Pratite nas

Kolumne

Devet rizičnih čimbenika državnog opstanka

Objavljeno

na

Danas imamo državu, samostalnu i suverenu kako piše u njezinu Ustavu, do koje nismo došli mirno niti nam ju je netko poklonio, već koja je izborena u jednom krvavom i razarajućem ratu uz brojne žrtve i nova stradanja. Ostaje, međutim, pitanje je li ovo što je ostvareno definitivno, neupitno, trajno?

Jedna od bitnih karakteristika cjelokupne hrvatske povijesti jest stradalništvo ili mučeništvo.

Za hrvatsku su nacionalnu ideju i slobodu stradali mnogi istaknuti, poznati pojedinci, ali i brojni nepoznati, sve do današnjih dana, do Domovinskog rata i konačnog ostvarenja slobodne i suverene države. Žrtve su to koje opominju, poučavaju, ali i obvezuju. Opominju da ne smijemo ispuštati vlastitu sudbinu iz svojih ruku kako opet neki novi naraštaji ne bi morali ginuti, poučavaju kako ni jedan pripadnik neslobodnog naroda nije slobodan ili se barem ne osjeća slobodnim te obvezuju na čuvanje onoga što su naši prethodnici izborili uz golemo samožrtvovanje. Država nije dovoljan, ali jest nužan uvjet slobode i naroda i pojedinca Žrtva ima svoj smisao. Bez Kristove žrtve ne bi bilo kršćanstva, bez hrvatskih žrtava ne bi bilo hrvatstva.

[ad id=”68099″]

Odgovor na pitanje zašto nam je povijest obilježena stradanjima čini se jednostavnim. Zbog okupacija i nasrtaja osvajača, zbog izazovnog geopolitičkog položaja, ali i zbog unutarnje nesloge te spremnosti na integracije, traženje stranih gospodara i na podvrgavanje tuđim interesima Iznad svega stoji činjenica da Hrvati nisu imali svoju državu, nisu bili politički subjektivitet, nego tek objekt. Danas imamo državu, samostalnu i suverenu kako piše u njezinu Ustavu, do koje nismo došli mirno niti nam ju je netko poklonio, već koja je izborena u jednom krvavom i razarajućem ratu uz brojne žrtve i nova stradanja. Ostaje, međutim, pitanje je li ovo što je ostvareno definitivno, neupitno, trajno? Vjerujemo da jest, ali ipak trebamo biti svjesni stanovitih čimbenika rizika koji bi u nekim povijesnim okolnostima mogli ugroziti postignuto. Izdvojit ću devet takvih čimbenika, koji su pretežno povijesno uvjetovani i zbog čega povijest moramo poznavati.

Prvo. Postanak, razvoj i učvršćenje moderne državnosti praćeni su silnim, još neprevladanim ideološkim podjelama. Podjela na lijeve i desne ili na konzervativce i liberale prilično je nejasna, neodređena i neprecizna, a i ne predstavlja neku posebnu opasnost, jer takve podjele postoje u svim europskim zemljama. Ključna je, i ujedno najopasnija, supstancijalna podjela na one kojima je država ostvarenje najdubljeg i najvišeg političkog i moralnog ideala, i one koji nisu željeli hrvatsku državu, koji je ne žele ni danas i koji je smatraju propalim projektom i koji možda i rade na tome da propadne.

Drugo. Država se kao mehanizam upravljanja i vladanja u pretežnom dijelu građanstva doživljava kao nešto što nismo mi, nešto što je iznad nas, na što ne možemo utjecati, nešto što nam mora davati i dodjeljivati, dok se politika općenito shvaća kao posebna sfera za izabrane, nešto što nije za nas i čime se ne treba baviti, umjesto da se država i politi-ka shvate i prihvate kao pravo i obveza svih. Ovakvim se stavom otvara prostor manipulacijama, pogodujući raznim sebičnim, neodgovornim i protunarodnim postupcima i ponašanjima.

Treće. Prečesto i tzv. obični ljudi i tzv. političke elite više cijene i imaju veće povjerenje u strane investitore, u strane proizvode, u strane banke, u strane konzultante i strane analize i analitičare, nego u vlastite. Draže su nam i strane marke i strana imena no vlastita. Riječ je, dakako, o kompleksu manje vrijednosti, o nedostatku samopoštovanja i samopouzdanja, što je prilično proširena crta nacionalnog mentaliteta.

Četvrto. Ulazak u Europsku uniju donosi visoka prvenstveno financijska očekivanja za zemlju u cjelini. Vrijeme će pokazati koliko su ta očekivanja realna. Ali je sigurno da članstvo u toj europskoj asocijaciji znači bitno ograničenje političkoga suvereniteta i teško sagledive demografske promjene – i to ubrzano iseljavanje Hrvata i dolazak pripadnika nekih drugih naroda

Peto. Zabrinjavajući je nastavak kontinuiranog, višestoljetnog procesa nestajanja Hrvata u Bosni i Hercegovini, čime se gubi važan dio nacionalnog korpusa, nacionalnog teritorija, povijesni izvor demografske popune u samoj Hrvatskoj i geopolitički štit nje same. Ako su Hrvati bili predziđe kršćanstva, Hrvati u Herceg-Bosni su bili i još jesu predziđe hrvatstva.

Šesto. Hrvatska je zbog svog položaja na geografskoj karti Europe, zbog relativno i potencijalno bogatih izvora vode i hrane, zbog smještenosti u srcu Mediterana i na skoro cijelog istočnoj obali Jadranskog mora uvijek bila zanimljiva osvajačima sa svih strana. Ne možemo biti sigurno kako je ta vrsta zanimanja nepovratna prošlost.

Sedmo. Na svjetskoj pa i europskoj pozornici odvija se čudna, nasilna, pseudoliberalna moralna revolucija, kojom se žele prevrednovati i preokrenuti sve tradicionalne vrijednosti i sve tradicionalne institucije koje su izgrađene oko tih vrijednosti, a koje se odnose na naciju, crkvu, vjeru, obitelj, brak, spolnost, jezik, kulturu, tradiciju itd. A upravo su te tradicijske vrijednosti i ustanove bile uporištem nacionalnog identiteta.

Osmo. Vodeće političke strukture kao da su se trudile zadnjih desetljeća što više zadužiti zemlju i dovesti je u dužničko ropstvo. Trudile su se također rasprodati nacionalno bogatstvo koje pripada cijelom narodu, a krupna infrastrukturna poduzeća, energetske resurse i financije prepustiti multinacionalnim kompanijama. Na taj način država zaista postaje samo prazna forma.

Deveto. Politički predstavnici srpske nacionalne manjine više su lojalni Beogradu nego Zagrebu, što u uvjetima neprevladanih velikosrpskih ideja i posezanja predstavlja poseban razlog za zabrinutost. Jedna od najfascinantnijih i najugodnijih povijesnih spoznaja jest činjenica da su Hrvati kao narod, unatoč životu pod pritiskom različitih država i civilizacija, očuvali svoje duhovno jedinstvo i svijest o međusobnoj pripadnosti. To se može zahvaliti Katoličkoj crkvi i njezinim poslenicima i najisturenijim ljudima, plemstvu koje je bilo plemstvo ne samo po imovini nego i po duhu, građanskoj inteligenciji i seljaštvu, koje je živjelo u rezervatima izvan domašaja stranih utjecaja Plemstvo je odavno nestalo, danas su vodeća društvena elita trgovci koji nisu vezani za zemlju i za naciju. Ostaju kler, inteligencija i seljaštvo, ali u tim skupinama stanje nije neproblematično. Crkva je napadnuta izvana i iznutra, inteligencija je i sama dijelom podijeljena, dijelom ovisnička, dijelom pomodarski kozmopolitska, dok je selo u dobroj mjeri već urbanizirano ili globalizirano, što, naravno, samo po sebi ne mora biti loše. No najgore je što imamo političku vlast zadnjih petnaest godina koja nije na razini povijesne odgovornosti. Srećom, ona je promjenjiva i smijenjiva.

Uza sve to, razloga za optimizam imamo. Nikada ovaj narod nije bio u boljoj poziciji. Sve je, na koncu konca, u njegovim rukama. Demokracija je njegov saveznik. Pomodarske tendencije dođu i prođu, vjetrovi brzo raznesu ideološke magle, na koncu pobijede trajne, univerzalne vrijednosti života i čovjeka koje uključuju i život u zajednici, obiteljskoj, plemenskoj, narodnoj. Povijest se nikada, doduše, ne kreće ravnom linijom, već više cik-cak crtom.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: F-16 Barack ili novi natječaj – trećeg nema

Objavljeno

na

Objavio

Nije gotovo dok nije gotovo, zlatno je pravilo u svijetu trgovine oružjem. A kad je u pitanju isporuka borbenih lovaca, onda nije gotovo dok nije potpisano, isporučeno i plaćeno.

Mnogo češće od vijesti o realiziranim isporukama stižu nam vijesti o vladama koje su se predomislile, ne žele više taj nego neki drugi avion, naručuju upola manje no što su najavljivali i priželjkivali – ili se pak promijeni vlada pa u potpunosti otkaže deal.

Tako da ni propast ovog deala – kad bi do toga stvarno na koncu došlo – ne bi bila nikakvo veliko čudo.

U slučaju izraelskih F-16 za Hrvatsku, unaprijed se znalo da takve isporuke tek moraju amenovati američki proizvođač, američka vlada i američki Kongres. Iz vlade se proteklih mjeseci stalno ponavljalo da je teret pribavljanja svih potrebnih dozvola na izraelskoj strani te da nikakvog potpisa neće biti prije no što ih Izraelci osiguraju.

Zato valja naglasiti: još uvijek ništa nije potpisano! A kamoli plaćeno.

Niti postoji bilo kakva obveza s hrvatske strane da plati nešto što nije naručila ili nije ni bilo predmet natječaja. Dakle, posve su tendenciozne tvrdnje da je Hrvatska kupila mačka u vreći, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Priča o tome da je ministar Krstičević u ovom trenutku mora platiti cijenu jer je propustio na vrijeme provjeriti može li Izrael pribaviti te dozvole jesu očito mokri snovi njegovih neprijatelja. Odgovornost je tu isključivo na izraelskoj strani.

Uostalom, niti Šveđani bez američke privole ne mogu isporučiti svoje gripene, jer u njih ugrađuju dorađenu inačicu motora američkog General Electricsa, kakakav se ugrađuje i u F-18 (samo što on za razliku od gripena ima dva takva mlazna motora). Gripen se ne smije izvesti nigdje gdje se ne bi smio izvesti i F-18 ili F-16!

Dakle, u Hrvatskoj samo stanje hajke stalno jest. Glasni pozivi ministru obrane da podnese ostavku zbog navodnog fijaska s kupovinom izraelskih aviona debelo su preuranjeni, a uglavnom dolaze iz usta onih koji su otpočetka tvrdili da Hrvatskoj ne trebaju borbeni lovci, što je sasvim legitiman stav, samo što im onda nije baš mudro istovremeno koristiti i argument da bi zakašnjela nabava novih letjelica ugrozila hrvatsku obrambenu spremnost i nacionalnu sigurnost.

No, pozivi na ostavku dolaze i iz usta i pera onih koji su cijelo vrijeme vodili, a izgleda da i dalje vode aktivnu kampanju za nabavku novih (točnije, nerabljenih) švedskih gripena, što pak nije nimalo legitiman stav – u slučaju ako uključuje osobne materijalne interese. Oni pak mjesecima hrvatsku javnost filaju brojnim poluistinama o izraelskim avionima, pokušavajući dokazati da se radi o “izraubanoj staroj krami nabudženoj izraelskom opremom”.

Naravno, bilo bi isto tako preuranjeno reći da je činjenica da je State Department taj predmet već uputio na usvajanje u Kongres sad znak da su ipak upaljena sva zelena svjetla i da je rampa podignuta.

Naime, još uvijek ne znamo što u tom dokumentu točno piše – traži li se odobrenje za isporuku izraelskih F-16 Barak s opremom koju oni danas imaju, ili pak za isporuku u izvornom obliku, dakle, nakon što se s njih skine izraelska avionika. Ono što zasad imamo kao čvrstu indiciju pozitivnog ishoda jesu naglasci iz američkog veleposlanstva u Zagrebu, da SAD prilikom ovakvih isporuka američke opreme trećim zemljama obično – dakle, ne uvijek – zahtijeva vraćanje u izvorni oblik, te da snažno podržavaju obnovu hrvatskog ratnog zrakoplovstva i nabavku izraelskih F-16.

Po svemu sudeći, uopće nije nemoguće da se u sljedeća dva tjedna koliko je rok Kongresu da eventualno upali svoje crveno svjetlo, na koncu ipak odobri i isporuka obnovljenih Baraka i Brakeeta bez ikakvog skidanja ključne opreme.

Sudeći po signalima koje stižu s američke strane, Amerikanci su itekako svjesni kakav udarac bi to crveno svjetlo bilo za RH i za hrvatsku vladu, a ovo je u financijskom smislu premali posao da bi zbog njega pravili tako veliki problem. Ono što za njih vjerojatno može biti problem je što su nakon objave da je F-16 Barak pobjednik hrvatskog natječaja, odnosno da Izraelci više ne nude samo zastarjele I odavno prizemljene F-16 “Netz”, već i ove koji su osuvremenjeni prije svega desetak godina, kao mogući kupci već izronili i Rumunjska i Bugarska. Tu je i Kolumbija, kojoj se nudi da Baracima zamijeni svoju flout starih također izraelskih Kfirova.

Dakle, kad bi ih mogli izvoziti, postoji potencijalno tržište za nekoliko desetaka Baraka, a to bi već bio izazov njegovom izvornom proizvođaču, moćnom Lockhed Martinu, koji sasvim sigurno želi pripadajući dio kolača. Unatoč pozitivnim signalima s američke strane, u ovom trenutku još uvijek ne možemo pouzdano reći na koji način bi bio obavljen tzv. SLEP, odnosno produljenje životnog vijeka Baraka koji se u ovom trenutku bliže izmaku svojih resursa.

Jasno je da je izraelska vojna industrija tehnički za to sasvim sposobna, ali, ako su se Izraelci možda tome nadali, očito ne mogu pritom zaobići financijske interese proizvođača i vlasnika intelektualnih prava. Kao što Microsoft neće nekom dati da prodaje nadograđene Windowse, tako ni Lockheed Martin neće tek tako dozvoliti da netko bez njih profitira na nadogradnjama F-16, a onda to neće odobriti ni Kongres, pogotovu što su ti F-16 Izraelu bili de facto poklonjeni.

U slučaju kad bi Amerikanci do kraja inzistirali da se izraelska oprema ukloni te da se stavi američka, posve je jasno da taj avion više ne bi bio Barak, inačica F-16 za koju se smatra da su joj mogućnosti približne američkoj varijanti F-16 Block 50/52, već bi ostao dobru stepenicu niže, Block 30/40. Jasno je da to ne bi bio zrakoplov sa svime što je RH priželjkivala, već neki s ipak znatno manjim mogućnostima.

Skidanje izraelske opreme i stavljanje američke, naravno, bilo bi posve iracionalno, izazvalo bi nepredviđene dodatne troškove koji ne bi donijeli nikakvo poboljšanje borbenih mogućnosti, što sasvim sigurno Hrvatska ne bi mogla niti smjela prihvatiti.

Plenkoviću takvo nešto zacijelo ne pada na pamet. Čak i kad bi Amerikanci za istu cijenu ugradili modernu opremu, bilo bi dvojbeno je li to paket na istoj razini, jer, naprimjer, u američkoj verziji dvosjedi su letjelice koje se primarno koriste za obuku pilota, dok je u izraelskom Brakeetu na stražnjem sjedalu ne kadet već drugi član posade zadužen za napredne borbene mogućnosti.

Dakle, pravog nadomjestka za izraelske dvosjede nema. Ništa manje važno jest da to više ne bi bili oni isti zrakoplovi koji su pobijedili na međunarodnom natječaju. Dakle, da bi takvi F-16 bili prihvaćeni kao najbolji izbor – natječaj bi se morao ponoviti.

Jedini način da se novi natječaj izbjegne u takvom slučaju bi bilo prihvaćanje neke velikodušne američke donacije, na isti način na koji su nabavljeni borbeni helikopteri. Oni koji su se nadali da će preko ovoga rušiti ministra obrane kako bi time naudili Plenkoviću, kako stvari sada stoje, vjerojatno su se ipak preračunali.

Ostavku bismo mogli očekivati jedino kad bi se nedvosmisleno pokazalo da novi-stari avioni neće stići prije no što svi preostali hrvatski MiG-ovi budu prizemljeni, a to ćemo vjerojatno znati već za nekoliko dana.

Oni pak koji se nadaju da bi time možda švedski gripen automatski izbio na prvo mjesto također rade račun bez krčmara, jer to je bila nepotpuna ponuda švedske kompanije Saab, bez podrške švedske države kakva je u natječaju zahtijevana te se bez toga ne bi smjela prihvatiti. Grčka i američka ponuda za RH bi također bile teško prihvatljive, prva je ispod vojnotehničkih zahtjeva, a druga iznad financijskih mogućnosti.

Dakle, posve je jasno da, osim neke dovoljno uvjerljive američke donacije, trećeg nema i ne može biti: obnovljeni Barak takav kakav jest ili novi natječaj! Jasno je, i švedski gripen bi s nekom poboljšanom ponudom mogao ponovno doći u obzir – tek u ponovljenom natječaju. Što ne znači da bi u njemu imao veće šanse, jer s njime u paketu ne dolazi nikakvo obećanje strateškog partnerstva i geopolitičkog probitka, za razliku od suradnje sa SAD-om i Izraelom.

Tu ne pobjeđuju performanse niti se gleda koliko goriva avion troši. Sporazum s Izraelom, čak i da na koncu nikad ne bude potpisan, već je donio političku korist, a prelet Baraka iznad Knina, koliko god visoko bio, odaslao snažnu poruku da nikakvih povijesnih prepreka za blisku suradnju između dvije zemlje – ako ih je i bilo – više nema.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

 

MORH: Inzistiramo na poštivanju izraelske ponude u potpunosti, nikakva druga inačica F-16 nije moguća

 

 

 

Zašto je F-16 Barak jedini izbor za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Pupovcu smeta privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi.

Objavljeno

na

Objavio

AFP

“Već godinama javno pričam svoju priču i priču svog napaćenog naroda koji je doživio veliko zlo i nepravdu. Počiniteljima seksualnog nasilja nad nama, ženama i djevojkama, još se ne sudi za te stravične zločine. A ako pravda nije zadovoljena, ovaj genocid će se jednom opet ponoviti.”

Pravda je jedini način da se postigne mir i suživot između različitih sastavnica u našoj zemlji. Ako ne želimo ponoviti slučajeve silovanja i zatočeništva žena, moramo kazniti one koji su seksualno nasilje, zločine nad zločinima nad ženama i djevojčicama koristili kao oružje za ostvarenje svojih genocidnih ciljeva.“ (…) „Do sada počinitelji zločina koji su doveli do tog genocida nisu dovedeni pred lice pravde.“ (…) „Trebamo ujediniti sve snage da se istraže zločini, te progoniti one koji su ih podržali, pomogli im i pružili im priliku da tako kontroliraju određena područja. Jer, jedini način zbog kojeg su počinjeni ovi zločini jesu naša različita uvjerenja i običaji.“ (…) „Njihov je cilj da iskorijene našu religiju i to će postići će se ako nam se ne osigura odgovarajuća zaštita. Unatoč našim svakodnevnim upozorenjima i molbama koje traju godinama sudbina tisuće ljudi još uvijek nije poznata.“

Ove potresne rečenice, izvađene su iz konteksta, no njihov je smisao jasan. Ako se ne kazne oni koji su počinili genocid nad nekim narodom ili skupinom zbog vjerskih ili nacionalnih uvjerenja, a zbog osvajanja teritorija i to na najbrutalniji način – silovanjem žena – pravda nikad ne će biti zadovoljena. Iako tako zvuče, nije izgovorio netko od brojnih žrtava velikosrpskog divljanja tijekom Domovinskog rata, posebice masovnog silovanja nakon pada Vukovara već ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir – Nadia Murad.

Murad je pripadnica iračkih Jezida, zbog čega je s tisućama drugih žena i djevojčica mjesecima, bila seksualna ropkinja džihadistima tzv. islamske države, a danas se bori za prava žrtava nasilja. Imala je 21 godinu kada je ISIL zauzeo njezino selo na sjeveru Iraka. Ubili su joj majku i šestero braće. Iz zarobljeništva je uspjela pobjeći uz pomoć jedne sunitske obitelji, a danas je glasna zagovornica prava Jezida i žena u svijetu.

Njena misao: „Zatvarati oči i okretati glavu od ove tragedije znači da si sudionik. Nisu samo počinitelji nasilja odgovorni za svoje zločine, već i oni koji ih ne žele zaustaviti ili osuditi“, univerzalna je i može se bez razmišljanja preslikati na situaciju vezanu uz brojne nevine žrtve velikosrpske i četničke agresije na Hrvatsku i BiH kada nisu birana sredstva koja su za cilj imala protjerati Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo sa svojih ognjišta.

Brutalna ubojstva djece, ranjenika, žena, trudnica, staraca, zvjerska silovanja, prokazivanje ljudi čime ih se automatski osudilo na smrt, utamničenja, protjerivanja, mučenja, razaranja, bacanja ljudi u neobilježene jame u Vukovaru, Škabrnji i cijeloj Hrvatskoj imaju potpuno isti princip i cilj i isti nazivnik kao i zločini ISIL-ovaca počinjeni nad nedužnim Jezidima, koji su uz iste metode protjerani sa svojih ognjišta.

No, razlike ipak ima. Zločine tzv. islamske države osuđuje cijeli svijet. Nikome kulturnom i uljuđenom ne bi palo na pamet pravdati ih ili osuđivati one koji kažnjavaju teroriste koji su ih počinili. U Hrvatskoj je, pak, druga priča.

Nisu samo u pitanju osobni snimatelji zločinca Ratka Mladića koji prosvjeduju zbog postavljanja spomenika utemeljitelju hrvatske države i čovjeku koji je uveo višestranačje, već i pojedini političari koji na ovaj ili onaj način participiraju u vlasti.

Recimo Milorad Pupovac. Nakon prošlomjesečnog prosvjeda u Vukovaru tijekom kojeg je traženo kažnjavanje velikosrpskih zločinaca, a što ga je inicirao i unatoč pritiscima održao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, privedeno je nekoliko osumnjičenih.

Da se razumijemo, za stotine počinitelja najgorih zločina postoje brojni materijalni dokazi (poput snimaka) i živi svjedoci, no oni do danas nisu sankcionirani. Kao što sam jednom napisala, zbog straha od moćnog Pupovca koji godinama vedri i oblači u hrvatskoj politici, odnosno drži vladajuću većinu. A oni ga pokorno slušaju.

I ovaj se put oglasio. Smeta mu privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi. Što bi tek bilo da su privođeni u lisičinama kako je propisano za takve zločine, a ne s rukama u džepovima kao da idu na piće. A možda i idu!?

Kako bilo, Pupovac je zapjevao svoju staru mantru kako je privođenje osumnjičenih i podizanje optužnica za ratne zločine pritisak na građane srpske nacionalnosti, da te pritiske toleriraju vlada i lokalne vlasti, da to traje deset, pa čak i trideset godina. Ipak, najdrskija je Pupovčeva tvrdnja da je korištenje pravosuđa u ovu svrhu (dakle privođenja ratnih zločinaca) – protuustavno i protuzakonito.

Ovakve teze ne samo da su još jedno ubojstvo i ismijavanje nedužnih žrtava divljačke velikosrpske politike – a koju Pupovac uporno zagovara i promiče sudjelujući na četničkim okupljanjima kao što je onaj u Bačkoj Palanci – već i izrugivanje s Republikom Hrvatskom u kojoj proračunski obveznici već godinama obilato plaćaju Pupovca i njemu slične. Dobitnici Nobelove nagrade za mir traže pravdu i kažnjavanje počinitelja zločina, a Pupovac „svoje“ uporno i pod svaku cijenu štiti.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari