Connect with us

Komentar

Dinko Dedić: KOŠULJA

Objavljeno

on

Kad su se Hrvati iseljavali u vrijeme Jugoslavije, ne politički izbjeglice jer njima je uvijek sve bilo jasno, nego ekonomski emigranti, s obzirom na nepoznavanje prilika, našli bi se na vrlo skliskom terenu.

Radi sređivanja papira su odlazili na jugoslavenske ambasade i konzulate, kojima je praksa bila, sa svakim klijentom prije bilo kakvog administrativnog posla, obaviti “mali razgovor” u čijem je sastavu obavezno bio “dobronamjerni” savjet: “Ne idi među ustaše, jer onda neeeeeema natrag!”

Piše: Dinko Dedić Kamenjar.com

Piše: Dinko Dedić Kamenjar.com

Za te koji su se tako bojali “ustaša”, u Australiji su kopirali jednu staru američku hrvatsku iseljeničku tamburašku organizaciju, Hrvatsku bratsku zajednicu, koja je održavala dobre odnose s jugoslavenskim vlastima i organizirala turneje po Jugoslaviji potomcima Hrvata iz tko zna kojeg stoljeća i tko zna kojeg koljena. Nisu ni koristili hrvatsko ime nego su odlazili u “stari cry”

Tako je pod striktnom kontrolom jugoslavenske diplomacije bila uspostavljena tzv. Hrvatska bratska zajednica, kao alternativa hrvatskim društvima, koja su bez obzira jesu li se bavili samo nogometom, folklorom ili bilo kakvom drugom aktivnošću, bila proglašena ustaškim.
Negdje 1987., kad su već u Srbiji počela previranja iz kojih su oni s izvjesnom sposobnošću predviđanja, u kavi mogli ugatati da se Jugoslaviji primiče kraj i hrvatskom narodu nakon 50 godina ponovo prilika za osamostaljenje, upriličio sam jedan sastanak s pripadnicima te HBZ, običnim Hrvatima malo splašenih očiju kojima je u ušima ostalo zvoniti ono “neeeeeema natrag”.

Bilo je to spretno ugođeno tako da za sastanak nisu znali konzularni tutori. Bio sam odlučio održati im jedan emocionalan govor, pozvati se na krv i porijeklo, na sve po čemu bi trebali biti “brat uz brata”. Cilj je bio raskopati posljednju jugoslavensku utvrdu među Hrvatima, pa makar se radilo i o najvećim kolebljivcima među nama. Nekima od njih sam na oči natjerao suze.

Odjednom, iznenada i kao vjetar, u prostoriju upade jedan “Hrvat”, za kojega sam kasnije saznao da je bio politički komesar koji je nadgledao organizaciju i peglao stranputice. Lupio je vratima, počeo se derati na svoje ovce, spominjao neprijateljsku propagandu, mene nazvao zlikovcem i još mnogo toga i rastjerao poplašene Hrvate.

Negdje kratko poslje Oluje ugledam ga u Hrvatskom domu u Melbourneu kako pije u uživa među “ustašama”, sasvim prilagođen novonastaloj situaciji, “brat uz brata, Hrvat uz Hrvata”.
Čuo sam kasnije da se vratio u Hrvatsku i uhvatio neku poziciju nacionalne skrbi u Zagrebu, kao i mnogi poput njega.

Umjesto posprde i cinizma, bio sam se poveselio. Sjetio sam se pjesme jednog Hrvata koji je negdje 60ih godina u vagonu uskotračne kompozicije vlaka, koji je stenjao penjući se uz pomoć zubčanika prema Bradini, pripit zapjevao “Hvala Bogu i Svetome Anti, što su naši dobili Hrvati.”

Zanemario sam da je tom pjevaču jedna žena dobacila: “Jesu, dobili su po guzici.”
Razmišljam sada o tome kako je taj preokret stvorio dvije vrste Hrvata, one koji su ostali i one koji su postali. Prateći razvoj događaja od hrvatske Oluje onda, do hladnog Moravca koji puše danas, vidim kako su ti kreatori hrvatske pomirbe, naciju sveli na vrijednost jedne košulje, pa jednu košulju skidaš i drugu oblačiš prema potrebi.
Stvorene su i za pomirbu upriličene novopečene stranke. Pozvali su da ih podrže oni koji su na sebi nosili staru hrvatsku košulju, svu poderanu od mnogih ratova, prljavu od valjanja po zemlji i krvavu od ogrebotina i rana, zgužvanu, pretvorenu u dronjke, bez dugmadi koja je pootpadala od natezanja, povlačenja i provlačenja. Pozvali su da podrže njih koji su bacili staru tuđinsku, slugansku košilju, satkanu od balkanskog sukna i obukli novu hrvatsku košulju, modernog kroja, upeglanu, s oštrim šavovima preko rukava, koja se kao salivena omata oko tijela, zakićenu hrvatskom kravatom, s grbom i trobojnicom stiliziranom nakoso i napoprijeko, s lentom preko prsa.

Evo nam naših novih vladara. Pa neće valjda prnjavci u dronjcima, tvrdoglavci koji smrde na staru hrvatsku fajtinu. Prošao je rat i vrijeme velikih mišića pod kojima šavovi pucaju na nagnjiloj košulji. Neće valjda oni koji su bili i ostali. Prošla je Oluja. Nastupilo je vrijeme onih koji su postali. Ne opstaju najajči nego oni koji se najbolje prilagođavaju. Ali ne brinte. Donose vam novopečeni Hrvati i novopečeni demokrati pravo na izbor jednoga između njih čudotvoraca, preobraženih, u jednoj instanci transformiranih i adaptiranih. Prepoznati ćete ih po novoj košulji. Sa sobom su donijeli i svoju preobraženu povijest. Sve je novo i preobučeno u humano i demokratsko ruho.

I Tito je postao pravednik koji je svoj život posvetio vašoj dobrobiti, od ustanka u Srbu, kad je natjerao Srbe da ginu za vašu slobodu do svog zadnjeg daha. Na avnoju i zavnohu su zasnovali vašu državnu samstalnost i 1995. ju ostvarili. Ali što vi u prljavim i poderanim košuljama od toga razumijete?! Vi ste se tukli i mislili da se tučete za svoju Hrvatsku a oni su znali da se tučete za njihovu Hrvatsku, za ljude u novim upeglanim košuljama koje se kao salivene omataju oko njihova tijela.

Dinko Dedić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR