Pratite nas

Kolumne

Dijanović: Visokoprofitno Pupovčevo poduzeće provodi posao Beograda

Objavljeno

na

Sve što se u Hrvatskoj događa posljednjih mjeseci, u pripovijesti u kojoj je glavni lik Milorad Pupovac, čelnik srpske manjine u Hrvatskoj, predstavlja daljnje prolongiranje i perpetuiranje kulture ugroženoga Srbina koji je jedan od ključnih čimbenika velikosrpske ideologije još od 19. stoljeća. O tome psihopatološkom političkom fenomenu već smo pisali na stranicama Hrvatskoga tjednika pa ćemo tek ukratko podsjetiti kako kult ugroženoga Srbina sažeto opisuje dr. sc. Mato Artuković: „Srbin bez grijeha prema bilo kome i uz to od svakoga ugrožen – to je najdublje uvjerenje iza kojega su se utaborili srpski ideolozi. To je polazna točka svakoga suobraćanja s drugima, a osobito s onima s kojima govore najsličnijim jezikom, s Hrvatima. No sličan je stav i prema Albancima, Grcima, Mađarima, Rumunjima. Srpski ideolozi vlastitu stvar znaju obrazložiti samo negiranjem i optuživanjem drugoga. Nikada, niti na jednom mjestu nismo našli na priznanje da bi nositelji službene vlasti ili predstavnici Srba općenito u ime srpske ideje učinili bilo kome, bilo kada bilo kakvu nepravdu.“

Opisanu metodologiju imamo i danas na djelu. Ne samo da Pupovac redovito nema potrebu priznati loše postupke svojih sunarodnjaka nego, u dogovoru s Beogradom, kamo redovito ide po političke instrukcije i savjete, od devedesetih (laži o prekrštavanju srpske djece) do danas sudjeluje u kreiranju kulta ugroženoga Srbina na način da baš sve što se može iskoristiti koristi za stvaranje slike o ugroženosti Srba u Hrvatskoj. Događaj u kojemu nema baš nikakvih elemenata za stvaranje bilo kakva incidenta, Pupovac i kompanija u stanju su uzdignuti u prvorazredno političko pitanje koje implicira narativ o srpskoj ugroženosti. Klasičan smo primjer imali ovih dana u slučaju Matka Škalamere gdje je čovjek ni kriv ni dužan završio u istražnom zatvoru, a na temelju kaznene prijave Pupovčeva Srpskoga narodnog vijeća.

Patologija laži

Kult ugroženoga Srbina temelji se na velikosrpskoj patologiji kaži. Obmanjivati, preuveličavati i patološki lagati velikosrbima je kao reći „dobar dan“. „Otac srpske nacije“ Dobrica Ćosić bio je u tom pogledu vrlo jasan: „Lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“ (D. Ćosić, Deobe I, Prosveta, Beograd, 1966., str. 102. – 103.)

Nedavno je predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović prigodom proslave vojno-redarstvene akcije Oluja izjavila kako je u vrijeme rata htjela uzeti pušku i otići na bojište. Srpski su mediji prenijeli kako je Predsjednica eksplicite izjavila da je htjela uzeti pušku u ruke i ubijati Srbe. Iako su Srbi Hrvatima najavili istrjebljenje (Nikola Stojanović, 1902.) i 1991. pjevali kako će ih klati (Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate!) velikosrpski patolozi stalno ističu kako je mržnja prema Srbima kvintesencija hrvatskoga nacionalnog bića. Tenk pred Marakanom za srpske je komentatore i nazovi-intelektualce nešto posve normalno (oni prosto ne vide što je u tome sporno), ali odgovor na provokaciju u vidu traktora pred Maksimirom izraz je hrvatskih genocidnih nagnuća.

Domaći antifašisti i srpski četnici na istom zadatku

Oni koji barem i površno prate srpske medije, znaju da ne postoji niti jedan jedini dan, a da se u elektroničkim medijima s nacionalnom frekvencijom ne demoniziraju Hrvati, Albanci, Bošnjaci i drugi Srbima susjedni narodi. Prednjači u tome televizijski voditelj i velikosrpski primitivac Predrag Sarapa, ali za njim ništa ne zaostaje niti Milomir Marić. U isto vrijeme dok Hrvate prozivaju da su opsjednuti sa Srbima, ovi i drugi voditelji i novinari ne mogu gotovo pa niti jedan sat bez toga da komentiraju što se događa u Hrvatskoj. Kad se u Novome Sadu pojave grafiti s porukom „Ubi Hrvata, da Šiptar nema brata“ to se u srpskim medijima apsolutno ignorira.

Da je u Hrvatskoj osvanula slična poruka, domaći bi se mediji pretrgnuli od dokazivanja kako je to dokaz nove fašizacije i ustašizacije Hrvatske. Ne postoji baš nikakva razlika između domaćih antifašista i srpskih četnika kad govorimo o odnosu prema današnjoj Hrvatskoj. I jedni i drugi dokazuju kako je današnja Hrvatska leglo fašizma. Kad Pupovac izjavljuje da je Hrvatska reinkarnacija NDH i čimbenik nestabilnosti, on pritom ne tvrdi ništa što ne bismo mogli čuti i od mnogih domaćih antifašista.

Perverzna inverzija

Mi danas u Hrvatskoj imamo jednu perverznu inverziju: onaj dio srpske manjine koji je do pred 21 godinu (mirna reintegracija završena je u siječnju 1998.) držao okupiranom jednu trećinu Hrvatske (SDSS je osnovao ratni zločinac Goran Hadžić), što je ostvareno monstruoznim zločinima po receptu „šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate“, danas je uzdignut na poziciju žrtve, a Hrvati koji su bili žrtve agresije se kao i u vrijeme kasnih osamdesetih proglašavaju ustašama i onima koji teroriziraju nedužne Srbe.

U nametanju takve slike ključna je uloga medija koji s jedne strane uvijek umanjuju ili prešućuju incidente domaćih Srba (kad je iguman manastira Krka pijan gazio hrvatski grb i prijetio, to nije izazvalo 10 posto medijske pozornosti kakvu bi izazvalo da je slično napravio neki fratar), a do besvijesti potenciraju srpsku ugroženost u Hrvatskoj.

Primjerice, nakon nedavnoga incidenta u Uzdolju web izdanje Večernjega lista objavilo je članak pod naslovom Uhićeni napadači na srpske civile u kafiću u Uzdolju. Nakon što pročita ovaj naslov, koji podrazumijeva da je u Hrvatskoj ratno stanje pa imamo civile i vojnike, razuman čovjek ostane bez teksta i može posegnuti jedino za sarkazmom pa je i pisac ovih redaka na svome Facebook profilu sarkastično komentirao: „Čestitam (pretpostavljam mladome) novinaru Frani Šariću što je odradio prvu ratnu reportažu, neovisno o tomu što je za sada bio izvan prve crte bojišta pa je vidio samo civile napadnute od ustaških jedinica. Željno očekujemo ekskluzivnu pripovijest iz prve crte, dojmove vojnika, zapovjednika itd. Robert Valdec, spavaš li mirno pred naletom konkurencije?“

Urednici su nakon pogrdnih komentara čitatelja shvatili kakav su idiotski naslov članka stavili (bolji naslov ne bi smislila niti velikosrpska ratna propaganda devedesetih koja je konstantno jamrala o ugroženim srpskim civilima i nejači) pa je na kraju ipak promijenjen.

Što se točno dogodilo u Uzdolju, pokazat će istraga, no ako zanemarimo velikosrpske bajke o napadu na srpstvo i još fantastičnije teorije da iza napadača stoji Udba (dio desnice u Hrvatskoj trebao bi shvatiti da je petljanje Udbe u baš svaki događaj šarlataniziranje čitave stvari i ignoriranje stvarnosti u kojoj se ljudi bez ikakve Udbe mlate iz niza razloga) čini se kako se radi o klasičnom navijačkom obračunu. Navijači se međusobno mlate i kad su iste nacionalisti, a što tek onda očekivati kad su u pitanju navijači Zvezde, sljedbenici poznatoga humanista Željka Ražnatovića Arkana.

Provokacije koje pozivaju na nasilje

Bilo kakvo nasilje, naravno, za svaku je osudu, no nasilju ponajviše doprinose oni koji polariziraju društvo svojim lažima o srpskoj ugroženosti i koji vrijeđaju današnju Republiku Hrvatsku. Kako to da u ljeto 2019. više govorimo o međuetničkim napetostima i incidentima nego u ljeto 2009. kad je rat bio mnogo bliži? Kako to da u Hrvatskoj problemi postoje samo s jednom manjinom? Nije li to u korelaciji s pojačanom drugomemorandumskom propagandom o ustašizaciji Hrvatske (kojoj se iz lukrativnih razloga pridružuju domaći antifašisti koji nemaju razlog postojanja ako u Hrvatskoj nema fašizma) u okviru koje je srpstvo ponovno ugroženo?

Nije li upravo Pupovčeva izjava da je Hrvatska reinkarnacija NDH i da bi mogla završiti kao NDH provokacija koja poziva na nemire? Želi li možda Pupovac da neki dragovoljac Domovinskoga rata s PTSP-om, u situaciji kad mu ovaj prijeti novim Bleiburgom i zlurado priziva kraj države koju je stvarao, zaista napravi neki incident koji će uključivati fizičko nasilje? Pupovčevo visokoprofitno poduzeće Ugroženi d. o. o. to bi najviše htjelo jer bi onda dobilo opravdanje svojih laži o fašizaciji Hrvatske i ugrožavanju srpstva.I zato treba biti pametan i ne reagirati na Pupovčeve provokacije nikako drugačije nego njihovim raskrinkavanjem. One nisu ništa drugo nego dio politike službenog Beograda i njegove propagande. Dio srpske manjine u Hrvatskoj ponovno se dade iskorištavati kao beogradska moneta za potkusurivanje.

Vide to instrumentaliziranje hrvatskih Srba čak i pojedini domaći antifašisti. Nedavno je tako prilično neopaženo prošao jedan detalj iz razgovora Žarka Puhovskog za Tportal (26. kolovoza). Taj dio razgovora prenosimo u cijelosti:

„Puhovski ističe kako je za Hrvatsku daleko poraznija epizoda s početka 2018., kad je Vučić bio u Hrvatskoj. Tada je na prijmu u Lisinskom zapravo priznao kako Beograd preko Pupovca ima utjecaj na hrvatski parlamentarni sustav. Vučić je tada s govornice rekao: ‘Htio sam bezbroj puta pitati Milorada Pupovca, a nisam to učinio, jedno pitanje: Mislite li da smo mi u Srbiji bili oduševljeni Zakonom o braniteljima? Pa što, Milorade, nisi glasao protiv? Dođe mi 15 puta da ga pitam, a nisam ga pozvao nijednom. Znam da mu je teže nego meni.’ ‘To njegovo priznanje da ima mogućnost intervencije u hrvatski parlamentarni sustav, e to se meni čini jako ozbiljna stvar. Ove priče iz 1991. izgledaju mi drugorazrednima prema ovom. I nitko nije reagirao na to, ni Pupovac koji je sjedio tamo i gledao u pod. Dakle veći je problem to što Vučić kaže da može upravljati Hrvatskom. To je puno veći problem’, napominje Puhovski.“

Iako je Puhovski nekoliko dana kasnije u jednoj drugoj prigodi peglao Pupovčev javni ugled, zanimljivo je kako izjava kojom je svenazočni analitičar Milorada Suznog de facto proglasio agentom Beograda i Vučića prošla gotovo pa nezapaženo. U Srbiji je danas predsjednik države bivši sljedbenik četnika Vojislava Šešelja Aleksandar Vučić, a drugi najmoćniji čovjek u vladi, ministar vanjskih poslova, je mali Sloba Ivica Dačić. Prema interpretaciji Žarka Puhovskog, sljedbenici Šešelja i Miloševića mogu „upravljati Hrvatskom“. Je li možda upravo ta činjenica razlog zašto se Hrvatska dudekovski odnosi prema današnjoj Srbiji, a Pupovac može biti čimbenik koji doslovce odlučuje o smjeru hrvatske politike?

Srbija je država koja se guši u smradu vlastitih frustracija, mržnje i laži

Srbija je danas država u kojoj ne samo da su na vlasti bivši ratni huškači i sljedbenici zločinaca nego i država u kojoj se javno iz dana u dan sije mržnje prema drugim narodima. Srbija je država u kojoj su ratni zločinci ugledni gosti vojnih parada i političkih emisija. Srbija je država koja negira ikakvu krivnju za „ratove devedesetih“ (za sve su Beogradu krivi drugi) i koja opravdava monstruozne zločine koji su učinjeni u agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Srbija je država koja se ponovno naoružava (u novoj strategiji nacionalne sigurnosti Hrvatsku proglašava sigurnosnom prijetnjom) a čiji predsjednik poručuje da će pomoći Srbima u Hrvatskoj („pomaganje“ Srbima u Hrvatskoj dovelo je do svih ratnih krvoprolića devedesetih). Srbija je i država u kojoj se svakodnevno, unatoč službeno proklamiranoj politici europskih integracija, promiče mržnja prema Europi i Zapadu („bolje da te Turčin muči, nego da te Latin uči“). Srbija je država koja se guši u smradu vlastitih frustracija, mržnje i laži. Da nema problem s Kosovom, nema nikakve dvojbe da bi usmjerenost Beograda na destabilizaciju Hrvatske bila još snažnija.

Kako na sve ovo odgovara službeni Zagreb? Tako da u svakoj prilici ističe kako je za ulazak Srbije u Europsku uniju. Ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman nedavno je na Bledskom forumu izjavio da Hrvatska i Slovenija podupiru proširenje EU-a na tzv. Zapadni Balkan, a jedan od prioriteta hrvatskoga predsjedanja Unijom bit će ulazak „Zapadnog Balkana“ u EU.

Ulazak Srbije u EU konstantno se papagajski ističe kao gotovo strateški, sankrosanktni cilj hrvatske politike. Međutim, je li itko ikada pitao hrvatske građane što misle o tomu? I je li ikada itko od vrlih hrvatskih političara naveo ijedan suvisao i održivi argument zašto bi Hrvatska trebala podupirati Srbiju da uđe u EU?

Kao argument ulaska Srbije u EU redovito se ističe demokratizacija Srbije i susljedno stvaranje povoljnijega geopolitičkog i sigurnosnoga okruženja za Hrvatsku. Međutim, Srbija je jako, jako daleko od ispunjavanja minimalnih uvjeta za ulazak u EU, a dosadašnji put prema EU nije rezultirao bilo kakvom demokratizacijom, štoviše u srpskim se medijima sve više izražava mržnja prema okolnim narodima koju potiče službena politika koja kontrolira gotovo sve mainstream medije (zanimljivo, o toj se mržnji konsenzualno šuti u svim vodećim hrvatskim medijima koji, očito, želje uljepšavati situaciju u komšiluku kako bi se mogla opravdavati jugofilna politika). Ulazak u Srbije u EU u sljedećih dvadeset godina ne može biti posljedica ispunjenih kriterija i uvjeta, nego isključivo geopolitički potez Bruxellesa i Washingtona kako bi se oslabio ruski i kineski utjecaj u Srbiji i na Balkanu.

Ulaskom Srbije u EU Hrvatska ne samo da ne će dobiti povoljnije okruženje nego će time dodatno ojačati pozicija Beograda, a oslabjeti utjecaj Zagreba. Srbija ima daleko agresivniju i prodorniju diplomaciju od Hrvatske tako da bi ulaskom Srbije u EU, prestankom monitoringa, bahato i agresivno ponašanje Beograda postalo još snažnije i intenzivnije. Već danas Srbija ima zajedničke sjednice Vlade s Mađarskom (iako bi bilo prirodno da Zagreb ima takvu vrstu odnosa s Budimpeštom), a Pariz je nedavno jasno označio Srbiju kao svoga igrača na ovim prostorima. Kineska ulaganja u Srbiju nisu mala, a Rusija i Bjelorusija nedavno su Beograd počastile s ukupno 10 remontiranih MiG-ova 29. Sve su to uspjesi srpske diplomacije koja je uspjela i s time da nekoliko država povuče priznanje Kosova.

Ulaskom Srbije u EU, s diplomacijom kakvu Hrvatska ima, stanje se može samo pogoršati na hrvatsku štetu. U situaciji dok Srbija proklamiranom politikom „neutralnosti“ iskorištava sve što može dobiti i od EU i od Rusije i Kine, Hrvatska ne iskorištava diplomatske instrumente koji su joj na raspolaganju kako bi se prema zapadnim državama nametnula kao čimbenik stabilnosti i tako dobila određene benefite u okviru novoga hladnog rata SAD-a i Rusije, ali i pogoršavanja odnosa SAD-a i Turske.

Je li normalno…

Je li normalno da poljski političari ne znaju za srpsku mržnju prema katoličanstvu i Vatikanu i da uz simpatije prema Hrvatskoj imaju možda i veće simpatije za Srbiju? Tko je za to kriv? Kao i za odnose s Mađarskom, kriva je hrvatska diplomacija. Je li u situaciji kad Rusija naoružava Srbiju, normalno da Hrvatska nije u stanju izlobirati veće vojne donacije SAD-a? Je li normalno da jedan mandat ne će biti dovoljan ni da se potpiše ugovor o kupovini borbenih zrakoplova, a kamoli da govorimo o realizaciji ugovora?

Je li normalno da Hrvatska u Washingtonu nema niti jedan lobistički ured koji bi se bavio rješavanjem hrvatskog položaja u BiH nasuprot 15-ak bošnjačkih ureda? Je li normalno da u situaciji rusko-turskog i tursko-srpskoga zbližavanja Hrvatska ne radi ništa na tomu da Hrvate u BiH prikaže kao jedinoga pouzdanog čimbenika na koji se Washington i Bruxelles mogu osloniti u toj državi? U situaciji dok se u Srbiji sije mržnja prema Europi i najavljuje ulazak Srbije u Euroazijsku uniju (što je s nespojivo članstvom u EU) nije li upravo patološka i perverzna politika hrvatskih bruxelleskih adlatusa da pristaju na geopolitičku ulogu Hrvatske kao lokomotive „Zapadnoga Balkana“ prema EU?

Umjesto da gleda kako da u situaciji nadmetanja Washingtona i Moskve i percipiranja Srba kao „malih Rusa“ dobije što veće benefite od Washingtona kao tampon zona prema „malim Rusima“ (to se zove geopolitika o kojoj hrvatski političari nemaju pojma), Hrvatska se bavi europeiziranjem Srbije. Iste one Srbije koja nikada ne će platiti ratnu odštetu niti priznati krivnju za rat. U isto vrijeme dok se opsesivno orijentira na „Zapadni Balkan“, Hrvatska uopće ne jača svoju srednjoeuropsku poziciju i posve ignorira prednosti koje bi nam mogla dati Inicijativa triju mora. Politička je perverzija da Srbija ime bolje odnose s nekim srednjoeuropskim državama nego Hrvatska. Međutim, to je posljedica opsesije Regijom. Dok se Hrvatska bavi Regijom, srpska diplomacija jača veze i kontakte na području koje bi prirodno trebalo biti područjem hrvatskoga geopolitičkog i kulturološkoga interesa.

Dao nam Bog stotine tisuća Srba kao što je Predrag Mišić

Zaključno treba istaknuti da problem Hrvatske nisu Milorad Pupovac niti njegove drske provokacije. Pupovčevo je ponašanje tek simptom. Simptom neozbiljnosti hrvatske države i jada hrvatske politike. U vrijeme Tuđmana takve provokacije nisu bile moguće jer je Hrvatska, unatoč svim nedostatcima, ipak bila ozbiljna država. Pupovca su političarom od nacionalnoga kalibra, kao i svojedobno Pribićevića, učinili hrvatski političari. Oni su ti koji su krivi da čelnik jedne manjine može odlučivati o smjerovima hrvatske politike i drsko vrijeđati žrtvu hrvatskih branitelja koji zasigurno nisu izginuli da bi jedan beogradski agent danas Hrvatima prijetio novim Bleiburgom.

Problem Hrvatske nisu ni Srbi. Svaki normalni i razumni Hrvat nema baš ništa protiv niti jednoga lojalnog Srbina. Problem su velikosrbi koji bi i danas dijelove Hrvatske (a danas su posebno osjetljiva područja Podunavlja koje graniči sa Srbijom i Banovine koja se naslanja na tzv. Republiku Srpsku) voljeli vidjeti u sastavu „Velike Srbije“. Domaći ljevičari i antifašisti koji Hrvate prozivaju za mržnju prema Srbima, svjesno ili nesvjesno jačaju velikosrpsku politiku jer hrvatsko protivljenje ne Srbima, nego velikosrbima nazivaju mržnjom prema Srbima. Proglašavanjem otpora velikosrpstvu mržnjom prema Srbima domaći ljevičari i antifašisti i sami se pretvaraju u agente Beograda i petu kolonu, svjesno ili nesvjesno.

Lojalni Srbi, koji poštuju Hrvatsku kao svoju državu (a najmanje 10.000 ih je s puškom u ruci branilo hrvatsku državu), danas nisu u prilici doći do riječi od Pupovca, Stanimirovića i njihove beogradske agenture. Kad je to vukovarski branitelj i heroj (svi koji su branili Vukovar istinski su heroji) Predrag Mišić bio pozvan na nacionalnu dalekovidnicu da progovori o položaju Srba u Hrvatskoj? Kako to da hrvatski nacionalisti, koje se proziva za srbofobiju, ne mrze i Mišića iako je ovaj Srbin? Kako to, kako to? Tako što hrvatski nacionalisti (izuzev mizernoga broja ekstremista kakvi postoje u svim narodima) ne mrze niti Srbe niti ikoji drugi narod, nego se protive velikosrbima i svim onima koji Hrvatskoj rade o glavi. Pa, zar bi ijedan hrvatski nacionalist dvojio o tomu bi li svoj glas dao spomenutom Mišiću ili etničkim Hrvatima koji bulazne o ustaškim zmijama i fašizaciji Hrvatske? Dao nam Bog stotine tisuća Srba kao što je Predrag Mišić. A onim Srbima koji i danas sanjaju Veliku Srbiju i djeluju kao agenti Beograda, kao i njihovim hrvatskim svjesnim ili nesvjesnim jugofilnim saveznicima, najveća je kazna ta što žive u samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi, koja, protivno njihovim željama, ne će propasti i nije propali projekt. Svojom politikom i beogradski agenti i autošovinisti zapravo jačaju hrvatsku koheziju.

Rađa se nova Rijeka

Rijeka je grad koji se često percipira kao bastion neojugoslavenstva u Hrvatskoj. Parafrazirajući Antu Trumbića, moglo bi se reći da Hrvatsku nije dobro promišljati iz Rijeke. Vlast se u Rijeci nije promijenila od 1945. Međutim, Rijeka je i grad u kojemu je sve više mladih ljudi izrazito desno orijentirano. Neki od tih mladaca pri tom zauzimaju stavove koji su dijametralno suprotni pozicijama njihovih roditelja. Nedavni prosvjed u znak potpore Matku Škalameri održan u Rijeci najava je te nove Rijeke i ujedno poraz svih agenata i mrzitelja, kao i sve petokolonaške medijske kanalizacije. Svaka akcija izaziva reakciju, a to je nešto s čime agenti i mrzitelji, očito, nisu računali.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Još jedno besplatno školovanje za Davora Bernardića

Objavljeno

na

Objavio

foto HINA

Davor Bernardić već je navikao besplatno se školovati. Nakon što mu je poslovna škola Cotrugli darovala školovanje u protuvrijednosti 263 tisuće kuna, sad mu je i RTL televizija velikodušno priuštila dva sata besplatnih lekcija iz međunarodnih odnosa, europskih poslova, javnoga nastupa, pregovaračkih vještina, uloge države u gospodarstvu, upravljanju krizama, ukratko, iz gotovo svih područja koja čine državnu politiku.

Šteta je tek što dragocjeno vrijeme i ukazanu mu priliku nije iskoristio pažljivo slušajući, zacijelo bi ga se štogod i primilo. Ovako se, počesto upadajući predavaču u riječ i govoreći istodobno kad i on, doimao poput boksača koji traži spas u klinču čim je osjetio kako u razmjeni udaraca izvlači deblji kraj. Predugo tolerirajući klinčeve, sutkinja u ringu je zapravo zakinula nadobudnog đaka Bernardića da nauči više. Jer znano je kako se najbolje uči na vlastitoj koži.

Unatoč tome, Bernardić je, primivši nauk gratis, zasigurno najveći dobitnik sučeljavanja, dok se najvećim gubitnikom pokazala poslovna škola Cotrugli. Ne samo što joj je pitomac ostao dužan protuuslugu u spomenutom iznosu, nego, uzevši u obzir ono što je prezentirao, sad nema druge nego sudski potraživati i višestruko veću naknadu zbog ozbiljne narušene reputacije javnim nastupom tog negdašnjeg joj polaznika, a danas anti-manekena.

Odgojen na matrici rušenja autoriteta, okretanja leđa onima koji su ga podigli, Bernardić je pokušao predavača kompromitirati, što mašući parcijalnim, dekontekstualiziranim „istinama“, eto baš onima kojima je gojenac ispao iz istog partijskog šinjela nedavno baratao u emisiji na konkurentskoj televiziji, a u kojoj je Bernardić odbio gostovati da bi za nagradu dobio onih tridesetak papira u kojima se nekako uspijevao pogubiti, što asocijacijama na predavačevu navodnu bahatost.

Naime, nakon što bi ispucao pripremljene verbalne „ćorke“, a na predočene mu argumente više ne bi imao što makar i nesuvislo uzvratiti, omalovažavajućim bi tonom prozivao predavača najpametnijim, genijem, aludirajući tako na njegovu, medijski stvorenu već opjevanu bahatost. Jer u ovo doba nametnutog lažnog egalitarizma svaka osoba koja u nečemu odskače i, da bude gore, još je toga duboko svjesna, u očima mediokriteta i onih koji su potratili dane im talente, etiketira ju se bahatom, sve kako bi ju se unizilo i barem prividno stavilo u istu ravan s ni po čemu joj usporedivima.

Dodvoravajući se upravo takvima, tomu nije odolio pribjeći ni neiskusni igrač kvartovske momčadi u srazu s majstorom europske klase, koji, kao i svaki igrač koji zabija golove, eto mora biti bahat i sebičan.
U najkonkretnijim stvarima Bernardić se ponio poput male djevojčice iz poznatog evergreena. Pun je velikih želja, za što bi, posve na tragu mesić-račanovske petparačke demagogije, novac uzeo smanjivanjem korupcije, dok bi onaj koji poznaje ljude koji o raspodjeli novca odlučuju, to ipak učinio preko njih. I tko je tu onda ozbiljan?

Nakon svega, može li tko zamisliti usplahirenog Davora Bernardića kako pregovara i progovara u ime Hrvatske oko nečega važnog? Čovjeka koji nepotpunom statistikom o tekućem kretanju korona virusa u Hrvatskoj odvraća turiste od posjeta Lijepoj Našoj. Čovjeka koji izlijeće s cijenom Ine isisanom iz prsta, nadmeno nipodaštavajući rad renomirane, međunarodno priznate tvrtke koju je Vlada angažirala. Pa mu onda profesor emeritus s druge strane stola mora pojašnjavati kako baš i nije pametno sužavati si manevarski prostor u pregovorima javnim izricanjem okvirne cijene unaprijed, usput i znakovito natuknuvši kako ona nije ni blizu onoj koju je izvalio „stručnjak“ s Cotruglija.

Može li tko zamisliti da ispred Hrvatske s ozbiljnim svijetom razgovara čovjek koji nervozu pokazuje unezvijereno trepćući trepavicama barem trostruko brže od normalnog, dok očiglednu inferiornost u raspravi pokušava nadomjestiti usiljenim, ciničnim polusmješkom, s mukom podignutom desnom stranom usana, dok mu lijeva ostaje obješena. Možda on misli da je to frajerski. Ali nije. Luzerski je! I dok je Milanović barem sposoban zauzeti kakav-takav gard, ako već ne i nešto suvislo izreći, dotle je nasljednik mu na čelu Partije kadar napraviti tek poneko beskrupulozno saplitanje s leđa, poput onog nedavnog, pomno pripremljenog, vulgarnog verbalnog ataka na predsjednika Sabora? No, za što ga to kvalificira?

Konačno, dobro je sjetiti se, dok je još vrijeme, i da Hrvatsku kani preuzeti čovjek koji na pitanje – Tito ili Tuđman? – kao iz topa ispaljuje – Tito! I još se sprema Jokiću dati odriješene ruke da nastavi tamo gdje je stao.

Naravno, ovo upozorenje ima smisla samo za one kojima je do navedenoga zbilja stalo, a nipošto ne one koji te teme koriste samo kao monetu za politikantsko potkusurivanje. Makar, i da nema toga, razuman bi se čovjek upitao nije li ovdje preveliki ulog u igri da bi bilo uputno šaliti se.

Savjestan čovjek pristojne pameti bi se zacijelo zapitao i nije li neobično što medijska srednja struja mogućnost žetončića, postizbornih pojedinačnih prebjega s lista, spominje samo u kontekstu da ih HDZ nekome otrgne, dok posve zanemaruje mogućnost da se takvi pridruže RESTART-u? Ne miriši li to na onu „drž’te lopova“? Gledano iz te perspektive, nije li znakovito kako se na tzv. desnim demokršćanskim listama nalaze ljudi prilično raznolikog ideološkog profila, i za deklarirane ljute desničare prilično začudne ne tako davne prošlosti? Ne podsjeća li to na već jednom provedenu, a drugi put ipak uspješno premoštenu „Operaciju Most“? Vrijedi li se još jednom kockati?

Naime, ne treba biti profesor Baltazar kako bi se naslutilo formulu: RESTART + restlovi s ljevice + manjine + žetončići iz Domovinskog pokreta… A zatreba li, u svojstvu strateške pričuve spremno stoji već najavljena potpora manjinskoj vladi od strane „novoga Mosta“. S obzirom da je HDZ-ovu Vladu predvođenu Plenkovićem ta tvorba već nedvosmisleno odbacila, nije teško zaključiti čija to manjinska vlada jedino preostaje. Pa nije valjda tako teško od dva oduzeti jedan?

Napokon, u Partiji su uvijek mogli računati na vazda im odani Most. Bio on u Vladi s HDZ-om ili u oporbi, uvijek je udarnički rušio HDZ-ove ministre, a čuvao kadrove koje je postavio SDP. Pritom samo krajnje naivne može zavarati to što je lijevo krilo Mosta zamijenjeno tobožnjim demokršćanskim intelektualcima, te bivšim vjeroučiteljem koji je, kako sâm reče, u Josipovićevo vrijeme hodočastio na Pantovčak dvadesetak puta. Nisu li upravo ti i takvi, tada još politički neangažirani „neovisni“ analitičari i istaknuti pojedinci, u konzervativnijem od dva lijevo-liberalna zagrebačka dnevnika između dva izborna kruga otvoreno podržali Zorana Milanovića, što izravno ga hvaleći, što s „kršćanske“ pozicije pljujući na protukandidatkinju mu? Nije li onda slijed – poslije Milanovića Bernardić – ovdje zapravo prirodni kontinuitet?

Koliko god se, evo, tjedan dana prije izbora, sjetili kako protiv RESTART-a dosad nisu ništa zucnuli, pa ih sad reda radi drugarski kritiziraju. I dok Bernardić barem pokazuje kakvu-takvu volju za školovanjem, oni, ma koliko Hrvatsku budili, nikako da se sami na vrijeme probude. Pa se čude što uvijek iznova ponavljaju razred.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Nemojte se smijati, ta krajnje zbunjena osoba možda postane i ministrica

Objavljeno

na

Objavio

Iz velikih kiša i blata naglo u vruće ljeto, u Zagrebu i u Sibiru više od trideset stupnjeva. Toplo u cijeloj Hrvatskoj, ima nešto i hladnokrvnih turista. Da nije bilo tenisa u Zadru, i više bi ih došlo, ovako se strašljivci uplašili jer ako covid hvata zvijezde, mogao bi i njih malene kupače. Sitni apolitični umovi ionako nisu razumjeli nakane velikih kombinatora koji su zamislili Adria Tour, zalijepili se, zaslijepili humanim karakterom festivala zamišljenim u Srbiji koja njeguje regionalne veze i odnose u športu, kulturi i još koječemu, kao sjećanje na budućnost. Je li tom Đokoviću ideja servirana, ne znam, vjerojatno jest. Pratio sam godinama njegove izjave i nisam nalazio otrovne strjelice prema Hrvatskoj niti velikosrpska podmetanja, pa je možda izašao na mrežu nagovorom onih kondicijskih trenera koji dolaze iz kabineta vučićevskih i dačićevskih. Tako je rođen Adria Tour. Adria? Adrijansko more, znači.

Na tom Adrijanskom iliti Jadranskom moru nalaze se Beograd, Sarajevo, Banjaluka i Zadar. Da, i Budva, koja je pametno otpala, ali je uz Zadar jedina primorska. Hrvatskom teniskom savezu ništa nije bilo čudno, imaju valjda na zidu i dalje kartu Jugoslavije. Reakcije iz svijeta bile su drukčije, ne iz razloga koje sam naveo, nago poradi pošasti, ignorirane u nedoba, grljenja, ljubljenja i tapšanja (no da, tapšanje odobreno, ha) zalijevanja u noćnim klubovima. Teniski se svijet sablaznio, a onda je covid 2O i sam uvidio da se tu njega reketira i podcjenjuje pa se na trenutak vratio, tek da se vidi tko je gazda i tko je trenutno broj jedan na svijetu. Rasrdile su ga i priče da je oslabio, da ne može skočiti ni pola metra.

Ništa mi nismo naučili, niti ne ćemo. Teniska ili neka druga Adria, nije važno, uvijek ćemo mirno gledati kako na nas, naivne i zaboravne, šalju loptice, za sada, baš smo kao ona nasmijana djeca koja su uživala u igri i zabavi sa zvijezdama. A ti pošiljatelji o moru nisu prestali sanjati, kad ne mogu imati sve što su bili poželjeli, onda utvrđuju male mostobrane i oaze u kojima se dobro osjećaju, na Brijunima, recimo, ili preko puta u Fažani gdje je – piše jedan list– Šerbedžijina svojta pokupovala lijep dio središta grada. List donosi pregršt uvjerljivih dokumenata i podataka o vezama i poslovima s ne samo srbijanskim podzemljem i nadzemljem – internacionala na djelu uključujući poslove s vjetrenjačama u regionu. Hrvatski donkihotski sindrom je besmrtan.

U sjeni opisanih događaja odvija se izborna kampanja, barem se tako naziva. Svrhu i cilj ima, sadržaja nema, strasti nema, života nema, prešetavaju se kandidati gdje ima ljudi, obično na tržnicama jer jesti se mora, prodavačice im odgovaraju preko volje, drže distancu. Televizijski snimatelji se dovijaju kako uhvatiti kandidata okruženog većim brojem ljudi od onih koji su s njim došli kao pratnja. Onda svi završe u nekoj kavani i se sami bace u samoizolaciju. Tužno. Kako to narod ocjenjuje i procjenjuje, pa već i zna za koga će glasovati, ostaje tajnom poznatom samo psihoanalitičarima i anketarima koji dostavljaju podatke gospođi iz HRejtinga koja je čuvala prvu izbornu jedinicu kao asa u rukavu, a u njoj pobjeđuje Retard koalicija, Bog budi s nama. I zbirno ima ta debrecinka od koalicije nešto više od stranke „Sigurna Hrvatska“ kako se nazvao novi HDZ.

U stvari, mrtva utrka, kaže anketa. Točno, ova je izborna utrka tako mrtva da mrtvija ne može biti, što su opazili i analitičari pa samo što ne vape za barem nekom ideološkom bravurom, s bilo koje strane. Nešto malo živosti unijela je stanovita gospođa ili gospođica lijeve provenijencije koja se tako zablokirala govoreći u mikrofon o kulturi, uspaničarila, veli, pa se cijela Hrvatska koja visi na mobitelima danima zabavljala. Ali nemojte se i vi smijati, poštovane čitateljice i čitatelji, ta će krajnje zbunjena osoba koja o kulturi očito ne može reći ni dvije spojene riječi vrlo brzo biti u nekom povjerenstvu, odboru, žiriju, možda postane i ministrica, meritorno će ocjenjivati neku knjigu, recimo moju, kazališni repertoar ili filmski projekt. No, to je već umjetnost, a umjetnost je samo manji, umjetnički takoreći dio kulture, a što je kultura, što je sve kultura i zašto je kultura sve što nije od prirode nego od čovjeka, duga je priča ali u biti jednostavna koliko i neprirodna.

Brljavci

Desetak dana prije izbora bio je 25. lipnja, u kampanjama nespomenut, nevažan kao i medijima, nije bilo zastava na krovovima. Zabrljale opet vlasti proglašujući ga spomendanom, drugorazrednim događajem kojemu ne treba posvetiti pozornost. Zabrljali brljavci, nakon što su dobro učinili vraćajući Dan državnosti na 30. svibnja, ali u isti mah nevjerojatnom bravurom poslali 25. lipnja u zaborav, što je svinjarija nad svinjarijama jer je riječ o hrvatskom Danu nezavisnosti koji treba biti najveći državni blagdan, kao što su slični u svim zemljama koje su se u dramatičnim okolnostima dovinule slobode. Bio sam toga dana u sabornici (ne kao zastupnik), sjećam se kako sam se osjećao, trnci me i danas prolaze.

Članak 1. Ustavne odluke glasio je (i glasi) „Republika Hrvatska proglašava se suverenom i samostalnom državom.“ Pa ako to u državnom i narodnom smislu nije vrhunac u novijoj hrvatskoj povijesti, onda ne znam što bi taj trenutak, tu citiranu rečenicu nadmašilo. (A glede državnosti, vraćene na 30. svibnja, jest i to važno naravno, ali treba podsjetiti da Hrvatska de facto državnost nikada nije izgubila, pa čak ni u olovnim vremenima kada je bila zapisana na papiru, a zbilja bijaše drukčija. Da, nije ju izgubila, osim u onih nekoliko godina stare Jugoslavije, ali to ne računam. U stvarnosti, nije ju izgubila od 7. lipnja 879. i kneza Branimira, uz opasku da državnost datira, faktički, od vremena Trpimira ili još davnije, od Mislava. Ako je Trpimir, a jest, pisao da je knez po Božjoj milosti, značilo je to i znači da ni po čijoj zemaljskoj milosti nije vladar i da ničiju vrhovnu vlast ne priznaje. A pametni Branimir i njegov ninski i hrvatski biskup Teodozije, samo su, oportuno i dalekovidno zatražili i dobili blagoslov Rima, uostalom kao i franački kraljevi carevi, kao i moravski Svatopluk. I tako dalje. Malo sam preduboko otišao.) Elem, tražim i zahtijevam da brljavci koji su i opet jednom zabrljali vrate 25. lipnja kao Dan nezavisnosti i da tako ostane dovijeka.

Nisam dobro čuo, ne čujem dobro, ali mi se čini da je iz Ureda predsjednika poslano nešto kao izjava uz spomendan, u smislu da Hrvatska nikada nije bila jedinstvena kao tada, 25. lipnja. Je li? A zašto su onda Račan i račanovci bili protiv Ustavne odluke o samostalnosti? Usput, Milanović je učinio, napokon, hrabar državnički potez: uplovio je u bokokotorski zaljev na brodu Hrvatske mornarice i baš kada sam pomislio da ispravlja komunističke teritorijalne grijehe, mirno se iskrcao i porazgovarao s Đukanovićem o manje značajnim temama. Navodno je iz Boke trebao odletjeti na Putinov veliki predizborni vojni festival, ali mu se pokvario zrakoplov. Rekoše oni koji narod drže budalama. Očito je pritisak iz Europe i svijeta uopće bio prevelik, tako jak da to ni avion nije mogao podnijeti, pa se Milanović nije našao na tribini u društvu Putinovih vazala.

Dotle u svijetu

Sjedinjene Američke Države slave Dan nezavisnosti 4. srpnja, dan prije izbora u Hrvatskoj. Nije ni njima lako, uz coronu imaju usporednu tamnoputu revoluciju koja ruši spomenike, i one koje treba i one koje ne treba rušiti, a vlasti djeluju bespomoćno. Najnoviji zahtjevi idu ni manje ni više nego prema Isusu iz Nazareta, koji doduše nije bio skandinavski bjeloput, ali je svaki vjernički narod prilagođavao njegov lik svojem podneblju, pa tako treba i ostati. U toj novoj dimenziji, aktualni američki pokret ukazuje se kao anarhistički i ateistički, te imaju pravo oni koji tvrde da su anarholjevičari iskoristili crnački gnjev. Na meti će se naći i Bogorodica, nema sumnje, ali i svi sveci i svetice Božji. Hrvatska će biti pošteđena. Ima sreću da je najpoznatiji kip Majke Božje, onaj iz Marije Bistrice – crn da crnji ne može biti. Što će se dogoditi s Međugorjem, za sada nije poznato, ionako je svetište poprilično pusto i mise se u svijetu prate preko „skajpa“.

No Međugorje je – zahvaljujući nepravednoj povijesti, s one strane granice između Hrvata i Hrvata. Kao i Neum, o kojemu sam u prošloj kolumni nešto pisao više-manje satirički i u svezi s Pelješkim mostom, kadli me napalo da predlažem napad na Bosnu – čitam na nekom razuzdanom portalu. Prije svega, dragi diletanti, Neum je u Hercegovini po sadašnjim uzusima, pa zašto bih napadao Bosnu. Drugo, spomenuo sam iz vica Putina, a vojujući portal odmah zaključio da aludiram na Krim i volim Putinove metode. Zašto ne na južnu Osetiju? Zvala me odmah jedna medijska kuća iz Bosne, a baš sam bio na nekoj intervenciji u Vinogradskoj, nisam mogao govoriti. Panika se širi. Glede navodne aluzije na Krim, mudraci ne znaju da sam osvjedočeni ljubitelj (cjelovite) Ukrajine. Tko od njih ima kod kuće ukrajinsku zastavu (uz hrvatsku, ako ju uopće imaju) molim vas, i to s potpisom Julije Timošenko u zahvalu za dramu koju sam napisao dok je bila u zatvoru, a drama prikazana ni više ni manje nego na čuvenom festivalu u Edinburghu.

Tako, vidite, stvari su dosta složene. No još se nešto pokazalo: originalno pišem kolumnu za HKV (objava svaki ponedjeljak u 20 sati), ali ju preuzimaju drugi portali, podkasti i nadkasti, što saznajem s odmakom, a ni kunu ne dobivam (uskoro ni euro, fuj) kao što već znate, radim za opće dobro jer sam na tu kaznu osuđen. Ali što se pokazuje? Da anarhocrveni i zadrti nad svim tim elektroničkim medijima imaju svakodnevni nadzor u obliku suvremenih elektroudbaša i za to dobro plaćenih, a nisu više ni potpuno nepismeni pa se uključuju kao anonimci s podmuklim staljinističkim komentarima. Izazivajući, navlačeći publiku, odvlačeći ju od prave teme kolumne.

A da sam posve slučajno načeo staru i bolnu temu Neuma, pokazalo se nekoliko dana poslije kada je zbog navodnog netransportiranja kroz Neum, BiH najavila protumjere. Kakve? Možete zamisliti.

Hrvatski jezik. Pogled iz Rusije

S Moskvom ipak imam jednu vezu, ondje živi i radi veliki kroatist Artur Bagdasarov, prijatelj Hrvatske, hrvatskoga naroda i hrvatskoga jezika koji pozorno prati suvremene jezikoslovne prijepore u Hrvatskoj, piše o njima na tragu divova hrvatskoga jezikoslovlja i nimalo mu se ne sviđa jezična „politika“ Instituta za jezik i jezikoslovlje pod kapom autorski neostvarenog lingvista Jozića koji je uz medijsku pomoć i šutnju Akademije, preuzeo monopol nad pravopisnim i inim pitanjima. Bagdasarovu je u Hrvatskoj objavljeno nekoliko knjiga, o Dubrovniku poglavito u svezi s armenskim svecem zvanim u nas sv. Vlaho, te o čudesnoj zemlji Armeniji (Bagdasarov je Armenac porijeklom i osjećajem).

Pripremio je novu knjigu i traži nakladnika u Hrvatskoj. Knjiga, s hrvatskim pleterom na koricama, ima naslov „Hrvatski jezik. Pogled iz Rusije“. Dobar naslov, posve sam uvjeren da se iz Moskve bolje vidi nego iz Zagreba. Jeste li možda u izbornoj kampanji čuli da je netko spomenuo jezik? Hrvatski jezik? Ili da će donijeti zakon o hrvatskom (standardnom) jeziku? A i o umjetnostima i kulturi uopće nisam čuo, osim od one zblokirane gospođe koju sam spomenuo, to jest ni od nje se nije ništa čulo jer se zablokirala.I nakon izbora imat ćemo opet „kulturu novu“ i „postdramske komade“, tko god pobijedi, imat ćemo frakturu nakladništva, književnici će godinama čekati na novac od posudbe iz javnih knjižnica, samostalni umjetnici se dovijati kako da prežive. HTV je imala seriju emisija o varošima u dalmatinskim gradovima (Split, Sinj, Zadar…), a iz jedne sam epizode zapamtio neki lik koji se ne naziva samostalnim nego samohranim umjetnikom. Duhovito.

Potres iz 1980.

U nedavnom velikom potresu popadale su mi knjige s polica, među njima jedna koju sam dugo tražio zbog podatka o prvom latinskom, skraćenom, prijevodu Homera. I nije knjiga, nego časopis Latina et graeca u objavi Libera davnih godina. Vrlo dobar časopis. No sada vidim da je na pravim stranicama tiskan tekst o potresu 1980. a glasi upravo antički uzvišeno:“ Umro je drug Tito. Sudbonosna lapidarnost i neizbježna istinitost ovih riječi nesmanjenim intenzitetom potmulo odzvanja u nama već tjednima kao pratilac najtužnijeg potresa u našoj historiji. Ipak, taj potres nije ostavio ruševine već samo ojačao golemu građevinu Titova svjetionika koja nam obasjava putove u budućnost…Za razliku od antičkih heroja koji su se na kraju svojih zemaljskih života gubili u izmaglicama mitova, Tito je najprisutnija stvarnost – njegovo je djelo čvrst i realan kamen temeljac naših egzistencija, naše Jugoslavije.“ Citat završen. A uskoro zatim i Jugoslavija.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari