Pratite nas

Komentar

DETITOIZACIJA HRVATSKE

Objavljeno

na

Nije li Tito kao balkanski skorojević sa svojim faraonskim „life styleom“, praotac i glamurozni uzor svih naših korumpiranih skorojevića? Je li uklanjanje njegove biste s Pantovčaka, simbolička gesta hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović kojom najavljuje početak politike detitoizacije Hrvatske?

Nevjerojatno je koliko se jugoslavenskog, „regionskog“ sentimenta provlači kroz hrvatske medije i javnost u kojoj kao da podsvjesno izbija nekakva nova forma jugo-nostalgije i fascinacije titoizmom. Štoviše, i od našeg ulaska u EU, stječe se dojam kao da i nismo ušli u EU, nego smo još dublje zašli na tzv. Zapadni Balkan. Takva subjekcija proizlazi iz nekakvog političkog i medijskog „spleena“ kojega je teško racionalno odrediti – to je psihosociološki, rekao bih, i parapsihološki ideološko-kulturalni fenomen, ta mahnita, gorljiva, somnambulska, ovisnička potreba za novom dozom Balkana u venama. Jugoslavenstvo je ostalo u podsvijesnom kodu dijela hrvatske populacije, jungovski rečeno, poput nekog arhetipa koji joj na svjesnoj razini diktira ponašanje. Novine su proteklih godina pune pozitivnih feljtona o Titu, o njegovoj faraonskoj imovini, ljubavnicama, bonvivanskom životu, kao da je riječ o holivudskom brendu a ne o jugoslavenskom diktatoru koji je uništio mnoge hrvatske obitelji, živote i talente. Fascinacija Titom ide toliko daleko da se nitko javno ne pita u hrvatskim medijima o stvarnom moralnom kontekstu i društvenim posljedicama života takvog vlastodršca, i je li taj čovjek zapravo bio preteča današnjeg frankenštajnovskog sustava vrijednosti „na ovim prostorima“, križanca socijalističke ideologije i kapitalističke raspamećenosti, pervertirane ekonomije proizašle iz spoja komunističko-direktorske elite i tržišnog predatorstva, gdje je radništvo propalo i kao kategorija i kao stvarnost u bunar socijaldemokratskog licemjerstva.

Nije li taj i takav Tito, balkanski skorojević preteča svih naših današnjih skorojevića, tajkuna, korumpiranih političara, ministara i sličnih? Nije li on njihov stvarni otac? Paradoks je u tomu da se dio današnje hrvatske sirotinje s nostalgijom sjeća titoističke utopije u stilu infantilne doskočice „Tito je krao ali je i drugima dao“, iako je sve što nam se danas događa posljedica nakaradnog sustava kojeg je on sam začeo i koji je nastao kao produkt pervertiranog komunističko-kapitalističkog amalgama. Uostalom, zaboravljamo da su mnogi koji su se u neovisnoj Hrvatskoj obogatili pa čak postali i tajkuni bili komunistički direktori ili su njihova djeca danas uspješni poduzetnici, bogatuni, tihi nasljednici starih socijalističkih direktorsko-partijskih dinastija. Hrvatska je sociološkom smislu jedna vrlo nakazna zemlja upravo zbog izostanka prave lustracije koja je postala nemogućom već početkom devedesetih godina. Odnosi snaga zacementirani su, baštinici titoističke ideologije ili njihovi potomci drže sve važnije pozicije u ekonomiji, politici i medijima. Titov zloduh zato nije ni egzorciran iz hrvatske države i društva. On je tu kao fantom povijesti koji se povremeno javlja iz pakla da bi svoje sljedbenike fascinirao poput nekakvog zaumnog celebritija, sa svojim cigarama, glumicama i ljubavnicama. No ta komična opereta nikoga ne tjera na smijeh, satira izostaje, poruge nema nigdje, nema te feraltribunovske demonologije koja bi se bavila svojim luciferijanskim praocem. Tito je postao zabavni brend, i nitko mu se ne suprotstavlja jer je prešao u sferu benignog estradnog trača, u duhu vremena u kojemu živimo.
Zanimljiva je jedna povijesna digresija u ovom kontekstu. Mnogi naši ljevičari koji se pale na Tita i Castra (i Che Guevaru) ne znaju za odioznost Fidela Castra prema Titovom skorojevićkom stilu. Castro nije volio tog balkanskog pozera, prozreo ga je. Castro je intelektualac, čovjek koji je živio za ideju, njegov revolucionarni stil je bio asketski. Castro nije živio kao bonvivan, on je bio ljubavnik revolucije, iako su mu i žene bile velika slabost. No Fidel Castro kao takav je osebujan lik, donkihotski revolucionar, u kojemu je ostalo nešto od isusovačkog garda i askeze, posvećenosti ideji, jer ne zaboravimo – on je bio isusovački đak. Također mnogi ne znaju da njegova revolucija protiv Batiste (tog bijednog američkog ulizice) nije započela kao socijalistička nego kao nacionalna, kao pokret za oslobađanje Kube od američkog kolonijalizma. Splet geopolitikih okolnosti i američke prijetnje natjerale su Castra u zagrljaj Sovjetima, a njegov brat Raul i Che Guevara prevagnuli su sa svojom komunističkom ideeologijom. Castro u mladosti i na početku revolucije nije bio komunist. On je to kasnije postao. Ali njegov komunizam zasigurno je bio nešto drugo od titoističkog. Castro je vjerovao u svoju revoluciju, nadživio ju je, a Tito je vjerovao samo u svoj hedonizam. I što nam je jedan priučeni bezveznjak, poluinteligent mogao ostaviti u baštinu osim svoje ispraznosti? Castro je Titu mogao biti profesor iz povijesti, politike, književnosti, filozofije, prava, čega god. Josip Broz, ta zastrašujuća lutka koja govori javlja se u hrvatskoj podvijesti kao lik iz noćne more. Pitam se je li on uopće bio stvaran čovjek ili neka nakaza iz laboratorija engleske obavještajne službe, a možda i same Staljinove Kominterne, vrag će ga znati…

Meštar sviju hrvatskih hulja

augustincic_antun-busto_di_tito„Jutarnji list“ s vremena na vrijeme objavljuje uvijek svježe „ekskluzivne“ materijale o komunističkom diktatoru Josipu Brozu Titu kao nove priloge njegovoj hagiografiji, da se ne zaboravi gradivo, da se utvrdi, i da se stvori novi kult. Uvijek su to neka nova epohalna otkrića i promocija Titovog glamuroznog „life stylea“. Titoistički mediji kadri su nam tog naizgled benevolentnog ljudoždera prikazati i kao estetu s profinjenim ukusom, tankoćutnu umjetničku dušicu, petronijevskog epikurejca koji je znao uživati u životu, lišavajući pritom života one koji su po logici njegove boljševičke paranoje mogli ugroziti njegov faraonski mir. Od početka stoljeća, rehabilitacija Josipa Broza traje kao projekt pokrenut iz angloameričke obavještajne kuhinje. Uostalom, oživjeli su povijesnu mumiju svog vjernog, prikrivenog saveznika. Taj agent Kominterne bio je vrlo vjerojatno dvostruki igrač a to znači i engleski agent. Stari pokvarenjak i dvoličnjak koji je na svoj kanibalsko-komunistički kult, na svoj zmijski totem, navukao masku s ljudskim licem.

Kako je moguće da nitko u Hrvatskoj u zadnja dva i pol desetljeća nije napravio dublju i ozbiljniju studiju o političkim, psihološkim i ekonomskim aspektima titoizma i njegovim posljedicama po hrvatsku realnost? Kako je moguće da se nitko nije ni usudio analitički prodrijeti u zloćudnost Titova režima a da ne pripada krugu njegovih posrednih ili neposrednih žrtava nego krugu hrvatske inteligencije barem umjereno lijeve provenijencije? Može li se preispitati povijest i savjest komunističkih vremena bez da sami baštinici Titove ideologije kritički ne preispitaju tu baštinu? Je li to iluzija? Jesam li naivan kad očekujem minimum intelektualnog poštenja od tito-nostalgične inteligencije? Nije samo neukusno javno divljenje „profinjenosti“ jednog diktatora, koliko je neukusno to podsvjesno promoviranje njegovog skorojevićevskog stila života, njegova glamoura dok se istodobno isti Titovi poklonici zgražaju nad današnjom hrvatskom korumpiranom elitom. Bilo desni ili lijevi korumpirani političari u Hrvatskoj – svi su oni podsvjesno socrealistički skorojevići! Ako se neki dive Titovom ukusu i umjetničkim nagnućima, njegovim lovačkim umijećima i ljubavničkim uspjesima, zašto se onda zgražaju nad, recimo, Vidoševićevim trofejima sa safarija?

Nedavno sam čitao jednu opširnu biografiju Ernesta Che Guevare i nametnula mi se još jedna znakovita analogija: Che je podrijetlom bio iz argentinske aristokratske obitelji, ali mu nikad nije bilo do društvenog materijalnog statusa. Veći dio svog života proveo je u radnoj vojnoj uniformi. Nije se stidio raditi i s lučkim radnicima na vrhuncu svoje slave. I to nije bila poza nego stil života. S druge strane, Tito je bio iz jedne zagorske seljačke obitelji, a veći dio svog postratnog diktatorskog vijeka proveo je u bijelim odijelima i živeći kao skorojević na visokoj nozi, koji se dočepao tuđeg bogatstva i luksuza. I eto uzora mnogim današnjim hrvatskim skorojevićima! Tito kao meštar sviju hrvatskih hulja! Ma da je samo to u pitanju, mudar čovjek bi se stidio reći nešto dobro o takvom čovjeku kao što je bio J.B. Tito.

Skidanje biste

I sada dolazimo do poante ove priče. Nakon što je petnaest godina na Pantovčaku carevao Titov duh, u liku Mesića i Josipovića, i jugoslavenskog malog Mefistofelesa Bude Lončara, došlo je vrijeme da se drugu Titu barem simbolično – s uklanjanjem njegove biste iz Predsjedničkih dvora – kaže zbogom! Ako je ta gesta hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović znak da je to početak stvarne i konkretne detitoizacije Hrvatske, onda Titovu bistu treba spremiti u neki mračni podrum, u politički Had, u podzemlje odakle je i došao. No ako sve ostane na simbličnoj gesti onda je svejedno je li bista na Pantovčaku ili negdje drugdje. Predsjednica Kolinda bi mogla najprije detitoizirati diplomatske strukture, što je mukotrpan posao, pogotovo u kohabitaciji s SDP-ovom Vladom, i strankom čiji je Tito otac i guru, vječni vođa i nadahnuće, pogansko božanstvo i čovjekobog. Ali taj posao jednom treba započeti i egzorcirati hrvatsku vanjsku politiku od lončarevskog zloduha koji joj je nanio nemjerljivu štetu. U unutarnjoj politici, utjecaj predsjednice može biti društveni, političko-semantički, psihološki, ona može mijenjati neke paradigme i stvarati novo ozračje i značenja, naprosto može tijekom idućih pet godina zauvijek istjerati titoizam kao pogansku pseudoreligiju Balkanaca u Hrvatskoj, i graditi budućnost na mladima koji nisu inficirani tim virusom. Predsjednica Kolinda može utjecati na promjenu svijesti mlađih naraštaja za čije se duše borimo jer su mnogi indoktrinirani lažima o našoj bližoj povijesti. Dva desetljeća hrvatske se elite ponašaju kao da je vrijeme do 1990. godine u Hrvatskoj „tabula rasa“. Zato se ne treba zavaravati da titoistički bjesovi neće uzvratiti udarac i već su započeli zakuhavati latentnu kampanju protiv hrvatske predsjednice s ciljem da je omalovaže i izrugaju. Skidanje Titove biste za njih nije simboličan čin nego znak na uzbunu, sirena opće opasnosti – njihovo svetište je ukinuto, njihovo božanstvo svrgnuto.

[ad id=”40551″]

Autor: Zoran Vukman

Poznati novinar i publicist Zoran Vukman pokrenuo je nedavno svoj blog koji koristi za komentare i fenomenološku analizu hrvatskih akutalnosti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Krstičević: Za Vukovar nije napravljeno koliko je trebalo

Objavljeno

na

Objavio

Potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević izjavio je u srijedu u vezi procesuiranja ratnih zločina da za Vukovar nije učinjeno koliko je trebalo, a za to su odgovorni Ministarstvo pravosuđa i DORH.

“Mislim da nije učinjeno koliko je trebalo biti učinjeno. Jasno, postoje institucije koje su za to odgovorne, to su Ministarstvo pravosuđa i DORH. Jasno da se za svaki zločin treba odgovarati, to su ti resori koji su odgovorni za to”, kazao je Krstičević novinarima u Vukovaru nakon polaganja vijenaca na grob general-bojnika Blage Zadre na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata.

Ustvrdio je kako je aktualna Vlada od početka jako puno toga napravila za Vukovar po mnogim pitanjima.

“Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava zna da smo ja i moje ministarstvo bili na raspolaganju, bili partneri, zajedno jako puno toga napravili za Vukovar. Bilo je nezamislivo da hrvatski vojnik bude u Vukovaru. To je realizirala ova Vlada. Osjećam da sam iz pozicije ministra i Vlade, zajedno s gradonačelnikom jako puno napravio za Vukovar i tu stojim dostojanstveno”, rekao je Krstičević.

Istaknuo je kako je danas vojska u Vukovaru u funkciji mira, sigurnosti i jačanja gospodarstva.

Nedopustivim smatra da se spomenik jednom od vođa srpske pobune Vukašinu Šoškočaninu i dalje nalazi par stotina metara od Blage Zadre. “Što se mene tiče, ja bih to micao”, kazao je Krstičević.

Vezano za unutarstranačke izbore u HDZ-u, Krstičević je rekao da će se, kada dođe njihovo vrijeme, vidjeti što će biti najbolje za HDZ.

“Mi smo HDZ, najjača stranka u Hrvatskoj. Kada dođe vrijeme unutarstranačkih izbora, ljudi će se kandidarati, a svi imaju to pravo, pa ćemo vidjeti što će biti najbolje za HDZ. Imamo sada predsjednika stranke i Vlade, ljudi dobro rade svoj posao, prema tome, korak po korak”, kazao je. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Bruna Esih: Jesmo li zaboravili naše Hrvate u Bosanskoj Posavini?

Objavljeno

na

Objavio

foto HINA/ Edvard ŠUŠAK/
Sustavno uništavanje Hrvata u bosni i hercegovini

Jesmo li zaboravili naše Hrvate u Bosanskoj Posavini? Zna li itko, osim tek njih samih, kako živi naš narod s druge strane Save? Zanima li ikoga od odgovornih teško stanje u kojemu se nalaze, osobito na onom području koji je u entitetu tzv. RS-a, gdje su Hrvati i katolici od nekadašnjih preko 150 tisuća (prema popisu iz 1991.g) pali ispod 10 tisuća?

Ono što nije uspjelo Osmanskoj okupaciji kroz vjekove, a komunistima nakon Drugog svjetskog rata, nažalost, uspjelo je agresorima nakon zadnjeg rata. Iako su se malobrojni Hrvati vratili u svoju djedovinu i obnovili svoje kuće bez ičije pomoći, vlasti tzv. RS-a čvrsto su namjerile trasu plinovoda i autoceste Banja Luka – Doboj – Bijeljina – Rača – Beograd postaviti upravo kroz ta povratnička hrvatska mjesta: Garevac, Donji Kladari i Čardak kod Modriče.

Provedba ove sulude i zle namjere mještanima spomenutih sela značila bi potpuno i konačno uništenje. Srušilo bi se 80 obnovljenih domova te za povratak trajno onemogućilo još 140 obitelji. Srušene bi bile škola i župna kuća u Garevcu odmah pored crkve. Za izgradnju autoceste postoji alternativa lijevo ili desno od sela, ali postoji i volja za istrebljenjem Hrvata. Politika koja stoji iza ovoga plana našem narodu ne može oprostiti što se i dalje nazivaju Hrvatima, što ispovijedaju vjeru kao katolici i, konačno, jer žele ostati u svom domu, na svojoj zemlji, u svom zavičaju.

Ovim putem upućujem apel institucijama Republike Hrvatske da bez odlaganja djeluju te omoguće nužnu i Ustavom zajamčenu skrb i brigu Republike Hrvatske prema našem hrvatskom narodu u BiH, jer je Republika Hrvatska dužna skrbiti o Hrvatima izvan RH temeljem članka 10. Ustava RH, stavka 1. i 2. u kojima stoji: „Republika Hrvatska štiti prava i interese svojih državljana koji žive ili borave u inozemstvu i promiče njihove veze s domovinom. / Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske.“

„Gledaj zlatna polja, našu Posavinu, grobovi su puni njenih sinova. Sa svih strana svijeta dolazile tvrde sile mraka ko’ da narod tamo gine iz meraka…“

Bruna Esih

Josip Jerković: Protivimo se ponuđenoj trasi i stat ćemo uz rame povratnika i naših ljudi

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari