Pratite nas

Komentar

Dinko DEDIĆ: HRVATSKA 29. 11. 2016.

Objavljeno

na

Danas je dan koji raznim ljudima simbolizira razne stvari, nekima dan kad su klali svinje, drugima dan kad su klali ljude, trećima ništa.

Države kojoj je stajao kao rođendan više nema ali država nisu samo granice, kako smo to sasvim krivo zaključili kad smo umjesto lustracije provodili aboliciju.

2911Država su ljudi a ljudi prelaze granice i ponekad prijeđu sve granice, ako im se dozvoli. U Hrvatskoj im se nije samo dozvolilo, nego ih se pozvalo i došli su u stotinama tisuća, u novi poredak, u vlast i sa sobom donijelI pune glave svega što se u njima do tada skupilo, uključujući AVNOJ, Tita i Jugoslaviju.

Pred samo par dana i čudim se da nisu sačekali današnjega, proglašen je za budućeg premijera Hrvatske, Davor Bernardić, koji je u svom pobjedničkom govoru, svoje sljedbenike oslovio na isti način na koji je Tito u Jajcu 29. 11. 1943. oslovio svoje sljedbenike i nekoliko puta se spomenuo da je Hrvatska država utemeljena na simbolici AVNOJ-a, dok su razdragani sljedbenici, baš kao i 29. 11. u Jajcu, skandirali “Tito, partija…”

Umjesto lustacije, provedena je restauracija. Oni koji su trebali biti pobjednici završili su u šatoru a oni koji su trebali biti poraženi u palači, u Saboru, utrpali se u sva zakonodavna, izvršna i sudska tijela, postali gospodari gospodarstva, sastavili ustav, donijeli zakone i dali onima koji su mislili da su postali pobjednici, pravo ispuhati se u niskotiražnim portalima i oplakivati svoju sudbinu. Njima u centru Zagreba, kao simbol njihove pobjede, stoji Trg Maršala Tita a Hrvatima jama u Sloveniji da se isplaču.

Sa po četiri mala šarafića stoje na tom trgu prikucane ploče koje označavaju tko je gazda u ovoj državi. Tisuće ljudi skupi se svake godine na tom trgu, protestirati protiv njegova imena, a da nikome nikad ni na kraj pameti ne padne ideja da izvadi jadan šarafić, pa da možda nekome drugome padne na pamet izvaditi još jednoga i tako četiri puta.

Sjećam se onog emigarntskog vremena kad se pripremalo dignuti u zrak Titov spomenik u Splitu. Nije to bio lako izvediv plan. Trebalo je puno organizirati, prikupiti sredstva, držati u tajnosti jer je udbinih ušiju bilo na sve strane i na kraju su se neki trebali izložiti velikom riziku.

Sjećam se tada, još je Berlinski zid bio u jednom komadu, kako smo u razgovoru rekli skupini Njemaca: “Postali ste sluganski narod i trpite taj zid 40 godina. Da je to u Hrvatskoj, svaki dan bi netko na njega bacio bombu.” Koje li zablude, kad je skupina radikalnih bušićanskih buntovnika zaključila da su oni slika i prilika hrvatskog naroda?

Ako sve bude išlo kao i do sada i ako Hrvati ne promijene svoje načine, nadam se da ću biti živ a i nije važno, 29. 11. 2020., po onom redosljedu koji pratimo od nastanka ove države, Davor Bernardić, ili netko sličan, će proslaviti izbornu pobjedu, kao što ju je proslavio Milanović prije njega a po četiri hrđavava šarafića će na Trgu Maršala Tita držati ploče s natpisom koji hrvatskom općinstvu daju do znanja tko vlada ovom državom.

Hrvatska je 1971. imala nešto preko 4.5 milijuna stanovnika. U 20 godina nakon Karađorđeva je izgubila 100 tisuća. Od nastanka hrvatske države je izgubila još 200 tisuća. Kako se sve ubrzava po planovima zacrtanim 29. 11. 1943., do idućih izbora će izgubiti još 100 tisuća i primaknuti se kritičnom broju od 4 milijuna drugova i drugarica. AKO NE PROMIJENIMO SVOJE NAČINE!

Dinko Dedić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Tomislav Karamarko: OD BLEIBURGA DO VUKOVARA

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Arhiva

Križni putovi hrvatskog naroda nisu završili u svibnju ili lipnju 1945. godine, nisu završili ni 1946., niti 1947., nego su kontinuirano trajali punih 46 godina sve do golgote – Ovčare u Vukovaru.

Nakon brutalnog zločina protiv hrvatskog nenaoružanog naroda bez ikakvog suđenje i presude sa svim značajkama genocida, perfidnim metodama u Titovoj diktatorskoj Jugoslaviji sustavno je ubijana svaka pomisao na hrvatsku slobodu, neovisnost i demokratizaciju.

Na tom dugogodišnjem križnom putu dosuđene su tisuće godina robije Hrvaticama i Hrvatima zbog verbalnog delikta pa su, obilježeni kao neprijatelji naroda, robijali u raznim kazamatima od Lepoglave do Golog otoka.

Golgota Ovčare i ubijanje Vukovara otkrili su nam isti modus operandi kao što je bio onaj iz svibnja 1945., otkrivena su ista lica zločinaca i egzekutora, činili su to pod istim znakovljem crvene zvijezde i kokarde kao i 1945., istim metodama su skrili žrtve svojih monstruoznih zločina kao što su skrivane partizanske žrtve po brojnim znanim i neznanim jamama.

Rezultat tog zločina je taj da ni danas ne znamo gdje su posmrtni ostatci naših najmilijih, kako onih iz 1945., tako i ovih iz 1991. godine.

U Vukovar 2018. odlazimo s krikom za istinom, s nadom da će se to promijeniti, odlazimo s pijetetom i molitvama nad znanim i neznanim grobovima naših najmilijih.

Vukovar je grad pijeteta, molitve, ali i opomene onima koji žele još dublje zakopati nevine hrvatske žrtve radi nekakvog kvazi pomirenja kojega nikada ne može i neće biti bez priznanja, pokajanja i kažnjavanja zločinaca.

Danas, kad smo se ponadali da su hrvatski križni putovi zauvijek iza nas, događa se da nam Hrvatska umire u slici nepreglednih kolona mladih ljudi koji u sve većem broju napuštaju domovinu.

Nije li to svojevrstan novi križni put hrvatskog naroda perfidno smišljen u veleizdajničkim kuhinjama? Nije li to gaženje po žrtvama Vukovara, po žrtvama Domovinskog rata, po svima onima koji sigurno nisu dali svoje dragocjene živote za Hrvatsku u kakvoj danas doslovno preživljavamo?!

Neka Vukovar 2018. bude dan novog hrvatskog saveza i opomena iz znanih i neznanih hrvatskih grobova onima koji Hrvatsku nisu nikada branili ni željeli!

Vaš Tomislav Karamarko

 

Tihomir Dujmović: Besramno je da Pupovca u Vukovaru nema od prvog dana

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Nitko nema pravo narušavati dostojanstvo žrtve i komemoracije

Objavljeno

na

Objavio

Photo: Davor Javorovic/PIXSELL

U kolonu sjećanja i na komemoraciju žrtvama Vukovara svi su dobro došli – stav je gradonačelnika našega grada mučenika Ivana Penave i vukovarskog junaka pukovnika Tomislava Josića.

U cijelosti podržavam ono što su rekli i duboko sam uvjeren kako samo i jedino takav pristup može osigurati mir, dostojanstvo i atmosferu dostojnu pijeteta koji osjećamo prema onima koji su dali najviše za Vukovar, Škabrnju i Hrvatsku.

Ima, međutim i takvih koji podliježu medijskoj euforiji, a mediji se, uz časne izuzetke svojski trude od svega napraviti vašar i svojim politikantskim izvješćima i komentarima objektivno (svjesno ili nesvjesno) bacaju sjenu na sam događaj i u konačnici omalovažavaju žrtvu.

Ne znam jesu li toga svjesni u RTL-u, na Novoj TV i u drugim medijskim kućama koje se proteklih dana bave prebrojavanjem i nagađanjem tko će sve doći ili neće doći u Vukovar 18. studenoga, te s kojom motivacijom ili s kakvim namjerama.

Naravno, to sve onda neminovno dobiva svoj odraz u javnom mnijenju, pa se na istom tragu nastavljaju žučne rasprave na društvenim mrežama i portalima.

Tako ispada da za mnoge čak ni tjedan u kojemu obilježavamo najveća stradanja tijekom Domovinskog rata nije svetinja, jer da jeste, ne bi sebi dopustili izljeve mržnje i netrpeljivosti prema bilo komu, pogotovu ne primitivne i vulgarne uvrede kakvima svjedočimo svi koji posjećujem Internet.

Zar se ne može pričekati nekoliko dana da sve prođe u miru Božjem i kako treba, s pijetetom i dostojanstvom koje zaslužuju svi oni koji nisu s nama ali i preživjeli, pa da se potom ako ima nešto sporno to kasnije raspravi bez strasti i izvan konteksta obilježavanja obljetnice stradanja u Vukovaru i Škabrnji?

Zar je tjedan stradanja i sjećanja na žrtve vrijeme za vođenje ostrašćenih i ne rijetko mržnjom obilježenih rasprava?

Zar oni koji se ponašaju tako ne shvaćaju kako upravo time obezvređuju žrtvu i narušavaju dostojanstvo komemoracije i kolone sjećanja?

Zar im čak ni poruke koje iz Vukovara odašilju organizatori ne znače ništa?

Meni je osobno sasvim svejedno kako će tko shvatiti ovo što pišem. To je moj ljudski i kršćanski stav, moje uvjerenje i to osjećam kao čovjek, kršćanin, Hrvat i hrvatski branitelj.

I znam da ništa novo ni originalno nisam rekao, ali sam jednako uvjeren i u to da kako je ovaj moj stav razuman i logičan do te mjere da ga mogu razumjeti svi ljudi dobre volje.

A to mi je jedino i važno.

Nitko nema pravo narušavati dostojanstvo žrtve i komemoracije i za takvo što ne postoji opravdanje. Jednostavno ga nema i ne može biti.

Mi Hrvati nismo primitivna rulja koja nije u stanju dostojno obilježiti dan svoje patnje. I to smo do sada dokazali bezbroj puta – i u Vukovaru i u Škabrnji i na brojnim drugim mjestima na kojima se ginulo za Domovinu. Na žalost onima koji bi (možda) željeli da ne bude tako.

Zlatko Pinter

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari