Pratite nas

Kolumne

Dijanović: Četnička propaganda plaćena ‘ustaškim’ kunama

Objavljeno

na

Hrvati platili čak i Kadijevićevu savjetniku tiskanje knjige na ekavici u kojoj Hrvate Žumberka proglašava Srbima

O pisanju tjednika Novosti, legitimnoga nasljednika Srbobrana (s čijih je stranica 1902. godine Jovanović Hrvatima usred Zagreba najavio istrjebljenje) do sada je objavljen oveći broj najrazličitijih kritika i reakcija. Udaranje na Domovinski rat, Katoličku crkvu, hrvatsku državu i temeljne vrijednosti hrvatskoga naroda sadržajna je konstanta toga nedeljnika koji jednim dijelom baštini svijetle tradicije upokojenoga tjednika Feral Tribune.

Nismo do sada registrirali niti jedan broj Novosti koji bi išta pozitivno napisao o hrvatskoj državi i Domovinskomu ratu i koji bi modernu hrvatsku državu promatrao izvan konteksta fašizma, ustaštva i zločina. Činjenica da se taj i takav tjednik financira novcem hrvatskih poreznih obveznika mnogo toga govori o tomu koliko se u Hrvatskoj drži do žrtava Domovinskoga rata, jednako kao što o odnosu prema žrtvama rječito svjedoče i četnički spomenici u Borovu selu.

Iza svakoga Pupovčeva performansa o ugroženosti – novo reketarenje proračuna

PupovacNedavno je, ne znamo po koji put, u emisiji Intervju tjedna koju vodi Jasmina Popović gostovao Milorad Pupovac. Pupovac, koji je s obzirom na broj nastupa vjerojatno tituliran kao vlasnik jednoga od stolaca u toj emisiji, lamentirao je o nasrtajima na ustavne i demokratske vrijednosti od strane ‘ekstremnih, desnih i povijesno poraženih snaga u Hrvatskoj’. Kao demokrat i zagovornik slobode govora, Pupovac je, dakako, pozvao i na obračun s tim i takvim snagama. Valja im, očito, začepiti gubicu, oduzeti egzistenciju i, ako je ikako moguće, potjerati izvan Hrvatske. Neka obijaju strane pragove, dok će ugroženi i njihovi jataci ljetovati za 10 kuna na Brionima. Međutim, ako zanemarimo sada već standardni suzno-huškački narativ visokoprofitnoga poduzeća Pupovac i Ugroženi d. o. o. (iza svakoga Pupovčeva performansa o ugroženosti slijedi novo reketarenje hrvatskog proračuna), vrijedi se zapitati ne svjedočimo li zaista danas jačanju ekstremnih i poraženih snaga u Hrvatskoj?

Ako ćemo vjerovati izvješćima SOA, da – svjedočimo. Naime, prema izvješću obavještajne službe, četništvo odnosno velikosrpstvo ponovno jača u Hrvatskoj. (o jačanju velikosrpske mitomanije u Srbiji, posebno na iznimno gledanim televizijama RTV Pink i Happy TV, gdje se svakodnevno demoniziraju nesrpski narodi, u Hrvatskoj se šuti, a šuti se zato da bi Pupovac – kojega su, kao i Pribićevića, političarom nacionalnog formata učinili hrvatski političari – mogao prodavati pripovijesti o srpskoj ugroženosti).

Koliko jačanju velikosrpstva pridonose Pupovac i njegovo Srpsko narodno vijeće (SNV), kao krovna institucija Srba u Hrvatskoj? Za početak treba istaknuti da je nakladnik uvodno spomenutoga tjednika Novosti upravo SNV na čelu s Miloradom Pupovcem. No malo je poznato da je nakladnička djelatnost SNV-a mnogo šira te obuhvaća tiskanje i drugih publikacija. Čestitke na transparentnosti – sve su dostupne na mrežnoj stranici SNV-a. O čemu možemo čitati u tim publikacijama?

Hrvatski branitelji isto su što i četnici – plaćeno hrvatskim kunama

U knjizi Ante Lešaje Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih, objavljenoj 2012. uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine RH, autor govori o ‘prevratnim 1990-im’ u ‘Hrvatskoj i Republici Srpskoj Krajini’ (RSK se navodi bez navodnika i bez kvalifikacije takozvana) i dodaje: ‘U pitanju su istovjetne ‘ideološke pozicije’ koje su bile djelatne iu razdoblju 1941. – 1945. kad su ustaše i četnici bili čak saveznici u borbi protiv partizana, nastojeći ih u brojnim zajedničkim akcijama uništiti’ (str. 36. – 37.). Dakle hrvatski branitelji izjednačavaju se s ustašama, a ovi isključivo sa zločincima. Hrvatski branitelji isto su što i četnici. Plaćeno novcem hrvatskih poreznih obveznika.

U istoj knjizi također čitamo (citate u ovome članku uzimamo kao argumente pars pro toto): ‘Javna je stvar (i javna sramota) da su se, na valovima tuđmanovskoga, derviškog, nacionalističkog entuzijazma iste ili slične stvari radile i na mnogim drugim mjestima, otprilike kao što se paralelno ubijalo i na zagrebačkom Velesajmu, i u Lori; u osnovi radi se o istomu. Nakon knjiga, gorjet će ljudi, a nakon ljudi, tko zna koliko još dugo, gorjet će i knjige.’ Plaćeno novcem hrvatskih poreznih obveznika.

Velikosrpski identitetski udar na povijest žumberačkih uskoka

Zumberacki uskociUz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine RH (čiji je istaknuti član, dakako, i dr. Milorad Pupovac) 2014. objavljena je knjiga Žumberački uskoci. Unijaćenje i odnarođivanje. Autor knjige je Dragan Vukšić, umirovljeni pukovnik JNA koji je bio na visokim položajima u vojnoj diplomaciji u vrijeme agresije na Hrvatsku i BiH. Ovaj dugogodišnji najbliži savjetnik nekadašnjega ministra obrane SFRJ Veljka Kadijevića je u knjizi sponzoriranoj novcem hrvatskih poreznih obveznika izvršio velikosrpski identitetski udar na povijest žumberačkih uskoka.

Za Vukšića žumberački su uskoci etnički Srbi, pa tako na 438. str. knjige – objavljene u Zagrebu na ekavici – zaključuje: ‘Posle svega što je rečeno, postavlja se pitanje je li još kome potrebno dokazivati da žumberački uskoci nisu etnički Hrvati. Ako nisu hrvatskoga, a bez porekla nisu jer to nije moguće, onda mora da su srpskog! Kome to nije jasno, s njim je svaka rasprava bespredmetna.’ Čini se da je upravo s pukovnikom JNA i s osobom od Kadijevićeva povjerenja, čije su propagandno djelo sponzorirali hrvatski porezni obveznici, rasprava bespredmetna. No ipak, zbog javnosti vrijedi se osvrnuti na temu žumberačkih uskoka. Za to će nam poslužiti izvorni znanstveni rad Nade Hranilović Žumberčani – subetnička grupa u Hrvata, objavljen krajem Jugoslavije, 1990., u časopisu Migracijske i etničke teme (str. 593. – 612.). Do početka 16. st. stanovništvo Žumberka bilo je rimokatoličke vjere. Stvaranjem Vojne krajine, kao posebnoga obrambenog prostora, obuhvaćeno je i područje Žumberka: žumberačka kapetanija potpala je pod slunjsku pukovniju karlovačkog generalata. Budući da je područje Žumberka bilo slabo naseljeno i opustošeno, krajiške vojne vlasti nastojale su privući ljude koji bi vršili vojnu službu. Vojni obveznici bili su oslobođeni kmetskih obveza, a sa svojim reljefno-morfološkim odlikama Žumberak je privlačio posebno ono stanovništvo koje se do doseljenja u Žumberak bavilo stočarstvom i imalo ratnička iskustva.

Na temelju dosadašnjih istraživanja utvrđeno je da je selilački put žumberačkih uskoka započeo u sjevernoj Albaniji i zapadnim predjelima današnje Crne Gore i istočne Hercegovine i tekao prema Bosni, Dalmaciji i dalje na sjever i zapad. Jedno od odredišta im je bio i Žumberak. ‘Primjerice, žumberačko prezime Šimrak albanskoga je porijekla (alb. Shin Mrak = Sveti Marko), a imena nekih žumberačkih sela identična su toponimima u Crnoj Gori i Hercegovini (na primjer Pilatovci u Žumberku i Crnoj Gori, Platovci u Hercegovini). Ili pak žumberačko prezime Badovinac izvedeno je primjerice iz staroga vlaškog osobnog imena Baldovin, a prezime Sekulić, Dančulović, Polović i dr. i danas nalazimo u Crnoj Gori.’

Prva skupina uskoka stigla je u Žumberak iz Bosne s porječja rijeke Une, iz župa Glamoč, Srb, i Unac koje su nekada bile dio hrvatske države. Kasnije dolaze uskoci s porječja Cetine, kontinentalne Dalmacije, zapadne Hercegovine i dijelom iz Like. Nekoliko se uskočkih obitelji iz Senja naselilo u Žumberak, ali tek nakon zaključenja Madridskoga mira između Austrije i Venecije 1617. Prema nekim pretpostavkama, uskoci su došli u Žumberak posredovanjem hrvatskih plemića Frankopana koji su tada bili vlasnici Ozlja.

Do polovice 16. st. u Žumberak se doselilo oko 3.000 uskoka. Starosjedilačko pučanstvo bilo je rimokatoličke vjere dok su uskoci došli kao tzv. grkokatolici, kod kojih je crkveni obred izvana identičan crkvenom obredu pravoslavnih vjernika, ali dogmatsko-disciplinarno istovjetan rimokatoličkom. Niz činjenica upućuje na zaključak da su uskoci na Žumberak doselili kao grkokatolici, a da im je 1611. samo potvrđeno crkveno jedinstvo s rimskim biskupom. Područje današnje zapadne Crne Gore i Sjeverne Albanije odakle je započeo selidbeni lanac prema sjeveru i zapadu bilo je u 15. st. pod mletačkom (dakle, katoličkom) upravom.

Govoreći o grkokatoličkoj pripadnosti, Hranilović u spomenutom članku apostrofira: „ (…) ako žumberački uskoci nisu od prije bili grkokatolici (…), koji su to onda bili razlozi da su 1611. prihvatili jedinstvo s rimskim biskupom bez pogovora i ikakva protivljenja, i to svi do jednog. Teško se može prihvatiti mišljenje da je sjedinjenje provedeno uspješno zbog nastojanja i zalaganja zagrebačkih biskupa među kojima i Žumberčanina Petra Petretića. Tako snažan i sveobuhvatan proces sjedinjenja mogao se odigrati samo zbog najvjerojatnije historijskim razlozima uvjetovanog specifičnog načina života i time potisnute svijesti o ranijoj pripadnosti katoličkom zajedništvu. Osim toga, zar ne bi bilo jednostavnije i logičnije ako su ranije, odnosno prije dolaska u Žumberak bili pravoslavne vjere i Srbi, da krajem 17. stoljeća nakon dolaska Arsenije Crnojevića u Hrvatsku s pravoslavnim svećenicima i 180.000 Srbalja prijeđu na pravoslavnu vjeru i svojoj braći Srbima. Dogodilo se upravo obrnuto, Arsenije Crnojević spalio je grkokatoličku biskupiju u Marči, a Srbi koji su ranije prihvatili marčansku uniju, vratili su se pravoslavlju i pridružili svojim sunarodnjacima. Nema podataka niti je dosad poznato da je ijedan Žumberčanin grkokatolik prešao tada na pravoslavlje ili se izjasnio kao Srbin. Što više, to se nije događalo ni kasnije kad je sjedište pravoslavne metropolije bilo u Plaškom i Karlovcu, dakle svega nekoliko desetaka kilometara daleko od Žumberka. Tek početkom ovoga stoljeća (20. st., nap. D. D.), naročito između dvaju ratova bio je u Žumberku poneki slučaj prijelaza iz grkokatoličke na pravoslavnu vjeru iz osobnih razloga (na primjer zbog ženidbe) ili pak radi dobivanja privilegija od prosrpskih vlasti (primjerice dozvole za ‘kućarenje’ i dr.). Te osobe izjašnjavale su se kasnije Srbima. Nakon Drugoga svjetskog rata Srbima se izjašnjava nešto više Žumberčana, naročito u radatovičkom kraju, što je opet u vezi sa sudjelovanjem u NOB-u, dobivanjem zaposlenja u državnoj službi i sl. Prema podatcima koje iznosi J. Fras u svojoj ‘Topografiji’, proizlazi da je godine 1835. u dvije kumpanije žumberačkoga okruga (žumberačka i oštrčka) živjelo ukupno 6.965 žitelja, od čega 4.400 grkokatoličke vjere, 2.518 katoličke i svega 7 osoba pravoslavne vjere.’

Formiranjem moderne srpske države i uobličavanjem velikosrpske ideologije, dakako, i Žumberčani su se, kao i mnogi drugi, našli na udaru te ideologije čiji su protagonisti Žumberčane počeli proglašavati Srbima. Tomu se, primjerice, još 1904. godine suprotstavio književnik Đuro Deželić pišući da takva nastojanja nemaju podlogu ni u pisanim dokumentima ni u narodnoj predaji, već su izmišljena od onih koji ne žele dobro hrvatskomu narodu. Zanimljivo je da je upravo pukovnik JNA Dragan Vukšić iz spomenutoga radatovičkog kraja (zapadni dio Žumberka) pa je očito da su njegovi pretci bili ti koji su se zbog privilegija odrekli grkokatoličke vjere i postali pravoslavci. Knjiga o Žumberku očito je pokušaj opravdavanja konvertitstva vlastitih predaka.

Pretežito (ne i svi) uskoci su pripadali vlaškome etnosu, kojih su pretci nastanjivali Balkan još prije doseljenja Slavena. Ispočetka, uskoci žive odvojeno od starosjedilačkoga stanovništva, no, posebno nakon ukidanja Vojne krajine, kada su uskoci izgubili prijašnje privilegije, razlike njih i starosjedilačkog stanovništva se ublažavaju i stvara se osjećaj zajedništva o zajedničkoj postojbini i životu čime se vlaški element etnički asimilira, što je posebno ubrzao tzv. Ilirski preporod. Stvaranje etničke svijesti o pripadnosti hrvatskom etnosu predstavljao je vrlo značajan element u opredjeljenju i uklapanju u etničku hrvatsku zajednicu.

Na stvaranje svijesti o pripadnosti hrvatskome etnikumu, ističe Hranilović, utjecao je niz čimbenika: ‘Jedan od najvažnijih svakako je sudjelovanje u obrani hrvatskih zemalja od Turaka. Naime, braneći granice Habsburškoga Carstva, uskoci, pa tako i žumberački, branili su u najteže doba povijesti hrvatskoga naroda ‘ostatke ostataka’ stečene domovine Hrvatske. Svojom krvlju žumberački su uskoci natopili gotovo svaki pedalj krajiške zemlje. Čuvajući Vojnu krajinu, čuvali su dio hrvatskog prostora i tako znatno pridonijeli kasnijem stvaranju jedinstvene hrvatske države. Sudjelovanjem u stvaranju hrvatskoga etnikuma i hrvatske države razvijala se u njih svijest o pripadnosti tom etnosu koja je sačuvana do danas. Osim svijesti o pripadnosti hrvatskomu etnosu, ovu subetničku skupinu Hrvata Žumberčana na području Žumberka kao i njihove zajednice formirane izvan tog prostora povezuje još mit o uskočkom porijeklu, grkokatolička vjera i vrlo sačuvana tradicija.’ Veze Žumberčana i Srba jednostavno – ne postoje!

Genocidne trećine velikosrpski su izum

Prisilna iseljavanjaU knjizi Organizirana prisilna iseljavanja Srba iz NDH (knjiga je 2014. objavljena uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine) na str. 300. čitamo: ‘Fizičke likvidacije, prekrštavanja i prisilno iseljavanje bile su tri strateške poluge ustaške politike istrjebljenja srpskoga stanovništva u NDH. Istrjebljenje Srba, kao svoj glavni cilj nakon uspostave NDH, ustaše su zacrtali još u emigraciji u Italiji, a sadržano je u lakonskom stavu o trećinama: trećinu Srba pobiti, trećinu iseliti, trećinu asimilirati. Opća osnova njihova operativnog plana bio je sustavni teror (zakonodavno obespravljenje, demonizacija, izrada spiskova, hapšenja, progoni, likvidacije).’

Izjava o tomu da trećinu Srba treba pobiti, trećinu iseliti, a trećinu asimilirati pripisuje se književniku dr. Mili Budaku. No poznati hrvatski povjesničar Dragutin Pavličević 2010. upozorio je na velikosrpsku inverziju koja je učinjena kad su u pitanju trećine. U članku za matičin Vijenac Pavličević je istaknuo da nema dokaza o Budakovu autorstvu te izjave, ali da ima dokaza da je slično izgovorio jedan Srbijanac (što je, uostalom, posve u skladu s genocidnim plodovima velikosrpske politike): ‘Pišući svoju Kratku kulturnu i političku povijest Bosne i Hercegovine te nedavno knjigu Hrvati i istočno pitanje, pronašao sam da je sličnu, gotovo identičnu misao izrekao jedan Srbijanac, a ne Hrvat, i da je to bilo u dalekom 19. stoljeću. Bio je to predsjednik vlade i ministar vojske Kneževine Srbije Milivoje Petrović, koji se prema rodnom selu preimenovao u Blaznavca (1824.-1872.). On je u duhu Garašaninova Načertanija i Karadžićeva ‘Srbi svi i svuda’ snovao veliku Srbiju i pomalo pripremao ustanak u BiH, koju su smatrali srpskom zemljom. Nastojali su pridobiti za tu ideju i katoličke franjevce u tim pokrajinama, pa je razgovarao s uglednim bosanskim fratrom Antunom (Antom) Kneževićem, kroničarem i povijesnim piscem. Na pitanje što će s muslimanima koje su Srbi nazivali Turcima, a naš Ante Starčević ‘cvijetom hrvatskoga plemstva’, Blaznavac je odgovorio: ‘Ol´ (ili) nek se odmah krste, ol´ odmah nek sele, ako ne misle biti sasječeni!’ (Dragutin Pavličević, ‘Nije Budak nego Blaznavac’, Vijenac, br. 423., 20. svibnja 2010.).

Preradović proglašen Srbinom

PreradovićAutor Filip Škiljan objavio je i knjigu Znameniti Srbi u Hrvatskoj, koja je objavljena 2009. uz financijsku potporu Ministarstva kulture (tada je o potporama knjigama u Ministarstvu kulture odlučivao bivši obavještajac tzv. SAO Krajine) i Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. U toj je knjizi (str. 7.) znameniti hrvatski pjesnik Petar Preradović proglašen Srbinom iako nema baš nikakva dokaza da se Preradović ikada deklarirao pripadnikom srpskoga etničkog korpusa.

Preradovići su (kao i recimo Borojevići) potomci pravoslavnih Vlaha koji su se doselili u hrvatske zemlje. Djelovanjem Srpske pravoslavne crkve dobar dio pravoslavnih Vlaha s vremenom se integrirao u srpsku naciju, no Petar Preradović (koji je prešao na katoličku vjeru) kao i Svetozar Borojević nisu bili primjer toga. Proglasiti Preradovića Srbinom, jednako kao i Žumberčane Srbima, predstavlja iskaz istinskoga velikosrpstva unutar kojega se sve Srbima okolne narode proglašava porijeklom Srbima. U Hrvatskoj moguće na račun hrvatskih poreznih obveznika.

‘Kontrarevolucionarni građanski rat iz devedesetih’

Saša Blagus 2015., u nakladi SNV-a, objavio je knjigu Građanin Blagus. U Predgovoru knjizi (str. 7.) čitamo: ‘Kontrarevolucionarni građanski rat iz devedesetih u Hrvatskoj još uvijek traje. Istina, vodi se drugim sredstvima, ali još uvijek traje. Znakova izlaska iz ‘olovnih vremena’ ne da nema, nego je na djelu intenziviranje izuzetno regresivnih društvenih kretanja. Prije 14 godina počeo sam iskazivati neslaganje s rušenjem svih temelja društvenih odnosa i države koji su u sebi nosili klicu mogućnosti ozbiljavanja istinske ljudske zajednice, premda sami to još nisu bili. U njima je ipak bilo, kako je govorio Milan Kangrga, ‘nekaj ljudskoga’. Svrha rata koji je Tuđman nazvao domovinskim bila je gušenje baš te mogućnosti. Imao sam potrebu protestirati ne samo protiv brutalne restauracije kapitalizma koja je eufemistički nazvana tranzicijom, nego i protiv naleta historijskog revizionizma kojemu je cilj rehabilitiranje i eventualno oživljavanje zločinačke NDH. I zaista, rat je imao sva obilježja nastavka ‘velikoga čišćenja’ koje u Drugom svjetskom ratu nije uspjelo. Radikalno je zlo ponovno eksplodiralo; ono prirodno, divlje, nagonsko, sirovo, surovo, još ne ljudsko nadvladalo je slobodu, duh i um.’ Treba li ovo uopće komentirati?

Treba li komentar svim rečenicama koje smo tek kao primjer (mogli smo navesti još brojne slične) citirali iz biblioteke Srpskoga narodnog vijeća? Ne radi li se ovdje o reviziji, ekstremizmu i jačanju velikosrpske ideologije, koja se – da perverzija bude veća – promiče novcem hrvatskih poreznih obveznika? Najveće je čudo danas u Europi četnička propaganda plaćena mrskim ‘ustaškim’ kunama u državi Hrvatskoj koja navodno ugrožava Srbe! Od toga čuda većega nema!

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kolektivno ludilo i hrvatska nesloga

Objavljeno

na

Objavio

 Epidemija psihijatrijskih problema u 5. vojnoj oblasti

Nastavlja se ćirilizacija Vukovara. Nastavlja se mrvljenje desnice, kako u HDZ-u tako i izvan njega. Nastavlja se s politikom šutnje i čekanja, kako u HDZ-u tako i izvan njega. Nastavlja se s uhljebljivanjem podobnih. Nastavlja se „predsjednička utrka“ neformalnih kandidata koji pune turističku rupu i sezonu kiselih krastavaca. Sudeći po dobivenom medijskom prostoru ne bi me začudilo da se za predsjednika Hrvatske u utrku uključe medijski miljenici Novak Đoković i Severina, više ne znam kak se preziva.

Nastavlja se i s praksom epohalnih vanjskopolitičkih uspjeha – poslije uspješnog „projekta“ instaliranja Marije Pejčinović-Burić, na red dolazi novi „projekt“ instaliranja Dubravke Šuice. Nastavlja se i pad turističke sezone. A film General prošao je u Puli bos po trnju. Ne trebaju Hrvatima generali, dovoljan je bio onaj partizanski i vidi što sve iza njega moramo popravljati…

Favorizirana ljevica i nesložna desnica

Ne znam je li zbog svih tih i drugih loših nastavaka očajne hrvatske sapunice, ali čini mi se da je nastupilo kolektivno ludilo osobito u političko-kulturno-medijskom prostoru, odnosno u onome što je od „zdravog društva“ ostalo. Ludilo je i pomisliti, primjera radi, da je za smjenu ministrice B. Divjak samo 2 posto ispitanika stanovite agencije za izazivanje kolektivnoga ludila. Nitko se u toj ha, ha, ha agenciji nije dosjetio pitanja o tome jesu li ispitanici za otkaz SDSS-a iz vladajuće koalicije. Šteta. Rezultati bi bili ispod 2 posto. Sto posto! Tako se tretira i tetoši povlaštena režimska ljevica, unatoč činjenici da SDSS samo po „sili zakona“ ima tri povlaštena zastupnika, a HNS na izborima samostalno ne može dosegnuti ni izborni prag. Plenkoviću je i svjetonazorski nedefiniran Most bio previše desno orijentiran, pa ga je srušio kao Tito most na Neretvi, da zavara mrskog neprijatelja zdesna i prebaci na vladajuću stranu lijeve ranjenike HNS-a i SDSS-a.

A stanje na teniskom laktu desnice je i dalje tužno i neizvjesno. Raspao se mješoviti par Esih – Hasanbegović. Možda je i bolje tako, budući da otkad igraju u paru nisu uspjeli stvoriti ni elementarnu infrastrukturu, pa nijednu lopticu nisu prebacili preko mreže. A da im je do šire sloge hrvatske desnice stalo kao do lanjskoga snijega, znam od ranije. Esihova je poslije izbornoga debakla na europarlamentarnim izborima trebala dati ostavku zbog krive procjene da će sa samostalnom listom preći izborni prag. Nije prošla i nije dala uljudnu ostavku. Nije li ludo istodobno organizirati dva sabora iste stranke koja ovako i onako ne prelazi prag? Ludilo je očekivati izborne uspjehe nacionalnih snaga sve dok u sebi i međusobno demonstriraju režimu dragu hrvatsku neslogu.

Dojam o kolektivnom ludilitetu pojačao je i intervju Pupovca na N1, koji sam, nažalost, pratio uživo. I on, poput Esihove, nije preuzeo odgovornost za izborni debakl na euroizborima. Zapitao se: Zašto se u Hrvatskoj na Srbe primjenjuje politika izvanrednog stanja? Pitanje je na mjestu, ali subjekt je u rečenici potpuno promašen. Hrvati žive u izvanrednom stanju. Poražene snage u Domovinskom ratu u povlaštenom.

Izvanredno je postalo redovno stanje

Kad se spomene Srbe odmah se prisjetim onih skoro 10.000 hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti. Umjesto za veliku Srbiju bili su za dom. Jesu li svojedobno krivo procijenili!? I sad krivo procjenjuju. Ne traže, primjerice, ćirilicu tamo gdje joj nije mjesto. K tome bili su na pravoj strani kad je velikosrpska agresija u Hrvatsku uvela „izvanredno stanje“. Založili su se i izborili za uvođenje mirnodopskoga stanja. Proglasiti mirnodopsko izvanrednim stanjem izraz je, po mojem laičkom uvjerenju, kolektivnoga politludila, kao posljedice nezdravoga, zatrovanoga, društva.

Zbog toga odoh po pomoć ravno u Komandu 5. vojne oblasti JNA. Ona je 1991. godine uočila zabrinjavajuću pojavu u svojim redovima. U dokumentu od 18. srpnja 1991. „Komanda“ je redovnim praćenjem „stanja i pojava koje utiču na stanje morala u poslednje vreme registrujemo sve veći broj starešina i vojnika koji se iz raznih razloga obraćaju lekarima sa psihijatrijskim problemima. Broj ovakvih bolesnika svakim danom je sve veći, što može poprimiti oblike epidemije sa nesagledivim posljedicama. Kroz psihijatrijske kabinete poliklinike prošlo je 627 vojnika i 178 starešina psihijatrijskih slučajeva u periodu 25.06. do 15.07. 1991.“. Skoro trideset godina kasnije „epidemija“ se po vojnoj oblasti proširila i lijevo i desno. Toliko o psihijatrijskim problemima, „lekarima“ i stanju morala.

A sad na izvornom dokumentu pretresimo pitanje „izvanrednog stanja“. Recimo, u Glini. Stanoviti „kapetan Dragan“ (Dragan Vasiljković, još nije dokraja pomilovan) dan poslije otkrivene „epidemije“ u 5. vojnoj oblasti, dne. 19. srpnja 1991., (dokument se sigurno izučava na četničkim studijima), piše „Sekretaru SUP-a SAO Krajine“, „komandantu TO SAO Krajine“, „Frenkiju“, „majoru Fići“ i „oficiru bezbjednosti“ da, unatoč izvanrednom stanju i ratnom stanju koji proglasiše pobunjeni Srbi u Hrvatskoj – „Trenutna situacija u Glini je zadovoljavajuća tj. pod kontrolom. Predhodnih noći je došlo do pucanja i par eksplozija (minirane par hrvatskih kuća i trgovina), medjutim što se tiče tih problema red je uveden“.

Naime: „Od večeras bi trebalo da sve funkcioniše. Svi oni koji su sebe nazivali četnicima sada se ponašaju drugačije tj. disciplinovanije. Što se tiče redovne milicije i rezervnog sastava, svi znaju svoje zadatke. Milicija obavlja zadatke kao i do sada, a rezervni sastav se bavi uvježbavanjem. Što je veoma važno, dobro smo prihvaćeni sa strane mještana Gline tj. do sada od kako smo uveli – preuzeli kontrolu teritorije, nije došlo do nikakvih ekscesa, već je uveden red i disciplina. U toku je sredjivanje štaba i upisivanje vojnika na obuku“. Ovaj je dokument sigurno tretiran kao olakotna okolnost na suđenju Vasiljkoviću, jer je 1991. u Glini uveo red i „zadovoljavajuće“ stanje.

Velim, izvanredno stanje u nas je postalo redovnim, „zadovoljavajućim“ stanjem. Normalno stanje i zdravo društvo tek treba izboriti hrvatskom slogom na ključnim pitanjima opstanka, sigurnosti i prosperiteta. I na latiničnom pismu, dakako.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Okupacija u 5 slika

Objavljeno

na

Objavio

I ne odveć pažljivom promatraču dnevno-političkih zbivanja jasno je kako mediji srednje struje danas u Hrvatskoj igraju istu ulogu kao Titova JNA nekad, samo što se služe nešto mekšim sredstvima kako bi Hrvatima držali glavu dolje, a ruke na leđima. Ne pokazuje to samo njihov odnos prema dosezima spomenute vojske – od krajnje nekritičkog slavljenja njezine krvave pobjede ’45 do umanjivanja ključne joj uloge u agresiji na Hrvatsku ’91 – nego i sustavno prigušivanje svakog hrvatskog uspjeha, ma u kojem području bio, skretanjem pozornosti na navodno prijeporne sitnice. Tomu zacijelo kumuje činjenica što dobar dio utjecajnih novinara vuče biološke korijene od negdašnjih oficira i podoficira JNA. A u medije su, nimalo slučajno, raspoređeni već za bivše države da bi ih mlada Hrvatska naslijedila u paketu s ostalim kosturima iz komunističkog ormara. Kako se njihova podmetanja olako zaboravljaju, ako ništa drugo, barem radi ilustracije osvijetlimo pet svježih manifestacija medijske okupacije Hrvatske, koje se na ovaj ili onaj način uvijek iznova ponavljaju.

U Areni ništa nova

I prije početka ovogodišnjeg filmskog festivala u Puli dalo se naslutiti kako su šanse “Generala”, biografskog filma o Anti Gotovini u režiji Antuna Vrdoljaka, da se okiti nekom prestižnijom nagradom manje od onih Vice Vukova u srazu s Đorđem Marjanovićem na splitskom festivalu zabavne glazbe prije kojih pedesetak godina. Uz iznimku dviju nagrada za tumače sporednih uloga, dodijeljenih glumcima pravih antifašističkih imena (Borko i Olga), “General” je očekivano ostao praznih ruku. Na hladan prijem naišao je i kod probirljive pulske publike (ocjena 3,83), kojoj je, čini se, posebno teško palo što je 20 milijuna kuna utrošeno na film koji neugodno podsjeća na ostvarenje ustaških snova umjesto da ih se iskoristi za nešto pametnije – recimo, da se, povrh onih skoro 5 milijardi kuna, ubace u Uljanik. A kako li je tek onda morao proći među mentalnim, funkcionalnim, a nerijetko i biološkim slijednicima onih čiji su glasovi donosili prevagu Đorđu Marjanoviću u odnosu na Vicu Vukova – pripadnicima novinarske čete? Kako drukčije, nego kao bačen lavovima u Arenu! Velikodušno su mu udijelili slabašnu dvojku (ocjena 1,83), što će reći da je na jednu jedinicu palo pet dvojki. Time su ujedno ostavili prostor da ubuduće, u slučaju neke nove filmske provokacije u kojoj ustaše pobjeđuju, budu još žešći. Poput oficira JNA koji je u osvit rata naredio ispaljivanje plotuna iz višecjevnih raketnih bacača s područja Bačke na spavaonice Tigrova u Erdutu, mučki ubivši 6 mladih hrvatskih gardista uz popratnu izjavu – “Ovo je bilo samo upozorenje. Idući put bit ćemo još žešći!”
Ne manje očekivano, suglasjem publike, novinara i stručnoga žirija lovorike je pobrao film “Dnevnik Diane Budisavljević”, o gospođi koju djeca oficira JNA i njihovi kolaboracionisti prikazuju spasiteljicom 10 tisuća kozaračke djece iz ustaških logora, koje sad već nazivaju nacističkima. Dotičnu heroinu silom uspoređuju sa spasiteljem Židova u nacističkoj Njemačkoj čije je djelo nadahnulo Stevena Spielberga da snimi Oskarima ovjenčan film “Schindlerova lista”. Pritom se ne daju smesti ni time što je g. Schindler pothvat provodio u strogoj konspiraciji, ne surađujući s vlastima izuzme li se poneki potkupljeni pojedinac, dok je gđa Budisavljević, kao dama iz visokog društvenog sloja, uslijed ratnih prilika neimaštinom mőreno pučanstvo animirala da prihvati tisuće napuštenih, gladnih dječjih usta. Sve to u suradnji s institucijama NDH i Katoličkom crkvom, koje su prethodno provele liječenje teško oboljele djece sukladno ondašnjim mogućnostima. Nažalost, ne uvijek sa sretnim krajem.

Kako je uopće došlo do humanitarne katastrofe takvih razmjera, novinski izvjestitelji ne spominju. Stoga nije zgoreg podsjetiti. Jedan, mjereno tada važećim međunarodnim ratnim pravom, bandit, ili kako pjeva suvremeni antifašistički bend – “gad željan krvi i rata” (jedini takav u ono vrijeme na ovim prostorima, jer drugi su se nakon početnih iskrenja ubrzo primirili, shvativši kako će veliki, a ne mali odrediti ishod rata), pune je tri godine bez ikakvog vojnog efekta podmuklo poticao narod na bunu gdjegod bi stigao, samo kako bi sebe pokazao većim u očima svog šefa, komunističkog boga Staljina. U vojničkom smislu posve besmisleno tumaranje šumama i gorama okončano je intervencijom izvana Staljinove Crvene armije, a ne djelovanjem njegovog posilnog, čime je ujedno odlučen rat na prostoru bivše države. Iza suludog, višegodišnjeg ustaničkog pohoda, bez primjera u ondašnjoj Europi, ostalo je tek mnoštvo prerano ostavljenih kostiju na svim stranama kao trajni spomenik vlastohleplju Maršala-Moloha. Među njima vidno mjesto zauzimaju bolesna i izgladnjela kozaračka djeca koju su u općoj strci, panici i histeriji napustili roditelji. No, ne će to biti jedina djeca čije će se krvi taj napiti. Tek kad su topovi umuknuli, orgijanje će doživjeti vrhunac. Za tu djecu nije se našlo neke Diane Budisavljević da ih spašava, a ni vlasti spremne pridružiti joj se u tom pothvatu.

Kad reketari zaplaču

Združenom medijskom ofanzivom nedavno srušeni ministar Goran Marić u jeku je napada neoprezno izjavio kako državnu imovinu, imanje u blizini Samobora, protupravno uživa sin “najzaslužnijeg” za okrutnu sudbinu kozaračke djece, zvanog i našim najvećim sinom. Unatoč gotovo dva desetljeća staroj sudskoj odluci, sina najvećeg sina se s posjeda u državnom vlasništvu ne može se baš nikako deložirati. Taj vapaj sigurno nije utjecao na splašnjavanje intenziteta napada na Marića. Naprotiv, samo su još eskalirali!

Zanimljivo je kako nakon Marićeva rušenja neki koji su u nesmiljenoj medijskoj harangi i sami sudjelovali, djelujući poput lajbek-milicionara iz ’45, za njim sada rone krokodilske suze. Te im je krivo što ministar nije precizno odgovorio na neka pitanja vezana uz poslove koje je obavljao davno prije nego što je ministrom postao, te se nadaju da će se njegov nasljednik prema upravljanju državnom imovinom nastaviti jednako odlučno i odgovorno ponašati kao on, odajući tako Mariću svojevrsno priznanje na obavljenom poslu. Honoriraju mu što se nije ustručavao uhvatiti u koštac s onima koji protuzakonito uživaju u posjedu državne imovine, nerijetko još i zarađuju na njoj, a nije riječ o nimalo bezazlenim tipovima. No, kako to da su “istraživački” novinari došli u posjed papira koji se uopće ne tiču Marićevog ministarskog rada i objavili ih, a nikako ne uspijevaju otkriti tko to uzurpira državnu imovinu i protivno zakonu na njoj dobro zarađuje? Nego su od Marića tražili, kao da je službenik u DORH-u, da im dokumente o tome sâm podastre, neuvijeno otkrivši na što se njihov istraživački rad zapravo svodi – objavu onoga što im netko podastre uz neizbježno popratno preuveličavanje.
Pa ne kaže se uzalud – reketar reketaru ne kopa oči! Pritom nema iznimke ni u slučaju kad je prvi tek moralni reketar, zakriven velom brige za javnost, a drugi, ipak nešto moralniji mu kolega, reketar u uobičajenom smislu te riječi. Kako god, princip je isti, sve su ostalo nijanse!

Turizam propada, zarada raste!

Vrijedi priznati kako se u zadnje vrijeme jutarnjem medijskom korpusu katkad potkrade i poneka istinita vijest, češće nego večernjem mu pobratimu, da ne spominjemo baš 11. dalmatinsku i 6. ličku brigadu, onu koja ordinira 24 sata. Pored silnih, gromoglasnih napisa o propasti turističke sezone i traženja krivca negdje u “fusnoti” probila se vijest kako su zaključno s desetim danom srpnja turistički prihodi porasli zamjetno brže od broja turista i noćenja, u hotelskom smještaju za dojmljivih 12%, a u ugostiteljstvu osjetnih 9%, i to unatoč nesmanjenom PDV-u. I sad bi trebalo sniziti PDV na ugostiteljstvo, tog čisto kolateralnog turističkog dobitnika?

Navedeno upućuje kako su ulaganja u turizam, ali i primjetno podizanje ugleda Hrvatske zadnjih godina, pozitivno djelovali na sadržaj ponude i percepciju Hrvatske u svijetu, što se odrazilo u većoj potrošnji, mada mediji, držeći se kao pijani plota starih socijalističkih mjerila, baziranih na volumenima, i dalje zaradi pretpostavljaju broj gostiju i noćenja. Znaju oni da je prosječnom čitatelju, zabrinutom kako netko drugi ne bi zaradio previše, moralno prihvatljiv samo smještaj s ne više od 3 zvjezdice, kao u vremenima kad je sjala samo jedna zvijezda – crvena petokraka. Sve iznad toga smrdi na prljavi kapitalizam i sumnjivo bogaćenje. I onda uslijedi čuđenje kad rast zastane, dok se američki veleposlanik Kohorst, čovjek s istančanim osjećajem za biznis, čudi Hrvatskoj i sprda sa strukturom turističke ponude koju obilježava izrazito visok udjel niskoprofitabilnih kampova i kućne radinosti. No, Hrvatima i dalje pada mrak na oči čim gdjegod iskrsne vila s bazenom ili neki drugi luksuzni sadržaj koji donosi veću dobit, na korist svih proračuna – od lokalnih do državnog. Ma, bolje je da sve to bude i dalje pašnjak, kako, uostalom, u knjigama već stoljeće i po’ stoji upisano, taman njime stoka sitnog zuba ne pasla desetljećima. Ali zato uredno pase s medijskih pašnjaka.
Prije desetak godina mediji su proveli histerični pritisak na hotelijere kako bi snizili cijene zbog pada cijena turističkih usluga u zemljama koje Hrvatskoj uopće nisu konkurencija. Iako za to nije bilo racionalnog razloga, mnogi su nažalost tomu popustili, a dijelom i kao posljedica hajke, Hrvatska je od turizma uprihodila 500 milijuna eura manje. Još lani su mediji rigali baražnu vatru protiv posve logičnog, sezonskog povećanja cestarina i benzina u vrijeme kad mnoštvo stranaca boravi u Hrvatskoj. Koji, igrom slučaja, dolaze poglavito iz zemalja iz kojih su i vlasnici glavnine medija. Za sve te subverzije, naravno, nitko nije odgovarao. Pa tko je još vidio da reketari nekome odgovaraju? Ako bi i odgovarali, teško da bi loše prošli, budući, poznato je to, imaju najbolje odvjetnike. No, ovoj sorti odvjetnici ni ne trebaju jer su se sami prozvali sudom – sudom javnosti.

Nije žvaka za specijalca

Hrvatska košarka proživljava vrlo teške trenutke. Do jučer nezamislivo, reprezentacija gubi čak i od Poljske, Mađarske, Rumunjske… Neki vide problem u tome što se, za razliku od ostalih hrvatskih reprezentativnih vrsta, ovdje ne poštuje svetost reprezentativnog dresa, nego se odaziv svodi na kako se komu prohtije. Zanimljivo, do takvog odnosa prema reprezentaciji ne dolazi u sportu u kojem glavnu riječ vodi Zdravko Mamić, nego tamo gdje je najmoćniji Emil Tedeschi. Drugim riječima, stvar štima u sportu u kojem caruju netransparentnost i nepravda, tamo gdje se krade naveliko, a šteka tamo gdje je sve čisto, gdje je čovjek uložio vlastiti krvavo zarađeni novac, zbog čega ga novinari iznimno poštuju i cijene. Puni su riječi hvale i razumijevanja za Tedeschijevo preseljenje financijski najstabilnijeg hrvatskog kluba u Sloveniju. Jednodušno ističu razboritost tog poteza objašnjavajući kako ovdje jednostavno nema navijača ni za lijeka, mada su ih ne tako davno uspjeli stvoriti čak i u opet ugaslom ledenom sportu sa skoro nikakvom tradicijom u Hrvatskoj. Samo, bi li istim žarom hvalili preseljenje Dinama, recimo, u Međugorje? Ne bi li i on tamo imao više navijača? Barem onih istinskih?

I dok vele-prekupac svjetskih robnih marki u biznisu žanje same uspjehe, u sportu nije te sreće. Zadnji veći klupski uspjeh hrvatska košarka pamti otprije nekoliko sezona kad je u finalu Regionalne lige Cibona pobijedila Cedevitu usred Beograda. To se zacijelo ne bi dogodilo da Josip Klemm tada nije uložio vlastitih 500 tisuća dolara u ostanak Darija Šarića u Ciboni. Zanimljivo, Klemm je nedavno pravomoćno osuđen zbog poslovnih nepravilnosti u približno tom iznosu, negdje baš u to vrijeme. Oštetio je, kažu, vlastitu tvrtku. Valjda koliko i hrvatsku košarku. A što drugo nego osuđenik može biti istaknuti policijski specijalac iz Domovinskog rata koji se usudio baciti u poduzetničke vode, usput pruživši ruku i hrvatskoj košarci? Uostalom, tko mu je kriv što u ono vrijeme nije stjecao prvi milijunčić uvozeći žvake? I nije ovdje riječ samo o Klemmu, Tedeschiju i hrvatskoj košarci, nego i o Hrvatskoj šire. Jer gdje nema hrvatskog duha, ne može biti ni hrvatskog uspjeha. Samo potonuće!

Hajdukov “Topčider”

A novo potonuće pogodilo je klub, nekad znan pod nadimkom koji već dulje vrijeme zvuči ironično – “majstor s mora”! Malteški sokolovi izili bile tiće za večeru. Debakl se zbio unatoč tome što je opće stanje u narodnom klubu idealno, jer njime upravlja narod – direktno, demokratski i transparentno. Kao jamstvo da od klijentelizma i korupcije ne će ostati ni jedno ‘k’, a kamoli oba, narod je u Nadzorni odbor kluba mudro izabrao tri čestita znanstvenika, sociologa, dok četvrti im kolega, svojevrsna siva eminencija, u svojstvu kontra-obavještajca u večernjem medijskom korpusu subotom piskara izrazito kritičke tekstove o stanju u hrvatskom nogometu, toj najplodonosnijoj močvari na svijetu,… pardon, drugoj na svijetu. Uvjeren kako tamo ama baš ništa ne valja, u čemu ga prekomjerno podržava teška medijska artiljerija, znanstvenik kao lijek nudi oprobani hajdučki, samoupravljački model.

Jer u Hajduka je sve na svom mistu. K tome i u neposrednom okruženju raste prvoklasna sirovina, ponajbolji genetski materijal za sport na svijetu… Samo fale rezultati! Pa kako to? Da nije neko prokletstvo? Možda ljetno prokletstvo? Naime, lanjskog je ljeta hajdučki narodni elektorat svesrdno klicao – dabogda sve izgubili! Pa su im se redom izjalovile nade – u Argentince, u Dance, u Ruse, u Engleze – da bi tek u finalu doživjeli određenu satisfakciju, tako da i dalje mogu biti ponosni što im ulica usred Splita nosi naziv po Napoleonovu generalu. Par dana kasnije čak i od Zvone Bobana, ipak su smogli snage čestitati Nogometnom savezu uopćenom čestitkom koja bi se posve neizmijenjena mogla koristiti i povodom uspjeha neke folklorne družine ili sekcije ritmičke gimnastike.

A možda to prokletstvo datira iz davnijih vremena, onih kad su “hajduci” napustili svoj Split, onda već u hrvatskoj državi, i, stavivši crvenu zvijezdu petokraku na prsa, zaputili se brodom znakovitog naziva “Topčider” na otok Vis, tada pod britanskom okupacijom. Topčider je, inače, dio Beograda u kojem je sjedište našao najveći gospodarski gigant bivše socijalističke državne zajednice, div koji je gotovo sve vrijeme postojanja te države neumorno radio u četiri smjene – tiskara novca. No, uslijed udarničkim radom nastale prekomjerne ponude, novac je sve manje i manje vrijedio, a novčanice se dičile repom sa sve više nula. Pomalo paradoksalno, što je rep postajao kićeniji, to je rastao svežanj novčanica potreban kako bi se kupila ista stvar. Možda upravo na Topčideru leže korijeni devalvacije Hajduka?
Jer ako nije to, nema što drugo biti nego sociološki fenomen znan i kao sitnozubo prokletstvo, kojeg je tako lucidno uočio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari