Pratite nas

Kolumne

Dijanović: Visokoprofitno Pupovčevo poduzeće provodi posao Beograda

Objavljeno

na

Sve što se u Hrvatskoj događa posljednjih mjeseci, u pripovijesti u kojoj je glavni lik Milorad Pupovac, čelnik srpske manjine u Hrvatskoj, predstavlja daljnje prolongiranje i perpetuiranje kulture ugroženoga Srbina koji je jedan od ključnih čimbenika velikosrpske ideologije još od 19. stoljeća. O tome psihopatološkom političkom fenomenu već smo pisali na stranicama Hrvatskoga tjednika pa ćemo tek ukratko podsjetiti kako kult ugroženoga Srbina sažeto opisuje dr. sc. Mato Artuković: „Srbin bez grijeha prema bilo kome i uz to od svakoga ugrožen – to je najdublje uvjerenje iza kojega su se utaborili srpski ideolozi. To je polazna točka svakoga suobraćanja s drugima, a osobito s onima s kojima govore najsličnijim jezikom, s Hrvatima. No sličan je stav i prema Albancima, Grcima, Mađarima, Rumunjima. Srpski ideolozi vlastitu stvar znaju obrazložiti samo negiranjem i optuživanjem drugoga. Nikada, niti na jednom mjestu nismo našli na priznanje da bi nositelji službene vlasti ili predstavnici Srba općenito u ime srpske ideje učinili bilo kome, bilo kada bilo kakvu nepravdu.“

Opisanu metodologiju imamo i danas na djelu. Ne samo da Pupovac redovito nema potrebu priznati loše postupke svojih sunarodnjaka nego, u dogovoru s Beogradom, kamo redovito ide po političke instrukcije i savjete, od devedesetih (laži o prekrštavanju srpske djece) do danas sudjeluje u kreiranju kulta ugroženoga Srbina na način da baš sve što se može iskoristiti koristi za stvaranje slike o ugroženosti Srba u Hrvatskoj. Događaj u kojemu nema baš nikakvih elemenata za stvaranje bilo kakva incidenta, Pupovac i kompanija u stanju su uzdignuti u prvorazredno političko pitanje koje implicira narativ o srpskoj ugroženosti. Klasičan smo primjer imali ovih dana u slučaju Matka Škalamere gdje je čovjek ni kriv ni dužan završio u istražnom zatvoru, a na temelju kaznene prijave Pupovčeva Srpskoga narodnog vijeća.

Patologija laži

Kult ugroženoga Srbina temelji se na velikosrpskoj patologiji kaži. Obmanjivati, preuveličavati i patološki lagati velikosrbima je kao reći „dobar dan“. „Otac srpske nacije“ Dobrica Ćosić bio je u tom pogledu vrlo jasan: „Lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“ (D. Ćosić, Deobe I, Prosveta, Beograd, 1966., str. 102. – 103.)

Nedavno je predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović prigodom proslave vojno-redarstvene akcije Oluja izjavila kako je u vrijeme rata htjela uzeti pušku i otići na bojište. Srpski su mediji prenijeli kako je Predsjednica eksplicite izjavila da je htjela uzeti pušku u ruke i ubijati Srbe. Iako su Srbi Hrvatima najavili istrjebljenje (Nikola Stojanović, 1902.) i 1991. pjevali kako će ih klati (Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate!) velikosrpski patolozi stalno ističu kako je mržnja prema Srbima kvintesencija hrvatskoga nacionalnog bića. Tenk pred Marakanom za srpske je komentatore i nazovi-intelektualce nešto posve normalno (oni prosto ne vide što je u tome sporno), ali odgovor na provokaciju u vidu traktora pred Maksimirom izraz je hrvatskih genocidnih nagnuća.

Domaći antifašisti i srpski četnici na istom zadatku

Oni koji barem i površno prate srpske medije, znaju da ne postoji niti jedan jedini dan, a da se u elektroničkim medijima s nacionalnom frekvencijom ne demoniziraju Hrvati, Albanci, Bošnjaci i drugi Srbima susjedni narodi. Prednjači u tome televizijski voditelj i velikosrpski primitivac Predrag Sarapa, ali za njim ništa ne zaostaje niti Milomir Marić. U isto vrijeme dok Hrvate prozivaju da su opsjednuti sa Srbima, ovi i drugi voditelji i novinari ne mogu gotovo pa niti jedan sat bez toga da komentiraju što se događa u Hrvatskoj. Kad se u Novome Sadu pojave grafiti s porukom „Ubi Hrvata, da Šiptar nema brata“ to se u srpskim medijima apsolutno ignorira.

Da je u Hrvatskoj osvanula slična poruka, domaći bi se mediji pretrgnuli od dokazivanja kako je to dokaz nove fašizacije i ustašizacije Hrvatske. Ne postoji baš nikakva razlika između domaćih antifašista i srpskih četnika kad govorimo o odnosu prema današnjoj Hrvatskoj. I jedni i drugi dokazuju kako je današnja Hrvatska leglo fašizma. Kad Pupovac izjavljuje da je Hrvatska reinkarnacija NDH i čimbenik nestabilnosti, on pritom ne tvrdi ništa što ne bismo mogli čuti i od mnogih domaćih antifašista.

Perverzna inverzija

Mi danas u Hrvatskoj imamo jednu perverznu inverziju: onaj dio srpske manjine koji je do pred 21 godinu (mirna reintegracija završena je u siječnju 1998.) držao okupiranom jednu trećinu Hrvatske (SDSS je osnovao ratni zločinac Goran Hadžić), što je ostvareno monstruoznim zločinima po receptu „šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate“, danas je uzdignut na poziciju žrtve, a Hrvati koji su bili žrtve agresije se kao i u vrijeme kasnih osamdesetih proglašavaju ustašama i onima koji teroriziraju nedužne Srbe.

U nametanju takve slike ključna je uloga medija koji s jedne strane uvijek umanjuju ili prešućuju incidente domaćih Srba (kad je iguman manastira Krka pijan gazio hrvatski grb i prijetio, to nije izazvalo 10 posto medijske pozornosti kakvu bi izazvalo da je slično napravio neki fratar), a do besvijesti potenciraju srpsku ugroženost u Hrvatskoj.

Primjerice, nakon nedavnoga incidenta u Uzdolju web izdanje Večernjega lista objavilo je članak pod naslovom Uhićeni napadači na srpske civile u kafiću u Uzdolju. Nakon što pročita ovaj naslov, koji podrazumijeva da je u Hrvatskoj ratno stanje pa imamo civile i vojnike, razuman čovjek ostane bez teksta i može posegnuti jedino za sarkazmom pa je i pisac ovih redaka na svome Facebook profilu sarkastično komentirao: „Čestitam (pretpostavljam mladome) novinaru Frani Šariću što je odradio prvu ratnu reportažu, neovisno o tomu što je za sada bio izvan prve crte bojišta pa je vidio samo civile napadnute od ustaških jedinica. Željno očekujemo ekskluzivnu pripovijest iz prve crte, dojmove vojnika, zapovjednika itd. Robert Valdec, spavaš li mirno pred naletom konkurencije?“

Urednici su nakon pogrdnih komentara čitatelja shvatili kakav su idiotski naslov članka stavili (bolji naslov ne bi smislila niti velikosrpska ratna propaganda devedesetih koja je konstantno jamrala o ugroženim srpskim civilima i nejači) pa je na kraju ipak promijenjen.

Što se točno dogodilo u Uzdolju, pokazat će istraga, no ako zanemarimo velikosrpske bajke o napadu na srpstvo i još fantastičnije teorije da iza napadača stoji Udba (dio desnice u Hrvatskoj trebao bi shvatiti da je petljanje Udbe u baš svaki događaj šarlataniziranje čitave stvari i ignoriranje stvarnosti u kojoj se ljudi bez ikakve Udbe mlate iz niza razloga) čini se kako se radi o klasičnom navijačkom obračunu. Navijači se međusobno mlate i kad su iste nacionalisti, a što tek onda očekivati kad su u pitanju navijači Zvezde, sljedbenici poznatoga humanista Željka Ražnatovića Arkana.

Provokacije koje pozivaju na nasilje

Bilo kakvo nasilje, naravno, za svaku je osudu, no nasilju ponajviše doprinose oni koji polariziraju društvo svojim lažima o srpskoj ugroženosti i koji vrijeđaju današnju Republiku Hrvatsku. Kako to da u ljeto 2019. više govorimo o međuetničkim napetostima i incidentima nego u ljeto 2009. kad je rat bio mnogo bliži? Kako to da u Hrvatskoj problemi postoje samo s jednom manjinom? Nije li to u korelaciji s pojačanom drugomemorandumskom propagandom o ustašizaciji Hrvatske (kojoj se iz lukrativnih razloga pridružuju domaći antifašisti koji nemaju razlog postojanja ako u Hrvatskoj nema fašizma) u okviru koje je srpstvo ponovno ugroženo?

Nije li upravo Pupovčeva izjava da je Hrvatska reinkarnacija NDH i da bi mogla završiti kao NDH provokacija koja poziva na nemire? Želi li možda Pupovac da neki dragovoljac Domovinskoga rata s PTSP-om, u situaciji kad mu ovaj prijeti novim Bleiburgom i zlurado priziva kraj države koju je stvarao, zaista napravi neki incident koji će uključivati fizičko nasilje? Pupovčevo visokoprofitno poduzeće Ugroženi d. o. o. to bi najviše htjelo jer bi onda dobilo opravdanje svojih laži o fašizaciji Hrvatske i ugrožavanju srpstva.I zato treba biti pametan i ne reagirati na Pupovčeve provokacije nikako drugačije nego njihovim raskrinkavanjem. One nisu ništa drugo nego dio politike službenog Beograda i njegove propagande. Dio srpske manjine u Hrvatskoj ponovno se dade iskorištavati kao beogradska moneta za potkusurivanje.

Vide to instrumentaliziranje hrvatskih Srba čak i pojedini domaći antifašisti. Nedavno je tako prilično neopaženo prošao jedan detalj iz razgovora Žarka Puhovskog za Tportal (26. kolovoza). Taj dio razgovora prenosimo u cijelosti:

„Puhovski ističe kako je za Hrvatsku daleko poraznija epizoda s početka 2018., kad je Vučić bio u Hrvatskoj. Tada je na prijmu u Lisinskom zapravo priznao kako Beograd preko Pupovca ima utjecaj na hrvatski parlamentarni sustav. Vučić je tada s govornice rekao: ‘Htio sam bezbroj puta pitati Milorada Pupovca, a nisam to učinio, jedno pitanje: Mislite li da smo mi u Srbiji bili oduševljeni Zakonom o braniteljima? Pa što, Milorade, nisi glasao protiv? Dođe mi 15 puta da ga pitam, a nisam ga pozvao nijednom. Znam da mu je teže nego meni.’ ‘To njegovo priznanje da ima mogućnost intervencije u hrvatski parlamentarni sustav, e to se meni čini jako ozbiljna stvar. Ove priče iz 1991. izgledaju mi drugorazrednima prema ovom. I nitko nije reagirao na to, ni Pupovac koji je sjedio tamo i gledao u pod. Dakle veći je problem to što Vučić kaže da može upravljati Hrvatskom. To je puno veći problem’, napominje Puhovski.“

Iako je Puhovski nekoliko dana kasnije u jednoj drugoj prigodi peglao Pupovčev javni ugled, zanimljivo je kako izjava kojom je svenazočni analitičar Milorada Suznog de facto proglasio agentom Beograda i Vučića prošla gotovo pa nezapaženo. U Srbiji je danas predsjednik države bivši sljedbenik četnika Vojislava Šešelja Aleksandar Vučić, a drugi najmoćniji čovjek u vladi, ministar vanjskih poslova, je mali Sloba Ivica Dačić. Prema interpretaciji Žarka Puhovskog, sljedbenici Šešelja i Miloševića mogu „upravljati Hrvatskom“. Je li možda upravo ta činjenica razlog zašto se Hrvatska dudekovski odnosi prema današnjoj Srbiji, a Pupovac može biti čimbenik koji doslovce odlučuje o smjeru hrvatske politike?

Srbija je država koja se guši u smradu vlastitih frustracija, mržnje i laži

Srbija je danas država u kojoj ne samo da su na vlasti bivši ratni huškači i sljedbenici zločinaca nego i država u kojoj se javno iz dana u dan sije mržnje prema drugim narodima. Srbija je država u kojoj su ratni zločinci ugledni gosti vojnih parada i političkih emisija. Srbija je država koja negira ikakvu krivnju za „ratove devedesetih“ (za sve su Beogradu krivi drugi) i koja opravdava monstruozne zločine koji su učinjeni u agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Srbija je država koja se ponovno naoružava (u novoj strategiji nacionalne sigurnosti Hrvatsku proglašava sigurnosnom prijetnjom) a čiji predsjednik poručuje da će pomoći Srbima u Hrvatskoj („pomaganje“ Srbima u Hrvatskoj dovelo je do svih ratnih krvoprolića devedesetih). Srbija je i država u kojoj se svakodnevno, unatoč službeno proklamiranoj politici europskih integracija, promiče mržnja prema Europi i Zapadu („bolje da te Turčin muči, nego da te Latin uči“). Srbija je država koja se guši u smradu vlastitih frustracija, mržnje i laži. Da nema problem s Kosovom, nema nikakve dvojbe da bi usmjerenost Beograda na destabilizaciju Hrvatske bila još snažnija.

Kako na sve ovo odgovara službeni Zagreb? Tako da u svakoj prilici ističe kako je za ulazak Srbije u Europsku uniju. Ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman nedavno je na Bledskom forumu izjavio da Hrvatska i Slovenija podupiru proširenje EU-a na tzv. Zapadni Balkan, a jedan od prioriteta hrvatskoga predsjedanja Unijom bit će ulazak „Zapadnog Balkana“ u EU.

Ulazak Srbije u EU konstantno se papagajski ističe kao gotovo strateški, sankrosanktni cilj hrvatske politike. Međutim, je li itko ikada pitao hrvatske građane što misle o tomu? I je li ikada itko od vrlih hrvatskih političara naveo ijedan suvisao i održivi argument zašto bi Hrvatska trebala podupirati Srbiju da uđe u EU?

Kao argument ulaska Srbije u EU redovito se ističe demokratizacija Srbije i susljedno stvaranje povoljnijega geopolitičkog i sigurnosnoga okruženja za Hrvatsku. Međutim, Srbija je jako, jako daleko od ispunjavanja minimalnih uvjeta za ulazak u EU, a dosadašnji put prema EU nije rezultirao bilo kakvom demokratizacijom, štoviše u srpskim se medijima sve više izražava mržnja prema okolnim narodima koju potiče službena politika koja kontrolira gotovo sve mainstream medije (zanimljivo, o toj se mržnji konsenzualno šuti u svim vodećim hrvatskim medijima koji, očito, želje uljepšavati situaciju u komšiluku kako bi se mogla opravdavati jugofilna politika). Ulazak u Srbije u EU u sljedećih dvadeset godina ne može biti posljedica ispunjenih kriterija i uvjeta, nego isključivo geopolitički potez Bruxellesa i Washingtona kako bi se oslabio ruski i kineski utjecaj u Srbiji i na Balkanu.

Ulaskom Srbije u EU Hrvatska ne samo da ne će dobiti povoljnije okruženje nego će time dodatno ojačati pozicija Beograda, a oslabjeti utjecaj Zagreba. Srbija ima daleko agresivniju i prodorniju diplomaciju od Hrvatske tako da bi ulaskom Srbije u EU, prestankom monitoringa, bahato i agresivno ponašanje Beograda postalo još snažnije i intenzivnije. Već danas Srbija ima zajedničke sjednice Vlade s Mađarskom (iako bi bilo prirodno da Zagreb ima takvu vrstu odnosa s Budimpeštom), a Pariz je nedavno jasno označio Srbiju kao svoga igrača na ovim prostorima. Kineska ulaganja u Srbiju nisu mala, a Rusija i Bjelorusija nedavno su Beograd počastile s ukupno 10 remontiranih MiG-ova 29. Sve su to uspjesi srpske diplomacije koja je uspjela i s time da nekoliko država povuče priznanje Kosova.

Ulaskom Srbije u EU, s diplomacijom kakvu Hrvatska ima, stanje se može samo pogoršati na hrvatsku štetu. U situaciji dok Srbija proklamiranom politikom „neutralnosti“ iskorištava sve što može dobiti i od EU i od Rusije i Kine, Hrvatska ne iskorištava diplomatske instrumente koji su joj na raspolaganju kako bi se prema zapadnim državama nametnula kao čimbenik stabilnosti i tako dobila određene benefite u okviru novoga hladnog rata SAD-a i Rusije, ali i pogoršavanja odnosa SAD-a i Turske.

Je li normalno…

Je li normalno da poljski političari ne znaju za srpsku mržnju prema katoličanstvu i Vatikanu i da uz simpatije prema Hrvatskoj imaju možda i veće simpatije za Srbiju? Tko je za to kriv? Kao i za odnose s Mađarskom, kriva je hrvatska diplomacija. Je li u situaciji kad Rusija naoružava Srbiju, normalno da Hrvatska nije u stanju izlobirati veće vojne donacije SAD-a? Je li normalno da jedan mandat ne će biti dovoljan ni da se potpiše ugovor o kupovini borbenih zrakoplova, a kamoli da govorimo o realizaciji ugovora?

Je li normalno da Hrvatska u Washingtonu nema niti jedan lobistički ured koji bi se bavio rješavanjem hrvatskog položaja u BiH nasuprot 15-ak bošnjačkih ureda? Je li normalno da u situaciji rusko-turskog i tursko-srpskoga zbližavanja Hrvatska ne radi ništa na tomu da Hrvate u BiH prikaže kao jedinoga pouzdanog čimbenika na koji se Washington i Bruxelles mogu osloniti u toj državi? U situaciji dok se u Srbiji sije mržnja prema Europi i najavljuje ulazak Srbije u Euroazijsku uniju (što je s nespojivo članstvom u EU) nije li upravo patološka i perverzna politika hrvatskih bruxelleskih adlatusa da pristaju na geopolitičku ulogu Hrvatske kao lokomotive „Zapadnoga Balkana“ prema EU?

Umjesto da gleda kako da u situaciji nadmetanja Washingtona i Moskve i percipiranja Srba kao „malih Rusa“ dobije što veće benefite od Washingtona kao tampon zona prema „malim Rusima“ (to se zove geopolitika o kojoj hrvatski političari nemaju pojma), Hrvatska se bavi europeiziranjem Srbije. Iste one Srbije koja nikada ne će platiti ratnu odštetu niti priznati krivnju za rat. U isto vrijeme dok se opsesivno orijentira na „Zapadni Balkan“, Hrvatska uopće ne jača svoju srednjoeuropsku poziciju i posve ignorira prednosti koje bi nam mogla dati Inicijativa triju mora. Politička je perverzija da Srbija ime bolje odnose s nekim srednjoeuropskim državama nego Hrvatska. Međutim, to je posljedica opsesije Regijom. Dok se Hrvatska bavi Regijom, srpska diplomacija jača veze i kontakte na području koje bi prirodno trebalo biti područjem hrvatskoga geopolitičkog i kulturološkoga interesa.

Dao nam Bog stotine tisuća Srba kao što je Predrag Mišić

Zaključno treba istaknuti da problem Hrvatske nisu Milorad Pupovac niti njegove drske provokacije. Pupovčevo je ponašanje tek simptom. Simptom neozbiljnosti hrvatske države i jada hrvatske politike. U vrijeme Tuđmana takve provokacije nisu bile moguće jer je Hrvatska, unatoč svim nedostatcima, ipak bila ozbiljna država. Pupovca su političarom od nacionalnoga kalibra, kao i svojedobno Pribićevića, učinili hrvatski političari. Oni su ti koji su krivi da čelnik jedne manjine može odlučivati o smjerovima hrvatske politike i drsko vrijeđati žrtvu hrvatskih branitelja koji zasigurno nisu izginuli da bi jedan beogradski agent danas Hrvatima prijetio novim Bleiburgom.

Problem Hrvatske nisu ni Srbi. Svaki normalni i razumni Hrvat nema baš ništa protiv niti jednoga lojalnog Srbina. Problem su velikosrbi koji bi i danas dijelove Hrvatske (a danas su posebno osjetljiva područja Podunavlja koje graniči sa Srbijom i Banovine koja se naslanja na tzv. Republiku Srpsku) voljeli vidjeti u sastavu „Velike Srbije“. Domaći ljevičari i antifašisti koji Hrvate prozivaju za mržnju prema Srbima, svjesno ili nesvjesno jačaju velikosrpsku politiku jer hrvatsko protivljenje ne Srbima, nego velikosrbima nazivaju mržnjom prema Srbima. Proglašavanjem otpora velikosrpstvu mržnjom prema Srbima domaći ljevičari i antifašisti i sami se pretvaraju u agente Beograda i petu kolonu, svjesno ili nesvjesno.

Lojalni Srbi, koji poštuju Hrvatsku kao svoju državu (a najmanje 10.000 ih je s puškom u ruci branilo hrvatsku državu), danas nisu u prilici doći do riječi od Pupovca, Stanimirovića i njihove beogradske agenture. Kad je to vukovarski branitelj i heroj (svi koji su branili Vukovar istinski su heroji) Predrag Mišić bio pozvan na nacionalnu dalekovidnicu da progovori o položaju Srba u Hrvatskoj? Kako to da hrvatski nacionalisti, koje se proziva za srbofobiju, ne mrze i Mišića iako je ovaj Srbin? Kako to, kako to? Tako što hrvatski nacionalisti (izuzev mizernoga broja ekstremista kakvi postoje u svim narodima) ne mrze niti Srbe niti ikoji drugi narod, nego se protive velikosrbima i svim onima koji Hrvatskoj rade o glavi. Pa, zar bi ijedan hrvatski nacionalist dvojio o tomu bi li svoj glas dao spomenutom Mišiću ili etničkim Hrvatima koji bulazne o ustaškim zmijama i fašizaciji Hrvatske? Dao nam Bog stotine tisuća Srba kao što je Predrag Mišić. A onim Srbima koji i danas sanjaju Veliku Srbiju i djeluju kao agenti Beograda, kao i njihovim hrvatskim svjesnim ili nesvjesnim jugofilnim saveznicima, najveća je kazna ta što žive u samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi, koja, protivno njihovim željama, ne će propasti i nije propali projekt. Svojom politikom i beogradski agenti i autošovinisti zapravo jačaju hrvatsku koheziju.

Rađa se nova Rijeka

Rijeka je grad koji se često percipira kao bastion neojugoslavenstva u Hrvatskoj. Parafrazirajući Antu Trumbića, moglo bi se reći da Hrvatsku nije dobro promišljati iz Rijeke. Vlast se u Rijeci nije promijenila od 1945. Međutim, Rijeka je i grad u kojemu je sve više mladih ljudi izrazito desno orijentirano. Neki od tih mladaca pri tom zauzimaju stavove koji su dijametralno suprotni pozicijama njihovih roditelja. Nedavni prosvjed u znak potpore Matku Škalameri održan u Rijeci najava je te nove Rijeke i ujedno poraz svih agenata i mrzitelja, kao i sve petokolonaške medijske kanalizacije. Svaka akcija izaziva reakciju, a to je nešto s čime agenti i mrzitelji, očito, nisu računali.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Miljenko Stojić: Samo svojom stazom

Objavljeno

na

Objavio

Još se u BiH ne stišava bura glede u Sarajevu održane sv. mise zadušnice za žrtve Bleiburga, Križnog puta i drugih hrvatskih stratišta. Predvode je oni koji iz naziva države izbaciše H(ercegovinu).

Nekima tek sada došlo do pameti da je prošlo vrijeme bratstva i jedinstva, da su na pozornicu stupili neki drugi dečki. Čitam o istupanjima iz P.E.N. Centra u BiH. Skupine koja kaže da je hrvatska. Njih osam, valjda je to sve što ih tamo od hrvatskog koljena ima. I uopće ih ne razumijem.

Njihova mi objašnjenja samo još više zamagliše srž, barem ona koja sam pročitao. Jer temeljno je pitanje: Zašto ste uopće bili s njima?
Čini mi se da sam reisul-ulemu Islamske zajednice u BiH Huseina ef. Kavazovića bolje razumio. U jednom od svojih posljednjih razgovora za medije kaže da je svojim istupom glede spomenute sv. mise zaušnice htio skrenuti pozornost na to da je neprihvatljivo da se Crkvi ili bilo kojoj vjerskoj zajednici zabranjuju obredi.

Dobro je učinio, vjerujem da ćemo se svi u tomu složiti. Također je rekao kako razumije potrebu da se svakoj umrloj osobi oda dužno poštovanje nakon njezine smrti. To se također može potvrditi.

No, onda dodaje da vjerske zajednice moraju paziti da ne dopuste politizaciju vjerskih obreda. Hm! Slijedilo je razjašnjenje koje nije baš za potpisati. Kao, u komemoraciji na Bleiburgu se događalo… Nakon toga doda rečenicu: »Nisu isti oni koji su se borili samo za vlastitu naciju, koji su se borili da unište druge, da ih protjeraju s njihovih ognjišta, koji vjeruju da je sloboda samo sloboda njihovog kolektiva; i oni koji su se borili da svi ljudi budu ravnopravni, da žive zajedno s istim pravima, pa makar među njima neki počinili i zločine za koje trebaju odgovarati.«

Čovjeku kao da je vrijeme stalo, kao da nikada nije čuo za rezoluciju Europskog parlamenta koja izjednači tri suvremena totalitarizma: nacionalsocijalizam, fašizam i komunizam. Da o našim stajalištima, pronađenim kostima žrtava, mnogobrojnim jamama koje još čekaju otkopavanje, ne govorimo. Što je s kardinalom Puljićem i njegovim predvođenjem spomenute sv. mise? U najvećoj je mjeri kriv Sabor Republike Hrvatske, kaže Kavazović.

Dalje nastavlja. »No, protiv toga sam da se Katoličkoj Crkvi u BiH tovari breme koje ne stoji. To je Crkva koja je stala u obranu BiH i danas je tome posvećena. Neka mi se pokaže na onoga tko je bezgrješan i čije su sve odluke besprijekorne.« Prevedeno, trebate nam još, a kad nam više ne budete trebali… pisat ćete uvrijeđena pisma kao ovi iz P.E.N.-a. Stvarno? Moglo bi to biti puno drukčije, moj Kavazoviću! Hegemonizmi uvijek loše završe.

Na čijoj je strani Europska unija, to ona najbolje zna. Prema onome kako se ponaša njezin veleposlanik Johann Sattler, izgleda na kukavičjoj, konformističkoj i tome slično. Vrijeme ide, plaća uredno stiže i što bi još htio. Usput viči da domaći političari trebaju biti spremni na kompromise itd. Pomoći će u tome i Stipe Mesić, i Ivo Josipović, i… Ali ne će ništa reći Miloradu Dodiku koji izjavi da je na Bleiburgu trebalo pobiti sve one koji su tamo bili. Bratstvo i jedinstvo još je u njegovoj glavi, a država propala. Urazumi se, Milorade.

Slažem se, nema smisla kukati, treba djelovati. Pokušajmo sada sabrati određene namisli biskupa Bogovića, biskupa Košića, naše namisli glede obilježavanja Bleiburga i Križnog puta. Na uočnicu, 14. svibnja, zbog čega ne bismo upalili svijeće u svojim prozorima, pred spomenicima pobijenima, duž ulica…?

Sutradan, 15. svibnja, zbog čega ne bi zazvonila zvona u 16.00 kada su počela prva ubijanja kao 7. veljače na Širokom Brijegu? Kada prestane zvuk zvona, zbog čega ne bismo u svim svojim mjestima imali sv. misu zadušnicu za žrtve Bleiburga, Križnog puta, ali i za žrtve Domovinskog rata, Prvog svjetskog rata, turskog vremena, žrtve buna i vremena zlosilja, jednostavno za sve naše žrtve? Stvarno zbog čega? Godina je dana pred nama, razmislimo o svemu tomu. Zaboravimo li svoju prošlost, svoje mučenike, zaboravili smo sami sebe.
Ne dopustimo da drugi razmišljaju našom glavom. To u posljednje vrijeme žele sve više. Ne samo u BiH, Hrvatskoj, već i na općoj razini. Više ne možemo slobodno ni na internetu napisati što mislimo. Google, Facebook, Instagram, Twitter trse se kako bi nam ukazali što je prihvatljivo, a što ne. Tu je i neki Faktograf. Samo, kome prihvatljivo? Nama kršćanima, recimo, nije prihvatljivo da se kršćanska vjera na tom Zapadu, u razvikanim medijima u hrvatskom društvu i dalje nesmiljeno progoni, da se nakon ove pošasti (dok ne izmisle neku drugu) vrata crkava otvaraju među posljednjima iako su među prvima zatvorena, da nas sile vjerovati kako smo dostatni samima sebi i kako Boga nema.

Prodrlo je to i u zapadnu teologiju. Zbog toga se crkve tamo prazne, a ne pune kao recimo u Poljskoj. Čudim se da u nju ne idu studirati naši budući teolozi i teologinje. Još kad k tomu dodamo da nam je sličan i kulturni krug, onaj srednjoeuropski. Trebat će očito o tomu povesti računa.

Vratimo se još jednom Sarajevu. Bosanskim franjevcima tamo ne žele vratiti oteti dio samostana, odnosno ne žele im dopustiti njegovu obnovu. Domaći kabadahija odrezao: Ne može. I sad ti reci da su prošla turska vremena!

Odoh prošetati. Našom stazom. Onom koja od crkve Sv. Jakova u župi Međugorje vodi do Brda ukazanja u Bijakovićima. Nedavno je osvijetljena za hodočasnike. Bila bi davno prije da Sarajevo nije i tu miješalo svoje prste. No, uspjelo se. Bit će i dalje tako, sve je do nas!

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Tihomir Dujmović: Most je bacio u vjetar sve što je do sada stvorio i knjiga je spala na tri slova

Objavljeno

na

Objavio

Čak ni u ultimate fightu gdje praktički možete otkinuti glavu protivniku, samo ako budete mrvicu brži od suca, udarci ispod pojasa nisu dozvoljeni, ali nervozna predizborna kampanja označena je sukobom Jandroković-Raspudić, koji ćemo pamtiti upravo po tome. Po udarcu “punom nogom” ispod pojasa!

Nino Raspudić praktički godinama u svojim kolumnama i javnim nastupima upravo Gordana Jandrokovića uzima kao mjeru nemorala, podložništva, dodvorništva, napada ga kao osobu bez osobnosti i nema dvojbe da je Jandroković godinama čekao trenutak da uzvrati. U tom kontekstu Jandroković je bio zapet kao puška i reagirao je eksplozivno!

Naime, jedino se tako može razumjeti ova “prekomjerna uporaba topništva” koju je Jandroković izveo, jer u odnosu na nevinu opasku Raspudića da će ići u onu izbornu jedinicu gdje će biti Jandroković, da ga pobijedi, Jandrokovićev odgovor u kojem zbraja žene i djecu iz Raspudićevih brakova raritetno je niski udarac ispod pojasa na hrvatskoj političkoj sceni.

Mene je asocirao na sliku kad je Joe Šimunić usred Beograda s dvije kopačke uletio u koljena napadaču Srbije koji je krenuo prema hrvatskom golu! Šimunića razumijem jer nam je prijetio gol, Jandroković me začudio jer ga pamtimo kao smirenog i u pravilu odmjerenog političara.

Logično je da je premijer zaštitnički stao uz svog prvog suradnika, no ovo je možda zgodna prigoda da se dogovorimo što jest prilično u žaru predizborne borbe izgovoriti, a što je “nespojivo s boljim običajima” kako bi rekao Krleža.

Milanovićevo svojedobno vrijeđanje Plenkovića, odnosno njegove majke, je bilo neukusno i nedolično, uistinu ispod svake razine, u najmanju ruku nepristojno, o tome nema zbora, ali ako prihvaćamo taj diskurs, onda ne može Jandrokovićevo prebiranje Raspudićeve djece i žena biti ukusno i prihvatljivo! Jednom se moramo odlučiti i jednom moramo podvući crtu!

Stari i novi Most

Mislim da je prava šteta da Raspudićev nastup nije u prvom redu iskorišten za detaljnu analizu onoga što je rekao, jer s obzirom na to da je apsolutni medijski miljenik, nema dvojbe da će medijski od sutra Most biti u prvom redu Nino Raspudić. Tako da umjesto da smo analizirali novi Most, sve je pojela Jandrokovićeva “prekomjerna uporaba topništva”. Ta je pak analiza bila potrebna jer sam gotovo siguran da stari Most i novi Most nisu ista priča, piše Tihomir Dujmović / Direktno.hr

Nino Raspudić je sada stigao na scenu kao prava zvijezda, njegovo prihvaćanje Mostove ponude se iščekivalo tjednima, a dobio je pravi medijski “prime time” za istrčavanje na teren. Prostor od sat vremena kod Aleksandra Stankovića, gdje je dobro došao svatko tko ima nešto za reći protiv HDZ-a! Raspudić je vješto elaborirao svoja politička stajališta, Stanković je pak bio pitom kao rijetko kad, vidjelo se da je to iznad svega prijateljski razgovor. No, u njemu su spomenute neke važne relacije koje bi mogle približiti odgovor na pitanje tko će s kim koalirati.

Raspudić je, naime, na izravno pitanje izrijekom rekao da neće podržati Plenkovića i HDZ, te da za njegovu novu Vladu neće nikad podići ruku, tako da tu nema nikakvih dilema, ali je na upit o mogućoj suradnji s Bernardićem bio puno manje tvrdokoran i kategoričan. Na upit o koaliranju sa SDP-om tek je rekao da je sam Bernardić već izjavio da mu je Most prekonzervativna stranka, pa da je dakle već najavljeno da SDP ne može s Mostom. Ali, to nije odgovor! To nije odgovor na pitanje da li bi Raspudić ipak išao u koaliciju sa SDP-om, jer Bernardićev stav niti je kategoričan niti je apodiktičan!

Poluodškrinuta vrata koaliranja…

Stav o tome može li koalirati s nekom konzervativnom strankom, pritisnut nekom izbornom matematikom lako je promjenjiv. Znate onu mantru “novi izbori su samo trošak, čekaju nas reforme, nemamo vremena čekati!” Pa sjetite se samo Ivana Vrdoljaka i onaj salto mortale kad nas uvjerava da je zbog reforme obrazovanja spreman prijeći preko svojih ranijih riječi! Hoću reći ne bi bilo prvi put da se tako nešto događa. Bi li tada Nino ipak išao s tom vlašću? E taj odgovor nismo dobili! Nema odgovora, niti je voditelj na odgovoru inzistirao, jer i nije ideja da se tu zatvore sva vrata! Neka ostane nejasno! Kao poluodškrinuta vrata!

Ovo je sve tim prije problematično jer je sapunica na temu već navodno vođenih razgovora o mogućoj suradnji i to na relaciji Beljak-Grmoja kad se razgovaralo o mogućnosti da Most koalira sa SDP-om, pokazala da je Beljak onoj snimanoj provokaciji pristupio uz znanje i dozvolu Bernardića! Dakle, ništa nije nemoguće zar ne? Ono što je u svibnju bilo prekonzervativno, moglo bi u vrućinama srpnja biti podnošljivo! Jer, tri, pet, sedam ili ne znam koliko mandata realno može dobiti Most, mogu biti ključ za formiranje nove Vlade i zato nije isto kad na ovo osjetljivo pitanje odgovorite “on ionako ne bi s Mostom” ili kad decidirano kao kod pitanja o suradnji s HDZ-om kažete: ne dolazi u obzir!

Poznavajući Petrova i Grmoju mislim da suradnja sa SDP-om nije realna opcija, iako ono poniženje koje im je pripremio Plenković nikada neće zaboraviti, pa osveta uvijek ostaje inspirativan motiv. No, njih dvojica nikad nisu izgovorili one panegirike o Milanoviću koje je svojedobno izgovorio Raspudić. Ne jednom! I sad i prije pet godina! Može li se na onim pohvalama koje je svojedobno Raspudić izgovorio o Milanoviću graditi most buduće suradnje sa SDP-om? Teško je reći, no ne sjećam se da je ikada itko s desne strane onako srčane pohvale izgovorio za Zorana Milanovića kao Raspudić. On je primjerice u ključnim danima predsjedničkih izbora Milanovića proglasio “desničarom među ljevičarima”.

Desničar među ljevičarima…

U ključnim danima kada je “na stolu” bila teza da je svejedno hoće li pobijediti Kolinda ili Milanović! Baš tada čujemo tezu da je Milanović “desničar među ljevičarima!” Koji dan kasnije isti će taj Milanović izbaciti Tuđmanovu bistu iz Ureda Predsjednika, zatražiti da se ploča s imenima poginulih HOS-ovaca baci u metaforičko i stvarno smeće i upropastit će obilježavanje kapitalne vojne akcije Bljesak traženjem da se legalne insignije jedne vojne jedinice Hrvatske vojske zabrane! Desničar među ljevičarima…

Nino Raspudić je, koliko znam, prvi neovisni političar koji se izborio za to da ekskluzivno slaže listu na kojoj je nota bene nazočan tek kao nezavisni zastupnik. Takvu ekskluzivu niti je itko ikada tražio, niti je dobio. Da nitko od 14 imena na listu gdje će on izaći, ne može doći ako ga ne potvrdi – Raspudić! Radi se o neviđenom ustupku koji dolazi kao produkt pregovora u idealnom tajmingu za pregovore s posrnulim Mostom koji je sada sve karte bacio na Raspudića i Mariju Selak što je donekle razumljiv, ali riskantan potez.

Grmojino medijski i ljudski posve preuzetno, da ne velim neukusno inzistiranje na tome da “ovih dana stižu kapitalci u naše redove”, izgovorene su točno u vrijeme dok su časni i pošteni članovi i dužnosnici poput Vlade Marića ili Slavena Dobrovića upravo izlazili iz Mosta. Frapirani činjenicom da Most neće sa Škorom, odnosno zgroženi činjenicom da se ponovo ide u destrukciju, u konačnici u političko minoriziranje i da ih se pri tom baš ništa ne pita o tom povijesnom potezu za Most, oni su zaključili da Mostu više nisu potrebni. To se ne bi dogodilo samo da se pokazalo nešto više taktičnosti, političke pristojnosti i ljudskog uvažavanja. Samo da se malo više razgovaralo s njima, negoli se usisavao crveni tepih pred nadolazećim kapitalcima!

I kad su uspjeli toliko žuči stvoriti kod Slavena Dobrovića kojeg nikad nitko nije vidio ogorčenog i uzrujanog, onda je očito da se baš u tome prevršila svaka mjera. Tvrditi da je načelnik općine Podbablje kapitalac, a da časni Vlado Marić, ratni specijalac, sjajan organizator i vrsni poznavatelj političkih prilika nije dostojan da ga vrh stranke primi na razgovor, ne čini mi se racionalnim! “Podržati Miroslava Škoru kao kandidata na prošlim predsjedničkim izborima, mjesecima pregovarati i ne postići sporazum je po mom sudu za Most katastrofalno rješenje za koje nije nitko iz vrha dao opravdano obrazloženje…”, piše Marić u svojoj ostavci na članstvo.

Most je bacio sve u vjetar

Pregovori Mosta i Škore su propali de facto onda kad je Most tražio zapravo Raspudićeve uvjete! Da isključivo on formira kompletnu listu na kojoj se nalazi kao neovisni kandidat! Da se razumijemo, nema tu izravne Raspudićeve krivnje, istaknuti takav uvjet može biti interes nove velike zvijezde na političkom nebu, ali ne može biti interes Mosta, naročito ne običnih članova na terenu koji su krvavo skupljali 50 tisuća potpisa za istog tog Škoru! Tu je Petrov onim sudačkim sprejem morao Raspudiću odrediti granicu! Granicu koja mu čuva potencijal stranke.

Ovako, Most je zapravo bacio u vjetar sve što je do sada stvorio i knjiga je spala na tri slova. Miletiću samom će biti izuzetno teško u riječkom bazenu, ali on je stvarno sjajan kadar za Most, a obitelj Raspudić je svakako dobro došla sa svojim političkim habitusom, ali to ne znači da su morali izgubiti jednog Vladu Marića i Slavena Dobrovića. I niz drugih! Takvi časni ljudi kao spomenuta dvojica ne rastu iza svakog grma.

Posljednje ankete, mjesec dana prije izbora, govore da HDZ vodi mrtvu trku sa SDP-om, da još uvijek vodi ispred SDP-a, ali i to da se Škoro primakao na 50 posto HDZ-ovih postotaka. Domovinski pokret dakle danas dobiva polovinu od onoga što će dobiti HDZ! Po anketi Nove TV, omjer je 28 posto za HDZ i 13,5 posto za Domovinski pokret! Dobar rezultat za HDZ i sjajan rezultat za Škoru! I u tom smislu je njihova sutrašnja suradnja predvidljiva. Dakako da ni jedni ni drugi u ovom trenutku neće govoriti o budućih potezima jer želite li ishoditi što bolji rezultat na izborima morate do kraja mobilizirati svoje biračko tijelo, a to nije moguće pristajanjem niti najavom bilo kakvih koalicija prije izbora!

Razumljiva retorika Škore i Plenkovića

Tako je retorika i Škore i Plenkovića kad oboje tvrde da o tome ne žele razgovarati prije 5. srpnja, razumljiva. Plenković je izrijekom ovih dana čak dva puta rekao da neće ni pod kojim uvjetima koalirati sa SDP-om, ali i to da se ne vidi ni u koaliciji s Domovinskim pokretom. Tu retoriku određuje predizborno vrijeme, ali i činjenica da su HDZ-ovi oponenti isključivo okrenuti kritici prema HDZ-u! Tome je tako jer mu žele oteti što više birača, ali je neprirodno da o drugoj, realno jakoj stranci, SDP-u, ti isti HDZ-ovi oponenti, u pravilu ne govore. Kao da SDP ne postoji! A radi se o stranci,ako je vjerovati anketama, kojoj jedan ili dva postotka nedostaju da im sutra Milanović da mandat za sastavljanje Vlade!

Ja sam pak i dalje čvrsto uvjeren da ni HDZ ni Domovinski pokret nemaju puno alternative. Koalicija HDZ-a sa SDP-om kao i koalicija Domovinskog pokreta sa SDP-om bila bi izdaja birača. I zdrave pameti. I jedni i drugi imaju samo jedan put, put suradnje i buduće koalicije. U ovom trenutku, to je jedini put za dobrobit hrvatske države, jer svi drugi putevi vode starim Pupovčevim ucjenama. Toj opciji, toj šansi, na putu se može ispriječiti jedino SDP i njegova pobjeda koja, ako pažljivo pratite ankete, pogotovo detaljno, po izbornim jedinicama, uopće nije nemoguća! Pametnom dosta zar ne?

Tihomir Dujmović / Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari