevara prevagnuli su sa svojom komunističkom ideeologijom. Castro u mladosti i na početku revolucije nije bio komunist. On je to kasnije postao. Ali njegov komunizam zasigurno je bio nešto drugo od titoističkog. Castro je vjerovao u svoju revoluciju, nadživio ju je, a Tito je vjerovao samo u svoj hedonizam. I što nam je jedan priučeni bezveznjak, poluinteligent mogao ostaviti u baštinu osim svoje ispraznosti? Castro je Titu mogao biti profesor iz povijesti, politike, književnosti, filozofije, prava, čega god. Josip Broz, ta zastrašujuća lutka koja govori javlja se u hrvatskoj podvijesti kao lik iz noćne more. Pitam se je li on uopće bio stvaran čovjek ili neka nakaza iz laboratorija engleske obavještajne službe, a možda i same Staljinove Kominterne, vrag će ga znati…

Meštar sviju hrvatskih hulja

augustincic_antun-busto_di_tito„Jutarnji list“ s vremena na vrijeme objavljuje uvijek svježe „ekskluzivne“ materijale o komunističkom diktatoru Josipu Brozu Titu kao nove priloge njegovoj hagiografiji, da se ne zaboravi gradivo, da se utvrdi, i da se stvori novi kult. Uvijek su to neka nova epohalna otkrića i promocija Titovog glamuroznog „life stylea“. Titoistički mediji kadri su nam tog naizgled benevolentnog ljudoždera prikazati i kao estetu s profinjenim ukusom, tankoćutnu umjetničku dušicu, petronijevskog epikurejca koji je znao uživati u životu, lišavajući pritom života one koji su po logici njegove boljševičke paranoje mogli ugroziti njegov faraonski mir. Od početka stoljeća, rehabilitacija Josipa Broza traje kao projekt pokrenut iz angloameričke obavještajne kuhinje. Uostalom, oživjeli su povijesnu mumiju svog vjernog, prikrivenog saveznika. Taj agent Kominterne bio je vrlo vjerojatno dvostruki igrač a to znači i engleski agent. Stari pokvarenjak i dvoličnjak koji je na svoj kanibalsko-komunistički kult, na svoj zmijski totem, navukao masku s ljudskim licem.

Kako je moguće da nitko u Hrvatskoj u zadnja dva i pol desetljeća nije napravio dublju i ozbiljniju studiju o političkim, psihološkim i ekonomskim aspektima titoizma i njegovim posljedicama po hrvatsku realnost? Kako je moguće da se nitko nije ni usudio analitički prodrijeti u zloćudnost Titova režima a da ne pripada krugu njegovih posrednih ili neposrednih žrtava nego krugu hrvatske inteligencije barem umjereno lijeve provenijencije? Može li se preispitati povijest i savjest komunističkih vremena bez da sami baštinici Titove ideologije kritički ne preispitaju tu baštinu? Je li to iluzija? Jesam li naivan kad očekujem minimum intelektualnog poštenja od tito-nostalgične inteligencije? Nije samo neukusno javno divljenje „profinjenosti“ jednog diktatora, koliko je neukusno to podsvjesno promoviranje njegovog skorojevićevskog stila života, njegova glamoura dok se istodobno isti Titovi poklonici zgražaju nad današnjom hrvatskom korumpiranom elitom. Bilo desni ili lijevi korumpirani političari u Hrvatskoj – svi su oni podsvjesno socrealistički skorojevići! Ako se neki dive Titovom ukusu i umjetničkim nagnućima, njegovim lovačkim umijećima i ljubavničkim uspjesima, zašto se onda zgražaju nad, recimo, Vidoševićevim trofejima sa safarija?

Nedavno sam čitao jednu opširnu biografiju Ernesta Che Guevare i nametnula mi se još jedna znakovita analogija: Che je podrijetlom bio iz argentinske aristokratske obitelji, ali mu nikad nije bilo do društvenog materijalnog statusa. Veći dio svog života proveo je u radnoj vojnoj uniformi. Nije se stidio raditi i s lučkim radnicima na vrhuncu svoje slave. I to nije bila poza nego stil života. S druge strane, Tito je bio iz jedne zagorske seljačke obitelji, a veći dio svog postratnog diktatorskog vijeka proveo je u bijelim odijelima i živeći kao skorojević na visokoj nozi, koji se dočepao tuđeg bogatstva i luksuza. I eto uzora mnogim današnjim hrvatskim skorojevićima! Tito kao meštar sviju hrvatskih hulja! Ma da je samo to u pitanju, mudar čovjek bi se stidio reći nešto dobro o takvom čovjeku kao što je bio J.B. Tito.

Skidanje biste

I sada dolazimo do poante ove priče. Nakon što je petnaest godina na Pantovčaku carevao Titov duh, u liku Mesića i Josipovića, i jugoslavenskog malog Mefistofelesa Bude Lončara, došlo je vrijeme da se drugu Titu barem simbolično – s uklanjanjem njegove biste iz Predsjedničkih dvora – kaže zbogom! Ako je ta gesta hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović znak da je to početak stvarne i konkretne detitoizacije Hrvatske, onda Titovu bistu treba spremiti u neki mračni podrum, u politički Had, u podzemlje odakle je i došao. No ako sve ostane na simbličnoj gesti onda je svejedno je li bista na Pantovčaku ili negdje drugdje. Predsjednica Kolinda bi mogla najprije detitoizirati diplomatske strukture, što je mukotrpan posao, pogotovo u kohabitaciji s SDP-ovom Vladom, i strankom čiji je Tito otac i guru, vječni vođa i nadahnuće, pogansko božanstvo i čovjekobog. Ali taj posao jednom treba započeti i egzorcirati hrvatsku vanjsku politiku od lončarevskog zloduha koji joj je nanio nemjerljivu štetu. U unutarnjoj politici, utjecaj predsjednice može biti društveni, političko-semantički, psihološki, ona može mijenjati neke paradigme i stvarati novo ozračje i značenja, naprosto može tijekom idućih pet godina zauvijek istjerati titoizam kao pogansku pseudoreligiju Balkanaca u Hrvatskoj, i graditi budućnost na mladima koji nisu inficirani tim virusom. Predsjednica Kolinda može utjecati na promjenu svijesti mlađih naraštaja za čije se duše borimo jer su mnogi indoktrinirani lažima o našoj bližoj povijesti. Dva desetljeća hrvatske se elite ponašaju kao da je vrijeme do 1990. godine u Hrvatskoj „tabula rasa“. Zato se ne treba zavaravati da titoistički bjesovi neće uzvratiti udarac i već su započeli zakuhavati latentnu kampanju protiv hrvatske predsjednice s ciljem da je omalovaže i izrugaju. Skidanje Titove biste za njih nije simboličan čin nego znak na uzbunu, sirena opće opasnosti – njihovo svetište je ukinuto, njihovo božanstvo svrgnuto.

[ad id=”40551″]

Autor: Zoran Vukman

Poznati novinar i publicist Zoran Vukman pokrenuo je nedavno svoj blog koji koristi za komentare i fenomenološku analizu hrvatskih akutalnosti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Sabor mora utvrditi je li Milanović lagao ili govorio istinu

Objavljeno

na

Objavio

isječak/Dokument Bože vukušić

Zdrava demokracija laž mora lustrirati i osuditi

Izgleda da je točno. Zoran Milanović bio je član Saveza komunista Jugoslavije iako je tvrdio da nije bio. Pojavili su se dokumenti, isplivali svjedoci. Nije on prvi hrvatski predsjednik s crvenom knjižicom i jugoslavenskom prošlošću. No, njegovo članstvo karakteriziraju činjenice da je u totalitarnu organizaciju ušao u Beogradu kritizirajući zagrebačke komuniste, u doba dok je služio vojni rok u JNA godine 1985., kad je prosječna idejno politička svijest mogla razumjeti da će se raspasti i SKJ i Jugoslavija. Milanović je, kako piše Slobodna Dalmacija, više puta, pa i u finišu predsjedničke kampanje, tvrdio da nije bio članom SKJ. Tko laže? Dokumenti, arhivi i svjedoci ili predsjednik Milanović?

Kad osobni karakter postane politički program, onda… zbogom pameti!

Milanović je za svoj predsjednički program državljankama i državljanima ponudio – vlastiti karakter. Kakav je njegov karakter mogli smo vidjeti dok je bio na čelu SDP-a i na čelu Vlade. U svakom slučaju njegov je, prije svega politički karakter ponuđen na pladnju, ali ga politički protivnici ne analiziraju niti osvjetljavaju, kako tijekom kampanje, tako niti poslije nje. Sredinom osamdesetih godina svoj politički karakter sam je opisao u prijavi/molbi za članstvo u SKJ: „Unatoč komunističkim idejnim stremljenjima u mojoj porodici, a samim tim i odgoju, do odlaska u JNA nisam ušao u članstvo SK, prvenstveno iz razloga subjektivne prirode, a to su loš rad partijske organizacije u mojoj školi i mjesnoj zajednici, loš sastav članstva i ostali činioci koji su kod mene stvorili prilično loš dojam o radu SK i samim tim djelovali odbojno. Lično smatram da se takve karakteristike mogu pripisati najvećem broju OOSK u Zagrebu. Inače, moja uvjerenja su izrazito komunistički orijentirana, zahvaljujući prvenstveno odgoju i utjecaju oca i druženju s tom vrstom literature, pa stoga bez lažne skromnosti mogu reći da, iako sam tek nedavno primljen u članstvo, sam s ovom problematikom odlično upoznat i da mi je idejno-politička svijest na visokom nivou“.

Druga njegova poruka biračkom tijelu (hrvatskom narodu), osim „predsjednik s karakterom“ odnosi se na sugestivnu parolu „normalno“. Ako je i bilo u jugokomunističkom režimu, u zdravoj demokraciji nije normalno da predsjednik ima lažljivi karakter.

Sabor mora utvrditi je li Milanović lagao ili govorio istinu

Stoga bi sad trebalo napraviti saborsko povjerenstvo koje bi nedvojbeno utvrdilo je li predsjednički kandidat lagao hrvatskom biračkom tijelu o svojem članstvu u SKJ ili mu podmeću. Odgovor na to pitanje osvijetlio bi političkoj javnosti imamo mi na čelu države moralnu zdravu osobu. Za taj postupak potrebna je politička volja stranaka zastupljenih u Hrvatskom (državnom) saboru. Kako takvih stranaka nema, zaključak je jednostavan i istinit – ne živimo u zdravom demokratskom društvu, u demokraciji s karakterom u kojoj je normalno da osoba koja stremi najvišim političkim dužnostima ne smije lagati.

U nekim srednjoeuropskim bivšim komunističkim državama zakonski je određeno da bivši dužnosnici komunističke partije i suradnici tajnih službi u slučaju da izlaze kao kandidati na izbore moraju navesti na listi ili posebnom izjavom da su bili članovi komunističke partije. U nas (i u „regionu“ na „ovim prostorima“) nema nikakvoga zakona o lustraciji, pa ni za pripadnike represivnoga aparata komunističkoga režima i najviše partijske dužnosnike. U slučaju laganja Zorana Milanovića, međutim, ostaje moralna dimenzija laži, ona je univerzalna i starija od Ustava i od dobre europske lustracijske prakse. U njegovu slučaju nema zakonskoga uporišta za opoziv budući da se on pokreće u slučaju da Predsjednik Republike tijekom obavljanja predsjedničkih dužnosti krši ustavne odredbe.

Ovdje je riječ o njegovu „karakteru“, a ne kršenju predsjedničkih dužnosti, pa opoziv ne dolazi u obzir. Laganje zahtijeva moralnu odgovornost. No, jesu li političke stranke voljne propitati i utvrditi pred saborskim odborom je li Milanović lagao ili nije? Javnost ima pravo znati je li predsjednik lažljivac, jesu li parlamentarne stranke odgovorne i voljne doći do istine i moralne odgovornosti, kad već tri desetljeća ne žele donijeti civilizirani zakon o lustraciji.

„Vodeća uloga u političkom životu“ neometano provodi svoju politiku

„Moja uvjerenja su izrazito komunistički orijentirana“. Jesu li takvima i ostala? Ako je suditi po predstavi ustoličenja predsjednika Milanovića, onda bi se moglo potvrdno odgovoriti i to baš sad kad Hrvatska predsjeda VE koje jednako osuđuje sva totalitarna „uvjerenja“ iz 20. stoljeća. A izrazito jugokomunističko uvjerenje nije moglo ni u primisli prihvatiti puninu hrvatske državnosti. Ustoličenje u režiji Milanovića stoga je 18. veljače 2020. održano daleko od naroda (suverena) i odbacilo sve simbole hrvatske državnosti: Trg svetoga Marka, predsjedničku lentu, državnu himnu, Predsjednika Ustavnog suda, a stradale su i povijesne vojne odore vrhunskih umjetničkih dosega. Sve su to etablirane političke stranke strpale pod tepih i za svaki slučaj gurnule još i glavu u pijesak. Hoće li i na laž? Laž koja je u nekom postotku utjecala i na rezultate predsjedničkih izbora.

Kad je Milanović napisao komunistima u JNA (pet godina prije agresije) da su njegova uvjerenja „izrazito komunistički orijentirana“ u Jugoslaviji je zakonom bilo određeno da Savezu komunista pripada „vodeća uloga u političkom životu“. Tu je ustavnu kategoriju Sabor SRH ukinuo u veljači 1990. Tada je „vodeću ulogu u političkom životu“ igrao Ivica Račan, na kojega se Milanović često poziva, budući da ga je Milanović naslijedio na čelu Partije. I Račan je tada (1990.) bio „izrazito komunistički orijentiran“. U veljači 1990. nazvao je pokret za hrvatsku državnost, HDZ – „strankom opasnih namjera“. A „vodeća uloga u političkom životu“ pripadala je tada i Predsjedništvu SR Hrvatske. Ono je pak osudilo demokratski i državotvorni Sabor HDZ-a s tvrdnjom da je posrijedi „atak na demokraciju“. U vodeću snagu izrazito komunističke orijentacije spadaju i Titovi borci za obnovu Jugoslavije iz Drugoga svjetskoga rata. Oni su pak osudili (tada) Sabor HDZ-a s opakom i dalekosežnom tvrdnjom o tome da „ono što Tuđman traži može dobiti jedino građanskim ratom“. Dobro ste pročitali – građanskim ratom! Bilo je to 1990.

Opoziv nema tko ni pomisliti, kamoli zatražiti

Iste godine u svibnju kad je postalo jasno da u Hrvatskoj komunisti gube vlast (i prestaju biti vodećom političkom snagom), Beograd, JNA i Račan oslobodili su oružja hrvatsku Teritorijalnu obranu (da se lakše provede „građanski rat“). Trideset godina poslije Milanović je oslobodio Republiku Hrvatsku od njezinih državnih simbola. Trideset godina poslije Račana jedna izrazito komunistički orijentirana osoba postala je predsjednikom države. Pritom je i prije i tijekom predsjedničke kampanje negirala da je vlastitom voljom prišla totalitarnoj organizaciji koja je bila ustavno, ideološki i svjetonazorski postavljena za „vodeću ulogu u političkom životu“.

Trideset godina poslije 1990. HDZ je evoluirao od „opasne namjere“ u tigra od papira. Njegova državotvorna sastavnica jugokomunistima predstavlja „atak na demokraciju“, pa je stoga izbačena iz stranke odmah po Tuđmanovoj smrti i ustoličena inkluzivna. A država se već dvadeset godina pere od nametanja izjednačavanja krivnje za „građanski rat“, kojega su Titovi komunisti izmislili i prije negoli se dogodila velikosrpska vojna agresija i razoružani hrvatski odgovor na nju.

I aktualna „vodeća snaga u političkom životu“ i tigrić od papira složni su ovih dana u osudi tradicionalnih, punih satire, pokladnih svečanosti jer i u njima prepoznaju „opasnu namjeru“, „atak na demokraciju“ i „građanski rat“ maškara protiv manjina, koje nastoje postati vodećom snagom u društvu! Stoga nije realno očekivati mjerodavni zahtjev za osvjetljavanje izjave Predsjednika Republike, što god on učinio ili rekao. Razina „idejno-političke svijesti“ naših predsjednika ovoga i onoga i onoga i ovoga, pa i razmnoženih društvenopolitičkih radnika, napravila je puni krug i spojila se u točki „vodeće snage u političkom životu“. Bez alternative. I tako će do daljnjega ostati sve dok se opet, kad-tad, u hrvatskom narodu ne dogodi „opasna namjera“ po „vodeće snage“.

Nenad Piskač/HKV

Bože Vukušić objavio partijski dosje Zorana Milanovića

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Ivan Anušić: ‘Žao mi je što se spuštamo na razinu koja nije dobra za HDZ’

Objavljeno

na

Objavio

Osječko-baranjski župan i član Predsjedništva HDZ-a Ivan Anušić u Studiju N1 komentirao je unutarstranačke izbore u HDZ-u i izjave bivšeg ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića koji podržava opciju koju predvodi Miro Kovač, te koji je rekao kako je na terenu došlo do određenih opstrukcija.

Anušić je komentirao prozivke pripadnika stožera Opcije za promjene koji tim Andreja Plenkovića prozivaju za razne opstrukcije na unutarstranačkim izborima u HDZ-u. Posljednja se odnosi na izjavu Tomislava Tolušića koji je rekao da u stranačkim prostorijama Osječko-baranjske županije nije svima bilo omogućeno da se potpišu na liste.

“Žao mi je što smo se spustili na tu razinu kouminkacije, dobar sam s Tolušićem. Kada kažete da je nekom onemogućeno prikupljati potpise u Osječko-baranjskoj županiji, mislite na mene da sam to zabranio. Čuo sam za tu izjavu, na Facebook stranici navedno je da se svi mogu potpisati u našim stranačkim prostorijama, tako je bilo i u praksi, sve dok tamo ima nekoga moglo se potpisati za sve.

Problem je da, ako vam stvari ne idu kako treba, najlakše je optužiti nekoga i reći vam da vam je nešto onemogućeno. Žao mi je što se spuštamo na razinu koja nije dobra za HDZ, nadam se da je Tolušić prikupio potpise, ako jest, očito nije istinita njegova izjava. Ne možemo tek tako optuživati jedni druge”; rekao je Anušić i dodao kako treba reći tko je prvi započeo s takvim izajavama i napadima.

“Svatko ima potrebu predstaviti svoj program članstvu, objasniti im što i kako. Ovo ne pridonosi cilju koji trebamo imati svi zajedno. Ove se rasprave ne smiju prenositi na nacionalnu razinu, to treba ostati u krugu obitelji, odnosno HDZ-a. Otišlo je dalje od toga izjavama koje su započele od kada je objavljena kandidatura. Ako krenete s takvim izjavama, imat ćemo problem oko komunikacije i nakon izbora i ne šalje se dobra poruka”, smatra Anušić koji tvrdi kako Tolušićeve izjave, s obzirom na sve što je naveo, jednostavno nisu točne.

“Razočaran sam Tolušićem, nazvao sam ga isti dan, poslao sam mu i poruku, rekao je da će se javiti, no nije. Ne razumijem zašto se tako komuniciralo prema van”, kaže Anušić i dodaje kako tek treba vidjeti kako će nastaviti suradnju s tim ljudima.

“Postoji mogućnost da nećemo morati surađivati”, zaključuje.

Plenković predao potpise za izbore u HDZ-u

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari