Pratite nas

Komentar

Dijanović: Očekuje li nas velika koalicija?

Objavljeno

na

Od izbora za Europski parlament prošla su dva tjedna, unutar kojih je objavljen pregršt analiza izbornih rezultata. Iako je osvojio najveći broj mandata, HDZ je – ako kompariramo s rezultatom izbora iz 2014. godine – doživio očiti izborni neuspjeh, a SDP – iako su njegovi čelnici još do jučer bili predmetom izrugivanja – ostvario je vrlo dobar rezultat koji ga je vratio na političku scenu.

Živi zid osvojio je jedan mandat (oko kojega se sada vodi pravi rat koji će vjerojatno kulminirati raspadom stranke), Most neočekivano nije ušao u Europski parlament (antiestablishment retorika očito nije dovoljna), a Mislav Kolakušić otrgnuo je dobar dio protestnih glasova Živog zida i Mosta i tako osvojio jedan mandat jednako kao i Amsterdamska koalicija, čiji su čelnici – sudeći po Borisu Miletiću – previše doslovno shvatili pridjev „amsterdamska“.

HDZ-ovo skretanje prema centru i u lijevo rezultiralo je padom potpore toj stranci na desnome političkom spektru što je dovelo do ulaska u Europski parlament Hrvatskih suverenista, a vrlo blizu prelaska praga bili su i Neovisni za Hrvatsku i Marijana Petir.

Rezultati izbora za Europski parlament ne mogu se pouzdano koristiti za izračun potencijalnih mandata na izborima za Hrvatski sabor, no oni ipak pokazuju određene trendove odnosno smjer kojim se trenutno kreće politička scena.

Ako bi na parlamentarnim izborima stranke dobile jednak broj glasova kao na euro-izborima, HDZ bi osvojio najveći broj mandata, no sa sadašnjih 55 mandata pao bi na 45. Sastavljanje stabilne i pouzdane vlade na čelu s HDZ-om, ako uzmemo u obzir veliku fragmentiranost mandata, gotovo da bi bilo nemoguće.

Očekuje li nas velika koalicija?

Naime, čak i kad bi Plenković za koalicijske partnere uzeo desne političke opcije (Hrvatski suverenisti, Neovisni za Hrvatsku, Marijana Petir), to ne bi bilo dovoljno za sastavljanje vlade. Most zasigurno više ne bi koalirao s HDZ-om, a još je manja mogućnost da to učine Mislav Kolakušić ili Živi zid ako dočeka parlamentarne izbore kao iole relevantna opcija. S druge strane, Plenković je već najavio da ne odustaje od politike desnog centra, što praktički isključuje suradnju s desnim opcijama.

Drugim riječima, budući da HDZ sa sadašnjom vodstvom očito ne namjerava predizborno skretati u desno (čime bi se povratio dio glasova), ali niti koalirati s desnim političkim opcijama, postavlja se pitanje ne očekuje li nas – pod pretpostavkom da Plenković ostane na čelu Vlade i HDZ-a – formiranje velike koalicije?

Koaliranjem HDZ-a-a i SDP-a uz potporu manjinskih zastupnika dobila bi se i više nego „stabilna vlada“. Ako netko misli da je takva koalicija nemoguća, treba imati na umu da sličan scenarij već dugo vremena imamo u Njemačkoj gdje je vladajuća koalicija tzv. demokršćana (CDU/CSU) i socijaldemokrata (SPD).

Kao političar blizak Berlinu, Plenković vjerojatno ne bi imao ništa protiv da se njemački scenarij preslika i na Hrvatsku. Uostalom, HDZ i SDP mnogo su puta uspješno surađivali, a posebno kad je trebalo gaziti po volji birača. Dovoljno se prisjetiti kojom su lakoćom dvije vodeće stranke konsenzualno odbile zahtjeve za promjenom izbornog zakona.

Ustupci desnici ili velika koalicija

Da zaključimo, HDZ ili će morati pristati na velike ustupke desnici (što bi bilo moguće pod Stierom ili Kovačem, ali vrlo teško pod Plenkovićem), dakako ako se desni blok do izbora ne raspadne, ili nas očekuje velika koalicija. Treća opcija matematički nije moguća jer i da skretanjem u desno povrati dio glasova desnice HDZ vrlo vjerojatno ne će biti u mogućnosti formirati vladu.

Prije parlamentarnih izbora, međutim, očekuju nas predsjednički izbori koji bi, s obzirom na neke nove moguće aktere na političkoj sceni (M. Škoro kojeg bi vjerojatno poduprli Hrvatski suverenisti) mogli dovesti do novih turbulencija i novih iznenađenja na političkoj sceni.

Kako god, političkim analitičarima ne će biti dosadno u mjesecima koji dolaze, a kako će izgledati hrvatska politička scena kroz godinu i pol dana znade jedino dragi Bog. Jedino On može pomoći Hrvatskoj s političarima kakve imamo…

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Predsjednica RH zahvalila Hrvatima Vojvodine na podršci

Objavljeno

na

Objavio

Hrvati Vojvodine, hvala vam na podršci!

Bila sam uz vas i ostajem uz vas.

U svom prvom mandatu osnažila sam položaj naših ljudi u Vojvodini te ću njihov položaj nastaviti snažiti u svom drugom mandatu. Hrvati Vojvodine znaju da je Hrvatska sada tu za njih.

Hrvatska država ima obvezu skrbiti o svakom Hrvatu izvan Hrvatske, ma gdje se on nalazio, jer – ponovit ću – Hrvati izvan Hrvatske nisu neka “dijaspora”, oni su naša braća, napisala je Predsjednica RH, Kolinda Grabar Kitarović na facebooku.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Čemu halabuka oko ‘Nacrta prijedloga Zakona o Vukovaru kao mjestu posebnog domovinskog pijeteta’?

Objavljeno

na

Objavio

Proteklih dana svjedoci smo brojnih reakcija na “Nacrt prijedloga zakona o proglašenju Vukovara mjestom posebnog domovinskog pijeteta”, ne rijetko i vrlo negativnih – uz tvrdnje kako iz teksta dokumenta nije vidljivo tko je bio agresor a tko žrtva, niti komu se i zašto odaje počast time što će naš grad-heroj konačno dobiti status koji zaslužuje.

Proziva se ministra hrvatskih branitelja Tomu Medveda i one koji su sudjelovali u radu na dokumentu, a da oni koji to čine nisu ni pročitali što on sadrži. To je stari hrvatski običaj: prelomiti preko koljena i na temelju glasina donositi zaključke i presuđivati.

Pa kad je već tako, evo citata iz kojega je jasno vidljivo da je agresor definiran i to u potpunosti, tako da oko toga nema i ne može biti nikakvih dilema:

“Vukovar ima posebno važnu ulogu u hrvatskoj povijesti uspostave samostalne, nezavisne, suverene i demokratske države, te predstavlja simbol otpora, žrtve i zajedništva u Domovinskom ratu. Hrvatski građani prema Vukovaru se odnose s dužnim i dubokim poštovanjem koje iskazuju na različite načine, a ponajviše stalnim i sve brojnijim dolascima na vukovarska memorijalna mjesta sjećanja. Navedeno posebno dolazi do izražaja u danima sjećanja na žrtvu Vukovara (17. – 20. studeni) kada Vukovar postaje odredište desetaka tisuća ljudi iz svih krajeva Hrvatske i svijeta, koji se slijevaju u nepreglednu Kolonu sjećanja – Vukovarski križni put, kako bi na dostojanstven i primjeren način odali duboko poštovanje herojstvu i mučeništvu vukovarskih branitelja i civila. Vukovar ima iznimno važno simboličko, u mnogim vidovima prijelomno, pa i sudbonosno mjesto u povijesti današnje hrvatske države, osobito u formiranju modernoga hrvatskoga kulturnoga i nacionalnoga identiteta. Iskustvo i značenje Vukovara 1991. nadilaze lokalnu i nacionalnu razinu, pa je on ujedno i europski i svjetski fenomen. Strahote razaranja grada i stradanja ljudi u njemu tijekom oružane agresije koju je  izvršila Srbija, Crna Gora i Jugoslavenska narodna armija (u daljnjem u tekstu: JNA) s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj označile su Vukovar posebnim mjestom. Broj poginulih i ubijenih, nasilno odvedenih i nestalih, ranjenih i prognanih, uz golemu materijalnu ratnu štetu koja je gotovo u cijelosti izbrisala srednjoeuropsku urbano-arhitektonsku, sakralnu, kulturnu, gospodarsko- materijalnu i nematerijalnu baštinu Vukovara, nesumnjivo upozoravaju da su nad tim gradom i njegovim braniteljima i civilima, počinjeni zločini ogromnih razmjera. Kršenja međunarodnog humanitarnog prava osobito su bila prisutna upravo na području Vukovara gdje je uz hrvatske branitelje zarobljeno više tisuća civila. Tijekom oružane agresije na Vukovar koju je  izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj nisu počinjeni samo brojni zločini nad stanovništvom, nego i namjerno uništavanje Vukovara i onemogućavanja života njegovih stanovnika, uz nasilnu promjenu demografskih struktura kao i namjerno masovno i sustavno uništavanje povijesne i kulturne baštine. Vukovar 1991. snažno nadahnjuje na svojoj etičkoj dimenziji, humanosti, (o)praštanju i neosvetoljubivosti, no zauzvrat traži istinu i na njoj utemeljenu pravdu te trajnu zaštitu dostojanstva svih koji su svojim požrtvovnim nastojanjima branili Vukovar, a time i cijelu hrvatsku državu.” (Vidi; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 12.12.2019.)

Neki su posebno ogorčeni zbog činjenice da dokument izrijekom ne navodi velikosrpsku agresiju kao uzročnika ratnih događanja, no, treba imati u vidu kako je izraz “velikosrpska agresija” prilično fluidan i “rastezljiv” pojam koji se može različito tumačiti, pa poslužiti i tomu da se sva krivnja za agresiju, razaranja i zločine pripiše isključivo srbijanskom režimu i da se time amnestiraju države Srbija i Crna Gora, “JNA” i srpski ekstremisti u Republici Hrvatskoj. Ovako, decidiranim (poimeničnim) navođenjem aktera agresije i posljedica što ih je ona imala, ta je mogućnost izbjegnuta.

Nadalje, mi imamo i Deklaraciju o Domovinskom ratu (usvojena u Saboru u listopadu 2000. godine) u kojoj se podrobno pojašnjava širi kontekst događanja iz 90-ih godina XX. stoljeća i velikosrpska agresija izrijekom definira kao uzročnik rata, žrtava i razaranja (uz navođenje Srbije, Crne Gore, “JNA” i dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj kao aktera te agresije).

Naravno da ne bi bilo suvišno i u ovaj “Nacrt prijedloga zakona o proglašenju Vukovara mjestom posebnog domovinskog pijeteta” uz sve navedeno ugraditi i taj pojam “velikosrpske agresije” i vjerujmo kako će to biti riješeno, jer prijedlog prolazi dva čitanja u Saboru, ali nije dobro donositi ishitrene zaključke, pogotovu ako nisu utemeljeni na činjenicama.

Braniteljska i stradalnička populacija ima dosta razloga za nezadovoljstvo, pa je razumljivo da se ponekad s te strane “puše i na hladno”, ali treba ipak pokušati javno istupati na temelju argumenata, a ne glasina i neprovjerenih informacija.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari