Pratite nas

Kolumne

Dijanović: Je li u Hrvatskoj zabranjeno upozoravati na opasnosti četničke ideologije?

Objavljeno

na

SPC i slučaj Marka Juriča

O prirodi, ulozi i moći Srpske pravoslavne crkve (SPC) tijekom povijesti, kao što je svojedobno primijetio dr. Ivo Pilar, dugo se „nije stvorilo zadovoljavajuću predodžbu“. Isti je autor za SPC rekao da je ona provedbeno sredstvo, „više jedna socijalno-politička borbena i osvajačka organizacija nego vjerska zajednica“. Pilar je dodao: „Pravoslavna crkva proširuje svoju vjeru tako da pravoslavna država najprije osvoji tuđe zemlje i da onda u osvojenim zemljama širi svoju vjeru uz pomoć čitave snage osvajačke države. Budući da je u svakoj vjeri usađen nagon da se proširi, jer ne širiti se, znači isto što i uzmicati, to je vjerski moment koji djeluje u pravoslavnoj državi kao stalan poticaj za ekspanzivnu politiku. Zato vidimo da su pravoslavne države stalno nemirne i da teže za proširivanjem“.

Lučonoša velikosrpske ideologije

Srpska pravoslavna crkva bila je, a i danas je lučonoša velikosrpske ideologije. Nakon Pilara o ulozi SPC-a kao i o vezama s fašističkom i nacističkom ideologijom pisala je Ljubica Štefan. U isto vrijeme dok se SPC s mržnjom obrušava na bl. Alojzija Stepinca, prikriva se kako je proglašeni svetac SPC-a Nikolaj Velimirović pisao ode Hitleru („svetac, „genije“, „heroj“), a Svetoga Savu nazivao Hitlerovim pretečom. Crnogorski publicist Miroslav Ćosović u knjizi „Bizarni sveci srpske crkve“ argumentirao je kako je SPC za svoje svece („svetitelje“) proglasila niz osoba koje po objektivnim kriterijima ne možemo smatrati ničim drugim nego ordinarnim zločincima i koljačima. Pop Momčilo Đujić, Milorad Vukojičič „Maca“ („pop koljač“), Joanikije Lipovac, Nikolaj Velimirović… U ulozi SPC-a u krvavim ratovima pisao je i srpski publicist Milorad Tomanić u knjizi „Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj“.

Crnogorski književnik Milorad Popović u razgovoru za „Globus“ savršeno je točno oslikao prirodu SPC-a u Crnoj Gori, a isto se može reći i za druge države u kojima djeluje: „SPC je najmračniji dio srpskoga političkog i nacionalnog bitka. U Crnoj Gori ona je prije paravojna, parapolitička i parakulturna institucija negoli duhovna i vjerska u onom iskonskom kršćanskom smislu i poslanju. Njihova jedina misija u Crnoj Gori jest da propagiraju srpstvo odnosno velikosrpstvo, negiraju ne samo državnost nego i etničku, kulturnu, društvenu i svaku drugu posebnost Crnogoraca. Njihov je cilj i poslanje da odbijaju, ponižavaju, negiraju i degradiraju svaku naznaku bilo kakve crnogorske posebnosti. Crna Gora je za njih ili povijesni srpski termin ili tek geografski, a najviše što mogu podnijeti kao folklorni. Ovo je jedinstven primjer u pravoslavnom svijetu da ju jedna pravoslavna Crkva ne poštuje i odbacuje svjetovnu vlast u zemlji u kojoj djeluje“.

Srpska pravoslavna crkva i danas aspirira na hrvatski teritorij

Aspiracije SPC-a na Hrvatsku i danas su nedvojbene. Srpski patrijarh Irinej u svojim božićnim čestitkama ne može preko usta prevaliti riječ „Hrvatska“, iguman manastira Krka u pijanom je stanju gazio hrvatski grb, a srpski svećenici ne žele pokapati s hrvatskom zastavom hrvatske branitelje srpske vjeroispovijesti. Na jačanje četništva u Hrvatskoj, u čemu snažnu ulogu ima upravo SPC, pred nekoliko je godina upozorila i Sigurnosno-obavještajna agencija.

Episkop SPC-a i mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perović također je ljubitelj četničke ideologije. Da je tome tako imamo corpus delicti crno na bijelo. Riječ je, dakako, o snimci gdje upravo on predvodi pjevanje četničke pjesme koja slavi popa Momčila Đujića (Što se ono na Dinari sjaji/Đujićeva kokarda na glavi). Đujić je tijekom Drugoga svjetskog rata bio zapovjednik („komandant“) četničkih jedinica na području Hrvatske. Pod njegovim zapovjedništvom četnici su počinili stravične zločine nad hrvatskim stanovništvom. Čak su i komunističke jugoslavenske vlasti nakon rata 1946. Đujića optužile da je kriv za smrt najmanje 1.500 ljudi.

Takvome, dakle, zločincu pjeva episkop Porfirije Perić! I što se događa nakon otkrića snimke? Ništa! Umjesto da on bude prokazan za govor mržnje i proglašen kao persona non grata u Hrvatskoj, nastradali su oni koji su upozorili na njegovo mrziteljsko pjevanje koje slavi zločin i zločinca. Krivi su oni koji narušavaju bratstvo i jedinstvo!

Jurič je upozorio na pjevanje četničkom koljaču

Naime, kao što se sjećamo, novinar i televizijski voditelj Marko Jurič je 2016. odjavljujući jednu epizodu emisije „Markov trg“ u pomalo ironičnom i provokativnom stilu poručio: „Poruka dragim Zagrepčanima, svima vama koji se šećete Cvjetnim trgom, budite oprezni pošto je u blizini crkva u kojoj stoluje, da parafraziram jednog srpskog ministra, četnički vikar, dakle dragi moji Zagrepčani kada se šećete Cvjetnim trgom, pogotovo majke s djecom, pripazite da ne bi koji od tih četničkih vikara istrčao iz crkve i malo u svojoj najboljoj maniri klanja izveo svoj krvavi pir na našem najljepšem zagrebačkom trgu, koji bi možda trebalo obilježiti tablama pazi oštar četnik u blizini“.

Jurič je u navedenoj odjavi upozorio na činjenicu da je episkop Porfirije pjevao koljaču, pa je sasvim jasno da u odnosu na takve osobe treba biti na oprezu jer nas povijest uči da nakon pjevanja i guslanja dolazi kama. Tko slavi zločince i sam potencijalno može biti zločinac. Četnički vikari poklali su velik broj Hrvata pa je pitanje zdravog razuma biti oprezan u odnosu na njih. No umjesto da Porfirije bude pozvan na informativni razgovor i podvrgnut kaznenom procesu zbog promicanja četništva uslijedila je zabrana rada na nekoliko dana Z 1 Televizije, a kasnije i optužnica protiv Marka Juriča.

Nakon četiri godine minucioznog rada Državno odvjetništvo podiglo je optužnicu protiv Juriča pri Općinskom sudu u Novom Zagrebu, a tereti ga se za poticanje osjećaja mržnje i netrepeljivosti prema pripadnicima srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, vjernicima pravoslavne vjeroispovijesti i svećenstvu Srpske pravoslavne crkve. U ime Republike Hrvatske u optužnici se smatra da je Marko Jurič „putem televizije javno poticao na mržnju usmjerenu prema skupini ljudi i pripadniku skupine zbog njihove vjerske, nacionalne i etničke pripadnosti“.

Perverzna inverzija!

Pazite Vi tu perverznu inverziju! Umjesto da se kazni onaj koji promiče četništvo, a to znači laž, mržnju i zločin, optužnica se podiže protiv onoga koji je upozorio na takve pojave. Niti Kafka u svojemu Procesu niti Orwell u 1984. vjerojatno se ne bi dosjetili ovakve perverzije. A da stvar bude gora, vrli pisci optužnice, da se Vlasi ne dosjete, su zapravo ti koji vrijeđaju srpsku nacionalnu manjinu. Ako je, naime, Jurič upozorio na djelovanje pojedinih istaknutih članova SPC-a koji promiču četništvo kako to može biti vrijeđanje srpske nacionalne manjine generalno? Misle li pisci da su svi Srbi u Hrvatskoj podupiratelji Momčila Đujića? Koga je moglo vrijeđati Juričevo upozorenje? Je li ono vrijeđalo Predraga Mišića? Naravno da nije. Ono je moglo vrijeđati jedino sljedbenike četništva. Smatra li stoga hrvatsko pravosuđe da treba sankcijama zaštititi sljedbenike četništva? Stavlja li se pravosuđe u službu zaštite četništva? Znači li to da je za pravosuđe četništvo nešto pozitivno? Propisivanjem kaznenih djela i sankcijama se štite pravna dobra! Je li četništvo pravno dobro u Hrvatskoj? Je li za pravosuđe zaštite vrijedna ona ideologija koja je 1991. okupirala Vukovar i isticala svoju politiku „bit će mesa, klat ćemo Hrvate!“? A Hrvate je klao i pop Momčilo Đujić kojemu pjeva episkop Porfirije.

Znadete li, dragi čitatelji, što se zbilo, uzmimo samo jedan primjer, 1. prosinca 1942. u Biteliću kraj Sinja? Tamo su četnici popa Đujića i Branka Bogunovića iz Knina te četnici iz obližnjeg Otišića nožem zaklali 29 tamošnjih Hrvata, a po zapovijedi popa Đujića koji je nakon toga krvavog pohoda nazvan „Krvavi pop iz Strmice“. Zanimljivo, koljač Đujić, sudjelovao je i u ustanku koji se svake godine 27. srpnja obilježava u Srbu gdje je hrvatskim novcem obnovljen četnički spomenik. No Đujić je na početku rata – što je raritet, obično su se kape mijenjale u obrnutom smjeru – nosio petokraku na čelu, istu onu petokraku koja se ovih dana podiže u centru Rijeke. Kao što je veljači 2015. u tekstu za Hrvatski tjednik („Četnik s petokrakom: Pop Momčilo Đujić u ustanku od 27. srpnja“) pisao povjesničar dr. sc. Vladimir Šumanović: „Naglašavajući svoje svesrpsko opredjeljenje i političku širinu koja je trebala okupiti sve Srbe s tog područja u borbi protiv NDH, Đujić je na početku ustanka na svojoj kapi imao komunistički simbol – crvenu petokraku zvijezdu. Osim kao komunistički simbol, crvena petokraka zvijezda bila je i državni simbol Sovjetskog Saveza, te je trebala značiti kako su srpski ustanici iz NDH dio jedinstvene vojne koalicije na čelu sa Sovjetskim Savezom. Zapis o tadašnjem Đujićevom izgledu ostavio je Gojko Polovina, sekretar Kotarskog komiteta Komunističke partije Hrvatske (KK KPH) za Gračac“.

Inače, pop Momčilo Đujić je Vojislavu Šešelju dodijelio status četničkog vojvode, tako da pjevač Porfirije kad pjeva Momčilu pjeva ujedno i Vojislavu.

Je li u Hrvatskoj zabranjeno upozoravati na opasnosti četničke ideologije?

No vratimo se na optužnicu protiv Juriča. In ultima linea, čak da je Jurič i koristio govor mržnje prema sljedbenicima četništva (prema cijeloj srpskoj manjini on je to činio jedino u slučaju da se svi Srbi u Hrvatskoj proglase četnicima što bi bilo netočno i nepravedno) je li 2020. zabranjeno koristiti govor mržnje prema četnicima? Čak su i jugoslavenske komunističke vlasti Momčila Đujića smatrale koljačem i zločincem, a danas pravosuđe u samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj ustaje u zaštitu njegovih sljedbenika. Kako drugačije protumačiti optužnicu protiv Juriča? Kako drugačije nego kao rehabilitaciju četništva? Ako je u Hrvatskoj postalo protupravno upozoravati na opasnosti četničke ideologije onda neka Hrvatski sabor promjeni Ustav i iz njega izbaci Domovinski rat koji je temelj moderne hrvatske države, a koji se vodio upravo i protiv četničke ideologije.

Isto ono pravosuđe koje ne vidi ništa sporno u izjavama da je trebalo 1945. pobiti veći broj ljudi ili da je Udba trebala pobiti veći broj hrvatski političkih emigranata ne vidi ništa sporno ni u pjevanju četničkih pjesama (u Hrvatskoj, konačno, imamo i četničke spomenike), ali vidi sporno u upozoravanju na opasnosti sljedbenika četničke ideologije. Ovakav egzemplar nije moguć nigdje nego jedino u Hrvatskoj, državi koja je očito i dalje premrežena petokolonaškim elementima. Možete li zamisliti da bi francuski sud 20 godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata kažnjavao Francuze koji bi upozoravali da neki tamo relikti nacional-socijalističke ideologije pjevaju Göringu ili Eichmannu?

Naravno da bi takvo što bilo nemoguće!

Državno odvjetništvo RH podignulo optužnicu protiv Marka Juriča

30 godina bilo je nedovoljno za uklanjanje velikosrpskih struktura

Za očekivati je da će Marko Jurič – koji se na tapeti zapravo našao zbog svojih nastojanja da određene teme iz povijesti izvede na čistac – na kraju biti oslobođen. Teško da bi ikoji sudac u Hrvatskoj na kraju dana imenom i prezimenom stao uz politiku protekcije četništva. No skandalozno je uopće što postoje ljudi u represivnom aparatu kojima pada napamet nekoga goniti zbog upozoravanja na opasnosti četništva. A još je skandaloznije da u Hrvatskoj mogu djelovati političke strukture koje takvome postupanju daju pokroviteljstvo. Jer, nemojmo se zavaravati, hrvatsko pravosuđe niti je samostalno niti je neovisno. Ova optužnica potvrđena je na mig određene političke strukture. Da nije tako ne vjeruju vjerojatno niti mala djeca.

30 godina hrvatske samostalnosti očito je bilo nedovoljno da se ukloni moć velikosrpskih struktura koje su ovom državom vlada od 1918. do 1990. U situaciji dok se mala Crna Gora, u kojoj živi 30 % Srba i protivnika crnogorske samostalnosti, obračunava s velikosrpskom ideologijom, u Hrvatskoj se pravosudno ustaje u zaštitu četništva.
Postoje li uopće riječi kojima se uopće može opisati ovakve maloumne i perverzne pojave kakve danas gledamo u Hrvatskoj? I Dostojevski bi, vjerujem, ostao bez teksta…

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Hrvati, birajte najbolje, a ne sebi slične!

Objavljeno

na

Objavio

Davor Bernardić će već sutra imati priliku pokazati je li štogod naučio iz besplatne političke lekcije nesebično mu pružene u ponedjeljak. Ipak, izvjesnu skepsu u njegov napredak u nauku izaziva to što besplatno školovanje, na koje je sad već pomalo i navikao budući mu ga je svojedobno velikodušno pružila i poslovna škola Cotrugli, po svojoj naravi i nije baš najbolji saveznik đaku. Naime, ono što mu se pruži na pladnju onaj komu je pruženo često ne zna cijeniti. A da se šef SDP-a uklapa u taj stereotip, potvrđuje i to što je za prethodne lekcije rijetko viđenom agresivnošću, kojom je zapravo prikrivao nesigurnost i manjak samopouzdanja, učestalo upadao profesoru u riječ, stoga je razložnije zapitati se je li uopće išta čuo, negoli pomisliti da je štogod naučio. Doduše, to mu i nije prioritet, budući manjak iskustva, znanja i vještina ionako nastoji nadomjestiti uzdanjem u snažan i kompetentan tim. A tko to čini taj tim i kakve su reference njegovih viđenijih članova?

Ne treba zagrepsti duboko ispod površine kako bi se uvidjelo da SDP-ov izborni stroj i tu podosta kašljuca, čak i šteka. Pritom je ponajmanji problem što im se kandidatkinja za ministricu kulture ne može podičiti nekom rječitošću, ma koliko to samo po sebi rječito govorilo o SDP-ovoj kadrovskoj politici. Naime, gubitak vjerodostojnosti tamo gdje je Partija poslovično osjetljiva odavno zvoni na uzbunu. Za razliku od glavnog mu političkog konkurenta, kojem se nasilje u obitelji sporadično dogodi na periferiji, što mediji običavaju oglasiti na sva zvona, SDP-u je ono dijagnosticirano u samome srcu, pri partijskom vrhu. I dok je Boris Lalovac, onomad poprilično utemeljeno osumnjičen za zlostavljanje supruge, posve rehabilitiran, štoviše, i nominiran kao kandidat za vođenje državnih financija, dotle je nesretni Tomislav Mikulin, do jučer desna ruka Davora Bernardića u Partiji, ekspresno najuren iz stranke. Misle li doista u SDP-u kako nasilje u nekim obiteljima nije tako strašno kao u drugima? Ili da je u određenim okolnostima čak i prihvatljivo? Istina, moguće je primjena dvostrukih aršina uvjetovana i time što je čitava situacija oko Mikulina i Hajdukovića, pogleda li ju se šire, opasno mirisala na nepotizam, protiv kojeg se SDP gotovo jednako zdušno bori kao protiv nasilja u obitelji.

Ugledu SDP-a zacijelo ne doprinosi ni što im vodeći kandidat u drugoj izbornoj jedinici, Rajko Ostojić, pokazuje zapanjujuće neznanje u elementarnim stvarima, čega bi se posramio i priprost čovjek, a kamoli ne uvaženi liječnik i profesor na medicinskom fakultetu,… osim ako nije političar. Em ne zna što su to 2 metra, em ne zna što je 15 minuta, a kako je pokazao ubrzani povratak iz samoproglašene samoizolacije, izgleda kako ne zna ni što je to 14 dana. Netko će se prisjetiti kako je ovdje riječ o upravo onome Ostojiću, koji je svoj moralno-politički lik i djelo gradio posluživši se sudbinom teško bolesnog djeteta povodom uvoda u izbornu utrku za zagrebačkog gradonačelnika, koju je potom uvjerljivo izgubio. S elementarnom matematikom, istina na nešto višem, iako još uvijek pučkoškolskom nivou, kuburi i Branko Grčić, koji bi opet trebao voditi brigu o hrvatskom gospodarstvu. Dok je to činio prethodni put, taj bivši dekan fakulteta nije znao izračunati utjecaj smanjenja PDV-a za 2% na prihode državnog proračuna. Uz to, nije umio ni pokrenuti računalo za korištenje EU fondova. No, to mu se ipak ne može uzeti za zlo. Password je, naime, znao samo šef, ali ga se nikako nije uspijevao sjetiti. Kako i bi kad je isti glasio – Izručenje Perkovića i Mustača!

O potencijalu SDP-a možda najbolje govori to što je u zadnja dva desetljeća Partija iznjedrila tek jednog političara od formata, bivšeg Grčićevog, Lalovčevog i Bernardićevog šefa – Zorana Milanovića. Nakon upečatljivog stolovanja na Markovu trgu on se nedavno dočepao i Pantovčaka prešutno nudeći „Lex šmrk-šmrk“, dok ga Bernardić sad upadljivo kopira nutkajući pûk s „Lex Cannabis“. Zato valjda obojica i dan-danas, kao da su pod utjecajem žešćih opijata, na upit – Tito ili Tuđman? – uglas veselo kliču – Tito! Tito! U prijevodu, na ljestvici vrijednosti im je totalitarni antifašizam ispred onog demokratskog. Pritom ih odveć ne zamara ni što se ti antifašizmi ne nadopunjuju nego isključuju, što je zorno pokazao slom Titove armije u srazu s Tuđmanovim genijem ranih devedesetih.

Nasuprot tom društvancu, koje samo krajnje nekritičnima ulijeva povjerenje, stoji stranka koja je Hrvatima donijela slobodu i cjelovitost državnog ozemlja, omogućila neslućene sportske uspjehe, izborila dostojno mjesto i dostojanstveno držanje za europskim stolom, konačno i izravnala svakojake krive Drine, sedimentirane kroz bližu ili dalju povijest. Od Agrokora i Uljanika, preko neuravnoteženog proračuna i rejtinga u smeću, sve do raznih poraznih krivulja nastalih uslijed nataloženog nemara i teških promašaja tijekom tegobne prošlosti hrvatskog naroda, prečesto uzrokovanih potpunim nerazumijevanjem odnosa u svijetu i hrvatskog položaja u njemu.

Tako je inače budnim očima ovdašnje javnosti promaklo pred neki dan objavljeno još jedno izravnavanje krivulje. Ne, nije riječ o krivulji broja zaraženih korona virusom, koju vrijedni i nadasve sposobni stručnjaci, evo, i po drugi put pokušavaju izravnati nakon što su to već jednom uspješno učinili, nego o krivulji migracija Hrvatske s inozemstvom. Upravljanjem u maniri dobroga gospodara, posljedično i hvatanjem koraka s Europom, polako se peglaju posljedice stoljetnog gospodarskog zaostajanja, koje se manifestiralo masovnim odlaskom ljudi iz Hrvatske. Na kraju 2019. godine, dakle prije pojave korone, i ta je krivulja gotovo posve izravnana (migracijski minus s inozemstvom, koji se donedavno mjerio desecima tisuća ljudi godišnje, sad je sveden na svega 2,5 tisuće). Štoviše, trend pokazuje kako bi migracijski saldo krajem ove, 2020., bio pozitivan čak i da nije bilo korone. Ovako će, uslijed smanjenja gospodarskih aktivnosti diljem Europe, zasigurno biti još bolji.

Ova vijest koja nije pobudila veći interes javnosti, kako i bi kad je pozitivna, zacijelo je najjače štrecnula pojedine viđenije demografe, te vjesnike katastrofe koji vole iskrivljavati statistiku oduzimajući kruške od jabuka, sve kako bi uokolo panično lamatali čudovišnim brojem o 400 tisuća iseljenih Hrvata od ulaska u EU (a već otprije ih je desetljećima akumulirano bilo barem 250 tisuća). Inače, radi se o omiljenoj brojki hrvatskih mitomana svih fela, jer nisu li neki domalo govorili o 400 tisuća nezaposlenih zbog korone? Držeći se ruku pod ruku, ti hrvatski zlovoljci, nečasni znanstvenici i jeftini politikanti, pritom se vode isključivo principom – što gore to bolje! I po činjenice, i po Hrvate. Tobože su zabrinuti za iseljavanje Hrvata, a širenjem ozračja beznađa temeljenog na pseudo-znanstvenim opsjenama zapravo su ga samo pospješivali. Da bi sad, nepovratno narušena znanstvenog integriteta pokušali pronaći novu nišu na igralištu na kojem se isprazno blebetanje posebno cijeni – u politici. Nažalost, u toj raboti im pomažu, ustrajno ih promovirajući, i mediji koji se predstavljaju domoljubnima, pa čak i katoličkima. No, time ne samo što ne djeluju blagotvorno na psihičko stanje u koje su zlom opsjednuti zapali, nego, štoviše, ohrabruju njegov daljnji psihopatološki razvoj, koji već pomalo poprima obrise opsesivno-kompulzivnog poremećaja osobnosti. Ukratko, podilazeći im, te znanstvenike ne čine ni u kom pogledu nimalo boljima, ali zato sebe i svoje općinstvo čine gorima. Ili, kazano rječnikom priraslom im srcu – i jedni i drugi tako postaju ne manjim, nego većim zlom. Dok im dobro sve vrijeme promiče pred očima.

Nije vrijeme kockati se na mačke u vreći – ili su možda ipak u čizmama? – blago rečeno, sumnjive prošlosti i još sumnjivije retorike, a još manje na osvjedočene odane saveznike SDP-a, koji su, bilo obnašajući vlast, bilo čameći u oporbi, vazda dosljedno rušili HDZ-ove ministre, a istodobno ljubomorno čuvali fotelje SDP-ovih kadrova. I kakve god fiktivne face-liftinge činili, nakon što su anestezirali desno biračko tijelo kako bi „Tito a ne Tuđman“ iznova zasjeo na Pantovčak, opet im se bez srama nude kao strateška pričuva, spremni podržati manjinsku im Vladu. Štoviše, ti se samoživi „demokršćani“ novoga kova, koji se ne bi cijepili jer nisu izravno životno ugroženi, a za druge ih briga, uopće ne ustručavaju očijukati ni s krajnje ljevičarskom platformom „Možemo“, gotovo se ispričavajući što se pitanje pobačaja uopće našlo u kampanji. Bijegom od svjetonazorskih pitanja u zagrljaj ljevice postaju potencijalnim važnim kotačićem u mehanizmu vraćanja na početnu postavku – „Tito a ne Tuđman“ – pokaže li se nedostatnom formula: RESTART + restlovi s ljevice + manjine + spavači iz Domovinskog pokreta, tvorbe nimalo slučajno ideološki tako heterogenog sastava… Druga mogućnost je da se isti cilj postigne dvokorakom, kako bi se isprao neugodan okus kojeg bi DOMPOK žetončići ostavili u ustima. Prvo bi se tobože nezainteresiranom Milanoviću, kojeg će u nedjelju moriti dvojba života – ustati ili odustati?, omogućilo da bude pravi pobjednik izbora na kojima uopće ne sudjeluje kao kandidat, a još se premišlja hoće li kao birač. Naime, izostane li postizborni dogovor, oko kojega se stanar Pantovčaka, kako već tjednima najavljuje, ne će odveć pretrgnuti, u nastalom bi interregnumu on bio prisiljen nametnuti tehničku vladu sastavljenu od, gle iznenađenja, sve odreda ideološki bliskih mu stručnjaka. Koji bi potom rutinski puhali u rog ljevice i prelomili ponovljene izbore na njezinu stranu. Tako bi isti oni, koji su omogućili izbor „Tita a ne Tuđmana“ 5. siječnja, na vrlo sličan način to isto učinili i 5. srpnja. Pjesmom rečeno, ono što je počelo s „Otvor’ ženo kapiju…“ moglo bi se lako okončati sa „Slude ih,… zato što svoje vole…“.

Barem četverogodišnje pjevušenje otužnih pjesmuljaka ne može se spriječiti biranjem ni manjeg ni većeg zla, nego isključivo dobra, kojeg Hrvati, srećom, još uvijek imaju na raspolaganju, naravno, budu li birali ZA a ne PROTIV. Jer kad god bi okosnicu činila ona tri Tuđmanova slova, koja tako nepodnošljivo smetaju svima kojima je Tito ispred Tuđmana, Hrvatska bi činila remek-djela pred kojima bi svijet zadivljeno skidao kapu, bile to vojne pobjede, ili sportski, ponajprije nogometni uspjesi, ili, pak, postignuća u borbi protiv korona virusa. Vrijedi primijetiti kako su u tim veličanstvenim pothvatima lijeva i desna smetala uvijek bila posve marginalizirana, izjedajući si utrobu parolama „dabogda sve izgubili“ i „dabogda sve propalo“. A da se jednostavan, dokazano dobitni recept primijeni i pri izboru saborskih zastupnika? Hrvati, usuđujete li se birati najbolje, a ne sebi slične?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Hvala Vam

Objavljeno

na

Objavio

Izbori za Hrvatski (do Račana i njegovih hrvatski) sabor pred vratima su. Sam postupak i dalje je duboko nepravedan unatoč nekim odlukama Ustavnog suda. Hrvatska je najprije podijeljena na izborne jedinice, umjesto da je sama jedna izborna jedinica.

Manjine imaju zajamčen broj mandata pa makar njihov kandidat dobio samo jedan glas, od samoga sebe. Hrvati u BiH te iseljeništvo mogu glasovati na malom broju mjesta često vrlo udaljenima, umjesto da se omogući elektronsko glasovanje. Ne ćemo nabrajati dalje, radije pročitajmo komentar don Ivana Miklenića u zadnjem broju glasa Koncila gdje on govori o odgovornosti i neodgovornosti političkih stranaka, odnosno proziva redatelje iza zavjese. Unatoč svemu na izbore treba izići i učiniti što se učiniti može. Nema predaje, samo borba do pobjede, kao ono nekada u Vukovaru. Ona jamačno dolazi kad-tad. Doći će dotična i u BiH gdje Bošnjaci, ili neki u njihovo ime, nastavljaju s neodgovornom politikom.

Ovaj put su u ime Hrvata imenovali koga su htjeli za predsjednika Središnjeg izbornog povjerenstva zahvaljujući svojoj brojčanosti. Šteta! Umjesto toga bolje bi bilo liječiti rane iz prošlog rata. Jedna je od njih i izdaja Bošnjaka svojih suboraca u HVO-u. Bilo je to u Bijelom polju 1993. gdje su se zajednički odupirali velikosrbima. Nije im ni to bilo dosta pa su još i pobili na spavanju uhvaćene vojnike i civile, njih nekoliko desetaka. Sve bi bilo još i gore da neki Bošnjaci nisu dojavili što se sprema. Hvala ima! Možda se preživjeli sretnu u ove vruće ljetne dane negdje na moru u Neumu. Hrvati su tu svoji na svome i primaju svakog dobronamjernog gosta. Među njima su i ranjeni hrvatski branitelji. Pero Babić, vlasnik prekrasne »Ville Petra« u Neumu, ponudio je sedmodnevni smještaj za jednog hrvatskog branitelja i obitelj. Odluka je pala na stopostotnog invalida HVO-a. Hvala Peri, hvala braniteljima koji su izabranom pružili prednost. Po tim načelima oduvijek se živjelo u ovim krajevima.

Usuđujem se zaključiti da je upravo zbog velike naše ljudskosti i velike naše vjere Kraljica Mira odlučila progovoriti čitavom svijetu iz naših krajeva. Trali su nas povijesni vjetrovi, stajali smo previše često na rubu provalije, ali nas je na životu održala vjera u Svemogućega Boga. I zato smo otvorenih ruku primili našu Kraljicu Mira. Govorimo općenito, iznimaka je uvijek bilo i bit će ih. Ona je, pak, nama i svima drugima koji su joj otvorili svoje srce jednostavno, a tako duboko, rekla: »Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu«. Bilo je tako i ovih dana dok su nas strašili pošašću zvanoj koronavirus.

Na večernjoj sv. misi na dan Obljetnice Njezina dolaska bilo je ma gotovo kao i prije. Mnoštvo puka Božjega otvorenoga srca Bogu. Mediji su i dalje o svemu tomu stidljivo izvješćivali. Nije ni čudo, u krivim su rukama. Ponovno je to dobro osjetio Tihomir Dujmović. Kritizirao je Novaka Đokovića i njegovo neodgovorno, ili pak po zadatku, organiziranje teniskog turnira u Zadru. Portal direktno.hr smjesta se Dujmoviću zahvalio, barem prema njegovim riječima, a oni se nisu oglašavali koliko znam. Možda pokrene podcast na tzv. desnici kao neki drugi. Bilo bi to dobro, jer desnica, ili bolje rečeno domoljubi, trebaju imati mogućnost jasno reći što to oni zastupaju pa i onda kada se međusobno ne slažu oko nekih tema kao u ovo predizborno vrijeme.

Ne smiju dopustiti da im pamet soli netko poput Siniše Lukovića, novinara ND Vijesti iz Crne Gore. Okomio se na poznatog hrvatskog političara u tim krajevima Zvonimira Dekovića. Kakve mu misli kolaju glavom najbolje kaže početak njegova obraćanja. On tu veli da je »jedan pametni čovjek već poodavno rekao da je patriotizam (domoljublje) posljednje utočište hulja«. Dalje nam je sve jasno. Kao da je bio u školi trenutnog hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića kojemu je najvažnija stvar pri dolasku na Pantovčak bila skloniti biste hrvatskih velikana. Nakon toga, mišljenja je, da se može graditi novi hrvatski identitet. Ne može Milanoviću, pitaj hrvatski puk na čije si čelo došao ni kriv ni dužan, a bolje bi bilo da nikada nisi. No, sada što je tu je. Nažalost, ne možemo ti još nizašto reći hvala.

Sličnu kartu u BiH pokušava odigrati Bakir Izetbegović. Izmišlja četvrti narod da bi mogao provoditi svoje neodgovorne smicalice. Ti četvrti su oni iz bivše države, koji jednostavno ne znaju ni tko su ni što su, iako je namjera da u konačnici posluže za velikosrpske probitke. Nešto slično pokušao je 29. lipnja 1929. diktator kralj Aleksandar. Tada nastaje Jugoslavija i pokušava se stvoriti jugoslavenski narod. Ali nije išlo. Sve se slomilo još Banovinom Hrvatskom, a o Drugom svjetskom ratu da ne govorimo. Ipak, ta nakarada se obnavlja 1961. Kako je završilo, vrlo dobro znamo, nažalost. Najavio je to komunist Slobodan Milošević 28. lipnja 1989. na kosovskom Gazimestanu.

U povodu 600. obljetnice Kosovske bitke reče da su on i njegovi ponovno u bitkama te da ni one oružane nisu isključene. I zatrubiše ratne trube, zakukaše majke s obje strane bojišnice. Kako neodgovorno! Ne razumije sve to Kathleen Kavalec, voditeljica Misije OESS-a u BiH. Drag joj je Izetbegovićev četvrti narod, kojeg tako rado miješa s onim prvim, bošnjačkim, kako to Izetbegović voli reći. Umjesto da radi posao za koji je plaćena, ona se upušta u političarenje. Rado je viđen gost na tzv. sesijama Kruga 99. Dotični se kite nazivom nezavisnih intelektualaca te se rukama i nogama bore protiv ravnopravnosti konstitutivnih naroda u BiH. Baš joj je lijepo društvo.

Ovim nekima spomenutima neizravno odgovara Borjana Krišto, zamjenica predsjedatelja Zastupničkog doma Parlamenta BiH. Ona Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice pita što je poduzelo u svezi s događajima glede održavanja sv. mise zadušnice za žrtve Bleiburga prošlog svibnja u Sarajevu. Dobila je odgovor u kojem se ništa ne kaže, pa još jedanput. No, ona ne odustaje. Ne čine to ni neki drugi po svijetu. U Australiji propitkuju vlast što će učiniti s odgovornima za progon kardinala Pella kada su preko njega nevina htjeli osuditi Katoličku crkvu. U Rumunjskoj Uvode Dan spomena nasilja nad kršćanima diljem svijeta. Hvala im. Tako se bori za svoje. Valjda će i velikosrbima jedanput nešto slično doći do pameti. Umislili si da mogu osvajati tuđe ozemlje. Na tom putu izazvali su i Prvi svjetski rat. Tragovi zločina vodili su i dalje. Vrijeme je posuti ih dobrosusjedskim odnosima. Bog će nam svima biti zahvalan za to.

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari