Pratite nas

U potrazi za Istinom

Đikić je bio savjetnik ministru Jovanoviću

Objavljeno

na

Intervju Jovanovića iz 2012. razotkriva tijesnu interesnu povezanost njega i dr. Đikića. Dok je većina akademske zajednice bila protiv Jovanovića i njegovog silovanja znanosti (prijedlozi zakona stalno su mu padali na Ustavnom sudu), dvadesetak znanstvenika bliskih stranci Pametno i Ivan Đikić su ga podržavali! Evo činjenica koje svjedoče o njihovoj isprepletenosti:

Ministar znanosti i obrazovanja Pavo Barišić izjavio je u četvrtak da je predmet koji je Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju vodio protiv njega od samoga početka ušao u politički obračun te da se u njega uključio i znanstvenik Ivan Đikić.

“Dr. Đikić se jasno opredijelio i uključio u politički obračun. Zar niste vidjeli čiji je on bio konzultant i savjetnik?”, kazao je ministar novinarima odgovarajući na pitanje za koga to Đikić odrađuje.

Na dodatno pitanje misli li na bivšega ministra Željka Jovanovića, kratko je odgovorio: “To ste vi rekli”.

Začuđujuće je da nitko od novinara, kojima je ponuđena vruća roba, nije prstom mrdnuo da dodatno istraži je li Ivan Đikić doista bio Jovanovićev konzultant, kada i na osnovu čega?

Jer ako jest, jasniji su i njegovi motivi za napade na ministra Barišića i za konfrontaciju s brojnim uglednim hrvatskim znanstvenicima koji su analizirali sporni Barišićev rad i ustvrdili da se radi o manjem nehotičnom propustu, a nikako o znanstvenom plagijatu (da bi nešto bilo znanstveni plagijat, treba postojati preduvjet da je autor sebi pripisao zasluge za tuđe znanstveno otkriće – što u ovom slučaju nipošto nije posrijedi).

Među znanstvenicima koji su, zbog neopravdanog progona, podržali ministra su, da podsjetimo, i svjetski ugledni dr. Miroslav Radman, dr. Vladimir Paar, prof. dr. Slobodan Vukičević, prof. dr. Stipe Jonjić, prof. dr.  Miloš Judaš, Dr. Mile Ivanda, prof. dr. sc. Vlasta Bonačić-Koutecky, prof. Mislav Ježić, prof. dr. sc. Aleksandar Jakir, a podršku ministru znanosti kasnije su dali i mnogi drugi znanstvenici s istom tezom: da je ovdje riječ o političkom progonu i mobbingu, a ne o znanstvnom plagijatu.

Ugledni znanstvenik i novinar dr. Inoslav Bešker (doktorirao poredbenu slavistiku u Milanu, bio profesor Sveučilišta u Bologni, u Napulju, na Sveučilištu u Rimu, te na Sveučilištu u Zagrebu, profesor kroatistike na Sveučilištu u Splitu) dao si je truda pa je u Jutarnjem listu u vrlo opširnom tekstu detaljno proanalizirao Barišićev rad te zaključio da tu nema govora o plagijatu, već da se može govoriti o nehotičnoj pogrešci i u najgorem slučaju o nemaru autora.

No, informacija da su devetorica znanstvenika podržala Barišića ustvrdivši da nije plagirao američkog autora Schlesingera, objavljena je u svega nekoliko medija, dok je vijest da je Ivan Đikić pisao premijeru ustvrdivši da je Barišić plagijator – gotovo iste sekunde osvojila naslovne stranice praktički svih hrvatskih portala i novina!

Zato član Francuske akademije znanosti i umjetnosti, Sveučilišta u Parizu i MEDILS-a u Splitu Miroslav Radman s pravom ističe kako “ne vidi ništa pozitivno u metodama medijskog predatorstva ciljanog na osobu profesora Pave Barišića” te ocjenjuje da je riječ o “degradaciji kulture civilnog društva akademskih građana od kojih se očekuje njezino obogaćenje i oplemenjivanje“.

Radman zaključuje da takvi inkvizicijski postupci potiču sumnju u prirodu motivacije i moral moralizatora“.

Dodatnu sumnju na cijelu ovu priču baca i nevjerojatna nezainteresiranost novinara da istraže i drugu stranu priče (možda im netko brani da se pozabave ponuđenom medijskom poslasticom te da istraže povezanost Đikića i bivšeg SDP-ovog ministra Jovanovića?). Sumnja je još veća ako znamo da im izvor informacije – iz koje se jasno vidi da je Ivan Đikić doista bio savjetnik bivšeg SDP-ovog ministra Jovanovića(!), stoji doslovce pred nosom.

Na službenim stranicama Vlade RH i danas se, naime, lako može pronaći tekst intervjua iz 2012. godine u kojem je tadašnji ministar progovorio i o svom odnosu s dr. Ivanom Đikićem.

Evo dijela Jovanovićevog intervjua Slobodnoj:

”Zanimljivo, u trenucima dok smo razgovarali, Željka Jovanovića je posjetio poznati znanstvenik Ivan Đikić.

”On je naš neformalni savjetnik. Uz nas je i pruža nam podršku, ali i savjetuje koje promjene su nužne”, kaže ministar navodeći da Đikić neće imati nikakvu funkciju u ministarstvu, ali će, napominje, biti konzultiran oko važnijih poteza”, stoji na samom početku intervjua kojeg je Jovanović dao Slobodnoj Dalmaciji i koji je objavljen 21. travnja 2012. godine!

Cijeli intervju možete pročitati OVDJE.

Valja, nakon svega, podsjetiti da su bivšem SDP-ovom ministru za vrijeme njegova mandata skoro svi prijedlozi zakona padali na Ustavnom sudu, jer su bili katastrofalno napisani i neusklađeni s Ustavom i zakonima.

I dok je većina akademske zajednica zbog takvog načina rada bila protiv Jovanovića i njegovog silovanja znanosti i obrazovanja, dvadesetak znanstvenika bliskih stranci Pametno i Ivan Đikić su ga podržavali!

O tome najbolje svjedoči Hinin tekst: ‘POTPORA JOVANOVIĆU:

20 znanstvenika protiv povlačenja Zakona o visokom obrazovanju’ objavljen 7. listopada 2012. godine.

U tom tekstu se može doznati da je jedan od inicijatora podrške Jovanoviću bio, pogađate, akademik Vlatko Silobrčić, danas član Predsjedništva stranke Pametno.

Silobrčić je, zajedno s 19 supotpisnika, izrazio ‘duboko žaljenje što je Milanovićava vlada (pod pritiskom javnosti i zbog učestalog rušenja Jovanovićevih prijedloga zakona na Ustavnom sudu) odlučila povući iz saborske procedure Prijedlog izmjena i dopuna Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju’.

Izjavu potpore Jovanoviću su potpisali: Ivan Đikić, Janoš Terzić, Pavel Gregorić, Ivica Puljak, Boris Lenhard, Dean Ajduković, Dinka Čorkalo-Biruški, Bojan Čukić, Stipan Jonjić, Hrvoje Kraljević, Đuro Miljanić, Darko Polšek, Marin Roje, Guste Santini, Vlatko Silobrčić, Tvrtko Smital, Aleksandar Štulhofer, Maja Vehovec, Dejan Vinković, Kristian Vlahovićek.

Valja obratiti pažnju na ova imena, jer daljnja rasčlamba njihove kumske i interesne povezanosti nedvojbeno puno govori.

Ivan Đikić i Janoš Terzić su, kako tvrde dobro upućeni izvori, kumovi. Željko Jovanović je stavio Terzića u Upravno vijeće Ruđera Boškovića, iako Terzić nema iskustvo upravljanja i ima mali labos u kojem su on i supruga.

Vlatko Silobrčić, čelnik stranke Pametno, bio je predsjednik Upravnog vijeća IRB-a. Imenovao ga je, pogađate, Željko Jovanović!

Ivica Puljak, čelnik stranke Pametno, postavljen je u Upravno vijeće IRB-a. Imenovao ga je Željko Jovanović.

Guste Santini Silobrčićev je prijatelj kod kojeg je Silobrčić svojedobno – dok je bio ravnatelj Imunološkog zavoda – oročavao milijune Imunološkog, iako je to bilo protuzakonito i suprotno interesima Zavoda, što je u svom nalazu iz 2002. godine potvrdila i Državna revizija.

Hrvoje Kraljević član je stranke Pametno. Jovanović ga je imenovao Predsjednikom Upravnog vijeća Instituta za fiziku.

Pavel Gregurić pisao je prijavu protiv Barišića i blizak je stranci Pametno, tvrde insajderi. Jovanović ga je imenovao u Upravno vijeće Instituta za filozofiju. Sa Silobrčićem, Sašom Zelenikom – Jovanovićevim tadašnjim zamjenikom i Gregurićem osnovao je udrugu za etiku u znanosti.

Saša Zelenika je čelnik stranke Pametno u Rijeci. Najbliži je suradnik Željka Jovanovića. Zbog pokušaja smjenjivanja Zelenike (Milanović ga je više puta planirao maknuti) Jovanović je u medijskim istupima najavljivao vlastitu ostavku na poziciju ministra.

Dodatna poveznica s ovom interesno povezanom skupinom, prema svemu sudeći, su i dvije novinarke koje su osobne prijateljice Jovanovića i mnogih čelnika Pametno. To su Tanja Rudež iz Jutarnjeg lista i Ivana Brkić Kalodjera, koja je na početku mandata Milanovićeve Vlade iz Jutarnjeg došla u Ministarstvo znanosti i obrazovanja te postala savjetnica ministra Jovanovića.

Tanja Rudež i Ivan Đikić su i osobni prijatelji. Novinar Indexa Nenad Jarić Dauenhauer je prijatelj Tanje Rudež. Činjenica je da navedeni novinari nisu pisali kritičke tekstove protiv Željka Jovanovića, iako je povoda za takvo pisanje bilo neusporedivo više nego danas.

Boris Lenhart je također dio ove ekipe.

A koliko je duboko bivši ministar bio u sukobu interesa – koji ga je uvelike kompromitirao – obznanili su brojni mediji nakon što je Jovanović ‘uhvaćen s rukama u pekmezu’ u skandaloznom ‘slučaju Thalassotherapija’.

Jovanović je pogodovao Thalassotherapiji na način da im je dao dopusnicu da bi on postao docent”, pisao je Večernji list u svibnju 2014. godine.

‘Tone sve dublje’, naveli su u nadnaslovu teksta.

”Ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović uručio je opatijskoj Thalassotherapiji dopusnicu za obavljanje znanstvene djelatnosti samo mjesec dana nakon što ga je Medicinski fakultet Osijek izabrao za stalno radno mjesto docenta u svojoj nastavnoj bazi u Thalassotherapiji, a koje je ministar onda zamrznuo. Jovanović je posao dobio lani krajem siječnja, a dopusnicu je uručio krajem veljače. Nakon otkrića da je dobio posao na osječkoj Medicini, Jovanović je odustao od tog posla.

Osim što se našao u sukobu interesa jer se u vrijeme ministarskog mandata zaposlio u ustanovi iz svog resora, sporno je i samo izdavanje dopusnice ustanovi u kojoj je trebalo biti to radno mjesto ministra-docenta. Dobro upućeni se pitaju kako je Thalassotherapia kao javna ustanova, čiji je osnivač Primorsko-goranska županija, uopće mogla započeti postupak za dobivanje dopusnice, a kamoli dobiti taj dokument za obavljanje znanstvene djelatnosti s obzirom da za to nisu ostvarene zakonske pretpostavke. Naime, nijedna druga ustanova nije dobila tu dopusnicu. Samo Thalassotherapia, s kojom je ministar Jovanović debelo privatno povezan”, naveo je u svom tekstu poznati istraživački novinar Josip Bohutinski.

Interesnu povezanost bivšeg ministra Jovanovića i dojučerašnjeg predsjednika Odbora za etiku u znanosti – Vlatka Silobrčića, razotkrio je i dr. Josip Stjepandić, hrvatski znanstvenik i inovator koji živi i radi u Njemačkoj, a koji je reagirao na pismo koje je dr. Ivica Đikić uputio premijeru Plenkoviću.

Stjepandić u svom pismu navodi da ga čude Đikićevi zaključci o ministru Pavi Barišiću te upozorava da je u cijelom slučaju riječ o ideološki i politički motiviranom podmetanju, a ne o znanstveno utemeljenoj prosudbi. Kao ilustraciju navodi da Odbor za etiku u znanosti, dakle isto ono tijelo koje je ‘razapelo’ ministra, uopće ne želi raspravljati o njegovoj prijavi protiv bivšeg ministra dr. Željka Jovanovića i još nekolicine znanstvenika.

”Budući da ste u uvodu pisma spomenuli “pritisak na članove etičkih odbora” rado ću Vas izvijestiti da sam prije više od dva mjeseca istome ovome Odboru podnio prijavu protiv akademika Rudana, profesora Včeva i dr. Jovanovića, te na nju nisam dobio nikakav odgovor. Akademik Silobrčić nije mi čak mogao reći ni kad bi moja prijava mogla biti uzeta u razmatranje”, stoji u pismu dr. Stjepandića upućenom dr. Ivanu Đikiću i objavljenom u pojedinim medijima.

Đikić mu nije odgovorio, baš kao ni Vlatko Silobrčić na prijavu Odboru za etiku u znanosti protiv Željka Jovanovića.

A što bi mu i odgovorili, kada se iz svega navedenog jasno vidi u kojoj mjeri su pojedinci koji usklađeno nasrću na aktualnog ministra znanosti, neraskidivo interesno povezani!

No sve ovo glavne hrvatske medije, na žalost, uopće ne zanima!

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Solunske čitanke povijesti jugoistočne Europe ne zaslužuju ući u kurikul povijesti

Objavljeno

na

Objavio

U solunskoj čitanci povijesti jugoistočne Europe, prema kojoj bi nastavnici trebali pripremati predavanja, ne navodi se da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, ne spominje se tko je razorio Vukovar, ali se navodi skandalozna interpretacija da je priznanje nezavisnosti Hrvatske i Slovenije imalo ključnu ulogu u eskalaciji jugoslavenske krize. Demokracija i pomirenje ne mogu se graditi na prešućivanju istine.

Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi (CDRSEE) potkraj 2016. u Solunu je objavio dvije čitanke za nastavnike povijesti u jugoistočnoj Europi – The Cold War 1944–1990 i Wars, Divisions, Integration 1990–2008. Čitanke su objavljene uz pomoć Europske Unije, ali i uz napomenu da njihov sadržaj „ne odražava stav EU“ (sadržaj čitanki, s podacima o urednicima i suradnicima dostupan je na stranicama http://www.cdrsee.org). U projektu su sudjelovali i pojedini povjesničari iz Hrvatske, a jednom od njih, profesoru srednjovjekovne povijesti na Filozofskom fakultetu Nevenu Budaku, povjerena je odgovornost suurednika prve čitanke. No predmet je ovoga osvrta druga čitanka, Wars, Divisions, Integration 1990–2008 (Ratovi, podjele, integracija), odnosno znanstveno neutemeljene tvrdnje i netočni podaci u dijelu njezina sadržaja o ratu u Hrvatskoj i BiH.

Svakom se autoru prilikom pisanja knjiga mogu potkrasti faktografske i druge pogreške. Problem je u tome što je takvih pogrešaka u ovoj čitanci mnogo pa ostaje dojam da je izostala stručna recenzija. Kako se sadržaj druge čitanke odnosi i na razdoblje Domovinskog rata, zanimljivo je da ni jedan hrvatski povjesničar koji se ozbiljno bavi njegovim istraživanjem u čitanci nije naveden kao suradnik. Nije konzultirana ni središnja ustanova hrvatske historiografije – Hrvatski institut za povijest, koji već godinama ima projekte o Domovinskom ratu, pa se nameće pitanje zašto se ignoriralo, barem pri recenziranju, povjesničare koji ozbiljno istražuju to razdoblje povijesti? Takvo ignoriranje, koje za posljedicu ima niz pogrešaka u čitanci, zapravo zorno ocrtava odnose i podjele u hrvatskoj historiografiji.

Reforma obrazovanja između „podobnih“ i „sposobnih“

Naime, uključivanje pojedinih povjesničara u projekte ili rasprave o temama koje su znatno izvan fokusa njihova znanstvenoistraživačkog rada, samo pojačava sumnju da je njihov cilj pokušaj monopolizacije prava na prezentaciju hrvatske povijesti. Tako, primjerice, svjedočimo da neke kolege koje nisu pregledale ni 20 dokumenata o Domovinskom ratu drže da agresivnošću mogu nadoknaditi nedostatak autoriteta koji se stječe poznavanjem izvora o tom razdoblju, pa bez imalo stida po medijima dociraju kolegama koji ga već 20 godina istražuju. Pojedinci u svojoj bahatosti u javnim priopćenjima napadaju sve one s čijim se mišljenjem ne slažu, proglašavajući ih „podobnima“, a sebe „sposobnim“. Ne smeta im pritom što istodobno dok prozivaju „podobne“ stoje ispod obilježja stranaka kojima pripadaju, niti što su na položaje s kojih su oblikovali strategiju obrazovanja i „kurikulnu reformu“ postavljeni voljom tadašnjega premijera, a ne javnim natječajem. Prema onoj narodnoj „drž’te lopova“ bezobrazno optužuju druge – uglavnom „nacionaliste“ i „klerofašiste“ – za navodno zaustavljanje reforme obrazovanja, prikrivajući time da je za njezino usporavanje (zaustavljena nije!) odgovorna upravo njihova isključivost, jer su prema načelu „oni ili nitko“, odlučni i umišljeni da je mogu provoditi samo oni, svojedobno odbili proširenje Ekspertne radne skupine znanstvenicima na čiji izbor nisu mogli utjecati. Toliko o podobnosti i isključivosti!

Na kraju, nije problem usporediti strukturu bivšeg ERS-a i skupine koja ga je zamijenila u mandatu ministra Šustara, a koju je vodio tandem Vican–Glunčić, pa zaključiti koja je skupina izabrana na zakonitiji način, te koja je bila podobnija, a koja sposobnija, odnosno stručno raznovrsnija. Nije problem ni usporediti životopise bivšeg voditelja i sadašnje voditeljice ERS-a, pa zaključiti je li razlog novoga masovnog čekanja tramvaja na Trgu bana Jelačića 1. lipnja „nesposobnost“ i „nestručnost“ nove voditeljice ili pokušaj rušenja Vlade, koja nije prihvatila ultimativne zahtjeve „progresivne“, a zapravo isključive manjine da oni koji su svojedobno samoinicijativno podnijeli ostavke opet zaposjednu kormilo ERS-a. Možemo samo pretpostaviti koliko bi reforma obrazovanja već odmaknula daleko u proteklih godinu dana da su ondašnji članovi ERS-a prihvatili njezino planirano proširenje novim članovima, uglednim znanstvenicima. S obzirom na to da bi svi dotadašnji članovi ostali dio novoga, proširenoga ERS-a, koji bi i dalje vodio isti dotadašnji voditelj, pitanje je li njihova kolektivna ostavka u takvim okolnostima bila moralni čin ili protest zbog gubitka monopola čini se suvišnim.

Mnogo ozbiljniji problem od faktografskih pogrešaka jest to što su u spomenutoj drugoj čitanci, a posebice na kraju u kronologiji, izostavljeni ili netočno navedeni događaji važni za razumijevanje povijesnoga procesa u Hrvatskoj i BiH tijekom 1990-ih. Također, bez obzira na deklarativno nastojanje autora čitanke da budu „neutralni“ i da zastupaju načelo „multiperspektivnosti“, treba napomenuti da povijesna znanost ne trpi prešućivanje važnih činjenica ili izbjegavanje vrednovanja događaja ili procesa tamo gdje za vrijednosne sudove postoje jasni parametri, odnosno izvori koji nedvojbeno upućuju na uzrok i kronologiju procesa. Govoriti samo o posljedicama – tako je uglavnom u dijelu čitanke koji se odnosi na rat u Hrvatskoj i BiH 1990-ih – a izbjegavati reći što ih je uzrokovalo, te izbjegavanje uporabe primjerenih i jasnih termina (npr. okupacija ili oslobađanje) tamo gdje su oni nedvojbeni i znanstveno potvrđeni, ne može pomoći pomirbi sukobljenih strana nakon rata.

Navođenje članaka iz medija u čitanci samo radi prikazivanja različitosti pogleda dviju strana na isti događaj nije primjereno, ako se pritom ne prokomentira njihov sadržaj i upozori na činjenice. Čitatelja koji nije upoznat s događajem ne smije se dovesti u situaciju da pogađa što je u kojem članku točno. Struka je, na temelju cjelovito pregledanih izvora, obvezna donositi zaključke i javnost upozoriti na činjenice, a ne samo na različite interpretacije istoga događaja. Selektivno i neprecizno prikazivanje izvora najčešće je u službi manipulacije i relativizacije, kojom se želi skrenuti pozornost s glavnih procesa kako bi se izbjeglo određivanje prema odgovornosti pojedinih čimbenika u njima, što se u ovoj čitanci može primijetiti na primjeru izbjegavanja navođenja ili umanjivanja odgovornosti Srbije, odnosno tadašnje srbijanske vlasti, za rat u Hrvatskoj i BIH, kao i na prešućivanju činjenica na štetu objektivne prezentacije uloge Hrvata i Hrvatske u ratu u BiH.

U tom se kontekstu, primjerice, u odlomku o bitci za Vukovar (str. 51) navodi da su „paravojne postrojbe napadale Vukovar, uz JNA i veliki broj pripadnika Teritorijalne obrane“, no ne navodi se da su te paravojne postrojbe bile srpske, niti da je riječ o jedinicama Teritorijalne obrane Srbije. No, zato se, u istom kontekstu relativizacije, odnosno izjednačavanja odgovornosti za razaranje Vukovara, bez posebnog komentara o huškačkom djelovanju njezina autora uoči velikosrpske agresije na Hrvatsku, ističe činjenično neutemeljena izjava Vuka Draškovića da je „Vukovar Hirošima srpskog i hrvatskog ludila“ (str. 52), a na stranici s fotografijama razorenoga Vukovara (str. 88) ne navodi se tko ga je razorio i pod čijom je opsadom Vukovar bio. Jednako tako, Hrvati svoju Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu (HZ HB) nisu proglasili zato što su „slijedili primjer Srba“ (str. 39), nego zato što tadašnja središnja bosansko-hercegovačka vlast nije mogla zaštititi Hrvate od velikosrpske agresije.

U čitanci se spominju separatističke tendencije Srba i Hrvata u BiH (str. 39), no ne navodi se da su Hrvati jedini poduprli sve planove međunarodne zajednice o unutarnjoj podjeli BiH. Što je tu onda separatističko? Ne navodi se ni da je Hrvatska priznala BiH 7. travnja 1992, dakle sljedeći dan nakon njezina međunarodnog priznanja, a Srbija to nije učinila do kraja rata, što također govori o aspiracijama i separatizmu pojedinih naroda u BiH i vlada susjednih država. Nigdje se ne spominje unitarizam bošnjačko-muslimanskoga vodstva, a činjenica je da se danas i u Europskom parlamentu prepoznaje da su za opstanak BiH opasne dvije politike – separatistička Republike Srpske i unitaristička Bošnjaka.

Na stanovito licemjerje, kako u sadržaju čitanke o ratu u Hrvatskoj i BiH, tako i u ponašanju dijela kulturno-znanstvene zajednice u Srbiji 1991, upućuje Apel povjesničara s Beogradskog sveučilišta JNA da se ne dira Dubrovnik, jer je to „dio povijesti i Srba i Hrvata i svjetska baština“ (str. 92). Navođenjem toga apela s jedne strane može se prikazati osjetljivost znanstvenika prema stradanju kulturnih dobara, koji su dio svjetske kulturne baštine. No, s druge strane, ograničavajući svoju brigu samo na Dubrovnik, povjesničari s Beogradskog sveučilišta koji su potpisali spomenuti apel nisu pokazali neku zavidnu civilizacijsku razinu, samo su opravdali sumnju da je ta izjava na tragu srpskoga prisvajanja Dubrovnika kao „srpske Atine“; pitanje zašto Apel nije upućen za sve gradove i ostalu svjetsku baštinu u Hrvatskoj koju su u tom trenutku napadale i razarale JNA i srpsko-crnogorske snage (npr. katedralu u Šibeniku), u čitanci se ne problematizira. Tako se jednim apelom pokušava zatamniti jedna tamna činjenica, da je znatan dio srpske intelektualne javnosti potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih podupirao Slobodana Miloševića i ekspanzionističku srpsku politiku.

Također, primjetan je pokušaj nametanja percepcije da je vodstvo Hrvatske „imalo nostalgiju prema ustašama iz 2. svjetskog rata“ (str. 38), što je u skladu sa srpskom ratnom propagandom.

Jednako tako, niz je primjera izostavljanja važnih datuma, odnosno događaja o kojima u tekstu i kronologiji čitanke nema spomena ili su prikazani površno, bez potrebna objašnjenja, usprkos njihovoj važnosti za razumijevanje procesa, dok su navedeni neki datumi koji nemaju nikakvo značenje za razumijevanje tih događaja. Tako nedostaje čak i podatak o Sporazumu o punoj normalizaciji i uspostavi diplomatskih odnosa između RH i Savezne Republike Jugoslavije, od 23. kolovoza 1996, koji bi u čitanci udruge čiji je cilj pomirenje svakako trebao biti prepoznat kao važan događaj.

Skandalozno o ratu u Hrvatskoj

Za neke od netočnih navoda te za neke interpretacije činjenica i događaja, koji se nalaze u ovoj čitanci, može se reći da su skandalozne. Primjerice, navod „da nema sumnje da je priznanje Hrvatske i Slovenije kao nezavisnih država, prvo od Njemačke, a onda od Europske zajednice imalo ključnu ulogu u eskalaciji jugoslavenske krize“ (str. 103), na razini je tadašnje srpske propagande, kad se u obzir uzmu ljudski gubici i materijalna stradanja tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku do toga datuma (15. siječnja 1992). O tome se u čitanci ne govori, prešućuje se da je za početak rata u Hrvatskoj u ljeto 1991. i za njegovu eskalaciju, najkasnije u rujnu i početkom listopada 1991, odgovorna Srbija, odnosno isključiva politika tadašnjeg vodstva Srbije predvođena Slobodanom Miloševićem, kao i vodstva JNA, a dijelom i vodstva Crne Gore. Doduše, na str. 115 navodi se da je rat u Hrvatskoj eskalirao u ljeto 1991, ali bez objašnjenja zašto, odnosno čija je politika uzrokovala eskalaciju rata, a na str. 38 navodi se da je „situacija eskalirala u rat proglašenjem neovisnosti Hrvatske od Jugoslavije – bez spomena da je to istoga dana učinila i Slovenija, pa se može dobiti dojam da je to i uzrok ratu, što nije točno, jer je to bio samo povod za već planiran rat. No, zar s eskalacijom rata u Hrvatskoj nije eskalirala i jugoslavenska kriza, ili ubijanje ljudi i razaranje Hrvatske 1991. nije vrijedno spomena?

Gotovo je nevjerojatno da u kronologiji (str. 271) nije navedeno da je u Hrvatskoj u jednom danu, 2. svibnja 1991, ubijeno trinaest hrvatskih policajaca – dvanaest u Borovu Selu kraj Vukovara, a jedan u zaleđu Zadra. S obzirom na važnost za razumijevanje okolnosti početka rata, može li se tako važna činjenica za uočavanje uzročno-posljedičnih veza prešutjeti? Prešućeno je i da je dan uoči odluke Hrvatskoga sabora o prekidu odnosa sa SFRJ (str. 273) JNA zrakoplovima bombardirala sjedište hrvatske vlasti – Banske dvore, kako bi ubila hrvatskoga predsjednika i njegove goste na sastanku.

Brojni su navodi u čitanci br. 2 – Wars, Divisions, Integration 1990–2008 koji pokazuju nerazumijevanje problematike i nepoznavanje temeljnih faktografskih činjenica o ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Zbog toga treba upozoriti da se demokracija i pomirenje ne mogu graditi na netočnim faktografskim podacima te na nepoštivanju uzročno-posljedičnog niza i kronologije događaja u ratu u RH i BiH 1990-ih. U konkretnom slučaju, pomirenje u jugoistočnoj Europi ne može se graditi na tvrdnjama koje relativiziraju odgovornost Srbije (i JNA, a dijelom i Crne Gore), odnosno njihova tadašnjeg vodstva, za oružanu agresiju na Hrvatsku 1991, a potom i na BiH 1992.

S obzirom na navedeno, kao i na druge primjedbe na njezin sadržaj koje će se opširnije i detaljnije moći pročitati u Časopisu za suvremenu povijest Hrvatskog instituta za povijest (u sadržaju čitanke 50-ak je netočnih ili barem dvojbenih zapažanja), spomenuta čitanka ne zaslužuje biti službeno prihvaćena kao dio literature za nastavnike povijesti u Hrvatskoj.

Ante Nazor, Vijenac 607

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

N. NEKIĆ: Družba petokolonaša marljivo radi na razaranju Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Stipe Renic
Izlaganje na sjednici HNES-a „Temelji opstanka Hrvatske“

Upravo ovih dana objavljena je knjiga Marije Peakić Mikuljan „Pogled unatrag“ koja donosi dokumentaciju o davno smišljenim metodama rušenja hrvatske države i to putem osnovnih stupova njenih duhovnih uporišta: Matice hrvatske, Hrvatske radio-televizije, Društva hrvatskih književnika te Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Zastrašujući su i neporecivi dokumenti koji o toj namjeri svjedoče. Ali najveća tragika sastoji se u tome da se i nadalje nastavlja kulturocid o kojem smo već govorili pa i etičke osude donijeli protiv onih osoba koje to čine. Govoriti nam je, dakle, o sustavnim i sadašnjim razaranjima naše prošlosti i sadašnjosti, a time i budućnosti.

1) Poštovani uzvanici, znate li da se i danas primjenjuje i vrijedi zapovijed od 6. srpnja 1945. (Zagreb) koju je izdao Vicko Krstulović? U njoj su upute o uništenju grobnih i drugih mjesta i oznaka za poginule i ubijene branitelje, ustaše i sve ine takozvane neprijatelje naroda. Citirat ću samo mali dio tih naloga: „… potrebno je da se sravne s azemljom svi vanjski znakovi po kojima bi se razaznavalo mjesto gdje su se dizala takova groblja… odstraniti ograde… vanjska obilježja-krstove, ploče, konfesije i sve druge znakove treba ukloniti… da sve bude poravnano… prostor treba pretvoriti u rasadnik… kamen i sav drugi materijal ako je nešto bilo uklesano, izbrisati … da zauvijek nestane…“.

Jesu li se iste metode primijenile u Domovinskom oslobodilačkom ratu? Mi ni danas ne znamo za više od 2000 grobnih mjesta žrtava, ubijenih od četničko-partizanskih potomaka istih krstulovića i sljedbenika. Svaki pokušaj da saznamo tumači se u petokolonaškoj grupi kao nepotrebni povratak u prošlost. Zar se može živjeti bez svijesti o prošlosti? Zašto se nama Hrvatima zamjera prošlost koju su puno strašniju izazvali i sudjelovali u zločinima danas čisti i ponosni Nijemci, Francuzi sa svojim Petenom, Talijani, Španjolci, Portugalci, Norvežani, Rusi, Srbi, Mađari i ostali?

U što ne dirati…?

2) Bestidnost i razbojnički, barbarski čin razorenja hrvatskih grobova je izvršen, a nastavlja se i danas – ne samo dizanjem ploče u Jasenovcu, nego nizom sinkroniziranih i opakih akcija koje nisu nimalo slučajne. (Projekti Memoranduma III.) Od samoga početka života ove tužne zemlje, koju samo Nebo drži u rukama, sikronizirane su akcije tzv. liberalnih i antifa snaga: ne dirati u njihove tajne račune, njihove stanove čiji pravi vlasnici polako umiru; ne dirati u njihove prihode za nerad u tzv. nevladinim udrugama u kojima se svakodnevno sastavljaju optužnice protiv Hrvatske i šalju na razne adrese diljem Europe i svijeta; ne dirati u njihove obrede kojima slave klanje nevinoga stanovništva (Boričevac, Srb, Zrin itd.); ne dirati u njihove laži iz povijesti, osobito o njihovim logorima kojih je bilo na desetke, od Bleiburga, Gologa otoka do Gevgelije, s posebnim lažima o Jasenovcu; kako izbrisati sliku Hude jame kao najstrašnijega egzemplara njihove ideologije i pojma slobode; kako likvidirati čak i pjevače poput Tompsona, po uzoru na Vicu Vukova; kako sakriti istinu o smrti značajnih ljudi iz hrvatske povijesti i povjesničara samih: dovoljno je sjetiti se Budaka, Šuflaya, Julija Makanca, Dominika Mandića i niza drugih. Jedni su ubijeni, drugi protjerani ili izbjegli iz domovine, treći onemogućeni da rade. Neki su, kao Miroslav Brandt, napisali istinu tek u našoj novoj RH.

Likvidacija DHK

3) Položaj ustanova koje nabrojasmo na početku, uz nespomenutu HAZiU, jesu duhovna identitetska utvrda hrvatskoga naroda. Kako se može dogoditi da Ministarstvo kulture preporuča na rafinirani način likvidaciju DHK utemeljenoga 1900. godine, ali ne i onoga koje se odvojilo prema nacionalnom i ideološkom ključu i pretvorilo u povlašteno Društvo pisaca? Ponižavajući odnos prema DHK, koje je smješteno poslije Drugoga svjetskoga rata u otetom stanu židovske obitelji, a na koje je sada netko bacio oko, sustavno ponižavanje i uskrata dotacija članovima Društva hrvatskih književnika 1900. jer da je „ustaško i fašističko“, koje je nosilo kroz bure i oluje tri rata u XX. stoljeću hrvatsku RIJEČ kao temeljni znamen našega identiteta, Društva koje je na proslavi svoga 100. rođendana bilo prisiljeno slušati blasfemije polupismenoga predsjednika RH Mesića kako nije važno čuvati hrvatski jezik i pisati na hrvatskom jeziku, jer ionako ćemo morati svi naučiti engleski…

Čak i oni koji ne prate i ne znaju vrijednost ovoga Društva osjetit će, ako se dogodi njegovo ugasnuće čime nam prijete, da smo jedina država u okvirima EU koja nema vrijednom tradicijom sačuvanu baštinsku ustanovu kao svi kulturni narodi. Bit će to poniženje i sramota ravna novom smrtonosnom kulturocidu. Molimo i činimo sve da se Vlada RH, gradonačelnik i njegove službe grada Zagreba, ministarstvo za državnu imovinu, Ministarstvo kulture i ostali relevantni faktori upoznaju s prijetećim stanjem u kojem se DHK nalazi. Za sada bez odjeka. Svaka je diktatura nastojala najprije uništiti i zabraniti jezik, jer on je temelj naroda, a mi dopuštamo da se brekće na srbijanskom jeziku usred Sabora, jer peta kolona zna da ne će dobiti ni opomenu! (Koji je službeni jezik u RH?) (Znakovito je da je i svima poznati dr. Šreter najprije suđen još osamdesetih godina poradi jezika: nije upisao penzionisani oficir, nego umirovljeni časnik! Slijedi zatvor, a kasnije i smrt kad se rat razbukta. Ne znamo gdje su njegovi posmrtni ostatci, zna jedan slavni manjinac, ali šuti.).

Ukidaju se čak i znanstveno dokazane razlike između muških i ženskih osoba

4) Družba petokolonaša marljivo radi na razaranju Hrvatske, osobito njenih tradicijskih vrijednosti. Razni jokići, divjaci, josipovići, i uglavnom oni koji neprestano opstruiraju znanstvene krugove da se uključe u reformu obrazovanja, smatraju da moraju obrazovati našu djecu po kalupu LGBT skupina, jer sva je istina posve golo sukobljavanje ne oko kompjutera i novosti za nastavu obrazovanja, ne, nego uvlačenje maloljetnih osoba od osam ili devet godina u seksualni košmar i strahotu razaranja obitelji. Njima smeta obitelj, zato im smeta i vjeronauk, Crkva, svijetli lik Alojzija Stepinca, Bog kao krajnja instanca.

Nema više oca i majke, djedova i baka, muških i ženskih osoba, ukidaju se čak i znanstveno dokazane razlike između muških i ženskih osoba, na čelu znanstvene reforme su opet oni koji su za Istanbulsku konvenciju. Ona ima dobrih namjera (zaštita žena u društvu) protiv kojih nitko nema ništa protiv, ali i zlokobnih gadljivih metoda kao što je tzv. RODNA TEORIJA, o kojoj su mnogi znanstvenici rekli svoju riječ: ona je obična laž i falsifikat nasuprot znanstveno utemeljenih činjenica. I nije istina da su je prihvatile sve zemlje EU! Ne dajmo svoju djecu u šape LGBT skupinama, raspomamljenim i uhranjenim skupinama koje žive na računu ove države! Nemojmo se ispričavati pedofilima!

„Lijepa naša lijepo gori“

5) Kako se divno uklapa naslov u srpskim „Novostima“ „Lijepa naša lijepo gori“ točno uoči prve paleži ovoga ljeta?
Je li to znak spavačima da se bace u akciju? Ima ih uhićenih i puštenih skoro stotinjak! Zašto im ne znamo imena? Kako to da u vrijeme rata nismo imali požara, osim naravno onih ratom zahvaćenih prostora? Gorio je i izgorio Vukovar, Škabrnja, Kijevo i stotine drugih mjesta, ali danas gorinaš plemeniti jug, gore naši maslinici, vinogradi, mirisni parkovi, planine uz more, mjesta poput Splita kojega treba ubiti. Zašto baš Split? Split se uvijek napajao krvlju Zagore, od nje dobivao transfuziju i moć, održavao dotok hrvatstva i pretvarao ga u snagu koja je znala klicati punom rivom Franji Tuđmanu: Vukovar! Kada je, po HNESU optuženi, Milanović obećao u zadriglom stanju bijesa na odlasku: Imat ćete pakao! malo je ljudi vjerovalo u tu prognozu pa ni oni koji danas vode Hrvatsku. Tko u stvari vodi Hrvatsku? Je li Hrvatska svima njima DOM? Jesu li spremni razni štromari, bauci, pupovci, marasi i bernardićii mnogi što su promijenili imena da se prikriju, poginuti za taj dom? Što znači biti spreman poginuti za taj dom? (Kako se moglo slaviti oslobođenje Dubrovnika a ne pozvati HOSOVCE na proslavu? Kako se mogao snimati film o Jeanu Michelu a ne spomenuti da je bio HOSOVAC? Da se nekoga ne razljuti?) Zašto ne ode drug manjinac u Izrael i tamo klikne: Lijepi Izrael lijepo gori! Ili u Francusku?! Njemačku?!

6)Tko je dobronamjeran ili čak naivno vjeruje u slučajni ishod pomirenja s mrziteljima hrvatske države? U Hrvatskom državnom saboru kao čopor vukova navaljuju na bilo koju hrvatsku vlast, oni čiji pozdrav počinje riječju SMRT! Smrt hrvatskom narodu kao najnovija inačica koja se, o užasa!, vije pred Filozofskim fakultetom, unatoč odluci EU da su zabranjeni svi simboli fašizma, komunizma i nacizma! I crveni barjak i crvena zvijezda i krvoločna likvidacija preko 20 milijuna žrtava u toj istoj domovini Oktobarske tzv. revolucije, a u stvarnosti velike prijevare, čiji sljedbenici tuku protivnike na tom istom F. fakultetu, bacaju s katedre najvrjednije profesore kao što je akademik Mislav Ježić jer nije „njihov“.

Ima li uopće nade da oni iz vučjega čopora koji čeznu za Titom i Staljinom mogu prihvatiti ovu hrvatsku državu? Nema. Jer slučaja nema. Nema ga ni u znanosti, a kamoli u društvenim odnosima. Kakve su to veličine koje prije svoje ministarske fotelje nemajuni jedno djelo kojim bi zadužili hrvatsku Državu? Ni jedno vrijedno djelo za dobrobit hrvatskoga naroda? Ni jedna ISTINA o kojoj su napisali vrijedni redak? Tko su ti što nastoje opet baciti Hrvatsku na koljena, a svaki pokušaj spašavanja domovine od strane čestitih pojedinaca, proglašavaju fašizmom? Laž je osnova svih poniženja na kojima počivaju optužbe i podvale kojima se služe iz duboke tame sluge onoga koji je zazvao pakao i upriličio ga ovoga ljeta – Hrvatska je postala spaljena zemlja!

Haaška presuda

7) Duša naša strepi od njihovoga praznika (jer je prazan od svih vrijednosti!) 29. novembra, njihovoga dana republike. Nekada se događalo na taj praznik i ponešto dobra: puštalo se po milosti krvnika tita na slobodu nekoliko političkih zatvorenika! A mi danas čekamo presudu našim braniteljima u Haagu: njih šestorica čame u logoru, na čelu s dostojanstvenim i velikim defenzorom Hrvata Slobodanom Praljkom. Vukovi trljaju ruke i pišu unaprijed osmrtnice ne samo njima,nego cijelom hrvatskom narodu. To su radili i uoči presude Gotovini i Markaču.

Današnja ministarka naplatila je 2013. istome Praljku 435 000 kuna za njegove stručne knjige proglasivši ih šundom, a one su po vrijednosti dokumentacije uvrštene u dokazni materijal Haaškoga suda. Tada je i Hrvatska sveučilišna knjižnica ocijenila knjige kao neoporezive jer nisu šund, nego vjerodostojni dokumenti, karte i opisi istinitih događaja u ratu unutar Hrvatske i BiH. U isto vrijeme niz pamfleta i pornografskih tekstova dobili su dotaciju – da nabrojimo samo neke: Puhovski: „Operacija Oluja i poslije“; film „15 minuta“, Kordićkin rukopis o nepostojanju hrvatskoga jezika itd.

8) Konačno, zašto ne reći, nastavljeni su progoni ne samo nas iz ovoga HNES-a, nego i šire. O tome smo pisali i govorili: pokušaj provale u stan akademika Slobodana Novaka, napadi na ulici na Zdravka Tomca, saslušavanje u policiji dr. Zvonimira Šeparovića, moje preslušavanje u stanu u kojem su dva hrvatska policajca jer sam bila urednica knjige u kojoj se spominje krvnički zločin u Tovarniku i Vukovaru druga Stanimirovića, napad na Pavu Barišića, pretres stana i zaplašivanje Marije Peakić Mikuljan itd.

Sada se čak i neka saborska tijela bave zaplašivanjem nas, pa i mene, za nešto što nije uopće moguće – tekst o ministrici kulture napisao je portal BAROMETAR.HR, ali oni mene progone kao auktora misleći me zaplašiti, a ostale prisiliti na šutnju. I vas koji ovdje sjedite zaplašuju- lažnim anketama kako smo najgora zemlja EU, kako je naša Predsjednica na ne znam kojem mjestu za likvidaciju kao nepopularna, ankete kažu samo sve najgore – propadamo, nestajemo, ne smijemo nikome uskratiti ono što sebi odavno uskraćujemo: pravo na slobodu riječi, pravo na obranu, pravo na ravnopravnost u vlastitoj domovini…

Na Starčevićevom grobu ispod njegova kamenoga lika stoji žena-majka-djevojka-ratnica-braniteljica držeći štit u ruci. Ta je simbolika snažna jer ona daruje djecu koja su naša jedina budućnost. Jer, ne postoje države bez stanovnika. Što vrijedi grb, zastava, kuna, pa i jezik kao temelj našega identiteta, ako nemamo djece koja će ovdje ostati i usaditi novo sjeme u pustu slavonsku zemlju.

Tko to vodi Hrvatsku? Tko nije za dom spreman? Svi naši mrtvi od davnih stoljeća do danas bili su za DOM SPREMNI!

Nevenka Nekić/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari