Pratite nas

Kolumne

Dijanović: Pupovčev popis onih koji promiču ‘povijesni revizionizam’, ‘govor mržnje’ i ‘etničku netrpeljivost’

Objavljeno

na

Posljednjih godina tradicija je Srpskoga narodnog vijeća (SNV) na čelu s Miloradom Pupovcem da svake godine, o trošku hrvatskih poreznih obveznika, objavi bilten pod nazivom Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u odnosnoj godini. Mijo Crnoja svojedobno je bio prisiljen na ostavku na mjesto ministra branitelja jer je najavio objavu tzv. registra izdajica. SNV-ov bilten pravi je primjer potjernice, registra ‘narodnih izdajnika’ koji su se usudili iole kritički progovoriti o djelovanju Milorada Pupovca i njegove bulumente. Broj za 2018. dugo se čekao, ali smo ga napokon i dočekali.

Pisac ovih redaka do sada nije bio uključen u popis ‘narodnih izdajnika’ SNV-a, nego tek mediji u kojima surađuje. Pitao sam se što nije u redu: zašto me SNV ne stavlja na svoj popis? Što još trebam učiniti? Ove godine napokon sam dobio priznanje uvrštavanjem na sam vrh liste portalskih ‘srbofoba’. Uza me kao dežurni portalski/internet srbofobi označeni su još Zvonimir Hodak, Marko Jurič, Marko Ljubić, Domagoj Pintarić, Dražen Stjepandić, Marcel Holjevac, Ivica Šola, Višnja Starešina, Milan Ivkošić, Nino Raspudić i Mate Mijić.

Kritika etnobiznisa=grubo omalovažavanje Srba u Hrvatskoj

Crimen je pisca ovih redaka, srbofoba, bandita i ‘narodnoga izdajnika’ taj što njegove kolumne spadaju u one koje grubo omalovažavaju Srbe i srpske institucije u Hrvatskoj. Štoviše, riječ je o primjer-kolumnama takva djelovanja. U SNV-potjernici tako čitamo: ‘Primjer su za to kolumne Davora Dijanovića, pa je tako, primjerice, 25. februara na portalu (misli se na portal Direktno, nap. D. D.) napisao kolumnu pod naslovom Iza kulta ‘ugroženog Srbina’, koji propovijeda Milorad Pupovac Suzni, skriva se zločinačka ideja, u kojoj djelovanje SNV-a, časopisa Novosti i Milorada Pupovca označava kao velikosrpsko djelovanje. To je mantra koja se ponavlja kroz brojne članke i kolumne, a gotovo se uvijek dovodi u vezu s ‘uzimanjem novca iz državnog proračuna’ odnosno s ‘etnobiznisom’. To je postalo opće mjesto za optuživanje aktivnosti srpskih institucija u Hrvatskoj’. O etnobiznisu je inače prvi progovorio bivši predsjednik prof. dr. sc. Ivo Josipović, pa ne znamo smatra li SNV upravo njega rodonačelnikom srbofobije u Hrvata.

SNV-ov registar ‘narodnih izdajnika’ uredio je Saša Milošević; tiskan je u 600 primjeraka, a financijsku potporu tiskanju ove ugledne antifašističke tiskotine dao je Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina VRH Grada Zagreba. U uvodu biltena ističe se da je povijesni revizionizam, uključujući i nasilje prema Srbima, dobio svoj institucionalni legitimitet kojemu se preslabo i nedovoljno odupire Vlada Andreja Plenkovića i vladajuća većina (koje je dio i SDSS, nap. D. D.). Revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima, ističe se u biltenu, dobili su pravo javnosti upravo u mandatu Andreja Plenkovića kojega je Milorad Pupovac svojedobno nazvao ‘suhim zlatom’. Naravno, u biltenu se ne ističe da je upravo Pupovčev SDSS (inače stranka koju je osnivao ratni zločinac Goran Hadžić) član vladajuće koalicije i da se Novosti, koje se u svakom broju izruguju iz hrvatske države, financiraju o trošku hrvatskih poreznih obveznika, dakle ‘ustaškim’ kunama.

HRT kao proustaški medij

Govoreći o elementima povijesnoga revizionizma, govora mržnje ili širenja etničke netrpeljivosti u javnom prostoru u 2018. godini Pupovčeva SNV-potjernica ističe: ‘U 2018. godini zabilježeno je, kao i ranijih godina, mnoštvo grafita koje sadrži nacifašističko i ustaško znakovlje, kao i pozive na ubojstvo Srba, na gradskim fasadama, ali i u manjim mjestima i selima. Ipak, najviše je zabrinjavajuća medijska slika koja se, po pitanju desnih i konzervativnih portala, ustalila te dobila još veće pravo javnosti. U tom smislu, ako izuzmemo standardne poruke na takvim portalima, najveći je problem nacionalni javni servis – Hrvatska radio-televizija (HRT). Za nju se može reći da je u prethodnoj godini ustaštvu i historijskom revizionizmu te negacionizmu dala potpuno pravo javnosti, odnosno legitimirala je diskurs fabriciranja povijesnih činjenica. Osim HRT-a, od velikih i značajnih institucija svakako vrijedi spomenuti Rimokatoličku crkvu, koja redovno daje svoje prostore promocijama revizionističke i negacionističke literature, a visoki predstavnici klera u tim događajima nerijetko i sami sudjeluju. Uz to su povezane i brojne komemoracije revizionističkoga i negacionističkog karaktera na kojima prisustvuju čak i predstavnici državnih vlasti. Česti su i politički pritisci na srpske institucije i političare u Hrvatskoj, ali i na državne institucije ako one ne daju pravo javnosti ili ne popuštaju zahtjevima društvenih skupina i parastruktura (ratno-veteranskih, klerikalnih i desnocivilnih) koje u određenoj mjeri imaju svoju ulogu u kreiranju javnih politika.’ I HRT je, dakle, za Pupovčev pamflet proustaški medij! Ako je i od Pupovca – previše je!

Govoreći o ostalim medijima, SNV posebno klasificira internetske portale i emisije, televizije i tiskane medije. Dežurne portalske srbofobe već smo nabrojali, a kad je riječ o drugim internetskim (digitalnim) platformama SNV-potjernica posebno ističe podcast Projekta Velebit. Internetski portali srbofobne orijentacije su sljedeći: Direktno.hr, Narod.hr, Maxportal, Hop.com.hr, Dnevno.hr, Braniteljski portal, Dragovoljac.com, Priznajem.hr, Hrvatsko nebo, Hu-benedikt, Kamenjar, Tjedno.hr, Nacija.hr.

Što se tiče televizijskih medija, ‘osim već standardne Bujice Velimira Bujanca koja se prikazuje na više lokalnih TV-stanica’ – ističu Pupovčevi istražitelji – ‘posebnu pažnju valja posvetiti Hrvatskoj radioteleviziji koja je u nekoliko navrata u 2018. godini u udarnim terminima ugostila negacionističke nadripovjesničare te otvoreno promovirala njihovu literaturu prepunu neistina o ustaškom logoru Jasenovac i tendenciozne antisrpske propagande.’ Nadripovjesničar je za SNV-ovu potjernicu, dakako, novinar i povijesni istraživač Igor Vukić čije je gostovanje na HRT-u svojedobno izazvalo pravu ujdurmu kod čuvara povijesne ‘istine’ koja baštini svijetle tradicije jugoslavensko-komunističkoga totalitarnog sustava. SNV-ovoj potjernici posebno je zasmetao dokumentarac Nade Prkačin Magnum crimen: ‘Sredinom maja u udarnom terminu na HTV1 emitiran je ‘dokumentarac’ Nade Prkačin s klerikalnoga Laudato TV-a Magnum crimen, koji se bavi partizanskim likvidacijama, a u kojemu glavnu ulogu igraju slovenski nadripovjesničar Roman Leljak i hrvatski mu parnjak Josip Jurčević. Roman Leljak živopisna je figura, naročito u svijetu laži – samozvani je istraživač ‘komunističkih zločina’ koji je, primjerice, još ranije, u februaru 2017. godine na HRT-u u emisiji Tihomira Dujmovića Iza zavjese iznio suludu tezu o 146 000 ubijenih Hrvata u poraću u Sloveniji.’

Vokabular je ovo dostojan vremena Jugoslavije, samo umjesto klerofašista imamo klerikalce, a doktora povijesti prof. dr. sc. Josipa Jurčevića naziva se ‘nadripovjesničarom’. Bilo bi zanimljivo doznati što o ovoj klasifikaciji misle hrvatski sudovi?!

Bujica

Od televizijskih emisija Pupovčevi istragaši posebno ističu emisiju Demokracija koju na Vinkovačkoj televiziji vodi Tatjana Markić, a na samome je vrhu, dakako Bujica o kojoj se ističe: ‘Emisija Bujica Velimira Bujanca nastavlja biti jedna od najistaknutijih šovinističkih i ekstremno desnih emisija koja se emitira na mnogim lokalnim televizijama. Bujančevu TV emisiju, kao jednu od najgledanijih političkih talkshow TV emisija u Hrvatskoj, prenosi niz lokalnih TV stanica (Z1, Jadran TV, SBTV, Osječka TV, Srce TV, Adriatic TV itd.) usprkos izrazitoj razini neprofesionalnosti i skandaloznosti po kojoj je Bujančev show prepoznatljiv. Primjerice, 28. je septembra u emisiji gostovao Hrvoje Zekanović, zastupnik Hrasta, a on i Bujanec ismijavali su napad na dr. sc. Pupovca koji se dogodio taj dan na zagrebačkom Dolcu.’

Kad su u pitanu tiskani mediji, onda, dragi čitatelji, imate pravo jednom pogađati tko je na samome vrhu liste srbofobnih tiskanih medija. To je, dakako, Hrvatski tjednik (‘kontinuitet najžešće huškačke propagande i dalje je najprisutniji u Hrvatskom tjedniku urednika Ivice Marijačića’) uz koji se još dodaju tjedni magazini 7dnevno, Hrvatsko slovo i Glas koncila.

Presuda istragaša Hrvatskom tjedniku

SNV-ov popis ‘narodnih neprijatelja’ ovako istragaški presuđuje Hrvatskom tjedniku: ‘Hrvatski tjednik skoro u svakom broju više stranica posvećuje propagandi historijskoga revizionizma i negacionizma te otvoreno antisrpskim i filoustaškim porukama, kako od strane svojih stalnih komentatora tako i od strane čitatelja koji imaju svoju rubriku. Osim toga, Hrvatski tjednik na svojim prednjim i zadnjim stranicama redovito reklamira emisiju Bujica notornog Velimira Bujanca na Z1 televiziji te knjige i filmove Romana Leljaka i Jakova Sedlara, kao i knjige Igora Vukića, Stjepana Loze, Vlade Vladića te drugih pojedinaca koji se najviše ističu po svom u javnosti priznatom revizionizmu i pseudoznanstvenim pokušajima opravdanja ili negiranja ustaških zločina ili drugih zločina počinjenih nad Srbima, kao i difamiranja antifašizma.’

Ne postoji vjerojatno niti jedan relevantniji medij ili politički komentator desnije orijentacije koji se nije našao na popisu SNV-ova pamfleta. Ako netko i nije uvršten u recentni broj, zasigurno je bio u nekome od prethodnih 16 brojeva. Potjernica ne istražuje samo medije, nego i javne akcije, djelovanje političkih stranaka, Thompsonove koncerte, kampanje Građanske inicijative Narod odlučuje, ‘revizionističke’ i ‘negativističke’ promocije, prosvjede protiv kulturnih i glazbenih manifestacija (srbofobija je tako i protivljenje koncertima notornih četnika), skupove, komemoracije, društvene mreže, djelovanje javnih osoba…

Uvesti kazneno djelo Miloradofobije

Ne postoji nitko razuman u Hrvatskoj tko bi imao bilo što protiv lojalnih Srba, a to su oni koji Hrvatsku ne vide kao dio nekakve ‘Velike Srbije’. To je jasno svima osim velikosrbima i njihovim sekundantima koji, ne kritiku Srba, nego velikosrba proglašavaju srbofobijom odnosno mržnjom prema Srbima. Kako je krenulo, uskoro bi se, a i sada je već tako, svaka kritika Milorada Pupovca mogla proglašavati mržnjom prema Srbima. Ako se netko osvrće na Pupovčeve huškačke izjave kao one devedesetih o ‘prekrštavanju srpske djece’ ili 2019. o Hrvatskoj kao novoj NDH ili, ne daj Bože, spominje dr. Šretera ili mutne poslove oko Tesla banke, za čas će postati ljuti srbomrzac prema postulatima kulta ugroženog Srbina. Ako je već tako, predlažemo da se u Kazneni zakon uvede kazneno djelo ‘Miloradofobija’, a biće toga kaznenog djela da bude bilo kakva i najmanja kritika Milorada Suznog. Pa da vidimo tko će da kritikuje agente Beograda!

Do tada ćemo ipak kritizirati i Pupovčeve provokacije i sve oni koji djeluju kao agenture Beograda i velikosrpskih interesa. Njihove, pak, lažne optužbe najbolje su priznanje istinitosti naših analiza. Časno je biti protiv velikosrpske ideologije/patologije i drugo-memorandumske politike. Pa makar bili i na popisu ‘narodnih izdajnika’ koji se – u zemlji čudesa zvanoj Hrvatska – financira novcem hrvatskih poreznih obveznika…

Partizani su likvidirali i raselili mještane Zrina da ne bude više ustaškoga uporišta

Za Pupovčev bilten, financiran novcem hrvatskih poreznih obveznika, Zrin je bio uporište ustaških razbojnika i ubojica koji su ubijali Srbe, a uništenje toga sela napravljeno je kako bi se spriječilo ponovno uspostavljanje ustaškoga uporišta:

Goran Marić i dvojica biskupa Rimokatoličke crkve – Vlado Košić, sisački biskup, i Ivica Petanjak, krčki biskup, 8. septembra prisustvovali su komemoraciji 75. godišnjice pada Zrina 95 – poznatog ustaškog uporišta odakle su ustaše u periodu 1941.-1943. godine upadale u okolna srpska sela, pri čemu su pobile nekoliko stotina ljudi, svih uzrasta i obaju spolova. Ubijanje je bilo praćeno pljačkom i potpunim uništavanjem okolnih naselja. U navedene zločine bio je uključen velik broj mještana Zrina. Partizani su 8. septembra 1943. godine zauzeli Zrin, nanijevši ustašama velike gubitke u borbi, nakon čega su raselili mještane Zrina i porušili selo kako bi se spriječilo ponovno uspostavljanje ustaškog uporišta. Na toj komemoraciji i izjavama povodom komemoracije, od strane spomenutih visokih državnih i crkvenih predstavnika, kao i državnih medija, izrečen je čitav niz neistina koje su podrazumijevale viktimizaciju ustaša i demonizaciju partizana, bez najmanje osude ili makar uzgrednog spominjanja zločina ustaša iz Zrina koji su prethodili padu tog ustaškog uporišta. Biskup Petanjak raseljavanje je Zrinjana nazvao ‘genocidom’, insinuirajući da su mještani raseljeni ‘zato što su bili Hrvati i katolici’. Biskup Petanjak ni tada, kao ni u jednom od prethodnih govora o tom povijesnom događaju, nije spomenuo makar jedan od brojnih zločina koje su stanovnici Zrina počinili nad svojim srpskim susjedima. Povodom komemoracije u Zrinu ministar Goran Marić na svom je Facebook-profilu napisao da su partizani (‘zavjetovane ubojice Hrvata’, kako ih je nazvao) navodno likvidirali 300 mještana Zrina, aludirajući na zauzimanje tog mjesta od strane partizana prije 75 godina, što je gruba neistina izračunata s ciljem demonizacije antifašista. Također, ministar je naveo da je glavni razlog navodnog ubijanja 300 ‘hrvatskih mirnih ratara i stočara’ taj što mještani nisu željeli suradnju s partizanima, odnosno ‘nisu bili spremni ubijati svoje susjede, rodbinu i svoj narod’. Zrin tijekom rata nije bio stanište mirnih ratara i stočara već uporište ustaških razbojnika i ubojica, a partizani nisu raselili to mjesto zato što njegovi mještani nisu s njima željeli suradnju, nego zbog toga što je dio stanovnika Zrina sijalo smrt i vršili nasilje nad mirnim stanovništvom.’

Slavlje na dočeku nogometaša iz Rusije bilo je šovinističko

Uspjeh Vatrenih u Rusiji za Pupovčev je bilten bio popraćen kolektivnom euforijom, histerijom i javnim linčom, a Hrvati ne znaju slaviti uspjehe nacionalne vrste drukčije nego nacističkim pozdravima. Mržnja prema reprezentaciji i njezinu uspjehu jasno odražava mržnju prema hrvatskoj državi onih koji po svoje savjete odlaze u Beograd:

‘Nakon kolektivne euforije i histerije uslijed osvojenoga srebra hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu krenula je hajka na novinare i aktiviste koji su pisali kritički spram određenih pojava oko reprezentacije, naročito nakon dočeka na kojemu se pojavio Marko Perković Thompson, što je izazvalo buru reakcija i u domaćim, ali i u brojnim stranim medijima. Tako su desničarski mediji i njihovi internetski ‘trolovi’ objavljivali članke i komentare u kojima se paušalno proziva nekih dvadesetak uglednih novinara i intelektualaca da stranim medijima stvaraju sliku o Hrvatskoj kao rasističkoj i fašističkoj zemlji. To paušalno prozivanje i optuživanje za ‘jugoslavensku diplomaciju’ i ‘ne-hrvatstvo’ neko je kraće vrijeme poprimalo značajke javnoga linča’.

(…)

Ni nogometna euforija vezana uz Svjetsko prvenstvo u Rusiji nije prošla bez šovinističkih incidenata. Na samom početku prvenstva, kada je hrvatska nogometna reprezentacija igrala protiv Argentine, u centru su Zagreba navijači dizali ruku u nacistički pozdrav, a sami su nogometaši proslavili pobjedu protiv Argentine uz Thompsonovu pjesmu Čavoglave, koja počinje s ustaškim pozdravom ‘Za dom spremni’. Taj se isti Thompson pojavio na dočeku hrvatskih nogometaša u Zagrebu 16. jula, i u autobusu i na bini. Iako nije bio predviđen službenim protokolom, to je bila želja samih igrača i izbornika Zlatka Dalića. Medijski osvrti nakon velikog uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije nerijetko su bili praćeni politizacijom koja je opet uključivala ‘Srbe’, ‘komuniste’ i ‘Jugoslavene’ kao glavne neprijatelje. Iako o medijima govorimo u sljedećem poglavlju, za ovu svrhu valja izdvojiti tekst Višnje Starešine u Slobodnoj Dalmaciji u kojemu je ona uspjeh hrvatskih nogometaša svela na borbu između ‘djece Oluje’ i ‘djece komunizma’.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Osvrt na epski rukometni sraz s Njemačkom i pogled malo prema naprijed

Objavljeno

na

Objavio

AA Ilustracija

Sklonost Nijemaca temeljitoj pripremi, organizaciji i disciplini, njihova upečatljiva sposobnost planiranja do u tančine i pronalaženja suparnikovih boljki, te opsjednutost učinkovitošću i pedantnošću u mnogih izazivaju divljenje. Dok sve ide onako kako su zamislili, melju kao mlin, gaze sve pred sobom, i nema tog plijena kojeg nisu kadri smazati za doručak. No, čim se suoče s nepredviđenim momentom, u čudu zastanu, ukoče se, katkad i posve trokiraju. Vidjevši ih bespomoćnima, na trenutke i smiješnima, neoprezni ih tada neopravdano podcijene, odveć lako gubeći iz vida njihovu mitsku sposobnost vraćanja iz mrtvih i upravo fascinantnu ustrajnost u borbi sve do samoga kraja.

Kad „panzeri“ gaze…

Na njemačkoj se rukometnoj nacionalnoj momčadi, za razliku od nogometne, još ne vide posljedice globalnog zatopljenja. Ti se, što divovi, što brzanci, doista doimlju izvorno njemačkima. Fizionomije su im upravo onakve kakve su se beziznimno držale njemačkima još do prije koja dva-tri desetljeća. Štoviše, za uslugama nekih, poglavito onih trokrilnih štemera u obrani čiji već i sâm pogled boli, bi u neka druga vremena zacijelo čeznula i tajna državna policija. A valja im priznati i da onako dobro kao u prvom poluvremenu utakmice protiv Hrvatske nisu stajali na nekom terenu još tamo negdje od početka četrdesetih. Kako i ne bi, kad su svojstven im, jednostavan i učinkovit taktički plan gotovo u cijelosti sproveli u djelo.

Na valu neuobičajeno oštre igre obilježene izrazito grubim prekršajima, nekima i u domeni rada civilnih sudova, Nijemci su nezaustavljivo gazili baš kao „panzeri“ nekoć. Osim grča i nespokoja koji redove suparnika izloženog takvu tretmanu obično zahvaćaju – pa mu tako ni igrač više ne bude neka prednost, a izvođenju sedmeraca ne pristupa kao velikoj prilici nego kao odsluženju kazne – u rukometu pogibeljna igra može donijeti i druge, ne odmah vidljive psihološke prednosti. One se ponajprije očituju u suptilnom pritisku na sudce. Naime, nakon što dosude veći broj isključenja jednoj ekipi, koliko god ona opravdana bila, labilniji sudci, pa čak i oni manje labilni, podsvjesno jedva čekaju priliku kako bi ravnoteže radi i drugoj ekipi isključili ponekog igrača, pa to onda učine i kad u normalnim okolnostima ne bi. Podsvjesna težnja za kompenzacijom još se više odražava u neujednačenom kriteriju procjene detalja koji se brzo zaboravljaju, a često prelome utakmicu.

Nijemci su, taktički se opredijelivši za brutalnu tučnjavu, računali na sve navedeno. I baš sve želje su im ispunjene – Hrvati su se uslijed dobivenih batina stisnuli i zgrčili, da bi pred kraj poluvremena, čim su se malo pribrali i rezultatski približili, dobili odmah nekoliko isključenja u nizu. A i u dvojbenim, rubnim situacijama sudci bi češće presudili u njemačku korist. U tom smislu znakovito je njihovo viđenje jedne akcije pri neriješenom rezultatu kad se utakmica lomila. Sjurivši se u izglednu kontru prema njemačkom golu, David Mandić je ometen, doduše, ne tako da ne bi uputio udarac prema golu (jer mu je ruka bila slobodna). Ipak, pritom ga je njemački igrač bočnim kontaktom izbacio iz balansa taman toliko da udarac ne bude savršeno izveden pa ga je vratar bez veće muke obranio. A sudci su ostali nijemi.

Ovaj detalj koji se mogao pokazati odlučujućim, a i njih još nekoliko, zapazilo je oštro oko vrsnog stručnog sukomentatora televizije s nacionalnom koncesijom, Nikše Kaleba. Lucidno je, uz dozu ironije, dobacio kako sudci očito nisu imali predavanja iz biomehanike da bi znali kako takve sile utječu na igračevo tijelo pri toj brzini. A on to, i bez da je primao lekcije iz teorije, jako dobro zna iz vlastita iskustva. Ta bio je vrhunsko krilo, k tome i svjetski prvak i olimpijski pobjednik.

Pobjeda velika kao „Maslenica“

Ovako je slađe, reći će netko, i ne će biti posve u krivu. Jer dvaput se vratiti iz ponora, zloslutno neugodnog zaostatka od 5 golova razlike, pokazatelj je moćnog karaktera momčadi. I doista, što je vrijeme više odmicalo, Nijemci bi sve rjeđe računalnom preciznošću pogađali rašlje, što je dovodilo u očaj hrvatske vratare i obranu, a sve bi češće naizgled ničim izazvani gubili loptu u napadu. S vremenom se bečkom sportskom dvoranom sve tiše razlijegalo „Deutschland, Deutschland…“, a sve se glasnije orilo – Auf Wiedersehen! Ipak, i nakon što su inercija i psihološka prednost već debelo prešle na hrvatsku stranu, nikako te uporne Nijemce prelomiti, ni spomenutom Mandićevom kontrom, ni Šipićevim zicerom s crte… Na kraju ih je slomilo tek čudo neviđeno, čudo nad čudima – nešto lijevo, a da Hrvatskoj bude na korist – lijeva ruka Marina Šege! Dobro, ajde, našla se tu u prijelomnim trenutcima i pouzdana ljevica Luke Stepančića, momka iz Labina, kraja gdje se prečesto podiže samo prva, a ne sve tri boje hrvatskog barjaka. No, kad igra Hrvatska, čak i ozbiljne nesuglasice valja ostaviti postrani, jer se crven-bijeli-plavi na najvišem jarbolu može viti samo kad su glave Hrvata iz obje države jedne hrvatske domovine skupa. U rukometu se to možda bolje vidi, ali ni drugdje nije drukčije.

Naposljetku, umjesto suhoparne statistike, evo i metaforičkog rezimea čitave utakmice: Prvo poluvrijeme – njima k’o ’41, nama k’o ’45! Drugo poluvrijeme – njima k’o ’45, nama k’o ’95! Ili možda bolje – k’o ’93! Jer napetošću je utakmica više podsjetila na legendarnu Operaciju Maslenica u praskozorje čije obljetnice je odigrana, tu jedinu bitku iz Domovinskog rata u kojoj su obje strane nastupile u najjačim sastavima.

Teško je slomiti duh hrvatskog čovjeka

Ova nesumnjivo epska utakmica doziva iz sjećanja jednu drugu, još dramatičniju, vjerojatno najveću koju je Hrvatska dosad odigrala. No, kako vrijeme čini svoje, ona je već pomalo zaboravljena. U polufinalu Svjetskog prvenstva 2003. u Portugalu Hrvati su morali igrati dva produžetka protiv današnjeg protivnika Španjolske kako bi, unatoč zaostatku u jednome trenutku i od 5 pogodaka razlike, na kraju ipak pobijedili. Pritom se pokazalo kako imperijalni mentalitet nacije s Pirineja, čiji je imperij dosegao zenit stoljećima prije njemačkog, još prožima srca španjolskih igrača, posve opravdavajući nadimak njihovih nacionalnih vrsta – Furia. No, namjerili su se na neprobavljiv zalogaj. Ili, kako netom poslije utakmice trener pobjednika Lino Červar reče – Gazili su nas čitavu utakmicu, ali nisu mogli zgaziti duh hrvatskog čovjeka! U ono doba oživljavanja voštanih figura iz Maršalova muzeja, kad je svaka Tuđmanova sintagma, pa tako i „hrvatski čovjek“, dočekivana ili s podsmijehom ili na nož, netko se usudio to izreći, jednostavno ne mogavši prešutjeti ono što mu je srce u trenutku velikog postignuća osjećalo. Našao se netko, eto baš iz te, nacionalno ravnodušne, odnarođene Istre, da blagotvornom solju oživi tada već ispiranjem mozgova i srdaca poprilično obljutavljelo hrvatstvo. Moguće je taj Červarov dirljiv iskaz nepatvorenog domoljublja mnogim Hrvatima promakao, ali zato sigurno nije onima koji Hrvate vole raditi bedakima, skoro onoliko koliko to oni sami od sebe vole činiti.

I badava Lini Červaru sve te silne titule i medalje, sve one pobjede nad većima i bogatijima, uzalud mu i očuvanje neprekinutog niza vrhunskih rezultata uz provedenu smjenu generacije, što je najteža stvar u momčadskom sportu. Lino Červar je u očima tvoraca mišljenja javnosti svemu tome unatoč ostao tek puki rukometni analfabet, diletant, Lino Čokolino, maskota koja samo nervozno skakuće oko klupe nepotrebno dekoncentrirajući igrače koji bi bez njega sigurno bili puno bolji… U toj virtualnoj, mnogima i jedinoj stvarnosti njegov je uspjeh slučajan, jednostavno taj čovječuljak ima sreće, a najvećim hrvatskim rukometnim stručnjakom nazivali su trenera koji je bio zadnji s reprezentacijom na Europskom prvenstvu samo godinu prije nego što će Červar s istim igračima osvojiti svjetsko zlato. Apsurdno? Možda! Ali nipošto ne i slučajno u zemlji u kojoj su mediji, pravosuđe, sindikati i štošta drugo sve samo ne slučajno takvi kakvi jesu. A jesu neprijateljski raspoloženi prema svemu što je dobro za Hrvatsku i svakome tko se za nju žrtvuje i čini ju boljom.

Pogođen sustavnim medijskim neprijateljstvom čovjek s kontinuitetom vrhunskih rezultata bio je prinuđen u naponu snage otići put pečalbe, u zemlju koja u svemu, pa tako i u rukometu, Hrvatskoj gleda u leđa. Našao je mir tamo gdje zlatno sunce sja, kad se već ono hrvatsko za njega pokazalo zubatim. Podigavši makedonski rukomet za nekoliko kopalja, usput je odigrao veliku ulogu u razvoju karijere dva danas ključna reprezentativca – Cindrića i Karačića – što mu se danas vraća s kamatama.

Inače, odstrjel Line Červara odradio je profesionalni TV kiler, neka vrsta medijskog Sindičića, doajen sportskog novinarstva, a u duši tek komunistički aparatčik starog kova, kandidat SKH-SDP-a na prvim višestranačkim izborima, Božo Sušec. U središnjem je Dnevniku nacionalne televizije besramno izdvojio samo izgubljene utakmice rukometne reprezentacije, pritom posve ignoriravši one prethodno dobivene kako bi do tih izgubljenih uopće i došlo, i turnuo ih širem gledateljstvu pod nos, zabrinuto zaključivši kako nam trebaju promjene dok još nije kasno. Jer ovako više ne može! A bedaki ne bi bili bedaki da kod njih ista finta, žvaka o promjenama, uvijek ne pali. Bio u pitanju sport, politika ili nešto treće.

Zbijanje redova ili razbijanje redova?

Červarov najveći grijeh, kako onda, tako i danas, je to što je HDZ-ovac. Da stvar bude gora, on nije neki obični HDZ-ovac, nego HDZ-ovac koji je uspio ostvariti povijesni rezultat na parlamentarnim izborima u Istri i Rijeci, zamjetno nadmašivši poslovično blijedo izdanje stranke na tom području, gdje bi obično nastupila pod geslom – Važno je sudjelovati! A to se ne prašta. Da je kojim slučajem političkog profila Ratka Rudića, već bi mu izgradili mauzolej na vrhu Učke.

Ovako im ni sad nije promakla aktivna Červarova predizborna potpora Kolindi Grabar Kitarović. Njegova se uloga, naime, omalovažava po navlas istom receptu kao što se to čitavih 5 godina činilo i Predsjednici – za medije njih dvoje nisu uspješni ljudi na ponos Hrvatske, nego tek Čokolino i Čokolinda! Stoga i ne čudi što se Červara i neposredno nakon velike pobjede protiv Njemačke ismijavalo. Eto su ga opet igrači spasili tako što su mu se usprotivili (jer ne može on koji pojma nema biti zaslužan, a s druge strane, ne može pojma imati kad je HDZ-ovac).

Uočivši boljku u izvođenju sedmeraca, rovare i nutkajući Červaru Štrleka, koji je odbio igrati za reprezentaciju pa se sad navodno premišlja. Čine to kako bi izbornika u slučaju neuspjeha mogli optužiti što ih nije poslušao, ali i zato što znaju kako bi Štrlekovo uključivanje moglo narušiti ozračje u ekipi slično kako je Kalinićevo nezadovoljstvo djelovalo na nogometnu repku na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, što je izbornik Dalić razriješio na jedan jedini mogući način. A mogao bi i Dalić, kao još jedan osvjedočeni Kolindin podržavatelj, uskoro na galge, jer kad su već suho zlato bacili u blato, što ne bi i srebro?

No, nisu svi u predizborno vrijeme postupili poput časnih i uspješnih izbornika najpopularnijih nacionalnih vrsta, Červara i Dalića. Neki koji se u javnosti predstavljaju katolicima i domoljubima nisu podržali Kolindu Grabar Kitarović budući joj nikako nisu mogli oprostiti koketiranje s jogom i numerologijom. Njezinu su vjeru jednodušno ocijenili neiskrenom, prijetvornom i politikantskom, a redovite odlaske na svetu misu i nošenje križića oko vrata prozreli kao providnu varku. Stoga ti vrli eshatolozi nisu imali druge nego spas na ovome svijetu potražiti agitirajući za tipa koji je tijekom kampanje veselo poručivao da se mani Očenaša, da bi potom još u maniri svojstvenijoj novokomponiranim nego autentičnim katolicima radosno proslavio pogansku svetkovinu „Martinja“.

Farizejski se skanjujući izbora manjeg zla, dvaput su izabrali ono veće (u prvom krugu djelom; u drugome što djelom, što propustom; a sve vrijeme mišlju i riječju). I sad se ti i takvi – koji su, obilato se koristeći i tehnikom Bože Sušeca, sablažnjavali malene slagavši čim bi zinuli, a zinuli bi često – pozivaju na svoje mišljenje podvaljeno u usta malenima. Pa se pobjedonosno rugaju zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Bozaniću, kako ga, eto, narod ne sluša, time prešutno hvaleći sebe jer, eto, njih sluša. U silnoj oholosti ni ne zamjećuju, u gorem slučaju – ipak zamjećuju, kako je jedini opipljivi učinak njihova djelovanja tek razbijanje vlastitih redova. Štoviše, to nastavljaju činiti likujući kako u narodu (a radi se tek o dijelu naroda kojeg su anestezirali) više ne pali poziv na zbijanje redova pred crvenom napašću.

No, i ovdje, kao i u rukometu, vlada nepisano pravilo – ako ne zbiješ vlastite redove, suparnik će svoje zbiti, i na kraju pobijediti. Ovogodišnje prvo izborno poluvrijeme je izgubljeno, baš kao i ono rukometno s Njemačkom. No, sve se još može popraviti, jer pred Hrvatima je najesen i drugo poluvrijeme. Hoće li zbiti redove kao što je to uspjelo rukometašima ili će nastaviti razbijati ih? Prije nego se odluče, neka se prisjete kako se u ovom „sportu“ prilika za popravak ne pruža svake godine kao u rukometu, nego u ciklusima od nekih 4-5 godina.

A Lino Červar, ako doista želi primjereno uzvratiti ovima koji ga i sad besprizorno vrijeđaju, šireći razdor među Hrvatima i kad se pobjeđuje, nema druge nego odgovoriti im tako što će najesen opet zauzeti mjesto na HDZ-ovoj listi za 8. izbornu jedinicu. I neka u taj pohod krene s one pozicije na listi koja će odgovarati mjestu osvojenom na ovome prvenstvu.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Petokraka s krova

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od zadaća umjetnosti je provokacija. Upravo provokacija je sredstvo skretanja pozornosti na rad umjetnika, na svijest građana  i moralne i društvene klišee.

Meta provokativne umjetnosti često je vladajući establišment. Možda nisam u pravu, ali kad je u pitanju provokacija koju neki doživljavaju kao umjetnost, na pamet mi pada Rijeka. Ono, Frljić & co. Tu je i Let 3, pa i drugi umjetnici koji su neshvaćeni u svojim sredinama, uvijek su dobro došli u grad koji teče.

Let 3 su oštro  krenuli đonom na kršćanske vrijednosti u Hrvatskoj u svom uratku „Hvala tebi Kriste“, što je normalno za ateiste i antifašiste. Kuku i motiku zamijenili su vulgarnošću palanačke smrdljive birtije.

Sjećate li se  kada je Let 3  prije par godina na zub uzeo Angelu Merkel. To se događalo u vremenu Lex Perkovića, pa mi je tako nejasno ostalo po kojem kriteriju je izabrana Merkel. Je li zbog oštrog stava prema Lex Perkoviću i ultimatuma izručenja, zbog loše gospodarske politike koju ona vodi u Njemačkoj ili zbog nekog meni nepoznatog razloga koji imao dramatične posljedice na Hrvatsku, poglavito na multietničku Obersnelovu utvrdu?

Ako si neshvaćen ili nerazumljiv kroz svoju umjetnost bilo gdje u Hrvatskoj, dođi u Rijeku i budi svoj na svom.

Osim što grad s najvećom lukom u Hrvatskoj uvozi prognane i neshvaćene umjetnike, on ih i sam producira. Osim notornog Mrle i ekipe, koja za koju godinu neće moći izvoditi sve svoje stare uspješnice naprosto zbog zamora i gubitka funkcionalnosti ostarjelih  čmarova, na scenu stiže relativno novi i nepoznati umjetnik imena Nemanja Cvijanović.
U godini kada je Rijeka dobila čast biti predstojnicom Europske kulture, Vojko je kao frontmena izabrao Nemanju.
U svom CV-u Nemanja Cvijanović o sebi kaže da se bavi propitivanjem društveno-političkih tema iz nedavne prošlosti, fasciniran fenomenom kolektivne memorije.
Svojom instalacijom, zvijezdom petokrakom na Riječkom neboderu on želi:
1. Provocirati hrvatsku fašističku prošlost
2. Rastući ili puzajući fašizam danas kod Hrvata izvan Rijeke
3. Provocirati Angelu Merkel
Uistinu ne znam odgovor na ovo pitanje, te je lako moguće da niti s jednim od tri ponuđena odgovora nisam niti blizu.

Odgovor na ovo pitanje, osim samog umjetnika, zna njegov mecena gradonačelnik Rijeke. Mecene su kroz povijest davale svoj novac umjetnicima, partija narodni novac za partijsku umjetnost, crkava crkveni za svoju umjetnost.
Iz povijesti umjetnosti znamo da neki umjetnici sa svojim radovima nisu naišli na pozitivne kritike i odobravanje mecena ili naručitelja. Među njima su Michelangelo, Caravaggio, Manet… Njihovi radovi su ocijenjeni sirovim, blasfemičnim.

Cvijanović je na prvu zadovoljio svog mecenu. Osim prvog uratka kojeg uskoro očekujemo kako zaštitnički natkriljena stoji nad riječkim korzom, bit će tu i komunističke biblije, Manifesta.
Koliko tu ima umjetnosti koja provocira, ili samo provokacije bez umjetnosti, vidjet ćemo.
Ako se držimo demokratskih načela, umjetnost ne treba zabranjivati ili osujećivati. Pustimo ju da sama za sebe kaže.

U tom kontekstu, možda je preuranjeno i po slobodu umjetnika opstruirajuće pitanje saborskog zastupnika Zlatka Hasanbegovića upućenog   Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.

Odgovor Ministrice je da je ona za slobodu umjetničkog izražavanja. OK legitiman i diplomatski odgovor, premda ton postavljanja pitanja i davanja odgovora , jasno govori o privatnim netrpeljivostima dvoje sugovornika,  i s unaprijed prepoznatljivim razlikama u vrijednosnim i estetskim  sudovima Obuljen- Koržinek i Hasanbegovića.

Je li Cvijanovićeva umjetnost oslobođena svih utjecaja osim autorske zamisli? Je li Obersnel Cvijenovićev mecena, tutor ili/i sufler?
Bilo kako bilo, Cvijanovićeva umjetnost je politički angažirana i usmjerena. U tome uopće nema dvojbe.

Biti slobodan je neka vrsta utopije i privida. Nemanja ima jasan političko aktivistički smjer, jasan crveni kolorit koji izbija ispod svake druge boje, narudžbu usklađenu sa željom svog političkog i financijskog pokrovitelja, i to je to. Bit ću strpljiv i prihvatit ću Cvijanovićev demanti da njegova umjetnost nije u službi politike grada s najdužim komunističkim stažem u Europi.

Ne znam hoće li Cvijanović ikada poželjeti ući u svaki kut hrvatske kolektivne memorije, memorije naroda bivšeg istočnog bloka, zbog koje je ta ista petokraka kao simbol totalitarnog i krvavog režima dobila „priznanje“ od Europske komisije za zlo XX. stoljeća.

Trpimir Jurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari