Pratite nas

Geopolitika

Diab: Na Kosovu ne funkcionira pravna država, to je ‘udruženo leglo kriminala’

Objavljeno

na

U općinama na sjeveru Kosova sinoć je bilo mirno nakon što su kosovski specijalci ušli na to područje i uhitili najmanje 28 osoba, među kojima 19 policajaca. Priština tvrdi da se radilo o kriminalnim skupinama, no srbijanski predsjednik Vučić zapovjedio je stanje pune borbene pripravnosti vojske. Rekao je da završetak drame na sjeveru Kosova nije kraj.

Što se događa na Kosovu i može li doći do otvorenog sukoba u Studiju 4 govorio je novinar Večernjeg lista Hassan Haidar Diab.

– Vučić pokazuje mišiće, ali ne smatram da bi moglo doći do otvorenog sukoba. Vučić vrlo dobro zna da ako u bilo kakvu akciju krene sukobit će se s NATO-om. Na žalost, Kosovo je žrtva pasivnosti međunarodne zajednice, kazao je Hassan Haidar Diab.

Komentirajući navodni dogovor Thacija i Vučića o podjeli (razmjeni) teritorija i navode da su jučerašnji događaji išli u smjeru da se EU prisili na dogovor Prištine i Beograda kazao je da je u Thaci otvoreno priznao da se pregovara o teritoriju. Po tome, dodao je, Srbija bi dobila kompaktni dio Sjeverne Mitrovice, a zauzvrat bi Albanci dobili Preševsku dolinu.

– To je išlo glatko. Pregovori o tome su išli duboko, ali je zapelo na rudniku Trepči i jezeru Gazivoda, što su najveća bogatstva Kosova. Tu je i otpor kosovskog premijera Haradinaja, pravoslavne crkve ali i opozicije u Vučićevoj stranci, ali i njemačke kancelarke Merkel i francuskog predsjednika Macrona, rekao je Diab koji smatra da bi razgraničenje i dogovor oko granica bilo rješenje.

U Kosovu ne funkcionira pravna država, naveo je – svi tamo funkcioniraju kao “udruženo leglo kriminala”. Naglasio je kako Vučić mora priznati Kosovo, ako želi prosperitet i ulazak u EU, bez obzira na Rusiju. “Je li ovo pogodan trenutak, pitanje je, ali tome nema alternative. Svi su toga u Srbiji sretni”, dodao je. Napomenuo je da srpski dio Mitrovice izgleda kao pojas Gaze. Tamo gdje žive Albanci – život ide naprijed. Upitao je: “Gdje je tu interes Vučića?”.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Geopolitika

EU će biti zajednica suverenih naroda i država ili je ne će biti…

Objavljeno

na

Objavio

Kao i svi drugi izbori, i nedavno održani izbori za Europski parlament donijeli su ponegdje očekivane, ali i neočekivane rezultate. Agencije za istraživanje javnog mnijenja ponovno su se pokazale vrlo pristranima, tj. ponovno su potvrdile da im je cilj formiranje, a ne istraživanje javnoga mnijenja.

Iako je osvojio najveći broj glasova birača, pa je u tome, čisto formalnom smislu pobjednik izbora, u stvarnosti HDZ je doživio izborni debakl. Uzroci debakla su jasni: HDZ je izgubio potporu desno orijentiranoga biračkog tijela. Koaliranje s HNS-om i Pupovčevim SDSS-om, afera s HOS-ovom pločom u Jasenovcu, ratifikacija Istanbulske konvencije i Marakeškog sporazuma, prepuštanje školske reforme strančici s dva posto potpore birača, marginalizacija snažnih oponentnih osobnosti unutar stranke… Svi nabrojani i drugi potezi koji su HDZ skrenuli prema centru, ili čak prema ljevici, nisu dobro dočekani kod HDZ-ova izbornoga tijela, ako tu zanemarimo klijentelističku mašineriju koja ima izravne benefite od stranke.

Novinar i publicist Josip Jović najkonciznije je i najbolje opisao razloge lošega HDZ-ova izbornog rezultata ovim riječima: ‘Plenković je ustrojio stranku po svojoj mjeri, po mjeri Bruxellesa i po mjeri njezinih tradicionalnih protivnika, ali ne i po mjeri njezinih birača.’ Ta je mjera imala svoju cijenu: u odnosu na 41 posto glasova 2014. HDZ je 2019. dobio potporu tek 23 posto birača. Za HDZ očito nisu glasovali niti svi članovi stranke.

U trenutku dok su mnogi analitičari mislili da je SDP pokojna stranka (pa su im se predviđala dva mandata) Partija je, iako joj je u odnosu na prošle europarlamentarne izbore potpora pala s 30 posto na 18 posto, neočekivano dobila četiri mandata što je fantastičan rezultat ako uzmemo u obzir da je sposobnost vodstva te stranke još do jučer bila predmetom sprdnje i izrugivanja. Iako je četiri mandata SDP-a kratkoročno loša vijest za HDZ, dugoročno takav rezultat HDZ-u odgovara. HDZ i SDP, naime, funkcioniraju kao svojevrsna politička simbioza: jačanje SDP-a HDZ-u u predizborno vrijeme uvijek dođe kao dobar predizborni argument. Na platformi borbe protiv „crvene opasnosti“ HDZ je do sada ostvario velik broj izbornih pobjeda, da bi nakon izbora i sam vodio politiku vrlo crvenkastog sadržaja.

Politička platforma ‘Hrvatski suverenisti’ ostvarila je treći rezultat u državi i osvojila jedan mandat. Oko pola posto glasova nedostajalo je za drugi mandat. Ostvareni rezultat Hrvatski suverenisti mogu zahvaliti Ruži Tomašić koja je osvojila najveći dio glasova. Malo ispod izbornoga praga bile su još dvije desne opcije: Neovisni za Hrvatsku i neovisna lista Marijane Petir. Mehaničkim zbrajanjem glasova Hrvatskih suverenista, Neovisnih za Hrvatsku i Marijane Petir dobili bismo treću snagu u državu, a ako tome dodamo činjenicu da je dio desno orijentiranih birača glasovao za MOST, ali i za Mislava Kolakušića, „stanje na terenu“ govori da je hrvatsko biračko tijelo uvelike desno orijentirano. Ujedinjena bi desnica sinergijskim učinkom u Hrvatskoj mogla predstavljati drugu političku snagu koja bi ozbiljno dovela u pitanje monopol HDZ-a.

Međutim, jedno je mehaničko zbrajanje glasova, a sasvim nešto drugo politička realnost. Odmah nakon izbora tako je Marijana Petir de facto otklonila mogućnost suradnje s Hrvatskim suverenistima i Neovisnima za Hrvatsku spominjanjem nekakvih nedefiniranih ‘rasista’ i podupiratelja totalitarnih poredaka u njihovim redovima. K tomu, trvenja postoje i na relaciji Hrvatski suverenisti – Neovisni za Hrvatsku pri čemu potonji prvima zamjeraju određene postupke iz prošlosti koji ih prema njihovu mišljenju svrstavaju u potencijalne prikrivene igrače HDZ-a koji bi nakon parlamentarnih izbora brzo pretrčali u HDZ-ov tabor u zamjenu za određene sinekure.

Općenito govoreći, čini se da hrvatskoj desnici uz međusobno povjerenje nedostaje jaka stožerna osobnost koja bi neutralizirala međusobne oprečnosti i djelovala kao integrativni čimbenik. Na parlamentarnim izborima (koji su nešto sasvim drugo od europskih izbora) mnogo toga ovisit će i o politici HDZ-a. Ako predsjednik HDZ-a bude nastavio dosadašnju politiku, a on je eksplicite izjavio da ne odustaje od politike ‘desnoga centra’, onda desne stranke imaju dobre perspektive. U slučaju da u HDZ-u dođe do smjene čelništva i(li) predizbornoga skretanja u desno, onda će i desne stranke izgubiti dobar dio glasova jer će se ovi vratiti u HDZ-ovu glasačku bazu.

Na svim izborima pojavi se nova protestna opcija. Na ovim izborima većina protestnih glasova otišla je bivšem sudcu Mislavu Kolakušiću. Svoj uspjeh Kolakušić može zahvaliti dobroj kampanji na društvenim mrežama, učinkovitoj orijentaciji na nekoliko ključnih i potisnutih tema (antikorupcijska platforma) i populističkoj metodi djelovanja. Kolakušić je tipičan primjer populista koji eksploatira jednu ključnu predizbornu temu, a cilja na protestni dio biračkog tijela, koji počesto želi brza i laka rješenja za teške probleme.

Poslije izbora Kolakušić je najavio kako želi biti i predsjednik vlade i predsjednik države, a ranije je spominjao da bi uz premijersku funkciju želio istodobno biti i ministar pravosuđa i ministar unutarnjih poslova. Koliko su takve želje izraz autoritarnih stremljenja, a koliko predizborna demagogija orijentirana na birače koji vole politiku ‘čvrste ruke’, ostaje nam vidjeti. Treba spomenuti da Kolakušić nije kao lijevi populisti i da ne skriva svoju hrvatsku pripadnost, pa je tako nedavno izjavio da su ga roditelji učili kako se voli Hrvatska. Tko je zaista Kolakušić, ostaje nam vidjeti. Rast političke potpore Kolakušiću rezultirao je padom potpore Živom zidu, koji je na kraju uspio osvojiti jedan mandat u Europskom parlamentu, i padom Mosta. Most neočekivano nije uspio ući u Europski parlament, što bi ovoj platformi trebalo ukazati na činjenicu da se ne može beskrajno funkcionirati isključivo na antiestablishment retorici i da je preduvjet ozbiljne stranke snažnije političko-ideološko profiliranje.

Amsterdamska koalicija osvojila je jedan mandat, a sudeći po ponašanju Borisa Miletića na jutro održavanja izbora (sada već legendarna snimka na kojoj ne može sklepati tri suvisle jednostavno proširene rečenice) čini se da su članovi ove koalicije preozbiljno shvatili pridjev amsterdamska. Iako je uživala rijetko viđenu potporu tzv. mainstream medija, stranka START Dalije Orešković doživjela je potpuni neuspjeh, pa bi joj pro futuro bolje odgovarao naziv ‘Rikverc’.

Sve u svemu, čini se da je najbitnije obilježje izbora u Hrvatskoj jačanje desnice, uspjeh Mislava Kolakušića i povratak SDP-a. Međutim, europski izbori nešto su posve drugo od parlamentarnih izbora. Oni predstavljaju indikator smjera i pokazuju određene trendove, no rezultati europarlamentarnih izbora ne mogu se preslikavati na parlamentarne izbore. Na parlamentarnim izborima osjetno je veća izlaznost birača (na europskim izborima u Hrvatskoj glasovalo je manje birača nego u Velikoj Britaniji koja izlazi iz EU-a), jer širi spektar poslijeizbornih sinekura stimulira veću mobilizaciju stranačkih mašinerija, što odgovara najvećim strankama.

Izbori u drugim europskim državama, generalno gledano, prošli su prilično očekivano. Prvi put od 1979., kad je uvedeno glasovanje za Europski parlament, pučani i socijalisti zajedno nemaju većinu u Parlamentu. I Europska pučka stranka (EPP), i Socijalisti i demokrati (S&D), iako i dalje predstavljaju dvije najsnažnije opcije, zabilježile su osjetan pad potpore birača, posebno među mlađim biračima. Neuspjeh ljevice (od većih zemalja ostvarila je pobjedu jedino u Španjolskoj, a simptomatično je da je izgubila i u Grčkoj) kompenzira dobar uspjeh Zelenih na razini cijele EU. U Njemačkoj Zeleni su postali druga stranka po snazi (odlične rezultate ostvarili su i u Danskoj i Finskoj), a posebno uživaju potporu među mladima. Uspjeh Zelenih dobra je vijest za ljevicu? Zašto? Zato što su Zeleni kao lubenica: izvana zeleni, a iznutra crveni. Krajnja ljevica nije polučila dobre rezultate.

Grupacija ALDE ostvarila je rast mandata u odnosu na prošli saziv Parlamenta, a kada tomu dodamo mandate koje je osvojio Emmanuel Macron, možemo govoriti o velikome povratku liberala na europsku scenu. Deset godina nakon što su na valu recesije izgubili potporu birača, liberali sada ponovno postaju relevantan politički čimbenik.

Prije izbora, vjerojatno i kao sredstvo mobilizacije (koja je očito uspjela jer je na razini EU-a bila osjetno veća izlaznost), europska se javnost plašila velikim uspjehom desnice i dolaskom ‘Putinovih komesara’ koji će rasturiti EU (iako većina desnih stranaka nije za raspad, nego za redefiniranje temelja EU-a). Na kraju, desnica nije ostvarila toliko dobar rezultat (nije se dogodila najavljivana ‘desna revolucija’), ali je ostvarila osjetan rast u odnosu na prošle izbore i nema sumnje da može biti sretna dobivenom potporom birača.

Tzv. antisustavna desnica pobijedila je Francuskoj (Nacionalno okupljanje Marine Le Pen), Italiji (Salvinijeva Liga) i Mađarskoj (Orban). Unatoč skandalima, solidan je rezultat desnica ostvarila i u Austriji (slobodari) gdje je, međutim, suverenu pobjedu ostvario umjereno desni Sebastijan Kurz. Najveću potporu desnica je dobila i u Poljskoj gdje je pobijedila stranka Pravo i Pravda. U Njemačkoj desni AfD našao se na četvrtom mjestu poslije CDU/CSU, Zelenih i socijaldemokrata. Desnica je raspoređena u Europskom parlamentu u tri tabora: iako pod suspenzijom, Orban je i dalje dio EPP-a; Liga, Nacionalno okupljanje i AfD dio su grupacije Europa nacija i sloboda, dok je Pravo i Pravda dio Europskih konzervativca i reformista, grupacije koja je u ovome sazivu ostvarila slabiji broj mandata u odnosu na prošli.

Summa summarum: na razini EU-a izbori za Europski parlament pokazali su pad tzv. mainstream stranaka, tj. pučana i socijalista te rast liberala, desnice i zelenih. Sastav Europskoga parlamenta bit će osjetno šarolikiji 2019. nego 2014. što ukazuje na trend pada potpore mainstream strankama u Europi.

Pučanima i socijalistima, koji zajedno nemaju većinu u Europskom parlamentu, potporu će pružiti liberali. U globalu, situacija se, dakle, ne će bitno promijeniti u odnosu na prošli saziv. Međutim, izbori 2019. nagovješćuju promjene u Europi do kojih će nedvojbeno doći postupno. Tzv. mainstream dobio je jasnu poruku da mu birači sve manje vjeruju, a rast tzv. populističkih i antisustavnih stranaka dodatno osnažuje tu poruku. Hoće li poruka pronaći adresata, ostaje nam vidjeti, no jedno je sigurno: Europljani ne žele pretvaranje EU-a u superdržavu. Europska unija bit će zajednica suverenih naroda i država ili je ne će biti…

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Geopolitika

Što za Hrvate u BiH znači zbližavanje Turske i Rusije odnosno Turske i srpskog faktora?

Objavljeno

na

Objavio

Davor Dijanović: U situaciji zbližavanja Turske i Rusije odnosno Turske i Srba potrebno je snažno hrvatsko lobiranje u Washingtonu

Kao što smo jučer izvijestili na Portalu (tekstove iz inozemnih medija donosimo, dakako, iz informativnih razloga, a ne zato što bismo se slagali s njihovim sadržajima), Milorad Dodik, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, i član Predsjedništva Šefik Džaferović na poziv prеdsјеdnikа Rеpublikе Тurskе Recepa Erdoğana službeno su posjetili Tursku.

Dodik i Erdoğan u Ankari su potpisali dva dokumenta: revidirani Ugovor o trgovinskoj suradnji BiH i Turske i Memorandum o razumijevanju u vezi s izgradnjom auto-puta Beograd-Sarajevo.

Ugovor o trgovinskoj suradnji BiH omogućava slobodan pristup tržištu Turske, kao i Turskoj u BiH na podruju usluge i javne nabave. Ovakav ugovor s Turskom ima još jedino Singapur.

Turski predsjednik je na konferenciji za medije nakon potpisivanja dokumenta posebno naglasio da podupire ulazak BiH u NATO savez. Treći član Predsjedništva, Željko Komšić, iz „opravdanih razloga“ nije putovao u Ankaru, no njegova je nazočnost i ovako bila izlišna jer zaista nije potrebno da dva bošnjačka člana Predsjedništva zastupaju istu stranu.

U vezi s posjetom Dodika i Šeferovića Turskoj i potpisanih ugovora, vrijedi upozoriti na nekoliko elemenata toga događaja.

Bolji odnosi Turske i Rusije reflektiraju se na odnose Turske i Srbije odnosno BiH

Putin Erdogan

Nakon neuspjelog puča protiv Erdoğana 2016. godine, o kojemu su turskog čelnika očigledno obavijestile ruske obavještajne službe, nakon prethodnih trvenja u odnosima Rusije i Turske (rušenje ruskoga borbenog zrakoplova) dolazi do otopljavanja u međusobnim odnosima.

Što zbog situacije u Siriji (kurdsko pitanje) što zbog činjenice da SAD ne želi Turskoj izručiti Fetullaha Gülena istodobno je došlo do pogoršanja odnosa između Turske i SAD-a.

Odnose je uz uvedene trgovinske takse Turskoj dodatno zakomplicirala turska odlučnost da od Rusije kupi proturaketne sustave S-400, na što je Washington reagirao prijetnjom da Turskoj ne će isporučiti borbene zrakoplove F-35 u program čijeg je razvoja od strane Turske uložena milijarda dolara.

Bolji odnosi Rusije kao globalne sile i Turske kao regionalne sile reflektiraju se i na odnose država koje su u njihovoj interesnoj sferi.

Posljednjih godina tako se poboljšavaju odnosi Turske i Srbije, što rezultira pojačanim turskim investicijama u Srbiju, koje nadmašuju ulaganja u BiH. Bolji odnosi Turske i Rusije odnosno Turske i Srbije – logično – održavaju se i na odnose tzv. Republike Srpske i Turske.

Federacija Bosne i Hercegovine kao de facto bošnjački entitet, u kojemu Hrvati kao konstitutivan narod imaju prava manja od nacionalne manjine, od prije je u interesnoj sferi Turske kao izraz doktrine neo-osmanizma.

Lobirati u Trumpovoj administraciji

Bolji odnosi između država i naroda nešto su što, dakako, treba pozdraviti u međunarodnim odnosima.

Međutim, u konkretnome slučaju Hrvati u Bosni i Hercegovini i službeni Zagreb trebali bit pomno pratiti i analizirati što bi zbližavanje Rusije i Turske odnosno Turske i srpskog faktora moglo donijeti u BiH.

Točno je da bi Putin mogao utjecati na Dodika da ublaži svoju pro-secesionističku retoriku, no ono što treba paziti je mogućnost dogovora Bošnjaka i Srba na hrvatski račun. Neku vrsta toga dogovora su početkom devedesetih zastupali akademik Muhamed Filipović i Adil Zulfikarpašić.

U situaciji zbližavanja Turske i Rusije odnosno Turske i Srba hrvatska diplomacija trebala bi poduzeti što širi spektar aktivnosti na planu lobiranja u Washingtonu.

Zbližavanje Rusije i Turske, koje se održava i u odnosima Turske i Srbije/BiH, zasigurno nije osobito drago Sjedinjenim Državama. U takvim okolnostima hrvatski je interes nametnuti se kao jedini pouzdani saveznik zapadne politike u BiH.

Ne, dakako, putem lobiranja u američkom veleposlanstvu u Sarajevu (koje već godinama služi kao bošnjački servis), nego direktnim lobiranjem u Trumpovoj administraciji.

Trump je vrlo pragmatičan političar spreman na kompromise, dogovore i promjenu do sada ustaljenih obrazaca na međunarodnoj sceni. Kairosa je potrebno povući za čuperak sada. Pitanje je hoće li postojati druga prilika.

Davor Dijanović / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari