Pratite nas

Kolumne

Dijanović: Visokoprofitno Pupovčevo poduzeće provodi posao Beograda

Objavljeno

na

Sve što se u Hrvatskoj događa posljednjih mjeseci, u pripovijesti u kojoj je glavni lik Milorad Pupovac, čelnik srpske manjine u Hrvatskoj, predstavlja daljnje prolongiranje i perpetuiranje kulture ugroženoga Srbina koji je jedan od ključnih čimbenika velikosrpske ideologije još od 19. stoljeća. O tome psihopatološkom političkom fenomenu već smo pisali na stranicama Hrvatskoga tjednika pa ćemo tek ukratko podsjetiti kako kult ugroženoga Srbina sažeto opisuje dr. sc. Mato Artuković: „Srbin bez grijeha prema bilo kome i uz to od svakoga ugrožen – to je najdublje uvjerenje iza kojega su se utaborili srpski ideolozi. To je polazna točka svakoga suobraćanja s drugima, a osobito s onima s kojima govore najsličnijim jezikom, s Hrvatima. No sličan je stav i prema Albancima, Grcima, Mađarima, Rumunjima. Srpski ideolozi vlastitu stvar znaju obrazložiti samo negiranjem i optuživanjem drugoga. Nikada, niti na jednom mjestu nismo našli na priznanje da bi nositelji službene vlasti ili predstavnici Srba općenito u ime srpske ideje učinili bilo kome, bilo kada bilo kakvu nepravdu.“

Opisanu metodologiju imamo i danas na djelu. Ne samo da Pupovac redovito nema potrebu priznati loše postupke svojih sunarodnjaka nego, u dogovoru s Beogradom, kamo redovito ide po političke instrukcije i savjete, od devedesetih (laži o prekrštavanju srpske djece) do danas sudjeluje u kreiranju kulta ugroženoga Srbina na način da baš sve što se može iskoristiti koristi za stvaranje slike o ugroženosti Srba u Hrvatskoj. Događaj u kojemu nema baš nikakvih elemenata za stvaranje bilo kakva incidenta, Pupovac i kompanija u stanju su uzdignuti u prvorazredno političko pitanje koje implicira narativ o srpskoj ugroženosti. Klasičan smo primjer imali ovih dana u slučaju Matka Škalamere gdje je čovjek ni kriv ni dužan završio u istražnom zatvoru, a na temelju kaznene prijave Pupovčeva Srpskoga narodnog vijeća.

Patologija laži

Kult ugroženoga Srbina temelji se na velikosrpskoj patologiji kaži. Obmanjivati, preuveličavati i patološki lagati velikosrbima je kao reći „dobar dan“. „Otac srpske nacije“ Dobrica Ćosić bio je u tom pogledu vrlo jasan: „Lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“ (D. Ćosić, Deobe I, Prosveta, Beograd, 1966., str. 102. – 103.)

Nedavno je predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović prigodom proslave vojno-redarstvene akcije Oluja izjavila kako je u vrijeme rata htjela uzeti pušku i otići na bojište. Srpski su mediji prenijeli kako je Predsjednica eksplicite izjavila da je htjela uzeti pušku u ruke i ubijati Srbe. Iako su Srbi Hrvatima najavili istrjebljenje (Nikola Stojanović, 1902.) i 1991. pjevali kako će ih klati (Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate!) velikosrpski patolozi stalno ističu kako je mržnja prema Srbima kvintesencija hrvatskoga nacionalnog bića. Tenk pred Marakanom za srpske je komentatore i nazovi-intelektualce nešto posve normalno (oni prosto ne vide što je u tome sporno), ali odgovor na provokaciju u vidu traktora pred Maksimirom izraz je hrvatskih genocidnih nagnuća.

Domaći antifašisti i srpski četnici na istom zadatku

Oni koji barem i površno prate srpske medije, znaju da ne postoji niti jedan jedini dan, a da se u elektroničkim medijima s nacionalnom frekvencijom ne demoniziraju Hrvati, Albanci, Bošnjaci i drugi Srbima susjedni narodi. Prednjači u tome televizijski voditelj i velikosrpski primitivac Predrag Sarapa, ali za njim ništa ne zaostaje niti Milomir Marić. U isto vrijeme dok Hrvate prozivaju da su opsjednuti sa Srbima, ovi i drugi voditelji i novinari ne mogu gotovo pa niti jedan sat bez toga da komentiraju što se događa u Hrvatskoj. Kad se u Novome Sadu pojave grafiti s porukom „Ubi Hrvata, da Šiptar nema brata“ to se u srpskim medijima apsolutno ignorira.

Da je u Hrvatskoj osvanula slična poruka, domaći bi se mediji pretrgnuli od dokazivanja kako je to dokaz nove fašizacije i ustašizacije Hrvatske. Ne postoji baš nikakva razlika između domaćih antifašista i srpskih četnika kad govorimo o odnosu prema današnjoj Hrvatskoj. I jedni i drugi dokazuju kako je današnja Hrvatska leglo fašizma. Kad Pupovac izjavljuje da je Hrvatska reinkarnacija NDH i čimbenik nestabilnosti, on pritom ne tvrdi ništa što ne bismo mogli čuti i od mnogih domaćih antifašista.

Perverzna inverzija

Mi danas u Hrvatskoj imamo jednu perverznu inverziju: onaj dio srpske manjine koji je do pred 21 godinu (mirna reintegracija završena je u siječnju 1998.) držao okupiranom jednu trećinu Hrvatske (SDSS je osnovao ratni zločinac Goran Hadžić), što je ostvareno monstruoznim zločinima po receptu „šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate“, danas je uzdignut na poziciju žrtve, a Hrvati koji su bili žrtve agresije se kao i u vrijeme kasnih osamdesetih proglašavaju ustašama i onima koji teroriziraju nedužne Srbe.

U nametanju takve slike ključna je uloga medija koji s jedne strane uvijek umanjuju ili prešućuju incidente domaćih Srba (kad je iguman manastira Krka pijan gazio hrvatski grb i prijetio, to nije izazvalo 10 posto medijske pozornosti kakvu bi izazvalo da je slično napravio neki fratar), a do besvijesti potenciraju srpsku ugroženost u Hrvatskoj.

Primjerice, nakon nedavnoga incidenta u Uzdolju web izdanje Večernjega lista objavilo je članak pod naslovom Uhićeni napadači na srpske civile u kafiću u Uzdolju. Nakon što pročita ovaj naslov, koji podrazumijeva da je u Hrvatskoj ratno stanje pa imamo civile i vojnike, razuman čovjek ostane bez teksta i može posegnuti jedino za sarkazmom pa je i pisac ovih redaka na svome Facebook profilu sarkastično komentirao: „Čestitam (pretpostavljam mladome) novinaru Frani Šariću što je odradio prvu ratnu reportažu, neovisno o tomu što je za sada bio izvan prve crte bojišta pa je vidio samo civile napadnute od ustaških jedinica. Željno očekujemo ekskluzivnu pripovijest iz prve crte, dojmove vojnika, zapovjednika itd. Robert Valdec, spavaš li mirno pred naletom konkurencije?“

Urednici su nakon pogrdnih komentara čitatelja shvatili kakav su idiotski naslov članka stavili (bolji naslov ne bi smislila niti velikosrpska ratna propaganda devedesetih koja je konstantno jamrala o ugroženim srpskim civilima i nejači) pa je na kraju ipak promijenjen.

Što se točno dogodilo u Uzdolju, pokazat će istraga, no ako zanemarimo velikosrpske bajke o napadu na srpstvo i još fantastičnije teorije da iza napadača stoji Udba (dio desnice u Hrvatskoj trebao bi shvatiti da je petljanje Udbe u baš svaki događaj šarlataniziranje čitave stvari i ignoriranje stvarnosti u kojoj se ljudi bez ikakve Udbe mlate iz niza razloga) čini se kako se radi o klasičnom navijačkom obračunu. Navijači se međusobno mlate i kad su iste nacionalisti, a što tek onda očekivati kad su u pitanju navijači Zvezde, sljedbenici poznatoga humanista Željka Ražnatovića Arkana.

Provokacije koje pozivaju na nasilje

Bilo kakvo nasilje, naravno, za svaku je osudu, no nasilju ponajviše doprinose oni koji polariziraju društvo svojim lažima o srpskoj ugroženosti i koji vrijeđaju današnju Republiku Hrvatsku. Kako to da u ljeto 2019. više govorimo o međuetničkim napetostima i incidentima nego u ljeto 2009. kad je rat bio mnogo bliži? Kako to da u Hrvatskoj problemi postoje samo s jednom manjinom? Nije li to u korelaciji s pojačanom drugomemorandumskom propagandom o ustašizaciji Hrvatske (kojoj se iz lukrativnih razloga pridružuju domaći antifašisti koji nemaju razlog postojanja ako u Hrvatskoj nema fašizma) u okviru koje je srpstvo ponovno ugroženo?

Nije li upravo Pupovčeva izjava da je Hrvatska reinkarnacija NDH i da bi mogla završiti kao NDH provokacija koja poziva na nemire? Želi li možda Pupovac da neki dragovoljac Domovinskoga rata s PTSP-om, u situaciji kad mu ovaj prijeti novim Bleiburgom i zlurado priziva kraj države koju je stvarao, zaista napravi neki incident koji će uključivati fizičko nasilje? Pupovčevo visokoprofitno poduzeće Ugroženi d. o. o. to bi najviše htjelo jer bi onda dobilo opravdanje svojih laži o fašizaciji Hrvatske i ugrožavanju srpstva.I zato treba biti pametan i ne reagirati na Pupovčeve provokacije nikako drugačije nego njihovim raskrinkavanjem. One nisu ništa drugo nego dio politike službenog Beograda i njegove propagande. Dio srpske manjine u Hrvatskoj ponovno se dade iskorištavati kao beogradska moneta za potkusurivanje.

Vide to instrumentaliziranje hrvatskih Srba čak i pojedini domaći antifašisti. Nedavno je tako prilično neopaženo prošao jedan detalj iz razgovora Žarka Puhovskog za Tportal (26. kolovoza). Taj dio razgovora prenosimo u cijelosti:

„Puhovski ističe kako je za Hrvatsku daleko poraznija epizoda s početka 2018., kad je Vučić bio u Hrvatskoj. Tada je na prijmu u Lisinskom zapravo priznao kako Beograd preko Pupovca ima utjecaj na hrvatski parlamentarni sustav. Vučić je tada s govornice rekao: ‘Htio sam bezbroj puta pitati Milorada Pupovca, a nisam to učinio, jedno pitanje: Mislite li da smo mi u Srbiji bili oduševljeni Zakonom o braniteljima? Pa što, Milorade, nisi glasao protiv? Dođe mi 15 puta da ga pitam, a nisam ga pozvao nijednom. Znam da mu je teže nego meni.’ ‘To njegovo priznanje da ima mogućnost intervencije u hrvatski parlamentarni sustav, e to se meni čini jako ozbiljna stvar. Ove priče iz 1991. izgledaju mi drugorazrednima prema ovom. I nitko nije reagirao na to, ni Pupovac koji je sjedio tamo i gledao u pod. Dakle veći je problem to što Vučić kaže da može upravljati Hrvatskom. To je puno veći problem’, napominje Puhovski.“

Iako je Puhovski nekoliko dana kasnije u jednoj drugoj prigodi peglao Pupovčev javni ugled, zanimljivo je kako izjava kojom je svenazočni analitičar Milorada Suznog de facto proglasio agentom Beograda i Vučića prošla gotovo pa nezapaženo. U Srbiji je danas predsjednik države bivši sljedbenik četnika Vojislava Šešelja Aleksandar Vučić, a drugi najmoćniji čovjek u vladi, ministar vanjskih poslova, je mali Sloba Ivica Dačić. Prema interpretaciji Žarka Puhovskog, sljedbenici Šešelja i Miloševića mogu „upravljati Hrvatskom“. Je li možda upravo ta činjenica razlog zašto se Hrvatska dudekovski odnosi prema današnjoj Srbiji, a Pupovac može biti čimbenik koji doslovce odlučuje o smjeru hrvatske politike?

Srbija je država koja se guši u smradu vlastitih frustracija, mržnje i laži

Srbija je danas država u kojoj ne samo da su na vlasti bivši ratni huškači i sljedbenici zločinaca nego i država u kojoj se javno iz dana u dan sije mržnje prema drugim narodima. Srbija je država u kojoj su ratni zločinci ugledni gosti vojnih parada i političkih emisija. Srbija je država koja negira ikakvu krivnju za „ratove devedesetih“ (za sve su Beogradu krivi drugi) i koja opravdava monstruozne zločine koji su učinjeni u agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Srbija je država koja se ponovno naoružava (u novoj strategiji nacionalne sigurnosti Hrvatsku proglašava sigurnosnom prijetnjom) a čiji predsjednik poručuje da će pomoći Srbima u Hrvatskoj („pomaganje“ Srbima u Hrvatskoj dovelo je do svih ratnih krvoprolića devedesetih). Srbija je i država u kojoj se svakodnevno, unatoč službeno proklamiranoj politici europskih integracija, promiče mržnja prema Europi i Zapadu („bolje da te Turčin muči, nego da te Latin uči“). Srbija je država koja se guši u smradu vlastitih frustracija, mržnje i laži. Da nema problem s Kosovom, nema nikakve dvojbe da bi usmjerenost Beograda na destabilizaciju Hrvatske bila još snažnija.

Kako na sve ovo odgovara službeni Zagreb? Tako da u svakoj prilici ističe kako je za ulazak Srbije u Europsku uniju. Ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman nedavno je na Bledskom forumu izjavio da Hrvatska i Slovenija podupiru proširenje EU-a na tzv. Zapadni Balkan, a jedan od prioriteta hrvatskoga predsjedanja Unijom bit će ulazak „Zapadnog Balkana“ u EU.

Ulazak Srbije u EU konstantno se papagajski ističe kao gotovo strateški, sankrosanktni cilj hrvatske politike. Međutim, je li itko ikada pitao hrvatske građane što misle o tomu? I je li ikada itko od vrlih hrvatskih političara naveo ijedan suvisao i održivi argument zašto bi Hrvatska trebala podupirati Srbiju da uđe u EU?

Kao argument ulaska Srbije u EU redovito se ističe demokratizacija Srbije i susljedno stvaranje povoljnijega geopolitičkog i sigurnosnoga okruženja za Hrvatsku. Međutim, Srbija je jako, jako daleko od ispunjavanja minimalnih uvjeta za ulazak u EU, a dosadašnji put prema EU nije rezultirao bilo kakvom demokratizacijom, štoviše u srpskim se medijima sve više izražava mržnja prema okolnim narodima koju potiče službena politika koja kontrolira gotovo sve mainstream medije (zanimljivo, o toj se mržnji konsenzualno šuti u svim vodećim hrvatskim medijima koji, očito, želje uljepšavati situaciju u komšiluku kako bi se mogla opravdavati jugofilna politika). Ulazak u Srbije u EU u sljedećih dvadeset godina ne može biti posljedica ispunjenih kriterija i uvjeta, nego isključivo geopolitički potez Bruxellesa i Washingtona kako bi se oslabio ruski i kineski utjecaj u Srbiji i na Balkanu.

Ulaskom Srbije u EU Hrvatska ne samo da ne će dobiti povoljnije okruženje nego će time dodatno ojačati pozicija Beograda, a oslabjeti utjecaj Zagreba. Srbija ima daleko agresivniju i prodorniju diplomaciju od Hrvatske tako da bi ulaskom Srbije u EU, prestankom monitoringa, bahato i agresivno ponašanje Beograda postalo još snažnije i intenzivnije. Već danas Srbija ima zajedničke sjednice Vlade s Mađarskom (iako bi bilo prirodno da Zagreb ima takvu vrstu odnosa s Budimpeštom), a Pariz je nedavno jasno označio Srbiju kao svoga igrača na ovim prostorima. Kineska ulaganja u Srbiju nisu mala, a Rusija i Bjelorusija nedavno su Beograd počastile s ukupno 10 remontiranih MiG-ova 29. Sve su to uspjesi srpske diplomacije koja je uspjela i s time da nekoliko država povuče priznanje Kosova.

Ulaskom Srbije u EU, s diplomacijom kakvu Hrvatska ima, stanje se može samo pogoršati na hrvatsku štetu. U situaciji dok Srbija proklamiranom politikom „neutralnosti“ iskorištava sve što može dobiti i od EU i od Rusije i Kine, Hrvatska ne iskorištava diplomatske instrumente koji su joj na raspolaganju kako bi se prema zapadnim državama nametnula kao čimbenik stabilnosti i tako dobila određene benefite u okviru novoga hladnog rata SAD-a i Rusije, ali i pogoršavanja odnosa SAD-a i Turske.

Je li normalno…

Je li normalno da poljski političari ne znaju za srpsku mržnju prema katoličanstvu i Vatikanu i da uz simpatije prema Hrvatskoj imaju možda i veće simpatije za Srbiju? Tko je za to kriv? Kao i za odnose s Mađarskom, kriva je hrvatska diplomacija. Je li u situaciji kad Rusija naoružava Srbiju, normalno da Hrvatska nije u stanju izlobirati veće vojne donacije SAD-a? Je li normalno da jedan mandat ne će biti dovoljan ni da se potpiše ugovor o kupovini borbenih zrakoplova, a kamoli da govorimo o realizaciji ugovora?

Je li normalno da Hrvatska u Washingtonu nema niti jedan lobistički ured koji bi se bavio rješavanjem hrvatskog položaja u BiH nasuprot 15-ak bošnjačkih ureda? Je li normalno da u situaciji rusko-turskog i tursko-srpskoga zbližavanja Hrvatska ne radi ništa na tomu da Hrvate u BiH prikaže kao jedinoga pouzdanog čimbenika na koji se Washington i Bruxelles mogu osloniti u toj državi? U situaciji dok se u Srbiji sije mržnja prema Europi i najavljuje ulazak Srbije u Euroazijsku uniju (što je s nespojivo članstvom u EU) nije li upravo patološka i perverzna politika hrvatskih bruxelleskih adlatusa da pristaju na geopolitičku ulogu Hrvatske kao lokomotive „Zapadnoga Balkana“ prema EU?

Umjesto da gleda kako da u situaciji nadmetanja Washingtona i Moskve i percipiranja Srba kao „malih Rusa“ dobije što veće benefite od Washingtona kao tampon zona prema „malim Rusima“ (to se zove geopolitika o kojoj hrvatski političari nemaju pojma), Hrvatska se bavi europeiziranjem Srbije. Iste one Srbije koja nikada ne će platiti ratnu odštetu niti priznati krivnju za rat. U isto vrijeme dok se opsesivno orijentira na „Zapadni Balkan“, Hrvatska uopće ne jača svoju srednjoeuropsku poziciju i posve ignorira prednosti koje bi nam mogla dati Inicijativa triju mora. Politička je perverzija da Srbija ime bolje odnose s nekim srednjoeuropskim državama nego Hrvatska. Međutim, to je posljedica opsesije Regijom. Dok se Hrvatska bavi Regijom, srpska diplomacija jača veze i kontakte na području koje bi prirodno trebalo biti područjem hrvatskoga geopolitičkog i kulturološkoga interesa.

Dao nam Bog stotine tisuća Srba kao što je Predrag Mišić

Zaključno treba istaknuti da problem Hrvatske nisu Milorad Pupovac niti njegove drske provokacije. Pupovčevo je ponašanje tek simptom. Simptom neozbiljnosti hrvatske države i jada hrvatske politike. U vrijeme Tuđmana takve provokacije nisu bile moguće jer je Hrvatska, unatoč svim nedostatcima, ipak bila ozbiljna država. Pupovca su političarom od nacionalnoga kalibra, kao i svojedobno Pribićevića, učinili hrvatski političari. Oni su ti koji su krivi da čelnik jedne manjine može odlučivati o smjerovima hrvatske politike i drsko vrijeđati žrtvu hrvatskih branitelja koji zasigurno nisu izginuli da bi jedan beogradski agent danas Hrvatima prijetio novim Bleiburgom.

Problem Hrvatske nisu ni Srbi. Svaki normalni i razumni Hrvat nema baš ništa protiv niti jednoga lojalnog Srbina. Problem su velikosrbi koji bi i danas dijelove Hrvatske (a danas su posebno osjetljiva područja Podunavlja koje graniči sa Srbijom i Banovine koja se naslanja na tzv. Republiku Srpsku) voljeli vidjeti u sastavu „Velike Srbije“. Domaći ljevičari i antifašisti koji Hrvate prozivaju za mržnju prema Srbima, svjesno ili nesvjesno jačaju velikosrpsku politiku jer hrvatsko protivljenje ne Srbima, nego velikosrbima nazivaju mržnjom prema Srbima. Proglašavanjem otpora velikosrpstvu mržnjom prema Srbima domaći ljevičari i antifašisti i sami se pretvaraju u agente Beograda i petu kolonu, svjesno ili nesvjesno.

Lojalni Srbi, koji poštuju Hrvatsku kao svoju državu (a najmanje 10.000 ih je s puškom u ruci branilo hrvatsku državu), danas nisu u prilici doći do riječi od Pupovca, Stanimirovića i njihove beogradske agenture. Kad je to vukovarski branitelj i heroj (svi koji su branili Vukovar istinski su heroji) Predrag Mišić bio pozvan na nacionalnu dalekovidnicu da progovori o položaju Srba u Hrvatskoj? Kako to da hrvatski nacionalisti, koje se proziva za srbofobiju, ne mrze i Mišića iako je ovaj Srbin? Kako to, kako to? Tako što hrvatski nacionalisti (izuzev mizernoga broja ekstremista kakvi postoje u svim narodima) ne mrze niti Srbe niti ikoji drugi narod, nego se protive velikosrbima i svim onima koji Hrvatskoj rade o glavi. Pa, zar bi ijedan hrvatski nacionalist dvojio o tomu bi li svoj glas dao spomenutom Mišiću ili etničkim Hrvatima koji bulazne o ustaškim zmijama i fašizaciji Hrvatske? Dao nam Bog stotine tisuća Srba kao što je Predrag Mišić. A onim Srbima koji i danas sanjaju Veliku Srbiju i djeluju kao agenti Beograda, kao i njihovim hrvatskim svjesnim ili nesvjesnim jugofilnim saveznicima, najveća je kazna ta što žive u samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi, koja, protivno njihovim željama, ne će propasti i nije propali projekt. Svojom politikom i beogradski agenti i autošovinisti zapravo jačaju hrvatsku koheziju.

Rađa se nova Rijeka

Rijeka je grad koji se često percipira kao bastion neojugoslavenstva u Hrvatskoj. Parafrazirajući Antu Trumbića, moglo bi se reći da Hrvatsku nije dobro promišljati iz Rijeke. Vlast se u Rijeci nije promijenila od 1945. Međutim, Rijeka je i grad u kojemu je sve više mladih ljudi izrazito desno orijentirano. Neki od tih mladaca pri tom zauzimaju stavove koji su dijametralno suprotni pozicijama njihovih roditelja. Nedavni prosvjed u znak potpore Matku Škalameri održan u Rijeci najava je te nove Rijeke i ujedno poraz svih agenata i mrzitelja, kao i sve petokolonaške medijske kanalizacije. Svaka akcija izaziva reakciju, a to je nešto s čime agenti i mrzitelji, očito, nisu računali.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

ŠOLA; Dilema Handke: Između Nobela i vodokotlića

Objavljeno

na

Objavio

Jednom prilikom, upitan što misli o kolegi Emiru (Nemanji) Kusturici, redatelj Danis Tanović odgovorio je da je Kusturica sjajan redatelj, ali je loš čovjek, ili, u neslužbenoj balkanskoj verziji, go… od čovjeka.

Na to mu je Kusturica odgovorio kako je Tanović sjajan čovjek, ali je kao redatelj nula, ili u neslužbenoj balkanskoj verziji, go… od redatelja.

Odnos književnog, umjetničkog ili filozofskog stvaralaštva i pogrešnih političkih opredjeljenja autora te njegove osobnosti nije od jučer. Pitanje je jednostavno: što ako je netko go… od čovjeka, a genij od umjetnika, filozofa?

Može li se jedno vrednovati neovisno od drugog, to jest, da se go… prokaže, ali njivu koje je taj isti izmet nagnojio i ostavio iza sebe u obliku čarobne livade koja više nema veze s tim istim go… naprosto dostojno vrednovati?

Možda odgovor leži kod onih koji su takvo ambivalentno iskustvo doživjeli na vlastitoj koži. Emmanuel Levinas, francuski filozof, jedan od najvećih u prošlom stoljeću, bio je Židov. Svoj misaoni put gradio je otišavši u Freiburg, gdje je svoje temelje tražio slušajući Husserla i Martina Heideggera.

Iako je doktorirao na Husserlovoj fenomenologiji, na kraju se ipak priklanja Heideggeru, jer mu je smetao nepovijesni karakter Husserlove misli. Heidegger, koji je bio važna karika u Levinasovu razvoju, također će biti napušten, a Levinas pak ontologiju kao prvu filozofiju zamijeniti etikom.

Monstruozno

Skoro cijela Levinasova obitelj prošla je ili stradala u holokaustu. I sam Levinas bio je u nacističkom logoru, kao zarobljeni vojnik. Preživio je sve to. Ta, pak, zločinačka nacistička ideologija i antisemitizam bila je pothranjivana i podupirana od njegovog bivšeg profesora Heideggera, koji se tih svojih stavova nikada nije odrekao. Levinas je znao za to.

Unatoč tome, pišući o Heideggeru, ponavljao je kako je “Heidegger najveći filozof dvadesetog stoljeća, nažalost.” Dakle, dodatak “nažalost” jasno govori da su Heideggerovi politički i rasistički stavovi monstruozni, ali ono što je napisao je nešto što se mora, nažalost, odvojiti od osobnog gnojiva koje ga je proizvelo, jasan je Levinas.

Nije to, smatram, tek stvar usiljene velikodušnosti jednog velikog filozofa prema svojim ubojicama i progoniteljima, tj. njihovim ideolozima poput Heideggera, to je više čin odgovornosti prema svjetskoj filozofskoj i kulturnoj baštini, gdje uvijek stojite pred Kusturica – Tanović paradoksom, u kojem i jedan i drugi na neki način imaju pravo.

Dobar čovjek, loš umjetnik, loš čovjek, izvrstan umjetnik… Što mi tu prosuđujemo? Etički i općeljudski integritet ličnosti ili stvaralaštvo te iste osobe? Što ako su politički stavovi i prosudbe pisca katastrofalni, a književni dometi u suprotnosti s tim, treba li i njih odbaciti?

Trenutak začeća

Ovu (vječitu) dilemu dozvah u pamet nakon što je objavljeno da je ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost dobio Peter Handke. Handke koji je bio apologet, propagandist Miloševićevog velikosrpskog fašizma, Handke, koji je nemalo nakon genocida u Srebrenici hladno obišao ratne zločince Karadžića i Mladića, kao da se od Vukovara do Srebrenice ništa nije dogodilo.

Toliko je bljuvotina u apologiji autora genocida i velikosrpskih zločina Handke izgovorio da je prekratak prostor da ih ovdje iznosim, za to je potrebna cijela jedna septička jama. Možda je problem cijele Handkeove osobnosti i odnosa prema bivšoj državi nastao u trenutku začeća, no tako nisko se ne treba spuštati, niti želim, time su se već bavili drugi.

Tko je bio Handke kao osoba jasno je kao dan… No u svim zgražanjima, opravdanim, na dodjelu Nobela ovom nesretnom i lošem čovjeku, po cijelom svijetu, svi se osvrću na njegove političke stavove i opredjeljenja koje je kao pisac imao. No malo tko je čitao Handkea, pisca. Ovdje mi se prikladnim čini Levinasov “nažalost”.

Nažalost, Handke je jedan od najvećih pisaca prošlog stoljeća. Budući da ni Handkeu ovakav izričaj nije stran, ukratko, on je go… od čovjeka, genij od pisca. A pisac, nije on tu jedini, može imati krive, pa i zločinačke političke stavove.

Možemo li se odreći genijalnog opusa Knuta Hamsuna (nobelovca) zbog njegovih krivih političkih stavova? Ili opusa Ezre Pound? Ili, s druge strane, opusa pisaca koji su podupirali komunističke satrape, poput Krleže? Treba li im zbog toga oduzeti nagrade koje su dobili kao pisci, a ne politički aktivisti s krive strane povijesti?

Zašto je jedan od najvećih hrvatskih pisaca, Mile Budak, još uvijek tabu tema, a njegov iznimni književni rad ekskomuniciran iz hrvatske kulture? Ako i jest bio dio Pavelićeve vlasti, hajdemo vidjeti je li ikome išta loše učinio? Postoje arhivi.

Naime, proces protiv Budaka koji je vođen ’45. od strane komunista trajao je par sati i Budak je strijeljan. Recimo i da je Budak kriv, da je imao krive ili katastrofalne političke procjene, treba li strijeljati i njegovo djelo, osakatiti hrvatsku kulturu?

A Handke? Samo jedan od velikih pisaca, loših ljudi, koji u isti čas zavrjeđuju i Nobela, i povlačenja vodokotlića.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Nino Raspudić: Handkeov ‘Nobel’ prava nagrada u pravim rukama?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Ni traga smrdljivoj ‘političkoj korektnosti’ kod Penave

Objavljeno

na

Objavio

Lijepu našu trenutno je “utoplio“ Indian summer ili ”bablje ljeto”, kako to mi kažemo. Kada bi se vremenska temperatura transformirala u dnevno-političku, ona bi u ovom trenutku iznosila najmanje plus 50 u hladu.

HDZ-ovci, pet jedva punoljetnih i dva maloljetnika siluju po Zadru – “gradu slučaju“. Zagrijanu temperaturu ovim ekscesom naglo je spustila Veljača iako smo tek u listopadu. Naša Veljača odmah je pogodila u sridu. “Ne smijemo zaboraviti da je Zadar grad-slučaj i da je to nasljeđe HDZ-ove vladavine koja je prešutno glorificirala nasilje svih kategorija, a mi se čudimo što to djeca rade“.

Za napomenuti je da progresivna Jelena, kad je bubnula ovu glupost godine, nije stajala i naslikavala se uz Plenkija, reklamno se smješkajući. A on je, za one potpuno apolitične kao što je Veljača, predsjednik “HDZ-ove vladavine koja glorificira nasilje svih kategorija“. Naša Roza Luksemburg odnosno Jelena Veljača voli skočiti svako malo iz slobodarskog Beograda među zagrebačke “urođenike“ i podučiti ih što je prava balkanska demokracija.

Dakle, dana 19. listopada ove godine na Tomislavovom trgu, ispod mog prozora, skupila se gomilica, tvrde oko 7000 znatiželjnika!!? Tu policija nije revidirala broj “revolucionara“ na realnih ni tisuću. Policijsko “brojanje“ se primjenjuje samo kad se okupljaju klerofašisti, rigidni desničari i katotalibani.

Šteta što i ovaj puta nije došao premijer da na licu mjesta vidi što mu stranka radi u Zadru i s kime se naslikava. Dok su organizatori pjevali borbene pjesme i vikali kroz razglase od kojih su se tresla sva okolna stakla na zgradama, HDZ-ovi silovatelji, punoljetni i maloljetni, već su u ”buksi”.

Pri tome se organizatori ovog prosvjeda nisu ni za trenutak upitali kako se osjeća djevojčica koju iz dana u dan kirurškim skalpelom seciraju portali, novine i društvene mreže. Nakon toga će je godinama (dok traje postupak) još gore secirati pravosudni sustav. Što njeni roditelji kažu na tu “medvjeđu“ uslugu njihovoj kćeri?

Ovaj ružni i nedopustivi događaj ljevičari su dočekali kao pravi dar s neba. Oni bi odmah uzeli pravdu u svoje ruke i riješili to po kratkom postupku. Jelena, kao vrsna pravnica, traži od DORH-a da delegira neki drugi sud umjesto zadarskog iako bi bio presedan da DORH o tome odlučuje. Drugi su vikali kako još treba postrožiti Kazneni zakon itd.

Cijelo vrijeme te ljevičarske histerije nitko od njih nije imao blagog pojma što stoji u sudskom spisu. Ivanka Toma, pišući o toj temi, oprezno se pita: “Možda je sudac napravio strahovitu grešku što osumnjičenike nije odmah pritvorio, no moguće je i da nije“.

Naravno, svi mi znamo tko vlada Zadrom. Međutim, da je kojim slučajem u Zadru gradonačelnik Krešo Beljak, tada bi situacija u Zadru bila sveta i čista kao da je riječ o Lurdu, Fatimi ili Vatikanu.

Uzmimo primjer jednog grada u kojem HDZ-ovci ne igraju u glavnoj ulozi već su samo na rezervnoj klupi. Recimo, Čakovec. To je za ljevičare sigurno grad uzor u kojem nema HDZ-ovih rigidnih desničara, ustaških zmija, Arbanasa… Za njih Zoran Šprajc ne može ex catedra tvrditi da je povod ovom događaju “katotalibanski“ mentalitet koji takova nedjela podržava i potiče jer su sastavnicom našeg svjetonazora čija je temeljna značajka “šerijatski zakon“. Amen…

Rekli smo Čakovec. Varaždin je blizu, a i tamo HDZ visi. Naslov u Jutarnjem: “Policija spriječila bombaški napad u Varaždinu..“. Privedeno osam osoba itd. U Čakovcu se sudi sestri za ubojstvo sestre; predsjednicu Teniskog saveza Hrvatske plaćeni atentator dva puta je pokušao ubiti zajedno s dvoje djece u autu. U dvorište njene sestre bačena je bomba.

Lokalni moćnik koji je sve organizirao, kad je čuo da je policija plaćenog ubojicu uhitila, došao je pred prozore njene kuće i ubio se iz pištolja jer je svjestan da će ga plaćenik odati na sudu. Pada presuda od 5,5 godina. Plaćenik iz zatvora prijeti sutkinji koja ga je osudila.

Ona o tome obavještava policiju i DORH, ali nitko ne mrda prstom. Vrhovni sud uvažava žalbu atentatora koji izlazi na slobodu. Na ponovnom suđenju izjavljuje da zarađuje oko 800 kuna mjesečno, a brane ga dva odvjetnička ureda iz Zagreba i Varaždina. Vjerojatno pro bono…! Sud ga oslobađa optužbe jer je izjavio da je bio blizak s lokalnim moćnikom pa mu je često čistio oružje te su se tako njegovi otisci našli na oružju iz koga je pucano na žrtvu i djecu.

Pazite, sve se ovo događa u gradu u kojem HDZ nije uspio “prešutno glorificirati nasilje svih kategorija…“. Da ne spominjemo popularnu pjesmu “arivederči Romi“ koji malo pucaju, malo ulijeću u kafiće s autom oko 40 km/h… Naravno, slučaj predsjednice TSH nije za naše lijeve medije atraktivan. Jedva je o tome jednom nešto Jutarnji napisao.

Dakle, iz ovoga slijedi kako je silovateljima, ubojicama, lijevim prevarantima, bleferima i svim drugim vrstama nasilnika potpuno svejedno tko vlada kojim gradom. To je važno samo lijevim narikačama koje žive od javnih prosvjeda.

Međutim, ni jednoj toj lijevoj narikači nikada nije palo na pamet organizirati “spontani“ protest za one žene koje su bile silovane u Vukovaru i po istočnoj Slavoniji, a koje svakodnevno susreću svoje brkate i bradate silovatelje. Ta silovanja i ti zločini sad se zovu “oružana pobuna“. Zbog njihovog neprocesuiranja bio je pred godinu dana veliki protest u Vukovaru. Nagradno pitanje: je li itko tamo vidio Jelenu Veljaču, novinare Indexa, Novog lista… ili druge pripadnike lijeve medijske falange?

Mnogi hrvatski ljevičari me sve više podsjećaju na golubove. Ima ih puno, ne služe ničemu, a prije nego odu sve zaseru.

Sergej Županić u Expressu nas “obaveštava“: “Ratuju zbog ćirilice, a ne znaju ni svoje pismo“. Bravo serjoža Županić!!! Malo si zaostao u razvoju. Disfunkcionalan si! Hrvati su davno dobili rat protiv ćirilice – još 5. kolovoza neke godine.

Ni traga smrdljivoj “političkoj korektnosti” kod Penave

Ovih dana u Zagrebu su počeli “Dani srpske kulture“. Dobra prilika da nas netko od komšija poduči kako koristiti hrvatsko pismo. Tim povodom izdana je i posebna knjiga o srpskoj kulturi.

Na sjednici vukovarskog gradskog Vijeća SDSS-ov vijećnik Srđan Kolar predao je Penavi statut grada na ćirilici uz natpis na latinici “Da se bolje razumijemo“. Penavin zamjenik je statut bacio na pod. Indeks.hr je odmah “shvatio“ i napisao: “Penava divlja u Vukovaru”. Evo tog “divljanja“ kad Penava kaže: “Vaši su uzori četničke šubare i spomenici koji okružuju ovaj grad. Zanima vas ono što niste uspjeli 1991.g. tj. uvesti ćirilicu u ovaj grad. Silovane žene vas ne zanimaju.

Ako bude trebalo, protiv velikosrpske agresije jučer, danas, sutra, svim sredstvima“. Još od Tuđmana nitko nije bio toliko jasan, direktan i politički pragmatičan kao Penava. Ni traga smrdljivoj “političkoj korektnosti“. Na kraju je dodao: “Ovo smatram činom agresije o kojoj sam pričao, a koja dolazi u režiji Srpskog narodnog vijeća, Milorada Pupovca i SDSS-a u Vukovaru”.

Floskula kako ćirilica u privatnoj ili javnoj uporabi ne ugrožava nikoga u Hrvatskoj, a pogotovo ne većinski narod, pomalo je debilna. Dobro je postavio stvari na svoje mjesto Ivan Hrstić koji je na fejsu napisao na ćirilici: “Neka na ćirilici za početak napišu gdje su tijela nestalih Vukovaraca, pa da vidiš kako će ruka biti prihvaćena…“.

Slično je rekla i Karolina Vidović Krišto: “Ako, dakle, želite objasniti što je ‘ćirilica u Hrvatskoj’, onda pokažite sliku iz Vukovara 1991. g, mecima uništenu ploču s natpisom ‘Ulica Stjepana Radića’ i novo postavljenu ploču s ćiriličnim natpisom ‘Ulica Puniše Račića, ubojice Stjepana Radića'”. U suvremenoj Hrvatskoj problem ćirilice počeo je 1991.g. kad su došli na tenkovima i kad su na pročeljima hrvatskih kuća na ćirilici napisali “Ovo je Srbija!“. A sad prosto ne mogu da veruju zašto Hrvati ne žele ćirilicu u Vukovaru. Uglavnom kada situacija nalaže, lakše se laže.

Svojedobno je u Beogradu Zmago Jelinčić inicirao konferenciju o pravednoj podjeli Jadranskog mora među republikama bivše Juge. Sad već bolje shvaćamo agresiju jugo-armije na Hrvatsku. Htjelo se samo pravedno i pošteno podijeliti i – Panonsko more!

Dobro da Gotovina nije uzeo ime Tonči

Na fejsu se javio Ivan Hrstić. Malo je “začuđen”. Sjeća se 1916. g. te mudrog i bistrog zaključka “malog Slobe“ Ivice Dačića koji je tada iznenađen i uvrijeđen ustvrdio: “Tragikomično da Hrvatska poziva na budućnost, a sve više deci daju ime Ante“. Iste te godine čovjek s “pravim“ imenom ”Dejan” Kovač u svom znanstvenom ili zdravstvenom radu nastavlja s Dačićevim strahovima te plasira tezu da je ime ”Ante” hrvatski pandan za njemačko ime ”Adolf”. Inače čovjek s pravim imenom Dejan danas je HSLS-ov kandidat za predsjednika RH.

Nakon ovog Hrstićevog otkrića, naš ”pravo-imeni” Dejan skočit će odmah u očima orijunaša, jugonostalgičara i SDS-a do oblaka. Možda dobije i Slobino odličje. Da je Ante Gotovina znao kojeg ćemo genijalca dobiti za potencijalnog predsjednika vjerojatno bi uzeo ratno ime Tonči. To zvuči puno opasnije od Ante. I moj otac je bio Ante. Time je jugonostalgičarima sada malo jasniji moj “klerofašizam“. No, moja je majka srećom za mene izabrala jedno potpuno neutralno i bezazleno ime – Zvonimir.

Po Anti Paveliću ime je valjda dobio i sv. Ante Padovanski, ali i Ante Marković, bivši predsjednik jugo-vlade koji ni za živu glavu nije htio preći na hrvatsku stranu. Inače naš “naučnik“ Dejan u svom znanstvenom istraživanju došao je do podatka kako je u Domovinskom ratu sudjelovalo 8001 branitelj bilo s imenom Ante.

Međutim, siguran sam da je Dejana bilo koliko to statistička greška dopušta. Da smo imali još tisuću dvije s imenom Ante rat bi bio gotov za godinu, dvije. Ali tko bi to mogao u to vrijeme slutiti. Tek nam je sada Dejan otkrio u čemu je kvaka 22… Nakon ovog temeljitog i važnog istraživačkog rada našeg Dejana, sad mi  je napokon jasno zašto tako napredan, radin i progresivan kandidat osvaja srca urednika Indexa, Novog lista i Ekspressa koji mu darežljivo pružaju svoj prostor.

Šteta što taj lik s elitnog fakasa ipak neće vidjeti Pantovčak, osim u turističkoj ponudi, jer bi napokon odahnuli Mesić i Josipović. Naime, tada oni više ne bi u hrvatskoj tradicionalnoj percepciji čvrsto držali zadnja dva mjesta. Sustigao bi ih naš Anti-Ante Dejan Kovač…

U ovo vrijeme borbe za ćirilicu, navodno se pronijela vijest kako je bivši predsjednik Stipe Mesić svojedobno s indignacijom odbio insinuacije da je pomilovanje petorice Srba osuđenih za ratne zločine potpisao ćirilicom.

Negdje iz slobodarske Istre koja se prva obračunala s retrogradnim imenom “Ante“ javio se živ i zdrav Saša Leković zvani “Šaraf“. Naš Saša je otkrio “temu od koje svi bježe“. Tako Saša piše na fejsu: ”Kad god čujem ili vidim da je u obrazloženju neke presude kao olakotna okolnost navedeno ‘sudjelovanje u Domovinskom ratu’ (što je samo po sebi sramotna zloupotreba na više razina) to me podsjeti na temu od koje svi bježe. Ok, možda nekima nije nikada ni pala na pamet. Početkom devedesetih dio osuđenika ‘privremeno’ je pušten s odsluženja zatvorske kazne kako bi ‘sudjelovali u obrani Hrvatske’”.

Znači “tema od koje svi bježe“ pala je na pamet našem Saši. Čisto sumnjam, barem što se pameti tiče. Po Saši su se, znači, uglavnom krimosi iz Lepoglave, Remetinca, Pule itd, obračunali s “trećom armijom Evrope“? Ja, kao priprosti ognjištar koji nikada nisam bio na festivalu u Motvunu ili Fažani i koji sam gledao “Generala“, zamolio sam putem fejsa našeg mudrog Sašu da mi navede “slovima i brojkama“ bar jedan primjer kada i gdje su krimosi direktno s odsluženja kazne za silovanja, ubojstva, razbojništva, prijevare… bili “prekomandovani“ u npr.: 4. Splitsku, Tigrove, Pume… i druge gardijske brigade. Iako jako zaposlen, Saša me je pošteno “opleo po jezičini”.

Evo te njegove “jezikove juhe“: ”Ne znam što mi je da se uopće obazirem na vaše budalaštine. Vi očito imate problem koji bi u teoriji mogao riješiti netko stručan za specifičnu vrstu poremećaja… S obzirom na to da se nitko ne rađa kao primitivni mrzitelj te zao manipulator i lažac, mora da ste dugo i naporno vježbali uz nadzor i potporu uspješnih učitelja“.

Lijepo i superiorno me Saša oprao, ali od dokaza da su u ratu, u Bljesku ili u Oluji sudjelovali “regrutirani kriminalci pušteni s robije” samo da nabiju Sašinu JNA na onu stvar – ni slovca. Usput, ispričao mi je jedan “ognjištar“ anegdotu kako je netko na nekom od stotinjak istarskih festivala zapitao Sašu gdje trenutno radi. Navodno je Saša rekao “Nigdje, ali nemam ti ja ni vremena za posao…“.

Djeluje uvjerljivo jer čovjek samo leti s festivala na festival. Zanimljivo kako netko može živjeti, a da ništa ne radi dočim bi radnici Uljanika htjeli raditi, ali za njih posla više nema jer su ideesovci upropastili Uljanik. Nije im pomogla ni Vlada jer dok je za stotinjak uglavnom ljevičarskih festivala država nekako ipak skucala lovu, ne može baš za svih pa su radnici Uljanika popušili.

Možda bi radnici Uljanika mogli organizirati u pulskoj Areni festival “praznih džepova“ na koji bi Saša sigurno odmah dolepršao, a možda bi onda i Vlada dala neku sitnu lovu i radnicima. I tako je naš Saša napokon otkrio dobro čuvanu tajnu Domovinskog rata: krimosi i osuđenici su se borili za Hrvatsku protiv gentlemana s Ovčare, iz Veleprometa, Vukovarske bolnice, Škabrnje, u Zadru, Dubrovniku i posvuda u Hrvatskoj. E, moj Saša…

Navodno bi Milan Bandić bio spreman prihvatiti prijedlog da se jedan gradski trg u Zagrebu nazove Trg žrtava komunizma, ali je skoro nemoguće pronaći adekvatno ogroman plac.

Zvonomir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Naši ljevičari ponašaju se kao da Europski parlament nije donio rezoluciju

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari