Pratite nas

Kolumne

Diktatura na djelu – demokracija deklarativna

Objavljeno

na

Ako je demokracija vladavina naroda, a narod ne odlučuje i narodu se uskraćuje da vlada, onda je diktatura na djelu. Kako inače razumjeti neslužbeno objavljenu informaciju u medijima kako nije prikupljen dovoljan broj potpisa za referendum, da se referendum neće održati o promjeni izbornog sustava i protiv Istanbulske konvencija, a prikupljeno je više od 400.000 potpisa.

Suprotno od demokracije je diktatura, oblik vladavine kojoj je glavno svojstva da jedna osoba ili skupina ljudi može vladati neograničenom moći. Komunistička partija je primjer diktature pa je pitanje, da li je u Hrvatskoj demokracija deklarativna, a naslijeđe komunističke partije diktatura, stvarni oblik vladavine u Hrvatskoj.

eNije tako davno, kako su glavni trgovi naše Lijepe Hrvatske, bili preplavljeni hrvatskim građanima, koji su demostrirali protiv Istanbulske konvencije. Nakon toga se išlo u regularno prikupljanje potpisa za   referendum o izmijeni Izbornog zakona i referenduma protiv Instanbulske konvencije. Mi volonteri, svojim neiscrpnim radom, bez bilo koje pomoći od države, uz određene smetnje, prikupili smo potrebne glasove, koji se sada proglašavaju nevažećim. Zar to nije diktatura na dijelu. Kadija te tuži, kadija ti sudi. Nikome od organizatora prikupljanja potpisa za referendume, nije dozvoljeno da budu promatrači kod prebrojavanja glasova. To je primjer manifestacije sile i političke moći, jednoumlja i diktature.

Populistički pristup svim važnim i za Hrvatsku krucijalnim pitanjima, toliko je prisutan da vodi do prijezira i mržnje građana. Izjave političara vrijeđaju inteligenciju građana, obraćaju se narodu kao da smo maloumni i ne vidimo što nam rade. Uljuljali su se u svoje funkcije moći, a institucije sveli na svoje službe osobne sigurnosti. Odrađuje se po nalogu, ili se najčešće kad je interes Hrvatske i naroda, kao što je pitanje ubijenih, nestalih, silovanih, mučenih, zataškava jednako kao i imenovanje agresora i traženja ratne odštete.

Diktatura uz politiku kaosa, bez koje se ne može činiti zlo prema narodu, nikada nije dobro završila. Narod može puno trpjeti i tako stvarati sliku da prihvaća diktatorsku i populističku presiju, ali u konačnici, kad se prijeđu granice trpnje, sve diktature jednako završavaju, svrgnućem diktatora i njegovih plaćenika, skupine ljudi koji su se svrstali uz diktatora radi svoje koristi, bilo materijalne ili potrebi za biti moći, važnosti, a to ne mogu postići svojim sposobnostima, intelektualnim, stručnim, radnim, jer da mogu, imali bi svoj ponos, čast i ugled i ne bi tako nisko mogli pasti.

Veliko zlo, nepravdu i siromaštvo donose diktatori, jer su ljudi bez empatije, manipulatori, lažljivci, lopovi koji jedino upravljaju populističkim metodama, teatralnosti, lažnim izjavama, lažnim obećanjima. Diktatori štite zločine, a to je primjer sa domovinskim ratom gdje se štite najteži zločini i gotovo ni jedan od velikih zločina nije procesuiran i u kojem žrtve nisu dobile pravdu, gdje se počinitelji zločina slobodno šetaju, a ako i krene procesuiranje i ispitivanje, dobivaju informacije i dojave da napuste državu ili bivaju amnestirani zbog političkih govora ili svjedok pokajnik. Čeka se sa procesuiranjem da ubojice, mučitelji, silovatelji…. Umru prirodnom smrću i često na dobrim državnim pozicijama i dobrim hrvatskim mirovinama, dok hrvatski branitelji umiru rano i često zbog svega što im se čini izvrše suicid. Povijest nam to neće oprostiti.

Kako je sve to moguće? Pitaju se građani! Moguće je, samo u zemlji u kojoj je na vlasti diktatura, a puna usta demokracije, gdje se priča o slobodi misli i umjetničkom izražavanju kad se vrijeđaju tekovine domovine i katoličke vjere, gdje je sloboda manjinama veće od slobode domicilnog stanovništva, gdje ima novaca za sve osim za branitelje koji su stvarali Hrvatsku, gdje se izdaju nacionalni interesi, prikriva agresor na državu, gdje pravosuđe pogoduje korupciji u najširem smisli. Koriste se zlouporabe povjerenih ovlasti u privatne svrhe, zloupotrebljavaju se javne ovlasti za privatne svrhe što je obilježje korupcije. Znamo da je korupcija devijantno ponašanje djelatnika javne uprave koja nije u skladu s njihovim zadacima po službenoj dužnosti, a primjenjuje se u cilju stjecana privatnog bogatstva ili statusa pojedinaca, uže obitelji ili povezane grupe ljudi. Svaki čin koji je suprotno javnom interesu, kršenje je morala i pravne norme, te se tako krše temelji vladavine prava.

Diktatura se mora zaustaviti, a demokracija uspostaviti, nema više čekanja, sad je biti ili ne biti. Vidimo do kud je neodgovorna politika dovela Hrvate u Bosni i Hercegovini. Narod mora reći DOSTA.

Slavica Vučko

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Ne bojte se – Istina je nezaustavljiva

Objavljeno

na

Objavio

Ne bojte se – blaženi kardinal Alojzije Stepinac bit će proglašen svetim

Dobro se sjećam svojih gimnazijsko – srednjoškolskih dana. Razdoblja između 1973 – 1977. godine. U to vrijeme se o Kardinalu Alojziju Stepincu nije smjelo pisati, a niti čitati.

Znali smo da je o njemu, u inozemstvu, fra Aleksa Benigar napisao „ fantastičnu“ knjigu. Ali smo znali i to, ako nekoga uhvate, ili saznaju da čita tu Benigarovu knjigu, dobiva dvije i pol godine zatvora. To mi je rekla osoba koja mi je omogućila da čitam već tada knjigu Alekse Benigara o kardinalu Alojziju Stepincu.

Knjiga se čitala potajice. I tako se polako otkrivala istina o blaženiku. Tadašnji obrazovni sustav i politika je imala svoju „istinu“. A ta istina je glasila: „ Alojzije Stepinac je zločinac“. Za komuniste i komunističku propagandu kardinal Alojzije Stepinac je bio zločinac. O njemu se nije smjelo javno govoriti, čitati, a kamo li pisati u novinama.

Sjećam se kako je bio zaplijenjen jedan broj Glasa Koncila zbog jednog članka. Sve je bilo pod strogom kontrolom jugoslavenskih tajnih službi. Čak su i roditelji šutjeli pred djecom i nisu željeli na tu temu zbog straha raspravljati.

„ De facto“ istina je bila sakrivena.

Na televiziji su ponekad prikazali kardinala Stepinca kako dijeli Krizmu, a gledateljstvu su tumačili da pokrštava Srbe. Da je bilo riječ o običnoj Krizmi, bilo je vidljivo kako kardinal A. Stepinac po običaju, desnom rukom dotiče obraz krizmanika. No, istina je nezaustavljiva. Došla je na vidjelo javno sa dolaskom demokratskih promjena u Hrvatskoj.

Dakle moralo je proći razdoblje od 1945. godine do 1990. godine. Prošlo je 45. godina da bi se istina otkrivala i otkrila. „ Zločinac je postao pravednik“. Osuđenik na 16. godina zatvora i prisilnog rada postaje pravednik koji je krivo osuđen na vješto montiranom sudskom procesu.

Prošlo je još osam godina da bi ga papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim 3. listopada 1998. godine na Mariji Bistrici. Sveukupno je trebalo 53. godine da dođe do „velikog obrata“: kardinal A. Stepinac nije zločinac, nego blaženik. Istina je nezaustavljiva. Izašla je na svjetlo dana. Ali trebale su proći čak 53. godine.

Bog i Crkva imaju drugačije poimanje vremena

Za Boga naši pojmovi stoljeće, godina, dan, nemaju nikakvo značenje. Jednostavno ne postoje. Crkva je zajednica koja ima svoju povijest, sadašnjost i budućnost. Riječ je o zajednici kojoj se nigdje i nikada ne žuri. Ona ima potrebito strpljenje i oslanja se na Boga i njegovu volju.

Članovi Crkve su samo su – kreatori vremena u zajedništvu s Bogom. To se odnosi na sve članove Crkve: papu, kardinale, biskupe, svećenike i laike. Crkva nije nikada imala potrebu žuriti da nekoga proglasi svetim, pa tako ni sada. Vrijeme će pokazati i dokazati svetost kardinala Alojzija Stepinca. I već je pokazalo da je blaženi kardinal Alojzije Stepinac svet. Koji će ga papa proglasiti, i kada svetim, prepustimo to Božjoj volji i njegovom planu s hrvatskim mučenikom.

Oslobodimo se politikanstva i možda čak izjava da nam papa Franjo nije drag zbog stava prema blaženom Alojziju Stepincu. Možda je Božja volja da prođe još nekoliko godina, ili niz godina da blaženi Alojzije Stepinac bude proglašen svetim. To je u Božjim planovima i rukama. Tko smo mi da određujemo vrijeme za potpunu istinu.

Vrijeme za istinu su mnogi skrivali, ali ona je bila nezaustavljiva. Tako vjerujem ne sto posto, nego milijun posto da dolazi vrijeme u kojem će blaženi Stepinac biti proglašen svetim. Kada? Ne znam. Nisam prorok. Ali dolazi sigurno. Bog sigurno ima plan koji će ga papa proglasiti svetim.

Zajedništvo katolika i pravoslavaca nije imperativ

Neki pišu da je to imperativ. Ekumenizam nije imperativ. Ekumenizam je proces, otvorenost katolika prema pravoslavnima, i obratno. Isto tako katolika u odnosu prema evangelicima. Ako je ekumenizam zajedništvo, a jest, ono se ne može zapovjediti. Jer onda nije zajedništvo. Zajedništvo nastaje obostranim htijenjem i naporima.

Ekumenska teologija ne poznaje silu, imperative. Ekumenizam je poticaj da postajemo „ JEDNO“. Ali za sada smo još uvijek „ dva plućna krila“ kako je rekao jedan od papa. Budućnost je pred nama. Hoće li se ostvarivati ekumenske ideje, ne ovisi samo o hijerarhiji Katoličke i Pravoslavne Crkve. To ovisi i o laicima, a ponajviše o Bogu. Kako? Rekoh da smo mi vjernici su – stvaratelji s Bogom naših životnih okolnosti.

Pozitivnih pomaka između dviju crkava je bilo, i bit će. Na tu nakanu treba moliti. Mistici su znali govoriti da postoji nekoliko putova do Boga: put pročišćenja ( via purgativa ), put prosvjetljenja i put sjedinjenja. Veliko je pitanje za svakoga od nas ponaosob koliko dopuštamo da nas Bog svojom riječju, sakramentima moralno pročišćuje, razumski prosvjetljuje i tako nas nuka na sjedinjenje.

Zato ekumenizam smatram duhovnim pokretom, duhovno zrelih katolika i pravoslavaca. Koliko smo mi, i oni drugi duhovno zreli, vidi se u svakodnevnom životu. Zato nemojmo shvaćati pod utjecajem nekih novinara da je ekumenizam imperativ, ili da on to mora biti. Ne, ekumenizam je moguće približavanje duhovno zrelih, objektivnih, istinoljubivih vjernika jedne Crkve sa drugom Crkvom.

Hrvati „ most „, a ne predziđe kršćanstva

Neki medijski eksponirani novinari pišu: „ Hrvati trebaju biti „ most“, a ne predziđe kršćanstva“.Time misle da papa Franjo želi Katoličku crkvu u Hrvata vidjeti kao „ most“ zbližavanja Katoličke i Srpske pravoslavne Crkve.

Mostovi između te dvije Crkve mogu se graditi ako postoji obostrano htijenje i želja. I ne samo to! Ekumenizam kao proces između dviju Crkava, između „ dva plućna krila“ je moguć, ukoliko su obje Crkve duhovno zrele, ne samo po hijerarhiji, nego i po svom članstvu. Lakše je biti predziđe kršćanstva, nego li „ most“ između dviju kršćanskih zajednica. Zašto? Zato što obje Crkve trebaju neprekidno raditi prvenstveno na svojoj katarzi, na duhovnom pročišćenju. Pravi ekumenizam je moguć „ in capite et in membris“, u glavi i u članstvu.

Badava se dvije Crkve trude oko ekumenskog zajedništva, ako „ baza“, vjernički puk nije za tako nešto, ili obratno. A moramo priznati da je Srpska pravoslavna crkva za sada užasno opterećena sa njoj neprihvatljivim Domovinskim ratom u Hrvatskoj. Čini mi se da će proteći puno vode rijekom Savom koja nas povezuje, kako bi došlo do čisto vjerskih tema i razgovora, oslobođenih politike i politikanstva.

Pustimo nešto vremenu i Bogu. Bog je gospodar povijesti. Zajedništvo se ne može stvarati na silu, jer onda to nije zajedništvo. Ekumenizam je započeo na našim prostorima, ali je nažalost stao. Proces, program ekumenizma kao plod II. Vatikanskog koncila je još uvijek malo gorušičino zrno.

Mi smo samo ljudi, grešnici, nesavršeni, puni pozitivnih i negativnih emocija i iskustava. Ne samo klerici, nego i vjernički puk. Ako ništa drugo za sada ne možemo, onda molimo i prinosimo žrtve za zbližavanje dviju Crkava, kao što je to činio sveti Leopold Bogdan Mandić. Kada dva susjeda grade „ most“, onda to traje i traje. A dok most nije sagrađen, nema vožnje preko mosta.

Vlč. Vladimir Trkmić/Kamenjar.com

 

Predstavljena knjiga ‘Bl. Alojzije Stepinac – spašavanje Židova i Srba u II. svjetskom ratu’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bosanska zajednica, na principima Europske Unije

Objavljeno

na

Objavio

Za bosanski hod naprijed potrebno je samo malo političke volje, europskih političara, i više pravde, u toj nepravedno podijeljenoj Daytonskoj Bosni i Hercegovini…

Dvolična je i velikom nepravdom ispunjena europska politika u tumačenju, pristupu i riješavanju problema naroda na svom europskom prostoru i u okruženju. Naime, dok u jednom svome dijelu narodima omogućava i dozvoljava veča prava i slobode, kroz demokratske vrijednosti putem samoopredjeljenja, samoodređenja  i referenduma, na drugom svom kraju to isto pravo uskraćuje i zabranjuje.

To temeljno ljudsko pravo zabranjuje se bosanskohercegovačkim Hrvatima, u zemlji sa polutisućljetnim problemom, koji je izrastao kroz okupacije, agresije i protektiranja Bosnom i Hercegovinom.

Dok, zapravo, Europa svoju budućnost, i budućnost svojih članica, usmjeruje i vidi u decentralizaciji, dotle problem Bosne i Hercegovine, bosanskohercegovačke zajednice riješava čvrstom centralizacijom. Dok svoje članice nastoji regionalizirati i autonomizirati, u isto vrijeme kroz protektoriranje Bosnu i Hercegovinu uspješno unitarizira. Dok se u Europi govori i radi na, tako barem tvrde, anacionaliziranju i dekristijaniziranju njenih naroda, u isto vrijeme u Bosni i Hercegovini grade i stvaraju novu bosansku naciju i Bosnu i Hercegovinu čvrsto islamiziraju. Ulazeći tako u obećavajuće Dvadeset i prvo stoljeće, u kojem mali i porobljeni narodi očekuju veča prava i slobode, španjolski Katalonci unutar cjelovite Španjolske glasovanjem si izboruju veča prava, veče slobode, više i šire autonomije u riješavanju svojih pitanja. Paralelno sa tim europskim procesima regionalizacije i autonomizacije bosanskohercegovačkim Hrvatima se sve to uskraćuje i oduzima, s ciljem utapanja i njihova nestajanja u unitariziranoj, centraliziranoj i bošnjačiziranoj zajednici Bosne i Hercegovine.

Agresorsko kolonijalizatorskim zapovijedima iz Daytona, Pariza, Strausbourga i Venecije nameće im se prijeteče bošnjačka nacija, a kroz prihvatanje nove beha nacije i vjera sa kojom se ta novoosnovana nacija identificira i izjednačuje. Prijetnjama i ucjenama beha Hrvatima se ukidaju županije, kao male postoječe  autonomije u kojima  se koliko toliko osjećaju jednakopravnim i suvereno konstitutivnim narodom sa druga dva, u sad več čvrsto centraliziranoj, unitariziranoj i bošnjačiziranoj Federaciji Bosne i Hercegovine. No jednako tako i u Republici Srpskoj. To je ta europska dvoličnost riješavanja europskih, i svjetskih, žarišnih problema. To je exploziv Stare dame kojim sve više puni zapaljivo bosansko «bure baruta». To je razlog zbog kojeg  Bosna i Hercegovina «ne ide, ne ide, pa stane» kako kaže bosanski Dijak.

Za bosanski hod naprijed potrebno je samo malo političke volje, europskih političara, i više pravde, u toj nepravedno podijeljenoj Daytonskoj Bosni i Hercegovini. Potrebno ju je urediti na principima Europske Zajednice i sastaviti je, ako treba od istog broja nacionalni bosanskih kantona, regija, republika,  od kojih je i Europska Unija sastavljena. I ako funkcionira, a kažu da uzorno funkcionira, Europska Zajednica od francuski, njemački, britanski, italijanski, španjolski, austrijski, skandinavski, poljski, češki, slovački i ini nacionalni republika, zašto onda ne može, i ne smije, na taj način biti i Bosna i Hercegovina ustrojena i uređena. Bosanska zajednica muslimanskog, hrvatskog i srpskog entiteta, republika ili regija, te kao takva cjelina uđe i zaživi u  budućnosti Europske Zajednice. Europska budućnost i bosanska je budućnost, europsko uređenje je i bosansko uređenje. Sve dok se tako ne uredi i ustroji na europski način zajednice država, republika ili entiteta Bosna i Hercegovina će biti balkansko «bure baruta». A upravo to je nekima u Europi i potrebno, i od Bosne i Hercegovine prave «europski Libanon».

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari