Connect with us

Analiza

Dinamo je najpozitivnija i najuspješnija priča hrvatskog sporta…

Published

on

Podvlačenje crte – osvrt i analiza

Sadržaj:

1) O (ne)učinjenom u proteklom razdoblju, o Bjelici, raskidu ugovora, (ne)ostvarenoj zaradi, zaslugama, Mamiću, Ferencvarosu, Ligi prvaka…
2) O aktualnoj sezoni, prijelaznom roku, transferima, pojačanjima, očekivanjima i mjerenju kroz prizmu proljeća u Europi s Bjelicom…
3) O udruzi DTSM, navijačima i ‘’navijačima’’, pravosuđu, prolaznosti uprava, o medijima i njihovom huškanju, uspjesima i značaju Dinama kroz povijest i danas…
4) O suđenju, odnosno sudačkim pogurancima…
5) O izgradnji novog stadiona, ulozi Grada Zagreba i gradonačelnika…

O (ne)učinjenom u proteklom razdoblju, o Bjelici, raskidu ugovora, (ne)ostvarenoj zaradi, zaslugama, Mamiću, Ferencvarosu, Ligi prvaka…

Puno puta se nakon Dinamova poraza od Ferencvarosa, kroz medije i od od onih koji se nazivaju Dinamovim navijačima, mogla čuti jedna, najblaže rečeno, vrlo nategnuta teza kako je Dinamova uprava, pokušavajući uštediti milijun eura Bjeličine plaće, izgubila 20 milijuna eura zbog neulaska u LP. Prvo, NITKO ne može garantirati da bi Dinamo s Bjelicom prošao u jednoj utakmici Ferencvaros i nakon toga u još dvije utakmice izašao kao pobjednik i ušao u LP, piše Tomislav Zbožinek.

To vam u nogometu baš nitko ne može jamčiti. Kažu, pa prošle sezone smo s Bjelicom razvalili Ferencvaros lagano. Zaboravljaju da smo onda prvu utakmicu, na punom Maksimiru s Ferencvarosom odigrali 1-1. S Ferencvarosom koji je tada bio 20-30% slabiji nego ove sezone, bez nekoliko ovosezonskih pojačanja. Podcjenjuje se mađarski prvak koji je vrlo stabilan klub, s fantastičnim, novoizgrađenim stadionom, ogromnom podrškom navijača i tradicijom, te za razliku od Dinama, ima i podršku državne vlasti, Orbana, kao i gradskih vlasti bogatog velegrada Budimpešte, te medija i javnosti. Svi pušu u isti rog. Sad to usporedite s amtmosferom u kojoj djeluje Dinamo. I taj Ferencvaroš koji je u očitom usponu, je nakon Dinama (u utakmici u kojoj je Dinamu poništen čisti gol), u dvije utakmice prošao i norveškog prvaka i plasirao se u LP. Tanka je granica između uspjeha i neuspjeha u nogometu – jedan promašeni zicer, stativa, sudački previd, sportska sreća, sretno postignuti odbijanac ili nesretno primljeni zalutali metak, lošiji dan… Puno je faktora, objektivnih, ali i subjektivnih. Nakon maksimirskih 1-1 prošle sezone s bitno slabijim Ferencvarosom od ovosezonskog, Dinamo koji je tada bio jači za fantastičnog Danija Olma, Moru, Kadziora…u uzvratu srećom nije primio dva zicera odmah na početku utakmice pri rezultatu 0-0. Inače bi utakmica otišla u sasvim drugom smjeru i ni svemoćni Bjelica tu vjerojatno ništa ne bi mogao učiniti.

Što se tiče odlaska Bjelice, on bi vjerojatno otišao ionako na kraju sezone, što pokazuju njegove izjave uoči proljetnog nastavka sezone i nakon prvih nekoliko utakmica prije prekida prvenstva zbog korone. Govorio je o zasićenosti mnogih igrača, slabijoj energiji i želji, manje izraženoj gladi za pobjedama, nedostatku podražaja i motivacije nakon ispadanja iz Lige prvaka i uslijed pozamašne bodovne prednosti u domaćem prvenstvu… Svjestan je također bio kako je ostao u zimskom prijelaznom roku bez najjače karike, igrača odluke, playmakera Danija Olma, kojeg je bilo nemoguće zadržati… Svjestan je bio i toga, kako bi na ljeto, da nije bilo korone (a ne znajući još da se neće igrati Europsko prvenstvo) nakon odigranog Europskog prvensta (odgođenog kasnije za sljedeće ljeto), vjerojatno i neminovno ostao i bez HR reprezentativaca Petkovića, Oršića, Livakovića… Računao je vjerojatno i na to kako bi upravo on mogao, nakon EP-a i mogućeg odlaska Dalića s izborničke pozicije nakon tog velikog natjecanja, preuzeti izborničku funkciju u našoj reprezentaciji… Očigledno nije baš pratio niti slijedio klupsku viziju i politiku sportskog sektora, poslodavca koji je vrlo izdašno i bogato plaćao (najviše u povijesti Dinama) i njega i njegov stručni stožer koji je doveo sa sobom pri dolasku u Dinamo. I ono što mnogi ne znaju, veliku većinu igrača (i Oršića i Petkovića, kao i 90% ostalih) koje je Bjelica trenirao u Dinamu dovela je u Dinamo isključivo klupska uprava, čak i prije Bjeličinog dolaska, a ne Bjelica, kao što mnogi misle.

Uz sve zasluge koje Bjelica ima za rezultate koje je Dinamo ostvario i na čemu smo mu uistinu zahvalni (a koji nipošto nisu samo njegova zasluga, jer ako je klupska uprava kriva za svaki lošiji rezultat, onda ista klupska uprava itekako ima i zasluge za uspjehe ostvarene za vrijeme tog i svakog trenera i momčadi koju je kompletno dovela i izdašno plaćala, te im svima skupa omogućila vrhunske uvjete), stoji i činjenica da je Bjelica umalo upropastio jednog Lovru Majera, mladog igrača koji je klupski projekt u jednakoj mjeri kao što je to svojedobno bio i Dani Olmo. Veliki potencijal, igrač od kojega klub očekuje velike stvari na sportskom planu, a kasnije i veliki, višemilijunski financijski dobitak od transfera u bogati europski klub… Ali ujedno i igrač kojeg upravo zbog prije navedenog, treba ponekad i istrpiti, davati mu prilike i pristojnu minutažu u kontinuitetu, kako bi se čim bolje razvijao i napredovao. To Majer kod Bjelice nažalost nije imao, a sad vidimo kod novog trenera koji mu je dao priliku i bolju minutažu, kako bi taj Majer zaista mogao biti odličan igrač, te da s kontinuitetom utakmica igra sve bolje. Kad se dakle priča o tome kako je Dinamova uprava, pokušavajući uštediti milijun eura Bjeličine plaće, izgubila 20 milijuna eura zbog neulaska u LP, legitimno možemo postaviti protupitanje – ‘’Koliko milijuna eura bi Dinamo izgubio da je Bjelica nastavio zanemarivati Majera i uništavati mu razvoj, te ga time možebitno i natjerao da ode iz Dinama kao ‘tehnološki višak’ zbog, po njemu nedovoljnog potencijala i kvalitete za trenutne rezultatske zahtjeve? Je li to 20 milijuna eura ili čak možda i više od toga?’’ Pitanje je retoričko, ostavljam svakom pojedincu neka odgovori za sebe. Slična je situacija bila i s još mlađim Marinom, koji također nije dobio dovoljno prilika barem u domaćem prvenstvu, nije ga bilo u Bjeličinoj viziji momčadi i instant rezultata, te se nije afirmirao u mjeri u kojoj se to očekivalo prije dvije godine. Koliko bi još tu milijuna eura bilo ili već je izbijeno Dinamu? Bilo je navodno još nekih kolizija i neslaganja Bjelice i sportskog sektora na čelu sa sportskim direktorom, u igračkim procjenama i ocjenama što je u interesu kluba i kratkoročno, ali i dugoročno. Osim svega toga, prema izjavama samih neposrednih aktera, nije baš funkcionirala niti komunikacija Bjelice kao trenera i nadređenog mu sportskog direktora. Sve je to na kraju rezultiralo ne baš lijepim rastankom i rekao bih – iznuđenim Bjeličinim raskidom ugovora, jer nije želio pristati na kratkoročno smanjenje primanja tijekom ‘korona prekida’ prvenstva (te je čak nazivao i igrače i sugerirao im da niti oni ne pristanu na to, što je po mom mišljenju vrlo nekorektno od Bjelice) i velike neizvjesnosti oko budućih natjecanja u Europi i funkcioniranja kluba u tim okolnostima. A sva negativa, pljuvačina i kritike navijača, javnosti i medija koji i kreiraju javno mnijenje su se neopravdano i neutemeljeno sručili isključivo na klupsku upravu na čelu s Mamićem.

O aktualnoj sezoni, prijelaznom roku, transferima, pojačanjima, očekivanjima i mjerenju kroz prizmu proljeća u Europi s Bjelicom…

Što se tiče nove sezone, onaj minimalni cilj je ostvaren novim plasmanom u grupnu fazu Europske lige, po osmi put u zadnjih 14 sezona, uz 5 izborenih grupnih faza Lige prvaka. Tu treba reći kako je Dinamo zaista jedini klub u Hrvatskoj (kako je nedavno izvrsno rekao jedan rijetko objektivni sportski komentator) koji živi neke paralelne svemire. ‘’Jedan objektivni, temeljen na spomenutim brojkama i činjenicama. I drugi – nadrealni, u kojem baš ništa što klub napravi, nije dobro. Kad se kupuju stranci, onda ne igraju domaći dečki. Kad je momčad krcata domaćim dečkima, onda je to ‘najslabiji Dinamo u posljednjih 100 godina’. Kad je u svlačionici 35 igrača, tada je u pitanju neplanska kupovina, kada se svlačionica vjetri i svede na mjeru potrebnu za sezonu, onda je riječ o rasprodaji za provizije. Nikada ništa u Dinamu nije dobro.’’

Kad se ne kupi skoro nikog ili nedovoljno po nekim navijačkim željama, onda su komentari u stilu – Aaaa Mamići lopovi, fuuuj, di su novci, sve u Međugorje, usfalilo para ‘’našmrkanom’’, samo rasprodaja…

Kad se ipak nekog kupi ili čak i samo iskaže namjera za kupovinom – Aaaaa mamići lopovi opet peru lovu, klasično pranje love mafijaša, mo’š mislit, da taj nekaj valja ne bi ni dolazio u Dinamo, a koliko ima naših dečki boljih od ovog panja… I tako godinama, uvijek isto.

Činjenica je da se u ovom čudnom, ‘korona prijelaznom roku’, napravilo nekoliko odličnih i sasvim logičnih izlaznih transfera. Provjetrila se svlačionica, ali i dovela svježa krv, slanjem na posudbe i transferima riješilo se možebitnog problema nezadovoljstva statusom i minutažom među pomalo nepotrebno nagomilanim igračkim kadrom. Isto tako, klub treba nekako namaknuti visoki godišnji budžet i nadoknaditi iznos na koji se računalo od ulaska u LP. Nema drugih primanja, prodaje ulaznica, TV prava, dresova, izdašnih sponzorskih cifri, a na što sve navedeno mogu računati bogati europski klubovi.

Pa je tako sada klub prodao i tinejdžera Gvardiola, obrambenog igrača (stoperi inače nemaju cijenu na tržištu kao napadači, golgeteri) koji je odigrao samo desetak tekmi u prvoj Dinamovoj momčadi, za nevjerojatnih 16 milijuna eura plus bonusi. Pa će tako, prema sklopljenom ugovoru, Gvardiol ostati u Dinamu još minimalno ovu polusezonu, a moguće i skroz do ljeta, te za svaki nastup u Dinamovom dresu u HNL-u Nijemci će Dinamu dodatno platiti još po 70.000 eura za svaki nastup i po 100 000 eura za nastup u Europskoj ligi. To vam je kao da prodate auto po jako, jako dobroj cijeni, auto vam ostaje još godinu dana kod vas i vozite ga, te za svaku vožnju još dodatno budete plaćeni po 70.000 eura. Ako me netko argumentirano može uvjeriti kako to nije svjetsko čudo i fantastičan posao vrhunskog/ih velemajstora, onda svaka čast. A kažu kako je i upitno koliki iznos će završiti kod Mamića u džepu. Umjesto da, kao u nekom drugom našem klubu (neću ga spominjati), prodaju svoje najbolje eksponate za stotinjak tisuća eura od čega kao sve ide klubu, transparentno, bez sumnjivih provizija, uz budno oko ulice koja ‘uspješno’ godinama vodi klub i na način na koji bi se valjda i u Dinamu trebali ugledati.

Transfer Gojaka, koji je već relativno dugo, 5 godina u klubu, pomalo zasićen i željan promjene sredine i novih izazova, za izvrsnih cca 6 milijuna eura je također logičan i odličan posao. Dilaver, koji već zadnjih godinu dana nije nažalost u onoj sjajnoj formi iz svoje prve sezone u Dinamu, je također dobar transfer za klub. Kadzior i Moro su također željeli otići, jasno izrazili želju za promjenom sredine…

Uglavnom, nije prodan niti jedan stožerni igrač. Jer niti jedan od navedenih igrača koji su otišli, nisu stožerni niti nezamjenjivi igrači. Stožerni igrači su Livaković, Ademi, Petković, Oršić… a oni su svi ovdje, na dispoziciji. Ali ipak, stalno se provlači priča o nekakvoj rasprodaji, potopu kluba, urušavanju i raspadu cijelog sustava… I tako svake godine, uvijek iste priče dežurnih dušebrižnika. A Dinamo redovito niže titule, stvara igrače za koje se bore najbogatiji klubovi, iz jedne od najboljih nogometnih akademija u svijetu, samostalno diže koeficijent hrvatskog nogometa, donosi ogromne novce hrvatskim klubovima, drži sa svojim igračima hrvatsku reprezentaciju na visokoj razini i čini temelj njenih uspjeha…

Što se ulaznih transfera tiče, u ovom prijelaznom roku ostaje možda žal što se nije uspjelo dovesti planirana pojačanja za kritične pozicije, poput lijevog beka i krila, možda i još jednog stopera. Zašto se, primjerice, ne dovede Lovrića? Na lijevom beku, ostali smo samo na Leovcu, koji, čini se zasada, nije u onoj formi od prije dvije sezone (a pomalo ga i godine počinju pritiskati), iako to može dosta dobro pokrpati i mladi Gvardiol. Šteta što je propuštena prilika dodatno se pojačati kako bi se bilo konkurentniji u Europi, dobrim rezultatima u skupini Europske lige dodatno povećati vrijednost svih igrača… U skupini koja je ipak teža nego ona od prije dvije godine kada je Dinamo prošao grupnu fazu natjecanja i prezimio u Europi. To bi bio ujedno i najbolji način za začepiti usta dežurnim kritičarima i dušebrižnicima koji će sada sve uspoređivati i mjeriti kroz prizmu proljeća u Europi s Bjelicom, što je legitimno i razumljivo. Ali pritom zaboravljaju neke objektivne okolnosti, jačinu momčadi naših protivnika sada i onda, zaboravljaju da više nema Olma kojeg je teško bezbolno zamijeniti i nadoknaditi, zaboravljaju ispadanje u prvoj Bjeličinoj sezoni iz kvalifikacija LP-a od Young Boysa, gubitke bodova od Varaždina, Rudeša, Hajduka, neuvjerljive igre u prvenstvu i pobjede s jednim golom razlike protiv slabašnih momčadi… Smetaju malo ta dvostruka mjerila, kao da se prije, pod Bjelicom umiralo u ljepoti, a da je sad ‘’igra katastrofalna zbog aktualnog užasnog trenera’’. Iritira to prekomjerno uzdizanje Bjeličinih zasluga (kao da je on sam sve napravio i ostvario) uz totalnu sljepoću na poraze, ispadanja, poneke promašene taktike, neke pogrešne procjene pojedinih igrača, blijede igre u prvenstvu pod njegovim vodstvom… Dok će se Mamića odmah nakon prvog (i zasada jedinog) remija u prvenstvu, te neulaska u LP (što je identično ostvarenje s plasmanom u EL kao i Bjelica prve sezone) proklinjati, omalovažavati i tjerati iz Dinama. Znači, kad smo ispali iz LP-a protiv Young Boysa, to je bilo sasvim u redu i normalno, a kad smo sad ispali od Ferencvarosa, odmah je smak svijeta i propast kluba.

Istina, došlo je sada i nekoliko kvalitetnih igrača poput Jakića, Kastratija, Tolića, Burtona (došao već ranije), Lauritsena… Malo je nejasno zašto primjerice Luka Menalo, vrlo dobar, mlad i perspektivan igrač, nije dobio pravu priliku, pa makar za rotaciju u HNL-u, a možda bi se pokazao i dokazao i za nešto više. Umjesto toga je opet poslan na posudbu, što je naravno bolje nego da sjedi i stagnira na klupi, ako ga trener uistinu nema u svojoj viziji momčadi. S trenutnim reduciranim kadrom to nekako izgleda tanko i nedovoljno za utakmice na tri fronte (prvenstvo, Europa Liga i domaći Kup). Možda će se igrati u drugačijem sustavu i rasporedu nego pod Bjeličinim vodstvom… Nadajmo se da trener i klupska uprava ipak znaju što rade, kao što su pokazali i dokazali svih proteklih godina, unatoč mnogim primjedbama i prigovorima vječito nezadovoljnih navijača i medija… I usprkos neviđenoj destrukciji i bolesnoj, patološkoj mržnji prema Dinamu, poticanoj od mainstream medija. Ulica i navijači ne mogu i ne smiju voditi klupsku politiku niti davati ultimatume treneru. Najbolji i ujedno baš užasan primjer toga, takvog modela vođenja kluba imamo u blizini, u drugom hrvatskom klubu, s juga Lijepe naše. Ekipa ‘’sve-izgubili-dabogda’’ vodi taj klub koji već više od 15 godina ne zna za titulu, koji je na najnižim granama u svojoj povijesti, gotovo uništen i silno opljačkan, klub u većinskom vlasništvu ‘’najsportskijeg grada na svitu’’ i njegovih poreznih obvezika koji ga iz gradskog proračuna financiraju, vraćaju njegove kredite… Klub koji svoje najvrjednije eksponate prodaje za višestruko manje iznose od Dinama. A rezultata nema, pa nema. Eto, takav model forsiraju i ovi naši pravdoljubivi navijači za Dinamo. Ipak, mislim kako to valjda nitko normalan i dobronamjeran ne želi.

O udruzi DTSM, navijačima i ‘’navijačima’’, pravosuđu, prolaznosti uprava, o medijima i njihovom huškanju, uspjesima i značaju Dinama kroz povijest i danas…

A ona udruga pretencioznog naziva ‘’Dinamo to smo mi’’ ponaša se kao ZG podružnica ‘’Našeg Hajduka’’. Njih uopće ne zanima Dinamov uspjeh, rezultat, oni ne slave Dinamove golove, pobjede, ne tuguju zbog primljenih golova, poraza, na tribinama (ukoliko se uopće tamo pojave, u nekom mizernom broju za skupinu koja pretendira da su baš oni pravi, ispravni i jedini Dinamovci) ne prate ritam utakmice, vrte neke, jedne te iste, monotone vrtićke pjesmuljke, zabavljeni samim sobom i često prostačkim, maloumnim uvredama i skandiranjima. Ne skandiraju oni nikada kao pravi navijači – dajući podršku svom klubu, igračima… Oni ne podržavaju svoj klub kupujući ulaznice, dresove, šalove, suvenire kao što to čine navijači ostalih klubova diljem svijeta. Oni nisu ono za što se predstavljaju i zato bi bilo poštenije i korektnije da se preregistriraju u ZG podružnicu udruge ‘Naš Hajduk’, neka navijaju za njih, neka s njima nastave razvijati model narodnog kluba ‘jedan član – jedan glas’ i progresivni model samoupravljanja kao jednu od tekovina komunističke revolucije. Neka se ostave Dinama. Kako objasniti njihovo organiziranje javne tribine na koju kao predavača pozivaju notornog, deklariranog hajdukovca Lalića (velikog Jugoslavena i tzv. antifašista’), te mu oduševljeno plješću kad ovaj pljuje po Dinamu objašnjavajući im kako su Dinamove titule kupljene kriminalnim novcem i slično. Sramota!

Možete li uopće zamisliti, primjerice, navijače, tifose Real Madrida kako pozivaju na svoju javnu tribinu nekog predavača koji je deklarirani navijač Barcelone, da im on potom objašnjava kako su čelni ljudi Real Madrida mafijaši, Realove titule kupljene prljavim novcem i uz užasan sudački poguranac, te da navijači Reala to sve razdragano slušaju i oduševljeno plješću na takve tvrdnje?! Nemoguće? E, kako vidimo, kod nas je i to moguće, nažalost…

Nevjerojatna je to destrukcija, mržnja, negativna energija… Toga nema nigdje na svijetu. Tolika opsesivnost u odnosu na lik i djelo neke osobe, u ovom slučaju Zdravka Mamića, neviđena je u povijesti.

Krešimir Antolić je argumentima i nepobitnim činjenicama, u ne tako davnom TV sučeljavanju s predstavnikom udruge DTSM, koja stalno rovari protiv Dinama (i koja predstavlja vrlo, vrlo mali broj članova Dinama, a čiji predstavnik je svjesno lagao kako nema presudu prema kojoj ne može obnašati funkciju u Futsal Dinamu, te je unatoč laži i dalje bio tretiran od medija kao neki bitan politički faktor koji daje intervjue i javna priopćenja) rastavio na proste faktore sve manipulacije i laži kojima su se služili u toj udruzi, te kojima se i dalje služe u svom aktivističkom djelovanju protiv čelnih ljudi Dinama, ali i samog kluba. Kao oni se tobože bore za pravdu i isušenje močvare. Jer su po njima čelni ljudi kluba kriminalci, pri čemu se pozivaju na nepravomoćne presude jednog od najkorumpiranijeg pravosuđa na svijetu, koje je najveća rak-rana ove države i društva kao nelustriranog sustava koje se ni kadrovski ni metodološki, a niti ideološki, nije pomaknulo ni milimetra od nekadašnjih montiranih političkih procesa vođenih u bivšoj državi. Mislio sam kako smo se odavno riješili komunizma u kojem je bilo dovoljno da vas tužitelj tuži, a idioti sve prihvate kao istinu, pod parolom ‘’ne bi njega tužitelj tužio da nije kriv’’. A mainstream mediji pokazuju ‘stadu’ za kime da bezglavo trče i urlaju ‘dolje lopovi!’.

Ne samo to, već im i medijski injektiraju jedan takav osjećaj herojstva, boraca za pravdu i istinu, da postaje degutantno za gledati. Dakle, ti čelni ljudi su po mišljenju silnih dušebrižnika, uništili i opljačkali Dinamo (iako se ‘oštećenik’ Dinamo uopće ne smatra oštećenim, baš naprotiv, a niti jedan od 40-ak ili 50-ak svjedoka optužbe nije teretio optuženika), uništili hrvatski nogomet ( znate onu ‘’HNS pederi, nogomet ste sj…li!’’)… Bez obzira što taj Dinamo sa svojim igračima poniklim iz jedne od najboljih nogometnih akademija na svijetu, godinama čini bazu i temelj svih uspjeha hrvatske reprezentacije, viceprvaka svijeta, što taj isti Dinamo godinama skoro sam podiže hrvatski koeficijent na visoku razinu i zahvaljujući čemu je ove godine pola HNL-a, čak pet klubova nastupalo u europskim natjecanjima. Znači, ti ljudi u upravi Dinama su lopovi i kriminalci, dok su u svim drugim renomiranim i poštenim klubovima diljem svijeta, poput PSG-a, Juventusa, Chelsea, Manchester Citya, Milana, Reala sve redom ‘pravednici među narodima’.

Ali tamo se navijači ne bune, ne bojkotiraju utakmice i ne ruše uprave kluba za kojeg navijaju svim srcem, bez zadrške, neovisno o tome tko sjedi u upravi kluba. Tamo uvijek vrijedi ono – u pobjedama i porazima, u dobru i u zlu – ‘’Sjever’’ je uvijek tu. A ovdje su ljude nahuškali šupljim pričama, tako da vjeruju kako ‘’oni svi jadni zajedno s kumicama na placu i tetama blagajnicama iz dućana, financiraju lopove i milijunaše u Dinamu’’, nauštrb pučkih kuhinja, vrtića, škola, bolnica, stipendija za siromašne učenike… A istina je zapravo potpuno suprotna. Dinamo troši novce koje samostalno zaradi na vrlo kompetitivnom i razvijenom svjetskom tržištu, sudjelovanjem u europskim natjecanjima, stvaranjem i afirmacijom vrhunskih mladih nogometaša i kasnijim transferima u najbolje i najbogatije europske klubove. Uz to, ogromne novce, svojim nastupima u Europi je donosio i Hajduku, Osijeku, Varaždinu, Rijeci i svima ostalima… Jesu li ikad istraživački novinari istražili koliko Dinamo plaća porez, a koliko hrvatski sport, cjelokupni, uplaćuje u državni proračun? Pa da vidimo tko je koliko uplatio. Gdje je Cibona, Split, Zadar? Dinamo je svima pomagao – i Ciboni i rukometašima i vaterpolistima Mladosti, odbojkašima, sportašima invalidima, svima… Pa dajte barem pohvalite taj klub koji je došao na tu razinu.

Dinamo je najpozitivnija i najuspješnija priča – ne samo hrvatskog nogometa, nego i hrvatskog sporta u cjelini. Netko je to napravio, nije to palo s Marsa. Usprkos i unatoč neviđenom medijskom linču, bolesnoj mržnji i neprijateljskom ozračju u javnosti, prokletom hrvatskom jalu koji će ti sve oprostiti osim uspjeha, svakodnevnom medijskom ispiranju mozga i huškanju protiv Dinama, političkim i politikantskim sabotažama i manipulacijama, te podmuklim klijentelističkim interesima različitih interesnih skupina za preuzimanje ‘’zlatne koke’’ kad su nanjušili miris love… Jedna je stvar da je Mamić došao u bogati klub kojeg je opelješio i sveo na prosjački štap… Naprotiv, klub je učinio bogatim i klub ima dobre temelje i za svoj daljnji uspjeh i za uspjeh reprezentacije. Tu je i omladinska škola koja je zalog sigurne i mirne budućnosti i Dinama i reprezentacije. Za mene to nije neviđena pljačka, neviđene pljačke su Agrokor, Janaf, razdjelnici, prodaja Croatia osiguranja, INE, HT-a, predstečajne nagodbe, slučaj DUUDI, uništavanje poljoprivrede, proizvodnje… Opet ću ovdje postaviti pitanje za sve velike borce za pravdu i istinu – Zašto više volite upravu koja klub/državu dovede u situaciju da nemaju ni za kruh, a ne upravu koja je klub dovela u situaciju da je generator ne samo vlastitog uspjeha nego i uspjeha čitave naše reprezentacije? Doista mi to nije jasno.

Dinamo je iznad svakog pojedinca, ‘’uprave i igrači prolaze i odlaze, ostajemo samo Dinamo i mi’’… Današnje mlade generacije, izmanipulirane zlonamjernim medijskim ispiranjem mozga iz dana u dan svih ovih godina, okolinom koja sve više ostaje bez pravog sustava vrijednosti i čvrstog uporišta, okrenuta hedonizmu i materijalizmu pod životnom parolom ‘U se, na se i poda se’, izgubile su nažalost i onu iskrenu emociju za Dinamo, osjećaj veličine i povijesnog značaja koji je Dinamo imao za brojne navijače diljem Hrvatske, Herceg Bosne i diljem svijeta gdje god žive Hrvati . Što bi svi oni dali da mogu uživo gledati i bodriti gotovo svakog tjedna svoj Dinamo, veseliti se njegovim pobjedama, uspjesima, trofejima, svjedočiti stvaranju povijesti i stasanju budućih vrhunskih nogometaša i igračkih legendi hrvatske reprezentacije i Dinama, novih Šukera, Bobana, Modrića, Mandžukića, Ćorluka, Pjaca, Petkovića, Majera… Ti istinski navijači Dinama, posebno one malo starije generacije, diljem domovine i svijeta, koji svim srcem, uvijek bez zadrške vole i strepe nad Dinamom, nikada neće moći shvatiti tu iracionalnu mržnju, nikada neće moći oprostiti ovim aktivistima u Zagrebu i okolici njihov neodlazak na Dinamove tekme, bojkotiranje voljenog kluba, nedavanje podrške i nenavijanje za mlade, kvalitetne dečke, buduće nositelje igre hrvatskog ponosa – nogometne reprezentacije… Kao što im nikade neće moći oprostiti niti svojevrsnu stvorenu rupu, prazninu zbog izgubljenih čitavih generacija i generacija Dinamovaca. Za takve stvari opravdanja jednostavno nema i ne može biti.

O suđenju, odnosno sudačkim pogurancima…

Osvrnuo bih se još vrlo kratko na suđenje.

Dojam je kako će se ove sezone sudačkim pogurancima ići na ruku Osijeka i već standardno Hajduka, pa i Rijeke, kako bi se Dinamo detronizirao. Upadaju u oči vrlo dvojbene sudačke odluke u zadnjih nekoliko utakmica u korist Osijeka i Hajduka, te kontra Dinama (nedosuđeni penali protiv Slaven Belupa, Varaždina…), o čemu mediji neće ni riječ spomenuti, a niti televizije prikazati. Primjerice, na zadnjoj utakmici očigledno igranje rukom prije Gavranovićevog udarca s par metara uopće ne prikažu ni ne spomenu , čak se ide toliko daleko da se ne prikažu niti stopostotne Dinamove šanse kako bi se obezvrijedila Dinamova igra i stvorio dojam u javnosti da je Dinamo pobjedio nezasluženo, slučajno i sretno. Prije toga utakmica sa Slavenom – također nedosuđen evidentni penal za Dinamo. Kako je Osijek poguran od sudaca u utakmici protiv Gorice, svi su mogli vidjeti. Nepostojeći drugi žuti karton igraču Gorice, nedosuđen očigledni prekršaj za Goricu u izglednoj situaciji za zgoditak, na rubu šesnaesterca, neujednačen i pristran kriterij tijekom cijele utakmice, Gorica drastično oštećena… A penali kakvi se konstantno sude Hajduku su neviđeni i u kategorijama sporednih glumačkih ostvarenja za nagradu Oscar.
Uglavnom, klub bi trebao reagirati i na takve stvari, barem javnim priopćenjima (a ponekad i sudskim tužbama i drugim pravnim koracima), te i na taj način dosljedno štititi interes kluba. A ne žmiriti i gurati glavu u pijesak na takve stvari i pustiti orgijanje medija i javnosti nad Dinamom, sve pod nekom parolom nezamjeranja, nekomentiranja i držanja gospodskih manira u klubu, dok te praktički svi mediji zlonamjerno razvaljuju i čerupaju. Ako treba i angažirati i zaposliti par ljudi koji bi se time bavili i suvislo argumentirali, komunicirali i branili interese Dinama.

O izgradnji novog stadiona, ulozi Grada Zagreba i gradonačelnika…

Za kraj, možda i najvažnija, prioritetna tema. Čitam neki dan u Sportskim novostima rijetko objektivan tekst o radovima na maksimirskom stadionu:
”…tijekom dana na Maksimiru trenira oko 500 djece. U sustavu je 42 trenera. Treninzi su od 9 ujutro do 21 sat navečer. Vikendom su utakmice, a u Maksimiru trenira i ženski nogometni klub Dinamo.

Ove posljednje brojke smo napisali s razlogom. One pokazuju funkcioniranje jednog nogometnog kluba koji odgaja generacije mladih nogometaša, od kojih mnogi postaju velike zvijezde i prezentiraju hrvatski nogomet, djelatnost po kojoj je ova država najpoznatija u svijetu.Da bi i dalje mogao funkcionirati na taj način, Dinamo je prisiljen sam stvarati uvjete i infrastrukturu. Pomoći nema, nikoga drugoga nije briga. Krenula je obnova Maksimira!
Ne, nemojte slučajno pomisliti da se Grad Zagreb isprsio, iako je to njegova imovina. Dinamo je krenuo u obnovu sam, sa svojim sredstvima. Uređuje tuđe, ali tako valjda mora biti, nitko ti neće pomoći ako si sam ne pomogneš. Da je po gradskoj vlasti, Maksimir bi se mogao urušiti i otići u povijest kao prašina.” (SN)
Dakle – krajnje je vrijeme da Zagreb i Dinamo dobiju pristojan, civilizirani nogometni stadion. To Dinamo NE MOŽE sam, to ne može niti jedan klub na svijetu. A mi još imamo i ‘progresivce’ i u vlasti i u opoziciji, i na lokalnoj i na državnoj razini, u Gradskoj skupštini i Saboru, koji se na sam spomen gradnje stadiona odmah usprotive, uz demagoške priče kako su djeca u Hrvatskoj gladna, kako nemamo škole, vrtiće i bolnice, kako ne smijemo uništiti naše livade, šume i gore, magnolije, komarce i ne znam kakve još sve razloge nađu protiv gradnje stadiona. Imamo najgoru nogometnu infrastrukturu i stadione u cijeloj Europi, iza Albanije, Makedonije, Bugarske… To je velika sramota i države i Zagreba.

Možda je upravo baš sada vrijeme, par mjeseci uoči lokalnih izbora, iskoristiti priliku da se javno, jasno i glasno i sustavno u javnost izađe s ovom problematikom, te napravi pritisak na aktualnu vlast, gradsku i državnu. Pa ujedno i buduće pretendente na vlast u kampanji za lokalne izbore upoznati s problemom izgradnje stadiona u Zagrebu. Neka se svi izjasne o tome, pa da građani odluče komu će dati svoj glas. Neka samo oni čak i obećavaju olako, pa neka se poslije opravdavaju za izrečene laži i traže opravdanja za grijeh nečinjenja, ali i direktnog opstruiranja i sabotiranja. A navijači bi se konačno trebali pokrenuti i organizirati nekakav prosvjed ili više njih, gdje bi izričito zahtijevali hitnu izgradnju novog Dinamovog stadiona. Kako je moguće da nikada u zadnjih 20 godina nisu prozivali i zamjerali gradonačelniku Bandiću koji je već 20 godina na toj funkciji prve osobe Zagreba, koji drži ključeve ‘’slučaja Stadion’’, koji vlada i ima kontrolu i nad Gradskom skupštinom, bez čijeg odobrenja nema novog stadiona??? Isto tako, bez potpore i izglasavanja u Gradskoj skupštini novog prostornog plana – nema dozvole za novi stadion, taman kad bi i Dinamo sutra samostalno kupio negdje zemljište za izgradnju stadiona. Ali ti dečki koji se više ponašaju kao aktivisti nego kao navijači, nikada nisu niti riječi pisnuli protiv Bandića. A kad znamo da su mnogi od njih zaposleni, odnosno uhljebljeni (često preko sumnjivih natječaja) kod njega (i preko njega), u Zagrebačkom holdingu i raznim gradskim uredima, onda i ta misterija postaje malo jasnija.

Rekao sam već i opet ponavljam:

Izgradit će Dinamo i novi stadion, usprkos hejterima na vlasti i u opoziciji. Stadion čiju izgradnju godinama opstruiraju zagrebačka gradska Skupština i vodstvo Grada Zagreba, bez čijeg blagoslova NE MOŽE biti novog stadiona u Zagrebu. Dinamo nema ni po tom pitanju podršku Grada, a niti javnosti, kao što imaju Rijeka i Osijek. Zemljište na kojem je maksimirski stadion, oduzeto je Dinamu prije više od 25 godina i upisano vlasništvo na Grad Zagreb. Vodstvo Dinama je jasno reklo – “Dajte nam koncesiju (kao što je Hajduk dobio od Splita 100 godina koncesiju za Poljud), ujutro ćemo naći investitore. Sami ćemo sve riješiti.”
Moderan, novi stadion se mora početi graditi odmah, najhitnije!

Tomislav Zbožinek

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari