Connect with us

Kolumne

Devet rizičnih čimbenika državnog opstanka

Published

on

Danas imamo državu, samostalnu i suverenu kako piše u njezinu Ustavu, do koje nismo došli mirno niti nam ju je netko poklonio, već koja je izborena u jednom krvavom i razarajućem ratu uz brojne žrtve i nova stradanja. Ostaje, međutim, pitanje je li ovo što je ostvareno definitivno, neupitno, trajno?

Jedna od bitnih karakteristika cjelokupne hrvatske povijesti jest stradalništvo ili mučeništvo.

Za hrvatsku su nacionalnu ideju i slobodu stradali mnogi istaknuti, poznati pojedinci, ali i brojni nepoznati, sve do današnjih dana, do Domovinskog rata i konačnog ostvarenja slobodne i suverene države. Žrtve su to koje opominju, poučavaju, ali i obvezuju. Opominju da ne smijemo ispuštati vlastitu sudbinu iz svojih ruku kako opet neki novi naraštaji ne bi morali ginuti, poučavaju kako ni jedan pripadnik neslobodnog naroda nije slobodan ili se barem ne osjeća slobodnim te obvezuju na čuvanje onoga što su naši prethodnici izborili uz golemo samožrtvovanje. Država nije dovoljan, ali jest nužan uvjet slobode i naroda i pojedinca Žrtva ima svoj smisao. Bez Kristove žrtve ne bi bilo kršćanstva, bez hrvatskih žrtava ne bi bilo hrvatstva.

[ad id=”68099″]

Odgovor na pitanje zašto nam je povijest obilježena stradanjima čini se jednostavnim. Zbog okupacija i nasrtaja osvajača, zbog izazovnog geopolitičkog položaja, ali i zbog unutarnje nesloge te spremnosti na integracije, traženje stranih gospodara i na podvrgavanje tuđim interesima Iznad svega stoji činjenica da Hrvati nisu imali svoju državu, nisu bili politički subjektivitet, nego tek objekt. Danas imamo državu, samostalnu i suverenu kako piše u njezinu Ustavu, do koje nismo došli mirno niti nam ju je netko poklonio, već koja je izborena u jednom krvavom i razarajućem ratu uz brojne žrtve i nova stradanja. Ostaje, međutim, pitanje je li ovo što je ostvareno definitivno, neupitno, trajno? Vjerujemo da jest, ali ipak trebamo biti svjesni stanovitih čimbenika rizika koji bi u nekim povijesnim okolnostima mogli ugroziti postignuto. Izdvojit ću devet takvih čimbenika, koji su pretežno povijesno uvjetovani i zbog čega povijest moramo poznavati.

Prvo. Postanak, razvoj i učvršćenje moderne državnosti praćeni su silnim, još neprevladanim ideološkim podjelama. Podjela na lijeve i desne ili na konzervativce i liberale prilično je nejasna, neodređena i neprecizna, a i ne predstavlja neku posebnu opasnost, jer takve podjele postoje u svim europskim zemljama. Ključna je, i ujedno najopasnija, supstancijalna podjela na one kojima je država ostvarenje najdubljeg i najvišeg političkog i moralnog ideala, i one koji nisu željeli hrvatsku državu, koji je ne žele ni danas i koji je smatraju propalim projektom i koji možda i rade na tome da propadne.

Drugo. Država se kao mehanizam upravljanja i vladanja u pretežnom dijelu građanstva doživljava kao nešto što nismo mi, nešto što je iznad nas, na što ne možemo utjecati, nešto što nam mora davati i dodjeljivati, dok se politika općenito shvaća kao posebna sfera za izabrane, nešto što nije za nas i čime se ne treba baviti, umjesto da se država i politi-ka shvate i prihvate kao pravo i obveza svih. Ovakvim se stavom otvara prostor manipulacijama, pogodujući raznim sebičnim, neodgovornim i protunarodnim postupcima i ponašanjima.

Treće. Prečesto i tzv. obični ljudi i tzv. političke elite više cijene i imaju veće povjerenje u strane investitore, u strane proizvode, u strane banke, u strane konzultante i strane analize i analitičare, nego u vlastite. Draže su nam i strane marke i strana imena no vlastita. Riječ je, dakako, o kompleksu manje vrijednosti, o nedostatku samopoštovanja i samopouzdanja, što je prilično proširena crta nacionalnog mentaliteta.

Četvrto. Ulazak u Europsku uniju donosi visoka prvenstveno financijska očekivanja za zemlju u cjelini. Vrijeme će pokazati koliko su ta očekivanja realna. Ali je sigurno da članstvo u toj europskoj asocijaciji znači bitno ograničenje političkoga suvereniteta i teško sagledive demografske promjene – i to ubrzano iseljavanje Hrvata i dolazak pripadnika nekih drugih naroda

Peto. Zabrinjavajući je nastavak kontinuiranog, višestoljetnog procesa nestajanja Hrvata u Bosni i Hercegovini, čime se gubi važan dio nacionalnog korpusa, nacionalnog teritorija, povijesni izvor demografske popune u samoj Hrvatskoj i geopolitički štit nje same. Ako su Hrvati bili predziđe kršćanstva, Hrvati u Herceg-Bosni su bili i još jesu predziđe hrvatstva.

Šesto. Hrvatska je zbog svog položaja na geografskoj karti Europe, zbog relativno i potencijalno bogatih izvora vode i hrane, zbog smještenosti u srcu Mediterana i na skoro cijelog istočnoj obali Jadranskog mora uvijek bila zanimljiva osvajačima sa svih strana. Ne možemo biti sigurno kako je ta vrsta zanimanja nepovratna prošlost.

Sedmo. Na svjetskoj pa i europskoj pozornici odvija se čudna, nasilna, pseudoliberalna moralna revolucija, kojom se žele prevrednovati i preokrenuti sve tradicionalne vrijednosti i sve tradicionalne institucije koje su izgrađene oko tih vrijednosti, a koje se odnose na naciju, crkvu, vjeru, obitelj, brak, spolnost, jezik, kulturu, tradiciju itd. A upravo su te tradicijske vrijednosti i ustanove bile uporištem nacionalnog identiteta.

Osmo. Vodeće političke strukture kao da su se trudile zadnjih desetljeća što više zadužiti zemlju i dovesti je u dužničko ropstvo. Trudile su se također rasprodati nacionalno bogatstvo koje pripada cijelom narodu, a krupna infrastrukturna poduzeća, energetske resurse i financije prepustiti multinacionalnim kompanijama. Na taj način država zaista postaje samo prazna forma.

Deveto. Politički predstavnici srpske nacionalne manjine više su lojalni Beogradu nego Zagrebu, što u uvjetima neprevladanih velikosrpskih ideja i posezanja predstavlja poseban razlog za zabrinutost. Jedna od najfascinantnijih i najugodnijih povijesnih spoznaja jest činjenica da su Hrvati kao narod, unatoč životu pod pritiskom različitih država i civilizacija, očuvali svoje duhovno jedinstvo i svijest o međusobnoj pripadnosti. To se može zahvaliti Katoličkoj crkvi i njezinim poslenicima i najisturenijim ljudima, plemstvu koje je bilo plemstvo ne samo po imovini nego i po duhu, građanskoj inteligenciji i seljaštvu, koje je živjelo u rezervatima izvan domašaja stranih utjecaja Plemstvo je odavno nestalo, danas su vodeća društvena elita trgovci koji nisu vezani za zemlju i za naciju. Ostaju kler, inteligencija i seljaštvo, ali u tim skupinama stanje nije neproblematično. Crkva je napadnuta izvana i iznutra, inteligencija je i sama dijelom podijeljena, dijelom ovisnička, dijelom pomodarski kozmopolitska, dok je selo u dobroj mjeri već urbanizirano ili globalizirano, što, naravno, samo po sebi ne mora biti loše. No najgore je što imamo političku vlast zadnjih petnaest godina koja nije na razini povijesne odgovornosti. Srećom, ona je promjenjiva i smijenjiva.

Uza sve to, razloga za optimizam imamo. Nikada ovaj narod nije bio u boljoj poziciji. Sve je, na koncu konca, u njegovim rukama. Demokracija je njegov saveznik. Pomodarske tendencije dođu i prođu, vjetrovi brzo raznesu ideološke magle, na koncu pobijede trajne, univerzalne vrijednosti života i čovjeka koje uključuju i život u zajednici, obiteljskoj, plemenskoj, narodnoj. Povijest se nikada, doduše, ne kreće ravnom linijom, već više cik-cak crtom.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari