Pratite nas

Kultura

Deus datus…

Objavljeno

na

„I zavapivši jakim glasom izdahnu“ (Mk 15, 37)

         U vranom nevremenu, u urni vode – gledam Kalvariju – tajnu s kojom se ne dade paradirati ovim svijetom. Nisu to samo ona Beckettova uskršnja zvona koja se u daljini čuju. Nije to samo onaj mrvičak nade, tračak svilene svjetlosti u panorami Noine duge. Ne. To Bog govori… kroz usta uniženih proroka. U rasapu dana, strpljivo ćutim davno ispuštenu milost. Milost koja će posrebriti svijet sićušnog čovjeka…

…zaboravljene uskršnje nedjelje. Zamamni miris borova, čempresa… sjećam se Golgote ispunjene sunčevom svjetlošću. Sjećam se da sam nedavno otišao položiti crvenu ružu na Isusov grob… iznenada se sjetih i Goethovih riječi: „Stoji križ gusto obavijen ružama. Tko je križu pridružio ruže…“ Uskršnji trenutci… Na početku sam spominjao Becketta i njegova uskršnja zvona – sada se prisjećam Bacha i njegove Muke po Mateju. Al’… o njima je isuviše toga rečenoga (njihovi blistavi portreti u raznim slikarskim tehnikama) prebivaju svugdje po ateljeima, muzejima, katedralama, kavanama, kazalištima. Iskreno, radije bih govorio o jednom križevačkom režiseru, koji je susreo Boga u zrelim godinama svoga života. Jednom smo sjedili preko puta prekrasne grkokatoličke katedrale, kad sam u suigri vodenih nanosa jedne gradske fontane – prvi put čuo te divne (nezaboravne) riječi: Ako se čovjek nema kamo sakriti, nema kamo otići, onda neka se sakrije u Isusove rane… to je zadnje uporište… Bog će Te sakriti u sama sebe… Dio tih riječi i sada odjekuju mnome…

         Prije nepunih osamnaest godina, izgnan u vihoru stradanja, naglo se izbrisah djetinjstvo. U polumraku jedne zore, u konvoju spasa… kao skupina beudina u svojim karavanama… zakoračili smo u nepoznato, još jednu datu neizvjesnost izmičućeg života. Bješe to moj zadnji Uskrs u zavičaju… U razaranju se ne daju utišati glomazne topovske cijevi… nakazne avionske bombe… streloviti srebrni meci… Rijetko se događaju primjerja… Izgleda da je bezbolnije dogovoriti nulti merdijan na Greenwich, negoli zaustaviti pobješnjele horde na onu divnu noć koja svojom svjetlošću raspršuje stravične tmine grijeha cijeloga svijeta. Izgleda…

U Starom zavjetu jedan prorok nosi ime koje govori: Hošea (Bog koji ljubi). Ljubi praskozorjima… Ljubi… kao što napisah onaj pritajeni duh mistike – sin Zebedeja i Salome – apostol Ivan: „… svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet.“ (Iv 1, 9) Eh, kad bi čovjek i treptajem zjenice ljubio, sav bi se u ljubav od ljubavi pretvorio. Ne bi bilo onih nesretnika u pučkim kuhinjama, u pohabanim kaputima, napuštenih po parkovima… Ne. Kad bi čovjek ljubio… i sunce bi plakalo, i zvijezde bi plesale. Nijedna hladnoća ne bi bila hladna. Nijedna zora, nijedno svitanje… ni jedan radnik, radnica, student, penzioner… ne bi bio Sam u svojoj patnji! Ona ostarjela reumatična tijela lakše bi podnosila teške godine naborane mučnom reumom… drhtave ruke bi lakše dodirivale tanjur juhe… i sam bi svijet u samome sebi bio majušna oaza ljubavi! Da vjerujemo… da ljubimo… da se istinski u dubinama svojih krnjih srdašaca nadamo… uskrsnuli bismo s Uskrslim! Kakva je samo nezamislivo duboka bol Danog Boga – kad čovjek živi samo poradi samog sebe…

No, na samu divnu uskršnju noć – samozatajni Deus datus (Dani Bog) raskriva svoje neiscrpivo božansko srce u muci, krvi, znoju, smrti i besmrtnosti… s neizbrisivom porukom svijetu – malom sićušnom biću čovjeku: Ne brini se… Ja te ljubimNikada neću odustati od tebe… iako ti sam odustaneš od sebe… Ako ne vjeruješ, samo pogledaj moje probodeno srce za tebe…

[ad id=”68099″] [/ad]

Dražen Zetić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

NEMOJ ME ZABORAVITI!

Objavljeno

na

Objavio

Napisat ću dio priče,
samo kraj će sretan biti
i sad čujem kako viče:
NEMOJ ME ZABORAVITI!

Heroj Domovinskog rata,
kojeg crna zemlja krije,
čekala je sestra brata,
vratio se nikad nije!

Čekala je majka sina
i brisala suze s lica,
uze joj ga Domovina,
pokri sveta trobojnica!

I otac ga ček’o dugo
al morao je jedno znati:
slomit ćeš mu srce tugo
pa ga neće dočekati.

Ali će ga zagrliti
u kraljevstvu Božje sreće,
tek će oni sretni biti
tu gdje tuga ući neće!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

 

Još te čuvam, košuljo sveta!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

HRVATSKA RUŽA

Objavljeno

na

Objavio

Na Bleiburškom gazila se polju
Zločincima predana na volju
Jedna ruža mirisa krvava
To je naša Hrvatska država

Nevinom je krvlju oblivena
Pa je zbog tog još više ljubljena
Krv i suze stara i nejaka
Mladih ljudi a i djevojaka

Htjeli su joj korijen uništiti
Postojanje njeno ugušiti
Ali jedno oni nisu znali
Da tom krvlju nju su ojačali

Na temelju krvi prolivene
Cvijeta ruža boje omiljene
Crven cvijet joj bijela zraka mije
S plavog neba što ljubav ne krije

Crven, bijeli i plavi su skupa
Trobojnica koju krv okupa
Postojanje ubila joj nije
Još se jače sa ponosom vije

Svim žrtvama Bleiburškoga polja
Križnog puta i drugih pokolja
Pokoj duši i vječna im slava
Na stijegu je Crven, Bijel i Plava!

Ruža Marinčić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari