Pratite nas

Kolumne

Diktatura na djelu – demokracija deklarativna

Objavljeno

na

Ako je demokracija vladavina naroda, a narod ne odlučuje i narodu se uskraćuje da vlada, onda je diktatura na djelu. Kako inače razumjeti neslužbeno objavljenu informaciju u medijima kako nije prikupljen dovoljan broj potpisa za referendum, da se referendum neće održati o promjeni izbornog sustava i protiv Istanbulske konvencija, a prikupljeno je više od 400.000 potpisa.

Suprotno od demokracije je diktatura, oblik vladavine kojoj je glavno svojstva da jedna osoba ili skupina ljudi može vladati neograničenom moći. Komunistička partija je primjer diktature pa je pitanje, da li je u Hrvatskoj demokracija deklarativna, a naslijeđe komunističke partije diktatura, stvarni oblik vladavine u Hrvatskoj.

eNije tako davno, kako su glavni trgovi naše Lijepe Hrvatske, bili preplavljeni hrvatskim građanima, koji su demostrirali protiv Istanbulske konvencije. Nakon toga se išlo u regularno prikupljanje potpisa za   referendum o izmijeni Izbornog zakona i referenduma protiv Instanbulske konvencije. Mi volonteri, svojim neiscrpnim radom, bez bilo koje pomoći od države, uz određene smetnje, prikupili smo potrebne glasove, koji se sada proglašavaju nevažećim. Zar to nije diktatura na dijelu. Kadija te tuži, kadija ti sudi. Nikome od organizatora prikupljanja potpisa za referendume, nije dozvoljeno da budu promatrači kod prebrojavanja glasova. To je primjer manifestacije sile i političke moći, jednoumlja i diktature.

Populistički pristup svim važnim i za Hrvatsku krucijalnim pitanjima, toliko je prisutan da vodi do prijezira i mržnje građana. Izjave političara vrijeđaju inteligenciju građana, obraćaju se narodu kao da smo maloumni i ne vidimo što nam rade. Uljuljali su se u svoje funkcije moći, a institucije sveli na svoje službe osobne sigurnosti. Odrađuje se po nalogu, ili se najčešće kad je interes Hrvatske i naroda, kao što je pitanje ubijenih, nestalih, silovanih, mučenih, zataškava jednako kao i imenovanje agresora i traženja ratne odštete.

Diktatura uz politiku kaosa, bez koje se ne može činiti zlo prema narodu, nikada nije dobro završila. Narod može puno trpjeti i tako stvarati sliku da prihvaća diktatorsku i populističku presiju, ali u konačnici, kad se prijeđu granice trpnje, sve diktature jednako završavaju, svrgnućem diktatora i njegovih plaćenika, skupine ljudi koji su se svrstali uz diktatora radi svoje koristi, bilo materijalne ili potrebi za biti moći, važnosti, a to ne mogu postići svojim sposobnostima, intelektualnim, stručnim, radnim, jer da mogu, imali bi svoj ponos, čast i ugled i ne bi tako nisko mogli pasti.

Veliko zlo, nepravdu i siromaštvo donose diktatori, jer su ljudi bez empatije, manipulatori, lažljivci, lopovi koji jedino upravljaju populističkim metodama, teatralnosti, lažnim izjavama, lažnim obećanjima. Diktatori štite zločine, a to je primjer sa domovinskim ratom gdje se štite najteži zločini i gotovo ni jedan od velikih zločina nije procesuiran i u kojem žrtve nisu dobile pravdu, gdje se počinitelji zločina slobodno šetaju, a ako i krene procesuiranje i ispitivanje, dobivaju informacije i dojave da napuste državu ili bivaju amnestirani zbog političkih govora ili svjedok pokajnik. Čeka se sa procesuiranjem da ubojice, mučitelji, silovatelji…. Umru prirodnom smrću i često na dobrim državnim pozicijama i dobrim hrvatskim mirovinama, dok hrvatski branitelji umiru rano i često zbog svega što im se čini izvrše suicid. Povijest nam to neće oprostiti.

Kako je sve to moguće? Pitaju se građani! Moguće je, samo u zemlji u kojoj je na vlasti diktatura, a puna usta demokracije, gdje se priča o slobodi misli i umjetničkom izražavanju kad se vrijeđaju tekovine domovine i katoličke vjere, gdje je sloboda manjinama veće od slobode domicilnog stanovništva, gdje ima novaca za sve osim za branitelje koji su stvarali Hrvatsku, gdje se izdaju nacionalni interesi, prikriva agresor na državu, gdje pravosuđe pogoduje korupciji u najširem smisli. Koriste se zlouporabe povjerenih ovlasti u privatne svrhe, zloupotrebljavaju se javne ovlasti za privatne svrhe što je obilježje korupcije. Znamo da je korupcija devijantno ponašanje djelatnika javne uprave koja nije u skladu s njihovim zadacima po službenoj dužnosti, a primjenjuje se u cilju stjecana privatnog bogatstva ili statusa pojedinaca, uže obitelji ili povezane grupe ljudi. Svaki čin koji je suprotno javnom interesu, kršenje je morala i pravne norme, te se tako krše temelji vladavine prava.

Diktatura se mora zaustaviti, a demokracija uspostaviti, nema više čekanja, sad je biti ili ne biti. Vidimo do kud je neodgovorna politika dovela Hrvate u Bosni i Hercegovini. Narod mora reći DOSTA.

Slavica Vučko

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Negativna evolucija povijesti ponovno ubija nadu milijunima ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Događaji oko Hong Konga promijenit će sliku Kine u svijetu. Mnogi su je doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima. Sada možemo vidjeti da je to bila zabluda

Zadnjeg dana lipnja, točno na 23. obljetnicu predaje britanske uprave nad Hong Kongom, kineske su vlasti donijele dugo najavljivani zakon o sigurnosti. Radi se o drakonskom zakonu, koji je donesen kao odgovor kineskih komunističkih vlasti na prošlogodišnje masovne prosvjede u Hong Kongu.

Već sutradan je po tom zakonu uhićeno 300 prosvjednika, kojima sada prijeti izručenje Kini i proces pred tamošnjim sudovima. Po tom zakonu, oni mogu biti suđeni za terorizam, subverzivno djelovanje i doušništvo sa stranim silama zbog izražavanja mišljenja, čime se na drastičan način ukidaju vladavina prava i demokracija u ovoj nekadašnjoj oazi slobode na Dalekom istoku.

Britanski je premijer Boris Johnson na ovo reagirao nudeći građanima Hong Konga državljanstvo, dok je američki kongres donio zakon kojim se uvode sankcije za neke kineske državne tvrtke.

Premda je Zapad sklon gledati na kinesku strategiju isključivo kroz geopolitičku i vojnu optiku, kao u biti racionalnu strategiju u duhu ciničnog konfucijanizma, stvarnost nam govori kako je ideologija samo srce tog režima, koje on želi po svaku cijenu očuvati.

Kada je kineski predsjednik Xi Jinping preuzimao dužnost glavnog tajnika KP Kine 2013., istaknuo je kako “historijski materijalizam osuđuje kapitalizam na izumiranje, a socijalizam na pobjedu”. Samo se osjećajem ideološke ugroze režima mogu objasniti koraci koje kineske vlasti poduzimaju prema Hong Kongu, kao i prema susjednim zemljama i, konačno, konfrontacije sa samim Zapadom.

Iz tog osjećaja ugroze proizlazi i kineska želja za svjetskom dominacijom, njena vojna ekspanzija, masivne investicije u infrastrukturu u namjeri da se kontrolira svjetske trgovinske tokove, kao i otvaranje fronti u domeni informatičkog ratovanja. Dovoljno je spomenuti kako Kina od 27 susjednih zemalja samo s tri ima prijateljske odnose.

Prema tumačenju samog Pekinga, ostvarenje kineskog sna o “novom dobu” u direktnoj je sprezi s diskreditacijom sustava vrijednosti liberalnog kapitalizma, vladavine prava i demokracije. Unatoč prihvaćanju određenih mehanizama tržišnog kapitalizma, kineske vlasti vjeruju da su oni predvodnici sustava koji se nalazi u oštroj opoziciji prema kapitalističkom svijetu.

U internom partijskom dokumentu iz 2013. Govori se o tome kako se Kina nalazi “usred intenzivne ideološke kampanje” u borbi za opstanak. Kao glavna prijetnja opstanku Kine navode se “podjela vlasti”, “neovisno sudstvo”, univerzalna ljudska prava”, “zapadne slobode”, “ekonomski liberalizam”, “sloboda tiska” i “slobodna razmjena informacija na internetu”.

Iz promašaja maoističke etape kineski komunisti su izvukli pouku da Kina može biti jaka samo ako je integrirana s ostatkom svijeta. Međutim, primjer Sovjetskog Saveza ih je naučio kako “otvaranje” krije svoje opasnosti. Po njima, kolaps SSSR-a je započeo Hruščovljevom kritikom Staljina. Xi Jinping na pitanje “Zašto je propao Sovjetski Savez?” kaže: “Odgovor je u sferi ideologije – preispitivanje ideologije je ludost!” U svom čuvenom referatu s 19. kongresa KP Kine 2017. godine, Xi Jinping je obznanio kako Kina ulazi u “novo doba”.

Prema njemu, prošlo je vrijeme kada je Kina “skrivala svoju snagu i čekala svoje vrijeme”, što je bila deviza kojom se vodio njegov prethodnik Deng Xiaoping u prvoj fazi “otvaranja”. Sada je došlo vrijeme da Kina tu snagu otvoreno pokaže i aktivno se uključi u promjenu međunarodnih odnosa i ostvarenje plana za kineskom dominacijom.

Događaji oko Hong Konga svakako će promijeniti sliku Kine u svijetu, koju su mnogi doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima.

Sada na primjeru Hong Konga možemo vidjeti da je to bila zabluda, te da kineski režim ne preza od poduzimanja drastičnih koraka kako bi svijet uskladio sa svojom ideologijom i podvrgnuo ga svojoj kontroli. U osnovi beskrupuloznog ukidanja demokracije u Hong Kongu stoji ideološka motivacija kineskog režima, a ne racionalna strategija.

Scene koje danas gledamo podsjećaju na podizanje Berlinskog zida i početak Hladnog rata između nekadašnjeg SSSR-a i Zapada. Negativna evolucija povijesti ponovno zatvara horizont nade milijunima ljudi koji bježe od blagodati komunističkog raja, dok se slobodni svijet suočava sa spoznajom o naravi monstruma kojeg je desetljećima tetošio i hranio

Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Milan Ivkošić: Za Hrvatsku bi na vlasti bio najbolji HDZ; ali bez Škore

Objavljeno

na

Objavio

Sutra dolazi olakšanje, kao sunce poslije tolike predizborne kiše koja je natapala zemlju do gnjecavosti. U toj kiši fraza i protufraza nije bilo nijednog uvjerljivog programa koji bi, od pojedinosti do pojedinosti, zadovoljio birače i naveo ih na glasanje za određenu stranku ili koaliciju.

Zapravo je jedini program imao HDZ ali ponajviše zato što je četiri godine bio na vlasti pa znamo kako vlada i kako bi vladao. Restart koalicija počinje svoj program naglašavanjem kako je riječ o “strankama bliskih svjetonazora i sličnih programa socijaldemokracije, lijevoga centra, progresivne i liberalne demokracije i zelenoga razvoja”, piše Milan Ivkošić / Večernji list

Zapravo i nisu trebali ništa drugo napisati jer svak zna reći da je za “sveobuhvatnu transformaciju ekonomije i društva”, da je “Hrvatska ekonomski slaba, demokratski deficitarna, obrazovno zastarjela, infrastrukturno zapuštena, socijalno podijeljena i administrativno neučinkovita”, da je potreban “novi početak”, itd., itd.

Kad bi, na primjer, neki radnik zaposlen u državnoj ili privatnoj tvrtki tražio koji bi mu program donio veću plaću, manje troškove života i sigurnu budućnost za njegovu djecu, ne bi našao manje-više ništa. Stoga ću ponoviti što sam već napisao: desni će glasati za desne, lijevi za lijeve, srednji za srednje, ekstremni za ekstremne, Srbi za svoje, Istrani za svoje…

U Hrvatskoj i nisu mogući spektakularni obrati na izborima i velika premoć neke stranke. Unekoliko se taj prevrat dogodio na početku 2000. godine kad je “restart koalicija” Budiše i Račana uvjerljivo pobijedila HDZ, ali od tada do danas SDP je na vlasti dvaput teško razočarao a Budiša i njegova stranka su nestali, pa današnja Restart koalicija nema šanse ponoviti uspjeh oporbe s početka 2000. godine.

Razočarao je nekoliko puta i HDZ, uključujući i Plenkovićev, no ipak će te dvije stranke osvojiti najviše glasova na izborima i biti glavne u jednoj ili drugoj koaliciji. Dakle, na kraju će Hrvatska odlučivati – Plenković ili Bernardić. Za Hrvatsku bi vjerojatno ipak bilo najbolje da pobijedi HDZ, što će se zacijelo i dogoditi.

Živimo u teškim vremenima, koronavirus bacio nas je na koljena, ali je vlast jako dobro vodila zemlju od početka pandemije i nastojala da posrnulo gospodarstvo ne padne. Stoga bi bila jako rizična promjena vlasti, kao otprilike kad bi zbog nekih razloga kirurga u osjetljivoj fazi operacije bolesnika zamijenio kolega. No to vrijedi samo u slučaju da HDZ vlada uz pomoć glasova manjinaca i još nekih, bez Škore. Sa Škorom to bi bilo gore nego velika koalicija.

Prvo, na što bi sličila koalicija u kojoj je jedan partner nastao kao suprotnost drugome? To bi bilo kao kad bi tko kome oteo ženu ali bi po dogovoru svi živjeli u istoj kući i dijelili isti krevet. Ni stari ni novi muž ne bi bili muževi, niti bi žena bila njihova žena. Ako bi se Škoro radi koalicije odrekao svojih stavova, zašto mu je onda uopće trebalo tim stavovima zavoditi dio birača? Slično načelo vrijedi i za Plenkovića – on može sa Škorom samo ako se “poškori”.

Stoga bi zasigurno koalicija Plenković-Škoro bila puno konfliktnija od negdašnje koalicije HDZ-Most. A ta konfliktnost u vremenu u kojem je Hrvatska u “konfliktu” s teškim stanjem u gospodarstvu i s pandemijom za zemlju bi mogla biti opasna.

Škoru zapravo nacionalni interesi ne zanimaju, on je od njih i dosad bježao, samoljubivi narodni pjevač i bogatun sigurno ne bi mogao podnijeti drugorazrednu ulogu u koaliciji pa bi bio spreman na svaki lom da bi bio prvi.

Zato bi on u koaliciju s HDZ-om samo uz uvjet da Plenković ne bude premijer, jer Plenković je jedina osobnost u stranci kojoj Škoro nije ni do gležnja a htio bi za glavu biti veći od njega. Iz slične samoljubivosti Mostu nisu uspijevali savezi s tom strankom.

Most i danas pamti svoja posrnuća na vlasti, pa se uoči izbora, premda slab te će jedva biti parlamentarna stranka, okomio i na HDZ i na SDP, kao da im je ravan. I iznova se pozivajući na narod kod kojeg stoji katastrofalno.

Dakle, treba moliti Boga da HDZ, bude li relativni pobjednik, izbjegne Škoru i vlast sastavi s drugim partnerima. SDP bi u teško neideološko stanje unio ideološke kriterije, a Škoro, okrenut samo sebi i svojoj ne postojećoj veličini, to stanje i ne vidi.

Milan Ivkošić / Večernji list

Sve na jednom mjestu. Usporedba uspješnosti vlada HDZ-a i SDP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari