Pratite nas

Povijesnice

Devedeset godina od uvođenja Šestosiječanjske diktature

Objavljeno

na

Devedeset godina od uvođenja Šestosiječanjske diktature povjesničari ocjenjuju da je taj potez kralja Aleksandra I. Karađorđevića bio katalizator nacionalističkih i seperatističkih pokreta, prije svega ustaštva, jer su se unatoč uvođenju integralnog jugoslavenstva, u monarhiji zastupali srpski interesi što je dovodilo do daljnjeg nezadovoljstva nesrpskih naroda koji su tražili priznanje narodne i državnopravne individualnosti.

Do uvođenja diktature i razdoblja samovlade kralja Aleksandra I. došlo je u prilikama obilježenim sve nasilnijom državnom centralizacijom, zaoštrenim međunacionalnim suprotstavljanjima i gospodarskim aferama. Politička kriza doživjela je vrhunac 1928. atentatom na zastupnike Hrvatske seljačke stranke (HSS) i njezina čelnika Stjepana Radića u beogradskoj skupštini.

Diktatura je započela Aleksandrovim proglasom o ukidanju Vidovdanskog ustava i raspuštanju Narodne skupštine, donošenjem ukaza o sastavljanju nove vlade na čelu s generalom Petrom Živkovićem te proglašenjem nekoliko zakona koji su omogućili kraljevu samovladu.

Sva moć u rukama kralja

Tim zakonima i uredbama ukinut je ustav, raspuštena Narodna skupština, uvedena apsolutistička vladavina, zabranjen rad svim političkim strankama i udrugama s nacionalnim obilježjima, zabranjena sloboda govora, uvedena cenzura, zabranjeno korištenje narodnog imena i slično, a sva se politička moć koncentrirala u kraljevim rukama.

Na temelju Zakona o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja kralj Aleksandar je Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca preminenovao u Kraljevinu Jugoslaviju i podijelio ju na devet banovina koje su u svojim granicama negirale povijesne državnopravne entitete.

”Uz sam datum osnivanja Kraljevine SHS 1. prosinca 1918., kada narodi koji dotad nisu bili u zajedničkoj državi počinju suživot, dan kada je uveden Šestosiječanjska diktatura zasigurno je najvažniji događaj s najvećim dalekosežnim posljedicama iz vremena prve Jugoslavije. Ako je prvim događajem uveo narod u suradnju, drugim je po prvi put radikalizirao odnose među narodima koji su ušli u zajedničku državu” smatra Hrvoje Klasić, profesor s Odsjeka za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Iako se kao povod uvođenju Šestosiječanjske diktature najčešće uzima atentat na Stjepana Radića i ostale zastupnike HSS-a u beogradskoj skupštini 1928., Klasić ističe kako taj događaj nije bio glavni uzrok uvođenju kraljeve samovolje.

Misija integralnog jugoslavenstva

”Nezadovoljan razvojem države, kralj je samo čekao pogodan trenutak te iskorištava nezadovoljstvo demokracijom i parlamentarizmom smatrajući kako stranke ne jamče stabilnost, a posebno ne jedinstvo naroda, već isključivo uvode nered i neslaganja što je kulminiralo i atentatom u skupštini. Zbog toga kralj donosi odluku prema kojoj između njega i naroda neće više biti posrednika pa zabranjuje sve stranke i rad parlamenta te postaje jedina vlast. Za razliku od Francuske, Italije i Njemačke gdje su prvo nastale države, a tek onda započela izgradnja nacije, kraljevinu Jugoslaviju su već samim njezinim nastankom činile otprije formirane i nacionalno svjesne nacije. Time je otežan nastanak jugoslavenske nacije, a upravo će uvođenje integralnog jugoslavenstva biti kraljeva misija od njegovog ustoličenja 1918.”, pojašnjava Klasić.

Povjesničar naglašava kako nije zanemarivo da u šest od devet novoformiranih državnih jedinica – banovina, Srbi imaju većinu, a da unazad deset prethodnih godina jačaju kranje lijevi pokreti poput Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), ali i separatistički pokreti koji ne vide mogućnost suživota, prije svega VMRO u Makedoniji i ustaše u Hrvatskoj koji u konačnici zajednički planiraju i izvršavaju atentat na kralja Aleksandra u Marseillu 1934. Klasić zaključuje da je diktatura omogućila i uvelike ubrzala raspad države 1941. godine.

Da su se iza uvođenja centralizma i integralnog jugoslavenstva Šestosiječanjskom diktaturom krili velikosrpski planovi, koji su bili katalizatori za nastanak separatističkih pokreta, s Klasićem se slaže i Mario Jareb, povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest.

Pogodovanje dominantnom narodu

”Integralna jugoslavenska politika i uvođenje banovina nametano je Hrvatima, nešto manje Slovencima, a sve kako bi se pogodovalo Srbiji i Srbima kao dominantnom narodu u Kraljevini Jugoslaviji. Ideja jugoslavenskog nacionalizma je starija od same diktature, ali je inauguriranjem Šestosiječanjske dikature ta politika uvedena na državnoj razini. Prijašnji Vidovdanski ustav je, bez obzira na mnoge nedostatke, imao kakvu-takvu demokratsku formu, a uvođenjem diktature koja se oslanjala na vojsku nastaju i grupacije koje podržavaju režim, prije svega četničke i jugoslavenske nacionalističke organizacije koje djeluju kao terorističke i provode teror nad neistomišljenicima”, ističe Jareb za Hinu.

Podsjeća i kako je diktaturom povećano nezadovoljstvo i ubrzan nastanak radikalnih nacionalističkih organizacija poput ustaškog pokreta.

”Diktatura je poticala radikalizaciju stanja u državi  pa je samim time izazvala i radikalne odgovore koji nisu bile svojstveni samo članovima tadašnje Hrvatske stranke prava već i pojedinim HSS-ovcima. Zbog sve većeg policijskog i vojnog terora u kojem se hrvatski protivnici režima u Beogradu ubijaju, progone i zatvaraju, dio članova spomenuth stranaka, osobito mladež, stoga prihvaća ideju o oružanom suprotstavljanju režimu iz čega i nastaje ustaški pokret”, zaključuje  Jareb.

Šestosiječanjska diktatura ukida se objavom Oktroiranog ustava 3. rujna 1931., kojim je formalno bila obnovljena ustavna monarhija, ali sve do izbora za skupštinu u svibnju 1935. nastavljena je prikrivena diktatura.

Zbog otpora diktaturi ubijeni su i zatvoreni mnogobrojni predstavnici zabranjenih građanskih političkih stranaka i KPJ, a dio je političara emigrirao. Represija se protegnula na sve društvene slojeve pa su tisuće ljudi prošle kroz zatvore zbog uvrede kralja ili isticanja nacionalne zastave.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Kako je devet njemačkih vojnika osvojilo Beograd

Objavljeno

na

Objavio

Glavna udarna snaga bila je Druga armija njemačkog Wehrmachta s čak 11 divizija, koja je napala iz smjera Klagenfurta, Graza i Nagykanizse.

Gotovo slično kao i 1914., srbijanska vojska se sramno raspala i pobjegla iz vlastite zemlje i glavnog grada, a u nebranjeni i prazni Beograd je ušlo devet njemačkih vojnika na čelu s kapetanom Klingebergom.

Tako su priče o Tihom i Prletu i „Otpisanima“ u stvarnosti bile samo – bajka.

Vojne snage Hitlerovog Trećeg Reicha i njegovih saveznika na današnji su dan izvršile invaziju na Kraljevinu Jugoslaviju, nakon što se ona odbila priključiti njihovom Trojnom paktu. Već u ranim jutarnjim satima Luftwaffe je bombardirala Beograd ubivši navodno čak 2.271 osobu, većinom civile. Njemačka, talijanska, bugarska i mađarska kopnena vojska istovremeno su sa svih strana prodrle u Jugoslaviju. Glavna udarna snaga bila je Druga armija njemačkog Wehrmachta s čak 11 divizija, koja je napala iz smjera Klagenfurta, Graza i Nagykanizse.

Jugoslavenska vojska, većinom pod vodstvom velikosrba (kao i JNA kasnije), bila je u potpunom rasulu, tako da nije pružen gotovo nikakav otpor napadačima. Jugoslavenski štab imao je, doduše, plan zaustaviti napadače pomoću rušenja mostova na rijekama Savi i Uni, kako bi se mogao organizirati otpor u gorskim dijelovima Bosne. Ipak, svi ti planovi su propali unatoč tome što su doista minirani i srušeni svi mostovi na Savi nizvodno od Siska. Mladi kralj Petar 14. travnja pobjegao je iz zemlje preko nikšićkog aerodroma, a sa sobom je ponio i cjelokupne državne zlatne rezerve.

Jugoslavenska je vojska kapitulirala tri dana kasnije.

Kako je devet njemačkih vojnika osvojilo Beograd?

U svojoj knjizi  “Deceptions of World War II”  (Obmane  2. svjetskog rata ) William B. Breuer opisuje jedan neobično hrabri i briljantntno izvedeni vojnički pothvat jedne vrlo male njemačke jedinice koji je izveden na 12. travnja 1941.  Tog dana izvidnička  grupica motorbiciklističke jurišne satnije njemačke SS Panzer divizije “Das Reich” našla se na sjevernoj obali Dunava kod Beograda.  U to vrijeme nabujali Dunav izgledao je kao neprebrodiv bedem koji zaštićuje Beograd. Most na Dunavu preko kojega je ova SS divizija trebala prijeći, srbijanska vojska je minirala i srušila ga u rijeku.

Zbog toga je svaki vojnički pothvat za zauzimanje grada, u širem smislu, bio nemoguć.

Usprkos toj naoko neprebrodivoj zaprjeci, hauptsturmfuhrer SS (satnik) Fritz Klingenberg, promatrajući udaljeni cilj, iako je kao izvidnica sam s osam vojnika  bio daleko ispred ostalih snaga divizije, odlučio je da preko bijesnih valova nabujalog Dunava pokuša sam zauzeti Beograd.  On i njegovi vojnici odmah su pošli u potragu za bilo kakvim plovilom i  negdje poslije podne našli su na obali jedan mali čamac i odmah se uputili preko bijesnog Dunava u Beograd na suprotnoj obali.  Iako su  ih valovi Dunava nekoliko puta skoro potopili, ipak su uspjeli prijeći do suprotne obale.  Iskočivši na pješčanu obalu, Klingenberg je  poveo svoju desetinu od 8 vojnika u očito nemogući zadatak zauzimanja velike srbijanske metropole .    Klingenberg  je računao na dva čimbenika, na skrivenost i iznenađenje, jer su Srbijanci bili još ošamućeni i smušeni od njemačkog bombardiranja prije nekoliko dana i nisu očekivali ovako malu grupicu njemačkih vojnika u centru  njihovoga grada.  Scenarij se razvijao gotovo baš onako kako ga je njemački satnik predvidio.   Neposredno poslije  izlaska iz čamca, ova mala SS grupa srela s kontingentom od 20 vojnika Jugoslavenske   kraljevske vojske. Šokirani s susretom neprijateljske vojne formacije u Beogradu srbijanski  vojnici su se, bez ikakva otpora, odmah predali.

Par minuta kasnije, nekoliko vojničkih kamiona punih srbijanskih vojnika približilo se Nijemcima, koji su odmah preko njih ispalili nekoliko rafala.

Preplašeni srbijanski vojnici, iako višestruko brojniji, su se  odmah predali.

Jedan od zarobljenih jugo-vojnika bio je etnički Nijemac (Volksdeutcher) koji je pristao da im bude vodič i tumač. Preuzevši  zarobljene kamione, Klingenberg i njegovih 8 vojnika uputili su se prema Jugoslavenskom ministarstvu rata, gdje su našli praznu zgradu: “Visoka komanda” je pobjegla.  SS-ovci su se odvezli do zgrade Njemačkog poslanstava gdje ih je njemački vojni ataše, koji je tu sam ostao poslije bombardiranja od strane Luftwafe.  On je bio iznenađen i začuđen  da su Klingenberg i njegovih osam vojnika svojom dobro smišljenom akcijom „dojmili“  obranu Beograda kao da je cijela oklopna SS divizija “Das Reich” ušla u grad.  Klingenberg je odmah poslao jednog civila da obavijesti gradonačelnika Beograda da je Beograd pod potpunom kontrolom SS divizije “Das Reich”. Dva sata kasnije gradonačelnik, u pratnji nekoliko njegovih viših dužnosnika,  stigao je pred njemačko veleposlanstvo i formalno potpisao predaju grada.  Klingerbergov trik polučio je sjajan uspjeh.  Tek idućeg dana, zaslugom  Klingenberga i njegovih 8 vojnika,  njemački su oklopnjaci bez ikakva otpora ušli u Beograd. 

Izvor: narod.hr/hazud.ch

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1992. počela je bitka za Kupres

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1992. godine započela je jedna od najtežih bitaka hrvatske vojske u novijoj povijesti – bitka za Kupres! Na ovaj dan prisjećamo se 160 poginulih i nestalih Hrvata na Kupreškoj visoravni stradalih i nestalih u ratnom vihoru 1992. godine, u sukobu protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja – srpskoga agresora koji je u bitki za Kupres sudjelovao sa 6.000 vojnika, 3-4 topničke i minobacačke divizije, jednim oklopnim bataljunom i zrakoplovstvom. U obrani Kupresa sudjelovali su Kupreška bojna HVO-a, hrvatske postrojbe iz Tomislavgrada, trinaesta bojna HOS-a, dragovoljci ZNG (Vukovarci) i ostali hrvatski branitelji iz Bugojna, Uskoplja, Livna, Posušja, Gruda… Sveukupno njih 2.500 naoružanih puškama s nešto ručnih raketnih bacača i minobacača.

Nakon sedam dana borbe i otpora nadmoćnijem srpskom neprijatelju Kupres pada u neprijateljske ruke 10. travnja 1992. godine.

S pripremama za obranu Kupresa, Hrvati su počeli u rujnu 1991. kada je osnovan krizni štab. Od dragovoljaca su osnovane postrojbe po hrvatskim selima i gradu Kupresu, koje su u studenom 1991. prerasle u Kuprešku bojnu, jačine 569 vojnih obveznika.

Stanje u Kupresu jako se je pogoršalo u drugoj polovini ožujka 1992. godine. Srbi su 22. i 23. ožujka iselili žene i djecu iz Kupresa u Šipovo, Banju Luku, Beograd i Vojvodinu. To je bio poziv i Hrvatima da učine isto. Tako su hrvatske žene i djeca iseljene u Zagreb, Trogir i Baško Polje.

Krajem ožujka 1992. godine, na hrvatskim graničnim etničkim područjima u BiH koncentrirale su se jače srpske snage, JNA, TO i četnici, dragovoljci iz drugih krajeva bivše Jugoslavije. U dijelu Kupreškog polja pod srpskim nadzorom počelo je prikupljanje snaga s osloncem na Šipovu, gdje je bilo središte 30. partizanske divizije.

Pred sam kraj ožujka, Srbi su ukopali u rajonima Ravnog, Blagaja i Donjeg Malovana. U Kupresu su sve društvene objekte stavili pod svoju kontrolu a na nekima su postavili strojnička i snajperska gnijezda, a u Donjem su Malovanu postavili kontrolnu postaju na kojoj su zaustavljali, pretresali i pljačkali putnike.

Dana 3. travnja, ujutro, oko 6:30, izbio je oružani sukob. Srpske snage s područja Donjeg Malovana otvorile su vatru po hrvatskim postrojbama na crti Rajkovača – Batoglav. Branitelji su odgovorili protunapadom, te do podne razbili protivnika u Donjem, a u Gornjem Malovanu ga okružili. Na području Cincara i Baljaka, Srbi su također razbijeni.

Dobivene su i prve obavijesti o pokretima srpskih snaga na Ravninama. Na području Kupresa i prigradskih sela, Kupreška je bojna ušla u sukobe s jačim protivnikom te joj je idućeg dana u pomoć stigla ojačana satnija iz Bugojna i Uskoplja.

Tijek bitke

Dana 3. travnja, ujutro, oko 6:30, izbio je oružani sukob. Srpske snage s područja Donjeg Malovana otvorile su vatru po hrvatskim postrojbama na crti Rajkovača – Batoglav. Branitelji su odgovorili protunapadom, te do podne razbili protivnika u Donjem, a u Gornjem Malovanu ga okružili. Na području Cincara i Baljaka, Srbi su također razbijeni. Dobijene su i prve obavijesti o pokretima srpskih snaga na Ravninama. Na području Kupresa i prigradskih sela, Kupreška je bojna ušla u sukobe s jačim protivnikom. Njena tri minobacača 82 mm u rajonu Rastičeva teško su parirala postrojbama TO i JNA iz Blagaja.

Do kasno navečer, 4. travnja, Gornji Malovan je očišćen, a šumski put iz pravca Ravnina zapriječen i stavljen pod kontrolu. U Kupres je stigla ojačana satnija iz Bugojna i Uskoplja. Polovica je trebala ići u Zlosela, no većina se pokolebala i vratila u pravcu Bugojna, te ih je samo nekoliko ostalo u Zloselima. Druga je polovica, 55 vojnika posjela je širi rajon Kupreških vrata. Od jutra je počelo djelovanje srpskog topništva.

Obavještajni podaci su govorili kako je u Blagaj pristigo veći broj srpskih vojnika, a kasno navečer dobijen je podatak o pokretima okolpništva iz Banja Luke prema Šipovu. Tijekom dana zabilježena su dva izvidnička djelovanja zrakoplovstva JNA. Crta obrane prema Blagaju nije se mogla ozdržati. Pritisak je bio prejak, a topnička potpora iz rajona Šujice nedjelotvorna. Satnija Zlosela se povukla iz Rastičeva u rajon Zlosela. Iz voda Rastičevo dio pokolebanih ljudi povlači se za Bugojno, a 17 ih ostaje na novoj crti. Kasno na večer u Kupres stiže obećana pomoć, 80-tak boraca iz Posušja. Dio je raspoređen u Zloselima, a dio na Kupreškim vratima.

U nedjelju, 5. travnja, primjećena su srpska pojačanja na hodnji prema Kupresu. Iz donjeg Glamočkog polja preko sela Skucani prema Slovinu, otišla je skupina od dvadeset vozila, koja su vukla topnička oruđa. S područja sela Pribelja, krenulo je 17 tenkova prema Blagaju. Tijekom dana borbe su vođene uglavnom u gradu. Postrojbe Kupreške bojne pojačane s postrojbom bojne Zrinski, postupno su zauzimale grad. Oko 20 sati Srbi su zatražili pregovore, do kojih je potom došlo. Obvezali su se na prekid vatre i predaju oružja, od kojeg poslije nije bilo ništa. U biti su “kupovali” vrijeme. Jutro 6. travnja, donijelo je ledenu kišu i vijest o kretanju jače oklopne skupine kroz selo Suhovu prema Bilom Potoku i Zloselima. Bilo je to srpsko oklopništvo, koje je doveo pukovnik Slavko Lisica.

Kupres_1992

7. travnja 1992., u borbama za Kupres JNA je angažirala 30. pješačku diviziju, koju je vodio pukovnik Stanko Galić. Iz Knina za Kupres je krenuo pukovnik Slavko Lisica predvodeći ojačanu tenkovsku postrojbu iz oklopnog bataljuna u Sv. Roku. Ista je preko Glamoča i Šipova stigla u rajon Novog Sela na Kupreškom polju. Iz Novog Sela, na osnovu procjene snaga, Lisica je otišao u Knin po novu tenkovsku postrojbu, koju je vodio potpukovnik Aćimović. S tim je oklopništvom iz Kninskog i pješaštvom iz Banjalučkog korpusa JNA, Lisica ušao u Kupres.

Rješavanjem stanja u gradu i okolini, Srbi su stvorili uvjete za prenošenje težišta borbenih djelovanja na jug prema Šujici. Loše vrijeme i snijeg, koji je pao noću 9. na 10. travnja, olakšao je napad, koji su Srbi izveli ujutro 10. travnja u zahvatu prometnice Kupres – Malovan. Hrvatske snaga imale su crtu obrane na potezu od benzinske crpke u blizini Gornjeg Malovana do hotela Adria-ski i od prometnice prema selu Riliću. Kao i nekoliko dana ranije na potezu Blagaj – Kupres prevagu je uz čimbenik iznenađenja ponovno odnio 9. oklopni bataljon, kojem raspršeno hrvatsko oklopništvo nije moglo uspješno parirati.

Nakon osam dana borbi rat se vratio u Gornji Malovan, ali ovaj put iz drugog smjera. Iznenađene, bez međusobne koordinacije, hrvatske postrojbe su se povukle s Kupreške visoravni. Većina je odstupila prema Šujici dok se jedan manji broj boraca povukao preko Malovanske poljane i Malovana na Cincar planinu. Pred njima je bilo višednevno lutanje po planinskom bespuću na putu prema području Livna. (Kamenjar.com)

>>“Kupres u Domovinskom ratu – 20. obljetnica operacije Cincar 94“

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari