Connect with us

Kolumne

Dijanović: Kakva je sudbina EU-a?

Objavljeno

-

Foto: EPA

U susret europskim izborima

Za nešto više od tri tjedna održat će se izbori za Europski parlament. Do sada hrvatski birači nisu izražavali pretjerani interes za ovim izborima. Izlaznost je bila vrlo slaba.

Ipak, ne bi trebalo biti tako. Više od 70 posto zakona koje donosi Europski parlament postaju dio pozitivnoga hrvatskog zakonodavstva. U mnogim državama EU-a koje su dulje države članice posebno je desno-konzervativni dio političkog spektra zainteresiran za izbore.

Svjesni su da nije svejedno tko predstavlja birače na europskoj razini. Europa je pred velikim izazovima, ali i odlukama o svojoj budućnosti.

Ključni problem Europe danas je demografija. Papa Benedikt XVI. je 2013. u knjizi „Europa. Njezini budući i sadašnji temelji“ kirurški precizno detektirao o čemu se radi: „Izgleda da je Europa baš u ovome trenutku svoga najvećeg uspjeha iznutra postala prazna, u nekom smislu kriza joj je onesposobila krvotok, dovela u opasnost njezin život, prepustila, da tako kažemo, njezinu sudbinu presađenim organima koji će međutim nužno uništiti njezin identitet“.

Ovdje se, dakako, govori o zamjeni stanovništva. Europa je odustala od svoje budućnosti i nalazi se u procesu samoubojstva. Breitbart je nedavno donio rezultate istraživanja oko migracija u Irsku.

Prema tome istraživanju, ogromna većina ljudi u Irskoj okrenula se protiv programa otvorenih granica koji favoriziraju elite u Dublinu, a osam od deset ispitanika kaže da misli da je imigracija previsoka.

Tijekom posljednja dva desetljeća Irska je doživjela radikalnu promjenu u svom demografskom sastavu jer je politika masovne migracije dovela do toga da se stanovništvo rođeno u inozemstvu više nego udvostručilo od 2006. godine i sada čini petinu cjelokupnog stanovništva Irske.

Perverzne ideologije

Još je gora situacija u Švedskoj i Francuskoj. Zapravo, u gotovo svim razvijenim zemljama EU-a, ako se nastave dosadašnji procesi, domicilno stanovništvo će postati manjinsko u idućih 30 do 40 godina. Bruxelleske elite ovaj problem ne zanima.

Njih ne zanima zašto Europljani ne žele imati djecu, nego su odlučili manjak ljudi nadoknaditi uvozom iz Afrike, o čemu su svojedobno govorili Jean Claude Juncker i Dubravka Šuica. I Hrvatska je, na žalost, postala dio ovih procesa.

Bez daleko restriktivnijih migrantskih politika i povratka kulturi života Europa nema izglede za preživljavanje.

S jedne strane imamo demografsku katastrofu, a s druge ne vidimo poticanja višeg nataliteta, nego se agresivno guraju bolesne i perverznije ideologije kao što je ona genderistička. Tzv. LGBT vrijednosti ističu se kao temeljne vrijednosti EU-a. Nakon što je Emmanuel Macron tzv. pravo na abortus ugurao u francuski ustav, uskoro će se isto nametati na razini EU-a.

Pod krinkom zaštite okoliša provode se zeleno-fundamentalističke ideologije. Ove uništavaju poljoprivredu i stočarstvo (na to su reagirali poljoprivrednici prosvjedima diljem Europe), dižu cijene energije, a u krajnjim oblicima nameću eugeničke teze o tome kako su ljudi nametnici na Zemlji. Sve ove ideologije vrhunac doživljavaju u transhumanističkoj distopiji.

Jedino veliki desno-konzervativni val može spriječiti ideološku kolonizaciju EU-a putem nametanja ovih protuživotnih ideologija.

Europa je vrlo dosljedna u nametanju perverznih ideologija, ali se u svim dosadašnjim velikim krizama – od ekonomske i COVID do migrantske – pokazala nesposobnom za krizno djelovanje. Od Charllesa de Gaullea do Macrona vidi se paradigmatično put degradacije političkog liderstva.

Žele superdržavu

Na razini EU-a vodi bitka oko uređenja njezina modela organizacije. modelu njezina uređenja. EU kao superdržava (Sjedinjene Europske države) ili kao zajednica suverenih i ravnopravnih naroda i država. Bruxelleski mainstream predlaže reforme koje bi ojačale ovlasti Bruxellesa.

Odbor za ustavna pitanja Europskog parlamenta prošle je godine tijelu predao izvješće o reformi EU-a. Ovo bi izvješće trebalo predstavljati polazišnu točku za moguće reforme u funkcioniranju Unije. Sam dokument predlaže 267 amandmana na Ugovor o funkcioniranju Europske unije.

Ključan je amandman onaj koji ukida mogućnost veta u Europskom vijeću te inaugurira, umjesto jednoglasnog odlučivanja, odlučivanje po kriteriju većine, kvalificirane i obične, ovisno o slučaju.

Veto bi se ukinuo u velikom broju političkih pitanja čime bi Bruxelles dobio nove ovlasti u nizu područja, od poreza i socijalne politike preko područja kulture do vanjske politike i sigurnosti. Osim toga, ovlasti EU-a rasle bi u područjima klime, gospodarstva i obrazovanja.

EU mainstream nije izvukao poučak iz brexita. Velika Britanija je, prije brexita, zahtijevala povratak dijela ovlasti nacionalnim državama. U Bruxellesu, međutim, žele još „više Europe“, tj. dodatnu federalizaciju, o čemu svjedoče gornji prijedlozi. EU je potrebno temeljito reformirati i debirokratizirati. Nenormalna je činjenica da ključni ljudi u EU institucijama nemaju demokratski legitimitet.

Dio plana stvaranja europske superdržave je i ideja europske strateške autonomije, prema kojoj bi Europska unija samostalno donosila strateške odluke sukladno svojim interesima, ne prilagođavajući se uvijek i interesima Washingtona. Nije ta ideja sama po sebi sporna. Europa je nakon 1945. postala podpol euroatlantske politike i prestala biti centar svijeta. Europa se mora snažnije afirmirati kao geostrateški subjekt.

No bruxelleske elite koncept strateške autonomije, čiji bi sadržaj bilo i stvaranje europskog sustava obrane neovisnog o NATO-u, žele iskoristiti za dodatno jačanje ovlasti Bruxellesa. Ne radi se ovdje o naslijeđu Charlesa de Gaullea koji je sanjao Europu od Atlantika do Urala koja će odlučivati o sudbini svijeta.

Strateška autonomija dio je plana daljnje federalizacije EU-a, tj. prijenosa ovlasti s nacionalnih država na Bruxelles. To ponajviše odgovara osovini Berlin-Pariz koja na EU gleda kao na transmisiju vlastitih interesa. Nije bez osnove pripovijest o Europi više brzina u kojoj su, kao u Orwellovoj farmi, sve životinje jednake, ali su neke jednakije od drugih. I slijepci bi trebali vidjeti da se pod krinkom slobodnog protoka ljudi, robe i kapitala manje zemlje poput Hrvatske tretiraju kao mjesto izvlačenja radne snage i resursa za one veće i bogatije zemlje.

Njemačkoj Hrvatska služi kao rasadnik jeftine radne snage i resursa. Treba podsjetiti na svojedobnu izjavu Gerharda Schrödera o radnoj snazi iz „Zapadnog Balkana“. Ovaj je bivši njemački kancelar tada predložio da Njemačka širom otvori vrata migrantima iz zemalja „Zapadnog Balkana“, i da se ljudi u tim zemljama školuju po njemačkom sustavu. „U tim zemljama možemo otvoriti njemačke centre za osposobljavanje, kako bi mladi ljudi stekli kvalifikacije za njihovo tržište rada ili kako bismo ih jezično, kulturno i profesionalno pripremili za osposobljavanje u Njemačkoj. I trebali bismo im dati priliku da žive u Njemačkoj nakon što uspješno i na vrijeme dovrše izobrazbu. Tako će sve strane imati koristi jer će zemlje porijekla dobiti bolje kvalificirane radnike, a Njemačka će ublažiti nestašicu stručne radne snage“ – eksplicirao je Schröder svoju ideju.

Bivši njemački kancelar de facto je tada predložio model po kojemu bi se zemlje tzv. Zapadnog Balkana tretiralo kao kolonijalni rasadnik njemačke radne snage, odnosno kao mjesto odakle će Njemačka regrutirati „rezervnu armiju kapitala“ za potrebe njemačkog tržišta. Je li onda, dakle, čudno što neki mediji u Hrvatskoj ljude potiču na iseljavanje?

U knjizi „Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi“’ Tuđman je davne 1981. zapisao: „Sva povijesna iskustva potvrđuju tezu da se budući europski savez ne može graditi na zamjeni ili nijekanju nacionalnih država, već jedino na suradnji dobrovoljno sjedinjenih europskih naroda, koji samo dio svoje suverenosti prenose na savez, koliko u europskom, isto toliko i u vlastitu interesu, baš zato da bi se mogli suvereno i slobodno razvijati. Pritom je bitno da u savezu europskih naroda nijedan narod ne bude ni u čemu podređen, već u svemu jednakopravan čimbenik, pa i u provedbi same suverenosti saveza“.

Rušenje europskih temelja

U kolumni znakovita naslova „Europe is finished“, glavni urednik The Telegrapha Allister Heath u veljači je ove godine istaknuo da je Europa kakvu je svijet nekad poznavao “gotova” te da globalne zemlje sada jasno svjedoče njezinu “ponižavajućem padu”.

Heath piše da je vrijeme da oplakujemo propast stare Europe koja je od najbogatijeg i najnaprednijeg kontinenta na svijetu postala trula te je u strmom padu. Blagostanje, dekadencija, pacifizam i samomržnja previše su ukorijenjeni, a propast je nezaustavljiva. Sve to rezultira padom društvenog jedinstva, ekonomskog napretka i vojne moći.

Početkom 20. stoljeća Europa je sudjelovala s gotovo 25 posto u ukupnom broju svjetskog stanovnika, a već podosta vremena taj je broj manji od deset posto. Ekonomska moć ipak je držala EU kao relevantnog faktora međunarodnih odnosa.

Međutim, več je Jean-Claude Juncker u svom završnom govoru kao predsjednik Europske komisije 2019. rekao da će i ekonomska moć Europe opadati. I francuski predsjednik Emmanuel Macron naglasio je da moć Zapada opada.

Britanski katolički autor Cristopher Dawson u knjigi „Razumijevanje Europe“ postavlja tezu da je što je Europa bila manje kršćanska – opadala je i njezina moć u međunarodnim odnosima. On smatra da „ne možemo razumjeti ni samu Europu ako ne proučimo kršćansku kulturnu tradiciju koja je od samoga početka bila jamstvo europskoga jedinstva i izvor njenih duhovni težnji i ćudorednih ideala“.

Započeli smo s papa Benediktom XVI, a vraćamo mu se ponovno. On je u knjizi „Kršćanstvo i kriza kultura“ zapisao da je kršćanstvo našlo svoj najdjelotvorniji oblik u Europi, ali da se je u Europi „razvila kultura koja predstavlja apsolutno najdublju suprotnost ne samo kršćanstvu, nego i religioznim i moralnim tradicijama čovječanstva“.

U takvome ideološkom okruženju u zemljama Zapada postaje sve teže zastupati kršćanske vrijednosti. Talijanski publicist Roberto de Mattei u knjizi „Diktatura relativizma“ tvrdi da živimo u svijetu koji se temelji na protudekalogu i u kojemu je sve dopušteno osim javno ispovijedati vjernost načelima naravnoga i kršćanskog poretka. I u pravu je.

No time se ruše europski temelji.

„Činjenica da zapadna civilizacija Crkvi duguje uvođenje sustava sveučilišta, dobrotvorni rad, međunarodno pravo, razne znanosti, važna pravna načela i mnogo drugih stvari na većinu ne ostavlja neki upečatljiv dojam.

Zapadna civilizacija duguje Katoličkoj crkvi mnogo više nego što većina ljudi, uključujući katolike, uopće shvaća. Crkva je zapravo izgradila zapadnu civilizaciju“.

Ove rečenice stoje u uvodu knjige američkog povjesničara dr. Thomasa Woodsa pod naslovom „Kako je Katolička crkva izgradila zapadnu civilizaciju“.

Europska obnova, pa i ona politička, moguća je jedino uz povratak istinskim vrijednostima, a to su kršćanstvo, kultura života i zdrav patriotizam. Sve je drugo već viđeno na primjeru propasti Rimskog Carstva.

Europa, dakle, treba ujedinjenje, no ono se ne može temeljiti isključivo na ekonomizmu. Osim toga ono se ne smije temeljiti na potiranju nacionalnih individualiteta.

Temelji Europe su kršćanski i bez njihova poštivanja nema njezine budućnosti. Njemački povjesničar Leopold von Ranke svojedobno je odlično primijetio da čim u Europi bilo koje načelo želi apsolutno zagospodariti uvijek nailazi na otpor koji „izbija iz dubina samog života“, jer se europski svijet „sastoji iz elemenata različitog podrijetla; u njihovoj suprotnosti i njihovoj borbi razvijaju se upravo promjene različitih epoha“.

Pisac ovih redaka smatra da jedino ujedinjena Europa može predstavljati relevantnoga aktera na međunarodnoj sceni, u novome multipolarnome svijetu koji se rađa pred našim očima. No jaka se Europa može graditi jedino kao zajednica suverenih i ravnopravnih naroda i država, kao kršćanska Europa.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Oglas