Pratite nas

Kolumne

Dijanović: Četnička propaganda plaćena ‘ustaškim’ kunama

Objavljeno

na

Hrvati platili čak i Kadijevićevu savjetniku tiskanje knjige na ekavici u kojoj Hrvate Žumberka proglašava Srbima

O pisanju tjednika Novosti, legitimnoga nasljednika Srbobrana (s čijih je stranica 1902. godine Jovanović Hrvatima usred Zagreba najavio istrjebljenje) do sada je objavljen oveći broj najrazličitijih kritika i reakcija. Udaranje na Domovinski rat, Katoličku crkvu, hrvatsku državu i temeljne vrijednosti hrvatskoga naroda sadržajna je konstanta toga nedeljnika koji jednim dijelom baštini svijetle tradicije upokojenoga tjednika Feral Tribune.

Nismo do sada registrirali niti jedan broj Novosti koji bi išta pozitivno napisao o hrvatskoj državi i Domovinskomu ratu i koji bi modernu hrvatsku državu promatrao izvan konteksta fašizma, ustaštva i zločina. Činjenica da se taj i takav tjednik financira novcem hrvatskih poreznih obveznika mnogo toga govori o tomu koliko se u Hrvatskoj drži do žrtava Domovinskoga rata, jednako kao što o odnosu prema žrtvama rječito svjedoče i četnički spomenici u Borovu selu.

Iza svakoga Pupovčeva performansa o ugroženosti – novo reketarenje proračuna

PupovacNedavno je, ne znamo po koji put, u emisiji Intervju tjedna koju vodi Jasmina Popović gostovao Milorad Pupovac. Pupovac, koji je s obzirom na broj nastupa vjerojatno tituliran kao vlasnik jednoga od stolaca u toj emisiji, lamentirao je o nasrtajima na ustavne i demokratske vrijednosti od strane ‘ekstremnih, desnih i povijesno poraženih snaga u Hrvatskoj’. Kao demokrat i zagovornik slobode govora, Pupovac je, dakako, pozvao i na obračun s tim i takvim snagama. Valja im, očito, začepiti gubicu, oduzeti egzistenciju i, ako je ikako moguće, potjerati izvan Hrvatske. Neka obijaju strane pragove, dok će ugroženi i njihovi jataci ljetovati za 10 kuna na Brionima. Međutim, ako zanemarimo sada već standardni suzno-huškački narativ visokoprofitnoga poduzeća Pupovac i Ugroženi d. o. o. (iza svakoga Pupovčeva performansa o ugroženosti slijedi novo reketarenje hrvatskog proračuna), vrijedi se zapitati ne svjedočimo li zaista danas jačanju ekstremnih i poraženih snaga u Hrvatskoj?

Ako ćemo vjerovati izvješćima SOA, da – svjedočimo. Naime, prema izvješću obavještajne službe, četništvo odnosno velikosrpstvo ponovno jača u Hrvatskoj. (o jačanju velikosrpske mitomanije u Srbiji, posebno na iznimno gledanim televizijama RTV Pink i Happy TV, gdje se svakodnevno demoniziraju nesrpski narodi, u Hrvatskoj se šuti, a šuti se zato da bi Pupovac – kojega su, kao i Pribićevića, političarom nacionalnog formata učinili hrvatski političari – mogao prodavati pripovijesti o srpskoj ugroženosti).

Koliko jačanju velikosrpstva pridonose Pupovac i njegovo Srpsko narodno vijeće (SNV), kao krovna institucija Srba u Hrvatskoj? Za početak treba istaknuti da je nakladnik uvodno spomenutoga tjednika Novosti upravo SNV na čelu s Miloradom Pupovcem. No malo je poznato da je nakladnička djelatnost SNV-a mnogo šira te obuhvaća tiskanje i drugih publikacija. Čestitke na transparentnosti – sve su dostupne na mrežnoj stranici SNV-a. O čemu možemo čitati u tim publikacijama?

Hrvatski branitelji isto su što i četnici – plaćeno hrvatskim kunama

U knjizi Ante Lešaje Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih, objavljenoj 2012. uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine RH, autor govori o ‘prevratnim 1990-im’ u ‘Hrvatskoj i Republici Srpskoj Krajini’ (RSK se navodi bez navodnika i bez kvalifikacije takozvana) i dodaje: ‘U pitanju su istovjetne ‘ideološke pozicije’ koje su bile djelatne iu razdoblju 1941. – 1945. kad su ustaše i četnici bili čak saveznici u borbi protiv partizana, nastojeći ih u brojnim zajedničkim akcijama uništiti’ (str. 36. – 37.). Dakle hrvatski branitelji izjednačavaju se s ustašama, a ovi isključivo sa zločincima. Hrvatski branitelji isto su što i četnici. Plaćeno novcem hrvatskih poreznih obveznika.

U istoj knjizi također čitamo (citate u ovome članku uzimamo kao argumente pars pro toto): ‘Javna je stvar (i javna sramota) da su se, na valovima tuđmanovskoga, derviškog, nacionalističkog entuzijazma iste ili slične stvari radile i na mnogim drugim mjestima, otprilike kao što se paralelno ubijalo i na zagrebačkom Velesajmu, i u Lori; u osnovi radi se o istomu. Nakon knjiga, gorjet će ljudi, a nakon ljudi, tko zna koliko još dugo, gorjet će i knjige.’ Plaćeno novcem hrvatskih poreznih obveznika.

Velikosrpski identitetski udar na povijest žumberačkih uskoka

Zumberacki uskociUz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine RH (čiji je istaknuti član, dakako, i dr. Milorad Pupovac) 2014. objavljena je knjiga Žumberački uskoci. Unijaćenje i odnarođivanje. Autor knjige je Dragan Vukšić, umirovljeni pukovnik JNA koji je bio na visokim položajima u vojnoj diplomaciji u vrijeme agresije na Hrvatsku i BiH. Ovaj dugogodišnji najbliži savjetnik nekadašnjega ministra obrane SFRJ Veljka Kadijevića je u knjizi sponzoriranoj novcem hrvatskih poreznih obveznika izvršio velikosrpski identitetski udar na povijest žumberačkih uskoka.

Za Vukšića žumberački su uskoci etnički Srbi, pa tako na 438. str. knjige – objavljene u Zagrebu na ekavici – zaključuje: ‘Posle svega što je rečeno, postavlja se pitanje je li još kome potrebno dokazivati da žumberački uskoci nisu etnički Hrvati. Ako nisu hrvatskoga, a bez porekla nisu jer to nije moguće, onda mora da su srpskog! Kome to nije jasno, s njim je svaka rasprava bespredmetna.’ Čini se da je upravo s pukovnikom JNA i s osobom od Kadijevićeva povjerenja, čije su propagandno djelo sponzorirali hrvatski porezni obveznici, rasprava bespredmetna. No ipak, zbog javnosti vrijedi se osvrnuti na temu žumberačkih uskoka. Za to će nam poslužiti izvorni znanstveni rad Nade Hranilović Žumberčani – subetnička grupa u Hrvata, objavljen krajem Jugoslavije, 1990., u časopisu Migracijske i etničke teme (str. 593. – 612.). Do početka 16. st. stanovništvo Žumberka bilo je rimokatoličke vjere. Stvaranjem Vojne krajine, kao posebnoga obrambenog prostora, obuhvaćeno je i područje Žumberka: žumberačka kapetanija potpala je pod slunjsku pukovniju karlovačkog generalata. Budući da je područje Žumberka bilo slabo naseljeno i opustošeno, krajiške vojne vlasti nastojale su privući ljude koji bi vršili vojnu službu. Vojni obveznici bili su oslobođeni kmetskih obveza, a sa svojim reljefno-morfološkim odlikama Žumberak je privlačio posebno ono stanovništvo koje se do doseljenja u Žumberak bavilo stočarstvom i imalo ratnička iskustva.

Na temelju dosadašnjih istraživanja utvrđeno je da je selilački put žumberačkih uskoka započeo u sjevernoj Albaniji i zapadnim predjelima današnje Crne Gore i istočne Hercegovine i tekao prema Bosni, Dalmaciji i dalje na sjever i zapad. Jedno od odredišta im je bio i Žumberak. ‘Primjerice, žumberačko prezime Šimrak albanskoga je porijekla (alb. Shin Mrak = Sveti Marko), a imena nekih žumberačkih sela identična su toponimima u Crnoj Gori i Hercegovini (na primjer Pilatovci u Žumberku i Crnoj Gori, Platovci u Hercegovini). Ili pak žumberačko prezime Badovinac izvedeno je primjerice iz staroga vlaškog osobnog imena Baldovin, a prezime Sekulić, Dančulović, Polović i dr. i danas nalazimo u Crnoj Gori.’

Prva skupina uskoka stigla je u Žumberak iz Bosne s porječja rijeke Une, iz župa Glamoč, Srb, i Unac koje su nekada bile dio hrvatske države. Kasnije dolaze uskoci s porječja Cetine, kontinentalne Dalmacije, zapadne Hercegovine i dijelom iz Like. Nekoliko se uskočkih obitelji iz Senja naselilo u Žumberak, ali tek nakon zaključenja Madridskoga mira između Austrije i Venecije 1617. Prema nekim pretpostavkama, uskoci su došli u Žumberak posredovanjem hrvatskih plemića Frankopana koji su tada bili vlasnici Ozlja.

Do polovice 16. st. u Žumberak se doselilo oko 3.000 uskoka. Starosjedilačko pučanstvo bilo je rimokatoličke vjere dok su uskoci došli kao tzv. grkokatolici, kod kojih je crkveni obred izvana identičan crkvenom obredu pravoslavnih vjernika, ali dogmatsko-disciplinarno istovjetan rimokatoličkom. Niz činjenica upućuje na zaključak da su uskoci na Žumberak doselili kao grkokatolici, a da im je 1611. samo potvrđeno crkveno jedinstvo s rimskim biskupom. Područje današnje zapadne Crne Gore i Sjeverne Albanije odakle je započeo selidbeni lanac prema sjeveru i zapadu bilo je u 15. st. pod mletačkom (dakle, katoličkom) upravom.

Govoreći o grkokatoličkoj pripadnosti, Hranilović u spomenutom članku apostrofira: „ (…) ako žumberački uskoci nisu od prije bili grkokatolici (…), koji su to onda bili razlozi da su 1611. prihvatili jedinstvo s rimskim biskupom bez pogovora i ikakva protivljenja, i to svi do jednog. Teško se može prihvatiti mišljenje da je sjedinjenje provedeno uspješno zbog nastojanja i zalaganja zagrebačkih biskupa među kojima i Žumberčanina Petra Petretića. Tako snažan i sveobuhvatan proces sjedinjenja mogao se odigrati samo zbog najvjerojatnije historijskim razlozima uvjetovanog specifičnog načina života i time potisnute svijesti o ranijoj pripadnosti katoličkom zajedništvu. Osim toga, zar ne bi bilo jednostavnije i logičnije ako su ranije, odnosno prije dolaska u Žumberak bili pravoslavne vjere i Srbi, da krajem 17. stoljeća nakon dolaska Arsenije Crnojevića u Hrvatsku s pravoslavnim svećenicima i 180.000 Srbalja prijeđu na pravoslavnu vjeru i svojoj braći Srbima. Dogodilo se upravo obrnuto, Arsenije Crnojević spalio je grkokatoličku biskupiju u Marči, a Srbi koji su ranije prihvatili marčansku uniju, vratili su se pravoslavlju i pridružili svojim sunarodnjacima. Nema podataka niti je dosad poznato da je ijedan Žumberčanin grkokatolik prešao tada na pravoslavlje ili se izjasnio kao Srbin. Što više, to se nije događalo ni kasnije kad je sjedište pravoslavne metropolije bilo u Plaškom i Karlovcu, dakle svega nekoliko desetaka kilometara daleko od Žumberka. Tek početkom ovoga stoljeća (20. st., nap. D. D.), naročito između dvaju ratova bio je u Žumberku poneki slučaj prijelaza iz grkokatoličke na pravoslavnu vjeru iz osobnih razloga (na primjer zbog ženidbe) ili pak radi dobivanja privilegija od prosrpskih vlasti (primjerice dozvole za ‘kućarenje’ i dr.). Te osobe izjašnjavale su se kasnije Srbima. Nakon Drugoga svjetskog rata Srbima se izjašnjava nešto više Žumberčana, naročito u radatovičkom kraju, što je opet u vezi sa sudjelovanjem u NOB-u, dobivanjem zaposlenja u državnoj službi i sl. Prema podatcima koje iznosi J. Fras u svojoj ‘Topografiji’, proizlazi da je godine 1835. u dvije kumpanije žumberačkoga okruga (žumberačka i oštrčka) živjelo ukupno 6.965 žitelja, od čega 4.400 grkokatoličke vjere, 2.518 katoličke i svega 7 osoba pravoslavne vjere.’

Formiranjem moderne srpske države i uobličavanjem velikosrpske ideologije, dakako, i Žumberčani su se, kao i mnogi drugi, našli na udaru te ideologije čiji su protagonisti Žumberčane počeli proglašavati Srbima. Tomu se, primjerice, još 1904. godine suprotstavio književnik Đuro Deželić pišući da takva nastojanja nemaju podlogu ni u pisanim dokumentima ni u narodnoj predaji, već su izmišljena od onih koji ne žele dobro hrvatskomu narodu. Zanimljivo je da je upravo pukovnik JNA Dragan Vukšić iz spomenutoga radatovičkog kraja (zapadni dio Žumberka) pa je očito da su njegovi pretci bili ti koji su se zbog privilegija odrekli grkokatoličke vjere i postali pravoslavci. Knjiga o Žumberku očito je pokušaj opravdavanja konvertitstva vlastitih predaka.

Pretežito (ne i svi) uskoci su pripadali vlaškome etnosu, kojih su pretci nastanjivali Balkan još prije doseljenja Slavena. Ispočetka, uskoci žive odvojeno od starosjedilačkoga stanovništva, no, posebno nakon ukidanja Vojne krajine, kada su uskoci izgubili prijašnje privilegije, razlike njih i starosjedilačkog stanovništva se ublažavaju i stvara se osjećaj zajedništva o zajedničkoj postojbini i životu čime se vlaški element etnički asimilira, što je posebno ubrzao tzv. Ilirski preporod. Stvaranje etničke svijesti o pripadnosti hrvatskom etnosu predstavljao je vrlo značajan element u opredjeljenju i uklapanju u etničku hrvatsku zajednicu.

Na stvaranje svijesti o pripadnosti hrvatskome etnikumu, ističe Hranilović, utjecao je niz čimbenika: ‘Jedan od najvažnijih svakako je sudjelovanje u obrani hrvatskih zemalja od Turaka. Naime, braneći granice Habsburškoga Carstva, uskoci, pa tako i žumberački, branili su u najteže doba povijesti hrvatskoga naroda ‘ostatke ostataka’ stečene domovine Hrvatske. Svojom krvlju žumberački su uskoci natopili gotovo svaki pedalj krajiške zemlje. Čuvajući Vojnu krajinu, čuvali su dio hrvatskog prostora i tako znatno pridonijeli kasnijem stvaranju jedinstvene hrvatske države. Sudjelovanjem u stvaranju hrvatskoga etnikuma i hrvatske države razvijala se u njih svijest o pripadnosti tom etnosu koja je sačuvana do danas. Osim svijesti o pripadnosti hrvatskomu etnosu, ovu subetničku skupinu Hrvata Žumberčana na području Žumberka kao i njihove zajednice formirane izvan tog prostora povezuje još mit o uskočkom porijeklu, grkokatolička vjera i vrlo sačuvana tradicija.’ Veze Žumberčana i Srba jednostavno – ne postoje!

Genocidne trećine velikosrpski su izum

Prisilna iseljavanjaU knjizi Organizirana prisilna iseljavanja Srba iz NDH (knjiga je 2014. objavljena uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine) na str. 300. čitamo: ‘Fizičke likvidacije, prekrštavanja i prisilno iseljavanje bile su tri strateške poluge ustaške politike istrjebljenja srpskoga stanovništva u NDH. Istrjebljenje Srba, kao svoj glavni cilj nakon uspostave NDH, ustaše su zacrtali još u emigraciji u Italiji, a sadržano je u lakonskom stavu o trećinama: trećinu Srba pobiti, trećinu iseliti, trećinu asimilirati. Opća osnova njihova operativnog plana bio je sustavni teror (zakonodavno obespravljenje, demonizacija, izrada spiskova, hapšenja, progoni, likvidacije).’

Izjava o tomu da trećinu Srba treba pobiti, trećinu iseliti, a trećinu asimilirati pripisuje se književniku dr. Mili Budaku. No poznati hrvatski povjesničar Dragutin Pavličević 2010. upozorio je na velikosrpsku inverziju koja je učinjena kad su u pitanju trećine. U članku za matičin Vijenac Pavličević je istaknuo da nema dokaza o Budakovu autorstvu te izjave, ali da ima dokaza da je slično izgovorio jedan Srbijanac (što je, uostalom, posve u skladu s genocidnim plodovima velikosrpske politike): ‘Pišući svoju Kratku kulturnu i političku povijest Bosne i Hercegovine te nedavno knjigu Hrvati i istočno pitanje, pronašao sam da je sličnu, gotovo identičnu misao izrekao jedan Srbijanac, a ne Hrvat, i da je to bilo u dalekom 19. stoljeću. Bio je to predsjednik vlade i ministar vojske Kneževine Srbije Milivoje Petrović, koji se prema rodnom selu preimenovao u Blaznavca (1824.-1872.). On je u duhu Garašaninova Načertanija i Karadžićeva ‘Srbi svi i svuda’ snovao veliku Srbiju i pomalo pripremao ustanak u BiH, koju su smatrali srpskom zemljom. Nastojali su pridobiti za tu ideju i katoličke franjevce u tim pokrajinama, pa je razgovarao s uglednim bosanskim fratrom Antunom (Antom) Kneževićem, kroničarem i povijesnim piscem. Na pitanje što će s muslimanima koje su Srbi nazivali Turcima, a naš Ante Starčević ‘cvijetom hrvatskoga plemstva’, Blaznavac je odgovorio: ‘Ol´ (ili) nek se odmah krste, ol´ odmah nek sele, ako ne misle biti sasječeni!’ (Dragutin Pavličević, ‘Nije Budak nego Blaznavac’, Vijenac, br. 423., 20. svibnja 2010.).

Preradović proglašen Srbinom

PreradovićAutor Filip Škiljan objavio je i knjigu Znameniti Srbi u Hrvatskoj, koja je objavljena 2009. uz financijsku potporu Ministarstva kulture (tada je o potporama knjigama u Ministarstvu kulture odlučivao bivši obavještajac tzv. SAO Krajine) i Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. U toj je knjizi (str. 7.) znameniti hrvatski pjesnik Petar Preradović proglašen Srbinom iako nema baš nikakva dokaza da se Preradović ikada deklarirao pripadnikom srpskoga etničkog korpusa.

Preradovići su (kao i recimo Borojevići) potomci pravoslavnih Vlaha koji su se doselili u hrvatske zemlje. Djelovanjem Srpske pravoslavne crkve dobar dio pravoslavnih Vlaha s vremenom se integrirao u srpsku naciju, no Petar Preradović (koji je prešao na katoličku vjeru) kao i Svetozar Borojević nisu bili primjer toga. Proglasiti Preradovića Srbinom, jednako kao i Žumberčane Srbima, predstavlja iskaz istinskoga velikosrpstva unutar kojega se sve Srbima okolne narode proglašava porijeklom Srbima. U Hrvatskoj moguće na račun hrvatskih poreznih obveznika.

‘Kontrarevolucionarni građanski rat iz devedesetih’

Saša Blagus 2015., u nakladi SNV-a, objavio je knjigu Građanin Blagus. U Predgovoru knjizi (str. 7.) čitamo: ‘Kontrarevolucionarni građanski rat iz devedesetih u Hrvatskoj još uvijek traje. Istina, vodi se drugim sredstvima, ali još uvijek traje. Znakova izlaska iz ‘olovnih vremena’ ne da nema, nego je na djelu intenziviranje izuzetno regresivnih društvenih kretanja. Prije 14 godina počeo sam iskazivati neslaganje s rušenjem svih temelja društvenih odnosa i države koji su u sebi nosili klicu mogućnosti ozbiljavanja istinske ljudske zajednice, premda sami to još nisu bili. U njima je ipak bilo, kako je govorio Milan Kangrga, ‘nekaj ljudskoga’. Svrha rata koji je Tuđman nazvao domovinskim bila je gušenje baš te mogućnosti. Imao sam potrebu protestirati ne samo protiv brutalne restauracije kapitalizma koja je eufemistički nazvana tranzicijom, nego i protiv naleta historijskog revizionizma kojemu je cilj rehabilitiranje i eventualno oživljavanje zločinačke NDH. I zaista, rat je imao sva obilježja nastavka ‘velikoga čišćenja’ koje u Drugom svjetskom ratu nije uspjelo. Radikalno je zlo ponovno eksplodiralo; ono prirodno, divlje, nagonsko, sirovo, surovo, još ne ljudsko nadvladalo je slobodu, duh i um.’ Treba li ovo uopće komentirati?

Treba li komentar svim rečenicama koje smo tek kao primjer (mogli smo navesti još brojne slične) citirali iz biblioteke Srpskoga narodnog vijeća? Ne radi li se ovdje o reviziji, ekstremizmu i jačanju velikosrpske ideologije, koja se – da perverzija bude veća – promiče novcem hrvatskih poreznih obveznika? Najveće je čudo danas u Europi četnička propaganda plaćena mrskim ‘ustaškim’ kunama u državi Hrvatskoj koja navodno ugrožava Srbe! Od toga čuda većega nema!

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

O ‘Generalu’ i  ‘Nestalima’

Objavljeno

na

Objavio

Film „General“ Antuna Vrdoljaka, priču o životu Ante Gotovine, viđeniji su filmski kritičari i birana pulska filmska publika na tamošnjem festivalu jednodušno satrli. No, to ipak nije obeshrabrilo respektabilnih skoro 80 tisuća Hrvata da plate kino ulaznicu kako bi ga pogledali. Možda je baš zato još žešće pokopana istoimena dramska serija, neka vrsta ekstenzije filma. Pritom kritike nisu stale na usko filmskim elementima poput navodno drvene kamere i neuvjerljive glume, nego se seciralo i posve uzgredne potankosti. Zgražalo se čak i nad oku gledatelja nevidljivom, usporenom snimkom uhvaćenom bocom Jane i reklamom za Kaufland, što u vrijeme radnje nije postojalo, ali i nad drugim proturječnostima kakvih sitničavi dokoličari i u razglašenim holivudskim blockbusterima nalaze troznamenkasti broj. Medijski prostor je, iznimno, pružen čak i neposrednim sudionicima vojnih akcija, barem onima nezadovoljnima što neki kamenčići u čitavom mozaiku nisu doslovce preneseni na filmsko platno, čisto kao dokaz kako, eto, ni istinskim braniteljima film nije po volji. Pa čemu sve to ako film jednostavno ne valja? Što je to moglo toliko uzrujati usplahireni čopor medijskih pregalaca da film i autora pokušaju poniziti hajkom u maniri starog komunističkog klasika – progona kulaka?

Čime to „General“ provocira?

Prvi hrvatski igrani film ratne tematike u kojem se usudilo prikazati i hrvatske vojne pobjede, a hrvatske branitelje udaljiti od klišeja baraba i probisvijeta, nesumnjivo je već sam po sebi za neke provokacija. No, sva je prilika kako je i više od visokih troškova snimanja te, svakom loncu poklopce uznemirilo što film bez kompleksa progovara i o široj povijesnoj istini o Domovinskom ratu, ne zadržavajući se tek na pojedinačnim ljudskim sudbinama kakvih ima u svim ratovima na svim stranama. Vrdoljak je, naime, uočio kako je u prevladavajućem javnom prostoru, uz iznimku iznošenja suhoparne statistike na obljetnice većih vojnih operacija, ta istina posve zapostavljena, pa i zatajena, ne samo u vodećim medijima, nego i, sve donedavno, u školama. Osim što se to gradivo obrađivalo tek zadnjih nekoliko školskih sati završnog razreda osnovne škole, izopačenoj slici razdoblja hrvatske povijesti kada je stvorena, obranjena i oslobođena Hrvatska kumovao je i sadržaj nekih udžbenika. Dovoljno je prelistati, recimo, onaj autorice Snježane Koren, očito nadahnut zloduhom bivše Socijalističke Republike Hrvatske. Pritom valja imati na umu i kako ljudi mlađi od 30 godina nemaju neposrednih sjećanja vezanih uz Domovinski rat, dok oni mlađi od 35 ne pamte njegovo najteže i najkrvavije razdoblje. A i nerijetki suvremenici tih zbivanja poljuljanog su sjećanja. Mnogi, napose oni koji ovdašnje medije shvaćaju ozbiljno, a ne tek kao sredstvo za potpaljivanje niskih strasti, ako su štogod nekad i znali, pitanje je znaju li sad više išta.

Bio umjetnički vrijedan ili ne, upravo tu, u nebo vapijuću rupu na popularan i narodu prijemčiv način popunjava Vrdoljakov film, što koristeći dokumentirane isječke iz toga vremena, što kroz dijaloge hrvatskih časnika, što kroz one pobunjenika, utemeljene i na literaturi s njihove strane (poput knjige Marka Vrcelja „Rat za srpsku krajinu“), nastale dok se tamo o tome još moglo otvorenije i iskrenije pisati. U međuvremenu je, naime, srpska istina o tim događajima stavljena u strogo kontrolirane okvire kako bi poslužila ciljevima srpske politike u vremenu koje je uslijedilo. I koje još uvijek traje… Ta Vrdoljakova subverzivna nakana, podvaljena uz životopis popularnog vojskovođe, nije mogla promaknuti onima u Hrvatskoj, dresiranima modelirati istinu o Domovinskom ratu, ako već ne sasvim joj po volji, onda svakako niz dlaku vladajućoj srpskoj politici. A ti su u sklopu kampanje izjednačavanja krivnje s ciljem pomirbe na laži, usredotočivši se pritom na posljedice a zanemarujući uzroke, kao ozebli sunce dočekali Tuđmanove Brijunske transkripte („Srbi moraju nestati …“), tumačeći ih navlas isto (kao uputu za etničko čišćenje) kao srpska strana u sporu protiv Hrvatske pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Da bi nakon pravorijeka međunarodnog sudbenog autoriteta, koji ih vidi tek logičnim iskazom vojničke strategije, barem glede tog mita utihnuli, naravno, ne ispričavši se za širenje lažnih vijesti doslovnim prenošenjem dijela teksta, a ignoriranjem konteksta. No, drugi su mitovi opstali i postkomunistički komentatori i kolumnisti na apanaži u vodećim hrvatskim medijima ih pod firmom kritičkog odmaka, te dimne zavjese kojom se laž prodaje kao drukčije, ali jednakovrijedno viđenje istine, neometano recikliraju.

Tko je prvi počeo?

Zanimljivo, upravo su ti i takvi krugovi s primjetnim oduševljenjem najavili prikazivanje serije „Nestali“, emitirane odmah poslije „Generala“ u istome terminu, ponedjeljkom u 21 sat, na prvom kanalu javne televizije, prihvativši ju sveopćim laudama, bez truna kritike, uz zajedljivu primjedbu kako je, eto, i s malo novca moguće ostvariti znatno više i bolje. A nije baš da je tu sve tako čisto, prije svega s gledišta elementarne logike, bez zle nakane da se svaki detalj mjeri aršinom kojim se mjerilo „Generala“. Bez obzira što karakterizacija serijala fikcijom koja se isprepliće sa stvarnim događajima, kako svoj uradak opisuje autor Joško Lokas, ostavlja širok prostor za svakojake ograde i raznolika tumačenja, jasno je kako prosječan, u film uživljeni gledatelj nije kadar razlikovati fikciju od stvarnosti, te manje-više sve prikazano podsvjesno prihvaća kao autentično. Ipak, prostorno-vremenski kontekst radnje (dalmatinski krš, nekoliko dana prije Oluje) i u nju ubacivane neke široko prihvaćene „istine“ ostavljaju i te kakav prostor utemeljenoj kritici. Možda su baš te „istine“ toliko oduševile kritičare koje je „General“ zgrozio?

Prije svega, upada u oči kako je, za razliku od „Generala“, ovdje temeljni pokretač radnje očigledna neistina. Naime, operacije likvidacije lokalnog neprijateljskog zapovjednika duboko u neprijateljskoj pozadini za Domovinskog rata nije bilo jednostavno zato što bi to s vojne točke gledišta bila ordinarna glupost. Naime, rizične operacije u neprijateljskoj pozadini poslužile bi uglavnom prikupljanju informaciju o rasporedu snaga suparnika prije operacije i navođenju topništva tijekom operacije, a znatno rjeđe i kako bi se stvorila pomutnja u protivničkim redovima. Da bi bilo uspješno, to se moralo učiniti tiho i neopaženo, a nipošto ne privlačiti pozornost neprijatelja samovoljnim ekshibicionizmom.

Već u prvom razgovoru s bazom hrvatski vojnici, u to vrijeme i na tom mjestu nema što drugo biti nego pripadnici profesionalne, dobro uvježbane postrojbe, iskazuju neposluh, na svoju ruku zatraživši da ih se „pokrije“ dva-tri dana samo kako bi likvidirali zloglasnog neprijateljskog zapovjednika – Ljubu. A glavni negativac Ljubo ne likvidira, barem ne prvi put, zarobljene hrvatske vojnike iz čista mira, nego ih prvo utrpa u kamion, a tek pošto se pojavi drugi kamion s poginulim Srbima, vadi zarobljenike iz kamiona i gnjevno ih ubija. Pa sad ti vidi tko je prvi počeo! Da oko toga ne bi bilo zabune, svaku dvojbu razrješava razgovor sa staricama koje „Nestali“ zateknu u nekom zaseoku. Na upit zašto je ostala na području pod nadzorom pobunjenika, Hrvatica odgovara kako je ona prije čuvala susjede Srpkinje, a sad, eto, one čuvaju nju, iz čega neumitno slijedi, baš kao i u prethodnom slučaju, nimalo uvijena poruka tko je prvi počeo. Ponegdje su to doista možda i bili Hrvati, ali uzevši u obzir situaciju u totalu, ovakve poruke doimlju se prilično mazohističkima… osim ako nisu sadističke!

Junaci ili promatrači?

Zanimljivo, sve do zadnje epizode hrvatski se vojnici odvaže napasti samo kad su brojčano jači ili iz zasjede, što nije baš oličenje nekog junaštva, ni u stvarnosti, a kamoli na filmu. K tome, napad sličan onome na kamion u kojem Srbi nisu imali šanse ni zapucati, uistinu se dogodio u blizini mjesta snimanja serijala, ali ne uoči Oluje nego Operacije Maslenica. Naime, kako bi ovladali strateški važnim velebitskim prijevojem Mali Alan, Hrvati su iz zasjede napali kamion sa srpskim pobunjenicima iz Gračaca pobivši njih dvadesetak, što je, za razliku od napada prikazanog u „Nestalima“, imalo jasno vojno opravdanje. No, unatoč tome, to baš i nije podvig kojim bi se u mirna vremena trebalo hvaliti.

Kad god se nađu u situaciji da je protivnik premoćan, pa i onda kad bi mogli računati na faktor iznenađenja jer druga strana nije svjesna njihove nazočnosti, hrvatski vojnici podsjećaju na Muju i Hasu iz vica u kojem im unproforci, kolokvijalno zvani „promatračima“, uspješno zavedu žene, a oni promatrajući radnju zaključe – Ma, nisu oni promatrači,… mi smo promatrači,… oni su j…či! Tako i „nestali“ nemoćno vire s distance kad Srbi na licu mjesta ustrijele svakoga tko im je prethodno učinio neko dobro (muslimanske vojnike koji su im ispekli janje, te ono stvorenje – ženu, dječaka, duha, što li? – koje im je dvaput spasilo život). Može li tko zamisliti, ne samo Batu Živojinovića i Borisa Dvornika, nego i protagoniste američkih ratnih filmova, prikazane kao takve potpune moralne luzere? Takvi mogu nadahnuti samo one oduševljene scenom kad nakon svih okrutnih zločina kojima su svjedočili, hrvatskim vojnicima sine briljantna zamisao – „Ma, ajmo se predat’! Možda nas ne će puno mučiti?“ Pa naravno da ne će! Što bi? Ne će valjda samo zato što su netom pobili svega nekih 10-15 srpskih vojnika, zbog čega ih i traže?

Nakon borbene aktivnosti u prvoj epizodi odjednom dolazi do obrata. Veza u stožeru „nestale“ obavještava kako ih ganja čitava „Krajina“ (to su, doduše, mogli i sami pretpostaviti jer tucet pobijenih ljudi duboko u području pod srpskim nadzorom i više je nego dobar razlog za to), ali i da im zbog nečeg velikog što se sprema ne mogu pružiti podršku za izvlačenje, nego su primorani proglasiti ih nestalima. Dakle, uloge su naglo zamijenjene – sad je Ljubo lovac a „nestali“ lovina! No, unatoč tome što ih hvata čitava „Krajina“, oni uvijek nekako uspijevaju nabasati na Srbe, a nikako da progonitelji nalete na progonjene, pri čemu napete atmosfere potjere i dojma organiziranog progona nema ni za lijeka. „Nestali“ čitave dvije epizode tumaraju bespućima pustopoljina gotovo kao izletnici, pri čemu ispale cigli jedan metak, a i taj bude promašaj.

I kad iskrsne neka scena koja obećava napetost, biva u korijenu sasječena, a izgledna akcija nehajno bačena u bunar. Razložno bi bilo, recimo, očekivati da će ih neka srpska baba iz sela u kojem su prenoćili preko noći otkucati, ali ništa od toga… Ili kad usred ničega nalete na luksuzni bijeli Mercedes svodnika Tarika u bijelom jazz odijelu, koji tek što se olakšao u šipražju uz makadam, pritom svjestan kako je u blizini u tijeku akcija hvatanja ustaša. I baš ništa mu ne bude dovoljno sumnjivo da alarmira svoje – ni što zatečeni nemaju vojnih oznaka na teritoriju pod kontrolom Srba, niti što odbijaju njegovu ponudu da ih odveze do Ljube kad su mu se već predstavili kao Ljubini, niti ga iz sljepila trgne žurni odlazak zatečene šestorke čim na obzoru primijete dolazak dva srpska vojna vozila… Logično bi bilo očekivati da će ih Tarik – makro, koji u slobodno vrijeme prati srpske snage na terenu – žurno prijaviti nakon čega će uslijediti prava akcija, opće kreševo, teška pucačina…. Kad ono – ode fino Tarik po burek da bi se vratio u zadnjoj epizodi. Ili situacija kad se „Nestali“ sakriju ispod nekog mosta, a Srbi se odjednom stvore na njemu (ne bi li bilo zanimljivo vidjeti kako je do toga došlo?) pa srpskom zapovjedniku ispadne kutija cigareta, zaustavivši se tik do „nestalih“. Srba pedeset, i svi listom bivaju opčinjeni iznenadnom pojavom žene-dječaka-duha, uključujući i vojnika kojem je naređeno da pokupi cigarete. I još jedna prilika za akciju ode u nepovrat…. Naime, u sljedećoj sceni „Nestali“ su već osvanuli na sigurnom. S uzvisine mirno promatraju egzekuciju osobe koja im je dvaput spasila život.

Putnik kroz vrijeme

Dočim se u scenama borbe inzistira na objektivnom, realnom prikazu, lišenom junaštava karakterističnih za partizanske i američke ratne filmove, drugdje se nemalo pretjeralo. Fantastičniji lik čak i od žene-dječaka-duha zacijelo je purger prozvan Gradskim, kojeg postrojba susreće za prvog okršaja sa Srbima nakon čega im se on pridruži. U ono vrijeme, pred Oluju, kad su na terenu bile visokomotiviranim ljudima popunjavane profesionalne postrojbe Hrvatske vojske, vjerojatnije bi bilo u takvoj prilici zateći Eskima u hrvatskoj vojnoj odori nego tankoćutnog purgera, k tome i sina vojnog lica, koji netom nakon brutalne pogibije suboraca misli samo što će biti sa normalnim Srbima kad sve ovo prođe. Takav profil ljudi u ono je vrijeme gutao Feral, slušao „stojedinicu“, bavio se mirovnim aktivizmom pod suknjom Vesne Teršelič, tulumario po studentskim sobama uz dubokoumne stihove tipa – Fa fa la si mi ti, fala ti! Sve, samo se nije smucao oko bojišnice, poglavito ne iza neprijateljskih linija, osim eventualno kao prebjeg.

No, odgovor na pitanje zašto je u priču ubačen taj egzotični pravednik među narodima, u čijim mislima nije teško raspoznati kompilaciju poopćavanja iznimaka i od konteksta brižno očišćenih poluistina, karakterističnih za repertoar novinskih kolumnista poput Jergovića, Tomića, Pavičića, Pofuka, Gerovca…, možda i nije tako zakučast. Riječ je zapravo o ciljanom ubacivanju današnjih društvenih sukoba i podjela u ratno vrijeme kad ih u takvu obliku, barem ne na bojišnici, nije moglo biti, sve kako bi se nekim urbanim elementima hrvatskog društva koji su prespavali rat, putovanjem kroz vrijeme konstruirala bolja prošlost.

Purgerov antipod i vječna meta njegovih verbalnih izljeva je Nervoza, domaći seoski momak iz dalmatinskog zaleđa, koji je prikazan sukladno stereotipu kojeg prema tim ljudima brižno uzgaja spomenuti književno-novinarski krug. On, naravno, ne može biti plemenit nego tek uskogrudna primitivna sirovina. U rat je krenuo ne kako bi se borio za svoje, nego iz najnižih pobuda, privučen dvostrukom koristi – zadovoljan je što mu se bojevanje već sad novčano isplati, a poslije, kao bonus, očekuje da tu više ne će biti Srba. Motiv povratka protjeranih prognanika iz njegova ili susjednog sela za njega ne postoji. I gle čuda, upravo on je mentalno najlabilniji, onaj koji se redovito vidno uplaši, a jednom gotovo i šene.

Počast „Latinici“ i rasizmu AT-a Strašnomlata

Purgera najviše nerviraju tlapnje koje su godinama, doduše, već debelo u poraću, bile zaštitni znak emisije „Latinica“. Tako on već i prije Oluje govori o pljački srpskih kuća kao o masovnoj pojavi, iako je ona u zamjetnijem obujmu nastupila tek poslije nje. A još više ga žulja šverc između ratnih profitera s obje strane (on bi sve to pobio,… ha, očito, provrela u njemu pravednička krv predaka). Iako su glavni šverceri na tom području u to vrijeme bili pripadnici UNPROFOR-a, krijumčareći uglavnom robu sa slobodnog teritorija RH u nestašicama kronično pogođenu takozvanu Krajinu. Do organiziranog, državno potpomognutog šverca, kojeg gotovo svi urbani, pa tako i Gradski, tako silno vole spominjati, dolazilo je u suradnji s vojskom Republike Srpske kako bi opstale hrvatske enklave u srednjoj Bosni na udaru Muslimana. Bez obzira što su pojedinci iz toga moguće izvukli ekstra profit, šteta je tek što tog šverca nije bilo i više. Prolilo bi se manje hrvatske krvi. Što može smetati samo onima kojima prolivene hrvatske krvi nikad nije dosta.

Jedan od slabije zamijećenih vrhunaca serije je prava mala škola jugo-rasizma (stavljanje na pijedestal uzvišenih jugo-mješanaca naspram običnih čistokrvnih „Rvata“), scena koja „miriše“ kao da je izvučena iz šešira AT-a Strašnomlata iz Prološca, koji se, sad sav urbaniziran, prema istom obrascu na novinskim stupcima iživljava nad svojim dojučerašnjim suseljanima. U jednoj prilici purger Gradski spočitne vlaju Nervozi kako njegovi nisu dovoljno otvoreni prema drugim ljudima pa se samo među sobom razmnožavaju, stoga jedan drugome nepodnošljivo sliče, te napokon poentira – zamislite selo u kojem svi izgledaju k’o Nervoza! Na to se braća Navojci, čiji je Nervoza već dulje vrijeme suborac, grohotom nasmiju odobravajući uvredljivu pošalicu friškog pridošlice, iako su i sami vjerojatno druga generacija došljaka u grad iz dalmatinskog zaleđa, prema tome satkani od gotovo jednako homogenog genetskog materijala. Inače, Navojci samom pojavom i držanjem dušu daju da ih se, barem kad je o hrvatskom filmu s motivima Domovinskog rata riječ, iskoristi za uloge, ako već ne četnika, onda barem rezervista JNA. Takva im je karma, jednostavno takvom energijom zrače. Djeluju, kao uostalom i pozamašan broj viđenijih glumaca iz Hrvatske, kao da se osjećaju poput Leona Lučeva, samo što se, eto, još nisu „outali“.

Bratstvo i jedinstvo

U sličnom je jugo-tonu ubačen i prizor koji uslijedi nakon što „nestalima“ ne uspije posve logičan potez – prijelaz između crta bojišnice kako bi se vratili na matični teritorij. No, već nakon prvog neuspjeha zapovjednik odmah odluči da idu preko Bosne, a do Bosne tri dana jahanja. Za potrebe patetičnog izljeva bratstva i jedinstva u vidu podjele janjeta ispečenog duboko u teritoriju neprijateljskom i za Hrvate i za Muslimane, podosta udaljenom od Bosne, barem ako je suditi prema morfološkim karakteristikama terena, „nestali“ nalijeću na endem rjeđi od velebitske degenije – muslimanske vojnike na kršu. Ma, odlučili ljudi malo protegnuti noge, i to taman dok se vodila odsudna bitka za Bihać, i pritom još nisu bili tako pametni kao „nestali“ makar da skinu vojne oznake. Ovako, i nije čudo što su te budalice male, Muje i Hase predvođene Šemsom, uskoro zaglavile. Uostalom, tko im je kriv što izazivaju pozornost pekući janje, a ne odu lijepo po burek k’o Tarik i pojave se živi i zdravi u četvrtoj epizodi?

U nekom nepoznatom trenutku „Nestali“ misteriozno odustanu od traženja spasa u Bosni, da bi se preodjeveni u srpske vojnike našli u kulturno-umjetničkom ambijentu beogradskih splavi. Tu odjednom u njima ipak proradi junačko srce i iz običnih promatrača preobraze se u lavove, koji u dvobojima jedan na jedan ubiju više neprijateljskih vojnika golim rukama nego u prvoj epizodi puškama. Što im i nije bilo tako teško budući Srbi, svi redom pijani iako znaju da sutra počinje rat, jadni ništa ne kuže. U naletu vepra, ovaj Navojca starijeg, stradava i glavni negativac, siroti Ljubo (siroti, jer se stječe dojam da bi imao više šanse protiv kalašnjikova kojeg je Navojec prethodno čojski odbacio). Dotle se mlađi Navojec oglušuje na zapovjednikovu zapovijed i u krajnje kritičnim prilikama inzistira povesti sa sobom, u srpskim redovima nađenu predratnu ljubav (čisto da ne uzmanjka bratstva i jedinstva). Inače, na sve kritike autentičnosti dalmatinskih naglasaka u „Generalu“, tkogod je čuo naglaske krajinskih Srba u „Nestalima“, može se tek grohotom nasmijati.

Konačno, Nervoza biva ranjen i, taman pomisliš – evo, sad će doći do poruke izmirenja danas suprotstavljenih hrvatskih stvarnosti, do unutarhrvatskog bratstva braće po oružju i narodnog jedinstva, tako što će Gradski nekako spasiti Nervozu, ili će barem zapjevati „Zovi, samo zovi,…“, pjesmu s kojom se tih dana ulazilo u Knin. Kad ovaj izvali bajati vulgarni vic iz „Predatora“, američkog kultnog filma iz osamdesetih. Inače, tijekom čitave serije primjetno je kako su hrvatski vojnici prikazani kao teški psovači. Da se u stresnim trenutcima otme i poneka žestoka psovka, malo kome je, pa tako i većini hrvatskih vojnika, strano, ali da i u trenutcima opuštanja jedva prođe rečenica bez psovke, kao, primjerice, u drugoj epizodi, pa kakva se poruka time šalje?

Čija je ovo zemlja?

Znakovito, „Nestali“ završavaju pjesmom „Tvoja zemlja“, koja u zadnje vrijeme kao da postaje mjerom dopuštenog domoljublja, pardon, patriotizma. Onako kao i nedavna inauguracija novog predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića, reprezentanta one Hrvatske koja se srami sebe i djela svojih najboljih ljudi, Hrvatske u kojoj je istina pritajena, prigušena, koja se ponaša kao da je ono bio građanski rat, a ne impresivna borba za opstanak pred planiranim, organiziranim naletom jačega. A oni koji ne podnose istinu o Hrvatskoj, nikakvo iznenađenje, ne podnose ni istinu o sebi. Tako je, ne slučajno tek poslije izbora, iz pera novinara Tomislava Krasneca u Večernjem listu osvanuo istraživački članak koji potvrđuje da je Zoran Milanović ipak bio član Partije, mada je to tijekom kampanje odlučno negirao okarakteriziravši javno iznesene dokumente krivotvorinom i podmetanjem. No, ako se tkogod začudio zašto to ne prenose drugi mediji (a ni Večernji ne pili odveć po tome) ili to čine jako sramežljivo, uglavnom, ne trube o nezapamćenom skandalu, mora znati kako za to ipak postoje objektivni razlozi tehničke naravi. Naime, prevladavajući mediji u Hrvatskoj u formatu za naslovnicu raspolažu samo obrascem s tekstom – LAGALA JE – a ne LAGAO JE!

Koliko god se autori trudili biti objektivni i realni, „Nestali“ su u svemu bitnome „fake“, onako kako je „fake“ i Hrvatska koja im se divi – iskompleksirana Hrvatska koja se svim silama trsi prikazati objektivnom kako bi se drugima svidjela, ne uočavajući pritom kako sebi samoj laže u lice. S druge strane, „General“ je film one prigušene, uspješne Hrvatske koja nema razloga stidjeti se istine i crtati prošlost boljom od stvarne. Baš zato u očima „fake“ Hrvatske on djeluje tako karikaturalno.

Odigravši ulogu negacije, zapravo svrgavanja „Generala“, promičući pritom mutne, dvojake teze, te efemerne istine nauštrb one središnje koja sjaji u korijenu hrvatske slobode, „Nestali“ u simboličkom smislu predstavljaju tek jednu od brojnih reinkarnacija političkog prevrata provedenog 3.siječnja 2000. Otada se, naime, na gotovo svim poljima vode bitke između te dvije Hrvatske. U zadnjoj, na predsjedničkim izborima, mentalitet „Nestalih“ je u Hrvata nanovo prevladao u odnosu na duh „Generala“. Prevratnička strana opet je u punom zamahu, gotovo posvuda ima inicijativu, a ponegdje i uvjerljivu premoć. Posebno je osjetljiva na incidente tamo gdje ostvaruje totalnu dominaciju (mediji i kultura). I zato se „Generala“, baš kao svojedobno i „Četverored“, tretira kao najgoru vrstu ekscesa – a goreg od istine o Hrvatima za njih nema, jer ona neumitno otkriva i drugu stranu medalje, istinu o njima samima. Dobar je to razlog što se „Generala“ tako krvnički gušilo i sve činilo da brže-bolje nestane u sjeni bljedunjavih „Nestalih“.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Koronavirus prvi put među Hrvatima

Objavljeno

na

Objavio

Sreća u nesreći je što je ovaj prvi zaraženi u Hrvatskoj informatičar pa mu ni nakon romantičnog produženog vikenda u Milanu nije pošlo od ruke da zarazi djevojku…“ zadnja je od desetina korona-šala kojima me ekipa zasipa ovaj tjedan.

Većina medija je koronavirus najprije prizivala i željno iščekivala – „samo što nije došao u Hrvatsku“, „sigurno će doći u Hrvatsku“, iz duboke provincijalne žudnje da se ne bude „mimo svijet“ tj. da se prate globalni trendovi. Onda kad je došao krenulo je dramatično bombardiranje iz minute u minutu.

Za neke se stječe dojam kako su namjerno sijali paniku. A, onda kad su je obilno posijali, intervjuiraju stručnjake koji pozivaju ljude da ne paničare. Mediji su, umjesto političara, sportaša i starleta, puni prirodnih znanstvenika, svih vrsta, od epidemiologa do voditelja zvjezdarnice.

Svi govore isto, nije riječ o kugi, golema većina ako se i zarazi neće imati nikakve posljedice, ali problem nije samo epidemiološki, već i širi društveni, prije svega ekonomski, pogotovo u zemljama koje ovise o turizmu. Vrhunac pameti je reći kako od klasične gripe umre svake godine više ljudi nego što je do sada pokosio korona virus. Ali to je slaba utjeha, gripa će svakako uzeti svoje, kao i prometne nesreće, udari groma i padovi u kupatilu, ali ovo je nešto što se još dodaje pride.

Neki znanstvenici, valjda jer su i sami još uvijek relativno mladi, umirujući javnost prosipaju neukusan ejdžizam, tvrde kako ne treba brinuti jer je smrtnost visoka samo kod starijih ljudi. Kao, neka se brinu Soroš, Manolić i Budo Lončar, što nas briga. Ali pomisao većini ljudi ide na vlastite roditelje, djedove i bake, prijatelje u poznoj dobi, pogotovo ako su kronični bolesnici, piše Nino Raspudić / Večernji list

Ljudi su povodljivi jednako kao i vrijeme srednjovjekovnih kuga. Dovoljno je da se manji dio njih počne ponašati iracionalno, već se pokreće lavina unutar kojeg se onda ostali počinju ponašati racionalno, a takvoj situaciji racionalno je prilagoditi se posljedicama iracionalnog ponašanja drugih. Dan prije potvrde prvog slučaja zareze u Hrvatskoj, s više strana sam i osobno svjedočio posljedicama panike zbog koronavirusa.

Prijatelj, vlasnik turističke agencije, zove me i jada se kako mu je nakon naslova „Panika u Jeruzalemu“ na notornom portalu za zlobnu i priglupu publiku ljudi otkazuju aranžmane za Svetu zemlju, traže povrat novca, a on ga ne može dati jer su avioprijevoznik i hotel već plaćeni, a Izrael nije proglasio nikakve izvanredne mjere.

Naravno, da u Jeruzalemu još nije bilo zaraženih, niti je to pisalo u tekstu, ali naslov djeluje. Već sada je jasno, da će se, sve da se i širenje virusa čudom zaustavi, osjetiti posljedice po turizam, jer će ljudi nevoljko putovati u strane zemlje. Ne toliko iz straha da će umrijeti od koronavirusa, već zbog neugodnosti koje mogu imati na putovanju, od toga da nešto poput jače gripe zahvati vas i djecu u inozemstvu ili da vas prisilno zatvore u višetjednu karentenu, a morate se vratiti na posao.

Pomišljam na prijatelje u Dalmaciji koji su se prenapregnuli u investicijama u apartman više. Ako propadne sezona, odakle će vraćati kredite i posudbe? A malo tko je računao na to da preko noći nešto može poći po zlu.

Istog dana, mama koju susrećem šećući bebe u parku, potpuno razumna žena, kaže mi da je dan prije, vidjevši što se događa u Italiji, krišom od muža da joj se ne bi rugao da je poludjela kupila zalihe hrane za mjesec dana i skrila u ostavu. Iste večeri muž joj kaže kako bi trebalo kupiti zalihe hrane jer se ljudi već ponašaju nenormalno.

Koliko ih je samo definitivno prelomilo i otišlo u megakupovinu nakon što je premijer Plenković pozvao narod da ne stvara zalihe!? Predvečer, na roditeljskoj Viber grupi Peti-A upozoravaju da se porazgovara s djecom o koronavirusu, jer se među njima šire svakakve priče.

Već se po školi govori kako je neki trećaš zaražen i da je jedna nastavnica to potvrdila pa se očekuje da ih zato sutra pola neće doći u školu. I sve to prije nego je potvrđeno da je virus stigao u Hrvatsku.

Bolja strana cijele priče su novi vicevi, od pervanovskog kako je Slovenija toliko mala da je ni virus nije uspio naći, do mostarskog crnjaka kako su u Federaciji BiH oboljele od koronavirusa naručili za pregled u krajem rujna.

U međuvremenu nas mediji, između ostalog, poučavaju kako prati ruke. Kao da to do sada nismo znali. Dio ljudi komentira kako su već preživjeli i Sars i ptičju gripu i ebolu i zikavirus pa se ne brinu. Laiku je teško razlučiti jesu li te pošasti zaustavljene zahvaljujući brzoj reakciji sistema ili je dizana nepotrebna panika, iza čega su stajali nečiji interesi.

Djelomičan uzrok sve većem nepovjerenju u vlast i struku je i sporost i netransparentnost sistema. Ministar Beroš kaže kako se provjeravaju samo putnici koji dolaze iz pokrajina Lombardija i Veneto, a već dan ranije se znalo da su se slučajevi pojavili i na Siciliji i u Toskani.

Nije utješno djelovala ni činjenica da velika tvrtka u kojoj radi prvi zaraženi nije o tom slučaju dobila službenu obavijest nego je o svemu saznala iz medija. Ovo je dragocjen trenutak za produbiti spoznaju o sebi, susjedima, sugrađanima, društvu, narodu, svijetu u cjelini.

U kriznoj situaciji dublje istine o zajednici izlaze na vidjelo, kao da je netko protresao cijelo društvo. Vidi se koliko je krhka suvremena civilizacija, kako lako pada u primitivizam te kako ljudi brzo zaborave na sve društvene obzire i brinu se isključivo o svojoj koži. Tu lekciju nije loše imati na umu i kada se sve smiri, kako se ne bi olako vjerovalo u kojekakve utopije.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Donald Trump: Veliki mediji ‘se trude prikazati koronavirus što težim i stvaraju paniku na tržištima’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari