Pratite nas

Kultura

Deus datus…

Objavljeno

na

„I zavapivši jakim glasom izdahnu“ (Mk 15, 37)

         U vranom nevremenu, u urni vode – gledam Kalvariju – tajnu s kojom se ne dade paradirati ovim svijetom. Nisu to samo ona Beckettova uskršnja zvona koja se u daljini čuju. Nije to samo onaj mrvičak nade, tračak svilene svjetlosti u panorami Noine duge. Ne. To Bog govori… kroz usta uniženih proroka. U rasapu dana, strpljivo ćutim davno ispuštenu milost. Milost koja će posrebriti svijet sićušnog čovjeka…

…zaboravljene uskršnje nedjelje. Zamamni miris borova, čempresa… sjećam se Golgote ispunjene sunčevom svjetlošću. Sjećam se da sam nedavno otišao položiti crvenu ružu na Isusov grob… iznenada se sjetih i Goethovih riječi: „Stoji križ gusto obavijen ružama. Tko je križu pridružio ruže…“ Uskršnji trenutci… Na početku sam spominjao Becketta i njegova uskršnja zvona – sada se prisjećam Bacha i njegove Muke po Mateju. Al’… o njima je isuviše toga rečenoga (njihovi blistavi portreti u raznim slikarskim tehnikama) prebivaju svugdje po ateljeima, muzejima, katedralama, kavanama, kazalištima. Iskreno, radije bih govorio o jednom križevačkom režiseru, koji je susreo Boga u zrelim godinama svoga života. Jednom smo sjedili preko puta prekrasne grkokatoličke katedrale, kad sam u suigri vodenih nanosa jedne gradske fontane – prvi put čuo te divne (nezaboravne) riječi: Ako se čovjek nema kamo sakriti, nema kamo otići, onda neka se sakrije u Isusove rane… to je zadnje uporište… Bog će Te sakriti u sama sebe… Dio tih riječi i sada odjekuju mnome…

         Prije nepunih osamnaest godina, izgnan u vihoru stradanja, naglo se izbrisah djetinjstvo. U polumraku jedne zore, u konvoju spasa… kao skupina beudina u svojim karavanama… zakoračili smo u nepoznato, još jednu datu neizvjesnost izmičućeg života. Bješe to moj zadnji Uskrs u zavičaju… U razaranju se ne daju utišati glomazne topovske cijevi… nakazne avionske bombe… streloviti srebrni meci… Rijetko se događaju primjerja… Izgleda da je bezbolnije dogovoriti nulti merdijan na Greenwich, negoli zaustaviti pobješnjele horde na onu divnu noć koja svojom svjetlošću raspršuje stravične tmine grijeha cijeloga svijeta. Izgleda…

U Starom zavjetu jedan prorok nosi ime koje govori: Hošea (Bog koji ljubi). Ljubi praskozorjima… Ljubi… kao što napisah onaj pritajeni duh mistike – sin Zebedeja i Salome – apostol Ivan: „… svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet.“ (Iv 1, 9) Eh, kad bi čovjek i treptajem zjenice ljubio, sav bi se u ljubav od ljubavi pretvorio. Ne bi bilo onih nesretnika u pučkim kuhinjama, u pohabanim kaputima, napuštenih po parkovima… Ne. Kad bi čovjek ljubio… i sunce bi plakalo, i zvijezde bi plesale. Nijedna hladnoća ne bi bila hladna. Nijedna zora, nijedno svitanje… ni jedan radnik, radnica, student, penzioner… ne bi bio Sam u svojoj patnji! Ona ostarjela reumatična tijela lakše bi podnosila teške godine naborane mučnom reumom… drhtave ruke bi lakše dodirivale tanjur juhe… i sam bi svijet u samome sebi bio majušna oaza ljubavi! Da vjerujemo… da ljubimo… da se istinski u dubinama svojih krnjih srdašaca nadamo… uskrsnuli bismo s Uskrslim! Kakva je samo nezamislivo duboka bol Danog Boga – kad čovjek živi samo poradi samog sebe…

No, na samu divnu uskršnju noć – samozatajni Deus datus (Dani Bog) raskriva svoje neiscrpivo božansko srce u muci, krvi, znoju, smrti i besmrtnosti… s neizbrisivom porukom svijetu – malom sićušnom biću čovjeku: Ne brini se… Ja te ljubimNikada neću odustati od tebe… iako ti sam odustaneš od sebe… Ako ne vjeruješ, samo pogledaj moje probodeno srce za tebe…

[ad id=”68099″] [/ad]

Dražen Zetić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Kad te pozva Domovina, na branik njen si stao, dao si joj srce svoje

Objavljeno

na

Objavio

Imenjače moj

Kad utihne sve ,kad usni grad,
sjetit ću se tebe ,otiš’o si mlad,
imenjače moj!
Volio si zemlju svoju,vjerov’o u
dragog Boga i ljubio svaki kamen
svog rodnog Imotskoga ,
imenjače moj !
Kad te pozva Domovina,na branik
njen si stao,dao si joj srce svoje,
svoj si život za nju dao,
imenjače moj!
Dok se nižu te jeseni,pune suza ,
pune bola,Vinjanim će ponos biti
što imaju svog Sokola,
imenjače moj!
A što nama sada osta,dok u
beskraj vrijeme leti ,na sam
spomen Vukovara svaki Hrvat
nek se sjeti,
TEBE , imenjače moj !

U čast Velimiru Đereku-Sokolu
Heroju Domovinskog rata
14/08/1965-12/10/1991

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Još krvari Slavonija moja

Objavljeno

na

Objavio

I ova jesen tužnu pjesmu piše.
Još krvari Slavonija moja!
A Vukovar umivaju kiše,
tog najvećeg hrvatskog heroja!

I dok Dunav ispire mu rane,
svakim danom kao da su veće,
sa njegove slavne desne strane,
nikad one, zacijeliti neće!

Bolna su sva ta jutra nova.
Bole ga sve te duge noći.
Kad se sjeti svojih sokolova
koji gnijezdu nikad neće doći!

Odletješe put nebeskih polja
na prostranstva radosti i sreće,
usnuli su za vremena bolja
ali ona k’o da doći neće…

Još se bori Slavonija mila!
Ne prestaju još njezine muke!
A koliko je drugima spas bila,
koliko puta ispružila ruke?

Koliko nahranila je usta?
Pružila im utočište svoje.
Sada sela ostaju joj pusta,
samo prazni salaši se broje.

Ustanimo poput sablje britke!
To prokletstvo jednom mora stat.
U ratu smo dobili sve bitke
a u miru mi gubimo rat!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari