Pratite nas

Analiza

Dijanović: Velikosrpstvo u novome zamahu

Objavljeno

na

Tanjug
Velikosrpska ideologija i dalje živi i proizvodi sve luđe ideje i mitove

Od Garašaninovih Načertanija 1844. godine, Karadžićeva Srbi svi i svuda 1849., preko Stojanovićeva Srbi i Hrvati (‘do istrage naše ili vaše’) 1902. i Moljevićeve Homogene Srbije 1941. do Memoranduma SANU-a 1986. kontinuitet velikosrpske ideologije ostao je neprekinut. Unatoč porazima u ‘ratovima devedesetih“ (kako ih Srbi zovu), velikosrpska ideologija, duhovno poticana od strane Srpske pravoslavne crkve (SPC), i dalje živi i proizvodi sve luđe i luđe ideje i mitove. Tko god barem površno prati srpske medije, znade o čemu govorimo. U Srbiji postoji barem stotinjak svakodnevno dežurnih velikosrpskih udarnika koji iz dana u dan, iz sata u sat na nizu nacionalnih i lokalnih televizija neumorno peru mozak srpskom narodu i održavaju mit o ‘nebeskoj Srbiji’ i Srbima kao predmetu mržnje i ugroze okolnih naroda. Svaki i najmanji incident koji se dogodi u okolnim državama, a ima veze sa Srbima (npr. netko opali čveger Srbinu u seoskoj birtiji na Banovini) medijski se uzdiže na razinu međunarodnoga skandala. Ako je potrebno i otvoreno lagati, preuveličavati ili izmišljati o drugima – velikosrpski udarnici u tomu imaju neprocjenjivoga dara i iskustva.

Srbi su vječito ugroženi pa se tako danima govori o incidentu sa srpskim vaterpolistima u Splitu (ponašanje koje se ne može opravdavati, ali bi, s obzirom na to da je riječ o očiglednoj provokaciji, slično prošli i Dinamovi navijači da su se na rivi šetali u Dinamovim dresovima), no u rijetko se kojemu srpskom mediju moglo nešto više doznati o incidentu koji se upravo tih dana dogodio u Kruševcu gdje su dva tamnoputa igrača Napretka od strane navijača napadnuta mentalnim šipkama. Kult ugroženoga Srbina podrazumijeva da Srbin može biti jedino žrtva, a nikada i ni u kome slučaju krivac.

Bjelosvjetska urota protiv Srba i srpstva

Bjelosvjetska urota protiv Srba i srpstva provodi se na svim razinama: ustaše, Šiptari, Nijemci, Amerikanci, Bugari, Rumunji, nacionalni Crnogorci, Muslimani, Vatikan i svi ostali, osim možda Rusa, urotili su se da unište Srbiju, a sve zato što su Srbi strašno bitan narod, najstariji narod svijeta iz kojega je, kako po srpskim televizijama naučava Jovan Deretić, potekao i sam Isus Krist. Nema toga naroda koji nije potekao od Srba, pa čak i veliki ruski narod, pa zato, upozoravaju neki srpski naučnici, ne treba govoriti o Srbima kao o ‘malim Rusima’, nego o Rusima kao o ‘malim Srbima’. Tamo gde se slava slavi, šljivovica gde se pije, nebesko je naše carstvo, Bog je rodom iz Srbije, slušamo u jednoj popularnoj srpskoj pjesmi koja se izvodi po televizijskim programima. U drugoj pak pjesmi slušamo: Nebo je plave srpske boje. A u njem stanuje srpski bog. Oko njega anđeli srpski stoje. I služe Srbina boga svog! Ako bi netko pomislio kako je ovdje riječ o guslarskoj poeziji nakon popijene litre šljivovice, gadno bi se prevario. Jedan od spomenutih velikosrpskih udarnika, novinar, književnik i redatelj Milan Vidojević još davno je objasnio: Srbi su, za razliku od svih drugih naroda, pravljeni u svemiru! Oni su predodređeni za narod kontrolora nad drugim narodima koji su pravljeni na zemlji. Vidojević pritom nije marginalac koji gusla velikosrpsku poeziju nakon popijenoga vrča bunike, nego ugledni intelektualac koji često nastupa u emisijama za politiku i kulturu.

Navedenim udarnicima: Deretiću i Vidojeviću, ali i Dejanu Lučiću, Dragoslavu Bokanu, Jovanu Peinu, Ratku Dmitroviću, Radovanu Damjanoviću, Miroljubu Petroviću, Vojislavu Šešelju, Draganu Petroviću, Aleksandru Rakoviću itd. (mnogi od njih imaju vrlo vjerojatno i medicinsku dijagnozu), zajedničko je neumorno potenciranje jasenovačkoga mita u suludim milijunskim brojkama. Kao što je nedavno u emisiji Suočavanje rekao mladi srpski politolog Aleksandar Vujović (1992. godište), glavni urednik portala Novi standard: uz svetosavski i kosovski mit potrebno je kao konstitutivni mit srpske ideje inaugurirati i jasenovački mit. A na tome se već dobrano radi: ne postoji niti jedan dan, a da se u srpskome medijskom prostoru ne objavljuju izmišljotine o logoru Jasenovac. Uskoro te će laži dobiti svoj izraz u filmu koji će režirati Emir Kusturica. U isto vrijeme dok ističu kako su Hrvati opsjednuti mržnjom prema Srbima, velikosrpski trabanti svakodnevno se s nevjerojatnom mržnjom bave Hrvatima. Kada bi Hrvati, kao objekt patološke mržnje, nestali, velikosrpski bi ideolozi izgubili smisao svoga postojanja ili bi, alternativno, svoju mržnju još snažnije projicirali prema Albancima ili Muslimanima.

Više od stoljeća i pol ispiranja mozga dovelo je do toga da je velikosrpski narativ (kult ugroženoga Srbina, svojatanje teritorija okolnih država, tvrdnje kako su okolni narodi porijeklom Srbi) u Srbiji postao mainstream (elite moderiraju mišljenje naroda, a posebno su to mogle činiti u prošlim vremenima). Kao što smo već pisali na stranicama Hrvatskog tjednika, srpski novinar Teša Tešanović u jednome je hrvatskom podcastu bio vrlo jasan oko toga pitanja: ‘Isto kao što Hrvati imaju neke stvari oko kojih nitko ne spori, nešto što ni najveći liberal među Hrvatima ne će reći kako to nije točno, takve stvari postoje i kod Srba. Kod Srba, 99.99 posto Srba smatra Hrvate Srbima. To čak i najveći srpski liberali smatraju.’

Velikosrpstvo kao psihopatologija

Memorandum 2

Velikosrpska politika 1986. iznjedrila je Memorandum SANU koji je i službeno objavljen u tadašnjem tisku. Dvadeset i pet godina kasnije, 2011., u vremenu kad vojvoda Tomislav Nikolić dolazi na predsjedničku funkciju, a Vučićev SNS počinje uživati simpatije većine srpskih birača, napravljen je Memorandum 2 (također djelo akademika), koji tehnički nije uobličen kao službeni dokument, ali je proslijeđen kao interni dokument svim članovima srbijanske vlade. Cilj je ovoga dokumenta spašavanje Srbije nakon poraza u prošlim ratovima, u smislu postizanja ravnopravnosti sa zemljama na koje je Srbija izvršila agresiju. Memorandum 2 sadrži upute kako umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja te kako ju montiranim sudskim procesima staviti u ravnopravan položaj sa zemljama u okruženju. Ključan način kojim se pozornost međunarodne javnosti želi skinuti sa Srbije podizanje je optužnica i pokretanje sudskih postupaka koji će se pred srbijanskim pravosuđem voditi protiv građana Hrvatske, BiH i Kosova (sjetimo se slučaja Purda i Marić). U Memorandumu se predlažu i načini kako destabilizirati vlade susjednih država i kako u tim državama provocirati nezadovoljstva i nemire, jer – kažu memorandumaši – u političkim nestabilnim zemljama slabi se oštrica optužbi protiv Srbije. Jedan od pisaca Memoranduma 2 otac je bivšega srpskoga predsjednika Borisa Tadića – Ljuba Tadić. On je pak upravo tih dana kad je nastao Memorandum 2 bio vrlo eksplicitan u izjavi za jedan srpski medij: ‘Vojni gubitak Srpske Krajine i slavonskih zemalja, gde su Srbi bili većina, mi ne smemo nikad prihvatiti kao definitivan gubitak. Te krajeve nikad ne treba smatrati izgubljenim, jer ni Nemci nisu Istočnu Nemačku smatrali definitivno izgubljenom. Čak ni u ustavu’.

U jesen 2017. srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić predložio je donošenje tzv. deklaracije o pravima Srba. Tportal je 27. rujna 2017. izvijestio: ‘Predsjednik Republike Srpske (RS) Milorad Dodik i predsjednik Srpskoga narodnog vijeća iz Hrvatske i saborski zastupnik Milorad Pupovac u srijedu su tijekom razgovora u Banjoj Luci dali podršku izradi deklaracije o pravima i zaštiti Srba u regiji. (…) Deklaracija o zaštiti Srba u regiji ideja je srpskoga predsjednika Aleksandra Vučića. Deklaracija bi trebala obuhvatiti pravo na uporabu srpskog jezika i ćiriličnoga pisma, zatim pravo na proučavanje i njegovanje srpske kulture, pravo na proučavanje srpske povijesti i njegovanje srpske slobodarske tradicije, očuvanje nacionalne geografije, pravo na očuvanje i zaštitu srpskoga kulturno-povijesnog naslijeđa i pravo na informiranje na srpskom jeziku’.

Ono što je najavljeno u jesen 2017. finalizirano je 4. ožujka 2019. u Srijemskim Karlovcima. Ministar kulture i informiranja Republike Srbije Vladan Vukosavljević i ministrica prosvjete i kulture tzv. Republike Srpske Natalija Trivić potpisali su 4. ožujka 2019. godine u Srijemskim Karlovcima Povelju o srpskom kulturnom prostoru, kojom su definirane smjernice za jedinstvenu kulturno-prosvjetnu politiku srpskog naroda. Pod srpskim kulturnim prostorom podrazumijeva se, kako je navedeno u dokumentu, prostor na kojem je srpski narod u dugom povijesnom trajanju živio ili još uvijek živi, ostavljajući tragove materijalnoga i nematerijalnog kulturnog naslijeđa, bilo da se nalazi u okviru granica ili izvan granica njegovih državnih tvorevina.

Iako su tijekom potpisivanja Povelje izrečene ‘pacifističke’ rečenice o tomu kako Povelja nije samo na korist srpske kulture i tradicije nego će biti od koristi i drugim narodima s kojima Srbi dijele isti geografski, povijesni i kulturni prostor (vjerojatno su i Garašanin i Karadžić bili uvjereni kako će svojom politikom silno koristiti okolnim narodima), Vukosavljević je (ne mogu velikosrbi, kao niti guja iz Šume Striborove skriti svoj zmijski jezik) prilikom potpisivanja povelje o srpskome kulturnom prostoru rekao: ‘Na srpskom kulturnom prostoru, od Hilandara, preko Skoplja, Arada, Temišvara, Kotora, Dubrovnika, Pešte, Budima, Sent Andreje, gdje god živi srpski narod i gdje god postoje srpski kulturni tragovi, moći će se provoditi jedinstvena kulturna i obrazovna politika.’

Niti Grci, niti Rumunji, niti Mađari, niti Talijani, naravno, da ne trebaju strahovati zbog navedenih Vukosavljevićevih rečenica. Srbija nije ’91. napala ove države: nije granatirala niti Temišvar niti Budimpeštu. Ne trebaju toliko strahovati niti Makedonci premda velikosrpski primitivci redovito Makedoniju zovu ‘južnom Srbijom’. Kad je u pitanju kulturološka agresija, oni koji trebaju strahovati jesu Hrvati jer su u novome kulturnom memorandumu očito Dubrovnik i Kotor označeni kao srpsko kulturno nasljeđe.

Svojatanje hrvatske kulture Kotora i Dubrovnika

Kotor je grad i općina na obali Bokokotorskoga zaljeva, jednoga od najljepših zaljeva svijeta. Kulturno nasljeđe u Bokokotorskome zaljevu hrvatsko je i katoličko nasljeđe. Oko 60 posto crnogorskoga kulturnog blaga upravo je nasljeđe hrvatskog naroda koji je živio, a danas u ostatcima ostataka živi na području Bokokotorskog zaljeva. Ovaj je zaljev 1921. istrgnut iz sastava hrvatskih zemalja, odlukom kojem je Boka kotorska izdvojena iz Dalmacije i pripojena Zetskoj oblasti. Komunisti na čelu s Milovanom Đilasom kasnije su samo legalizirali otimačinu prve Jugoslavije. No hrvatsko i katoličko nasljeđe ostalo je, pa je i bl. Alojzije Stepinac prilikom posjeta zaljevu rekao da ‘svaki kamen Boke kotorske dovoljno jasno kazuje visoku kulturnu razinu hrvatskoga življa, ujedno je najbolji dokaz tko je zapravo autohtoni element Boke kotorske’. Proglašavati hrvatsko i katoličko nasljeđe Boke kotorske srpskim nasljeđem može jedino bolesni um velikosrpskoga primitivca. A još bolesniji um imaju oni koji dubrovačku književnost proglašavaju srpskom književnošću. A ne radi se pritom samo o političarima. I ovdje, kao i u drugim projektima, kolo vode akademici i intelektualci. Svojatanje dubrovačke književnosti djelo je srbijanskoga akademika Mire Vukasnovića, glavnoga urednika knjižnice Matice srpske u Novome SAD-u i urednika Petra Milosavljevića koji su Marina Držića i Ivana Gundulića proglasili srpskim piscima.

GudlićO svojatanju dubrovačke književnosti pisao je akademik Mirko Tomasović u knjizi Raspre i rasprave (2012.). Kako su Srbi mogli naslijediti jezičnu baštinu Marina Držića – pita se Tomasović u ovoj knjizi – kad su toga najvećega hrvatskog komediografa stoljećima ignorirali. U Srbiji je Držić postavljen na pozornicu tek 1946., kad ga je glumilo Hrvatsko narodno kazalište iz Subotice. Hrvatska se poezija četrdesetih i pedesetih godina 19. stoljeća dobrano gundulizira, metrički i leksički, a ta je pojava u srpskoj istodobnoj poeziji potpuno izostala. Dokaz hrvatske pripadnosti dubrovačke književnosti je i činjenica da su hrvatski pjesnici ranog romantizma imali uzore u Ivanu Gunduliću, Ignjatu Đurđeviću, Hanibalu Luciću, dok su se srpski obraćali onome što su imali, narodnoj i folklornoj poeziji. Marin Držić i Ivan Gundulić nikada nisu živjeli u Srbiji, niti su poznavali tamošnji jezik, pisali su na latinici i bili katolici, pa ne mogu ni po čemu biti srpski pisci, a niti ‘dvojni pisci’, kako ih umjereniji velikosrbi nazivaju. Tomasović u spomenutoj knjizi citira srbijanskoga književnog povjesničara Jovana Skerlića, koji je zapisao: ‘Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost bila je od velikog uticaja za stvaranje hrvatske književnosti (…) Za tu književnost (dubrovačku i dalmatinsku) u Srba se gotovo nije znalo, i ako ju je ko od obrazovanijih Srba poznavao, nije je smatrao svojom’.

Prema Tomasovićevu istraživanju, uključivanje dubrovačkih pisaca u srpsku literaturu javlja se tek sredinom XIX. stoljeća, kao neposredan refleks Garašaninova političkog manifesta Načertanije, s jasnim aspiracijama prema južnoslavenskim izvansrpskim teritorijima. ‘Ministar u njegovoj vladi (Garašaninovoj, nap. D. D.), Stojan Novaković, napisao je Istoriju srpske književnosti (Beograd, 1866. i 1867.), a čini se da je od te knjige započelo uključivanje literature nastale na tlu Dubrovnika u srpske priručnike, monografije, hrestomatije, antologije, čitanke, s eksplicitnim ili implicitnim znacima prisvajanja, što traje i danas’.

Još jedan uradak iz velikosrpske kuhinje

Kasnijem svojatanju dubrovačke književnosti pridonijela je pojava tzv. Srba katolika u Dubrovniku. O tome Karadžićfenomenu dosta je toga napisano, no korijene toga pokreta, koji nikada nije masovnije zaživio, treba tražiti s jedne strane u tadašnjoj slobodarskoj percepciji Srbije nakon borbe protiv Turaka i uspostave Kneževine Srbije (mnogi su Hrvati sve do 1918. imali pogrješnu percepciju Srbije i Beograda), a s druge strane dominantno u propagandističkom djelovanju Vuka Karadžića koji je od prosinaca 1834. do travnja 1835. boravio i propagandno djelovao upravo u Boki kotorskoj i Dubrovniku. Nakon njegova boravka u Dubrovniku rođen je pokret Srba katolika, a prvi Srbin katolik bio je Medo Pucić u čijoj je kući Karadžić boravio. Srpski nacionalist Laza Kostić u knjizi Katolički Srbi (str. 9.) to je i priznao: ‘Tek od druge polovine XIX. veka počinju da se pojavljuju i Srbi koji nisu pravoslavni: i Srbi katolici i Srbi muslimani’.

Ono što predstavlja identifikacijsku iskaznicu svakoga velikosrpskog dokumenta narativ je o srpskoj ugroženosti kao izraz kulta ugroženog Srbina. Naravno da se i u novome kulturnom memorandumu govori o ugroženosti srpske kulture, o dugoročnoj političkoj strategiji nepriznavanja, prikrivanja i relativizacije i o pojavama genocidnoga karaktera prema Srbiji koje su prisutne sve do danas. Summa summarum: Povelja o srpskome kulturnom prostoru predstavlja kulturni memorandum, tj., da budemo precizniji, još jedan uradak iz velikosrpske kuhinje koji pseudopacifističkim diskursom i eufemizmima želi skriti svoj pravi velikosrpski karakter. Filip Lukas pisao je da svaki narod ima svoj duh koji se objektivizira u kulturi i da ga upravo ta kultura diferencira od svakoga drugog naroda. Napad na hrvatsku kulturu koji Povelja čini stoga je napad na hrvatski narod.

Da je Hrvatska ozbiljna država, onda bi se velikosrbima koji prisvajaju hrvatsku kulturu (iskompleksirani činjenicom što su Srbiju gotovo potpuno zaobišli humanizam, renesansa i barok) samo konstatirala medicinska dijagnoza. Problem je u tomu što Hrvatska i sama financira velikosrpske tiskotine koje iz broja u broj udaraju na same temelje moderne hrvatske države. Problem je i u tomu što je velikosrpstvo penetriralo i u same hrvatske državne institucije pa je tako još prije nekoliko godina u hrvatskome Ministarstvu kulture o potporama knjiga odlučivao bivši obavještajac tzv. SAO Krajine.

Problem je što Hrvatska nema nekoga modernog Izidora Kršnjavoga koji bi kao ministar kulture bio svjestan da ‘u teškoj borbi za opstanak naroda kultura je jak i sjajan štit’. Pred koju godinu imali smo ministra kulture koji je razumio kolika je važnost kulture, no njegov mandat nije dugo trajao. Pseudokulturnjaci popeli su se na zadnje noge da ga smijene. I zato danas ponovno imamo grotesku: u situaciji dok Srbija svojata tuđe kulture, pa i hrvatsku kulturu, hrvatski porezni obveznici putem kulturnih institucija financiraju propagandističke uratke kao što je film Posljednji Srbin u Hrvatskoj.

O tempora, o mores, živio hrvatski progres!

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/hkv

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Milanoviću u biznisu ‘ne cvjetaju ruže’ – Više bi zaradio kao predsjednik nego kao poduzetnik

Objavljeno

na

Objavio

Iako se u anketama i medijima gotovo svakodnevno pojavljuju spekulacije ili najave o novim kandidatima, zasad nitko od spomenutih (Miroslav Škoro, Mislav Kolakušić, Anto Nobilo….) nema previše izgleda ugroziti sadašnju hrvatsku predsjednicu. U SDP-u zasad očito ne postoji suglasje o jednom kandidatu. Neki bi radije u utrku gurnuli bivšeg predsjednika Ivu Josipovića ili europarlamentarca Tonina Piculu. No čini se da Zoran Milanović ipak ima više izgleda.

Portal Direktno.hr analizirao je poslovanje njegove konzultantske tvrtke, o čijim se aktivnostima u javnosti uistinu vrlo malo zna, i otkrio da Milanović ne ostvaruje senzacionalne prihode o kojima je maštao dok je boravio u Banskim dvorima.

Tvrtka EuroAlba Advisory d.o.o., čiji je Milanović osnivač i jedini direktor, u 2018. ostvarila je prihod od 745.292 kune. Rashodi tvrtke iznosili su 115.407 kuna, a nakon plaćenog poreza na dobit (76.933 kune) tvrtka je iskazala neto dobit od 552.953 kune. Milanovićeva tvrtka zadržava dobit, odnosno neće ju isplatiti vlasniku, odnosno osnivaču.  U odnosu na prethodnu godinu tvrtka bilježi rast prihoda od 19,2 posto, neto dobiti od 20,3 posto, ali i rashoda od 13,2 posto.

U strukturi prihoda Milanovićeva tvrtka u inozemstvu je ostvarila tek nešto više od 28 posto, odnosno 209.970 kuna, što znači da glavninu poslovanja čine poslovi u Hrvatskoj. Za plaće, poreze i doprinose na plaće tvrtka je isplatila u 2018. godini 56.698 kuna, što znači da je trošak neto plaća iznosio 40.010 kuna.

Prema podacima dostavljenima Financijskoj agenciji Milanović nije isplatio sebi ni dobit ostvarenu u 2017. već ju je usmjerio u zadržanu dobit. To znači da je tvrtka u dvije godine poslovanja akumulirala više od milijun kuna dobiti iz poslovanja. Ako bi se bivši premijer odlučio na povlačenje ostvarene dobiti, tj. isplatu dobiti vlasniku morao bi je umanjiti za porez. No to, prema dostupnim podacima, nije učinio već očito, kao i mnogi drugi poduzetnici, povremeno sam sebi odobrava pozajmice ili isplaćuje predujmove dobiti.

Prema poslovnom izvješću tvrtka nema značajnih potraživanja niti neplaćenih obveza, a glavninu imovine čini novac na računu.

Usporedimo li to s plaćom hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja prema podacima iz svoje imovinske kartice mjesečno zarađuje 40.156,47 kuna bruto ili 24.376,20 kuna neto, vidljivo je kako Milanović kao poduzetnik ima sedam puta nižu neto plaću, odnosno 8,5 puta nižu bruto prijavljenu plaću. Povuče li i svu dosad zadržanu dobit, ako to već dijelom i nije učinio kroz pozajmice, još uvijek bi više zaradio kao predsjednik države nego kao poduzetnik, a pritom ne bi morao biti prijavljen na plaći malo iznad minimalne. Boljeg razloga za ulazak u predsjedničku utrku nema, piše Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Nema iznenađenja, naše analize pokazale su da pad HDZ-a nije crni labud

Objavljeno

na

Objavio

Nisam siguran da sam ja jedini kojeg izborni rezultat HDZ asocira na jednu sjajnu knjigu Josepha Hellera Kvaka 22 / Catch 22 / i sjajni kataklizmički film Rolanda Emmericha Dan poslije sutra / The Day After Tomorrow.

Čini mi se da je većina članova HDZ-a upala u klopku kao i psihički bolesnici iz romana Kvaka 22, odnosno da se članovi HDZ-a osjećaju kao preživjeli iz kataklizme u filmu Dan poslije sutra.

Za mene rezultat HDZ-a nije iznenađenje, on je još dobar kakve sam imao projekcije zahvaljujući anketama jedne agencije s kojom sam svakodnevno surađivao i koja je kroz 30 dana napravila tri kruga ispitivanja stranačkih preferencija na uzorku većem od 3000 ispitanika.

Po tom ispitivanju napravio sam 4 analize u kojima sam razrađivao uzorak, te ga komparirao s rezultatima iz 2014 godine, kako u postocima tako i broju birača po županijama. Agencija je u prvom krugu prihvatila moju sugestiju da se radi ispitivanje u utvrdama HDZ, a nakon toga u nasumičnim krugovima. Te analize bile su svojevrsno upozorenje na mogući rezultat i onaj tko se bavi političkom analitikom, psihologijom i političkim marketingom trebao je prihvatiti to kao svojevrsno upozorenje.

Tri dana prije izbora napravio sam rukom na komadu papira projekciju izbornih rezultata gdje sam na osnovu rezultata ispitivanja u velikim gradovima predvidio poraz HDZ-a i osvajanje po 3 mandata, ali i disperziju ostalih mandata. Kad se pogledaju rezultati onih koji su ostali ispod crte, Plenković i HDZ mogu platiti misu jer su ostali na 4 mandata samo zahvaljujući 10 000 glasova koliko je nedostajalo da MOST i Marijana Petir osvoje mandate.

Pad podrške HDZ-u nije slučajan jer u politici nema slučajnosti i on traje od izglasavanja Istanbulske konvencije i skretanja HDZ-a iz desnog centra u centar. Više od godinu dana traje taj negativni trend pada i jasno pokazuje da u 21 stoljeću, u vrijeme interneta, društvenih mreža i portala birači više ne pamte kao zlatna ribica. U jednoj dubljoj analizi, svaki analitičar lako bi utvrdio da su HDZ spasili birači iz ruralnih sredina, mahom oni starije dobi koji se ne služe internetom i glasaju po načelu – Za Franju.

U cijeloj priči oko izbornih rezultata, najmanje su važni mandati za sudbinu Plenkovića i HDZ-a, oni od sinoć postaju irelevantni, a ključan problem postaje Kvaka 22,71. 22,71 % u osnovi je najlošiji izborni rezultat u povijesti stranke i on je ključ svih izbora koji će se ciklično događati svakih 6 mjeseci u iduću godinu, odnosno 2 godine.

Pogotovo to postaje problem nakon rezultata 4 – 4 gdje SDP i Bernardić dobivaju vjetar u leđa i vrlo brzo će okrenuti vodu na svoj mlin, odnosno SDP će početi rast, a HDZ će tonuti. Takva situacija direktno će utjecati na rezultat parlamentarnih izbora jer SDP više neće biti idealan junior partner već će HDZ postati neželjen junior partner koji Bernardiću neće trebati da bi formirao vlast.

Netko spomenu „ Crnog labuda” , eto u priču se pokušalo ugurati ekonomski uradak jednog ekonomskog filozofa, iako sam ja pristalica teorije da takvi filozofi ne postoje i da je knjiga jedan obični komercijalni bestseller.

Ako ćemo i tražiti takvog Crnog labuda onda ga moramo tražiti u Istanbulskoj konvenciji, grupi Borg, nepotizmu, klijentelizmu i korupciji. Treba ga tražiti u onih 800 000 nepismenih jer se ispostavilo da se ne znaju potpisati ali znaju zaokruživati.

Možda ga trebamo tražiti u strukturi članstva HDZ-a u kojoj vlada zakonitost Pater familias ili glasa se onako kako kaže glava obitelji, ili u kampanji bez kampanje s ciljem – manja izlaznost veći rezultat, pa kad su vidjeli da to ne prolazi pribjegavanje već viđenoj kampanji bodrenja samih sebe s izraženom panikom.

Očekivao sam umjesto gubitničkog govora u izbornoj noći krizno komuniciranje, a krizno komuniciranje je priznavanje krivnje, poraza, posipanje pepelom, stavljanje mandata na raspolaganje ili bar stavljanje na provjeru svoje podrške putem unutarstranačkih izbora. Možda očekujem previše jer zov predsjedavanja EU ipak je jači i nema cijenu, jer cijenu će platiti stranka, ali koga to briga.

Ante Rašić

https://kamenjar.com/analiza-politickih-preferencija-izbora-za-ep-4-dio/

https://kamenjar.com/analiza-politickih-preferencija-za-eu-izbore-3-dio/

Analiza političkih preferencija za EU izbore (2. dio)

Analiza političkih preferencija za EU izbore (1. dio): Mrtva utrka SDP-a i HDZ-a, dramatičan pad HDZ-a u Slavoniji, kazna za nebrigu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari