Pratite nas

Povijesnice

Devedeset godina od uvođenja Šestosiječanjske diktature

Objavljeno

na

Devedeset godina od uvođenja Šestosiječanjske diktature povjesničari ocjenjuju da je taj potez kralja Aleksandra I. Karađorđevića bio katalizator nacionalističkih i seperatističkih pokreta, prije svega ustaštva, jer su se unatoč uvođenju integralnog jugoslavenstva, u monarhiji zastupali srpski interesi što je dovodilo do daljnjeg nezadovoljstva nesrpskih naroda koji su tražili priznanje narodne i državnopravne individualnosti.

Do uvođenja diktature i razdoblja samovlade kralja Aleksandra I. došlo je u prilikama obilježenim sve nasilnijom državnom centralizacijom, zaoštrenim međunacionalnim suprotstavljanjima i gospodarskim aferama. Politička kriza doživjela je vrhunac 1928. atentatom na zastupnike Hrvatske seljačke stranke (HSS) i njezina čelnika Stjepana Radića u beogradskoj skupštini.

Diktatura je započela Aleksandrovim proglasom o ukidanju Vidovdanskog ustava i raspuštanju Narodne skupštine, donošenjem ukaza o sastavljanju nove vlade na čelu s generalom Petrom Živkovićem te proglašenjem nekoliko zakona koji su omogućili kraljevu samovladu.

Sva moć u rukama kralja

Tim zakonima i uredbama ukinut je ustav, raspuštena Narodna skupština, uvedena apsolutistička vladavina, zabranjen rad svim političkim strankama i udrugama s nacionalnim obilježjima, zabranjena sloboda govora, uvedena cenzura, zabranjeno korištenje narodnog imena i slično, a sva se politička moć koncentrirala u kraljevim rukama.

Na temelju Zakona o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja kralj Aleksandar je Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca preminenovao u Kraljevinu Jugoslaviju i podijelio ju na devet banovina koje su u svojim granicama negirale povijesne državnopravne entitete.

”Uz sam datum osnivanja Kraljevine SHS 1. prosinca 1918., kada narodi koji dotad nisu bili u zajedničkoj državi počinju suživot, dan kada je uveden Šestosiječanjska diktatura zasigurno je najvažniji događaj s najvećim dalekosežnim posljedicama iz vremena prve Jugoslavije. Ako je prvim događajem uveo narod u suradnju, drugim je po prvi put radikalizirao odnose među narodima koji su ušli u zajedničku državu” smatra Hrvoje Klasić, profesor s Odsjeka za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Iako se kao povod uvođenju Šestosiječanjske diktature najčešće uzima atentat na Stjepana Radića i ostale zastupnike HSS-a u beogradskoj skupštini 1928., Klasić ističe kako taj događaj nije bio glavni uzrok uvođenju kraljeve samovolje.

Misija integralnog jugoslavenstva

”Nezadovoljan razvojem države, kralj je samo čekao pogodan trenutak te iskorištava nezadovoljstvo demokracijom i parlamentarizmom smatrajući kako stranke ne jamče stabilnost, a posebno ne jedinstvo naroda, već isključivo uvode nered i neslaganja što je kulminiralo i atentatom u skupštini. Zbog toga kralj donosi odluku prema kojoj između njega i naroda neće više biti posrednika pa zabranjuje sve stranke i rad parlamenta te postaje jedina vlast. Za razliku od Francuske, Italije i Njemačke gdje su prvo nastale države, a tek onda započela izgradnja nacije, kraljevinu Jugoslaviju su već samim njezinim nastankom činile otprije formirane i nacionalno svjesne nacije. Time je otežan nastanak jugoslavenske nacije, a upravo će uvođenje integralnog jugoslavenstva biti kraljeva misija od njegovog ustoličenja 1918.”, pojašnjava Klasić.

Povjesničar naglašava kako nije zanemarivo da u šest od devet novoformiranih državnih jedinica – banovina, Srbi imaju većinu, a da unazad deset prethodnih godina jačaju kranje lijevi pokreti poput Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), ali i separatistički pokreti koji ne vide mogućnost suživota, prije svega VMRO u Makedoniji i ustaše u Hrvatskoj koji u konačnici zajednički planiraju i izvršavaju atentat na kralja Aleksandra u Marseillu 1934. Klasić zaključuje da je diktatura omogućila i uvelike ubrzala raspad države 1941. godine.

Da su se iza uvođenja centralizma i integralnog jugoslavenstva Šestosiječanjskom diktaturom krili velikosrpski planovi, koji su bili katalizatori za nastanak separatističkih pokreta, s Klasićem se slaže i Mario Jareb, povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest.

Pogodovanje dominantnom narodu

”Integralna jugoslavenska politika i uvođenje banovina nametano je Hrvatima, nešto manje Slovencima, a sve kako bi se pogodovalo Srbiji i Srbima kao dominantnom narodu u Kraljevini Jugoslaviji. Ideja jugoslavenskog nacionalizma je starija od same diktature, ali je inauguriranjem Šestosiječanjske dikature ta politika uvedena na državnoj razini. Prijašnji Vidovdanski ustav je, bez obzira na mnoge nedostatke, imao kakvu-takvu demokratsku formu, a uvođenjem diktature koja se oslanjala na vojsku nastaju i grupacije koje podržavaju režim, prije svega četničke i jugoslavenske nacionalističke organizacije koje djeluju kao terorističke i provode teror nad neistomišljenicima”, ističe Jareb za Hinu.

Podsjeća i kako je diktaturom povećano nezadovoljstvo i ubrzan nastanak radikalnih nacionalističkih organizacija poput ustaškog pokreta.

”Diktatura je poticala radikalizaciju stanja u državi  pa je samim time izazvala i radikalne odgovore koji nisu bile svojstveni samo članovima tadašnje Hrvatske stranke prava već i pojedinim HSS-ovcima. Zbog sve većeg policijskog i vojnog terora u kojem se hrvatski protivnici režima u Beogradu ubijaju, progone i zatvaraju, dio članova spomenuth stranaka, osobito mladež, stoga prihvaća ideju o oružanom suprotstavljanju režimu iz čega i nastaje ustaški pokret”, zaključuje  Jareb.

Šestosiječanjska diktatura ukida se objavom Oktroiranog ustava 3. rujna 1931., kojim je formalno bila obnovljena ustavna monarhija, ali sve do izbora za skupštinu u svibnju 1935. nastavljena je prikrivena diktatura.

Zbog otpora diktaturi ubijeni su i zatvoreni mnogobrojni predstavnici zabranjenih građanskih političkih stranaka i KPJ, a dio je političara emigrirao. Represija se protegnula na sve društvene slojeve pa su tisuće ljudi prošle kroz zatvore zbog uvrede kralja ili isticanja nacionalne zastave.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Tko je napisao prvu sustavnu povijest Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Juraj Rattkay: idealan vladar treba biti razborit, pravedan i pobožan

Vrlo malo ljudi u Hrvatskoj zna tko je napisao prvu sustavnu povijest Hrvatske. A isto tako vrlo malo ljudi zna o obitelji Rattkay, koja je živjela u Velikom Taboru, u Hrvatskom zagorju pokraj Desinića. Ta vrlo poznata plemićka obitelj dokazala se u borbi protiv osvajačkih ratova Turaka, koji su osvajali teritorij europskog kontinenta. Obitelj Rattkay imala je niz istaknutih članova. „Jedan od najistaknutijih među njima bio je Juraj II. Rattkay (1613. – 1666.), kanonik Zagrebačkog kaptola, poznat kao dobar govornik, prevoditelj, sudionik vojnih pohoda. No, Juraj II. Ratkay ponajprije je značajan kao autor prve sustavne povijesti Hrvatske, pod naslovom „Memorija Regnum et banorum Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavonie, objavljene 1652. godine u Beču“, Juraj Velikotaborski (1613. – 1666.), Desinić 2004. Godine, str. 3.

Obitelj Rattkay

„U zlosretnom 16. stoljeću pripadnici obitelji Rattkay, upravo zahvaljujući vojnim zaslugama protiv Turaka, stekli su plemićki naslov baruna. Godine 1559. Ferdinand I. Habsburški dodijelio je Petru II. i Pavlu III. Rattkayu svečanu barunsku diplomu uzimajući u obzir vojne zasluge njihova oca Pavla II., koji je do pogibije u bitci kod Preloga bio aktivan sudionik mnogih bitaka protiv Turaka. Obnašao je i važne javne dužnosti – bio je hrvatski podban (1538. god.), podžupan Varaždinske i Križevačke županije (1542. god.) te plemićki sudac u Varaždinskoj županiji (1539. – 1555.)“, Juraj Velikotaborski, str. 5. „Mladi Juraj pohađao je u Grazu gimnaziju (1627. – 1631.) i prvu godinu studija filozofije. U Loebenu u Austriji godine 1632. stupio je u isusovački red – u knjizi novicijata za njega je zabilježeno da ima 19 godina, da je dobra zdravlja i da govori latinski, hrvatski i njemački jezik. No, Juraj je ubrzo napustio isusovački red te nastavio studij filozofije u Grazu. Od 163. do 1639. bio je gimnazijski profesor, prvo u Zagrebu, a potom u Gyoru. Ondje je 22. XI. 1639. otpušten iz isusovačkog reda“ (str. 6). Ubrzo poslije toga biskup Benedikt Vinković imenovao ga je kanonikom zagrebačke katedrale.

Tisak prve sustavne povijesti Hrvatske – sličnost s našom zbiljom

Reprezentativno povijesno djelo „Memoria regnum et banorum Dalmatiae et Sclavoniae“ (Spomen na kraljeve i banove Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije) tiskano je u Beču 1652. godine. Nastalo je na poticaj bana Ivana Draškovića III. Pokrovitelji toga povijesnog djela bili su mladi kralj Ferdinand IV., Nikola Zrinski i brat mu Petar. Knjiga je posvećena toj trojici pokrovitelja. U predgovoru knjige autor nije štedio svoje suvremenike. Pa je napisao: „Jedni su obamrli, drugi su zabavljeni ispraznim, uzrujana lijenost koja ne miruje, treće je čvrstim lijepkom priljubila uza se pohota, četvrte šiljcima zavisti i takmenja podbada častohleplje, a pete nezasitna žudnja za posjedovanjem i gospodarenjem tuđim tjera da bjesomučno upropašćuju nevine“ (str. 13). Ako promotrimo malo bolje i sustavnije naše današnje prilike, možemo reći da caruju iste mane i loše strane Hrvata. Jedni djeluju kao da su obamrli i da ih ništa ne zanima niti motivira. Mnogo se Hrvata bavi ispraznostima, sebičnom trkom samo za materijalnim. Pohota – gramzivost – viđena je na svakom koraku Lijepe naše. I to ne samo kod političkih elita, nego i među jednostavnim pukom. Ta gramzivost, iza koje je častohleplje, uništava stupove hrvatskoga društva i velik broj građana stavlja u težak materijalni položaj. Sve je više siromaštva i onih koji jedva krpaju kraj s krajem. Prošlo je nekoliko stoljeća od prve pisane povijesti Hrvatske, a Hrvati kao da su ostali genetski isti, s istim genetskim kodom, nepopravljivi. Juraj Rattkay, zbog oštre kritike u svezi sa spomenutom povijesnom knjigom, pretrpio je mnoge uvrede i kritike od svojih suvremenika. Neki su priželjkivali i čekali osvetu zbog tako kritički pisane prve povijesti Hrvatske. Kažu da su povijesnu studiju Jurja Rattkaya o Hrvatskoj više čitali Mađari i više je vrednovali od Hrvata. Mađari ga povijesno i misaono smještaju uz ideje i djelovanje braće Zrinskih, osobito Nikole.

Juraj Rattkay – idealne osobine vladara

Za svećenika, kanonika i povjesničara Jurja Rattkaya idealan vladar je razborit, pravedan i pobožan. Isto misli i za idealnu državu. Ona je plemićka „res publica“, koja je u slozi s Rimom i djeluje samostalno. Identična stajališta gajili su i Nikola Zrinski i svi oko njega. No, Nikola ide i dalje. On želi obranu postojećih autonomija i vrlo rado uspostavlja suradnju s drugim konfesijama. „Zato nije Rattkay neuk povjesničar ni smušen idealist, već važan čimbenik i ‘glasnogovornik’ ranog razdoblja urote Zrinsko-Frankopana, vjerojatno najsnažnije starije hrvatske političke koncepcije“ (Juraj Rattkay Velikotaborski, 1613. – 1666., str. 27. Smrću Jurja Rattkaya, župnika župe sv. Ivana u Novoj Vesi, dolazi do prekida i završetka obiteljske loze Rattkay.

Mogu li Hrvati danas nešto naučiti od Jurja Rattkaya, Zrinskih i Frankopana

Dakako da mogu. Autonomija i samostalnost hrvatskih ideja i državnosti vrlo su važne. Važna je i suradnja s drugim konfesijama. Ta je suradnja nešto normalno u vremenima u kojima živimo. Ona je uostalom zacrtana kao duh ekumenizma na II. Vatikanskom koncilu. Željeli mi to ili ne, Hrvatska je stoljećima bila vezana uz Rim. Ali ne kao sluga, nego kao zemlja i država koja je s katoličkom vjerom bila uvijek dio zapadnoga svijeta. Ljestvica idealnog vladara kod Jurja Rattkaya i Zrinskih nastala je u kontekstu pripadnosti zapadnome svijetu, koji je vjerski i kulturološki obogaćivao Hrvate. Političko glavinjanje raznim drugim političkim prostorima nije sretno završavalo za Hrvate. Ideje i ideologije koje su bile hrana Hrvatima, u kojima se premalo računalo na razboritost, pravdu, pobožnost i Rim, završavale su kobno. Potpora hrvatskoj samostalnosti prvo je došla iz Rima. To nam je čast i ponos. Poslije priznanja naše samostalnosti iz Rima, došla su i priznanja dugih europskih država, kao pokazatelj da pripadamo zapadnom krugu civilizacije. Zato je bilo i bit će, i u budućnosti, „neproduktivnog“ i bezuspješnog guranja Hrvatske u neki drugi politički okvir u kojem se ne računa na zapadne ideje, katoličanstvo i Rim. Kako bi rekao Juraj Rattkay, budimo razboriti, pravedni i pobožni. „Navik oni živi, ki zgine pošteno“.

Vladimir Trkmić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

16. siječnja 1992. U Pakracu provedena najveća razmjena logoraša iz logora Bučje

Objavljeno

na

Objavio

U dramatičnim okolnostima 16. siječnja 1992. u Pakracu je provedena najveća razmjena logoraša iz logora Bučje.

Bučje je od početka sukoba bilo jedno od glavnih središta srpske oružane pobune na Psunju i u zapadnoj Slavoniji.

Ondje su bili smješteni glavni komunikacijski centar, skladišta hrane i streljiva, zapovjedništvo iz kojeg su planirane sve vojne akcije te logor.

Sredinom kolovoza 1991., nekoliko dana prije općeg napada na Pakrac, pobunjeni Srbi počeli su odvoditi stanovništvo u Bučje.

Zarobljenike su dovodili u zgradu Šumarije, u kojoj se nalazila Stanica milicije, gdje su ih brutalno premlaćivali, a zatim u zgradu bivše Veterinarske stanice, koja je služila kao centralni logor u Bučju. Dio zatočenika nalazio se u prostorijama Osnovne škole, koja je služila kao bolnica i zatvor.

Kada je Hrvatska vojska dan nakon Božića ’91. oslobodila Bučje, selo je bilo gotovo sravnjeno sa zemljom nakon što su Srbi u bijegu minirali skladište streljiva.

Neki su logoraši prije razmijenjeni, dok je ostatak sredinom prosinca 1991. premješten u logor Stara Gradiška. Nakon višednevnih pregovora postignut je dogovor o razmjeni preživjelih logoraša na Gavrinici u Pakracu.

Uz posredovanje Crvenog križa i prisutnost promatrača Europske zajednice razmijenjen je veći dio logoraša iz Bučja, dok ih je nekoliko, poput doktora Vladimira Solara, razmijenjeno idućih dana. Pretpostavlja se da je kroz logor prošlo oko 300 civila i hrvatskih vojnika i policajaca, piše HRT

Mnogi od njih nisu preživjeli nehumane uvjete i brojne torture, a sudbina brojnih logoraša, poput vođe pakračkih Hrvata doktora Ivana Šretera, i danas je nepoznata.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari