Pratite nas

U potrazi za Istinom

Devastacija hrvatske obale

Objavljeno

na

Ne znam zašto su čelnici najnepopularnijih stranaka medijski najeksponiraniji na  hrvatskoj političkoj sceni, a tu rolu u ovom času igra predsjednik HNS čija stranka  ne može prijeći ni izborni prag kada su u pitanju nacionalne ankete. Javni istupi Ivana Vrdoljaka izazivaju kod svakog razumnog birača odbojnost i konsternaciju, a navodno najjača ljevičarska partija SDP će podržati njegovu kandidatkinju Anku Mrak Taritaš za gradonačelnicu Zagreba. To je apsurd nad apsurdima, pa ću analizirati djelovanje bivše ministrice u MGIPU.

Naime, ona je po zvanju arhitektica i vjerujem da se radi o stručnoj osobi za ministarsku funkciju. Međutim, svojim djelovanjem kao ministrica MGIPU sasvim je podbacila jer njeno ministarstvo nije razlikovalo prostorno planiranje od urbanizacije prostora. Prostorno planiranje definira građevinske zone i  glavne prometnice, a građevinske zone mogu imati različite građevinske i urbane namjene pa svaka zona ima različite uvjete gradnje. Namjene tih zona mogu biti parkovi, plaže, hoteli i drugi turistički objekti, vikendice, obiteljske kuće, stambene zgrade, laka ili teška industrija i tako redom.

Urbanizacija se bavi urbaniziranjem građevinskih zona prema njihovoj namjeni i uvjetima gradnje. Prvi aspekt urbanizacije je ucrtavanje glavnih i sporednih ulica u nekoj građevinskoj zoni i ucrtavanje svakog pojedinačnog gradilišta sa brojem parcele u urbanistički plan neke građevinske zone te njihovo iskolčavanje na terenu. Takve  građevinske parcele moraju dobiti građevinsku dozvolu u roku od najviše 7 (sedam) dana, a nepotrebna je u ovom slučaju lokacijska dozvola. Drugi aspekt urbanizacije je dovođenje struje, telefona, vode i kanalizacije u urbaniziranu građevinsku zonu, a sve to bi trebale činiti još uvijek državne firme o svom trošku kao što čini hrvatski Telecom.

Kako su kod nas u priobalju agrarnom reformom uništene velike parcele i dalnjom podjelom je došlo do još većeg njihovog usitnjavanja, potrebno je donijeti zakon o urbanizaciji građevinskih zona jer ni jedan vlasnik zemljišta ne bi smio zaustaviti urbanizaciju neke građevinske zone. Svaki vlasnik zemljišta bi dobio svoja gradilšta određene veličine i izgubio dio zemljišta za ulice i nogostupe. Takvim zakonom urbanizaciju bi učinili mogućom i osigurali funkcionalnost i ozelenavanje takvih građevinskih zona. U hrvatskoj pohlepi, posebice u priobalju, bez urbanizacije se uništava cijeli prostor – prirodna obala i susjedovo zemljište. Za sve ove anomalije odgovornost snose MGPU i Sabor jer njihovi zakoni su aljkavi i ne sprovode se. Lakše je pokrasti općinu nego li ju urbanizirati.

Na temelju prostornih planova izvršena je legalizacija bespravno izgrađenih objekata bez da se vodilo računa o urbanizaciji izgrađenog prostora. Nije li prije legalizacije trebalo donijeti urbanističke planove na prostoru bespravne gradnje?  Na temelju lažnih građevinskih dozvola, danas se izdaju uporabne dozvole bez da je ikoga briga za sigurnost stanara ili korisnika. To je pljačka i nebriga za ljude. Jedino se u Hrvatskoj izdaju građevinske dozvole na temelju prostornog plana, a trebalo bi na temelju urbanističkog plana. To je razlog zašto je uništena hrvatska obala. To je jedan vid korupcije jer su takvom legalizacijom oštećeni vlasnici neizgrađenog zemljišta i funkcionalnost prostora. Legalizirani objekti estetski i funkcionalno danas unakazuju hrvatski obalni prostor.

Primjerice, na glavnoj prometnici, metar od ruba prometnice, legaliziran je objekt od tri kata na gradilištu veličine od 200 kvadrata. Danas, recimo,  tu državnu cestu treba širiti i država mora isplatiti takav objekt po tržišnoj cijeni. Objekti uz glavne prometnice bi morali biti udaljeni od glavne prometnice 12 ili 15 metara. Kako se takvom objektu mogla izdati građevinska dozvola? Nije li to korupcija i kriminal jer općinski zakon nije u skladu sa državnim zakonom. Nije li to legalizirana pljačka države iliti poreznih obveznika?

Zašto svi bespravni objekti nisu legalizirani posebnim zakonom u Saboru radi definiranja vlasništva i uz određene uvjete? Ovakvom legalizacijom su bile dozvoljene ucjene građana od strane općinskih šerifa, a to je korupcija i kriminal koja ne zanima ni DORH ni policiju. Uništeno je zemljište  vlasnika koji nisu prodali svoje zemljište, dakle, onih koji su čuvali svoju djedovinu. Uništena je mogućnost urbanizacije takvih općina. Zašto nitko zbog toga ne odgovara jer sve to je učinila samovolja općinskih načelnika i općinskih vijećnika.

Sve je, dakle, propušteno samovolji općinskih šerifa i korumpiranim prostornim planerima. Tipičan primjer njezine legalizacije je općina Vir.

Hrvatskoj trebaju novi zakoni o gradnji. Prostorne planove moraju izglašavati građani na referendumu jer jedino tako se može zaustaviti samovolja lokalnih šerifa i uništavanje prirode, prostora i prirodne obale, a urbanizaciju građevinskih zona treba prepustiti odgovornim stručnjacima nakon prihvaćanja ponuđenog prostornog plana.

Jedino novim i promišljenim zakonom se može zaustaviti devastacija hrvatske obale i očuvati morski eko sustav. Ako to prepustimo lokalnim šerifima, dobiti ćemo uništeni priobalni pojas nasipavanjem mora kao na otoku Viru, bez parkova i plaža sa prometnicama uz obalu. Ništa bolje nije u Novalji, Vodicama, Primoštenu, Rogoznici, Čiovu ili u Istri i Kvarnerskim otocima.

No, to nije spriječilo hrvatsku političku  elitu da javno nudi hvalospjeve virskom načelniku koji je zauvijek uništio otok Vir. Sramota.  Neka samo pogledaju njegov još uvijek aktuelni Prostorni plan. Cesta od Virskog mosta do centra nema ni građevinsku ni uporabnu dozvolu. Kako je otvorena za prometovanje? Stvoreni su idealni uvjeti za pljačku građana i države

Primjerice, virski načelnik ima plaću od 13,5 tisuća KUNA, a njegova mjesečna kreditna rata iznosi oko 17,5 tisuća EURA. Pored mjesečne plaće, njegovi drugi prihodi su prihodi od dva kafića koja rade samo mjesec dana ljeti. Otkuda mu novac za plaćanje tolikih kredita? Razumni vikendaši se pitaju: Tko mu je zaštitnik? Takvih načelnika je puna RH.

Nije li legaliizaciji bespravno izgrađenih objekata kumovala i današnja kandidatkinja za zagrebačku gradonačelnicu Mrak Taritaš kao ministrica MGIPU kada je dozvolila bezuvjetnu legalizaciju na otoku Viru i drugim općinama i gradovima. O svemu je odlučivao načelnik. Ona je također laskala načelnikovom emirskom prijamu u Zagrebu jer načelnik u općini Vir se ponaša kao emir u bogatom emiratima? Zamislimo se malo – u Sheratonu. Jesu li Virani odsjeli u tom skupom hotelu? Gdje su odsjedali Virani u Londonu, Berlinu, Moskvi, Pragu, Ljubljani  i drugim europskim gradovima? Koliko su im bile dnevnice? Koliko je novca utrošeno uzalud.

Hrvatska politička elita nudi hvalospjeve virskom načelniku umjesto da ga prozove  zbog zla koji čini građanima i prirodi, te zatraži njegovu ostavku. Ne znam ako su neki od elitnih političara odsjeli u službenoj rezidenciji općine Vir – Lanterni, ali mnogi od njih su Hrvate uveli u siromaštvo i najkorumpiraniji su dio hrvatske zajednice.

Srećko Radović

Devastacija hrvatske obale

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Kako je general Praljak razbio laž o “opsadi Mostara”

Objavljeno

na

Objavio

U ovom videu general Praljak je razbio jednu laž i to je vrlo važno. Taj mit je ona čuvena laž o “opsadi Mostara” koju smo i nedavno čuli u Mostaru od notornog Mesića, kao i na ovom suđenju od isto tako notornog Manolića, odnosno tezi da je HVO držao Mostar u potpunom okruženju.

Svjedok je efendija Seid Smajkić, inače duhovnik 4. muslimanske brigade “Muderis” jedne izrazito radikalne mudžahedinske džihadističke fundamenatlističke postrojbe sa sjedištem u Konjicu, koja je poznata po svojim zlodjelima i zločinima prema Hrvatima. 

General Praljak je služeći se fotografijama skinutim s aplikacije Google Earth vrlo umješno uspio dokazati da je ta priča o opsadi odnosno potpunom okruženju Mostara jedna najobičnija laž i to je morao potvrditi i sam Smajkić. 

I onda, ta laž je pobijena i ovdje, ta laž je pobijena i kad je general Praljak o tome ispitivao kontroverznog novinara BBC-a Jeremy Bowena, i onda je većina u vijeću (Prandler i Treschell) ipak odluči uvrstiti tu laž u presudu, naravno, uz suprotno mišljenje najboljeg suca na haškom sudu, časnog suca Jean Claude Antonettia.

Evo ovdje za one koji ne znaju, nek malo vide tu 4. muslimansku brigadu “Muderis” kako to izgleda i na što to sliči. ISIL, Al-qaida, Al-shabab, Hamas i ovo, nema nikakve suštinske razlike. Militantni islamistički fundamentalistički teroristi. Hrvati i HVO samo su se branili od ovakvih, nikakvog tu UZP-a nema.

Šestorka Herceg-Bosna/Kamenjar

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Solunske čitanke povijesti jugoistočne Europe ne zaslužuju ući u kurikul povijesti

Objavljeno

na

Objavio

U solunskoj čitanci povijesti jugoistočne Europe, prema kojoj bi nastavnici trebali pripremati predavanja, ne navodi se da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, ne spominje se tko je razorio Vukovar, ali se navodi skandalozna interpretacija da je priznanje nezavisnosti Hrvatske i Slovenije imalo ključnu ulogu u eskalaciji jugoslavenske krize. Demokracija i pomirenje ne mogu se graditi na prešućivanju istine.

Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi (CDRSEE) potkraj 2016. u Solunu je objavio dvije čitanke za nastavnike povijesti u jugoistočnoj Europi – The Cold War 1944–1990 i Wars, Divisions, Integration 1990–2008. Čitanke su objavljene uz pomoć Europske Unije, ali i uz napomenu da njihov sadržaj „ne odražava stav EU“ (sadržaj čitanki, s podacima o urednicima i suradnicima dostupan je na stranicama http://www.cdrsee.org). U projektu su sudjelovali i pojedini povjesničari iz Hrvatske, a jednom od njih, profesoru srednjovjekovne povijesti na Filozofskom fakultetu Nevenu Budaku, povjerena je odgovornost suurednika prve čitanke. No predmet je ovoga osvrta druga čitanka, Wars, Divisions, Integration 1990–2008 (Ratovi, podjele, integracija), odnosno znanstveno neutemeljene tvrdnje i netočni podaci u dijelu njezina sadržaja o ratu u Hrvatskoj i BiH.

Svakom se autoru prilikom pisanja knjiga mogu potkrasti faktografske i druge pogreške. Problem je u tome što je takvih pogrešaka u ovoj čitanci mnogo pa ostaje dojam da je izostala stručna recenzija. Kako se sadržaj druge čitanke odnosi i na razdoblje Domovinskog rata, zanimljivo je da ni jedan hrvatski povjesničar koji se ozbiljno bavi njegovim istraživanjem u čitanci nije naveden kao suradnik. Nije konzultirana ni središnja ustanova hrvatske historiografije – Hrvatski institut za povijest, koji već godinama ima projekte o Domovinskom ratu, pa se nameće pitanje zašto se ignoriralo, barem pri recenziranju, povjesničare koji ozbiljno istražuju to razdoblje povijesti? Takvo ignoriranje, koje za posljedicu ima niz pogrešaka u čitanci, zapravo zorno ocrtava odnose i podjele u hrvatskoj historiografiji.

Reforma obrazovanja između „podobnih“ i „sposobnih“

Naime, uključivanje pojedinih povjesničara u projekte ili rasprave o temama koje su znatno izvan fokusa njihova znanstvenoistraživačkog rada, samo pojačava sumnju da je njihov cilj pokušaj monopolizacije prava na prezentaciju hrvatske povijesti. Tako, primjerice, svjedočimo da neke kolege koje nisu pregledale ni 20 dokumenata o Domovinskom ratu drže da agresivnošću mogu nadoknaditi nedostatak autoriteta koji se stječe poznavanjem izvora o tom razdoblju, pa bez imalo stida po medijima dociraju kolegama koji ga već 20 godina istražuju. Pojedinci u svojoj bahatosti u javnim priopćenjima napadaju sve one s čijim se mišljenjem ne slažu, proglašavajući ih „podobnima“, a sebe „sposobnim“. Ne smeta im pritom što istodobno dok prozivaju „podobne“ stoje ispod obilježja stranaka kojima pripadaju, niti što su na položaje s kojih su oblikovali strategiju obrazovanja i „kurikulnu reformu“ postavljeni voljom tadašnjega premijera, a ne javnim natječajem. Prema onoj narodnoj „drž’te lopova“ bezobrazno optužuju druge – uglavnom „nacionaliste“ i „klerofašiste“ – za navodno zaustavljanje reforme obrazovanja, prikrivajući time da je za njezino usporavanje (zaustavljena nije!) odgovorna upravo njihova isključivost, jer su prema načelu „oni ili nitko“, odlučni i umišljeni da je mogu provoditi samo oni, svojedobno odbili proširenje Ekspertne radne skupine znanstvenicima na čiji izbor nisu mogli utjecati. Toliko o podobnosti i isključivosti!

Na kraju, nije problem usporediti strukturu bivšeg ERS-a i skupine koja ga je zamijenila u mandatu ministra Šustara, a koju je vodio tandem Vican–Glunčić, pa zaključiti koja je skupina izabrana na zakonitiji način, te koja je bila podobnija, a koja sposobnija, odnosno stručno raznovrsnija. Nije problem ni usporediti životopise bivšeg voditelja i sadašnje voditeljice ERS-a, pa zaključiti je li razlog novoga masovnog čekanja tramvaja na Trgu bana Jelačića 1. lipnja „nesposobnost“ i „nestručnost“ nove voditeljice ili pokušaj rušenja Vlade, koja nije prihvatila ultimativne zahtjeve „progresivne“, a zapravo isključive manjine da oni koji su svojedobno samoinicijativno podnijeli ostavke opet zaposjednu kormilo ERS-a. Možemo samo pretpostaviti koliko bi reforma obrazovanja već odmaknula daleko u proteklih godinu dana da su ondašnji članovi ERS-a prihvatili njezino planirano proširenje novim članovima, uglednim znanstvenicima. S obzirom na to da bi svi dotadašnji članovi ostali dio novoga, proširenoga ERS-a, koji bi i dalje vodio isti dotadašnji voditelj, pitanje je li njihova kolektivna ostavka u takvim okolnostima bila moralni čin ili protest zbog gubitka monopola čini se suvišnim.

Mnogo ozbiljniji problem od faktografskih pogrešaka jest to što su u spomenutoj drugoj čitanci, a posebice na kraju u kronologiji, izostavljeni ili netočno navedeni događaji važni za razumijevanje povijesnoga procesa u Hrvatskoj i BiH tijekom 1990-ih. Također, bez obzira na deklarativno nastojanje autora čitanke da budu „neutralni“ i da zastupaju načelo „multiperspektivnosti“, treba napomenuti da povijesna znanost ne trpi prešućivanje važnih činjenica ili izbjegavanje vrednovanja događaja ili procesa tamo gdje za vrijednosne sudove postoje jasni parametri, odnosno izvori koji nedvojbeno upućuju na uzrok i kronologiju procesa. Govoriti samo o posljedicama – tako je uglavnom u dijelu čitanke koji se odnosi na rat u Hrvatskoj i BiH 1990-ih – a izbjegavati reći što ih je uzrokovalo, te izbjegavanje uporabe primjerenih i jasnih termina (npr. okupacija ili oslobađanje) tamo gdje su oni nedvojbeni i znanstveno potvrđeni, ne može pomoći pomirbi sukobljenih strana nakon rata.

Navođenje članaka iz medija u čitanci samo radi prikazivanja različitosti pogleda dviju strana na isti događaj nije primjereno, ako se pritom ne prokomentira njihov sadržaj i upozori na činjenice. Čitatelja koji nije upoznat s događajem ne smije se dovesti u situaciju da pogađa što je u kojem članku točno. Struka je, na temelju cjelovito pregledanih izvora, obvezna donositi zaključke i javnost upozoriti na činjenice, a ne samo na različite interpretacije istoga događaja. Selektivno i neprecizno prikazivanje izvora najčešće je u službi manipulacije i relativizacije, kojom se želi skrenuti pozornost s glavnih procesa kako bi se izbjeglo određivanje prema odgovornosti pojedinih čimbenika u njima, što se u ovoj čitanci može primijetiti na primjeru izbjegavanja navođenja ili umanjivanja odgovornosti Srbije, odnosno tadašnje srbijanske vlasti, za rat u Hrvatskoj i BIH, kao i na prešućivanju činjenica na štetu objektivne prezentacije uloge Hrvata i Hrvatske u ratu u BiH.

U tom se kontekstu, primjerice, u odlomku o bitci za Vukovar (str. 51) navodi da su „paravojne postrojbe napadale Vukovar, uz JNA i veliki broj pripadnika Teritorijalne obrane“, no ne navodi se da su te paravojne postrojbe bile srpske, niti da je riječ o jedinicama Teritorijalne obrane Srbije. No, zato se, u istom kontekstu relativizacije, odnosno izjednačavanja odgovornosti za razaranje Vukovara, bez posebnog komentara o huškačkom djelovanju njezina autora uoči velikosrpske agresije na Hrvatsku, ističe činjenično neutemeljena izjava Vuka Draškovića da je „Vukovar Hirošima srpskog i hrvatskog ludila“ (str. 52), a na stranici s fotografijama razorenoga Vukovara (str. 88) ne navodi se tko ga je razorio i pod čijom je opsadom Vukovar bio. Jednako tako, Hrvati svoju Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu (HZ HB) nisu proglasili zato što su „slijedili primjer Srba“ (str. 39), nego zato što tadašnja središnja bosansko-hercegovačka vlast nije mogla zaštititi Hrvate od velikosrpske agresije.

U čitanci se spominju separatističke tendencije Srba i Hrvata u BiH (str. 39), no ne navodi se da su Hrvati jedini poduprli sve planove međunarodne zajednice o unutarnjoj podjeli BiH. Što je tu onda separatističko? Ne navodi se ni da je Hrvatska priznala BiH 7. travnja 1992, dakle sljedeći dan nakon njezina međunarodnog priznanja, a Srbija to nije učinila do kraja rata, što također govori o aspiracijama i separatizmu pojedinih naroda u BiH i vlada susjednih država. Nigdje se ne spominje unitarizam bošnjačko-muslimanskoga vodstva, a činjenica je da se danas i u Europskom parlamentu prepoznaje da su za opstanak BiH opasne dvije politike – separatistička Republike Srpske i unitaristička Bošnjaka.

Na stanovito licemjerje, kako u sadržaju čitanke o ratu u Hrvatskoj i BiH, tako i u ponašanju dijela kulturno-znanstvene zajednice u Srbiji 1991, upućuje Apel povjesničara s Beogradskog sveučilišta JNA da se ne dira Dubrovnik, jer je to „dio povijesti i Srba i Hrvata i svjetska baština“ (str. 92). Navođenjem toga apela s jedne strane može se prikazati osjetljivost znanstvenika prema stradanju kulturnih dobara, koji su dio svjetske kulturne baštine. No, s druge strane, ograničavajući svoju brigu samo na Dubrovnik, povjesničari s Beogradskog sveučilišta koji su potpisali spomenuti apel nisu pokazali neku zavidnu civilizacijsku razinu, samo su opravdali sumnju da je ta izjava na tragu srpskoga prisvajanja Dubrovnika kao „srpske Atine“; pitanje zašto Apel nije upućen za sve gradove i ostalu svjetsku baštinu u Hrvatskoj koju su u tom trenutku napadale i razarale JNA i srpsko-crnogorske snage (npr. katedralu u Šibeniku), u čitanci se ne problematizira. Tako se jednim apelom pokušava zatamniti jedna tamna činjenica, da je znatan dio srpske intelektualne javnosti potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih podupirao Slobodana Miloševića i ekspanzionističku srpsku politiku.

Također, primjetan je pokušaj nametanja percepcije da je vodstvo Hrvatske „imalo nostalgiju prema ustašama iz 2. svjetskog rata“ (str. 38), što je u skladu sa srpskom ratnom propagandom.

Jednako tako, niz je primjera izostavljanja važnih datuma, odnosno događaja o kojima u tekstu i kronologiji čitanke nema spomena ili su prikazani površno, bez potrebna objašnjenja, usprkos njihovoj važnosti za razumijevanje procesa, dok su navedeni neki datumi koji nemaju nikakvo značenje za razumijevanje tih događaja. Tako nedostaje čak i podatak o Sporazumu o punoj normalizaciji i uspostavi diplomatskih odnosa između RH i Savezne Republike Jugoslavije, od 23. kolovoza 1996, koji bi u čitanci udruge čiji je cilj pomirenje svakako trebao biti prepoznat kao važan događaj.

Skandalozno o ratu u Hrvatskoj

Za neke od netočnih navoda te za neke interpretacije činjenica i događaja, koji se nalaze u ovoj čitanci, može se reći da su skandalozne. Primjerice, navod „da nema sumnje da je priznanje Hrvatske i Slovenije kao nezavisnih država, prvo od Njemačke, a onda od Europske zajednice imalo ključnu ulogu u eskalaciji jugoslavenske krize“ (str. 103), na razini je tadašnje srpske propagande, kad se u obzir uzmu ljudski gubici i materijalna stradanja tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku do toga datuma (15. siječnja 1992). O tome se u čitanci ne govori, prešućuje se da je za početak rata u Hrvatskoj u ljeto 1991. i za njegovu eskalaciju, najkasnije u rujnu i početkom listopada 1991, odgovorna Srbija, odnosno isključiva politika tadašnjeg vodstva Srbije predvođena Slobodanom Miloševićem, kao i vodstva JNA, a dijelom i vodstva Crne Gore. Doduše, na str. 115 navodi se da je rat u Hrvatskoj eskalirao u ljeto 1991, ali bez objašnjenja zašto, odnosno čija je politika uzrokovala eskalaciju rata, a na str. 38 navodi se da je „situacija eskalirala u rat proglašenjem neovisnosti Hrvatske od Jugoslavije – bez spomena da je to istoga dana učinila i Slovenija, pa se može dobiti dojam da je to i uzrok ratu, što nije točno, jer je to bio samo povod za već planiran rat. No, zar s eskalacijom rata u Hrvatskoj nije eskalirala i jugoslavenska kriza, ili ubijanje ljudi i razaranje Hrvatske 1991. nije vrijedno spomena?

Gotovo je nevjerojatno da u kronologiji (str. 271) nije navedeno da je u Hrvatskoj u jednom danu, 2. svibnja 1991, ubijeno trinaest hrvatskih policajaca – dvanaest u Borovu Selu kraj Vukovara, a jedan u zaleđu Zadra. S obzirom na važnost za razumijevanje okolnosti početka rata, može li se tako važna činjenica za uočavanje uzročno-posljedičnih veza prešutjeti? Prešućeno je i da je dan uoči odluke Hrvatskoga sabora o prekidu odnosa sa SFRJ (str. 273) JNA zrakoplovima bombardirala sjedište hrvatske vlasti – Banske dvore, kako bi ubila hrvatskoga predsjednika i njegove goste na sastanku.

Brojni su navodi u čitanci br. 2 – Wars, Divisions, Integration 1990–2008 koji pokazuju nerazumijevanje problematike i nepoznavanje temeljnih faktografskih činjenica o ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Zbog toga treba upozoriti da se demokracija i pomirenje ne mogu graditi na netočnim faktografskim podacima te na nepoštivanju uzročno-posljedičnog niza i kronologije događaja u ratu u RH i BiH 1990-ih. U konkretnom slučaju, pomirenje u jugoistočnoj Europi ne može se graditi na tvrdnjama koje relativiziraju odgovornost Srbije (i JNA, a dijelom i Crne Gore), odnosno njihova tadašnjeg vodstva, za oružanu agresiju na Hrvatsku 1991, a potom i na BiH 1992.

S obzirom na navedeno, kao i na druge primjedbe na njezin sadržaj koje će se opširnije i detaljnije moći pročitati u Časopisu za suvremenu povijest Hrvatskog instituta za povijest (u sadržaju čitanke 50-ak je netočnih ili barem dvojbenih zapažanja), spomenuta čitanka ne zaslužuje biti službeno prihvaćena kao dio literature za nastavnike povijesti u Hrvatskoj.

Ante Nazor, Vijenac 607

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari