Pratite nas

Povijesnice

Devedeset godina od uvođenja Šestosiječanjske diktature

Objavljeno

na

Devedeset godina od uvođenja Šestosiječanjske diktature povjesničari ocjenjuju da je taj potez kralja Aleksandra I. Karađorđevića bio katalizator nacionalističkih i seperatističkih pokreta, prije svega ustaštva, jer su se unatoč uvođenju integralnog jugoslavenstva, u monarhiji zastupali srpski interesi što je dovodilo do daljnjeg nezadovoljstva nesrpskih naroda koji su tražili priznanje narodne i državnopravne individualnosti.

Do uvođenja diktature i razdoblja samovlade kralja Aleksandra I. došlo je u prilikama obilježenim sve nasilnijom državnom centralizacijom, zaoštrenim međunacionalnim suprotstavljanjima i gospodarskim aferama. Politička kriza doživjela je vrhunac 1928. atentatom na zastupnike Hrvatske seljačke stranke (HSS) i njezina čelnika Stjepana Radića u beogradskoj skupštini.

Diktatura je započela Aleksandrovim proglasom o ukidanju Vidovdanskog ustava i raspuštanju Narodne skupštine, donošenjem ukaza o sastavljanju nove vlade na čelu s generalom Petrom Živkovićem te proglašenjem nekoliko zakona koji su omogućili kraljevu samovladu.

Sva moć u rukama kralja

Tim zakonima i uredbama ukinut je ustav, raspuštena Narodna skupština, uvedena apsolutistička vladavina, zabranjen rad svim političkim strankama i udrugama s nacionalnim obilježjima, zabranjena sloboda govora, uvedena cenzura, zabranjeno korištenje narodnog imena i slično, a sva se politička moć koncentrirala u kraljevim rukama.

Na temelju Zakona o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja kralj Aleksandar je Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca preminenovao u Kraljevinu Jugoslaviju i podijelio ju na devet banovina koje su u svojim granicama negirale povijesne državnopravne entitete.

”Uz sam datum osnivanja Kraljevine SHS 1. prosinca 1918., kada narodi koji dotad nisu bili u zajedničkoj državi počinju suživot, dan kada je uveden Šestosiječanjska diktatura zasigurno je najvažniji događaj s najvećim dalekosežnim posljedicama iz vremena prve Jugoslavije. Ako je prvim događajem uveo narod u suradnju, drugim je po prvi put radikalizirao odnose među narodima koji su ušli u zajedničku državu” smatra Hrvoje Klasić, profesor s Odsjeka za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Iako se kao povod uvođenju Šestosiječanjske diktature najčešće uzima atentat na Stjepana Radića i ostale zastupnike HSS-a u beogradskoj skupštini 1928., Klasić ističe kako taj događaj nije bio glavni uzrok uvođenju kraljeve samovolje.

Misija integralnog jugoslavenstva

”Nezadovoljan razvojem države, kralj je samo čekao pogodan trenutak te iskorištava nezadovoljstvo demokracijom i parlamentarizmom smatrajući kako stranke ne jamče stabilnost, a posebno ne jedinstvo naroda, već isključivo uvode nered i neslaganja što je kulminiralo i atentatom u skupštini. Zbog toga kralj donosi odluku prema kojoj između njega i naroda neće više biti posrednika pa zabranjuje sve stranke i rad parlamenta te postaje jedina vlast. Za razliku od Francuske, Italije i Njemačke gdje su prvo nastale države, a tek onda započela izgradnja nacije, kraljevinu Jugoslaviju su već samim njezinim nastankom činile otprije formirane i nacionalno svjesne nacije. Time je otežan nastanak jugoslavenske nacije, a upravo će uvođenje integralnog jugoslavenstva biti kraljeva misija od njegovog ustoličenja 1918.”, pojašnjava Klasić.

Povjesničar naglašava kako nije zanemarivo da u šest od devet novoformiranih državnih jedinica – banovina, Srbi imaju većinu, a da unazad deset prethodnih godina jačaju kranje lijevi pokreti poput Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), ali i separatistički pokreti koji ne vide mogućnost suživota, prije svega VMRO u Makedoniji i ustaše u Hrvatskoj koji u konačnici zajednički planiraju i izvršavaju atentat na kralja Aleksandra u Marseillu 1934. Klasić zaključuje da je diktatura omogućila i uvelike ubrzala raspad države 1941. godine.

Da su se iza uvođenja centralizma i integralnog jugoslavenstva Šestosiječanjskom diktaturom krili velikosrpski planovi, koji su bili katalizatori za nastanak separatističkih pokreta, s Klasićem se slaže i Mario Jareb, povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest.

Pogodovanje dominantnom narodu

”Integralna jugoslavenska politika i uvođenje banovina nametano je Hrvatima, nešto manje Slovencima, a sve kako bi se pogodovalo Srbiji i Srbima kao dominantnom narodu u Kraljevini Jugoslaviji. Ideja jugoslavenskog nacionalizma je starija od same diktature, ali je inauguriranjem Šestosiječanjske dikature ta politika uvedena na državnoj razini. Prijašnji Vidovdanski ustav je, bez obzira na mnoge nedostatke, imao kakvu-takvu demokratsku formu, a uvođenjem diktature koja se oslanjala na vojsku nastaju i grupacije koje podržavaju režim, prije svega četničke i jugoslavenske nacionalističke organizacije koje djeluju kao terorističke i provode teror nad neistomišljenicima”, ističe Jareb za Hinu.

Podsjeća i kako je diktaturom povećano nezadovoljstvo i ubrzan nastanak radikalnih nacionalističkih organizacija poput ustaškog pokreta.

”Diktatura je poticala radikalizaciju stanja u državi  pa je samim time izazvala i radikalne odgovore koji nisu bile svojstveni samo članovima tadašnje Hrvatske stranke prava već i pojedinim HSS-ovcima. Zbog sve većeg policijskog i vojnog terora u kojem se hrvatski protivnici režima u Beogradu ubijaju, progone i zatvaraju, dio članova spomenuth stranaka, osobito mladež, stoga prihvaća ideju o oružanom suprotstavljanju režimu iz čega i nastaje ustaški pokret”, zaključuje  Jareb.

Šestosiječanjska diktatura ukida se objavom Oktroiranog ustava 3. rujna 1931., kojim je formalno bila obnovljena ustavna monarhija, ali sve do izbora za skupštinu u svibnju 1935. nastavljena je prikrivena diktatura.

Zbog otpora diktaturi ubijeni su i zatvoreni mnogobrojni predstavnici zabranjenih građanskih političkih stranaka i KPJ, a dio je političara emigrirao. Represija se protegnula na sve društvene slojeve pa su tisuće ljudi prošle kroz zatvore zbog uvrede kralja ili isticanja nacionalne zastave.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. ožujka 1990. Benkovac – Atentat na dr. Franju Tuđmana (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Ovaj pokušaj atentata dogodio se uoči prvih parlamentarnih izbora kada je dr. Franjo Tuđman već prepoznat kao vođa hrvatskog naroda protiv pristalica komunističke Jugoslavije i velikosrpskog imperijalizma.

Nakon Stjepana Radića i dr. Andrije Hebranga Starijeg ne bi bilo prvi puta da Srbi ubijaju onoga koji je stao na čelo borbe hrvatskog naroda.

Na današnji dan 18. ožujka 1990. u Benkovcu je došlo do incidenta tijekom govora dr. Franje Tuđmana na osnivačkom skupu lokalnog ogranka HDZ-a.

Skup su ometali srpski nacionalisti upadicama, bacanjem kamenja i rafalima iz automatskog oružja. U jednom trenutku iskočio je iz gomile Srbin Boško Čubrilović s pištoljem u namjeri da puca na Tuđmana.

Srećom, Čubrilović je savladan od strane Željka Kučića, a pištolj mu je oduzet. Svi koji su imali priliku držati pištolj toga dana tvrdili su da je pravi, no komunistička milicija je kasnije tvrdila da je bila riječ o plinskom pištolju.

Prema tvrdnjama Željka Kučića pištolj je bio je pravi:“ Prvo sam instinktivno čučnuo na pod, no u času kad je taj stari prolazio kraj mene, podigao sam se i skočio na njega, oborio ga na pod i zabio mu koljeno u leđa.

Prilikom pada uhvatio sam ga za desnu ruku u kojoj je držao pištolj i to tako čvrsto da sam mu ga jedva uspio istrgnuti iz ruke…svi su gledali i jasno utvrdili da nije riječ o plinskom pištolju, nakon čega je Petar Šale izašao na pozornicu i pred okupljenima, visoko u ruci držeći pištolj uzviknuo:’Evo tog pištolja kojim je trebao biti ubijen dr. Franjo Tuđman’“.

Zanimljivo je da je pištolj kao dokazni materijal kasnije nestao iz policije. HDZ je u svibnju te godine pobijedio na izborima u Hrvatskoj što je značilo početak agresije na Hrvatsku.

 

Srpski atentat na dr. Franju Tuđmana, ili atentat na – Hrvatsku!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Srpski atentat na dr. Franju Tuđmana, ili atentat na – Hrvatsku!?

Objavljeno

na

Srbi su željeli ubiti dr. Franju Tuđmana još 1990. godine, ali srećom u tome nisu uspjeli.

Te godine, 18. ožujka, za vrijeme održavanja osnivačke skupštine Hrvatske demokratske zajednice, za koju je prije toga Ivica Račan javno govorio da je „stranka opasnih namjera“, pred hotelom „Asseria“ u Benkovcu jedan je Srbin za kojeg se kasnije utvrdilo da je umirovljenik Boško Ćubrilović, a koji je živio u tom kraju, (selu Ceranji), pokušao se s pištoljem u ruci probiti do tribine s namjerom da iz neposredne blizine puca u dr. Franju Tuđmana, ali je u tom spriječen.

Na tom skupu okupilo se oko 7.000 članova i simpatizera stranke i to dva sata prije njenog održavanja. Osim iz Benkovca, došli su ljudi gotovo iz cijele Hrvatske, a poglavito Zadra, Šibenika, Biograda i drugih gradova i mjesta.
Ali, nedaleko njih, okupio se i relativno veliki broj nezadovoljnih Srba, noseći fotografije balkanskog krvnika Slobodana Miloševića i srpske zastave.

Vikali su: „Nećete klati kao 1941.“, „Ustaše, ustaše“, „Ovo je Srbija“, „Dolje Tuđman i Artuković“, „Slobo, slobodo“,“Ustali ste da nas koljete“, „Ubit ćemo Tuđmana“, „Jača Srbija, jača Jugoslavija“, „Benkovac je Srbija“ te pjevali: „Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala“, „Oj, vojvodo Sinđeliću“ i druge četničke pjesme.

Kad je krenuo prema bini, nazočni su atentatora savladali, uzeli mu pištolj, i predali ga dr. Tuđmanu. Utvrđeno je da je bio plinski.

Tamošnji Srbi su poludjeli kad je Tuđman govorio. Počeli su prema njemu i gostima bacati sve i sva, od upaljača, boca, jaja do kamenja.
– „Mi pričamo o suradnji i ljubavi među narodima i ljudima, a evo vidite što nam se događa. Mi u svom programu jamčimo punu ravnopravnost svim narodima, pa i Srbima u Hrvatskoj, jednako onakvu kakvu mi imamo, ali nećemo dopustiti da se od Hrvatske stvori velika Srbija“ te nastavio: „Hrvatski narod želi, a to je želja iz dalje prošlosti, da dobije svoju suverenu državu, u kojoj će ravnopravno živjeti s ostalim narodima, jamčeći im onolika prava koja ne idu na štetu hrvatskog naroda. Hrvatski se narod opredijelio za partizanski pokret, ne zato što je želio komunizam, nego zato što je kroz taj pokret nazirao obrise svoje slobode…“.

Kad su nakon tih riječi okupljeni Srbi ponovno počeli sa svim i svačim gađati Tuđmana, on im je odgovorio: „Ne bojte se braćo., ako hoće neka nas i ubiju. Tužan sam što se ovo događa. Mi Srbima jamčimo sva prava kao i sebi, ali nećemo dopustiti da nama vladaju.“
Na kraju ovog skupa, koji ga je mogao doći i glave, tadašnji predsjednik HDZ-a je istaknuo:

– „Još ranije su me upozoravali da ne idem u Benkovac, jer mi prijete smrću, prijetili su mi smrću i na Petrovoj gori“. Nisam poslušao savjet, jer je nenormalno da se u jednoj civiliziranoj i suverenoj zemlji čovjek mora sklanjati i ne ići tamo kamo ga zovu. Došao sam u Benkovac, odazvao se inicijatorima za osnivanje ogranka HDZ-a i izbjegao ono najgore.“
I kasnije je Tuđman Srbima upućivao riječi prijateljstva i ljubavi, kao primjerice da je u Hrvatsku „svatko dobro došao ako su mu namjere časne i ako domovinu Hrvatsku- njenu povijest, sadašnjost i demokratsku budućnost – osjeća kao svoju“.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari