Pratite nas

Razgovor

Dezerteri i izdajice gospodare hrvatskim državnim i društvenim institucijama

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s prof. dr. sc. Josipom Jurčevićem, u povodu dodjele Nagrade za najbolju knjigu iz Domovinskog rata za 2017. – „Heroji“

Dezerteri i izdajice gospodare hrvatskim državnim i društvenim  institucijama

Što se to, po Vama, gospodine Jurčeviću, dogodilo da se više gotovo i ne „prepoznaje“ stvaranje hrvatske države, uspjesi hrvatskih branitelja i tome slično? Sve to kao da je palo u drugi plan?

Odgovor je višeslojan i zaslužuje malo duži medijski odgovor. Ponajprije, načelno: možda je nepravedno, ali prepoznatljivost i utjecajnost u svijetu postiže se organiziranim, stručnim, neprekidnim i sustavnim djelovanjem. Uobičajeno bi i logično bilo da državne institucije zastupaju interese hrvatske države i onih koji su riskirali i uložili svoje živote za njen nastanak i obranu. Međutim, Hrvatska je iznimka u kojoj nije tako, a tome je više uzroka.

Treba uvažavati činjenicu da Hrvatska kao suverena i samostalna država stoljećima nije odgovarala nijednom međunarodnom interesu, pa tako ni u drugoj polovici 20. stoljeća; ni međunarodnim političkim i gospodarskim organizacijama (UN, EZ-EU, Vijeće Europe itd.; MMF. Svjetska banka, Međunarodna trgovačka organizacija, multinacionalne kompanije itd.), niti bilo kojoj utjecajnijoj europskoj i svjetskoj državi.

Isto tako, suverena hrvatska država bila je stoljećima apsolutno neprihvatljiva vladajućim oligarhijama u Hrvatskoj, a naročito strukturama moći unutar bivše, komunističke Jugoslavije, na saveznoj i unutarhrvatskoj razini. Svi su oni, svatko prema svojim resorima, izravno na sve legalne i nelegalne načine najžešće djelovali i protiv same hrvatske državotvorne ideje. Odnosno bilo kakvo hrvatstvo bilo je zabranjeno i smatrano je – doslovno – glavnim neprijateljem komunističke Jugoslavije.

Jedini koji su imali interesa za hrvatskom suverenošću bila je velika većina stanovnika Hrvatske i Hrvata izvan Hrvatske. Međutim, svaki prohrvatski treptaj ili pokušaj pojedinih stanovnika ili grupica u Hrvatskoj i BiH bio je u začecima sasječen sim vrstama represije, uključujući politički montirana suđenja i ubojstva bez suđenja. Primjerice, od 1945. do 1990. u Hrvatskoj je održano preko 30.000 političkih sudskih procesa u kojima je osuđeno više od sto tisuća ljudi.

Jedino donekle organizirano i slobodno hrvatsko državotvorno djelovanje događalo se u malim hrvatskim iseljeničkim organizacijama koje su bile razasute diljem svijeta. Međutim, represivni jugoslavenski sustav je i protiv njih vodio sve oblike specijalnog rata, uključujući duboku infiltraciju i brojna ubojstva, neuspjele atentate i otmice u inozemstvu (za sada 80-ak utvrđenih ubojstava i 30-ak otmica i neuspjelih atentata), te sve vrste obračuna s njihovom rodbinom i prijateljima u Jugoslaviji.

U takvoj situaciji, kad je, u drugoj polovici 1980-ih, započeo proces povijesnih promjena u europskim komunističkim zemljama (i Jugoslaviji) organizacijski je daleko najslabiji bio hrvatski državotvorni čimbenik. Odnosno, svi drugi čimbenici (međunarodni te savezni jugoslavenski, srbijanski i protivhrvatski unutar Hrvatske) bili su neusporedivo moćniji i pripremljeniji od hrvatskog državotvornog interesa. Uz to, kad se 1990-ih počeo organizacijski institucionalizirati i razvijati hrvatski državotvorni interes, on je bivao sve više infiltriran od strane svih protivhrvatskih i nehrvatskih čimbenika i interesa.

U ključnim trenucima, spletom povijesnih okolnosti i gotovo nevjerovatnim zajedništvom velike većine stanovnika Hrvatske te nadasve herojstvom mnogobrojnih hrvatskih dragovoljaca, obranjena je i stvorena samostalna hrvatska država. Međutim, institucijske procese hrvatskog osamostaljenja – na razini sustava državne vlasti, gospodarstva, medija i civilnog društva – sve su više preuzimali nehrvatski i protivhrvatski interesi, a protokom vremena sve su više iz institucija, naročito s čvorišnih mjesta na kojima se donose odluke, uklanjani suverenistički pojedinci.

Rezultat toga jest da se iz javne percepcije i memorije te bilo kakvog utjecaja sustavno brišu, krivotvore, stigmatiziraju ili kriminaliziraju sva faktična i vrijednosna postignuća Hrvatskoga domovinskog rata, a posebno sustavno se dekonstruira braniteljsko zajedništvo. Dakle, hrvatski se suverenisti ne bi trebali iščuđavati protuhrvatskim i nehrvatskim interesima što ostvaruju svoje ciljeve, nego se trebamo usredotočiti na organiziranje i djelovanje hrvatskih interesa.

A, zbog čega se više govori i piše o ustašama i partizanima, nego o srbijanskim četnicima i hrvatskim braniteljima?

U Drugom svjetskom ratu i poraću se na dubokoj podjeli u hrvatskom nacionalnom tijelu dogodio niz iznimno teških zločina i drugih šteta, pa je komunistički režim desetljećima razvijao tu podjelu s kojom je neutralizirao bilo koju hrvatsku korist. Tako su i brojni, pa i najistaknutiji, komunisti u Hrvatskoj, ako su imalo skrenuli s jugokomunističke linije, bili od svojih dojučerašnjih drugova  munjevito lažno optuživani zbog navodnog ustaštva te pod tim izgovorom neutralizirani. Najpoznatiji takav slučaj bio je s Andrijom Hebrangom, a krajem 1980-ih čak su Račan i Šuvar bili otvoreno nazivani ustašama.

Stoga je logično da tu metodologiju i danas sve više primjenjuju svi koji čine štetu hrvatskoj državi i društvu. I kod ovoga je glavni problem što u tome, čak više nego i prije 1990., sudjeluje niz moćnika unutar hrvatskih državnih i društvenih institucija. Na taj se način unutar institucija u Hrvatskoj isplela – jača nego ikad – novoorjunaška i novočetnička mreža, kojoj se gotovo nitko iz sustava ne suprotstavlja.

Međutim, jedan Milorad Pupovac kao da je „otac i majka“ hrvatske države! U kojoj to državi ima da ljudi poput Pupovca, Teršelič, Pusića, Josipovića, Mesića, Pilsla i sličnih imaju veća prava i primaju više donacija od države po kojoj pljuju i bljuju?

Milorad Pupovac je samo javni vrh, ili gromobran te korumpirane protuhrvatske strukture koja se od državne do lokalnih razina razgranala unutar oligarhije koja vlada Hrvatskom. Najznakovitije je što se u Hrvatskoj na vlasti smjenjuju stranke i koalicije, ali moć strukture koju simbolizira M. Pupovac neprekidno ostaje na vlasti i jača. Najznakovitije je što Pupovcu pritom ni najmanji problem ne predstavlja činjenica da je njegovu stranku osnovao ratni zločinac Goran Hadžić. Sve to prekriva se plaštem javnog presinga koji neprekidno proizvodi virtualne magle navodne ustaške opasnosti u Hrvatskoj.

BRANITELJI SE TREBAJU ORGANIZIRATI

Osim tek nekoliko hrvatskih povjesničara o hrvatskom Domovinskome ratu uglavnom pišu sami branitelji…Zašto je to tako?

Dva su osnovna razloga. Jednog smo već naznačili, a to je da poništavanje svih postignuća Hrvatskoga domovinskog rata predstavlja glavni interes struktura moći u Hrvatskoj. Stoga su onemogućena sustavna znanstvena istraživanja koja bi etablirala objektivnu istinu, a forsiraju se krivotvorine. Tako se protokom vremena postupno gase značenja postignuća Hrvatskoga domovinskog rata, a plan je kad izumru branitelji da se taj događaj jedva i spominje i to u negativnom kontekstu. Sada smo već stigli na dvije trećine tog negativističkog puta.

Drugi razlog je što se nakon 1990. najmanje promjena dogodilo u sustavu znanosti, kulture i obrazovanja, jer su to i inače sustavi u kojima se najsporije mogu događati zbiljske promjene. A ovi sustavi su prije 1990. bili najtemeljitije okupirani jugoslavenskom komunističkom paradigmom. Nažalost, u njima protekla tri desetljeća nije zapuhao ni povjetarac demokracije i hrvatstva. Tako Hrvatski domovinski rat istražuju samo sve malobrojniji znanstvenici koji su sudjelovali u obrani Hrvatske i u promjenama 1990-ih, ili to čine rijetki njihovi potomci. No,  oni nailaze na sve silniju opću društvenu marginalizaciju, a u znanstvenom sustavu na sve sustavniju sofisticiranu opstrukciju i izopćavanje .

Stoga je krajnji čas da hrvatski branitelji to shvate i legitimno se organiziraju te se počnu u znanstvenom, kulturnom i obrazovnom sustavu zauzimati za promjene i istinu o Hrvatskom domovinskom ratu. U protivnom potomci će nas doživljavati prema slici koju kreira Haška mreža koja dominira u međunarodnim krugovima i u Hrvatskoj.

A gdje su, gospodine Jurčeviću, u cijeloj toj priči intelektualci, članovi HAZU, književnici… Ne sjećam se nekih njihovim priopćenja ili konferencija za novinare o suvremenim povijesnim temama, odnosno njihova stava o problemima hrvatskih stradalnika…

U svim intelektualističkim institucijama položaje moći su i nakon 1990. najčvršće zadržale bivše strukture koje su u njih postavljene prije 1990. kao intelektualni, a to znači najdublji i najstručniji apologeti i vjernici jugoslavenskog komunizma. Uostalom, HAZU je bila i ostala stvarni i formalni vrh toga sustava. Ta ona je osnovana u Hrvatskoj prije 150 godina pod nazivom Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, pa su otada plodovi ove otrovane voćke uglavnom otrovni za hrvatske suverenističke interese.

Tome je tako usprkos toga što je u JAZU/HAZU i drugim intelektualističkim institucijama bilo i sada ima sjajnih i zaslužnih domoljuba i demokrata, no onemogućen je njihov utjecaj na koncepcijski smjer kojim idu JAZU/HAZU i druge srodne institucije.

Nu, kolika je možebitna krivnja hrvatskih građana u odabiru takvih političara i politikanata, kakve ima Hrvatska? (Svaka čast iznimkama).

Najvrijednije što Hrvatska ima u prošlosti i sadašnjosti, u svakom pogledu jest golema većina njenih stanovnika. To se puno puta na različite načine očitovalo. Početkom 1990-ih golema većina građana se na različite načine uključila u političke promjene i podupiranje obrane Hrvatske. Iz toga hrvatskog puka iznikli su i hrvatski dragovoljci.

Najjasniji statistički pokazatelji volje i kvalitete goleme većine hrvatskih građana iskazani su na dva referenduma. Prvi je bio povijesno politički, 19. svibnja 1991., kada je na glasačka mjesta izašlo čak 85% glasača te ih je preko 94% glasovalo za hrvatsku državnu samostalnost. Drugi referendum, 2013.,  bio je vrijednosni, kad je dvije trećine odabralo ustavnu zaštitu tradicionalne definicije braka, usprkos neviđeno prljavoj kampanji koja je  protiv toga  vođena.

Kod parlamentarnih i drugih izbora je problem što su oni formalno demokratski, no stvarno to nisu, jer su gospodari procedure (a to su bivše jugokomunističke strukture) postavili mehanizme i instrumente koji onemogućuju da se izborima ostvaruje volja građana. Ponajprije to je izborni zakon, prema kojem se glasuje za stranačke liste, a njih diktatorski određuju predsjednici stranaka. Na taj način u ključno tijelo – Hrvatski sabor – dolaze korumpirani podobnici predsjednika stranaka, koji služe njemu i njegovom korumpiranom klanu.

Predsjednik stranke koja pobjedi na izborima praktički odlučuje diktatorski o svemu na državnoj i lokalnim razinama. Primjerice, on odlučuje tko će biti predsjednik Sabora i ostalih važnih mjesta u Saboru; on postaje predsjednik Vlade, koju sam diktatorski sastavlja; odlučuje tko će biti kandidat za predsjednika države; odlučuje tko će biti na listama za lokalne izbore; odlučuje tko će biti Glavni državni odvjetnik, Glavni ravnatelj HRT-a i tako unedogled. Osim toga, on i dalje ostaje predsjednik stranke i diktatorski odlučuje o strukturi moći unutar stranke. Dakle radi se o đavolskoj koncentraciji moći, koju često nemaju ni diktatori u otvorenim diktaturama.

Istaknuti hrvatski glumac Zlatko Vitez, kad je bio saborski zastupnik i iznutra vidio funkcioniranje ovog nedemokratskog sustava, s razlogom je rekao da je Hrvatski sabor zapravo kokošinjac.

Drugi problem je što su svi hrvatski izbori, od 1990. do danas bili doslovno pokradeni, ili velikom količinom zamjene izbornih kutija, ili glasovanjem mrtvih i nepostojećih duša, a uz to je išao i niz drugih protivzakonitosti. Prije nekoliko godina je dokazano da vladajuća struktura raspolaže s približno milijun mrtvih i nepostojećih glasača s kojima manipulira prema svojim izbornim planovima, ali to zastrašujuće otkriće nije imalo nikakvih sankcija ili drugih demokratskih posljedica.

Treći osnovni problem su mediji, tj. njihovi urednici i vlasnici, koji su dio korupcijske hobotnice, te manipuliraju s informacijama ne dopuštajući – ni u izbornoj kampanji a kamoli izvan nje, da se glasačima ravnopravno predstave neovisni i njima nepoželjni izborni kandidati.

Tako se u Hrvatskoj već skoro tri desetljeća vrtimo u začaranom krugu prijevare, koja stvarno suspendira i fingira demokraciju, tj. na vlasti i upravljačkim položajima se smjenjuju stranke i pojedinci koji zapravo pripadaju istoj vladajućoj prrotuhrvatskoj strukturi. Narod prepoznaje tu prijevaru te zbog nemoći i očaja u velikim postocima i ne izlazi na izbore, ili dijelom zagrize lažne mamce koji su prijetvorno medijski proizvedeni.

A, zbog čega hrvatski branitelji ne mogu uspjeti kao kandidati na izborima, a navodno ih ima oko pola milijuna?

Hrvatski branitelji su do 1995., kao i većina stanovnika Hrvatske, bili isključivo usredotočeni na obranu Hrvatske i oslobađanje okupiranih područja, jer je njima na prvom mjestu bila domovina. Za to vrijeme je korumpiranoj manjini Hrvatska bila imovina koju su pljačkali na sve moguće organizirane načine. Ova tragična vrijednosna razdjelnica traje do sada i glavni je uzrok svih vidova krize te sveopćeg propadanja i izumiranja Hrvatske.

U situaciji, u kojoj korupcijska hobotnica čvrsto upravlja Hrvatskom, hrvatski branitelji se nisu uspjeli na nijedan način organizirati kao socijalna skupina, a bez toga se ne može ni krenuti u političko djelovanje, a kamoli ostvariti bilo kakav izborni ili društveni uspjeh. Gospodari hrvatskih državnih i društvenih institucija različitim su metodama razmrvili i hrvatske branitelje i hrvatsko društvo i njihove zajedničke interese, te sa svime manipuliraju u svoju korist. Ta razmrvljenost se prepoznaje u postojanju preko tisuću braniteljskih i stradalničkih udruga, a s velikom većinom njih za šaku zobi upravljaju gospodari Hrvatske.

Usprkos ovome,  naraštaj koji je stvorio i obranio hrvatsku državu još čini većinu stanovnika Hrvatske te može jednostavno izmijeniti stanje u Hrvatskoj ako se osvijesti, organizira i u hrvatske institucije izbornim putem dovede stručne i moralne osobe koje su djelima dokazale nacionalnu i socijalnu odgovornost.

JOSIPOVIĆ SE LAGANO PROŠETAO DO POBJEDE

 I vi ste se, da oprostite, i kao dragovoljac Domovinskog rata, “osramotili“ kao kandidat za predsjednika države…

Dva su osnovna razloga zbog kojih sam se kandidirao. Jedan je bio da pokušam organizirati suprotstavljanje pobjedi Ive Josipovića, koja je bila dogovorena barem godinu dana prije predsjedničkih izbora 2009. godine. Prije nego sam se kandidirao na pet tisuća email adresa poslao sma tekst u kojem sam sve obrazložio. Obrazlagao sam da će biti puno kandidata koji će se predstavljati nacionalnima te da je svrha toga razbijanje glasačkoga tijela kako bi se osigurala pobjada Josipovića. Stoga sam apelirao da se tome suprotstavi organiziranjem predkampanje i da se izluči samo jedna nacionalni kandidat.

Međutim, projekt nije naišao na odgovarajuću potporu, pa sam se i sam kandidirao te opet naglašavao potrebu dogovora nacionalnih kandidata. Nažalost, nije bilo razumijevanja među osam kandidata i klanova koji su ih okruživali, a koji su se predstavljali prohrvatski, tako da je protuhrvatski kandidat Josipović lagano prošetao do pobjede. Najviše je oštećen Andrija Hebrang, jer su klanovske snage unutar njegove stranke proizvele još četiri kandidata.

Drugi razlog moje kandidature bio je u korištenju kampanje za promoviranje hrvatskog političkog programa bez kojeg je nemoguć hrvatski opstanak. Na tom programu i ljudima koje sam okupio u mojoj predsjedničkoj kampanji oblikovan je Hrast i kasnije Most. Nažalost, oba pokušaja su bila infiltrirana pa nisu ostvarili ono što su trebali i mogli. O tome kako je miniran i pervertiran Hrast objavio sam 2011. opsežan tekst na portalu dragovoljac.com. Tekst je veoma poučan i da su ga uvažili čelnici Mosta izbjegli bi mnoge probleme koji su ih zadesili. Tekst je i sada dostupan te može pomoći u prepoznavanju metodologije i osoba pomoću kojih se iznutra razaraju hrvatski politički projekti.

Kakva je, po Vama,  uloga medija, poglavito HRT-a?

Mediji u Hrvatskoj nisu komunikacijsko sredstvo demokratskog društva nego doslovno oružje pomoću kojeg protuhrvatske strukture održavanju duhovnu i političku okupaciju Hrvatske. U tome je do 2000. godine golemu negativnu ulogu odigrao HRT, a potom se njegova medijska i javna razaralačka moć postupno prelijeva u druge elektroničke medije koji su u privatnom vlasništvu, što se očituje u katastrofalnom padu gledanosti HRT-a.

U nacionalnim medijima, čini se, ima više protivnika države, nego malo gdje drugdje? Kako se biraju ti kadrovi?

Jedina dva formalno javna medija su HRT i medijski servis Hina, a o strašnom korupcijsko-klijentelističkom stanju u njima i hrvatskim državnim institucijama najjasnije svjedoče posljednji skandali glede izbora čelnih osoba i smjene Nadzornog odbora HRT-a.

 Je li „Za dom spremni“, najveći problem ove države?

Problem sa ZDS je izmišljen kako bi se na njemu pokušala do kraja slomiti hrvatska državotvorna i identitetska kičma te kako bi se javnosti odmaknuo fokus od golemih i dugotrajnih pljačkaških afera, poput Agrokora i energetskog biznisa, preko kojih se kolonizira Hrvatska, a budući naraštaji pretvaraju u dužničko roblje.

ZDS je stari hrvatski obrambeni i patriotski pozdrav, kojeg su hrvatski branitelji koristitli isključivo u kontekstu obrane od srbijanske oružane agresije. Osim HOS-a koristile su ga i brojne druge elitne postrojbe HV-a, uključujući i 1. Gardijasku brigadu, a osvemu tome postoje brojni izvorni A/V zapisi. Zbog svega toga nijedna prijašnja Vlada RH nije ga nimalo problematizirala. Naprotiv, čak su ga dodatno legalizirali tzv. Račanova vlada i SABA pod vodstvom zloglasnog Ivana Fumića.

Najpaklenskije je to što ZDS – i preko toga vrijednosti Hrvatskoga domovinskog rata – kriminalizira vlast stranke kojoj se pripisuje stvaranje RH i to pod pritiskom stranke koju je stvorio ratni zločinac Goran Hadžić.

O vama se piše dobro i loše. Tko su oni koji vas neprestano osporavaju?

Pluralna demokracija podrazumijeva suživot različitosti u svakom pogledu, pa u tom smislu treba doživljavati i sve vrste javnih rasprava o svim temama i problemima. To je posebno poticajno za hrvatsko društvo koje je predugo živjelo i još uvijek živi pod velikim pritiskom komunističkog jednoumlja.

Dakle, nije problem javna rasprava ili osporavanje, nego prešućivanje i bijeg od javne znanstvene ili političke rasprave. Odnosno, iz javne rasprave se isključuju svi koji nisu po ukusu nasljeđenih komunističkih struktura i njihove jednoumne paradigme.

Na taj način se oštećuju hrvatske institucije, hrvatski interesi i hrvatska javnost, jer se do njih teškom mukom i individualnim naporima probijaju objektivna saznanja. Stoga je ostao neiskorišten niz znanstvenih istraživanja koja su iznimno važna za suvremeni identitet i percepciju hrvatskog društva. Jedan mali dio toga jesu i moja znanstvena istraživanja koja su objavljena u brojnim knjigama i znanstvenim časopisima.

U vezi toga nažalost nema ni javne rasprave niti osporavanja, nego se bježi od činjenica manipuliranjem po agitpropovskim metodama, tj. nedemokratskim zatvaranjem javnog prostora i neutemeljenjim etiketiranjem ad hominem.

DOBRO POZNAJEM HASANBEGOVIĆA I ESIH

Kako gledate na bivšeg ministra Zlatka Hasanbegovića?

Hasanbegovića sam upoznao prije 15-ak godina kao mladog znanstvenog novaka kojeg je u Institut Ivo Pilar doveo ugledni hrvatski povjesničar i političar prof. dr. Ljubo Antić, koji mu je bio i institutski mentor. Budući je Antić vrlo brzo otišao u mirovinu, njegova uloga institutskog mentora kolegi Hasanbegoviću nekoliko godina je zapala i mene. Po toj i drugim osnovama imao sam prigodu puno razgovarati i dobro upoznati kolegu Hasnabegovića, koji se znanstveno specijalizirao za ulogu i kontekst muslimana u suvremenoj povijesti Zagreba i Hrvatske, što je bilo uglavnom neistraženo.

S toga motrišta dr. Hasanbegović se pokazao veoma vrijednim. Ne mogu pouzdano govoriti o njegovom političkom djelovanju, jer uopće nisam povezan s njegovim nedavnim uključivanjem u politički život, pa o tome mogu samo rubno saznavati iz neobjektivnih i manipulatorskih medija.

 A kako na Brunu Esih, s kojom također radite u institutu Ivo Pilar?

Brunu i njenu znastvenu sudbinu poznajem iznimno dobro. Upozano sam je kao član povjerenstva na obrani njenog diplomskog te prepoznao potencijal i pridonio da se kao znanstveni novak zaposli u Institutu Ivo Pilar na znanstvenim projektima kojima sam bio voditelj. Na taj način sam joj bio institutski mentor i godinama smo uspješno surađivali te boravili u istoj institutskoj sobi. Nažalost, nije uspjela doktorirati jer se pokazalo da je svojom voljom za poslijediplomski studij odabrala pogrešan fakultet i pogrešnog mentora. Radi se o skandaloznom Fakultetu političkih znanosti, koji je inače osnovan kao zamjena za Višu patijsku školu, pa je stoga znanstveno stradavanje Brune Esih time bilo predodređeno. O tome skandalu nije ovdje potrebno detaljnije govoriti, jer je to u medijima već detaljno opisano.

Ni o političarki Bruni Esih ne mogu reći ništa konkretnoga, jer se tek nedavno iznenada i izravno uključila u politički život, bez ikakvoga mojeg utjecaja i saznanja, te je otada veoma rijetko i usput susrećem.

Što mislite o kolegi Ante Nazoru, za kojeg general Ljubo Ćesić Rojs nije imao lijepih riječi?

Ljubo Ćesić Rojs je jedna od ratnih legendi, ali je i iznimno dobro upućen u pozadinu vojnih i političkih događanja. Problemi koji se javno pojavljuju u vezi kolege dr. Nazora prvenstveno su povezani s institucijom (Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskoga rata – HMDCDR) u kojoj je ravnatelj od njena osnivanja. Radi se o instituciji koja je osnovana 2005. godine i koja je trebala prikupljački i znanstvenoistraživački riješiti nagomilane probleme u vezi Hrvatskoga domovinskog rata. Da bi to mogla, ta institucija je trebala prostorno, financijski i kadrovski biti jedna od najvećih i najjačih u Hrvatskoj. Međutim, Vlada RH pod vodstvom Ive  Sanadera osnovala je HMDCDR kao jednu u nizu svojih blef instiucija, tj. HMDCDR je bio i ostao podstanar u nekoliko prostorija ionako pretrpanog Hrvatskog državnog arhiva, s više nego jadnim proračunom i naglašeno nedovoljnim brojem zaposlenika.

Za ravnatelja je postavljen tada mladi i neiskusni magistar Ante Nazor, koji je bio na početku bavljenja vojnom poviješću srednjeg vijeka. Prema tome, HMDCDR je institucija s konstrukcijski ugrađenom fatalnom pogreškom. Tek uvažavajući naznačeno mogu se razumijevati dubinski nedostaci HMDVDR-a i nezadovoljstva s njenim djelovanjem, a traženje odgovornost Ante Nazora može prozlazi iz toga što je pristao biti dugogodišnje bezbučni ravnatelj takve institucije, koja je izvršavala nelegitimne zahtjeve politike o kojoj je govorio i general Rojs. Prema tome, smjenom ili ostankom dr. Nazora neće se postići ništa, ako se ne promijeni koncepcija i konstrukcija institucije. U tome i jest razlog što nijedna postsanaderovska Vlada RH nije mijenjala položaj institucije niti je smjenjivala ravnatelja.

A, zbog čega se malo zna o Hrvatskoj u svijetu?

Odgovor je jednostavan. Smatram da se u svijetu o Hrvatskoj zna puno, obzirom na prostornu veličinu i stvarnu ulogu. Navjerovatno veliku poznatost i pozitivnu percepciju Hrvatske stvaraju iznimno uspješni Hrvati, napose sportaši i hrvatski seljenici, a negativnosti sustavno proizvode formalno hrvatske državne i društvene institucije u kojima 150-ak godina dominira jugoslavenska, a 70-ak i komunistička paradigma. Noviji primjeri kojih se svi sjećamo jesu bivša dva predsjednika države (S. Mesić i I. Josipović) te ministar znanosti, obrazovanja i sporta (Ž. Jovanović), a posebno negativna i utjecajna je filmska produkcija, čast iznimkama, koju plaćaju hrvatski porezni obveznici.

Kako to, gospodine Jurčeviću, da Hrvatska nakon Domovinskog rata nema heroja, ali ni dezertera i izdajica?

U Hrvatskoj ima iznimno veliki broj heroja, jer 1990-e su bile stvarno herojsko doba hrvatske povijesti. Problem je što dezerteri i izdajice gospodare hrvatskim državnim i društvenim institucijama, pa svim načinima i silama nameću perverznu percepciju da su heroji ratni zločinci, a ratni zločinci, dezerteri i izdajice su navodni ugledni građani, koji uz to pljačakaju nacionalna bogatstva i razaraju nacionalne vrijednosti.

Može li se znati, ako nije tajna, na kojim knjigama, odnosno projektima sada radite?

Moje znanstvenoistraživačko područje je najnovija nacionalna povijest, a središnje teme su ratno i poratno stradalništvo vezano za drugi svjetski rat, zatim hrvatsko iseljeništvo, te nastanak hrvatske države i Domovinski rat. Priredio sam dokumentaciju za izradu nekoliko knjiga o neistraženim i nedostatno istraženim temama, a još sam u dvojbi oko redosljeda njihova izdavanja.

Podržavaju li Vaš rad državne institucije?

U hrvatskoj situaciji o kojoj sam govorio u ovom razgovoru, logično je da državne institucije  ne podržavaju moj i slične znanstvenoistraživačke projekte i izdavanje knjiga. Jedina moja knjiga koja je dosad financijski dijelom podržana od državnih institucija, bilo je 15.000 kuna koje je odobrilo Ministarstvo hrvatskih branitelja za dio tiskarskih troškova knjizi Heroji hrvatskoga Domovinskog rata. No, nadajmo se da je to dobar znak za budućnost.

Što mislite o projektu hrvatskih branitelja „Velika zlatna plaketa – bili smo prvi kad je trebalo“, koja se tradicionalno dodjeljuje za najbolju knjigu iz Domovinskog rata?

Projekt je iznimno važan, jer je nastao kao samonikli i neovisni dragovoljački braniteljski projekt koji se suprotstavlja svim krivotvorinama o događajima i vrijednostima hrvatskoga Domovinskog rata. Druga vrijednost projekta je što je već postao tradicionalan, pa je na taj način poticajan svim domoljubima, jer pokazuje da se može ako se zna što se hoće. I treće, projekt je javno sve prepoznatljiviji, usprkos prešućivanju institucija i kontroliranih medija. Ovo dokazuje i podatak da je ove godine u nominaciji „Za veliku zlatnu plaketu bilo čak 18 knjiga.

Ove godine Vi ste dobitnik te nagrade. Nu, što Vama znači  „Velika zlatna plaketa“ koju ste dobili zbog knjige „Heroji hrvatskoga domovinskog rata“, i koja će Vam 27. rujna 2017. svečano biti uručena u 11 sati u dvorani „Brijuni“ Zagrebačkog velesajma?

Zaista mislim da je plaketu prvenstveno zaslužila knjiga, tj. veličanstvenih 19 svjedočanstva heroja koje sam većinom tonski snimio već davne 1995. godine, a tek ove godine ih objavio kao knjigu. To da su svjedočanstva veličanstvena nije puka fraza, jer sam ih tijekom 20-ak godina pročitao više desetaka puta te i na mene koji sam iskusan imaju uvijek iznimno snažan utjecaj o slici hrvatskoga herojskog doba. Radi se o 19 svjedočanstva nepoznatih tzv. običnih ljudi koji su do 1991. živjeli tipičnim svakodnevnim životom i potpuno su nepripremljeno i neočekivano postali pravi heroji, koji su nažalost ostali do sada potpuno nepriznati i javno nepoznati.

Osnovni poticaj za nastanak ove  knjige pronašao sam u motivu koji je potkanuo i Vaš projekt „da se ne zaboravi“. Dva su konkretna cilja knjige. Jedan je da se potakne branitelje i ostale domoljube na prikupljanje brojnih prešućenih herojskih svjedočanstava, jer se ona najneposrednije i najsnažnije suprotstavljaju krivotvorenju događaja i vrijednosti hrvatskoga Domovinskog rata. Drugi je cilj pronaći način da knjiga stigne do svake knjižnice osnovnih i srednjih škola, jer su neposredna svjedočanstva heroja odgojno pa onda i obrazovno posebno primjerena i uvjerljiva. Nadam se da će „Velika zlatna plaketa“ puno pomoći u ostvarenju jednog i drugog cilja.

Mladen Pavković/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Pupovac: Penava koristi ovo da bi se obračunao s onima s kojima se politički ne slaže

Objavljeno

na

Objavio

Milorad Pupovac bio je gost Intervjua tjedna Točke na tjedan N1 televizije.

Slažete li se da nema mira i pune reintegracije u Podunavlju?

Mi koji smo sudjelovali u stvaranju mira godinama smo stvarali pretpostavke za to. Mir i povjerenje su došli do određenog stupnja sve do prije pet godina, kad se to počelo narušavati. Od antićiriličnog prosvjeda do ovog zadnjeg tobože prosvjeda zbog neprocesuiranja zločina. Penava koristi ovo da bi se obračunao s onima s kojima se ne slaže politički, a to je moja stranka, i izlaže djecu golemom riziku i sukobima djece različitih nacionalnosti.

Gospodine Pupovac vi ste ovaj incident doveli u vezu s videom koji je objavio gospodin Penava gdje se vidi grupa učenika koji nisu stali na himnu. Policija kaže da to nije bio povod nego da je bila riječ o obračunu navijačkih skupina.

Tu izjavu policije demantiraju roditelji, direktor škole “Nikola Tesla”. Roditelji dječaka demantiraju da je on pripadnik bilo koje najvijačke skupine. S obzirom da se radi o vrlo uspješnoj i sređenoj obitelji, ne vjerujem da imaju išta za prikriti. Ne bih volio da itko koristi institucije države da promjeni karakter toga što se dogodilo. Dogodilo se da su petorica, od toga četvorica s fantomkama, napala dvojicu. Jedan je dobio udarac, pao na pod, pukla mu je arkada i bio je u opasnosti od ozbiljnijih ozljeda. Prebacivati krivnju na SDSS, kao što je to napravio gradonačelnik Penava, koji ne poštuje zakone i međunarodne konvencije o pravima djece, to prebacivati SDSS-u je tipičan način ljudi loših namjera, loših ciljeva i loše savjesti, kao što je očito slučaj kod gospodina Penave.

Hoćete li tražiti sankcije za Penavu od premijera Plenkovića

Mi nemamo tu vrstu međustranačkih odnosa da bismo jednoj stranci uvjetovali što činiti u politici. Ovdje su stvari jasne, povrijeđeni su zakoni i međunarodne konvencije. Čuli ste mišljenja pravobraniteljica, nadamo se da će DORH također istražiti je li povrijeđen Kazneni zakon. Naš Ustav sprječava poticanje mržnje i nasilja. Ustav sprječava da se dovode djeca u ovakve okolnosti u kakve ih je doveo gospodin Penava.

Plenkovićeva Vlada ne bi se dobro provela bez zastupnika manjina. Zašto ne biste tražili da se sankcionira takva politika? 

…Malobrojni su načelnici koji vode takvu politiku. S većinom u istočnoj Slavoniji imamo dobru suradnju. Znamo što je Vukovar. On pripada ni Hrvatima ni Srbima nego Penavi i njegovoj kliki. Otuđili su Vukovar. Premijer je svjestan što se događa i koliko je to usmjereno protiv djece, SDSS-a i koliko je upereno protiv HDZ-a i politike koju vodstvo vodi. Premijeru nećemo otežavati posao, a to je da oni koji dovode u pitanje njegovu politiku. Napadnute su tekovine mirne reintegracije..

Penava: SDSS je izašao s informacijama suprotnima policijskom izvješću

Nije li važnije da zaštitite maloljetne Srbe nego da otežavate posao Plenkoviću?

Što mislite da radimo, osim da štitimo maloljetnu djecu srpske nacionalnosti?

Može li Plenković na svojoj strani imati i Penavu Pupovca?

Što se tiče SDSS-a i mene, opredijelili smo se za politiku suradnje, a ne za politiku kakvu vode Penava i drugi ljudi. Opredijelili smo se za politiku koja želi sačuvati tekovine reintegracije zbog kojih je ova zemlja postala zemlja u punom smislu. Nije mi problem napisati pismo Europskoj komisiji da se vidi jesu li povrijeđene odredbe Pristupnog ugovora ili napisati pismo UN-u, Vijeću Europe, OESS-u da se krše prava manjina. Sasvim sigurno ćemo nešto od toga napraviti.

2019. je dvostruka izborna godina. Očito je da se planiraju dizati tenzije na međunacionalnoj osnovi. Vidjeli ste napad Mosta na premijera i inoministricu da zastupaju interese Srbije. Penava kaže da ste vi epicentar velikosrpske politike. Kako će premijer reagirati?

Umjesto da u Saboru raspravimo što smo postigli od ulaska u EU, kako smo se pozicionirali, kakav je naš utjecaj, koliko smo sredstava povukli, odjednom je jako važno da se sukobljavamo s predstavnicima Srba u Hrvatskoj koji su omogućili da postanemo članica… Umjesto da rješavamo pitanja sa Srbijom, odjednom nam ništa nije važno, ali ako imamo korist da blokiramo Srbiju, to nam je najvažnija stvar.

Treba li Hrvatska uvjetovati pristup rješavanjem pitanja nestalih?

Radi se na pitanju nestalih, ali ne rade Bulj i Grmoja, nego ozbiljni ljudi, jedan od njih je preko puta Vas… Postoje nestali Srbi i Hrvati, ponašamo se kao da su nestali samo pripadnici jednog naroda. Srbe, hrvatske državljane ne spominjemo.

Zašto ne uvjetujemo i to? To je dužnost države.

Nemojte meni govoriti to, ja želim da se to utvrdi, ali do sada je to bilo primarno političko sredstvo ucjene, a ne da se utvrdi sudbina nestalih. Postoje osobe srpske nacionalnosti koje su nestale, zašto se to ne spominje?… Gdje je priča o nestalim i ubijenim Srbima, protjeranim Srbima, unitšenim srpskim selima i naseljima, ja to nikome ne guram na nos, ali želim da se o tome zna. Ako ćemo gurati na nos, to će biti rat bez prestanka.

Nitko ne gura na nos. Radi se o bitnim procesima. Znate i sami koliko se zakona o pravima manjima uspjelo nametnuti političkim opcijama u Hrvatskoj koje tome nisu sklone, zašto to ne nametnuti i Srbiji?

Svaka zemlja pa i Srbija će morati ispuniti neophodne kreiterije. Neće inzistirati samo Hrvatska nego i EK te sve članice…. Srbija će sasvim sigurno morati ispunjavati uvjete. To nema sumnje i nitko ne može zaštititi nikoga.

Niste za to da se blokira put, ako nema pomaka na pitanju nestalih?

Osim tog pitanja postoji pitanje suđenja za ratne zločine, kulturnoga blaga, granice, prava izbjeglica, povratka, imovine. Sva pitanja čekaju da ih se riješi. Na tim stvarima se radi, vidjet ćete, uskoro će biti prvi susreti na visokom nivou predstavnika vlada koji će o tome raspravljati. Nije humano, ako postoje podaci o nestalima, moraju biti dostupni i razmijenjeni. Isto je i s ratnim zločinima, nitko ne smije nikoga skrivati.

Gospodin Penava vas optužuje da ste Vi taj koji sprječava istrage ratnih zločina i da posjećujete presuđene ratne zločince.

Ti ljudi koji su bili u istražnom zakonu u Osijeku, njima je bila izrečena sudska presuda, nije bila pravomoćna. Išao sam vidjeti u kakvim su zatvorskim uvjetima i na što se žale, dobili smo pritužbe. Nisam ni na koga vršio pritisak. Informacije koje sam dobio su relevantne za pitanje kako su prikupljani dokazi, kako su se neki iskazi isključivali, neki dokazi isključivali. Nikada SDSS nije dočekivao ratne zločince i iskazivao žaljenje zato što neki osuđeni zločinci, kao što je to činio Penava u slučaju Merčepa, nikada SDSS tako nije žalio. Ako je u pitanju pravo pritvorenika, moja obaveza kao zastupnika je da to radim. Radio sam to u Lepoglavi, Bilicama i to nikada nisam krio. Jeste li mene čuli da štitim ratne zločince, kao što je to činio Penava i njegova klika ili da sam nekoga proglašavao ratnim zločincem, kao što je činio Penava. Oni huškaju.

Još jednom vas upozoravam da držite Vladu Andreja Plenkovića

To kao što kažu desničarske stranke i gradonačelnici poput Penave. To je kao što oni kažu da Pupovac drži Vladu kako bi stvorili animozitet prema Pupovcu i Vladi. Mi podržavamo sve što vidimo da ima smisla podržavati, ako bi se mi povukli iz Vlade nastao bi kaos. Politička situuacija u zemlji je kaotična i svaki dan se doprinosi tome. Hoćete li nam suditi zato što želimo spriječiti da nastaje kaos i neredi? Možete. Koliko će trajati Vlada odlučit će Andrej Plenković i vladajuća većina. Ne postoji strah da se kaže nekima – Dosta je.

Pričate o prijevremenim izborima, velikoj koaliciji?

Ako se stvaraju okolnosti da se onemogućuje normalan rad Vlade, mi ćemo biti prvi koji će reći – Hvala, ali nećemo dalje.

Govorite o Bandiću?

Govorim općenito o situaciji u parlamentu.

Što je bio konkretan povod mladih da ne ustanu na himnu?

Ne znam. Ja sam za to da se njeguje ustavni patriotizam za sve građane, Hrvate, Srbe, Talijane. To je ustavni patriotizam koji neće samo biti pitanje himne, nego poštivanje zakona.

Čuli ste i predsjendika SAbora da se svi trebaju ustajati na himnu.

Sasvim je sigurno da se treba ustajati na himnu, ali ne treba se himna puštati svugdje. Stvaramo li pretpostavke da se poštuje himna, da li oni koji kradu, manipuliraju, koncentriraju političku moć na temelju među nacionalne mržnje, jesu li oni ti koji nas trebaju pozivati na poštivanje himne? Ja se dižem na himnu jednom tjedno za sve koji su me birali, je li mi bolje u Hrvatskoj? Jesam li priznat kao patriot? Nisam. Gleda me se kao četnika, neprijatelja zemlje, nerijetko kao ubojicu slika. Što da na to kažem? Tko je taj koji me može podsjećati na patriotizam pored takvih apatriota, takozvanih domoljuba, koji su sve drugo nego poštivaoci himne i Ustava. Ti da nekoga pozivaju, pogotovo djecu, kada trebaju da ustaju.

Smirite se, jeste li OK?

Ja sam jako u redu, samo oko mene nije u redu. Ono što činim je pravedan gnjev. Ne dižem se samo ja, diže se moja kolegica Dragana Jeckov kojoj je otac ubijen, a nikoga ne proganja i ne hoda okolo i proziva tko je ubio moga oca i zašto nije kažnjen.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Jan Ivanjek: HV je najbolja vojska u našem susjedstvu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina
Razgovor s vojnim analitičarom Janom Ivanjekom

Nedavno je propala nabava borbenih zrakoplova od Izraela, a ministar obrane Damir Krstičević najavaljuje da Hrvatska ne odustaje od nabave borbene eskadrile. Osim nabave zrakoplova nameću se i drugi aspekti modernizacije vojske, u situaciji u sve složenije geopolitičke i sigurnosne situacije u svijetu, ali u hrvatskome balkanskom okruženju. O ovoj problematici razgovarali smo s vojnim analitičarom Janom Ivanjekom.

Posljednjih tjedana svjedoci smo peripetija vezanih uz nabavu izraelskih borbenih zrakoplova F-16 Barak. Iz nekih krugova spominje se tzv. non paper dokument, prema kojemu je Hrvatska navodno bila upozorena od strane SAD-a pod kojim uvjetima možete kupiti izraelske zrakoplove. Državni vrh odbacuje postojanje tog dokumenta. Kako Vi komentirate sve te prijepore? Radi li se, zapravo, o američkom strahu da bi i druge države mogle nakon Hrvatske kupovati polovne i modernizirane zrakoplove od Izraela, nauštrb američkih financijskih interesa?

Izraelska želja da ponudi Barak nekolicini zainteresiranih zemalja, i time s vrlo priuštivim, a odličnim borbenim avionima itekako nagriza šanse daleko skupljem novom F-16. To je zasigurno bio faktor. Bilo je tu mnogo elemenata, ali stvar je zapela prije otprilike 2 mjeseca na razini srednjeg menadžmenta u Lockheed Martinu i State Departmentu. Dakako da je tu bilo i raznih lobiranja, pa i od strane suparničkih država, no nema jedne stvari koja je srušila posao. Jednostavno se previše toga posložilo, a kad zapne na srednjoj razini i ministri i predsjednici mogu vrlo malo učiniti osim ako se ne radi o golemim poslovima od nekoliko desetaka milijardi dolara.

Neki analitičari u stopiranju prodaje borbenih zrakoplova vide američko upozorenje Hrvatskoj zbog pojačanog ruskog i kineskog utjecaja…

U ovako važnim odlukama naravno da se gleda i na politčke i gospodarske aspekte, a naša sporost s LNG terminalom, koji je SAD-u važan projekt zbog umanjivanja europske ovisnosti o ruskom plinu, zatim ruske banke u Agrokoru i kineska izgradnja Pelješkog mosta vjerojatno predstavljaju određenu dozu frustracije za SAD. No oni znaju da smo mi njihovi čvrsti saveznici i premda bi se zbog ubrzavanja ovih problema, posebno LNG terminala, mogla koristiti isporuka aviona kao pritisak, to ne bi dovelo do razine potpunog ukidanja nabave samo po sebi.

Njima je interesu slabost HV-a

Isti oni krugovi koji su prije govorili o „starim kantama“ sada žustro prozivaju vladajuće i ministra Krstičevića za fijasko oko nabave borbene ekadrile. Da smo kojim slučajem kupili nove zrakoplove govorilo bi se o rastrošnosti, izgradnji škola, dječjih vrtića itd. Kome je u interesu miniranje nabave borbenih zrakoplova ako znademo da je upravo sigurnost jedna od temeljnih funkcija države?

Potkopavanje vojske popularno je upravo zato što je ona jedan od stupova države i nacije, ali ju se može napadati bez posljedica, i svakako da ima faktora u našoj zemlji koji iz vlastitih ideoloških razloga teško mogu podnijeti snažnu Hrvatsku vojsku. Susjednim zemljama s teritorijalnim pretenzijama i neumrlim ekspanzionističkim planovima također nikako ne odgovara moćno Hrvatsko ratno zrakoplovstvo koje bi moglo spriječiti agresije i djelovati po strateškim ciljevima te svojom snagom predstavljati nepremostivi faktor odvraćanja za razne oružane avanture. Njima je u interesu slabost HV-a. A dakako da ima i međunarodnih čimbenika kojima odgovara ravnoteža snaga između Hrvatske i Srbije i s nelagodom bi gledali kako Hrvatska uspostavlja potpunu zračnu nadmoć.

Govoreći o novome natječaju, ruski zrakoplovi već u startu su isključeni jer smo članica NATO-a, švedski zrakoplovi nemaju državna jamstva, a Švedska je i neutralna država (što bi moglo stvarati probleme s remontom u slučaju potencijalnih ratnih situacija), s Izraelom je posao propao… Je li sada jedina opcija SAD? Koja je po Vama najpovoljnija i najrealnija opcija?

Smatram da smo odabirom Baraka napravili najbolje što smo mogli sa štedljivošću, a da za to dobijemo izuzetno moćan avion. Sada kad je to propalo, treba odriješiti novčanik i ići na nove avione, i tu prvenstveno mislim na F-16 Block 70/72, koji među sudionicima prošlog natječaja jedini po borbenim sposobnostima nadmašuje Barak. Moguća opcija je i Gripen, no osim izostanka jamstava i švedske političke nesklonosti Hrvatskoj nama ponuđeni Gripen C/D je vrlo potkapacitiran avion koji nikako ne zaslužuje cijenu koja je za njega bila tražena. Da se razgovara o radikalno izmijenjenom i poboljšanom Gripenu E/F, koji ima potencijala biti uistinu dobar borbeni avion, bila bi to druga priča, no taj nam do sad nije ponuđen.

Veliki pomaci u modernizaciji HV-a

Borbeni zrakoplovi elita su svake vojske i jedno od glavnih sredstava odvraćanja. Zanima nas, međutim, Vaše mišljenje i o drugim aspektima razvoja, modernizacije i opremanja vojske. Koji bi, uz nabavu borbenih zrakoplova, po Vama trebali biti prioriteti u modernizaciji naše vojske kad je u pitanju nabava suvremenih oružanih sustava?

Do sada su napravljeni veliki pomaci, no ostalo je još jako puno posla u modernizaciji HV-a. U prvom redu to su sustavi protuzračne obrane srednjeg dometa, jer oružja u toj kategoriji uopće nemamo. Zatim bi trebalo zamijeniti zastarjela borbena vozila pješaštva M-80A s modernim zapadnim gusjeničarom i nastaviti opremanje borbenih vozila Patria AMV s 30mm topom u većem broju nakon što prvih 8 primjeraka bude naoružano istim do sredine godine.

Svakako treba razviti i integrirani sustav upravljanja bojištem u realnom vremenu, a nužno je grabiti naprijed u cyber ratovanju, ne samo defenzivnom, već i ofenzivnom. Razvoj i gradnja raketnih korveta za našu mornaricu bi dalo posla brodogradilištima i omogućilo opstanak specijaliziranih znanja povezanih s time. Starije helikoptere Mi-8 trebat će postupno zamijeniti zapadnim tipom, ali potreban nam je i pravi borbeni helikopter poput AH-64 Apachea koje su nedavno na Plesu obišli Krstičević i američki veleposlanik Kohorst, a vjerujem da to nije bilo slučajno.

Kako ocjenjujete dosadašnji mandat ministra Damira Krstičevića?

Krstičević je zasigurno najbolji poslijeratni ministar obrane. Kontinuirano diže vojni proračun prema 2% BDP-a, vratio je ukinute dodatke na plaću hrvatskim vojnicima i općenito znatno popravio moral u sustavu, vojnici sada imaju volje i želje natjecati se međusobno u izvrsnosti, a ne samo guliti dužnosti i što manje ljuljati brod, što je presudno za operativne sposobnosti.

Ustrojio je satniju mornaričko desantnog pješaštva s težištem obrane krajnjeg juga zemlje, ustrojio funkcionalnu pričuvu, vratio postrojbe u 5 gradova u sklopu novog operativnog razmještaja HV-a, ojačao suradnju s Izraelom i nastavio je razvijati s SAD-om te se uhvatio u koštac s nabavom borbenih aviona, što se nijedan ministar prije nije usudio. Također je vojsci vratio i duh i naslijeđa Domovinskog rata te tradicije postrojbi, što je opet važan faktor u održavanju morala i zajedništva vojske. I sve to samo na polovici mandata, a spominjem samo ona najveća postignuća do sada.

Kako ocjenjujete spremnost naše vojske u odnosu na države u našem okruženju? Možemo li parirati regionalnim „igračima“?

Hrvatska vojska znatno je popravila svoje operativne sposobnosti u posljednje dvije godine, što smo vidjeli i na velikoj vojnoj vježbi Velebit 18. Premda je Vojska Srbije brojčano veća, tehnološki je daleko zaostalija i sastavljena je u cjelini od ostataka JNA. Tek se ratno zrakoplovstvo počelo modernizirati, a segment borbenih aviona, MiG-ova 29 kojih je trenutno 10, jedini je u kojem je nadmoćna Hrvatskoj. Nabava novih lovaca je izuzetno važna upravo zato da se neutralizira ova prednost. Doktrina, taktike, tehnike i procedure još se uvelike oslanjaju na one povučene iz JNA. A kao što smo vidjeli nakon Velebita 18, kad je Srbija brže-bolje u svega mjesec dana organizirala malo veću vježbu iz sasvim propagandnih razloga jer se za to vrijeme korisna vježba ne može pripremiti, Hrvatska je preuzela inicijativu dok Srbija pokušava odgovoriti, od vježbi do opreme i modernizacije, i to je pozicija koju želimo zadržati.

Oružane snage BiH su protokolarna formacija koja bi se u slučaju bilo kakvog sukoba smjesta raspala po etničkim linijama, a Slovenija ima golemih problema s održavanjem minimuma operativnih sposobnosti. Mađarska ima kompetentnu vojsku, a u posljednjim je mjesecima sklopila više velikih ugovora o modernizaciji zračnih i oklopnih snaga. Kada govorimo o funkcionalnim sposobnostima, bez obzira na brojnost, HV je najbolja vojska u našem susjedstvu.

Nije pitanje hoće li biti sukoba, nego kada

Kakva je po Vama političko-sigurnosna situacija u okruženju, pri čemu prvenstveno mislimo na nestabilno balkansko okruženje? Koje su najveće potencijalne opasnosti i ugroze?

Nažalost, mi smo smješteni u dijelu Europe gdje nije pitanje hoće li biti budućih sukoba, nego kada. Štoviše, podijelimo li ratovanje na kinetičku, odnosno borbenu, i nekinetičku fazu gdje se djeluje politički, medijski, ekonomski, kulturološki, religijski i na brojne druge načine, vidljivo je da Domovinski rat predstavlja tek kinetičku pobjedu. Ratovanje se tada samo prebacilo u druge sfere, u kojima se ponovno stvaraju preduvjeti za buduće kinetičke sukobe.

Hrvatska se suočava s nizom regionalnih prijetnji, od radikalizacije Bošnjaka i njihove želje za hegemonijom nad hrvatskim narodom u BiH, preko neskrivenih ekspanzionističkih apetita Srbije i režima Aleksandra Vučića koji su u potpunosti uskrsnuli velikosrpsku ideologiju koja osim za ujedinjenjem s Republikom Srpskom teži dominacijom nad Crnom Gorom, Kosovom, a o gladi za hrvatskim tlom da se ne govori. Opasne su i tenzije koje manje udaraju na nas, ali mogu itekako destabilizirati turizam, a to su posebno prijetnje koje Srbija, javno ili preko režimskih glasila, upućuje Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji, Albaniji. No trenutno se, uz Hrvatsku, u režimskim tabloidima najviše demoniziraju Crna Gora i Albanci.

Što mislite o idejama o vraćanju obveznoga vojnog roka?

Vojni rok nam je potreban kao jamac mira i sigurnosti. Jedini način da se izbjegnu ratna razaranja i prelijevanje ratova na hrvatsko tlo je moćna vojska koja to može spriječiti. No populacijski smo premali da bi mogli održati isključivo profesionalnu vojnu silu dostatnu za samostalnu obranu protiv svake potencijalne ugroze, te ja stoga nužan neki oblik univerzalnog vojnog roka koji će stvoriti preduvjete za mobilizaciju znatnijih snaga u kratkom vremenu. Mi smo se u prvim, najtežim mjesecima Domovinskog rata i održali zbog golemog bazena mladih, vojno osposobljenih ljudi koji su odslužili vojni rok u propaloj državi.

U svijetu imamo sve kompleksniju geopolitičku i sigurnosnu situaciju: trgovinski rat SAD-a i Kine, neohladnoratovska nadmetanja SAD-a i Rusije, krizna žarišta na Bliskom istoku i sjevernoj Africi, u Ukrajini… Kako ocjenjujete globalnu geopolitičku i sigurnosnu situaciju?

Ona je vrlo osjetljiva, no vjerujem da će se velike sile suzdržati od sukoba, posebno Rusija i SAD. Opasnost predstavljaju regionalni ratovi, posredni sukobi odmjeravanja snage sila, poput Sirije, informatičke i cyber prijetnje, te širenje islamističkih ideologija, poput klasične prijetnje terorizma, ali i od opasnosti od prihvaćanja znatnih elemenata tog ekstremizma u izoliranim, većinom autogetoiziranim imigrantskim zajednicama koji potom postaju smjernice za daljnji razvoj tih zajednica, odgoj djece i mladih i slično, što nastavlja propagirati takvu ideologiju, te potpuno onemogućava ionako uvelike odbačenu ideju integracije u društva domaćina.

Razgovarao: Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari