Pratite nas

Kolumne

Diktatura na djelu – demokracija deklarativna

Objavljeno

na

Ako je demokracija vladavina naroda, a narod ne odlučuje i narodu se uskraćuje da vlada, onda je diktatura na djelu. Kako inače razumjeti neslužbeno objavljenu informaciju u medijima kako nije prikupljen dovoljan broj potpisa za referendum, da se referendum neće održati o promjeni izbornog sustava i protiv Istanbulske konvencija, a prikupljeno je više od 400.000 potpisa.

Suprotno od demokracije je diktatura, oblik vladavine kojoj je glavno svojstva da jedna osoba ili skupina ljudi može vladati neograničenom moći. Komunistička partija je primjer diktature pa je pitanje, da li je u Hrvatskoj demokracija deklarativna, a naslijeđe komunističke partije diktatura, stvarni oblik vladavine u Hrvatskoj.

eNije tako davno, kako su glavni trgovi naše Lijepe Hrvatske, bili preplavljeni hrvatskim građanima, koji su demostrirali protiv Istanbulske konvencije. Nakon toga se išlo u regularno prikupljanje potpisa za   referendum o izmijeni Izbornog zakona i referenduma protiv Instanbulske konvencije. Mi volonteri, svojim neiscrpnim radom, bez bilo koje pomoći od države, uz određene smetnje, prikupili smo potrebne glasove, koji se sada proglašavaju nevažećim. Zar to nije diktatura na dijelu. Kadija te tuži, kadija ti sudi. Nikome od organizatora prikupljanja potpisa za referendume, nije dozvoljeno da budu promatrači kod prebrojavanja glasova. To je primjer manifestacije sile i političke moći, jednoumlja i diktature.

Populistički pristup svim važnim i za Hrvatsku krucijalnim pitanjima, toliko je prisutan da vodi do prijezira i mržnje građana. Izjave političara vrijeđaju inteligenciju građana, obraćaju se narodu kao da smo maloumni i ne vidimo što nam rade. Uljuljali su se u svoje funkcije moći, a institucije sveli na svoje službe osobne sigurnosti. Odrađuje se po nalogu, ili se najčešće kad je interes Hrvatske i naroda, kao što je pitanje ubijenih, nestalih, silovanih, mučenih, zataškava jednako kao i imenovanje agresora i traženja ratne odštete.

Diktatura uz politiku kaosa, bez koje se ne može činiti zlo prema narodu, nikada nije dobro završila. Narod može puno trpjeti i tako stvarati sliku da prihvaća diktatorsku i populističku presiju, ali u konačnici, kad se prijeđu granice trpnje, sve diktature jednako završavaju, svrgnućem diktatora i njegovih plaćenika, skupine ljudi koji su se svrstali uz diktatora radi svoje koristi, bilo materijalne ili potrebi za biti moći, važnosti, a to ne mogu postići svojim sposobnostima, intelektualnim, stručnim, radnim, jer da mogu, imali bi svoj ponos, čast i ugled i ne bi tako nisko mogli pasti.

Veliko zlo, nepravdu i siromaštvo donose diktatori, jer su ljudi bez empatije, manipulatori, lažljivci, lopovi koji jedino upravljaju populističkim metodama, teatralnosti, lažnim izjavama, lažnim obećanjima. Diktatori štite zločine, a to je primjer sa domovinskim ratom gdje se štite najteži zločini i gotovo ni jedan od velikih zločina nije procesuiran i u kojem žrtve nisu dobile pravdu, gdje se počinitelji zločina slobodno šetaju, a ako i krene procesuiranje i ispitivanje, dobivaju informacije i dojave da napuste državu ili bivaju amnestirani zbog političkih govora ili svjedok pokajnik. Čeka se sa procesuiranjem da ubojice, mučitelji, silovatelji…. Umru prirodnom smrću i često na dobrim državnim pozicijama i dobrim hrvatskim mirovinama, dok hrvatski branitelji umiru rano i često zbog svega što im se čini izvrše suicid. Povijest nam to neće oprostiti.

Kako je sve to moguće? Pitaju se građani! Moguće je, samo u zemlji u kojoj je na vlasti diktatura, a puna usta demokracije, gdje se priča o slobodi misli i umjetničkom izražavanju kad se vrijeđaju tekovine domovine i katoličke vjere, gdje je sloboda manjinama veće od slobode domicilnog stanovništva, gdje ima novaca za sve osim za branitelje koji su stvarali Hrvatsku, gdje se izdaju nacionalni interesi, prikriva agresor na državu, gdje pravosuđe pogoduje korupciji u najširem smisli. Koriste se zlouporabe povjerenih ovlasti u privatne svrhe, zloupotrebljavaju se javne ovlasti za privatne svrhe što je obilježje korupcije. Znamo da je korupcija devijantno ponašanje djelatnika javne uprave koja nije u skladu s njihovim zadacima po službenoj dužnosti, a primjenjuje se u cilju stjecana privatnog bogatstva ili statusa pojedinaca, uže obitelji ili povezane grupe ljudi. Svaki čin koji je suprotno javnom interesu, kršenje je morala i pravne norme, te se tako krše temelji vladavine prava.

Diktatura se mora zaustaviti, a demokracija uspostaviti, nema više čekanja, sad je biti ili ne biti. Vidimo do kud je neodgovorna politika dovela Hrvate u Bosni i Hercegovini. Narod mora reći DOSTA.

Slavica Vučko

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari